Četiri noći u priobalnom utvrđenom gradu Algheru, u hostelu, za po 34 eura. Vlak od Sassarija do Alghera košta tri eura i deset centi i stiže za četrdesetak minuta. Danas sam pješačio do mjesta koje se zove Fertilia, udaljenog par kilometara od Alghera, osnovanog od strane fašista 1936. i popunjenog 1947. izbjeglicama s područja današnje Hrvatske. Ulice se zovu Via Istria, Dalmazia, Rovigno, Parenzo, Fiume, Zara, Cherso itd. Na trgu uz glavnu ulicu nalazi se visoki spomenik na čijem je vrhu isklesani lav, a na sredini slovima piše kako je Sardinija bratski dočekala izgnanike, esuli, iz Istre, Rijeke i Dalmacije. Svrnuo sam u ured turističkih informacija, a tamošnji djelatnik mi je ispričao kako mu je prađed protjeran iz Rijeke i kako je Tito mrzio Talijane. Uto mu je došao neki prijatelj i kad sam rekao da sam iz Hrvatske kazao mi da ne želi čuti za Hrvatsku.

Ne znam zašto su baš Sardiniju odabrali kao novi dom. Valjda im je sličan ambijent. Alghero gledan iz Fertilije izgleda kao neki dalmatinski ili istarski gradić, a slična je i priroda. Slično izvrsno čisto more, plaže, borovi.

Trebao si mu pojasniti da smo mi Hrvati prvi u redu koji imamo nešto za reć protiv partizana, a oni Talijani da mogu govoriti tek tamo negdje s 3. ili 4. mjesta, ter da su još dobro i prošli jerbo su ipak u većini slučajeva uspjeli zbrisati i spasiti živu glavu za razliku od nas Hrvata.

Koštala ih je tvrdoglava nepopustljivost oko hrvatske stvari i odnosa prima hrvatstvu na istočnoj jadranskoj obali.
Toliko su bili ograničeni, uskogrudni da su radije paktirali s drugim "šporkin Slaveniman" (Srbiman) i pristajali uz srpstvo i posli serbokroatizam, a fanatično protiv Hrvata. U duhu one autonomaške "slavi anche domani, croati mai".

Gledajući povijest, Dalmacija je Talijanima uvijek prva na pameti kod misli da bi se htjeli negdje teritorijalno širiti.

Protivnik puno slabiji od Francuza zapadno ili Germana sjeverno, otoci koje je lakše napasti...

Prvi posjedi Vencije, u vrijeme kada je bila samo 1 grad u laguni i kontrolirala teritorij veličine Krka - bili su dalmatinski otoci. Dok je imala nekih 500 km2 talijanskog kopna, Venecija je zauzela sve istočnojadranske otoke, potrebne za sigurnu plovidbu.

Jedna od dobrih stvari koje je Tito napravio je da je jednostavno za sva vremena evakulirao romansko stanovništvo, čija prisutnost bi uvijek davala kisik vatri iredente i dozivala Italiju.

Dubrovačko plemstvo je više naginjalo romanskim nego slavenskim.

To se najbolje vidi po tome što su svi kolektivno odselili za Italiju, nema nijedne od 40 aristokratskih familija više danas u Dubrovniku.

A DR je praktički nedavno ukinuta.

"Jezik raspravljanja u Vijeću umoljenih moramo razlikovati od jezika zapisnika.
Zapisnici su najvećim dijelom na latinskom jeziku. Tek pod kraj osamnaestog stoljeća uzima
se talijanski za službeni jezik senatskih zapisnika. Ima međutim slučajeva da isti zapisničar
jednu odluku upisuje na latinskom a drugu na talijanskom odnosno "vulgarnom" jeziku.
Veoma je česta druga kombinacija. Senat je često rješavao različite molbe pa odluku o
usvajanju ili odbijanju imamo na latinskom a samu molbu najčešće na talijanskom jeziku,
dakle u njenom izvorniku.
Iz naprijed spomenutoga ipak ne možemo zaključiti da je i samo raspravljanje bilo
isključivo na latinskom ili talijanskom jeziku. Više puta tijekom 15. stoljeća Senat raspravlja
o službenoj uporabi jezika. Već to opetovano nominiranje implicitno potvrđuje da je praksa u
tom pogledu bila nestalna. Za dvojbe i kolebanja bilo je više razloga. Stari dubrovački govor
(romanski patois) već je nestajao iz svagdanje uporabe i znali su ga tek poneki i to stariji
Dubrovčani romanskog porijekla, latinski je bio jezik učenosti, talijanski jezik trgovine, a
hrvatski prevladavajući jezik svakodnevnice. Kako su upravo u Senatu (to jest među
vremešnijom vlastelom) 1472. - kad Senat o ovome opetovano raspravlja - u većem broju bili
oni koji su još znali starodubrovački, to je prevladala struja koja je davala prednost tome
jeziku. No dok u veljači te godine nije usvojena isključiva formulacija "quod in
consilio...rogatorum nullus arengans possit uti alia lingua quam Ragusea") nego kompromisna
("de stando ut stamus"), vjerojatno je u Senatu bilo dosta i onih koji su se u raspravama služili
hrvatskim jezikom. Međutim na sjednici od 21. prosinca iste godine konzervativna je struja
formulirala prijedlog o "službenom jeziku" na nov način tako da senatori mogu za
raspravljanje birati između dva jezika, odnosno služiti se starodubrovačkim ili "vulgarnim"
latinskim ("lingua veteri Ragusea aut latina vulgari"). To je zagonetna formulacija, jer se
inače "volgare" suprotstavlja latinskom (možda se jednostavno toleriralo i miješanje
romanskih govora, samo da se izbjegne hrvatski). Vjerojatno su u igri četiri jezične norme:
starodubrovački, koji su njegovi malobrojni ali utjecajni govornici željeli sačuvati, zatim
talijanski, koji se još nije službeno tako zvao, ali je u poslovnom općenju već potisnuo latinski
jezik, zatim latinski koji je kao jezik učenosti, a osobito kao jezik pravnih fakulteta imao
najbogatiju upravno-pravnu "infrastrukturu" pa stoga bio i jezik službene formulacije
senatskih odluka, te konačno hrvatski, koji je sve više zahvaćao svakodnevnu komunikaciju te
zato bio lakši i za raspravljanje, osobito mlađoj i možda "nižoj" vlasteli. Sukob je očito bio
žestok, a o snazi hrvatskog jezika svjedoči upravo to što su praktički zagovornici triju
romanskih jezičnih standarda morali stvoriti koaliciju da bi zaustavili prodor hrvatskog do
ranga ravnopravnog službenog jezika u Senatu"

Ovo vrijedi za razdoblje 16. i 17. stoljeća, ali u nekim razdobljima srednjeg vijeka Dubrovnik je vazal Venecije i mlečani pomažu u obrani protiv nemanjićkih napada.

Nikako. Ponovimo osnove. U Dubrovniku se 1667. godine dogodio potres. Katastrofalan. Više od pola Grada i Republike je totalno razoreno. Cijeli dijelovi grada su završili pod morem, poput Atlantide nekoć. Dubrovačko plemstvo je tu gadno stradalo, više od, mislim, sedamdeset posto svih rodova i odvjetaka je izginulo. Republika je preživjela, ali jedva. Nikad se zapravo od toga nije oporavila. Ni gospodarski ni kulturno.
To je bilo i doba kad su dubrovačkim starim pučkim rodovima dodjeljivane plemićke titule kako bi se socijalno-društvena arhitektura mogla održati.
Nešto što bi bilo nezamislivo samo par godina prije.
Mislim, ovo je abeceda, Robbie.
Od tad je Dubrovnik na umjetnom disanju i samo sjena samog sebe.

I drugi dio posta ti je glupost. U Dubrovniku se romanski dosta dugo zadržao, to stoji.
Ali kad je otišao, otišao je. Pogotovo u književnosti. Kojim jezikom piše Gundulić svoja djela, Bunić Vučić, Palmotić?
Sve predominantno hrvatskim.
Talijanski dominira u trgovini i poslu. No nikako ne u svakodnevnom govoru i umjetnosti, i to bez razlike na stalež.
o jeziku u Vijeću umoljenih.
dad.hr/wp-content/uploads/2021/07/HR-DADU-3-VIJECE-UMOLJENIH-DUBROVACKE-REPUBLIKE.pdf



Onda dalje. Dubrovčani i Mlečani ne da se ne smatraju srodnima, nego se ne mogu žive vidjeti.
Ono, doslovno se mrze, a Dubrovčani su vrlo samosvjesni domoljubi.

Evo još jedan izvor kako je i što bilo s dubrovačkom vlastelom.
https://hr.wikipedia.org/wiki/Dubrova%C4%8Dko_plemstvo
https://en.wikipedia.org/wiki/Ragusan_nobility
https://hr.wikipedia.org/wiki/Sorko%C4%8Devi%C4%87i
https://hr.wikipedia.org/wiki/Buni%C4%87_(plemstvo)

Zaključno, ono što danas znamo kao Dubrovnik mahom nastaje nakon 1667.

Onda dalje. Dubrovčani i Mlečani ne da se ne smatraju srodnima, nego se ne mogu žive vidjeti.
Ono, doslovno se mrze, a Dubrovčani su vrlo samosvjesni domoljubi.

Nisi opovrgla nijednu moju rečenicu.

Ako kažeš da je moja tvrdnja da je sva aristokracija kolektivno zbrisala za Italiju glupost, i da nijedne familije danas nema samo 200 godina poslije ukidanja DR, onda valjda to opovrgavaš tako da staviš spisak dubrovačkih familija koje su bile u Senatu a još uvijek žive u Groadu.

Dubrovačko plemstvo je izumrlo zbog zavjeta čiste krvi, zadnji čiste krvi umro je u prvoj polovici 20.st.

Ima još par prezimena nekadašnje vlastele, ali su miješane krvi jer se njihovi vlastelinski preci nisu pridržavali zavjeta, time nisu više aristokracija, također nekima austrija nije priznala titule, slično se dogodilo i na sjeveru hrvatske.
Plemićke obitelji koje u Dubrovniku imaju potomke po muškoj liniji su Bona, Gozze i Sorgo, a po ženskoj liniji Basegli, Natali, Caboga i Cerva.

Nisi opovrgla nijednu moju rečenicu.

Ako kažeš da je moja tvrdnja da je sva aristokracija kolektivno zbrisala za Italiju glupost, i da nijedne familije danas nema samo 200 godina poslije ukidanja DR, onda valjda to opovrgavaš tako da staviš spisak dubrovačkih familija koje su bile u Senatu a još uvijek žive u Groadu.

DR je ukinuta kad se Ante Starčević rodio.

Kako prezime Starčević nije izumrlo, 99% prezimena iz doba Ante Starčevića su tu.

Argument "izumrli su" ne drži vodu. Eno ih u Italiji.

Sa' zamisli, kal ovako dobro izgleda nakon obnove nakon onakva potresa, znači nasta je u vrimenima kal više ni bilo one gospodarstvene snage,
kakav li je tek bia u vrimenima svoje najveće slave i najveće gospodarstvene moći?

Ne vaja se pouzdavat u Wikipediju. Hrvatska već godinama nije hrvatska. Engleska je zloglasna po serbokroatističkim postavkama. Poričedu postojanje hrvatskog jezika ka' samosvojnega. Tekstovi u povezanin temaman su takvi, a stvar ide dotle da ne postoji posebni članak o gramatici hrvatskog jezika, nego "Serbo-Croatian grammar". Poričedu i Hrvata ka' samosvojneg naroda. Stvaradu kroz tekstove sliku da su Hrvati bili ništo drugo i onda su odjednon postali Hrvati i jezik si nazvali hrvatskin. Isto ti vridi i za sve u svezi s hrvatskon bašćinon i povišću. Kod Dubrovnika osobito sve navlačidu i natižedu "argumente" da je to u Dubrovniku bia niki amorfni "srpskohrvatski" jezik i da su živili niki judi koji su bili sve samo ne Hrvati. U duhu rečenice Vuka Stefanovića Karadžića, "to su Srbi ali ne će da se tako zovu".

DR je ukinuta kad se Ante Starčević rodio.

Kako prezime Starčević nije izumrlo, 99% prezimena iz doba Ante Starčevića su tu.

Argument "izumrli su" ne drži vodu. Eno ih u Italiji.