1. Krivo sam napisao. Bratići su bili.
https://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvoje_Vu ... tini%C4%87
Hrvoju je majka Katarina Kotromanić, koja je Tvrtku teta (sestra njegova oca).

Ovdje je i loza (valjda je i točna);
https://bs.wikipedia.org/wiki/Hrvatini%C4%87i

2. U tom vremenu su već Šubići.

3. Nema problema.

4. Ok, mislio sam da misliš na ove Vrhbosanske.

Tako su hroju u pismima i prijetili da mu balša nece ostat siguran kad bude bez tatice sam u kraljevstvu sa kotromanicima i kosacama.
Tocno se sjecam da sam to citao u knjizi,samo neznam oko cega su mu prijetili.
Hrvoje se samo bojao venecije koja mu je mogla uzet split kako ona ima brodove a split niti obalni gradovi nemaju zidine na obali,te da cemu ubit sina kad on umre :(

Mađare je tamanio,njih se nije bojao. A ni kotromanica,njih je šutirao ko limenku cole.

zanimljivo da je balša hercegović a ne hrvojević kako bi trebalo ic po nekoj logici :)

Ako mu je ex-kralj bio bratić po mami, onda je bio i bratić u drugom koljenu Ostoji i Tvrtku II.
Svi budući vladari Bosne su potomci Ostoje, iako ih nije ni puno bilo.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/ ... C4%87a.png
Imao je Ostojića, Stjepana Tomaša i Radivoja (koji jedini nije vladao).
Njegov unuk, Stjepan Tomašević je zadnji vladar, onaj koji je izgubio i srpsku despotovinu.

Ovo je karta Hrvojevih posjeda.

Dakle, čovjek je potkralj Bosne, bratić od kralja i realno vlada svime.
U istočnoj Bosni vladaju Pavlović i Kosače južno od Višegrada.
Sve ostalo je njegovo.
Usora i Soli, tu se Žigmund petlja, on pak zauzima sve do Bobovca...

Ma čudne su te njihove logike

tek sam na ovoj temi vidio koliko je puno hrvatinica bilo.
a i koliko su bitni,hrvoje nije jedini vrijedn spomena,taj pavle je isto bio na kraljevom dvoru,zadnji nominalni kralj je hrvatinic(dugo su i trajali) pavlovici su grana hrvatinica :)

hrvatinica puna bosna bila

Pa da, zato je i smiješno kad nešto Muslimani o nehrvatstvu Bosne pričaju

U srednjovjekovnoj Bosni ima više faza.
Prvo sama njezina uspostava, unija tri banovine (trobanat) pod istim vladarom, kraj 12. i početak 13. stoljeća.
Tu imamo česte promjene vladara, pa i loza (Borići, Kulinići, na kraju Kotromanići).
Sama (vrh)Bosna se često zove Ramom.
Postoji i pitanje vjere, granica prema Bizantu, odnosno Srbiji kada ova pod Nemanjićimima postaje kraljevinom.
Načelno, to je i širenje na zapad.
To je rubna hrvatska zemlja, pod vlašću Arpadovića.

Druga faza je raspad Trobanata (Usoru i Soli preuzimaju Babonići, uz pomoć katoličkih Nemanjića na istoku), sama (vrh)Bosna se povezuje s Donjim Krajima, jačanje vlasti iz Primorske/Hrvatske banovine. Ostatak 13. i početak 14. stoljeća.
Pokušaji jačeg nametanja hrvatske vlasti, za bjelohrvatskog kralja i hercega Kolomana, te dolazak Šubića na vlast u vrhBosni i Humu.
Preko Donjih kraja se Šubićki rođaci Hrvatinići rasprostiru po središnjoj Bosni, jačanje i Kotromanića kao Šubićevih rođaka.
To je rubna hrvatska zemlja, u doba provale Mongola i kasnije promjene dinastije na hrvatskom prijestolju.
Pitanje vjere se rubno javlja, kao izgovor za jača povezivanja sa središnjom vlašću, kaptol kojeg je osnovao još Petar Krešimir IV se pod Belom IV (i njegovim bratom bjelohrvatskim kraljem i hrvatskim hercegom) seli u Đakovo.

Treća faza je jačanje države, smjenom Šubića, njihovi vazali Kotromanići preuzimaju njihove planove.
To je središnji dio 14. stoljeća.
Stjepan II nasljeđuje Šubićku moć, u odnosima prema jugu, zaposjeda Hum.
Hum, Završje i Donji Kraji fluktuiraju između banske vlasti i vlasti kralja. Kao i sjever, Usora i Hum.
Ženi svoju kćerku za kralja Hrvatske (i Ugarske).
Nasljeđuje ga nećak Tvrtko, koji se isto bori za vlast, te se uz potporu kralja proglašava za kralja Srbije.
Isti pokušava u Bosni stvoriti kraljevstvo, no vjerojatno je ubijen kada se, mješajući u hrvatski građanski rat, proglašava i kraljem Hrvatske i Dalmacije.
Katolički kraljevi.

Četvrta faza je raspad države.
Tvrtkovi zakoniti i nezakoniti potomci (Tvrtko II i Stjepan Ostoja) se bore za vlast, većinu države na početku drže Hrvatinići, javljaju se i Kosače (sa svojm rođacima u Usori Zlatnonosovićima) i Pavlovići.
Nakon nekog vremena se opet raspada Trobanat, većinu zauzima hrvatski kralj (Žigmund), na jugu Kosače praktički odvajaju Hercegovinu, Hrvatinićii lagano gube vlast, a na istoku i sjeveru se opet javljaju katolički Nemanjići.
Srpsku despotovinu nasljeđuju Hrvati, prvo Kotromanići, pa onda i Berislavići (vezani s Borićima i Kulinićima).
Kotromanići, odnosno Tvrtkovi unuci imaju građanske ratove, tek sa zadnjim (Tvrtkovm praunomkom) se neke stvari mjenjaju, on je i zadnji kralj i jedini kojeg ie priznao Vatikan.

Peta faza ne postoji, Turci su zauzeli većinu kraljevstva, u Donjim Krajima se uspostavila Jajačka banovina, a na sjeveru, u vojvodini Usori (nekoć dvije banovne) Srebrenička.
Većina plemstva stradava, Turci zadržavaju samo par, Hunjadi zauzima i Bobovac, Sarajevo...
No Turci napreduju.

sve su to fluktuacije unutar hrvatsko ugarskog kraljevstva.
doslovno se nista nedešava izvan okvira zvonimirove krune osim onaj upad u rašku ali to nije prošlo.

de reci mi jel tvrtko kad je upao u srbiju išta ženio? jel bilo pod prisilom?

Dodatak:D

Peta faza ne postoji, Turci su zauzeli krajnji istok kraljevstva, u Donjim Krajima se uspostavila Jajačka banovina, a na sjeveru, u vojvodini Usori (nekoć dvije banovne) Srebrenička.
Većina plemstva stradava, Turci zadržavaju samo par, Hunjadi zauzima i Bobovac, Sarajevo...
No Turci napreduju.
To je druga polovica 15. i početak 16. st-a.
Priča je da ih je Hunjadi pustio niz vodu kad su probali raditi neovisno kraljevstvo, uvijek su bil vazali h-u kralja.

Nije, nije bilo potrebe

Jedna od baka mu je bila katolički Nemanjić, a ono što je osvoji je bio rub, zapadni Sandžak/gornje Podrinje....

Srbi su se tada zezali po Grčkoj, pokušavali preuzeti bizantsko carstvo, nije ih bilo briga za par graničnih sela, a i to je izveo u kooperaciji s jednim igračem tamo.

Župe Donjih Kraja;


Što se ovog gornjeg tiče. HVHa je nasljedio Juraj Vojsalić, sin njegovog brata Vojislava.

Ovo što ti spominješ, je bilo 100 godina prije smrti HVHa.
Tu bi bilo dobro i nacrtati rodoslovlje [/quote

Crtaj ko ti brani
Drugi brat mu je bio i hrvatski ban
uk Vukčić, bosanski vojvoda i hrvatski ban (? — ?, prije 27. XI. 1399). U izvornoj građi, kao i njegova braća, nazivan je po ocu Vukčić. Iako prvi poznati podatak o njem potječe tek iz poč. 1385, neprijeporno je da se u javnom i političkom životu već istaknuo. Naime, prije 29. I. 1385. zaposjeo je grad Greben na Vrbasu, do 1357. baštinski posjed Hrvatinića, a otada u rukama hrvatsko-ugarskoga kralja, pa su hrvatsko-dalmatinsko-slavonski banovi Ivan Paližna i Stjepan Lacković tog dana u gradu Kozari izjavili da će za njega posredovati u kralja Žigmunda. Na Vukovo (u ispravi je pogrešno nazvan Vukcem) prethodno djelovanje upućuje i podatak da je tada već nosio naslov vojvode. Ponovno se spominje na poč. 1387. s bratom Hrvojem na čelu bosanske vojske u Hrvatskoj. Za borbâ za hrvatsko-ugarsko prijestolje potkraj XIV. st. Vuk je, kao i drugi bosanski sudionici tih događaja, nastupao kao podanik bosanskoga kralja Dabiše i dosljedan pristaša napuljske stranke. Dabiša ga je postavio za namjesnika u Hrvatskoj i Dalmaciji, a kralj Ladislav Napuljski povjerio mu je 17. VII. 1391. hrvatsko-dalmatinsko banstvo zbog dotadašnjih usluga. Na poč. 1390-ih Vuk je kao ban Dalmacije i Hrvatske sređivao prilike u dalmatinskim gradovima. Prvo je ispravom od 16. IV. 1391. tražio od splitskoga Kaptola da pošalje svoga predstavnika radi mirenja s kliškim plemićima Matijom Rogarićem i Stipkom Marićem, potom je ispravom od 8. XI. uzeo u zaštitu splitskog nadbiskupa Andriju Gvalda sa svim njegovim svećenstvom i osobljem, kao i sve posjede splitske crkve, a ispravom od 10. X. 1392. dopustio mu je da sagradi utvrde u Lučcu (Sućurcu). Ispravom od 12. XI. 1391. zajamčio je svim plemićima, trgovcima i svim drugim građanima trogirske komune da se sa svojom robom mogu slobodno kretati po svim krajevima pod njegovom banskom vlašću, tj. po Dalmaciji i Hrvatskoj, kao i u bosanskim krajevima, te da nisu dužni plaćati uobičajenu pristojbu u Klisu. U međuvremenu, Zadrani su 8. IX. 1392. primili Vuka za svoga građanina i vijećnika. Već na početku veljače 1393. on je s bosanskom vojskom stigao u Karin, odakle je namjeravao udariti na gradove Vranu i Ostrovicu na koje je bosanska kruna isticala svoja prava. Bosanska je vojska do 12. veljače zaposjela spomenute gradove i zarobila braću Ivana i Nikolu Paližnu. Za boravka u Karinu Vuk je u Zadar uputio brata Dragišu s porukom u svezi s pregovorima o predaji grada. Mlečani su Vuku, kojega nazivaju banom, podijelili 13. VII. 1393. mletačko građanstvo. U tijeku 1393–94. u Bosni je došlo do promjene u držanju prema Žigmundu. On je u kolovozu 1393. na svoju stranu privukao vojvodu Hrvoja Vukčića, a ljeti 1394. pokorili su mu se bosanska vlastela i Dabiša, pa je među Žigmundovim neprijateljima u Bosni ostao jedino Vuk Vukčić, ban Ladislava Napuljskog. Uskoro, nakon što je pokorio braću Horvate, Žigmund je protiv Vuka uputio hrvatsko-dalmatinskoga bana Nikolu II. Gorjanskog, koji je u bitki kraj Knina porazio protivnike, nakon čega je i Vuk prešao na stranu Žigmundovih pristaša. Porazom je Vuk izgubio ne samo Knin u kojem se bio utvrdio, nego nakratko i banski naslov. Naime, kada je Vuk sa ženom Ankom posjetio Zadar u siječnju 1395, ljetopisac Pavao Pavlović oslovio ga je bosanskim vojvodom i bivšim banom (olim Banus). Ipak, Žigmund je bio obziran prema Vuku Vukčiću te mu je uskoro za promjenu političkog držanja dao gradove Krupu i Ostrožac, tada u posjedu knezova Blagajskih, i dopustio da doživotno nosi novi banski naslov, kako o tom svjedoči isprava zagrebačkoga Kaptola od 16. VIII. 1396. u kojoj se Vuk naziva bosanskim banom (bano de Boznia). Posljednji se put kao živ spominje 20. IX. 1397.

Pa i jesu čudne

Našla sam još jedan plemićki rod od Hrvatinića u Daruvaru, RH. Nelepići. na prvu kad pročitam nikad ih ne bi povezala s Hrvatinićima.

Srednjovjekovna naselja oko Dobre Kuće
Objavljeno 3 kolovoza, 2018 objavio darkoantolkovic
Dr. Kamilo Dočkal
Izvor: Srednjovjekovna naselja oko Dobre Kuće, (c) Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, DiZbi.HAZU, 2018
dk 1.jpgRekonstrukcija pretpostavljenog izgleda Dobre Kuće, autor Tomislav Martinović
God. 1412. osnovao je hrvatski plemić magister Benedikt Nelepić, koji se u ispravama piše »Nelepecz«, na svom posjedu zvanom Dobra Kuća samostan pustinjacima sv. Pavla prvog pustinjaka u čast sv. Ane, te ga je obdario posjedima. Središte vlastelinstva bio je grad (castrum) Dobra Kuća. Kako se vidi iz sačuvanih isprava, grad Dobra Kuća sagrađen je u prvoj polovini 14. stoljeća, jer se prvi put spominje g. 1335. Sagrađen je na osamljenom brežuljku zapadnog obronka Papuka. Bio je sa svih strana okružen bregovima, tako da se mogao vidjeti samo iz neposredne blizine. Zato je bio izvrsno utočište i zaklonište svojim gospodarima. Kako piše prof. Đ. Szabo, grad Dobra Kuća pripadao je u Srednjem vijeku među najvažnije utvrde onog kraja, te se u ispravama često spominje. Grad je u neku ruku bio središte svega života u onom nekada vrlo živom i bogatom kraju. Grad je bio isprva kraljevsko dobro. Kad je kralj Ljudevit skršio premoć starog Grgura sina Kurjaka iz Krbave, javlja se njegov sin Juraj kao kaštelan Dobre Kuće. Kasnije je kralj dao Dobru Kuću plemićima Hrvatinićima u zamjenu za bosanski grad Greben. Od god. 1368. sve dio 1470. su gospodari Dobre Kuće plemići Nelepići, potomci Hrvatinovi. Jedan od ove роrodiсе, Benedikt Nelepić, osnovalo je g. 1412. pavlinski samostan sv. Ane. Dobra Kuća nalazila se otprilike dva sata hoda, nešto sjeveroistočno od današnjeg Daruvara. Daruvara tada nije bilo, nego su na njegovu području u Srednjem vijeku bila tri naselja, koja odgovaraju trojakom današnjem Daruvaru: Četvrtkovac s Toplicama, Podborje i Dimičkovina. Dok je Dimičkovina pripadala plemićima Kastelančićima, Četvrtkovac s Toplicama i Podborje pripadahu Nelepićima. Nelepići podigoše u drugoj poli 15. stoljeća u Toplicama kaštel zvan Kwvar ili Kamengrad.

https://darkoantolkovic.wordpress.com/2 ... jt_HchkDts

nikad cuo :(
di nađe?

I ja sam prvi put čula za njih. U rodoslovlju koje sam našla spominju se plemići od Dobre Kuće, išla provjeravt tko su i našla Nelepiće.

Dosta su šture informacije. U ovom radu je nešto malo rečeno o njima.

Godine 1357. ili 1358. na sličan način, jedan ogranak obitelji Hrvatinić,
gospodari utvrda Greben na Vrbasu i Glamoča u Krajini, morao je prihvatiti posjed Dobra Kuća u Slavoniji umjesto navedenih.30* Jedan od tih Hrvatinića, zvan
Nelipac, sin Pavla od Grebena, bio je začetnik poznate plemićke obitelji Nelepić od
Dobre Kuće, koja je djedovsku utvrdu morala izgubiti u vrijeme vladavine kralja
Matije Korvina.31)
Vjerojatno je 1356. godine, ili možda nešto kasnije, došlo do sklapanja ugovora o zamjeni, poznatom iz kasnije isprave, kojim hrvatski magnat Ivan
Nelipčić predaje ugarskom kralju utvrde Imotski i Novi.32)
https://hrcak.srce.hr/file/24121

Jedna zanimljivost. Prvotno su bili Stjepanići. Utemeljitelj roda je također imao posjede u Donjim Krajima. Osim da je bio u srodstvu s Bribirskim ne mogu ništa više naći. Možda ako netko zna za kakvu knjigu.
Utemeljitelj roda – prema dostupnim podatcima – bio je knez Stjepan (umro prije 2. II. 1301) koji je posljednje godine života proveo povučeno. Za njega L. Thallóczy nesigurno pretpostavlja da je bio u rodbinskim vezama s banom Prijezdom I, što izvorna svjedočanstva ne potvrđuju, baš kao ni pretpostavku F. Šišića da je Stjepan već 1244. bio gospodar Donjih kraja. Nesumnjivo je, međutim, da je imao posjede u Donjim krajima. Pouzdano se zna da je Stjepan imao više sinova koji su naslijedili očeve posjede. Ne zna se koliko ih je bilo, a nisu poznata ni njihova imena, osim najstarijemu knezu → HRVATINU, koji se u izvorima i literaturi obično po ocu naziva Stjepanić.


U prije navaedenom radu našla sam da je Ban Stjepan II Kotromanić dobio posjede u Ugarskoj i bio ugarski župan. Naravno nije jedini ;)

Ne smije se bez zadrške tvrditi da je Bosna tijekom cijelog srednjeg vijeka bila
vazalna zemlja ugarske krune. Od kojeg vremena i u kojoj mjeri se može govoriti o
zbiljskoj ovisnosti bosanskih vladara o Ugarskoj, može se pokazati samo na temelju ozbiljnih istraživanja. Vremenska razdoblja u kojima se to može razmatrati
prije svega su ona, u kojima su bosanska gospoda sa dobrima i službama stekla
lena u brdovitim područjima Ugarske. Darovnice bosanskim vojvodama ove vrste
nisu bila rijetka od razdoblja Anžuvinaca do kraja srednjeg vijeka, i služila su,
kako se čini, dvostrukoj svrsi: nagraditi ih za njihovu dotadašnju i pridobiti za
buduću lojalnost. Prvi primjer kako se to sredstvo koristilo dolazi upravo iz Bosne.
Ban Stjepan n. Kotromanić javlja se godine 1343. kao župan županije Tolna.4)
On je
obavljao ovu službu, kao što je tada bio običaj u Ugarskoj, preko svoga namjesnika, podžupana Pribislava, koji je očito bio južnoslavenskog podrijetla. Pribislav
je potvrđen kao podžupan Tolne u razdoblju od 1. ožujka 1342. do kolovoza 1343.
gođine.5)
U ovoj službi Pribislava je naslijedio neki Martin, koji sebe također naziva "podžupan bana Stjepana" i obavlja ovu službu od listopada 1344. do kolovoza
1345. godine.6)
Istovremeno je bio i podžupan susjedne stolnobiogradske županije
(mađ. Fejer), također u ime bana Stjepana. U ovoj se službi javlja u siječnju 1348.
godine.7)
Dakle, u četrdesetim godinama XIV. stoljeća, točnije od 1342. do 1348.
godine, ban Stjepan obnašao je službu župana u dvije ugarske županije. Vjerojatno
je njegovo službovanje trajalo duže, ali se ono može odrediti samo otprilike. Posljednji poznati župani obiju županija prije njega bila su ugarska gospoda iz obitelji Paksi koji su obavljali ovu službu do prosinca 1339. godine. Sljedeći župan
nakon njega spominje se u travnju odnosno u lipnju 1354. godine. Stoga je prilično
vjerojatno, da je ban Stjepan obje službe dobio od kralja Karla I. 1340. godine i
obnašao ih do svoje smrti 1353. godine

Nekoliko desetljeća kasnije, u lipnju 1394. godine, kada je, nakon dugotrajnih
sukoba, došlo do sklapanja mira između kralja Žigmunda Luksemburškog i Tvrtkovog nasljednika Dabiše, ranija praksa je obnovljena. Vjerojatno je dio ugovora
bila i pogodba da kralj Dabiša dobije upravu nad županijom Šomođ (mađ. Somogy) kao ugarski dostojanstvenik. Ovu je službu obnašao do svoje smrti u rujnu
1395. godine

Sljedeća osoba iz Bosne, koja se pojavljuje kao posjednik dobara u Ugarskoj, bio je
brat velikog vojvode Hrvoja, ban Vuk Vukčić. Hrvoje, ranije predvodnik hrvatskih
pobunjenika u njihovom sukobu protiv Žigmunda, priznaje se Žigmundovim vazalom kako je poznato iz njegove isprave sastavljene 23. kolovoza 1393. godine u njegovoj utvrdi Zvečaj.8)
Vuk se još neko vrijeme borio na strani braće Horvat u Hrvatskoj,
ali je 1394. godine doživio poraz kod Knina i morao se pokoriti ugarskom kralju.
Žigmund ga je pokušao privezati uza se darivanjem dobara. Prije kolovoza 13%.
godine Žigmund je Vuku darovao utvrde Krupu i Ostrožac na Uni,9)
i otprilike istovremeno kraljevsku utvrdu Veliki Kalnik (mađ. Nagvkemlek) u sjevernoj Slavoniji.
Vukov kaštelan imenom Dragoš postavljen je tamo u travnju 1397. godine.10)
To je jedini izvor u kojem se Vuk spominje kao posjednik Kalnika. Sljedeći
kaštelani do ljeta 1405. godine svi imaju slavenska imena, te se stoga može smatrati da su i oni bili namjesnici Vuka i njegovih nasljednika

Sam Hrvoje bio je, poslije poklonstva kralju početkom 1409. godine, bogato
nagrađen dobrima u Južnoj Ugarskoj. Bio je potvrđen i u posjedovanju Donjih Kraja
(partes inferiores), županija Vrbasa i Sane kao i gradova Vrbasa i Kozare, kojima je
gospodario od 80-ih godina XIV. stoljeća. Osim toga dobio je i grad Požegu sa županijskom čašću, te kraljevski posjed Segesd u županiji Šomođ16)
. Kao župan Požege
javlja se sve do studenoga 1412. godine, a kao podžupan spominje se neki Vlatko
ili Lack.17)
Očito je izgubio ove posjede u lipnju 1413. godine, kada je pao u kraljevu
nemilost zbog nasrtaja na Sandalja Hranića.

Na koncu Žigmundove vladavine i kralj Tvrtko II. je bio nagrađen dobrima u
Ugarskoj. Prema jednom popisu kraljevskih dobara u Ugarskoj, sastavljenom sredinom 1437. godine, Tvrtko je posjedovao gradove Veliki i Mali Kalnik kao kraljev
zalog.21)
Zasigurno su oba kaštelana, Pavao Stančić (Paulus Stanchich) i Vardiski
Vlkić (Vardiski/ Wlkych), koji se spominju u svibnju 1436. godine, bih njegovi ljudi,2
^ a to su bili i Stjepan Gusaković (Stephanus Guzakoych) i Vlkić Mirohnić (Wlkych
Mirohnich), koje je Tvrtko imenovao kaštelanima tih utvrda u travnju 1439. godine.
23* Tvrtko je oba posjeda mogao dobiti 1435. godine kao nadoknadu, jer je pomagao borbu Matka Talovca protiv Turaka, a osim toga je ustupio Žigmundu Jajce
i druge utvrde

https://hrcak.srce.hr/file/24121

hrvoje nije nikad bio ban hrvatske i dalmacije? on je bio kao vicekralj,koja je razlika?
vuk je bio ban ali o njemu malo znam,jeli se istaka po icemu?

Zanimljive stvari nalaziš

Samo daj i malo enter stavi, razdvoji tekst u neke cjeline, bit će lakše za čitati

@zalutala enter the enter here and there.

E kolko imaš godina?
ko si u RL?
kakvu to curu zanima povjest a nije profesorica?
jel igraš D&D?

Malo o Hrvoju iz zadarske perspektive. Obrađena je pobuna prtiv Žigmunda, Ladislavova krunidba i do Hrvojevog pomirenja sa Žigmundom. Postavit ću dio od Ladislavove krunidbe jer je tekst dosta dug a neda mi se toliko sjeckati. Za Zadrane je Hrvoje bio baja, tako barem pišu

Uglavnom, do kolovoza 1402. „petorka“ je, uz pomoć „velike sljedbe drugih“,
uspjela pripremiti sve što je trebalo kako bi se konačno i formalno otresli Sigismundove vlasti i priznali vlast udaljenoga pretendenta iz Napulja. Dana 24. kolovoza gradsko se poslanstvo s dvojicom rektora na čelu (a jedan je od njih bio
Gvido de Matafaris) uputilo na pregovore s Hrvojem, koji se nalazio nedaleko,
pod Ostrovicom, da bi se tri dana kasnije, 27. kolovoza, dok su pregovarači još
boravili kod vojvode, pred gradom pojavila armada Ladislavovih brodova. Veliko
se vijeće, bez dvojice rektora i ostalih pregovarača, okupilo u crkvi sv. Stjepana
(sv. Šime) te je pristupilo glasovanju o prijedlogu da se zapovjednika armade pusti u grad i u njegovoj nazočnosti razvije stijeg kralja Ladislava čime bi se onda
formalno i priznala njegova vlast nad gradom. Od nazočnih 78 vijećnika, kako
je zapisao Pavao de Paulo, njih je 70 glasovalo za taj prijedlog, suzdržanih je bilo
trojica a protiv odluke su glasovala petorica. Nakon toga Ludovik (Aloysius) de
Aldemarisco, kapetan armade i Ladislavov vicarius generalis, ušao je u svečanoj
procesiji u grad, pri čemu su među sedmoricom onih koji su ga i formalno uveli
kroz jedna od gradskih vrata nalazila i dvojica iz „petorke“ – Jakov de Raduchis i
Šimun de Detrico101.
No, bio je to zapravo tek početak. Iako je Zadar bio prvi grad koji je priznao Ladislavovu vlast, oni koji su cijelu stvar u potaji isplanirali i ostvarili u tome su trenutku još uvijek stvarno bili Hrvojevi klijenti, a on njihov patron. Njegova nadređena pozicija proizlazila je iz činjenice da je upravo vojvoda u tome trenutku bio
„ovjereni“ predstavnik onoga tko se ukazivao kao novi kralj kojim će Sigismund
biti zamijenjen. Taj je odnos dobio i svoj simbolički iskaz kada je sam Ladislav zaplijenjenu kuću vjernog Sigismundova privrženika i prve žrtve neposluha među
gradskim plemićima, admirala Pavla de Georgiisa, u kojoj se prvotno nastanio
njegov vicarius generalis, nakon tri mjeseca predao vojvodi Hrvoju102 – bio je to
stvarno niz simboličkih čina kojima su određeni parametri nove stvarnosti i utvrđeni međusobni odnosi sastavnica te stvarnosti. Stoga se opravdano može reći da
je Hrvoje Zadrane stvarno doveo do točke priznavanja Ladislava i da je on, iza
scene, stvarno upravljao zbivanjima. U tome kontekstu valja gledati i činjenicu
da je Ludovik de Aldemarisco plovio izravno za Zadar ne trošeći vrijeme na zaustavljanje u drugim gradovima, za ponašanje kojih u takvoj situaciji još uvijek nije
bilo nikakvih garancija. To praktično znači da je predaja Zadra bila stvarno još
mnogo ranije dogovorena i dojavljena u Napulj tako da je Ladislavov zastupnik
točno znao redoslijed poteza. Takvu projekciju potvrđuju i već naznačeni rezultati glasovanja u zadarskom Velikom vijeću (70:3:5), koji to glasovanje ocrtavaju
više kao društveni ritual kojim je samo ovjereno nešto što je već bilo dogovoreno
no kao rezultat rasprave „za“ i „protiv“ koja se vodila na licu mjesta. Sada je, međutim, valjalo ostvariti ono što je bilo više ili manje potajno dogovoreno, a tu su
Zadrani morali iskazati svu svoju političku vještinu. Nakon svečanih ceremonijala prijama Ludovika de Aldemarisca u grad, uzdizanja Ladislavova stijega i polaganja prisege vjernosti novome vladaru, valjalo je proći ritual konačnoga kidanja
veza s kraljem koji je ionako napustio svoje Kraljevstvo i otišao u Češku. To je zacijelo dogovoreno na svečanom objedu koji je Hrvoje zatražio od Zadrana kako bi
se raspravljalo o kraljevskim poslovima, a koji je 31. kolovoza održan na granici
zadarskoga kotara u Zemuniku. Rezultat tih pregovora bila je organizacija vojnoga pohoda protiv Sigismundovih pristaša okupljenih u Vrani, koji je uslijedio
6. rujna i za koji su Zadrani prikupili četiri stotine ljudi (pješaka) dok je Hrvoje
priskrbio čak pet stotina konjanika, kojima je pridruženo i tri stotine vojnika „generalnoga vikara“. Pohod je uspješno okončan pet dana kasnije, 11. rujna, kada su
Sigismundove pristaše napustile utvrdu da bi je zaposjele udružene snage103. Taj
je zajednički pothvat Hrvojevih konjanika, gradskih pješaka i kraljevskih vojnika
realno bio bez velikog vojnog značenja te se nikako nije mogao uspoređivati sa
sličnim pohodom poduzetim dvanaest godina ranije, kada je Vranu držao Ivan
de Palisna104, ali je zato imao veliku simboličku težinu. Tom su, naime, prigodom
Zadrani bili prisiljeni otvoreno istupiti protiv jednoga od svojih plemića koji je
ujedno bio i kraljevski admiral, već spominjanoga Filipa de Georgiisa, čime su
istodobno i formalno podigli oružanu pobunu protiv aktualnoga kralja. Uz to
se, prvim udruženim djelovanjem s Hrvojevim snagama, počela stvarati podloga
za oblikovanje zajedničkih pripovijesti kojima se onda ubuduće moglo definirati
nove političke identitete i podjelu na „mi“ (u ovome slučaju Ladislavove pristaše)
i „oni“ (Sigismundove pristaše). U tome je kontekstu poučno pogledati kako Ladislava označuje (u, očito, gotovo doslovnim dnevničkim bilješkama) ovdje često
za svjedoka pozivani Pavao de Paulo: u trenutku kada se 27. rujna Ludovik de
Aldemarisco sa svojim brodovljem pojavljuje pred gradom i kada ga predstavnici
gradskih vlasti svečano uvode u grad, Ladislav je za Pavla illustris princeps dominus Ladislavus rex Hierusalem et Siciliae; sedam dana kasnije zapisuje Pavao kako
je Veliko vijeće grada donijelo odluku da se nadalje u javnoj pisanoj komunikaciji
za vladara koristi titula rex Ungariae, Hierusalem et Siciliae, a onda sam slijedeća
dva mjeseca, referirajući se očito na taj vlastiti zapis, koristi izričaj „prije rečeni
gospodin kralj“ (praedictus dominus rex); konačno 9. studenoga, nakon okončanja prvoga niza vojnih pohoda kojima je nova vlast i realno etablirana u široj zadarskoj okolici (od Vrane do Ljupča) a kraljevski stijeg postao već normalan dio
svakodnevnice, Ladislav za Pavla postaje „gospodin naš kralj“ (dominus noster
rex) da bi nadalje uglavnom takav izričaj označavao vladara105.
Usporedno s ovom misaonom tekla je i stvarna konsolidacija nove vlasti pa je već
1. listopada 1402. godine izdao Ladislavov „generalni vikar“ i prvu (sačuvanu i
poznatu) darovnicu kojom nagrađuje jednoga Zadranina za zasluge u uspostavljanju vlasti. Destinatar te darovnice bio je plemić Zovul de Fera, osoba koju inače najvažniji izvor za poznavanje zadarskih prilika toga doba, Pavao de Paulus,
nikad ne spominje. Dokument ne otkriva kako je i na koji način Zovul stekao
zasluge koje su ga kvalificirale za dobivanje nadarbine, no Ludovik de Aldemarisco mu je u ime kralja poklonio „selo ili zaselak Poričane“ i još pet ždrijebova
zemlje u selu Baštica106. Tu je, kako je rečeno, prvu sačuvanu i poznatu darovnicu nakon stvarnoga uspostavljanja Ladislavove vlasti nad gradom potvrdio, za
svoga boravka u Zadru, sâm kralj 10. kolovoza 1403. dodavši nadarbini još pet
ždrijebova u Baštici, a onda je skoro četiri mjeseca kasnije, 2. studenoga iste godine, naložio zadarskome kaptolu da službeno svjedoči kod uvođenja Zovula u
dobiveni posjed107. Darovnica je bila znakovita u smislu uspostavljanja obrasca
koji će se kasnije često ponavljati – zemlje koje je dobio Zovul pripadale su ranije
knezovima Krbavskim (od roda Gušića), a formalno su im oduzete stoga što su,
sukladno tumačenju nove vlasti, knezovi Krbavski bili pobunjenici i odmetnici
od legitimne kraljevske vlasti pa su kao takvi bili podložni konfiskaciji svih dobara. Je li u ovim prvim mjesecima nove vlasti bilo još sličnih darivanja danas je,
s obzirom na stanje sačuvanosti vrela, vrlo teško govoriti, ali se u svakom slučaju
čini malo vjerojatnim da mnogo ugledniji i moćniji zadarski plemići nisu sudjelovali u podjeli „plijena“ dobivenog susljednim pothvatima uspostave nove vlasti
na relativno širokome prostoru od Vrane do Ljupča.
Bilo bi, međutim, posve pogrešno temeljem ove prve, ali i svih kasnijih sličnih
darovnica pojedincima koji su stekli zasluge za novu vlast, smatrati da se energija
vladajućega sloja zadarske općine iscrpljivala na stjecanju izravnih osobnih probitaka. Već sam ranije nagovijestio da je u onim (tajnim) pregovorima, što ih je
zadarska „petorka“ posve izvjesno vodila s velikim vojvodom Hrvojem Vukčićem
Hrvatinićem, vrlo vjerojatno bilo načeto i pitanje odnosa gradskih vlasti spram
otoka Paga. Dokazavši već u prvim mjesecima svoju iskrenu privrženost novome vladaru sudjelovanjem u vojnim akcijama zajedno s njegovim „generalnim
vikarom“, ali i Hrvojevim snagama duboko u zaleđu istočnojadranske obale sve
do Bihaća108, vladajuća je skupina izradila kod Ludovika de Aldemarisca takvu
poziciju da su se zadarske vlasti mogle upustiti u temeljitu rekonstrukciju svoje
izravne vlasti nad otokom čak i bez formalne potvrde samoga vladara. Nepuna tri
mjeseca nakon ulaska „generalnoga vikara“ u grad, 13. studenoga 1402. godine,
donijelo je zadarsko Veliko vijeće odluku o rušenju kuća i konfiskaciji u korist
svoje općine svih dobara Pažana koji su predvodili pobunu, odnosno pokret za
osamostaljenje grada i cijele „zadarske“ polovice otoka109.
Konačna je konsolidacija uslijedila odlaskom zadarskih poklisara na Ladislavov
dvor krajem 1402. godine. Poslanstvo su, opet nimalo slučajno, tvorili Jakov de
Raduchis i Šimun de Detrico, a s njima je bio i Gabrijel de Nosdrogna, no uz njih
je u Napulj otpremljena i skupina plemića koji su bili sumnjivi novoj vlasti – bili
su to rođaci kraljevskog admirala Filipa de Georgiisa, kao i oni Zoila de Nassisa
(koji je pripadao uskome krugu Sigismundove osobne pratnje, a o kojem je ovdje
već bilo riječi) te nekolicina drugih plemića110. Tko je sastavio listu nepoćudnih
i sumnjivih elemenata ne može se, naravno, pouzdano utvrditi, no takvu listu
„generalni vikar“ posve sigurno nije mogao sastaviti sâm, bez pomoći dobrih
poznavatelja stanja duhova u gradu (ovdje se valja prisjetiti omjera glasova na
zajedanju Velikog vijeća na kojem je donesena odluka o ulasku u grad Ludovika de Aldemarisca – protiv je takve odluke glasovalo pet, a suzdržanih je bilo
tri vijećnika; u Napulj je, međutim, otpremljeno najmanje jedanaest sumnjivih
plemića). I dok su se sumnjivi morali najvjerojatnije podvrgnuti istrazi okončanoj različitim rezultatima111, poslanstvo je uglednika dočekano više no bogatim nadarbinama. Već 27. prosinca izdao je kralj privilegije Šimunu de Detrico i
Gabrijelu de Nosdrogni – prvi je dobio sela Veljane i Kobiljeglavići u granicama
novigradskoga kneštva te selo Dobre Vode koje je pripadalo ostrovičkoj utvrdi,
dok je drugome ustupio čak 45 seljačkih posjeda, od čega 35 kmetskih posjeda sa
stavke kraljevskih dobara na području sela Praskvići, 5 nenastanjenih ždrijebova
u selu Vrpljane u ostrovičkom kneštvu, 4 nenastanjena ždrijeba u Kisini, također
u ostrovičkom kneštvu, i jedan nenastanjeni ždrijeb u mjestu Crnik, u granicama skradinskog kneštva112. I dok je Gabrijel dobio uglavnom prijašnje kraljevske
posjede, sela Veljani i Kobiljeglavići koje je dobio Šimun su, kako se naznačuje u
samome privilegiju, ranije pripadala knezovima Kurjakovićima Krbavskim, kojima ih je podijelio „uzurpator“ (occupator) Sigismund pa stoga njihovo vlasništvo tih sela, prema tumačenju napuljskoga dvora, nije imalo pravnoga temelja.
Sa selom Dobre Vode, koje je inače uključivalo ukupno deset zaselaka, stvar je
bila nešto složenija – ono je, kako je rečeno, pripadalo ostrovičkoj utvrdi koju je
međutim držala udovica Hrvojeva brata Vuka, banica Anka, a pravni je temelj i
u ovome slučaju predstavljala Sigismundova darovnica. No, dok su Dobre Vode
doista došle u posjed Šimuna de Detrica, Ladislav nikad nije osporio prava banice
Anke na Ostrovicu pa je utvrda, zajedno sa Skradinom koji je također bio u Ankinom posjedu, nakon udaje Katarine, kćeri bana Vuka i Anke, za vojvodu San
dalja Hranića 1405. godine postala njihovo zajedničko vlasništvo. Ta prava nije
u pitanje dovodio ni Sigismund nakon izmirenja s Hrvojem 1408. godine te su
tako, prigodom razvrgavanja ovoga braka 1411. godine, Sandalj, Anka i Katarina
mogli pokušati utvrdu prodati Mlečanima. U ugovoru koji je sklopljen tom prigodom posebice se naglašavalo da svota koju su Mlečani isplatili (bivšim) supružnicima ne uključuje prava kraljevskoga viteza Šimuna de Detrica i Gabrijela de
Nosdrogne, koji su prava na posjedima što su pripadali utvrdi, veli se izrijekom,
stekli darovnicama kralja Ladislava113. Okolnosti ovoga darivanja, s jedne strane
podrobni opis posjeda, s druge strane to što su darovnice izdane neposredno po
dolasku zadarskih poklisara u Napulj, s treće strane činjenica da se radilo o pravima koja su sa udovice Hrvojeva brata, bana Vuka, prenešena na Šimuna i Gabrijela, daju za pravo pretpostaviti kako se tu, zapravo i stvarno, radilo o tome da je
upravo Hrvoje odlučio nagraditi ovu dvojicu članova zadarske „petorke“, zacijelo
cijeneći njihove dotadašnje čine i postupke. Pri tomu im je, iskazujući na taj način i osobnu zahvalnost, podijelio nešto svojih, odnosno posjeda pokojnog brata,
nešto kraljevskih zemalja, ali i dio „plijena“ nastalog konfiskacijom dobara onih
plemića koji su ustrajno ostajali uz Sigismunda pa su u tome kontekstu Ladislavovi privilegiji samo ovjeravali čin velikoga bosanskog vojvode. Sve činjenice i utemeljene pretpostavke izašle na vidjelo kroz ovakvu raščlambu privilegija izdanih
Šimunu de Detricu i Gabrijelu de Nosdrogni dobivaju još jednu dimenziju ako
se pozornost usmjeri na provenijenciju i razloge nastanka sačuvanih primjeraka.
Polaznu točku te raščlambe tvori činjenica da je vjenčanje Katarine i Sandalja
očigledno podrazumijevalo stvaranje vlasničkoga kondominija nad posjedima
banice Anke pa tu valja vidjeti razloge zašto su svoje privilegije iz prosinca 1402.
godine i Šimun i Gabrijel dali prepisati i ovjeriti u zadarskome kaptolu upravo
1405. godine. Nakon, naime, što su napravili po kaptolu ovjerene kopije, te je
kraljevske privilegije svojim privilegijima potvrdio i vojvoda Sandalj, kako proizlazi iz teksta kupoprodajnog uvogora iz 1411. godine. Šimun de Detrico svoj je
primjerak privilegija, zajedno s njegovom potvrdnicom i nalogom za uvođenje
u posjed, dao prepisati i ovjeriti u zadarskome kaptolu 13. lipnja 1405. godine, u
vrijeme nakon vjenčanja Katarine Vuković Hrvatinić i Sandalja Hranića i tu ništa
ne izaziva pozornost. No, zato pozornost izaziva datum prepisivanja i ovjeravanja
Gabrijelova primjerka privilegija – taj je čin obavljen 10. travnja, a to praktično
znači prije toga vjenčanja. Sam datum vjenčanja nigdje nije zabilježen, ali je ono
gotovo posve izvjesno obavljeno negdje nakon 20. a prije 28. travnja 1405. godine
jer su poklon od 100 dukata za Sandalja „u povodu vjenčanja“ (propter nuptias Sandagli) Trogirani u svome Velikom vijeću izglasali 28. travnja, a onda 30.
travnja donijeli i odluku o upućivanju poslanstva hercegu Hrvoju kako bu mu
čestitali vjenčanje nećake114. Iz ovoga jasno proizlazi da je Gabrijel de Nosdrogna
unaprijed znao za sklapanje braka između Katarine i Sandalja te da je, štoviše,
znao da će se zbog predviđenoga kondominija nad Ostrovicom pojaviti potreba
za ovjerenim prijepisom njegova kraljevskoga privilegija. Samo zahvaljujući njegovoj prilježnosti da stvari obavi na vrijeme možemo zahvaliti posve jasni snop
svjetla na veze zadarske vladajuće „petorke“ i hercega Hrvoja u ovo doba, koje
su očito bile znatno intenzivnije i važnije no što bi se moglo zaključiti temeljem
sačuvane službene dokumentacije.
Vraćajući sada pogled na boravak zadarskih poklisara u Napulju mora se svakako
upozoriti da oni nisu radili samo na svoju osobnu korist pa su tako sačuvana dva
privilegija koja je kralj Ladislav izdao u vrijeme njihova boravka u Napulju općini
i njezinim stanovnicima. Prvim privilegijem obvezuje se kralj da u eventualnoj
potvrdi prava Šibenika neće biti ni riječi o otocima Srima i Žirje, zbog kojih je
zadarska općina, temeljem navodnih prava, namjeravala pokrenuti spor protiv
šibenske općine. Drugim privilegijem smanjuje kralj daću na trgovinu solju na
zadarskome području, prihod koji je ubirala „kraljevska komora soli“, za 50%,
snizivši je s iznosa od 10 dukata po centenaru soli, koliko se plaćalo do tada, na
5 dukata.

Zapravo su ova četiri privilegija predstavljala tek uvod u bujicu nadarbina koja je
iz Napulja potekla prema Zadru, a koja je kroz nekoliko godina donijela znatne
materijalne koristi kako gradskoj općini tako i pojedinim građanima. Najveću su
korist svakako izvukli braća Gvido i Ludovik de Matafaris – prvo im je Ladislav
1403. godine darivao otoke Korčulu, Brač, Vis i Hvar: Ludovika je, prigodom ceremonijalnog ulaska u grad 19. srpnja iste godine osobno, pred okupljenom masom, nobilitirao, proglasivši ga kraljevskim vitezom, pri čemu najvjerojatnije nije
nimalo slučajno da je upravo Ludovik bio na Hrvojevu dvoru i da je sudjelovao
(bar po onome što znamo) u pohodu na Bihać; u srpnju 1405. podijelio je braći
cijeli posjed Ljubač, koji je do tada pripadao vranskome prioratu, te ih je istim
privilegijem oslobodio obveze izlaska na bilo koji sud osim onoga kraljevskoga;
konačno, u vrijeme završnih pregovora s Venecijom 1409. godine, Ladislavovi
su posljednji argumenti u pokušaju podizanja cijene onoga što je bio spreman
prodati bile tvrdnje po kojima nije mogao raspolagati Novigradom i Pagom jer ih
drži Gvido de Matafaris, pri čemu je, čini se, samo prvi dio te tvrdnje odgovarao
stvarnom stanju stvari116. Braća nisu zaboravila ni svoje rođake pa su zaplijenjeni
posjedi braće Petra i Šimuna de Gallo pripali, posve izvjesno upravo intervencijom Gvida i Ludovika, Gašparu i Gvidu, sinovima Kolana de Matafarisa117. Sačuvani i poznati dokumenti pokazuju da se, začudo, peti član upravljačke „petorke“,
Jakov de Raduchis, slabo okoristio kraljevskom darežljivošću – zna se samo da je
prigodom posjeta Napulju u rujnu 1406. godine od kralja dobio privilegij kojim
su mu pripali posjedi pokojnoga senjskog potknežina Davida Radmića/de Raduchisa u okolici Senja i Baške, na otoku Krku, na koje međutim, bar u trenutku
izdavanja darovnice, nije mogao ozbiljno računati jer je ta područja kontrolirao
Nikola Frankopan, u to doba jedan od glavnih oslonaca Sigismundove vlasti118.
Ništa lošije od ove skupine pojedinaca nije u odnosu na kralja prošla ni zadarska
općina – njoj je Ladislav nakon onih prvih ustupaka s početka 1403. godine bio
sve naklonjeniji. Već u lipnju iste godine općina je dobila Novigrad sa svim pravima koja su utvrdi pripadala, no za realizaciju se te darovnice tek trebalo izboriti
jer se u samoj novigradskoj utvrdi još uvijek održavala posada knezova Kurjakovića Krbavskih. Takva je situacija potrajala još tri godine pa Pavao de Paulus
pod nadnevkom 6. lipnja 1406. godine, u pripovijedanju koje ima izrazitu osobnu
notu, spominje da su neki njegovi rođaci iz šire rodovske zajednice de Grisogonis
bili „u vojsci pod utvrdom Novigrada“ (in exercitu sub castro Novigradi). Taj je pohod ostao bez rezultata pa je novi organiziran početkom veljače iduće godine pod
vodstvom Ludovika de Matafarisa, a opsada je počela 8. veljače raspoređivanjem
zadarskih snaga (Pavao to opisuje rječima: posuimus campum exercitus nostri) te
je trajala svega osam dana da bi se posada utvrde predala 16. veljače. Bilježeći sve
ovo, dodaje Pavao još jednu zanimljivu činjenicu – deset dana nakon zauzimanja
Novigrada zadarske su snage krenule morem prema Bagu (današnjem Karlobagu), koji su također zauzeli bez većega otpora119. Istodobno dok je trajao onaj prvi
pohod na Novigrad, 9. lipnja 1406. godine, zadarska je općina po kraljevskom
povjereniku bila službeno uvedena u posjed sjevernoga dijela otoka Paga koji je
ranije pripadao rapskoj općini120. U ovome slučaju Zadrani nisu čekali kraljevski
privilegij kako bi se proširili, već su petnaest mjeseci prije toga posve samovoljno
uspostavili vlast nad Novaljom i ostatkom otoka te su taj teritorij odlukom Tajnoga vijeća od 12. ožujka 1405. inkorporiali u gradski kotar. Odluka je zapravo
bila samo formalna potvrda realnoga stanja, do čega je došlo uslijed nereda koji
su 1404. godine izbili na Rabu, podjele tamošnje otočne zajednice i pravoga malenoga „građanskog rata“ dviju suprotstavljenih frakcija, o čemu bi se moglo i trebalo napisati zasebnu raspravu. Posve naravno, dvije su lokalne frakcije, u okolnostima kakve su tada vladale, imale i svoje vanjske („globalne“) veze – jedna se
vezivala uz pristaše kralja Ladislava, druga uz Nikolu Frankopana i Sigismunda.
U sukobu su, na strani Ladislavovih pristaša protjeranih iz grada, uskoro i opetovano intervenirale snage prikupljene po dalmatinskim gradovima, pri čemu su
zadarske snage već u početku sukoba nastupale po Pagu i jednostavno zaposjele
cijeli otok. Snagu Zadra i njegovu iznimnu poziciju, definiranu činjenicom da su
se gradske vlasti odlučile samovoljno prisvojiti zaposjednuti dio otoka, zgodno je
ovdje ilustrirati usporedbom s ponašanjem Trogirana, koji su također poslali svoj
odred kako bi pomogli stranci Ladislavovih pristaša. Mogućnost takve usporedbe počiva na činjenici da je Ivan Lucius Lucić ostavio svoje zabilješke vađene iz,
u međuvremenu nestalih, odluka trogirskih vijeća. Te bilješke otkrivaju da se u
Trogiru 26. ožujka 1406. godine raspravljalo o tomu što uraditi s trećinom plijena
(de rebus lucratis subtus Arbum) koji su trogirski vojnici ugrabili pod Rabom,
a koji je pripadao općini, pa je odlučeno da ta trećina pripadne zapovjedniku
odreda121. Čini se da ovaj kontrast između snažne općine koja prvo (doduše, pod
okriljem ratovanja za stvar vrhovnoga vladara) zaposjeda, a onda i samovoljno
prisvaja određeni teritorij, i briga (male) trogirske općine kako rasporediti sitni-
ce (da „stvari“ o kojima se raspravljalo nisu bile velike vrijednosti dokazuje već
i to što je sve ustupljeno zapovjedniku) koje je njena vojska opljačkala od onih
kojima je došla pomoći, savršeno jasno ocrtava stvarnost različitih razvojnih razina istočnojadranskih gradova na početku 15. stoljeća. Bilo kako bilo, kalkulacija
Zadrana da će Ladislav naknadno priznati već gotovi čin pokazala se ispravnom
kada je on 6. svibnja 1406. izdao privilegij kojim zadarskoj općini dariva Novalju
na Pagu, a onda idućega dana izdao i službeni nalog svome posebnom povjereniku da predstavnike općine i formalno uvede u darivani posjed122, što se onda
doista i dogodilo 9. lipnja. Nije, međutim, zgorega pripomenuti da ovo naknadno
priznanje zadarske samovolje nije išlo jednostavno pa je posao oko nagovaranja
kralja na taj čin, pri čemu je vjerojatno trebalo potrošiti i nešto novca, na sebe
preuzeo nitko drugi do Gvido de Matafaris, u tome trenutku svakako najmoćniji
čovjek u Zadru, kojega kralj u svome privilegiju i spominje kao osobu koju je
investirao novim posjedom.
*
Uglavnom, zaposjedanje Novigrada i Baga u veljači 1407. označilo je vrhunac
moći srednjovjekovne zadarske općine – nikad od početka 9. stoljeća do tada, ali
ni nikada kasnije, nisu gradske vlasti upravljale tako golemim teritorijem kakav
je u tome trenutku bio zadarski kotar. Istodobno, „petorka“ koja je neformalno
upravljala gradom, još od uspješnoga zaposjedanja grada Paga i južnoga dijela
otoka 1401. godine, i sama je stekla goleme posjede pretežito na račun onoga što
je bilo oduzeto protivnicima kralja Ladislava. Sjetimo li se, pak, ovdje početne
ideje istraživanja, one o lokalnim elitama koje središnja vlast vezuje za svoje institucije te tako održavanje i reprodukciju postojećega sustava pretvara u njihov
osobni interes, ukazat će se ta zamisao gotovo kao doslovni nacrt ponašanja i
kralja Ladislava, ali i hercega Hrvoja od 1402. godine nadalje. U tome se kontekstu i strategija kojom su se članovi „petorke“ vodili kroz cijelo ovo razdoblje pokazala više no uspješnom – pravodobno prihvaćanje Hrvoja Vukčića Hrvatinića
kritorijalnoga širenja općine i bogaćenja njezinih neformalnih vladara, u trenutku slave, primjerice, kada je kralj Ludovika de Matafarisa svečanim ritualom pred
okupljenim mnoštvom proglasio kraljevskim vitezom, razmišljao o tomu što će
se dogoditi ako Ladislav u jednome trenutku odustane od svoje prekomorske
avanture, ili ako se splitski herceg odluči na naizgled nezamislivi korak pomirenja
i priznavanja vlasti kralja Sigismunda – a upravo će se to dogoditi 1408., odnosno
1409. godine. Razglabanje razloga, a onda i načina na koji se herceg 1408. godine pomirio sa Sigismundom, zahtijevalo bi toliko prostora da bi se ova rasprava
morala pretvoriti u knjigu, pa je za ovu prigodu dostatno ukazati na to da, pod
određenim okolnostima, ni to nije bio stvarno veliki problem za Zadrane. Te su,
pak, okolnosti podrazumijevale ustrajavnje Ladislava Napuljskog na pružanju zaštite gradu sve dok on ne ojača dovoljno da može u postojećem okruženju samostalno funkcionirati. No, na kraljevskome dvoru u Napulju očito se kalkuliralo
posve drugačije – prekomorska je pustolovina (ili, kako bi se reklo modernim
rječnikom, „istočnojadranski projekt“) izgubila stvarni smisao odlaskom sa scene glavnoga oslonca njezine konstrukcije, splitskoga hercega. Sve je dalje mogao
biti samo gubitak, uključujući i podržavanje Zadra do osamostaljivanja i onda
neminovnoga kidanja postojećih veza, pa se kao najracionalnije nudilo ono rješenje koje je podrazumijevalo mogućnost da se na kraju svega ostvari ekstra-profit
transakcijom s Venecijom. I upravo u toj situaciji našli su se Zadrani i njihovo
vodstvo u poziciji bez manevarskoga prostora. Sve što su stekli, i kao općina i
kao pojedinci, bilo je, na ovaj ili onaj način, „oteto“ od Sigismunda i njegovih
najvjernijih pristaša. Svaki pokušaj mirenja s kraljem, koji nakon 1403. više nije
bio onako osvetoljubiv kao dotad ali je ipak pod Doborom 1408. dao smaknuti
nebrojene Bošnjane zarobljene tijekom uspješnoga pohoda, a o čemu se onda naveliko pričalo u krugovima vladajuće elite, podrazumijevao je, u najmanju ruku,
odricanje najvećeg dijela tečevina razvoja posljednjih osam godina.
Da su članovi „petorke“ shvaćali težinu svoje nove situacije i, unatoč tajnosti kojom su bili obavijeni pregovori Ladislava s Venecijom od srpnja 1408. godine,
naslućivali kako se navlače tamni oblaci, najjasnije svjedoči gotovo očajnički čin
odlaska na pregovore sa splitskim hercegom u travnju 1409. godine. U ranijim su
vremenima takvi odlasci bili rutinska stvar – raščlamba je ovdje pokazala da je
herceg „petorku“ obavješćivao o svojim planovima, a i odlazak Jakova de Raduchisa na hercegov dvor u Bosnu krajem 1406. godine ostao je zabilježen, doduše
samo zahvaljujući činjenici da je Jakov u tome trenutku bio trogirski knez. Naime,
1. prosinca izglasalo je trogirsko Veliko vijeće, nakon što ga je ponovno izabralo
za gradskoga kneza, dozvolu Jakovu de Raduchisu a na zamolbu „onih iz Zadra“
za odlazak kod hercega i to „zbog stvari koje se tiču grada Zadra“123. U novim
okolnostima, međutim, bio je to rizičan pothvat, jer su se sad Zadrani izvan svoga
kotara kretali praktično po „neprijateljskom“ području, s gotovo izvjesnim (negativnim) ishodom, pa ipak se „petorka“ odlučila na to, a zadatak je povjeren u
sačuvanim vrelima gotovo neupadljivom, Gabrijelu de Nosdrogni. Kada su i kako
uspostavljeni kontakti s dojučerašnjim patronom, odnosno što je bila predložena
agenda razgovora, ostat će zauvijek tajna, kao što bi i sami pregovori ostali tajnom
da se Gabrijel, marljiv u obavljanju svega na vrijeme i kako treba, nije htio osigurati pisanim „provodnim pismom“ (salvus conductus) koje mu je herceg 2. travnja 1409. godine dobrohotno uputio iz svoje rezidencije u Lašvi, stvarajući na taj
način svojevrsni post scriptum cijele epohe. U tome se dokumentu herceg Jakovu
obraća kao „najdražem prijatelju“ (amico nostro carissimo) kojega je rado i željno
iščekivao ponovno vidjeti (reuidere), naznačujući da opasnost po Jakova ne dolazi
nikako od njega, već samo od drugih i to zbog promijenjenih okolnosti, što se sve,
temeljem svega naprijed rečenoga, ne može tumačiti samo kao kurtoazne fraze.
Istodobno, dakle, Hrvoje tim pismom garantira Jakovu i njegovoj pratnji siguran
dolazak i povratak, opisuje put kojim će ići i upućuje ga na svoje povjerljive ljude
koji će ga, kao „paket“, propratiti do Lašve. Kako je Gabrijel za svaki slučaj želio
imati kopiju toga dokumenta, obratio se s takvim zahtjevom zadarskome kaptolu
koji mu je 10. travnja iste godine izašao u susret, dok je bilježnik Teodor de Prandino isti dokument prepisao u svoj registar124. Naravno, herceg više Zadranima
nije nikako mogao pomoći jer je i sam imao dovoljno problema oko održavanja
kakvih-takvih pozicija u konstrukciji stvarnosti koju je bio prisiljen prihvatiti –
morao se, primjerice, a to čini se savršeno zrcali stvarnost u kojoj se kretao, pobrinuti da se iz njegovih reprezentativnih rukopisa, podjednako iz Misala ali i iz
Hvalova zbornika, izbrišu svi anžuvinski simboli i onda naknadno na određenim
mjestima nariše heraldički simbol novoga gospodara, luksemburški lav.
Iako se to, naravno, ne može s iole sigurnosti tvrditi, vjerojatno su razgovori Gabrijela de Nosdrogne i Hrvoja Vukčića Hrvatinića u Lašvi krajem travnja i početkom svibnja bili onaj posljednji argument koji je opredijelio ponašanje zadarske
vladajuće skupine u predstojećim mjesecima. To ponašanje pokazuje da je iz njihove perspektive čak i uspostava mletačke vlasti nad gradom kojega je obilježavala tradicija „sedam pobuna“ protiv te iste vlasti (bila je to, dakako, mletačka
verzija tradicije, zadarsku nažalost ne poznajemo) bila bolji izlaz od vraćanja pod
vlast kralja kojemu su se, u posljednjih osam godina, uspjeli zamjeriti na sve moguće i nemoguće načine. Upravo tu leži ključ za razumijevanje činjenice da je u
ljeto 1409. godine svega šest stotina mletačkih vojnika bilo više nego dovoljno
za zaposjedanje zadarskoga kotara u njegovu apsolutno najvećem srednjovjekovnom obujmu. Kao i mnogi drugi čini koje sačuvana vrela ovoga doba opisuju, to
je zaposjedanje zapravo bilo formalizirani ritual kojim je samo ovjerena stvarnost
praktično već definirana transakcijama pregovaranja i pogađanja nezabilježenim
u pisanoj formi.

https://hrcak.srce.hr/file/73995?fbclid ... Uc7x5q_16I

Neka ostane zabilježeno. Koristila sam Enter!

Vidiš kako je sada puno ljepše ispalo

Zanimljivo štivo, u svakom slučaju

Trudim se samo zbog vas al istini za volju nije mi lako stiskati Enter. Naporan je to posao za ovako slabašnu ženu


Pa i je zanimljivo. U tekstu je vidljivo kolika je bila stvarna moć Hrvoja i Vuka

Dugo je trajanje pobune, praktično od sredine 80-ih godina 14. stoljeća, rezultiralo postupnim ali i čvrstim strukturiranjem te institucionaliziranjem odnosa
između njezinih sudionika. Vremenom se kao predvodnik na pobunjeničkoj strani izdvojio prvotno veliki bosanski vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić, koji je kao
važan posrednik između kraljevske vlasti i lokalnih moćnika gradio pozicije još
od 70-ih godina 14. stoljeća. Vojvoda je Hrvoje u drugoj polovici 80-ih godina
proširio svoje polje djelovanja i na Hrvatsko Kraljevstvo te je njegov brat Vuk čak
tri godine (1392.-1394.) i formalno obnašao titulu dalmatinsko-hrvatskoga bana,
raspolažući i stvarnim mehanizmima moći, a sve u ime pretendenta na kraljevsku
krunu koji je sjedio u Napulju. Uglavnom, vještom uporabom različitih sredstava,
od dijeljenja posjeda i povlastica u ime (neokrunjenog i nepriznatog) kralja iz Napulja, preko pregovora, sve do prijetnje pa i stvarne uporabe nasilja te oduzimanja posjeda onima koji se nisu bili spremni pokoriti njegovoj volji, do početka je
15. stoljeća stekao Hrvoje poziciju neprijepornoga autoriteta i velike realne moći.
Iako su na samome razmeđu 14. i 15. stoljeća još uvijek bile zamjetljive pojedine
točke snažnoga otpora, Hrvoje je u to doba praktično kroz različite aranžmane, počevši od izravne vlasti do patronatsko-klijentelističkih odnosa, kontrolirao najveći dio prostora Hrvatskoga Kraljevstva od Drave do Jadrana, kao i Bosansko
Kraljevstvo. Njegovu snažnu poziciju i utjecaj, čak i u krajevima između Save i
Drave, jasno zasvjedočuju prilike kakve tamo vladaju nakon masovne pobune i
Ladislavove krunidbe u ljeto 1403. godine – pravi val akcije oduzimanja posjeda pobunjenicima, njihove podjele Sigismundovima pristašama te podjeljivanja
formalnih oprosta zbog sudjelovanja u pobuni razvidno se zrcali već na razini
materijala suvremenih vrela prikupljenih u arhivu HAZU40. Podlogu Hrvojeva
djelovanja i utjecaja u ovim krajevima tvorilo je, između ostaloga, i to što je od
1396. njegov brat, bivši ban Vuk, držao utvrdu Veliki Kalnik, između Križevaca
i Varaždina, te je tamo još i 1399. godine namještao svoje kaštelane41. Valja, međutim, svakako upozoriti da stanje u krajevima sjeverno od Save nikad nije bilo
onakvo kakvo je zasvjedočeno za krajeve južno od Save, gdje je razina Hrvojeva
utjecaja i kontrole bila znatno viša, dijelom i stoga što je na pobunu u krajevima
između Save i Drave velikoga utjecaja imala i ugarska aristokracija. No, bez obzira na regionalne razlike u dosegnutoj razini kontrole i utjecaja Hrvoje je sve to
formalno ostvario u ime Ladislava, ali se sam protukralj dotad nigdje nije izravno
pojavljivao. Teško može biti dvojbe glede toga da se bosanski veliki vojvoda pri
svemu tomu oslanjao na fond „društvenoga znanja“ utemeljen na iskustvu stečenom u ranijim sličnim situacijama – primjerice u vremenima kad su na razmeđu
13. i 14. stoljeća svoju vlast na ovome istome području izgradili i oblikovali rodovi
Šubića Bribirskih i (Babonića) Blagajskih. Dostatno je za ovu prigodu samo, bez
detaljnije razrade, ukazati na činjenicu da je organizirao svoj vlastiti (po svemu
vladarski) dvor, s kancelarijom, predstojnikom za financije („protovestijarom“) i
brojnim „familijarima“, a uz to je raspolagao i razvedenim upravnim aparatom
koji je počivao na razrađenim patronatsko-klijentelističkim vezama42. „Klasičnim“ se u tome smislu razrađenog sustava vlasti, koji počiva na već uhodanim
obrascima mišljenja i ponašanja, ukazuje uspostava Hrvojeve vlasti i kontrole nad
velikom kraljevskom zakladom, cistercitskom opatijom u Topuskom



Što je meni posebno zanimljivo je odnos papinske kurije i Hrvoja, pripadnika CB. Piše da je iza pobune stajala papinska kurija a predvodnik pobune je bio krstjanin. Izgleda da je dobro napisao pokojni Lovrenović da je sve ovisilo o političkim prilikama. Najočitiji primjer je Kosača. Kada je s Dubrovčanima bio u dobrim odnosima dodjelivali su mu dubrovačko građanstvo, palače i čak je bio u Dubrovačkom vijeću. Sin mu je odgajan u Dubrovniku. A kada bi odnosi krenuli nizbrdo o njemu su pisali kao o heretiku. A i sam Kosača je od pape tražio franjevce, na svom dvoru imao i svećenstvo CB i katoličko i pravoslavno.


ma Kraljevstva prikazuje u sklopu crkvenih procesija75. Izrazite vjerske (crkvene)
značajke pobune dobivaju posve novu dimenziju uzme li se u obzir da u ljeto
1403. godine Ladislava na putu u Zadar već od početka prati papinski legat, da ga
u Zadru dočekuje (dakako) ostrogonski nadbiskup te da u takvim okolnostima
još i prije Ladislavova dolaska u Zadar počinje rekonstrukcija crkvene hijerarhije
(bar formalnim) uklanjanjem onih crkvenih velikodostojnika koji nisu zdušno
podupirali planove izrađene na kuriji76. Uz to, u crkvenim su krugovima već do
kraljeva dolaska u Zadar bile razrađene i takve tančine djelovanja kakva je nastojanje uklopiti u postojeći plan Ladislavovu želju da određenom titulom i statusom
nagradi laičkoga vođu pobune, velikoga bosanskog vojvodu Hrvoja, na realnoj
moći, ali i dobroj volji kojega je uvelike počivao eventualni uspjeh cijeloga pothvata. Njega će, naime, prema izjavi splitskoga nadbiskupa (i to onoga kojeg kralj
Sigismund ne priznaje) krizmati sam papinski legat, čime će s njega biti uklonjena mrlja optužbi za herezu te će ga nakon toga novi kralj moći proglasiti za
marchionea slavenskih krajeva koje ionako već posve kontrolira77. Iz svega ovoga
nemoguće je izvući bilo kakav drugi zaključak do onoga da iza stvarnih uspjeha
pobune stoji zapravo osmišljena i dobro planirana akcija čiji konci vode izravno
na papinsku kuriju – jednostavno rečeno, ugarsko je plemstvo bilo nezadovoljno Sigismundovim ponašanjem i vladavinom, ali očito sâmo nije bilo u stanju
osmisliti plan akcije za uklanjanje kralja pa onda takav plan doista i ostvariti.


veliki bosanski vojvoda Hrvoje, odnosno da je on taj koji je kralju osigurao mogućnost da se uopće prikaže svojim „podanicima“ nad kojima je, doduše više
teorijski i posredno no stvarno, vladao već više od deset godina. Savršeno je to
jasno iskazao splitski nadbiskup tvrdeći kako je stvarno Hrvoje „najmoćniji velikaš ovoga kraljevstva te je upravo on glavni razlog zašto se kraljevstvo Dalmacije
i uopće cijela Slavonija okrenula na stranu kralja Ladislava“80. Uz Hrvoja, stvarno je „simbolički kapital“ u tome trenutku i danim okolnostima imao samo još
Ladislav Napuljski, koji je već bio vladar u svome Kraljevstvu (kamo se uvijek i
odmah mogao vratiti) i kojega su svi okupljeni u Zadru trebali više no što je on
trebao njih (pojednostavljeno – samo je Ladislav, kao novi kralj, mogao onomu
što je do tada bila pobuna dati legitimitet svrgavanja kralja koji nije zasluživao
svoj položaj). Nije stoga čudo što je kraljev boravak u Zadru donio praktične
rezultate samo ovoj dvojici – Ladislavu krunidbu, a Hrvoju konačnu legitimaciju
statusa kroz uklapanje u kršćansku ekumenu (krizmao ga je sam papinski legat81)

nego sta ti mislis o slijedecem pitanju :)
nikad mi nije bilo jasno zbog cega je neki od nasih vladara jaci od drugog?
sta je hrvoja cinilo jakim? hrvoje u startu ima donje kraje ali nije to veci posjed od onoga koji imaju kosace niti od onoga koji imaju kotromanici,subici,babonici.
Ajde mozda ovi lavonci su hendikepirani od strane madjara ali frankopani,subici ili ko dole vlada dalmacijum pa kosace i kotromanici koji imaju i nesto zlata bi trebali bit tu negdje sa hrvatinicem.
jel on bio dobar diplomat ili je jednostavno bio bogatiji,a mozda i vojskovođa?
what s the deal?

Nemam pojma. Možda je bosansko plemstvo u odnosu na hrvatsko bilo jače jer u Bosni od Dabiše počinje slabiti kraljevska vlast a plemstvo jača i osamostaljuje se. Kraljevi su realno imali moć na kraljevskoj zemlji, odnosno svojim posjedima. Kosače su sami uvodili carine, a carine su uvijek bile državni poslovi ili kako se to već nazivalo. A i oni su bili jaki i utjecajni i van granica Bosne. Nisam sigurna za Hrvatiniće jesu li i oni uvodili carine no za Kosače sam sigurna. To mi je palo na pamet za ilustraciju koliko je kraljevska moć bila u biti slaba.
A ako je Hrvatinić uspio biti vođa pobune protiv Žigmunda izgleda uz potporu papinske kurije onda je sigurno bio dobar diplomat.
Da je bio bogat sigurno je, pa imao je svoj dvor i kancelariju, poklisare, dvorske službenike itd.
Možda je bio tri u jedan: diplomata, bogataš i vojskovođa

Nisam mislio da je bosansko plemstvo jako nego hrvoje individualno. Ti se pitam, u cemo je kvaka?