Moguće da je branitelj nešto zafrkao

Veliki pozdrav za branitelja i podrška za daljnje pisanje.

Ja sam sve u dahu procitao.

Pa koliko je prošlo kroz Hvo?Samo u Posavini ti je prošlo oko 20 000 kroz Hvo.Gdje su ovi Hvo gdje nije bilo sukoba Hvo Sarajevo,Bihac,Tuzla,Usora.Dodaj to na masu muslimana koji su 92.bili svugdje u Hvo.Tako da prošlo je dosta ljudi.I onda jos ostatak koji je imao sukob I sa Srbima I Bosnjacima.

Mislio sam ništa ne napisati i ne kvariti ovo pisanje od branitelja kojeg cijenim i poštujem kao branitelja ali osjećam potrebu kao direktan učesnik borbi oko Huma i za Hum reći par stvari.
Hum nije pao. Prvo i osnovno. Tako da ga nitko nije ni oslobađao jer se naši nisu makli sa Huma. Ne znam ako sam pisao o ovome ali evo i ako jesam i nisam da ponovim. Ušli smo im u vezu i slušali svaki njihov razgovor. Znali smo svaki njihov pokret, dogovore sa četnicima i sastančenja gore na merdžan glavi i gostinoj šumi. Za ovu akciju nismo znali, nisu o njoj pričali. Oni su prešli preko bulevara tačno na mjestu današnje ceste koja vodi od starog mosta prema franjevačkoj, tu je prije rata na ćoši bila pekara Roko. To je njihova ekipa kojs nam je upala u podhum. Naši ih nisu opazili, opustili se. Ovi drugi su dole niže prešli i sa istočne strane se uspeli na Hum. Došli do drugog bunkera i tu im je bio kraj. Naši ih sasjekli plus ih tenk poklopio sa stotine. Ko imalo zna taj teren, znat će kako su se proveli na onoj strmini kada smo ih poklopili bombama i tenkom. Jedan im je ostao ranjen i toga smo pustili. Dva dana smo ga gledali kako se spušta niz liticu dole u mahalu. Nismo ga dirali.
Ovi što su upali u podhum tu su i ostali. Ostali su i oni drugi po bulevaru. Satima su ih kupili njihovi iz saniteta. Tako da mi uopće nije jasno da ima naših koji tvrde da je Hum pao i da ga je neko oslobađao.
Kasnije kada smo utvrdili linije gore smo se ispeli. Na Humu bio naš pzo i razne druge postrojbe koje su doletile da pomognu. A ovo da je neko od naših dogovarao izdaju i prelazak armije na našu stranu, to mi zvuči suludo i da armija napadne Hum sa zapada, to mi zvuči suludo. Volio bih viditi neki dokument, neki dokaz za ove tvrdnje. Tebe branitelju poštujem kao ratnika koji je tri para čizama poderao po terenima ali ne treba izmišljati ni uveličavati. Za bulevar sam te pitao jer su Ljubušaci bili na gimnaziji skupa sa vojnom policijom. Šta će mi knjige, šta imam čitat kad sam bio tu. Lijep pozdrav i nemoj se nešto ljutit, naši smo. Ne treba uveličavati, kao što sam ti rekao s tim samo dajemo na važnosti mujagama da misle kako su oni nesto uzeli.
Pozdrav!

Poštovani tetejac,
već smo o tome malo pričali preko pp. Dobro je da postoje razne verzije za iste događaje iz Domovinskog rata, samo tako možemo doći do prave istine. Samo nekoliko dana nakon tih događanja na brdu Hum, vozio sam brata u Čitluk, nosio je generalu Praljku sve ono što su pronašli kod stradalih iz armije na Humu. Ja sam u ruci držao, rukom pisanu zapovjed koju je u džepu nosio njihov
zapovjednik. Između ostalog pisalo je da se točno u određeno vrijeme napadne Hum sa "zapadne strane". Još je kod sebe imao ne otvoreno pismo upućeno njemu od ženske osobe koja se nalazila u izbjeglištvu u Makarskoj. Zatim, ključeve od golfa i saobraćajna na ime Hrvata. Brat je na stol Praljku sve to stavio, bilo je tu i 200 njemački maraka koje je Praljak izdvojio i rekao mu "neka se za ovo momci počaste". Brat je drsko sve vratio i kazao: "Moji momci ne ratuju za plijen već za hrvatski narod". Samo još da kažem da mi je pokojni brat kao pripadnik Tigrova prošao sva ratišta od Vukovara do Dubrovnika". Nakon oslobađanja dubrovačkog zaleđa, sa brojnom družinom dragovoljno prelaze u HVO, pod vodstvom legionara pukovnika Skendera i najmlađeg hrvatskog pukovnika iz Ljutog Doca Bože Kožulja. O tome sam nešto pisao gore u 3. trećem nastavku, a sve ove detalje oko zbivanja na Humu detaljno opisujem u nekim od narednih nastavaka...

I šta je pisalo, s kojim snagama da napadnu Hum sa zapadne strane?

Ženu u Makarsku a on će ubijati Hrvate. Kako tipično.

Sjećam se da je između ostalog pisalo da akcija krene nakon dogovorenog znaka iz pravca Bune.
To su rano jutro podigli nekakav nevažan most kod Bune i nakon te eksplozije čula se pucnjava na Humu. Evo sjetih se da sam sa bratom navratio i kod jednog dečka iz Čitluka, koji je to jutro ranjen na Humu. Ne sjećam se imena, samo smo kod njega doma popili kavu prije 30 godina. Kuća mu je kad se krene od Čitluka prema Mostaru, možda kilometar dva, sa desne strane im je kuća i restoran u njoj, pisalo je "Dinamo". Bila mu je skroz zavijena jedna ruka, njegov je sinčić oko nas trčkarao, bilo mu možda tri četiri godine.

Tako je to bilo. I on je bio u Makarskoj samo 1992. Nisi ih mogao puškom natjerat da se vrate i brane grad. Pisao sam o tome.

A s kojim snagama da napadnu Hum sa zapada? Šta je pisalo? Živo me zanima. Na ovo čovjek ne zna šta da kaže.

7. - lijeva obala Neretve

Nikad se nije otišlo na ratište, a da vojska taj dan nije pokazivala svoje nezadovoljstvo po ljubuškim ulicama. Svaki se put imalo razloga prkosit zapovjedništvu Pukovnije, zbog njihove nesposobnosti da okupe dovoljan broj ljudstva za odlazak na prvu crtu bojišnice.

Uglavnom bi se cijeli dan po Ljubuškom rafalalo. Dok su jedni puškarali kako bi pokazali neku svoju hrabrost, drugi su pak puškarali iz nezadovoljstva i ogorčenosti, što su oni svaki put na istom popisu, jednih te istih, koji stalno nose glavni teret rata. Tako je bilo i onda, kad se po novom ustroju Pukovnije trebalo krenuti u Bijelo Polje, na lijevu obalu Neretve, tamo odakle su već pristizale vijesti o krvavim borbama.
Nezadovoljstvo branitelja je poprimilo ozbiljnije negodovanje, posebno onda kad se pojavio onaj politički ustroitelj Vukojević, poslan tih dana iz Zagreba da ustroji Ljubušake. Vukojević je bio porijeklom iz Ljubuškog, doveo je sa sobom novog mladog zapovjednika pukovnije, također Ljubušaka. Po pitanju novog zapovjednika Nižića, uglavnom, nitko nije imao nikakvu primjedbu. Taj se mladić dokazao po mnogim ratištima, kao sposoban branitelj i časnik HVa.
Ali, Vukojević je ljubuškim braniteljima prvi dan stao na žulj, postao im krv u očima. On se drznuo više nego je trebao, te je na novu vojnu odoru odmah zašio čin brigadira HVO-a!
Taj čin ili niži od toga, kroz cijeli rat nitko nikada iz zapovjedništva ljubuške pukovnije nije stavio na sebe, jer se nisu doticali ratišta. Uglavnom su obnašali pozadinske operativne dužnosti. Isto tako, nisu nikad stavljali činove niti zapovjednici satnija ni oni niži, jer im ih nitko nije nudio. Ako ih je itko trebao stavljati na sebe, onda su to bili oni zapovjednici koji su izravno vezani za bojišnice. Ali ne, činovi i odličja su u tajnosti čuvana u ladicama, s njima će se mešetariti tek nakon rata.
Uglavnom, politički ustrojitelj ljubuških branitelja nije ostao na tome, još je više otišao u krajnost kad je stao provocirati i ponižavati pojedine ljubuške zapovjednike, a ti su bili izravno vezani za prvu borbenu crtu.
Na jednom sastanku, nije dopustio časnom zapovjedniku Iki da nešto kaže do kraja, već ga je presjekao ovim riječima: "Daj prestani! Nemaš ti meni šta pričat kad ja znam tko si i čiji si! Lako je tebi ratovat kad se napušiš, znam ja da ti odavno pušiš travu!!"
Na ove njegove izjave svi ostadoše zatečeni, nastane nevjerica i muk. Napokon, Iko dođe do daha i progovori: "Gospodine, kako me možete tako ponižavati, ja u životu nisam zapalio običnu cigaretu, a vi mi u usta sami gurate travu?!"
Potom Iko ustane i napusti taj mučni sastanak u pukovniji.
Naredni dan, odmah nakon toga, dolazi do masovnog okupljanja braniteljske populacije ispred zgrade zapovjedništva pukovnije. Radiško Probojska satnija se postrojila u punom borbenom sastavu. Gradom su odjekivali rafali u zrak, povici i pozivi da se izađe vani, upućivani svima u zgradi pukovnije i nisu prestajali.
Napokon izlazi novi zapovjednik skupa sa T. T. koji je u tim prosvjedima predstavljao Radiško Probojsku satniju. Obojica žure, T. T. namjerno zaostaje jedan korak iza zapovjednikovih leđa i neprimjetno gestama ruku upozorava postrojene branitelje na mir i vojničku stegu. Novi zapovjednik pomisli da je vojska ustuknula pred njim, osokoli se i oštro svima odbrusi:
" Došli ste samovoljno, naoružani kao rulja, isti se tren uputite svojim kućama, tamo ostavite oružje i pošaljite vaše predstavnike koji će vas zastupati pa ćemo tek tada razmotrit vaše zahtjeve!"
Potom se okrene i sam se vrati u zgradu pukovnije, gdje je još trajao nekakav sastanak oko novog ustroja, s kojim nisu bili zadovoljni pripadnici Radiško Probojske satnije jer je odlučeno da ih se razbije i razdjeli po drugim postrojbama ljubuške pukovnije.
Branitelji nisu ostali dužni novom zapovjedniku, nastavili su za njim još žešće hukati i rafalati u zrak, tako su ga ispraćali dok je on ulazio u zgradu zapovjedništva.
Tko zna koliko bi dugo trajalo to negodovanje Ljubušaka po gradskim ulicama, da se nije saznalo kako je u pukovniji okončan sastanak prije vremena jer se ustrojitelj Vukojević morao zaputiti u Široki Brijeg. Tamo je žurio na već dogovoreno, izravno snimanje i obraćanje u večernjoj emisiji HTV. Ono što je upalo u oči, više od Vukojevićeva govora, je prizor koji je nasmijao mnoge branitelje. Naime, cijelo vrijeme televizijske emisije na Vukojeviću je bila i dalje ona ista nova, maskirna odora na kojoj se do tada stalno svjetlucao čvrsto zašiven čin brigadira HVOa. Ali ne, tu večer čin mu se nije isticao jer je u lijevi džep od jakne zatakao bijelu kovertu, koja je virila iz džepa, tek toliko da mu prekrije taj sporni čin o kojem se dugo, s razlogom brujalo. Tako da Vukojeviću prisutni novinari nisu ni imali razloga postavljati pitanja zbog njegove iznenadne časničke djelatnost.

Nezadovoljstvo branitelja naglo je splasnulo, kad su počele stizati vijesti, s lijeve obale Neretve o teškim ranjavanjima. Samo se pričalo o hitnoj mobilizaciji svih raspoloživih Ljubušaka i upućivanju pojačanja na bojište.
Ipak je nakon svega toga, cijeli dan u krugu duhanske stanice stajao prazan autobus. Nezadovoljna vojska je hodala uokolo ali nitko nije ulazio u autobus. Tražili su da se izvrši prozivka postrojbe koja odlazi na ratište i da se vidi stvarno brojno stanje. Nije nas bilo niti blizu polovice s popisa, s toliko vojske bila je ludost preuzeti smjenu na nepoznatim položajima, gdje se stalno vode otvorene borbe.
Ja sam znao da će nezadovoljstvo vojske na kraju splasnuti i da će se opet, kao i svaki put do tada, otići na ratište. Oni koji su odlučili ići, tu su odluku donijeli prije nego su se udaljili od svoje kuće i onoga mjesta u blizini nje, sa kojeg se svaki od nas okrene da još jednom pogleda one koje smo ostavljali iza sebe.
Među okupljenom vojskom polako prepoznajem ljude koje sam već prije sretao po ratištima a sada pripadamo istoj satniji. Ima tu i Radišćana, ipak su uspjeli razbiti i njihovu jedinstvenu postrojbu, koja je funkcionirala skladno od samog početka rata. Jedan je Radišćanin stalno obilazio okupljene grupice vojnika i raspitivao se, gdje je koji od njih bio po ratištima. Kad se dosta nahodao i upoznao naše nove suborce, dođe do mene i malo me pozove u stranu, zatim u čudu reče: "Vidiš li ti ove? Pola njih nije vidjelo prve borbene crte, a i zapovjednici su mi skroz sumnjivi? Zašto nisu postavili već dokazane i sposobne ljude da nas vode?
Ja: "Moj prijatelju, šta si ti očekivao od novog ustroja Pukovnije? Njima su na prvom mjestu oni koji će im biti poslušni, pa tek nakon toga gledaju njihove sposobnosti."
Radišćanin: "Zar ti misliš da možemo sa ovoliko malo ljudi preuzeti smjenu na položajima, gdje se dan noć, stalno puca?"
Ja: "Šta tebi znači veći broj ljudi, doveli bi nam one koji nemaju iskustva, pa bi nam tamo još i oni stvarali probleme?"
Radišćanin: "Ti kako hoćeš, ja na ovakav način ne mislim ulazit u autobus, vratit ću se kući!?"
Ja: "Nemam tu namjeru, nakon svega što sam prošao u ratu neću sebi dopustiti, da mi svako malo, na vrata kuca vojna policija."
Radišćanin: "Kakva vojna policija, znaš li ti koliko sam ja terena odradio do sada, 'ko ima muda da meni pošalje vojnu policiju!?"
Ja: "Malo prije si u ruci držao onaj naš spisak, vidio si na njemu naša imena i mjesto stanovanja, ništa više tamo ne piše, a najmanje gdje je tko ratovao. Nakon što uđemo u autobus, tek će nas tada prozvati. Isti će se popis proslijediti zapovjedniku vojne policije, dežurni vod policije već čeka i kucat će na vrata svakome ispred čijeg imena bude stajao minus. Neće ti dolazit samo jedanput, već svaka dva sata, a imaju ovlasti i pretresat prostorije. Uostalom, to je posao vojne policije, kao što je naš odlazak na ratište.
Radišćanin: "Dakle, ti si čvrsto odlučio da ćeš ići?"
Ja: "Bit ću ti iskren do kraja! Kod kuće sam ostavio bolesnog oca, koji je na zadnjem času i svega je svjestan! On je na Bleiburgu zadnji put vidio svoja dva starija brata, koji se nikada nisu vratili kući. Otac je pred mojim očima, cijeli svoj život, svako malo oplakivao svoju rođenu braću i nedosanjanu Hrvatsku državu. Sada, kad je napokon dočekao da Hrvatska postane priznata i neovisna, mislim da umire zadovoljno i spokojno. Neću sebi dopustiti, da on u zadnjim danima svoga života gleda, kako mene traži vojna policija kao nekog dezertera!"

Nikad se nije ovako dugo odugovlačilo s polaskom na ratište, već se ušlo u noć, vojska uporno traži da dođe netko u ime Pukovnije i da objasni što nas je ovako malo i gdje je ostala vojska?
Ipak se Pukovnija dosjetila načina kako vojsku nagovoriti da odu na ratište i izvrše smjenu dečkima, koji su tamo već dva tjedna. Izvanredno su pozvali nekoliko istaknutih bojovnika, koji su cijeli rat prednjačili i koje je vojska često slijedila i poštovala. Ti su bili po volji i meni, jedan je od njih moj spasitelj sa Crnih vrhova sa kaubojskim šeširom. On me izvukao iz one unakrsne vatre, u vrijeme akcije kad sam ostao odsječen od sviju, iza jednog grma. Drugi je bojovnik stalno prednjačio izlažući opasnostima sebe, kako bi pomogao drugima. Jedne je prilike, na brzinu donio odluku kako pomoći suborcu koji je ostao ranjen u minskim poljima. To je bilo na Crnim vrhovima, taj se put itekako odvažio i samovoljno upalio tenk druge postrojbe HVOa, odvezao ga i s njim ušao među mine do svog ranjenog vojnika. Potom je ranjenika podigao na tenk i istim se putem vratio nazad. Ova su se naša dvojica predvodnika, samo kratko obratili vojsci, koja je stajala ispred autobusa u krugu Duhanske stanice. Rekli su da je tamo na ratištu teško i složeno stanje. Naši su suborci odsječeni od ostalog dijela svijeta, imaju na raspolaganju jedan oklopni šinobus, koji smije vozit samo po noći. Još rekoše da suborci imaju dovoljno streljiva ali da nemaju više cigareta, mnogi od njih puše kamilicu i lipov čaj, tako što to motaju u novine. Jedan od njih dvojice glasno reče:
"Tamo među našim suborcima ima i bolesnih ali ne napuštaju položaje već se nadaju nama! Onaj tko može pobjediti strah neka uđe u autobus!"
Ja sam ušao prvi za njima dvojicom i ostali su šutljivo popunjavali prazna sjedala. Iza mojih leđa je sjeo onaj Radišćanin. Kad su nam se pogledi sreli on mi ovako dobaci:
"Šta si mislio? Mislio si da možeš biti luđi od mene!"

U autobusu je vladala potpuna tišina, svima su misli bile okrenute prema tim, novim položajima i složenom dolasku do njih. Sama pomisao da nas treba voziti šinobus i to samo po noći, s ugašenim svjetlima, oklopljen nekim teškim metalnim pločama; to nimalo nije slutilo na dobro.
A tek nakon toga slijede nekakve bačve preko kojih se prelazi Neretva, po uskim daskama poredanim preko njih. Te su nam scene bile poznate samo iz ratnih filmova. Pored svega toga, mene su mučile još dodatne brige, koje su ostale iza mene kod kuće. Samo sam molio Boga da mi otac ne umre dok sam ja na ratištu. U tom bi slučaju moj brat, koji je sa svojim Tigrovima, negdje na hrvatskim ratištima, došao kući prije mene. On bi i njegovi prijatelji napravili neki nered u našoj pukovniji, to je sigurno. Nedavno smo se čuli telefonom, rekao sam mu da nam je otac vrlo slabo i da su mu dani odbrojeni te da ja moram uskoro na ratište. Rekoh mu, neka on ovaj put nađe načina da za to vrijeme bude kod kuće, jer bi trebalo biti barem jedno muško kod kuće, da ga pomogne povremeno okrenuti ili eventualno podići ako sklizne s bolesničke postelje.
Brat mi je već sutradan došao sa jednim visokim časnikom, rekli su da su navratili u našu pukovniju i dogovorili s novim zapovjednikom da me oslobode od odlaska na ovaj teren. Njima je potvrđeno da mi se neće slati poziv, iako bi bilo puno bezbolnije da im ništa nije obećano. O mogućnosti mog oslobađanja od odlaska na teren, raspravljao sam s bratom preko telefona. Rekao sam da neću nikoga moliti niti vući za rukav da me oslobodi zbog bolesti oca. Tada sam mu opet naglasio, ako slučajno dobijem poziv, da ću ga potpisat i otići na ratište. Ne smijem niti pomisliti, koja će to biti uvreda za brata, kad sazna da mu je netko dao riječ pa je pogazio i to na račun bolesnog oca koji polako umire. Još sam više bio zabrinut jer mi je brat, samo godinu prije, upao u tešku psihičku krizu, zbog dvojice njegovih vojnika koje su mu Srbi ranili i potom zarobili na dubrovačkom ratištu, tamo skroz u zaleđu, prema Trebinju. Od te se krize nikad nije oporavio i to me najviše mučilo. Vodio je akciju u kojoj su trebali neprimjetno ući, daleko u neprijateljsku pozadinu, blizu Trebinja i napasti topništvo iz kojeg su Srbi razarali Dubrovnik. Nešto je pošlo po zlu, kad su bili nadomak cilja upali su u zasjedu. Tu su se popuškarali i odmah su mu dvojicu ranili. Grčevito su nastojali da izvuku ranjenike, ali kad su čuli da Srbi pale kamion i da se povlače sve je bilo kasno, brzo se povukli i odvezli sa sobom dvojicu ranjenih Tigrova.
Nakon toga nastupaju noćne more za mog brata! Jedan je srpski oficir uzeo motorolu, od njegovih ranjenih suboraca i nastavio danonoćno provociranje. Uglavnom ga je ponižavao riječima: Kakav je on zapovjednik koji je izvukao sebe i dozvolio neprijateljima da mu zarobe dvojicu i to, ranjenih vojnika. Njihov su razgovor prisluškivali iz zapovjedništva Tigrova. Taj je Srbin imao ratno ime Strahinja, brat mu je ponudio razmjenu na koju je Strahinja odmah pristao. Ponuda je glasila: "Više ti vrijedim ja, kao hrvatski časnik od jednog ranjenog hrvatskog vojnika!"
Precizno su dogovorili mjesto razmjene jedan za jedan, ali su Tigrovi to spriječili, tako što su upotrijebili silu nad samovoljnim časnikom, brata su mi vezali i zatvorili. Nešto kasnije, taj Strahinja opet traži kratak kontakt s mojim bratom jer je saznao od zarobljenih Tigrova da bi se njihov zapovjednik sigurno predao za jednog od njih dvojice ako bi mu to uspjelo. Uglavnom, Strahinja se još jednom čuo sa njim i ponudio mu se za neku sitnu uslugu ako ima želju. Brat je rekao ako hoće, neka mu pozdravi suborce i neka im odnese po kutiju cigareta. Kasnije, kad su ti hrvatski branitelji razmijenjeni, rekli su da im je došao jedan oficir, dao im cigarete i rekao da im to šalje njihov zapovjednik. Nakon što su Tigrovi primijenili silu nad mojim bratom, on se malo smirio i zamolio ih da ga odvezu kod mene kući, jer ih je uvjerio da će mu to pomoći za oporavak. Ali ne, čim su ga oni ostavili kod mene, on je odmah počeo raditi na svom novom planu. Zgrabio je telefon i nazvao neku Zoricu u Ljubljanu. Ta je Zorica bila njegova radna kolegica, iz vremena dok se on još nije uključio u HV, porijeklom je iz Trebinja, a ima brata majora u Titovom Užicu. Kad je ta podigla slušalicu nije ju ni pozdravio, odmah se počeo derat i tražit od nje da stupi u kontakt sa bratom i da mu prenese poruku vezanu za dvojicu zarobljenih Tigrova, koji su trenutnu u ratnoj bolnici u Trebinju.
Poruka je glasila: Ako se prema njima ne bude primjenjivalo Međunarodno ratno pravo, koje štiti ranjene zarobljenike, da će on sa svojom vojskom samovoljno napasti i spalit Trebinje. Bratova se upornost ipak isplatila te su nakon tri mjeseca, ta dva suborca, ratnih imena "Merlin i Stric", ipak živi, uspješno razmijenjeni. Do tada, Srbi nisu razmjenjivali žive pripadnike Tigrova.
Eto, to su moje dodatne brige u koje mi može upasti brat jer ga sitnica može izbacit iz takta, zbog još nestabilnog psihičkog zdravlja. Sad te brige moram odmah maknuti u stranu i usmjeriti svoja razmišljanja na ratne zadatke koji nas očekuju….

Čudi me kako ti nije poznato da su na Hum, isti tren to rano jutro pohitali, dragovoljci iz Tigrova kad su začuli pucnjavu gore iznad njih na Humu. Kad su došli blizu prvih bunkera ovi im otud mahali da požure. Misleći da su naši, požure, a oni zapucaju po njima i teško rane pedeovca Peru! Nakon toga se popuškaraju i oni koji su uspjeli bježe niz istočnu strminu Huma, prema tamo odakle ste ih vi uočili.

Poznato mi je i nisu bili samo Tigrovi. Mene čudi kako su Tigrovi nasjeli na tu foru i to mahanje kad su im već upali u vezu i slušali im komunikaciju i dojavu kako im u susret ide hrvatska vojska.
Sjećaš li se šta je pisalo, koje njihove postrojbe da napadnu u točno određeno vrijeme sa zapada?

Imamo ja i ti toga dosta jedan drugom ispričat, nemoj mislit da je ne poštujem i tvoje svjedočenje.
Biti će mi drago ako se upoznamo, posebno zbog istine koja nam je obojici važna, a i zbog jednog povijesnog projekta koji se tiče svih naših časnih branitelja.....

Prislušni centar je samo presreo tu poruku i kasnije su sve analizirali, trenutno u centru nisu ni znali o čemu se radi. Sve se odvijalo brzo u kratkom vremenu ih sve zateklo, samo su znali da se tamo na Humu puca i da su ljudi u opasnosti.
Negdje čuvam još detalja, nebi ovdje, kad se nađemo na kavi sve ti dam na uvid.

Može kava u Ljubuškom. Kada budem tu javit ću se. Pozdrav i živio.

..Autobus je polako vozio kroz zamračen Mostar, skrenuo je negdje lijevo prema Rudniku, toj primitivnoj željezničkoj postaji gdje nas je čekao fantomski vlakić Remo.
Neki su mislili da je taj Remo dobio ime po vlaku, koji nas kao regrute nekada davno iz Čapljine istim putem vozio na služenje u JNA. Kad se autobus zaustavio, izašli smo i stali u red ispred tog metalnog čudovišta, koji je sličio na veliku riblju konzervu u koju se moralo ulazit sa strane. E, tek je tu napravljena prozivka, nakon koje smo jedan po jedan, ulazili u Remu. Svi smo ušli na isti metalni otvor, kroz koji je ušao i strojovođa. Kad je strojovođa pokrenuo motor, vidjeli smo da se motor nalazi odmah pored njega, s desne strane i da nema nikakve haube na njemu, što je već na startu stvaralo nepodnošljivu buku.
Nakon što su zazvonila teška metalna vrata, osjetio se pokret vlaka po šinama. Uskoro je nastala takva buka, škripa i lupanje oklopa od metalnih ploča, pa se više uopće nije niti čuo onaj početni zvuk motora. Držali smo oči širom otvorene i buljili u mračnom pravcu, u kojem gleda strojovođa te se čudili koliko dugo već jurimo kroz mrkli mrak, a da još ni u što nismo udarili. Jedini tračak svjetlosti koji smo vidjeli, bila je skroz slaba žaruljica na instrument tabli ispred strojovođe, koja je stalno podrhtavala. Ako postoji zemaljski put koji vodi izravno u pakao, on bi mogao izgledat upravo ovako, gore od ovog ništa ne postoji!
Kao vječnost je trajala nesnošljiva buka i naš uporni pogled kroz mrkli mrak, preko neke sićušne žaruljice ispred strojovođe. Više nisam bio siguran, pričinja li mi se ili taj pakleni stroj stvarno usporava? Dugo je trajalo to usporavanje, da bi napokon prešlo u jednolično klepetanje i konačno zaustavljanje. Kad smo shvatili da to čelično čudovište nije probilo nikakva paklena vrata, niti smo uletili u očekivanu vatrenu buktinju, došlo je vrijeme za izlazak.
Prilikom izlaska iz paklenog stroja, razabiremo ispred sebe, siluete ljudi koji nas dočekuju i tiho usmjeravaju prema nekakvom strmom silazu. Malo podalje, opet nas dočekuju druge osobe, oni nas šutljivo usmjeravaju prema obali Neretve. Tek kad se ispred nas pojavila Neretva, zbog vodene površine, malo nam se popravio vidik. Tu su nas zadržavali, kako bi jedan od drugoga, bili u rastojanju desetak koraka. Svaki je od nas slijedio siluetu suborca ispred sebe i ubrzo se pojaviše bačve na vodi i uska staza od dasaka preko njih. Prije nego sam zakoračio na daščanu stazu, uočio sam onog ispred sebe kako je lijevom rukom dohvatio sajlu koja služi kao držač.
Nismo se žurili, polako smo izmjenjivali korake i pažljivo pomicali lijevu ruku po sajli, koja je ulijevala, kakvu takvu sigurnost. Kad sam već prevalio put do sredine Neretve, zapazih onog ispred sebe, kako je spustio lijevu ruke i skroz usporio kretanje. Bilo mi je neshvatljivo da se ispušta rukohvat iz ruke, jer nam je to bila jedina sigurnost za ravnotežu. Nisam shvatio zašto je onaj ispred držao spuštenu lijevu ruku, sve dok nisam stigao na isto mjesto. Na tom sam je mjestu i ja morao spustiti, jer je Neretva svojom strujom vode zategla i povila stazu i bačve pod našim nogama, pa nam je rukohvat bio predaleko. Raširio sam noge i stopala koliko sam mogao i tako na njima malo po malo puzao po uskim daskama.
Stalno sam imao na umu, ako slučajno padnem u vodu isti ću tren biti na dnu Neretve! Na sebi sam nosio tešku pancirku, zatim preko nje prsluk sa desetak punih okvira streljiva i pune džepove streljiva u refuži. Preko toga sam nosio pištolj ispod lijevog ramena, a opet preko svega toga sam imao obučenu jaknu, s dvogledom preko i s jednom bombom u džepu. Najteži mi je bio ranac na leđima, zbog dodatnog streljiva i nekoliko bombi, još sam na ranac svezao i vreću za spavanje. Puška mi je stalno bila u desnoj ruci i držao sam je uvijek ispred okvira, na pola. Uporno sam pratio onoga ispred sebe i gledao kad će opet dohvatit sajlu. Nekoliko je puta ispružio ruku ali bi je opet vratio. Napokon, kad je onaj ispred mene stalno imao ispruženu ruku i malo ubrzao, znao sam da se sajla opet primakla dovoljno blizu. Vječnost iza toga, ispred nas se napokon ukazala lijeva obala Neretve i tvrdo tlo pod nogama.
Nisam vidio tko nas je dočekao na drugoj strani, slijedio sam onoga ispred, a on ostale. Zaobilazili smo oko napola izgorjelih kuća, nailazimo na razorene dijelove pročelja, izvaljene prozore i razasute komade; stakla, cigle i žbuke pod nogama.
Svi bi ti detalji izronili iznenada i jedva bi ih uočavali u mrkloj noći. Tiho je, trenutno nema nikakve pucnjave, ulazimo u jedno dvorište, pa onda oko nekih vreća s pijeskom, pored balvana u široku prostoriju neke kuće. Tu se napokon pojavi malo svjetlosti. Netko zavrne još jednu sijalicu, preko akomulatora osvijetli cijelu prostoriju i desetak naših vojnika, koji su nas čekali. Nisam se mogao načuditi kako su ti ljudi izgledali! Svi zabradatili i prljavi, odmah su upitali tko ima cigareta.
Dok su među prstima držali cigarete, isticali su im se crni prsti i svi vonjaju na barut. Kako sam kojeg od njih prepoznavao, sve me više šokira njihov izgled. Nećemo se tu dugo zadržat, uglavnom, upoznati smo gdje nam je centar veze, logistika, prva medicinska pomoć i zapovjedništvo. Ustvari, zapovjedništvo je na drugoj strani Neretve, u Vojnom, tamo je i glavni sanitet. Na našoj je strani samo ono minimalno potrebno za funkcioniranje jedne borbene skupine. Na brzinu su nam pokazali, onako okvirno, u kojem se pravcu nalazi koji položaj.
Već se izdvojila skupina bojovnika koja će preuzet položaje na desnom krilu pod nazivom "Andora". Svi smo se ostali zaputili kroz nekakve tranšeje u obliku tek isušenih kanala, koji uokolo krivudaju i vode na sve strane. Tranšei nisu bili toliko duboki, morali smo hodati stalno pogureno, jer se između kuća i vikendica pojavljivao brisani prostor, a to je sve u dometu snajperista. Moja se skupina zaustavila pored jedne vikendice u kojoj će nam biti boravak. Naš je borbeni položaj u sredini, pod nazivom "Lekine kuće". Ostali su produžili još dalje prema položaju "Kopenhagen". Ostavili smo dio opreme u vikendici i odmah se uputili s jednim vojnikom na borbeni položaj. Tamo su na Lekinim kućama ostali njegovi suborci, a on je sam došao po nas da nas upozna sa cijelom primopredajom položaja. Cijeli put do položaja, vodio je opet kroz tranšeje, koji se često račvaju i trebalo je odmah zapamtiti svako koliko puta treba propustiti račvanje da bi skrenuli u pravcu naših položaja.
Nakon nekoliko minuta pogurenog hoda, pred nama se ukazao dugi, ukošeni, kameni zid, otprilike dva metra visine. Onaj što nas vodio, nasloni leđa na taj zid, polako udari po njemu lijevim dlanom i tiho nas upita:
"Znate šli što je ovo?" Svi rekosmo da pojma nemamo, valjda je taj odgovor očekivao te odmah reče:
"Ovo vam je onaj magistralni put za Sarajevo!"
A mi svi skupa u jedan glas, k'o iz nekog zajedničkog čuda:
"Zar je to ona magistrala?!
Samo nas je taj magistralni put razdvajao od neprijateljske strane i neprijatelji su na drugoj strani magistrale imali slične tranšeje, samo što smo ih mi teško uočavali sa naših položaja. Za razliku od naših tranšeja, koji su kopani tako da se onaj iskopani materijal izbacivao pored i stvarao se vidljiv grudobran. Neprijateljska je strana taj materijal nakon iskapanja negdje sklanjala tako da se na njihovim širokim ledinama preko magistrale nije moglo gotovo ništa vidjeti, što se tiče iskopavanja.
Tamo na njihovoj strani, noć bi se pretvarala u velike ratne aktivnosti. Prvo bi osjetili kako nam oko glave prozuji kugla, da bi nakon toga čuli pucanj i po njemu zaključili iz kojeg pravca pucaju. Isti tren bi im uzvraćali ali smo imali na pameti, da nam tim često žele skrenuti pažnju, na nešto manje važno. Na takav su način odvraćali pozornost sa onoga koji u tom trenutku puže prema našim položajima ili od onih koji koriste noć za kopanje tranšeja. Mi smo u svakom slučaju pažljivo osluškivali što se događa s druge strane magistralnog puta. Bio je velik rizik izvirivati glavu i na kratko promotriti okolinu.
Kad bi izvirivali dok pucamo ili promatramo, sve je moralo trajati maksimalno dvije sekunde, dovoljno za kratki rafal ili ciljano izviđanje prema određenoj točki.
Na položaju "Lekine kuće" imali smo veliki problem zbog jedne kuće koja se nalazila odmah preko puta, svega dvadesetak metara od magistrale. Iza te su nam se kuće stalno približavali ali nikad od tamo nisu pucali. U noći bi samo dobro izoštreni sluh, mogao čuti krckanje stakla ili komada cigle ispod njihovih nogu. Na to su nas upozorili i oni naši suborci koje smo zamijenili. Posebno su nas upozorili, da pripazimo jer s tog mjesta znaju često bacati kamenje.
Pričalo se kako su nekom našem vojniku na takav način razbili glavu. Bilo je puno problema na cijeloj dužini bojišnice, prvenstveno zbog tih njihovih dobacivanjima, svime i svačim s druge strane. Kad god bi začuli da nešto lupne iza nas, isti bi se tren bacali na zemlju, nikad se nije znalo jesu li bacili kamen ili bombu.
Imali smo i velikih problema sa njihovim eksplozivnim napravama kućne izrade. Obično su koristili neke šerpe i lonce napunjene eksplozivom i čavlima, uz još kojekakvih metalnih, sitnih predmeta. To su nam dobacivali s nekakvim katapultom ručne izrade. Oni koji su doživljavali iskustva s tim "Bosanskim loncem", kažu da bi sve to prvo zaklepetalo tamo gdje padne, nakon toga bi se neko vrijeme iz lonca dimio fitilj pa se imalo vremena sklonit prije eksplozije. Prvu smo noć na Lekinim kućama dežurala sva šestorica skupa. Imali smo dva bunkera od balvana uz magistralu i vreće s pijeskom poredane rubom magistrale. Kad bi započelo svitanje, promatrali bismo iz bunkera, kroz mali uski otvor, koji je bio namijenjen za puškarnicu. Moja skupina iz bunkera nikada nije pucala, jer nam je taj dio položaja bio pogodan za promatranje i nismo željeli skretati pozornost neprijatelju na bunker.
Za pucanje smo koristili vanjske položaje između vreća pijeska, poredanih krajem magistrale. U bunkeru je stalno bilo mračno, pa bi po danu, iz tame, mogli duže promatrati cijeli predio na njihovoj strani.
Ujutro, kad se počelo razdanjivat, prvo smo uočili mali potočić, lijevo od nas, koji je protjecao skroz odozgo, preko ravnice, iz pravca jednog zaseoka. Na mjestu magistrale gdje se nalazio mostić, bila je sa gornje strane postavljena debela mata od betonske armature. Služila je kao zaštita, da nam se neprijatelji ne privuku kroz potočić ispod mosta. Kad sam to jutro ugledao da se na njihovoj strani nalazi naša crkva s visokim zvonikom, koja je od prve linije udaljena samo stotinjak metara; s obje sam se ruke uhvatio za glavu, nisam mogao vjerovati svojim očima.
Suborci su me pitali: "šta ti je, šta ti je?" Rekoh im: "Sad ćete čuti!" Zgrabio sam telefon i odmah zavrtio da zazvoni u zapovjednom centru, tražio sam nekog od odgovornih zapovjednika. Ne znam koga su mi dali ali sam ga odmah pitao znade li reći koja je budala od naših generala postavila prvu liniju u blizini naše crkve, koja se nalazi pod njihovom kontrolom i na njihovoj strani? Valjda sam ovog s druge strane naglo zatekao pitanjem, pa me on upita kakve to ima veze gdje se nalazi crkva?
Rekoh mu: "Momče, imaš li ti išta u glavi, znaš li ti da niti jedan naš vojnik neće nikada pucati prema našoj crkvi, zar ti nije jasno da oni to tamo koriste kao idealno mjesto za snajpere i promatranje?"
Ma, nisam ja ni čekao njegov odgovor, ljutito sam bacio slušalicu, netko ju je od momaka podigao. Nisu snajperi prijetili samo s crkvenog tornja. Dvogledom smo pažljivo prebirali sve isturenije kuće. Bilo je tu i tamo, na dosta krovova, na mjestima malo podignutih crijepova, nema dvojbe, to im je moglo služiti samo za snajpere i promatranje.
Mi smo se vremenom navikli, da se često ne izlažemo mogućim pogledima s crkvenog tornja i bilo kojem krovu i manjem otvoru na njihovim kućama. Na Lekinim kućama, vršili smo smjenu svakih dva sata, po trojica dva sata na položaju, potom dva sata tamo u vikendici u vreći za spavanje. Topli obrok smo dobivali već u jutarnjim satima koji se razvozio u karjoli. Mi smo za dostavljača, jednoglasno, odabrali našeg Radu. Rade nam se istu večer na lijevoj obali povjerio da nema nikakva iskustva s ratovanjem. Skroz nam otvorio srce i dušu, rekao da zna pucati i da se neće nigdje micati s onoga mjesta gdje ga ostavimo. Svima je bilo smiješno kad je rekao da to imamo u vidu i onda ako dođe do povlačenja, da slučajno nebi zaboravili gdje smo ga ostavili. Rade je bio po godinama dosta stariji od nas pa smo mu ponudili da ostavi pušku i uzme kariolu, što je on jedva dočekao. Tek će nam kasnije svima biti jasno, da je naš Rade cijelo vrijeme bio izložen većoj opasnosti od nas mnogih!
Noći su bile ledene, studen bi stezala najviše pred zoru. Ponekad smo puštali rafale i kad nam ništa nebi bilo sumnjivo, tek toliko da samo malo na vrućoj puščanoj cijevi ugrijemo promrzle prste. Gore s Veleža, preko onih poljana i vinograda, stalno su puhali studeni vjetrovi. Kad bisamo samo nakratko izvirili glavu i promotrili okolinu preko magistrale, prvo bi na licu osjetili bol od udara vjetra pa tek onda studen. Već u početnim danima, po nama je pao jedan snijeg, kojeg je kiša narednih dan, pola otopila, a onaj drugi dio se zaledio. Drva za ogrjev su bila mokra, pa smo sve češće ložili parket s poda vikendica. Ako je bilo vedro, sunce bi počelo malo grijati tek oko podne, nakon toga, ubrzo bi ga izgubili iza brda na desnoj strani Neretve. Jedne prilike, dok je sunce tako kratko grijalo, čekali smo smjenu, a naš Rade je navratio s karijolom pokupiti prljave sude od ručka. Rade i ja smo bili taman započeli priču i gledali smo prema našoj trojici, koji kroz tranše idu prema nama. Bili su opušteniji nego inače, nisu se uopće dovoljno sagnuli, a kad su došli blizu nas skroz su se uspravili prije nego je trebalo. Samo smo čuli kako nam je iznad glave prozujao hitac u njihovom pravcu i nakon toga smo čuli pucanj sa zvonika crkve. S vrha grudobrana, gdje su se taman zatekla njih trojica, u zrak je poletjela zemlja i sitno kamenje, tako da je to stvorilo zavjesu kroz koju ih više nismo mogli vidjeti. Kad se sve to opet sleglo suborce više nismo vidjeli. Bilo je za očekivati da su naglo spustili glave ali nismo znali je li itko od njih trojice pogođen! Nervozno iščekujemo da se iz tranšeja, bar netko, od njih pojavi ili da poviču i pozovu u pomoć. Nakon nekog vremena, izlaze pognuta samo dvojica, ja se skočim i stanem vikati: "Di vam je Markan?!" A onaj prvi, samo onako hladno, pokaza prstom preko sebe i reče: "Eno ga tamo, osta je, traži metak." Ne mogu vjerovat što govori pa se skočim i otrčim prema njemu. Kad on stvarno, tamo ćućnuo, uzeo okvir od puške i prpa iznad sebe gdje je udarilo ono zrno. Njega zanima da vidi koji kalibar streljiva neprijatelji koriste. Ne mogu sebi objasniti kako nam sve te ratne strahote i opasnosti s vremenom postanu svakodnevna normalna pojava, a sve ono što završi bez posljedica odmah pretvaramo u humor i šalu.
Nakon svega, Rade prvi progovori i upita nas: "Samo malo ljudi da vas pitam, recite vi meni, je li ono što je prozujalo taj snajper o kojem se priča?!" Rekosmo mu da je i upitasmo ga, što mu još nije jasno?
Rade: "Ma, sad je meni tek sve jasno. Sve ove dane ja slušam kako mi to isto stalno zuji oko ušiju dok vozam kariolu po položajima. Stalno sam mislija da to gađaju vas, pa vas promaše ili se odbije od magistralu i prozuji iznad mene. Kad ne, vidi molim te, oni su stalno gađali mene i srećom svaki put bi promašivali!"
Jedan mu od naših reče: Ee, moj Rade, da je tebe gađao snajper, on te ne bi dva puta zaredom promašija."
Ja: " Ipak mislim da je Rade u pravu, njega su snajperisti namjerno promašivali, jer su mislili da je on njihov i da ga držimo kao zarobljenika, koji nas poslužuje."
Svi se na to nasmijaše, a Rade najviše od svih te nadoda: " Je, je, to si dobro reka! Sad se vi pazite, možda se oni tamo sažale nad menom pa me krenu oslobađati!" Dok Rade to govori izuva čizme i pokazuje žuljeve: " Vidite li vi ovo, napravili bi mi veliku uslugu ako me dođu oslobodit?"
Već smo svi dobro zabradatili, prsti su nam bili crni od baruta, a u jutro se više nitko ne umiva. Zapravo, mi jutro više nismo ni doživljavali kao prije. Svakih dva sata se uvlačimo u vreću za spavanje, samo da se malo zagrijemo, a san baš osvoji onda kad treba ići opet na položaj. Cijela je naša bojišnica pod stalnom vatrom, a kako neće biti kad je ovaj dio Bijelog polja najuže grlo za komunikaciju istočnog dijela Mostara s ostatkom Bosne. Ono što vidim na karti nikako ne sluti na dobro. Srpske su postrojbe u podnožju Veleža, mi smo prešli lijevu obalu Neretve samo na ovom dijelu mostarskog ratišta, tako da Muslimanima ostaje petstotinjak metara širine slobodnog koridora. Znali smo dobro da nam nikada neće dati mira, sve dok nas ne vrate na drugu stranu Neretve, a ujedno su strahovali da mi ne krenemo u akciju kako bi im prekinuli taj koridor. Naši suborci na desnom krilu, na položajima Andora, imaju problema sa snajperistom kojeg su davno locirali u jednoj kući. Taj se snajperista dobro utvrdio i neda im mira. Tražili smo da naš tenk s druge strane Neretve sravni tu kuću. Pričalo se da ju je tenkista namjerno promašivao jer mu je to bila kuća od prijatelja.
Bio sam u vreći za spavanje kad su me iz sna trznuli kratki rafali naših PAM-ova, koji su stacionirani preko Neretve skroz gore u brdu. Ti su protuavionski mitraljezi počeli stalno gađati njihove položaje na našem lijevom krilu. Znali smo da se nešto ozbiljno događa i odmah smo požurili pojačat položaje. Već se vijest telefonom proširila po svim bunkerima. Saznali smo da je na Kopenhagenu snajper pogodio našeg Tadiju. Tadija je ranjen i treba ga hitno preko Neretve dopremit u sanitet, zato PAM-ovi tuku po njihovim položajima, kako bi ih ometali, jer je to jedini način, da se Neretva pređe po danu, uz veliki rizik. Tadija se cijelo vrijeme dobro držao, suborci su mu odmah zaustavili krvarenje i dobro zavili lijevu ruku ispod ramena i već je bio u lađi na Neretvi. Upitam ove što su ga previjali: " Jeste li sigurni da je ranjen samo u ruku?" Rekoše da su mu samo na ruci vidjeli ranu i krv i da se dobro drži, sam je ušao u lađu i nije dao onom zarobljeniku da mu pomogne, taj što je sjedio u lađi i veslao preko Neretve.
To sam ih pitao, jer se prisjetim priče jednog liječnika u Prozoru. On nas je u ratnoj bolnici upozorio, kad smo doveli jednog našeg ranjenika, da drugi put dobro pregledamo svakog ranjenika, jer se često dogodi da ranjenik iskrvari na ranu koja se na vrijeme ne uoči. Tadija je bio ranjen na jednom mjestu gdje nije bilo iskopanih tranšeja pa se taj dio morao na rizik pretrčavati. Tada su bila njih dvojica skupa, priča nam ovaj drugi, njegov zapovjednik, još dok su ranjenog suborca vozili preko Neretve:
"Ja sam pretrčao prvi, on je malo sačekao i kad je krenuo trčati čuo se pucanj. Mislio sam da je ga promašio jer je i dalje trčao. Blizu mene je malo usporio, vidio sam da je blijed u licu i počeo je padati po meni. Ja sam ga dočekao na ruke, čvrsto ga zgrabim i spustim u zaklon!"
Dok smo još bili tu na okupu stigla je vijest iz saniteta s druge strane Neretve: "Tadija je ranjen u ruku, metak je nastavio put i prošao mu kroz cijelo tijelo i zahvatio pluća. U sanitetu se bore da mu zaustave krvarenje i sad se još čeka noć kako bi Remo mogao doći po njega!"

@Branitelj, ne bi bilo loše da sve to složiš u knjigu, pa izdat će je netko već.

Stolački branitelj Srećko Marijanović je nedavno objavio svoja sjećanja u romanu Bezimeni https://www.posusje.info/posuskoj-publi ... ijanovica/

To je malo i terapija, izbaciš iz sebe sve to.

Inače, roman Bezimeni preporučujem svima, odlično štivo za plažu.

Na heliodromu je bila grupa tigrova koja je pomogla, veze su popucale, događalo se da su iz Vrela i Rodoča naši pucali na naše koji su slazili sa Huma,i balie su uzele pola huma, u Koloniji je stradala jedna baba kuda su oni prolazili jer je sa te strane najlakše se i popeti gore, znaš kakav je Hum strm kamenit i dobro miniran, sa te strane je jedino bilo moguće pristupiti mu, kad su se grupisali da krenu na Hum dobili su 120ke po glavi. Koliko su mrtvih imali i sad ih gone taćkama.
A za neki dogovor mi je nepoznanica to, mada bilo je svega tada pitaj Isusa

Već je napisao knjigu pod nazivom Dnevnik zaboravljenog branitelja

O lijepo, zahvaljujem.

8. - Ramo

Ranjavanjem našeg suborca na "Kopenhagenu", neprijatelji u nama probudiše pravu ratnu zvijer, ranjenu zvijer koja, kad se osjeti ugrožena odluči skupo prodati i svoju kožu. Svi smo odjedanput postali nabrijani, svi traže dodatne zalihe streljiva i bombi. Oni koji su u Ljubuškom najviše zagovarali da se bojkotira odlazak na ratište, sada su naglo postali ratoborniji od drugih.

Jedan je bojovnik u našem skladištu pronašao cijeli arsenal borbenih sredstava koje još nismo koristili, a sve je to ostalo iza postrojbi od kojih su Ljubušaci preuzeli položaje na lijevoj obali Neretve. On je na bunker donio ručne bacače, koje smo zadnji put vidjeli u JNA. Svi smo se odjednom naprezali, da se prisjetimo kako se s tim rukuje, znali smo da je to RB (ručni bacač) i da ima veliku razornu moć. Bio je zelene boje i trebalo ga je svaki put sastavljati iz nekoliko dijelova prije ispaljivanja projektila. Nakon što smo se svega prisjetili, ostala nam je još samo jedna dvojba; nismo znali kako se gore s vrha rakete skida ona tanka aluminijska kapica. Neki su počeli govoriti da to uopće ne treba skidati, već da se ta kapica pri udaru iskrivi i aktivira udarnu iglu koja je odmah ispod ali ni oni nisu bili baš sigurni u to što govore. Jedan je Radišćanin predložio da tu kapicu pokušamo nasilno skinuti, dala se okretati lijevo-desno ali nije išlo, mislili smo da se od stajanja malo zapekla. Taj naš suborac nije imao mira dok nije pronašao neka velika kliješta i donio ih na bunker. Jedan je od suboraca čvrsto držao među nogama onu raketu, dok je on kliještima još više razmigavao poklopac na njenom vrhu.

Sve mi to postade malo neozbiljno pa se sklonim s druge strane tvrdog bunkera. Netko mi od okupljenih dobaci te se pritom dobro i nasmija:
"Slobodno se ti vrati ovamo, ako nešto krene po zlu ovome se nigdje ne možeš sakrit, ovo će te naći i s te druge strane!"

Nakon što smo se prestali tome smijati, valjda je nekome od naših još ostalo malo pameti u glavi pa reče:
"Okanite se više toga i meni se sad misli vraćaju, mislim da se taj osigurač uopće ne skida s rakete! Već, poslušajte mene što ću vam predložiti; dajte jednu ispalite tako s tim, pa ako tamo ne eksplodira znati ćemo ko je bio u pravu!"

Radišćanin: "A šta ako ne eksplodira pa oni tamo skinu osigurač i iz ruke nam je bace i vrate nazad?"

E, tom se odgovoru više nismo smijali. Ja im rekoh kad je već tako neka onda tu raketu ispale tamo na one široke ledine gdje je neće naći, ta imamo ih dosta. Nisu ni komentirali moj prijedlog, već odmah stadoše montirat raketu na bacač, a oni su drugi dijelovi već bili kompletirani. Pokazaše prstom pogodan pravac, ovaj usmjeri RB prema tamo i još jednom provjeri jesmo li se svi sklonili da nas iza ne zahvati plamen. Kad je oko nas sijevnulo i kad je onaj plameni vjetar svu suvar sa lišćem i prašinom smeo u potočić pored nas; sklonimo dlanove s ušiju u kojima je još zujalo, te započnemo virkati gdje će pasti raketa. Potom je gore na ledinama opet sijevnulo, uokolo se naglo povaljala suha trava i nisko raslinje da bi se sekundu-dvije iza toga začula snažna eksplozija. Dok je još u daljini tutnjalo i razlagala se jeka u podnožju Veleža, naši su se dečki stali veseliti i skakati, kao da su dobili na lotu. Zatim su odmah počeli kovati planove, koje ciljeve po redu treba gađati. Za početak smo ipak odlučili sačekati noć i prvi sumrak, jer još nismo uvježbali rukovanje s ručnim bacačem pa će nam trebati više vremena od dvije sekunde za izvirivanje preko magistrale i ciljanje u metu.
Dok smo se još mučili oko tih razornih, ručnih bacača i detaljno dvogledom prebirali po krovovima kuća te odabirali mete, na način da bi uočavali malo odignute pokrovne cigle, za to su vrijeme naši suborci, do nas na lijevom krilu "Kopenhagena" opet stupili u kontakt s neprijateljima i odavno se sa njima dovikuju. Uglavnom, s obje su strane frštale psovke i prijetnje, pritom nije nedostajalo kratkih rafala, posebno s naše strane.
Jednom se našem suborcu iz Veljaka razvezao jezik, svi smo se divili njegovim grlatim dosjetkama koje su onog tamo dobro izbacivale iz takta, a nas cijelo vrijeme zabavljale. Najjača mu je bila ona kad je doviknuo:

"Balijaaaaa, evo ti jedan pozdrav iz našeg dijela Hercegovine! "

Nakon toga bi revao k'o kenjac:

"Iiaa... iaaaa....iiiiaaa... iaa.... prr...prrr!!"
Ma šta kenjac, na takav originalan način, nijedan kenjac drugog kenjca ne može oponašat! Svi smo se jedva suzdržavali od glasnog smijanja, jer smo željeli čuti što će onaj tamo odgovoriti na taj magareći pozdrav. Nije se dugo čekalo odgovor, tamo između onih napola porušenih kuća kroz sumrak, doleti jasan glas: "Kenaaac!!"

E, više se nismo mogli suzdržati, dečki su se držali za stomak od smijeha, samo zato što onaj tamo nije znao reći "kenjac". Naš je Veljačanin s njim započeo cijelu raspravu, a nama pripremio pravu kazališnu predstavu, u kojoj mi kao publika stalno vrebamo, kako bi upucali jednog glavnog glumca. Nije ga bilo lako upucati jer je često mijenjao položaj i dovikivao iza sigurnih zaklona. Veljačanin ga je uporno pitao kako mu je ime, a kako se taj svaki put na to oglušivao, on mu sam dade ime; "Ramo". Između ostalog stade Ramu podbadati, kad misli doći na more i sjeća li se kad se zadnji put okupao u moru. Na to će ti Ramo njemu, kad je on bio u Sarajevu i kad misli doći na "Bašćaršiju". Veljačanin se glasno nasmija i dovikne mu: "Šta ću ja tamo bleso jedan!" Ramo odmah iza toga posla odgovor: "Da te ukokamo ko onog vašeg jućer!"


Ajme, šta napraviše te riječi u nama, ja osjetih da mi se kosa podigla na glavi, svi smo u isti tren zarafalali po njima. Onaj je naš Radišćanin otišao u tako ludu krajnost da nam se krv sledila gledajući što radi. On nije pucao iza grudobrana ko mi, već je u dva skoka skočio na magistralu i onako hodajući gore po cesti i nasumice pucao na sve strane prema njima. Mislili smo da će skočiti dole u zaklon, jer mu je sanžer već pri kraju ali ne, kad ga je ispraznio, promijenio je okvir i drugi ispuca do kraja. I on je shvatio kasnije koju je ludost napravio, dok je sjedio i prinosio cigaretu ustima, vidno su mu podrhtavale ruke. Nešto kasnije, dečki odoše kod našeg suborca iz Veljaka i s njim razradiše plan, kako bi se moglo najlakše ukokat Ramu. Uglavnom, dogovor je bio da mi više ne pucamo, već da pustimo njega i Ramu da se sami dovikuju, pa kad on uhvati zgodnu priliku, ima ga namjeru potegnuti ručnim bacačem raketa. Za to smo vrijeme izvršili smjenu i već se tamo u vikendici utopljavali u vrećama za spavanje. Budući da na vikendici nije bilo prozora, do nas je jasno dopirao glas Veljačanina koji uporno doziva Ramu. Moj suborac koji je bio u svojoj vreći na drugom kraju prostorije iznenada reče: "Eno, opet mu se Ramo odazva!"


Suborac mi se još povjeri kako ga ove ratne okolnosti jako zabrinjavaju, ulijevaju mu neki nemir i napetost, reče da ima osjećaj kako je njih tamo na drugoj strani više nego mravi. Rekoh mu da ne dijelim njegovo mišljenje i da mislim kako je njih puno manje nego nas. Moja ga izjava živo zainteresira pa me počme zapitkivati kako to zaključujem. Tražio sam od njega da mi obeća kako nikome neće reći ono što sam zaključio i što mu namjeravam povjeriti. Kad mi obeća da neće nikome prenositi moje mišljenje, svojim sam ga izjavama ostavio bez teksta!

Rekoh mu: "Jesi li zapazio, dok se Ramo dovikuje, da njegovi njemu sa lijeve i desne strane, s onih položaja nikada ne pucaju prema nama?"

Suborac: "To sam zapazio ali mislim da ne pucaju kako ga ne bi ometali."

Ja: "A, jesi li zapazio, da oni isti njegovi na položajima, njemu sa strana nikad ne pucaju u isto vrijeme skupa?"

Suborac: "I to mi je upalo u oči ali kakve to veze ima kad tko od njih puca i šta s tim hoćeš reći?"

Ja: "E vidiš, moje je mišljenje da je Ramo noćas ostao sam na njihovom položaju. Prvo se dobro s jednog mjesta izviče, zatim otpuže na položaj sa strane i pusti nekoliko rafala, potom opet otpuže kroz tranšeje na drugu stranu i ponovi isto."

Suborac: "Kako možeš tako, olako donosiš zaključke, ko iz rukava pa ovo je rat čovječe, ovdje se gine?!"

Ja: "Ja ti ništa ne lupam na pamet, ovu smo istu ratnu foru mi prodavali njima na Crnim Vrhovima. Tamo smo dosta puta bili prisiljeni sami provesti noć na brdu. Bilo je najgore kad je potpuna tišina i kad se dugo bulji u noć ispred sebe. Nakon nekog vremena, imaš osjećaj da se drvo pomiče tamo ispred tebe. Tada ne smiješ nikako protrljati oči pa se opet zagledati u istom pravcu, jer ti tek tada sva drveća počnu šetati ispred očiju. Zamisli samo, koji je to stres kad si sam u mrklom mraku i kad je oko tebe potpuna tišina, stalno imaš osjećaj da ti se netko prišuljao iza leđa i da ti drži nož iza vrata. Puno je lakše kad pucaju prema tebi, barem znaš gdje se trenutno nalaze, nije ni čudo što su mnogi naši suborci davno počeli gubiti živce. Zato smo tada i mi, tako usamljeni često pucali, malo zapucaš iz svog automata, pa polako odeš do mitraljeza, pustiš nekoliko rafala, malo sačekaš pa opet baciš jednu bombu. E, tako ti isto radi ovaj Ramo!"

Suborac: "Zar si ti stvarno siguran da je Ramo sad sam na onom njihovom položaju i zašto si tražio od mene da to nikome ne govorim?!"

Ja: "To je samo moje mišljenje, koje temeljim na vlastitom ratnom iskustvu i nipošto ne želim da to dođe do naših momaka, da se ne bi opustili i počeli junačiti, kao naš Radišćanin. Trebamo stalno imati na umu, da je jednako ubojita jedna puška kao i njih pedeset!"


Neko smo vrijeme šutjeli, nikako nismo mogli razabrati što Veljačanin dovikuje Rami, ali smo zato često čuli revanje, koje nas je svaki put nasmijavalo. Brzo su prošla dva sata, još imamo vremena popiti čaj koji je napravio naš treći suborac.

On se pred zoru trudio da u šporetu stalno gori vatra i koliko toliko ugrije hladnu prostoriju.

Pomalo se naziralo svitanje, pravo vrijeme kad topli čaj pripremi tijelo, da dočeka hladnu zoru.

Suborci nas na položaju dočekaše sa novim vijestima, rekli su da je Veljačanin locirao Ramu, samo se čeka da počne svitanje da ga može precizno naciljat raketnim bacačem. Nebo je iz sata u sat, sve više poprimalo plavu boju, slabije zvijezde su se već odavno ugasile, ostale su samo one najsjajnije.

Veljačanin posljednji put poziva Ramu:

"Ramooo, Ramooo, sad ću te gađati raketnim bacačem, nemoj poslije reći da te nisam upozorija!"

Ramo: "Ublehašu jedan tko će tebi dat raketni bacač, to ti nikad nisi vidija!"

Kad je Veljačanin uspio poredati nišane, s pravcem između dvije kuće i sa zidom ispod kojeg se Ramo svu noć izrugivao i prijetio; još je Ramo nešto dovikivao ali odjednom sijevne i zemlja se zatrese! Zatim, u trenu sijevne i na njihovoj strani, a do nas doletiše obje eksplozije, skupa jedna za drugom.


Odjedanput je sve utihnulo, oblak prašine i dima dugo je lebdio nad njihovim položajima. Očekivali smo da će neprijatelji odmah po nama uzvratiti paljbom iz svih raspoloživih oružja. Ali ne, dugo se ništa nije dogodilo, prvi je Veljačanin počeo dozivati Ramu: "Ramooo!..Ramooo!.. Ramooo!" S druge strane nije dolazio nikakav glas niti očekivana pucnjava. Za to je vrijeme naš Veljačanin slagao stihove i pretvorio ih u tužaljku, bolje reći kuknjavu, kojom je iz svega grla tobože oplakivao Ramu: "Ramo, Ramooo, družeee, Ramoooo, što mi odeeee.. tako ranooo!"


Kad se dobro razdanilo, neprijatelji su opet pokazali svoju ratnu sposobnost i moć ubojitog oružja. Snajperski hici su bili češći, uveli su novu vrstu streljiva, koje bi se rasprskavalo, nakon što bi zujnilo oko nas. Rasprskavalo se u zraku, popraćeno pucnjem, nakon čega je opet, u djeliću sekunde dolazio pucanj s mjesta odakle je ispaljeno. Nije nedostajalo niti onog bacanja kamenica, bombi, kao i onih eksplozivnih "Bosanskih Lonaca". Mi smo pojačali naše položaje, smjene nismo pravili, već bi u vikendicu povremeno odlazila po dvojica da se malo odmore i zagriju.

Već je bila pala noć, kad je moj suborac otvorio vrata od vikendice, još nije ni ispustio kvaku iz ruke, skrenu mi pozornost da i ja pogledam što je na njoj. Kvaka na vratima je bila probušena snajperskim hicem, to se moralo dogoditi taj dan, jer nam prije pod rukom, kad bi otvarali vrata, ništa nije zapinjalo. Rekoh suborcu; "Tek sad trebamo svi biti zabrinuti, tek ih sada na drugoj strani ima ko mravi!"


Nakon kraćeg odmaranja te noći, nas dvojicu je opet na bunkeru zateklo svitanje, nije bilo vjetra ali je zato mraz sve okovao oko nas. Nestrpljivo sam iščekivao još malo svjetlosti, kako bi mogao dvogledom prebirati njihove položaje. Tiho vrijeme i jutarnji mraz u vrijeme izlaska Sunca, uz dobar dvogled otkrivaju svaki trag bilo kakvog ljudskog bića i na većim udaljenostima. Prvo sam dvogledom preletio po kućama u daljini koje su već bile obasjane prvim zrakama. Pod ovakvim vremenskim okolnostima nije moguće sakriti dim prve jutarnje vatre, koju u vrijeme ovakve studeni, mora naložiti svako ljudsko stvorenje, bilo da se želi zgrijati ili pak samo napraviti kavu i čaj. Tamo u daljini, nije se mogla procijeniti svaka kuća iz koje se izvija dim, ali i ono što se vidjelo upućivalo je na zaključak o prisutnosti većeg broja vojske nego do tada. Već je Sunce obasjalo i one nama bliže kuće i njihove položaje oko njih. Na tako kratkom razmaku, ne može dvogledu promaknuti niti dim cigarete pa čak ni ljudski dah, koji se izdiže iza utvrđenih grudobrana u zimsko studeno jutro. Dok sam pažljivo pregledavao područje ispred nas, u kojem bi valjalo usmjeriti dvogled, iznenada mi pred oči iskoči jedan prizor i natjera me da se naglo vratim korak unazad. Suborcu doviknem da pogleda u pravcu gdje mu upirem prstom!

Kad je i on pogledao, sav problijedi i reče:

"Kad su mogli postavljati zastavu, a da ih nismo čuli?!"

To nam je jutro pred očima osvanula velika zelena zastava i crnim slovima ispisana imena na njoj. Nije trebao dvogled, imena su se jasno mogla čitati, ispisana velikim crnim slovima, jedna ispod drugih. Rukopisi su bili različiti, očito su svi željeli vlastoručno ostaviti potpis, a prvo ime odozgor je bilo; "ADIS". Veliku zelenu zastavu na metalnim cijevima, koje su nadostavili jednu na drugu, neprijatelji su provukli kroz krov kuće i visoko je vijorila iznad krova, tik nama pred očima.

Da malo ilustriramo. Bijelo Polje, netom nakon potpisivanja primirja.

9. - Ruski rulet

Nisam mogao ni zamisliti da će jedna neprijateljska zastava, istaknuta na rubu bojišnice, zapaliti tako veliki ratni plamen u mojim suborcima. Vijest se tolikom brzinom proširila cijelom bojišnicom, da su suborci tamo s Andore, nakon isteka smjene, pohitali prvo do nas pa tek se onda vratili na spavanje. Svakom je od njih bio cilj, da tu zastavu pogledaju izbliza te nakon što pročitaju imena na njoj, da je dobro zarafalaju.

Ta nam je navala bojovnika, na bunkeru stvarala veliku zbrku. Morali smo svakoga od njih upoznati, kojem se dijelu položaja ne smiju izlagati, gdje se moraju saginjati skoro do zemlje i gdje treba pretrčati brisani prostor.
Nije mi bilo drago što će neprijatelji na tom dijelu položaja zapaziti naše povećane aktivnosti pa će nam tu nagomilati svoje vojske, koja će opet idućih dana nama šestorici stvarati velike probleme.

Kad smo shvatili da nema koristi puštati rafale po zastavi, na njoj se nisu vidjele nikakve promjene, čak se nisu vidjele ni rupice od rafala, netko se od naših dosjeti boljem rješenju. Prijedlog je bio da svi precizno ciljamo u onaj dio jarbola koji viri tik iz krova kuće. Mislili smo da možemo uzastopnim, preciznim hicima, u jedno mjesto jarbola oslabiti onu metalnu dugu cijev koja se nakon nekog vremena mora od težine presaviti i pasti. Jedan bi suborac promatrao dvogledom gdje pogađa koji hitac, ako je bio blizu cilja malo bi ga navodio, a koji bi dosta promašivali tražio je da odustanu i da ih netko drugi mijenja. Pritom nije nedostajalo humora na račun onih koji su promašivali, ovaj bi s dvogledom znao reći: "Prijatelju, koju ti kuću gađaš?"
Uglavnom, na jarbolu su bila vidljiva oštećenja ali je zastava još tamo stajala. Iz našeg zapovjedništva s druge strane Neretve, ponudili su da odlučimo hoće li pozvati naš tenk da on "potegne" tu zastavu i kuću odozgor s brda. Ja sam jedini bio koji se tome protivio, uz odgovor da nije potrebno i da samo malo nedostaje pa da se jarbol slomi. Nije to bilo ni blizu istine, samo sam želio sakriti od suboraca svoje traume, koje sam doživio prvim vatrenim, tenkovskim krštenjem na stolačkom ratištu.

To se dogodilo u ljeto '92., kad su ljubušaci preuzeli položaje na Drenovcu. Moja je skupina bojovnika preuzela položaj "Dvojku", među porušenim kućama, odmah uz cestu koja se spušta u Stolac. Dolje niz cestu, stotinjak metara niže, vidio se oštećeni džip u kojem je od tenkovskog projektila proteklih dana ranjena novinarka Vesna Karuza, a njezin je vozač poginuo. E sad, među našim bojovnicima već su kružile priče na račun naših vojnika, koji se nisu usudili sići i pogledati to vozilo iz blizine. Njima se prebacivalo kako ne smiju sići do tog auta, a da je jedna žena unatoč upozorenju skupila hrabrosti i odlučila cijeli taj put, od Stoca do Drenovca, prijeći uz veliki rizik. Nama je bila namjera na brzinu pogledati oštećeno auto i tako se ubrojiti među one bojovnike koji nisu strašljivi. Nakon što smo krenuli s položaja niz cestu, naši su suborci na drugim bunkerima čuli kako su Srbi upalili tenk, ali nas nisu uspjeli tako brzo obavijestiti da se vratimo. Mi smo kratko razgledali oštećenog terenca, prednji kraj mu je bio uništen od tenkovskog projektila, koji ga je gađao iz mjesta Veliš. Mjesto Veliš je srpsko neprijateljsko uporište, tamo su naši suborci opet čuli zvuk istog tenka, koji je u tom trenutku ciljao baš nas. Jesmo li mi mogli čuti taj tenk, u to nisam siguran i da smo ga čuli ne bi nam to puno značilo, jer nismo imali dovoljno ratnog iskustva. Uglavnom, to mirno ljetno jutro, skroz nam je odvuklo pozornost od ratne stvarnosti, u nama je prevladala mladenačka želja, da suborcima pokažemo svoju hrabrost.

Dok smo se onom cestom opet vraćali prema položajima, misli i pogledi bili su nam usmjereni na skroz drugu stranu, daleko od bojišnice. Tamo u daljinu, gledali smo neke konje kako lutaju uokolo i pasu napola sprženu travu. U tom smo trenutku, iznenada osjetili snažnu eksploziju u zraku, koja se začula svuda oko nas. Uz eksploziju nastale su snažne vibracije, osjetili smo ih kao snažan vodeni val koji te iznenada udari u prsa, naglo ponese u stranu i opet vrati nazad. U istom trenu jedna je kuća ispred nas bila obavijena oblakom prašine, a iz pravca nje začuo se zvuk teškog čelika koji prolama zidove kuće. Sve se to opet pretvorilo u eksploziju od koje je zemlja zadrhtala pod nogama. Dok se još nisu ni počele stišavati te eksplozije i vibracije, sustigla bi ih na kraju, ona još jedna jača, zakašnjela eksplozija tenka. Ta je zadnja eksplozija bila popraćena jakim podrhtavajućim udarom, nakon čega je sve utihnulo. Uopće nisam znao je li stvarno sve utihnulo ili sam trenutno postao gluh?

Eto, to je moje vatreno iskustvo s tenkovskim projektilom koje ne bih želio ponovno proživljavati u svojoj blizini! Nije mi bilo nikakvo opravdanje, što moji suborci navaljuju da naš tenk, preko naših glava mora gađati neprijateljsku zastavu, nedaleko ispred nas.

Teško mi je palo razočaranje suboraca, dok su promatrali kako noć polako osvaja naše brdo na drugoj strani Neretve, tamo gdje se nalazio spreman tenk da nas oslobodi poniženja i cjelodnevne agonije s neprijateljskom zastavom. Kad sam im rekao da imam ideju kako se može minobacačem precizno gađati ciljeve u mraku, i da ih mi možemo, na jednostavan način, lakše navoditi noću nego po danu da pogode kuću sa zastavom. Nisu mi odmah povjerovali, ali su ipak bili zainteresirani. Meni je u tom trenutku bilo važno uvjeriti ih u ispravnost moje ideje, a hoće li nam zapovjedništvo odobriti tu operaciju i hoće li na smjeni biti sposoban minobacač, e to je sasvim druga priča.

Ja sam dečkima razvezao priču, kako su me davno učili, da je moguće precizno izračunati, na kojoj je udaljenosti od mene udario grom u vrijeme grmljavinskog nevremena. Objasnio sam im na tom primjeru, da se na mjestu udara groma, zajedno u istom trenu, pojavi svjetlosni bljesak i udar groma a što smo dalje od tog mjesta, udar groma vremenski kasni zbog spore brzine zvuka. Za čudo, svi su znali da je brzina zvuka 330 metara u sekundi, tako da mi je sve ostalo bilo lako objasniti. Ušli smo u bunker, netko je držao baterijsku lampu, a ja sam pravilno pred njima postavio i otvorio kartu. Tražio sam da netko od njih odredi jednu točku, tamo daleko u neprijateljskim položajima. Obilježili smo točku, izašli izvan bunkera i u prirodi odredili ispruženom rukom pravac te točke. Zatim smo po karti izračunali da je ona od nas udaljena točno tri kilometra i četiri stotine metara.

Moje je pitanje glasilo: "Ako naš minobacač pogodi tu točku i mi u daljini iz tog pravca vidimo samo bljesak od eksplozije za koliko sekundi nakon bljeska svjetlosti mi moramo ovdje gdje se nalazimo čuti eksploziju?" Lakše su izračunali nego sam mislio, još su sami povukli crtu na karti između one točke i točke na njoj gdje se nalaze naši minobacači, nama iza leđa, na drugoj strani Neretve. Dok su dečki zvali naše zapovjedništvo i tražili da odobre minobacačku vatru na onu zastavu i kuću ispred nas, mene je zabrinjavala sigurnost našeg bunkera. Veliko je pitanje, ako na tako malom razmaku mina slučajno pogodi nas, hoće li naš bunker izdržati silinu eksplozije?

Misli su mi opet otišle na Stolačko ratište i ono ljeto '92.,kad je na "Petici" poginuo Granić iz Vašarovića. Mi smo iz Ljubuškog stigli dan poslije, odmah smo kompletirali jednu borbenu skupinu koja se zaputila na "Peticu". Nama je gospoda iz Pukovnije rekla još u Ljubuškom kad smo polazili na ratište, da je Granić poginuo ispred ulaza u bunker od minobacačkog projektila jer se nije na vrijeme sklonio. Znali smo da je na "Petici" došlo do panike među našom vojskom i da ih trebamo što prije zamijeniti, jer je sigurnost tog položaja od velike važnosti za cijeli naš kraj.

S "Petice" se prostim okom vidjelo cijelo područje skroz do Vrgorca, a iznad Vrgorca se jasno isticao šiljasti Matokit. Nije ni čudo što su naši dečki mjesec dana prije toga na taj isti položaj u jednom danu iznijeli 12 mitraljeza i gore ih postavili na 12 mitraljeskih gnijezda. Nije bilo dana da "Peticu" nisu gađali srbi s Hrguda i Žegulje, tukli su je minobacačima i drugim artiljerijskim projektilima. Tukli su je i tada, kad smo se uspinjali prema njoj sa zapadne strane.
Morali smo neko vrijeme sačekati u podnožju, dok se stanje smiri, kako bi mogli na brzinu smijeniti ljude na bunkeru. Kad nam se napokon, gore na vrhu brda, pred očima ukazao veliki bunker, začudilo me to, što sam dalje od bunkera, uočio dvojicu naših, kako razmaknuti jedan od drugoga leže u zaklonu, ispod neke suhozidine. Jednog sam od njih poznavao, on je bio iz Vašarovića, jedva da je imao osamnaest godina. Taj ni pod koju cijenu nije htio napustiti položaje, dok je ostala vojska sve napustila, samo su ostala njih dvojica i to na brdu s 12 mitraljeza. Na moje pitanje zašto nas ne čekaju u bunkeru, jer svaki tren može doletjeti granata, on mi reče da bunker nije siguran, jer ga je već probila granata, onda kad je ubila Granića! Svi smo požurili prema bunkeru da provjerimo, nismo im vjerovali što govore jer su obojica već bila potpuno dezorijentirana i psihički skroz nestabilna. Doista, kad smo ušli u bunker, gore kroz njega se vidjelo nebo. Granata je pala na bunker, napravila rupu u složenoj gomili kamenja i slomila jednu drvenu, potpornu gredu. Nesretni Granić se zadesio ispod toga i na mjestu ostao mrtav, još je ispod te rupe u bunkeru bila mokra zemlja, jer su suborci vodom sapirali njegovu krv. Na zidovima unutar bunkera ostali su mnogi ožiljci od gelera, tu je na kamenom zidu još visila jedna krunica, a na krunici je bila zavezana najlonska vrećica s malo kršćene soli.

Prizor koji nas je zatekao na "Petici" je pokrenuo ogorčenje i gađenje prema našem zapovjedništvu. Lagali su nam da je Granić poginuo ispred bunkera, zato što se nije na vrijeme sklonio, tu su priču brže širili po Ljubuškim kafićima nego što smo je mi uspijevali demantirati. Zapovjedništvo je znalo, ako se sazna istina, da neće nitko od vojske ići na "Peticu" pod kišu granata, koje mogu s lakoćom probiti bunker, kao jedino naše sklonište. Znali su da bi naknadno morali pokrenuti pitanje odgovornosti, za slabo utvrđene bunkere, a ta odgovornost opet veže nekoga od njih!

Ja sam od tada promijenio stav i mišljenje prema ljudima u zapovjedništvu pukovnije, postali su mi mrski i crni, crnji od Crnih vrhova bosanskih planina. To je razlog zašto sam stalno gurao od sebe, ponuđene zapovjedne dužnosti, samo zato da ne moram biti u komunikaciji s onima koji su nas, na prijevaru poslali, da budemo obično topovsko meso, taj dan na legendarnoj "Petici", na kojoj je branjena Zapadna Hercegovina i Hrvatska.
Nakon tog iskustva, svoje sam suborce, za vrijeme cijelog rata, upozoravao s našim pozadinskim zapovjedništvom pukovnije te im naglašavao, da su naši jedini zapovjednici, kojima treba vjerovati, samo oni koji nas vode, a nikada oni koji nas šalju! Kroz sve ove godine, nas nekolicina nikada nije uspjela nadglasati laži, koje su se širile oko pogibije pokojnog Granića.

Moram ovdje stati, ne smijem dozvoliti da me ponesu stare, ratne emocije, one bi me slomile i ova priča nikada ne bi bila ispričana!

Opet ću pokušati izbistriti sjećanje na onu noć, u kojoj sam na lijevoj obali Neretve sa suborcima čekao da naše zapovjedništvo odobri minobacačku paljbu na neprijateljsku zastavu i kuću ispred naših položaja.

Sjedio sam sa strane i promatrao naše suborce, kako se izmjenjuju na telefonu s našim zapovjedništvom i živo ih uvjeravaju, kako mi možemo precizno izračunati gdje će pasti prva mina.
Nakon toga, oni na minobacaču mogu točno znati, koliko moraju skraćivati domet projektila. Napokon, naši se, tamo na drugoj strani smilovaše.
Iako nerado, odobriše nam gađanje cilja koji je preblizu našim položajima. Dogovoreno je da će naš zapovjedni centar, na drugoj strani Neretve, biti kao posrednik u stalnoj vezi s nama i s onim našim minobacačem, gore na brdu. Nama je rečeno da uđemo u bunker i da pažljivo gledamo gdje će pasti prvi projektil, koji je namjerno usmjeren da malo prebaci cilj. Uskoro smo začuli gore u brdu, onaj prepoznatljivi podmukli udar minobacača, dok ispaljuje minu. Kad smo čuli zviždanje u zraku, znali smo da je mina daleko od nas, odmah smo izvirili glave i gledali gdje će se pojaviti onaj bljesak od eksplozije. Netko je imao štopericu na satu, netko je baterijom pratio sekundaču, ja sam se oslonio na odbrojavanje sekundi na prste. Kad se u daljini uočio bljesak, svi smo krenuli s odbrojavanjem vremena i štopali ga u trenutku eksplozije. Ja sam procijenio da je projektil mogao pasti oko kilometra daljine od nas, ali sam šutio i čekao one koji su dobili preciznije podatke. Precizno štopanje vremena je pokazalo da je mina pala ni manje ni više već 900 metara od nas. Pronašli smo točku eksplozije na karti, povukli crtu s točkom gdje se nalazio naš minobacač i zaključili da je cilj na istoj crti i da treba samo smanjiti domet za 850 metara do željenog cilja i te kuće sa zastavom na krovu, odmah ispred naših očiju. Javljeno je našem zapovjedništvu da im gore prenesu naše mjere, a mi smo polegli i sklupčali se u stranu bunkera. Kad se čuo opet onaj podmukli udar minobacača, začepili smo uši i otvorili usta.

Znao sam da je ovo velika ludost što radimo, ova će pasti prije nego joj čujemo zviždanje kroz zrak i neće biti nikakvog razmaka između bljeska svjetlosti i eksplozije.

Kao da je vrijeme stalo, u grlu sam osjećao kako mi otkucava srce! Bljesak i eksplozija pojaviše se skupa u istom trenu, osjetih kako me tlo ispod udari u tijelo. Pala je ispred nas, jer nam nekakav sitniš i prašina nagrnu kroz osmatračnicu u bunker. Sa rukom na brzinu napipam telefon i zavičem: "Žara!"
"Reci im gore da fermaju , nas je zasulo, nabilo nam pun bunker prašine!"

S druge strane začuje se Žarin paničan glas:
"Ne može se fermat, još su dvije u zraku! Ostanite u zaklonu, sklonite se, sklonite se!!! "

Još nam je preostalo samo toliko vremena, da smo se uspjeli ogrnuti svatko svojom prašnjavom jaknom, zabili smo palce u uši, otvorili usta i čekali da "Ruski rulet" završi do kraja.

10.-Ratni plijen

Dvije eksplozije, koje su se zaredale jedna za drugom, dobro su nas protresle i opet nas upozorile da se nalazimo na samoj ratnoj crti, gdje se izravno dodiruju život i smrt. Obe su pale ispred nas, tu negdje gdje smo u istom trenu osjetili bljesak i jaku eksploziju one prve.
Pravo je čudo, da nas je od zadnje dvije zaobišla ona gusta zagušljiva prašina, ali opet nije nedostajalo sitnog materijala koji nas je zasuo nakon eksplozija. Počeli smo polako disati, pipam svoje udove, sve je na mjestu. Izlazimo jedan po jedan iz bunkera i pomalo tresemo prašinu sa sebe. Vani je mrkli mrak, teško smo mogli razabrati siluete grudobrana, uz ukošenu kamenu podzidu magistralnog puta, koji je na desnu stranu od nas vodio prema Mostaru, a lijevo prema Sarajevu.

Nama odavno po mraku nije trebala baterija, za dva tjedna koliko smo već tu na pamet smo znali gdje nam se što nalazi. Točno smo znali koliko nam koraka treba zakoračiti od ulaza bunkera na lijevu stranu, do prvog grudobrana i koliko još treba koraka produžiti do ledenog potočića u blizini. Na desnoj strani od bunkera lako se bilo snaći u mrkloj noći, barem nije trebalo brojati korake kao na drugoj strani, gdje smo morali paziti da ne zakoračimo u potok. Tamo se moralo kretati uz sami zid magistrale, onim uskim utabanim puteljkom prema jedinom visokom boru, uz koji se trebalo svaki put očešati, da bi ga zaobišli i produžili do zadnjeg grudobrana na toj strani. Ja sam sebe u mrklim noćima uvježbavao, svaki put na pamet, dotaknuti sve ono oko sebe, što sam trebao dotaknuti po danu. Bilo je tih detalja dosta, pri ulazu u bunker točno se znalo na koji kamen se trebalo nasloniti lijevom rukom, koliko se u mraku trebala sagnuti glava, da prođe ispod drvenog nadvratnika, preko kojeg su poredane grede i opet iznad vreće sa pijeskom.

Za nepovjerovati je, kako se s vremenom, sami od sebe izoštre osjećaji za prostor koji nas okružuje! Postalo nam je sasvim normalno, dok polako idemo od grudobrana do grudobrana na pojedinim mjestima ispružiti ruku, kako bi malo odmaknuli granu koju u tom trenu uopće ne vidimo u mraku, ali znamo da je tu i tako je svaki put nepogrešivo sklonimo ispred sebe. Tu noć nakon neugodnog iskustva s našim minskim projektilima i ponovnog izlaska iz bunkera, svi smo se ushodali lijevo-desno. Kad smo pritom ispod nogu osjetili nove sitne predmete, njih smo donosili u bunker pa bi ih na svjetlu baterije analizirali. Bilo je tu i sitnih komadića pokrovne cigle pa smo se ipak nadali da je barem jedna mina uništila onu zastavu, koja je visjela iznad krova kuće i po cijele nas dane provocirala.

Nestrpljivo smo čekali zoru, ostatak noći je protjecao u potpunoj tišini, čuo se samo žubor potoka, lijevo od nas. Čulo se i krckanje sitnih komadića cigle kad bi na njih stali s teškom vojničkom čizmom. Ja sam u samo svitanje, imao običaj proviriti glavu između vreća pijeska i baciti kratko pogled niz magistralu - put Mostara. Odmah bi me preplavila sjećanja, kada sam tim putem često jurio autom, a da mi nije bilo ni na kraj pameti da ću nekad tu sa strane puta danima ležati u rovu s puškom u ruci i da će me od neprijatelja dijeliti samo ta asfaltna glatka traka puta preko koje s uperenom puškom vrebamo jedni na druge. Kad bih bacio pogled na lijevu stranu, tamo se pogled nije daleko pružao kao na suprotnoj strani. Nedaleko od nas, bio je dugi betonski zid od našeg katoličkog groblja, koji se malo povijao u lijevo, slijedeći tako traku magistralnog puta. Na tom smo položaju glavni bunker imali van groblja, ali su promatračnice i puškarnice bile unutar cijelog groblja. Groblje je bilo krajnja točka pojasa, na lijevoj strani Neretve, pod našom kontrolom. U nastavku prema Sarajevu, nalazila se spaljena benzinska crpka, a iza nje naša crkva s visokim zvonikom i njihovi položaji unutar crkve. Mi nikada nismo pucali prema crkvi, strpljivo smo ih čekali ne bi li izišli samo malo bliže crpke prema groblju ali oni se na tom dijelu baš i nisu često pojavljivali.

To smo jutro još uokolo lagano hodali i tupkali u mjestu, ne bi li malo zgrijali tabane, od tabana led počinje osvajati cijelo tijelo, a posebno pred zoru. Onaj tko se opusti i ne vodi računa da mora u čizmama stalno migoljiti prstima ili barem tupkati u mjestu, toga u kratkom vremenu s tabana osvoji led i cijeli ga dan drži drhtavica. Netko je od naših počeo komentirati kako se u toj tihoj noći jasno čuju zvukovi, pa i oni najslabiji dok nešto krcka ispod naših nogu, pa makar to bila tanka mala grančica ili komadić cigle, stakla. Ja im kazah kako ne bi bilo loše kad bi one naše vreće s praznim konzervama, staklenim galonima i bocama, donijeli ovamo i sve izbacili gore na magistralu. Stalno sam se čudio tome, što je magistrala čista, kao da je svaku noć netko mete. Mislio sam da izbacimo gore svu staklenu ambalažu, neka se pritom porazbija, zatim one prazne konzerve da zaklapaju, a staklo da zaškripi u slučaju da se neprijatelji počnu neprimjetno približavati preko magistrale. Nisam im uspio cijeli plan ni razložiti, dečki su već shvatili što želim s tim postići i već se dogovoriše kako će svaki od nas pri dolasku na smjenu ponijeti sa sobom vreću ili dvije te ambalaže, koje su bile složene tamo oko vikendice. Na prvi pogled to je bila zanimljiva ratna taktika koja bi otkrila neprijatelje pri pokušaju da nam se privuku i uđu u naše tranšeje. Kasnije će praksa pokazati da mi je to bila najluđa ratna ideja koja je samo meni mogla pasti na pamet!!

Nikad se nije oduljilo čekanje zore kao tada, nasmijali smo se kad je netko od naših rekao:
"Do sada je svaki put svanjivalo, valjda će opet!"

Opet je svanulo, ona su tri minobacačka projektila potpuno izmijenila krajolik oko nas. Kuća na kojoj se jučer vijorila neprijateljska zastava nije više imala niti jedne cigle na sebi, samo su još na njoj ostale drvene grede i poprečne štrike. Metalna cijev koja je držala zastavu bila je skroz presavijena, a negdje na pola nje još je ostao visiti, samo komadić isparane zastave, koji je izgledao kao neuredna krpa, okačena samo jednim krajem. Tu smo noć opet poremetili raspored smjena, netko je išao napraviti čaj i svi smo skupa još dugo ostali na položaju i na račun njihove zastave zbijali šale. Najjače je bilo kad je netko dobacio:
"Neka im taman ostane ona cijev na krovu, kad budu opet stavljali ciglu mogu na nju objesiti košulje!"
Te su se košulje po našem običaju, tako obješale, kao poklon majstorima koji su pokrivali kuću i s time radove privodili kraju.

Dobro se razdanilo dok smo još bili svi na okupu, povremeno su dolazili i drugi suborci, izbliza vidjeti koji su krndiš napravili naši momci s minobacačem proteklu noć. Mi smo opet uspostavili redovne smjene, pa smo nas trojica krenuli, pognuti, jedan za drugim prema našoj vikendici. Ja sam im rekao da oni samo produže, a ja idem na kratko navratiti na jedan naš susjedni položaj, koji se nadovezao desno od nas. Bilo mi je nešto sumnjivo, na tom su položaju naši suborci u početku bili dosta aktivni, a odavno nema više onog čestog puškaranja. Ako je jedan položaj manje aktivan, on nam predstavlja slabu točku, preko koje nas mogu iznenada napasti i pritom se dočepati naših tranšeja iz kojih bi bilo teško neprijatelja više istjerati. Bili smo svjesni mogućih posljedica, ako bi se samo jedna manja neprijateljska skupina uspjela ubaciti u tranšeje, eh, tada se ne bi znalo "tko pije a tko plaća!"

Skrenuo sam u tranšej na lijevo, a moji su suborci produžili dalje prema vikendici. Taj se naš položaj, prema kojem idem, naslanjao na jednu potpuno razorenu kuću. Glavni bunker je malo ukopan jer magistrala na tom dijelu nije bila visoko iznad zemlje, i nije bilo onog potpornog zida. Put kroz tranšej vodio je ravno na ulaz u bunker, pa sam već iz daljine uočio jednog suborca koji se na samom ulazu spustio do zemlje i nešto je prevrtao u rukama. Bio mi je okrenut leđima i uopće nije osjetio dok sam mu prilazio, a ja mu se nisam javljao. Puška mu je stajala prislonjena na strani dalje od njega, i kad sam došao pored te puške tek mu se tad javim. Suborac se naglo trznuo, dobro sam ga iznenadio, a kad me prepoznao, brzo je nešto prekrio šatorskim krilom i naglo se ustao. Ja sam ostao i dalje pored njegove puške, samo sam se oslonio na lijevu stranu, uz urušeni zid pored. Već sam bio ljut, kako i neću, on tako tu opušten, sam, još i nezainteresiran. Mi tamo cijelo vrijeme muku mučimo pokazati neprijateljima našu spremnost te kako ih možemo dočekati ako im slučajno padne na pamet krenuti u napad prema nama. Podsjetim ga što je govorio nekad prije i pokazivao spremnost da se treba odlučnije suprotstaviti muslimanima i kako im treba uzvratiti istom mjerom na svim razinama. Moj se suborac opet drznu i počne braniti svoje mišljenje od prije:
"Je, tako mislim i sada, trebali smo ljubuškim muslimanima iz Gradske vratiti istom mjerom!
Oni su naše izbjeglice iz Bosne protjerali, naši se nisu imali vremena niti obuti, a mi smo njihovim, danima prije najavljivali da se spremaju za odlazak! Sve što su imali u kućama uspjeli su na vrijeme skloniti ili rasprodati!"
Dok sam promatrao kako se prema meni okrenuo i počeo se derati, još se i nakostriješio kao mačak, u zatvorenom prostoru kad ga netko stjera u kut, odjednom mi postadoše jasni njegovi ratni motivi, obuze me neki čudan gnjev i bacim oko na ono što je maloprije ogrnuo šatorskim krilom. Naglo se skočim, odgurnem ga u stranu te nogom otkrijem ono što je prekrio. Kad ugledah što skriva od mene, on opet započe drskim glasom: "Šta je, šta ti imaš protiv toga? Vidiš li kako se drugi obogatiše, a nisu ni vidjeli rata?!"

Još je namjeravao govoriti, ali sam ga naglo prekinuo te mu je cijev moje puške već upirala u grudi. Ruke su mi počele drhtati, sav sam se od bijesa tresao, upirao sam ga naglo uz bunker i samo čekao da još nastavi sa pričom. Pritom sam ga još poticao da nastavi:
"Ajde! Ajde, nastavi đubre jedno, još ti samo malo fali da kroz tebe pustim rafal, a ovaj ću ti ratni plijen svojom rukom ugraditi na grob, da ti ostane kao spomenik i sjećanje na tvoj ratni put!"

Ratnog sam profitera sve jače pritiskao i prisiljavao da se spusti prema zemlji. On se polako spuštao, a ja se sve jače tresao i čekao da samo izusti bilo što i da odmah pustim rafal kroz njega. U misli mi stanu navirati, sva mučna događanja oko dolaska branitelja na ove ratne položaje. Svi smo ostavili svoje obitelji u velikoj strepnji za naše živote, a sad se jedan ratni profiter pojavio među nama koji je itekako poljuljao čast i ponos sviju nas.

Kad sam se napokon uvjerio da mu je od straha život klonuo, sjedio je na zemlji, ruke držao mlitavo i ramena objesio, na licu mu se vidio vapaj koji moli za milost, samo što riječi nije mogao izustiti, ostavim ga takvog, okrenem se i pođem nazad. Kad sam napravio tri koraka, naglo se okrenem da provjerim je li još u istom položaju ili se drznuo pa poletio da se dočepa puške, bio sam spreman preduhitriti ga i prvi zapucati. Sjedio je tamo, laktove naslonio na koljena i s glavom među dlanovima, buljio zamišljeno ispred sebe. Pored njega je stajalo rašireno šatorsko krilo, a na njemu veliki elektro motor koji je na jednom kraju imao široku platu za pilanje drva. Na drugom je kraju bio ugrađen veliki rotacijski brus sa zaštitnom maskom. Oni nosači ispod, koji su morali biti pričvršćeni negdje za neko postolje, on je to nasilno stukao sjekirom ili nekim velikim čekićem. Sve je to imao namjeru umotati u šatorsko krilo, povezati remenom i ponijeti kući kad nam dođe smjena.

Dok sam se vukao kroz tranšeje prema spavaonici, još sam se sav tresao, kako neću, svojim sam se očima uvjerio u nešto o čemu su do tada, povremeno kružile priče među nama.
Sebe više nisam mogao prepoznati.
Nisam to više bio ja, koji se nekad uzdao u Božji sud, koji će lopovima i svima ostalima suditi po njihovoj zasluzi. Samo je malo falilo, mržnja me osvajala, umalo nisam presudio vojniku s kojim sam skupa došao boriti se na istoj strani. Nekada je moj nutarnji mir bio za mene svetinja, poseban Božji dar za koji bi se pripremao postom o kruhu i vodi i uz redovnu molitvu u svojoj osami. Sve je to bila samo priprema slobodnog prostora u srcu, u koji je Bog preko nedjeljne Mise pohranjivao obilje darova, koje sam stalno olako rasipao i često puta ostajao prazan i jadan kao tada, kad umalo nisam izbušio rafalom svog suborca.

U vikendici zatečen suborce koji su stigli prije mene, taman otvorili riblju konzervu i počeli jesti, njih su dvojica petkom tako postili. Meni su na kraj šporeta stavili pola štruce da se dobro ugrije i malo zapeče da počne odozdo zagarat, znali su da ja tako stalno radim kad postim. Dok sam se raspremio, oprao ruke i umio, taman je zamirisao i moj kruh. Sva smo trojica sjedili za stolom, jeli u tišini i šutjeli. Ja sam odlučio ne prepričati im što mi se tamo na bunkeru maloprije dogodilo, ne želim i njih uznemiriti, to im je sada najmanje potrebno. Sjetim se da su me nedavno pitali kako ja tumačim Božju zapovijed "Ne ubij" i kako se to uklapa u moj post, vjeru i ovaj rat? To su me mnogi često pitali, svima sam govorio da ja Bibliju čitam između redova kako bi je pravilno shvatio. Govorio sam da je Mojsije bio najveći Božji miljenik koji je došao u situaciju da mora ubijati. Ubio je Egipćanina iz potrebe, a ne iz mržnje, ubio ga da bi spasio život jednom čovjeku iz svog naroda. Sami pokušaj ubijanja iz mržnje, vodi u propast onoga tko nosi mržnju u sebi. To sam bio trenutno ja, znao sam da me to počelo razarati iznutra, zato sam samo želio vratiti mir u srce i potisnuti mržnju iz sebe.