Ratni položaji,
Crni vrhovi jesen/zima '93:

…..Prvi put toga dana zubato sunce proviri iza vrhova dalekih planina, ukaza se samo na kratko pri samom zalasku. Valjda je, od sve Nebeske vojske, još samo Sunce ostalo na našoj strani te nas upozorava kako je na izmaku dan i da će uskoro za sobom povući noć kojom će ogrnuti cijelu planinu.
Mi smo još neko vrijeme, iscrpljeni i jadni, naslonjeni iza grudobrana, šuteći gledali prema Zavišću. Ratni sukob je utihnuo, samo se još u našoj duši vodio sukob između ponosa i bola. Bili smo ponosni što smo uspješno zauzeli Beškotine, a bolni u duši što su neprijatelji uspjeli oteti i odvući tijela dvojice poginulih Ramljana…..

....
Tama se polako uvlačila u cijeli grad, iako su vrhunci okolnih planina još bili obasjani suncem. Šumarci po strminama i brežuljcima počeše gubiti zlatnožutu boju te po redu poprimiše obrise tamnih silueta. Prozor je izgledao sablasno u to doba večeri; puste ulice, razasuto staklo i elektrovodovi svuda uokolo duž glavne ulice, a tek neki neugodan miris paljevine lebdio je u valovima u zraku i povremeno štipao za nos i oči.

Odozgo s uzvišenja prema Makljenu vidjelo se kako u tami nestaju nizovi zgrada i svaka ulica po redu. Otužno izgleda sumorna slika ratom ispaćenog grada, bez struje i ulične rasvjete, kojeg pritišće tama te koji uranja u još jednu neizvjesnu drhtavu noć.

Prizori se naglo smjenjuju, u daljini se više ništa ne vidi, tama osvaja i vrhove planina, još se samo siluete ocrtavaju na kristalno plavom, jesenjem noćnom nebu.


Nije tama obuzela baš sve. Tamo na onom uzvišenju s desne strane krivudavog puta koji vodi uz Makljen, ispred Pervizovih kuća gorjela je logorska vatra. U dvorištu među šljivicima vatra je gorjela dan i noć, nije se nikako gasila te je u noći bila toliko izražena da se vidjela iz središta grada.

Mi smo iz Ljubuškog doputovali nekoliko dana prije. Tu smo zatekli logorsku vatru i isti broj ljudi oko nje. Po danu bi njihov broj oko vatre varirao, a po noći su svi bili na okupu pod punom ratnom opremom, njih svih dvanaest. Naravno da smo znali kako se radi o posebnoj borbenoj skupini mladih ljudi HVO-a, koji strpljivo čekaju pravi trenutak kad će ih pozvati da krenu u planine, u neku vojnu akciju. Mi smo se ponašali kao da te ljude ne primjećujemo, premda nam je svaki pogled letio prema njima. Svaka pomisao na njih ledila je krv u žilama! Nisu ostvarivali poseban kontakt s okolinom, djelovali su tiho i samozatajno, jedino je naš logističar povremeno stupao s njma u kontakt. On bi im redovno nosio kavu ili čaj, usput bi pokupio i njihovo posuđe pa bi ga oprao skupa s našim. Logističara nisam previše zapitkivao iako sam jedva čekao da nam prenese svaku informaciju vezanu za te mlade ljude HVO-a, o kojima ovisi neka buduća ratna operacija.


Prozor moje sobe u kojoj sam povremeno boravio između smjena na prvoj ratnoj crti, gledao je u logorsku vatru. Nisam morao po noći paliti bateriju ili voštanu svijeću, svjetlost vatre je cijelu noć titrala po plafonu i zidovima sobe. Često sam kroz prozor iz sjene promatrao te mlade ljude i razmišljao o njihovim sudbinama. Pitao sam se imaju li ikoga u svojim obiteljima da ih može
posavjetovati i zna li uopće njihova rodbina i ukućani u kakve su opasne radnje uvučeni? U tim trenucima nikako nisam mogao shvatiti kakvi su im bili motivi pa su se zaigrali svojim sudbinama, kao prave "kamikaze" te su u svojim domoljubnim nastojanjima otišli tako daleko. Zar im nije bilo dovoljno ispuniti svoju domoljubnu dužnost na jedan manje opasan način, odraditi časno smjenu na bunkeru na prvoj crti ili nekoj logističkoj popratnoj postrojbi? Ali ne, oni odlučili izazivati sudbinu i izravno ulaziti u ratne sukobe iz kojih se rijetko kada svi branitelji živi vraćaju u bazu? Promatrajući ih tako iz prikrajka sobe, moje su poštovanje i domoljubnu zahvalnost imali jer su dobrovoljno stavljali svoje živote na kocku za neke naše više ciljeve. Zato sam svako jutro rano ustajao da vidim jesu li ti dečki još tu oko vatre ili su već otišli u akciju.

Svako malo nam je logističar prenosio strašne spoznaje vezane za njih dvanaest. Saznali smo da se namjerno prilagođavaju noćnoj budnosti jer po danu često spavaju kako bi im se organizam privikao na noćne aktivnosti. Jedno sam se jutro rano skočio da provirim kroz prozor. Na mjestu gdje je gorjela vatra stajala je samo velika gomila žara bez plamena. Tu su noć otišli i više ih nikada nismo vidjeli. Od logističara su na odlasku, kasno u noći, zatražili da im donese nekoliko prvih zavoja i samo su rekli da su Lašvanci.....(nastavlja se)

Danas, nakon 27 godina, ne mogu se sam sebi načuditi kako su mi sve te ratne slike još žive pred očima? Valjda su mi se svi ti ratni događaji još više urezali u sjećanje jer sam nakon rata dva puta prepisivao svoje požutjele rukopise ratnih dnevnika. Ipak se radilo o obilnom pisanom materijalu jer sam kao pripadnik ljubuške Pukovnije prošao kroz sve tri njezine bojne. Isključivo vezan za prvu crtu obrane kao običan branitelj, a zadnju godinu ipo obnašao sam časničku dužnost PD-ovca (psihološka djelatnost) u satniji.

Dakle, dok sam prvi put svoje ratne dnevnike prepisivao u nove bilježnice bio mi je cilj da se sačuvaju i ostanu čitki. Drugo prepisivanje u digitalni oblik, davalo mi je nadu da će ipak nekad moji ratni dnevnici biti pretvoreni u knjigu ratne monografije velikog broja mojih suboraca kao pripadnika ljubuške Pukovnije.

No, vratimo se opet tamo daleko u prošlost pored one logorske vatre oko koje su dan i noć sjedili oni mladi Lašvanci, koje više nikada nismo sreli.

U meni i mojim suborcima dubok je trag i pečat ostavila upravo ta logorska vatra, te ratne jeseni/zime 93. godine, u dvorištu Pervizove kuće, gore na brežuljku iznad Prozora, među šljivicima sa desne strane uz krivudavi put prema vrhu Makljena.


Nije proteklo dugo vremena, još se nije ohladio niti pepeo iste vatre, moji su je suborci s istom namjerom, na istom mjestu ponovno rasplamsali. S istim ratnim ciljevima sjedili smo oko nje i dugo u noć, kao i naši prethodnici, privikavali smo organizam noćnoj budnosti i proučavali ratnu kartu nepoznatih položaja ispred naših bunkera, tamo duboko među neprijateljskim položajima.


Zapovjednik naše satnije u tajnosti je sastavljao popis dragovoljaca za jednu vojnu akciju koja je povjerena njemu, ista je trebala uslijediti za nekoliko dana. Ja sam se zadnji prijavio i dobro sam razmislio prije nego sam tako odlučio.Već su bili na popisu svi moji suborci s kojima sam tih dana dijelio i dobro i zlo. Jednostavno nisam sebi mogao dopustiti da im uskratim svoju pomoć i iskustvo u poznavanju ratnih položaja, koje sam tih dana pažljivo proučavao čitajući vojne karte. Isto onako kako sam se prije nekoliko dana sam čudio mladim Lašvancima i promatrao ih iz prikrajka svoje sobe, sada mene i cijelu našu družinu s istom strepnjom promatraju naši suborci! Lako se moglo pretpostaviti što im je u mislima, njima koji nisu na spisku dragovoljaca za akciju. Zabrinuto su nas boli njihovi ledeni pogledi koje sam, barem ja, uspješno izbjegavao. Nisam samo nikako uspijevao izbjeći zabrinjavajuće poglede našeg logističara. Svaki put kad bi nam nešto donosio oko logorske vatre, čekao je da ga prvo ja pogledam, zatim bi tužno zakolutao očima i pogled usmjerio prema nebu. Njegove su geste bile pune strepnje i molitve za sve nas!

Nije nam preostalo dugo vremena za bilo kakvo odugovlačenje. Zapovjednik nas je uz vatru detaljno upoznavao sa složenom ratnom operacijom i s onim dijelom operacije koji je povjeren nama. Uglavnom, ljubuški su odabrani dragovoljci preuzeli odgovornost izvršenja brzog pješačkog napada na Crnim Vrhovima, u pravcu ispred svojih bunkera. Planirano je da Ljubušaci rano u zoru krenu prvi u napad, kretat ćemo se u tri borbena pravca, a glavni je cilj brdski prijevoj koji na karti nosio ime "Beškotine".


Tih sam noći uz logorsku vatru suborcima objašnjavao na karti kako se brdašce Beškotina jasno vidi u daljini ispred naših položaja, ali kad u ono rano jutro krenemo i siđemo u šumu među ostale manje brežuljke, Beškotine se više neće vidjeti. Morat ćemo ih potražiti zahvaljujući položaju i konfiguraciji ostalih brežuljaka koji nam se nađu na putu, a njih jedino možemo prepoznati pomoću karte. Iz tog smo razloga svi bili usredotočeni na kartu kako bismo mogli, ako nešto krene neplanirano, samostalno vladati nepoznatim prostorima!


Napokon, pala je odluka! Vojna akcija kodnog naziva "Carski rez" kreće rano u zoru!


Za mene je to bila jedna velika životna prekretnica, pred očima nisam imao nikakvu budućnost, samo sam osjećao nekakvu konstantnu sadašnjost i zadatak koji zbog moralnih obaveza nisam mogao nikako izbjeći. U sebi sam stalno ponavljao da će kroz nekoliko sati biti u pitanju naši životi i moram dati sve od sebe, čak i svoj život ako bude trebalo!
S teškom mukom sam pripremao misli za tu diverzantsku operaciju. Nekako sam uspio u zadnja tri dana ne razmišljati o obitelji i djeci za koju sam bio i previše vezan. Samo mi je bila pred očima vojna karta i precizna slika terena po kojem ćemo se kretati i zadatak u kojem moram pokazati svoju spremnost i vojnu sposobnosti.
Proučio sam svaku nizbrdicu i uzbrdicu terena, raspored brežuljaka, njihove visine i razdaljine sam napamet znao i sve sam nastojao prenijeti svojim suborcima. Ipak, na sve smo bili spremni, pa i na neuspjeh i na naša moguća stradanja, ali o tome nismo pričali. Zamijetio sam da su moji suborci večer prije akcije svi bili svježe obrijani. Naravno, i ja sam se tu večer prije mraka odlučio obrijati, presvukao sam kompletnu odjeću i obukao čistu. Ne znam zašto ali ne mogu to nikako objasniti, nekako mi je odjednom postalo jako važno biti čist i uredan. Vjerojatno sam to podsvjesno učinio u slučaju ako me taj dan nađu ranjena ili mrtva. Sigurno je to i mojim suborcima bilo važno, ali nikada nismo o tome raspravljali.

Na cesti ispred Pervizove kuće stajao je parkiran civilni kombi. Nekoliko dana prije su nam dali ključeve, te je odlučeno da njime u strogoj tajnosti napustimo Prozor. To rano jutro prije svitanja sve je teklo po planu, u laganoj vožnji prešli smo Makljen i u tišini se dovezli u Sićaju. Tu smo zavezali ratne trake, bijelu na lijevo a plavu na desno rame, popunili streljivo, bombe i prve zavoje. Nakon toga se penjemo pod ceradu na vojni kamion, koji nas uz veliku buku vuče uz planinu.

Gore, na Crnim vrhovima sve je bilo spremno, već nas je čekala uvježbana logistička podrška za svaku pozadinsku pomoć. Samo se još čekalo nas izvršitelje vojne akcije!

Dočekalo nas je stotinjak Ljubušaka, uglavnom sve pozadinska podrška. Tu su bila još dva sanitetska vozila te sanitetska ekipa sastavljena također od Ljubušaka. Jedan od koordinatora ratne operacije T.T., koji nas je proteklih dana uvježbavao za akciju, stajao je pored vozila veze i dao znak zapovjednicima da naglas, pred svima još jednom pročitaju svakog od nas pod punim imenom i prezimenom. Zapovjednik naše 1. borbene skupine nakon što je izgovorio svoje ime i prezime, prozvao je mene i naglasio da sam njegov zamjenik. Tih sam nekoliko proteklih dana stalno pripremao svoj duh, svoju nutrinu, bio sam spreman na sve šokove i iznenađenja koja će nam uslijediti. Tako sam uspio obuzdati i ove zapovjednikove iznenađujuće riječi, nekoliko trenutaka su mi samo zujale oko ušiju. Nisam ih želio spustiti u svoje srce da ne bi izazvale bilo kakve emocije u meni.

U našim pripremama nismo uopće raspravljali o zamjeniku. Zamijeniti zapovjednika nije značilo da se on umorio pa mu treba zamjena, nego je ta zamjena bila u slučaju da on pogine ili bude teško ranjen.

Meni su to jutro stalno navirala sjećanja na jednog suborca iz Vitine s početka rata. Hrabrila me njegova priča o osobnom iskustvu i ranjavanju kad su osvajali vojarnu u Čapljini. Po njegovom svjedočenju, u vrijeme ranjavanja nije uopće osjetio nikakvu bol, samo je gledao promjene na svom tijelu kao da se njega to ne tiče. Svjedočio je o trenutku otvorene ulične borbe i puškaranja dok je ležao na ulici u zaklonu ispod nekog niskog zidića. Jedna mu je noga virila, nije ju mogao potkupiti u zaklon. Kaže da je samo nemoćno promatrao rafale koji su s prozora neke zgrade štemali asfaltni put prema njemu. Taj dečko nije ni osjetio bol kad je rafal prešao preko njegove noge. Nemoćno je gledao kako mu ispružena noga poskakuje dok su je geleri bušili.
Tek kad je vidio trag krvi kako ispod noge teče po cesti, tad mu se mrak navukao na oči i više se ničega nije sjećao. Nije bio svjestan kako su ga suborci izvlačili i kada su ga u hitnim kolima vozili prema ratnoj bolnici u Metkoviće. Sjeća se samo da ga je negdje na pola puta probudio zvuk zavijajuće sirene ratnog saniteta. Na tome su dijelu malo usporili dok su nešto zaobilazili.
Iako se osjećao vrlo iscrpljeno, skupio je malo snage usporavio je glavu i vidio kroz prozor stado ovaca povaljano po cesti. Te iste ovce je malo prije u naletu izmasakrirao borbeni avion JNA. Nakon toga mu se opet navukao mrak na oči i obuzeo ga neki blaženi san.

Ti su mi detalji to jutro pomagali osloboditi se tereta straha u trenutku mogućeg ranjavanja. Itekako mi je bilo važno da suborci ne zamijete bilo kakav strah u mojim očima. Moji su suborci to jutro već ostavljali dojam čvrstih i stabilnih ratnika, zato sam nastojao biti sličan njima!

Dok smo tako još neko vrijeme u tišini stajali, poredani pod punom ratnom opremom i naoružani do zuba, T. T., je naglasio da u prvim satima akcije strogo koristimo šifrirane poruke. Drugi dio akcije kreće u trenutku kad ostvarimo kontakt s neprijateljskom vojskom. U trenutku kad se začuje naša pucnjava tada nastupa otvoreni rat!

Dogovoreno je, u drugom dijelu akcije kreću ramljanske postrojbe koje su na našem desnom krilu. Ramljanska pješadija će krenuti skupa sa svojim tenkovima, a njima je zadatak osvojiti brdski masiv Zavišće, kojeg od Beškotina dijeli samo jedna udolina.

Dok smo spremni za pokret još čekali naše minere, oni su pažljivo sklanjali minsko polje ispred naših bunkera. Obilježili su nam siguran prolaz između mina i u povratku prolazeći pored nas, ti su nas dečki jednog po jednog tiho pozdravljali i poželjeli nam sreću, s nekim vidno dubokim poštovanjem!

Na obzorju u daljini, ispred na istoku, već se uočavao blagi plavkasti luk svjetlosti. To je najavljivalo skoro svitanje i veliku životnu neizvjesnost. Naše su sve tri borbene skupine sa zapovjednicima na čelu, nas svega skupa 27, u tišini polako krenule u susret svitanju. Silazimo niz padinu u formaciji "tri klina", a iza nas ostaju naši položaji i suborci u mukloj tišini i neizvjesnom iščekivanju.

2.

Tek što smo sišli u šumu izgubili smo iz vida naše položaje i bunkere koji su ostali daleko iza nas. Kretanje nastavljamo puževom brzinom u zmijolikom obliku potpuno tiho i samim sebi nečujno. Pognuti naprijed gotovo do zemlje slijedili smo onog ispred sebe. Zavijali oko stabala, zaobilazili grmove, nastojali nogom stajati na iste stope suborca ispred sebe kako bi izbjegli moguću nagaznu minu ili svako novo krckanje suhe grančice i kore drveta koju su davno otkinuli geleri.

Svuda uokolo unakažena stabla od naših i neprijateljskih gelera koje smo proteklih dana, jedni na druge, ispaljivali s položaja po našem pravcu kretanja. Svuda uokolo polomljene grane, bijela debla gotovo bez imalo kore. Držali smo razmak tek toliko da možemo čuti šapat onog ispred ili iza sebe. Na sve strane pažljivo okrećemo glavu, naš sabljasti pogled slijedi vrh puščane cijevi. U takvoj ubojitoj formaciji zabadali smo pogled u svaki grm i gustiš, kako blizu tako i daleko ispred. Dogovor je da svaki najmanji pokret grmlja, titraj neke grane ili bilo kakav pokret moguće žive sile isti tren sasiječemo kratkim rafalima.

U naše vidno polje po redu ulaze brežuljci, čistine i proplanci, upravo na onim mjestima gdje sam ih locirao po karti. Suborcu do sebe tiho prenosim kakav nas raspored terena i brežuljaka očekuje, koji se trebaju uskoro pojaviti ispred nas. On moje riječi opet tiho prenosi dalje onom do sebe. Napetost među nama sve više raste, zašli smo duboko u neprijateljske položaje, a još nemamo nikakvih naznaka kad bi se mogli sukobit s njima.
Davno se razdanilo, tanki su oblaci skrivali sunce, magle nije bilo, jasno se vidio cijeli planinski masiv lijevo od nas, tamo iznad Boljkovca i Voljevca. Sve smo češće koristili dvoglede, zaustavljali se i pažljivo promatrali okolinu.
Kad smo stigli na predviđenu ravnicu, tu se po ranijem dogovoru cijelom širinom rasporedimo u strijelce. Opet nastavljamo kretanje, tako da svi u svakom trenutku možemo vidjeti svakog pojedinca iz skupine i pratiti njegovu reakciju. U trenutku kad je netko od naših suboraca podigao visoko ruku, svi smo zastali i legli na zemlju! Šapat se brzo prenio od uha do uha, glasilo je da su uočeni tragovi u suhoj travi. Nakon kratke stanke, dat je znak da opet nastavimo. Ubrzo nakon toga tragovi, utabani puteljci,i to više njih. Bilo je očito kako trenutak sukoba visi u zraku i moguće je da nas već sad mogu primijetiti sa svih strana. Krećemo se još sporije, kretanje prelazi u puzanje, pažljivo promatramo sve što se nalazilo u vidnom polju dvogleda i naših očiju. Zapovjednik lijevo do mene smanjuje motorolu na minimum, više joj se ne čuje ni titraj, samo joj titra lampica kao znak da je veza sa bazom stalno uspostavljena, a on svako malo tiho javlja da još nemamo kontakt s neprijateljima.
Tamo u daljini lijevo od nas, na onom planinskom masivu iznad sela, jedna žena ispred sebe tjera veliko stado ovaca. Nekoliko dana prije akcije, često smo s naših položaja izviđali i bilježili sve aktivnosti na tom dijelu, ujedno taj nam je planinski masiv služio kao orijentir.
Na njemu smo svaki dan u isto vrijeme uočavali jednog muškarca koji uz planinu za sobom vodi natovarena konja, a ispred njega je trčkarao dječačić. Na jednom dijelu tog puteljka, svaki put na istom mjestu, taj bi dječačić malo brže potrčao, a kad se udaljio skretao bi s puteljka u desno, zatim bi nastavio trčati nekoliko desetaka metara uz stranu do jednog zida. Tu bi se nagnuo preko zida i u takvom položaju dugo ostao, sve dok ga onaj koji vodi konja nebi prošao. Opet bi dječačić nastavio sa trčanjem, a kad bi ga sustigao put je nastavljao iza njega. Bili smo gotovo sigurni da je dječaka privlačila znatiželja svaki put pogledati neko artiljerijsko oružje koje je dobro maskirano i skriveno iza onog zida. Možda je tu postavljen teški mitraljez, ako je bio on mogao nam je itekako zadati probleme! Cijelo smo vrijeme to imali na umu, zato smo pazili da se dugo ne izlažemo tom području. Netko je iz skupine pokazao prstom i tiho rekao; "Eno opet one dvojice sa natovarenim konjom što snabdijevaju njihove položaje !". Nismo imali vremena za njih, mučile su nas veće brige i neizvjesnosti od kojih nas dijele trenuci ili minute.

Ispred nas se pojavila jedna široka uzbrdica potpuno čista bez imalo raslinja i stabala, gore pri vrhu, zapovjednik je dao znak da će on prvi provjeriti i ocijeniti stanje. Po karti nisam mogao zaključiti radi li se o brisanom prostoru ili na tom dijelu ima kakva raslinja........

Jesi li jos negdi Pisa o svom ratnom putu? Bio sam čita na jednom portalu dnevnik jednog Ljubušaka na liniji u Bijelom Polju

Ovo je pravo napeto.

I kad onda pomislim na ratne profitere, to je definitivno najgori šljam ljudi. Svaki dan na prvoj liniji se stavljala glava u torbu.

Strpi se prijatelju to sam ja!
Isplaka sam suza i suza dok sam sve opisao.

Hvala ti pajdo što si doša. Tražio sam nekoliko puta te tekstove al nisam uspio. Drago mi je da ćemo imati ovde sve pregledno.

…….Zapovjednik je na kratko provirio, okrenuo pogled lijevo, desno, i brzo se spustio u zaklon. Lice mu problijedilo, malo ispod vrata raskopčao jaknu i duboko udahnuo. Rukom je pokazao da se radi o čistom brisanom prostoru kojeg moramo savladati. Svi su pogledali prema meni, šapnuo sam da se radi o ravnini koja ima stotinjak metara širine i da su to Beškotine koje tražimo. Prišao sam bliže zapovjedniku, još smo jedanput skupa provirili i pažljivo razgledali. Teren je bio čist, nije skroz ravan, malo se povija, a na samom kraju vidjela se manja stabla. U jednom trenutku zapovjednik je imao namjeru sam pretrčati taj dio, a da ga mi pokrivamo složnom paljbom. Ipak smo odlučili da to izvedemo složno svi skupa u isto vrijeme. Upravo nas na tom dijelu zadesio zvuk sirene za opću opasnost, zvuk je dolazio iz pravca Boljkovca. Tek smo tada bili sigurni da smo primijećeni i da nas imaju na nišanu, više nismo odgađali, samo se čekao znak da skupa, svi u isti tren, potrčimo i zapucamo ispred sebe prema stablima na kraju brisanog prostora.

Krenuli smo poput nečujnog vjetra koji iz daljine pred sobom samo vidno ljuljuška i povija suhu travu, kao morski val koji juri ka rubu obale, od koju se svaki tren mora razbiti uz veliku buku! Tako smo i mi složno trčali poput vjetra, pognuti naprijed, trčali smo svi u istoj ravnini dok nismo dovoljno ubrzali i složno zapucali nisko prema rubu šume, koja mi se u trenu pričinila kako sama juri nama u susret.
Zapucali su i neprijatelji ali njihova su zrna zviždala dosta visoko iznad naših glava. Tih stotinjak metara ravnice pretvorio se u vječnost, prizor me podsjetio na davno gledani film iz Prvog svjetskog rata. Negdje na “Galipolju”, vojnici su isto tako jurišali i pucali preko brisanog prostora hitajući ravno u susret smrti!
Napokon, dokopasmo se zaklona i niskih stabala, svi smo na broju, odmah nastojimo locirati odakle pucaju na nas. Ispred naših očiju otvorio se širok pogled na udolinu bez stabala, samo su iz brojnih panjeva izrasle nekakve tanke mladice. Nekoliko stotina metara preko te udoline protezao se brdski masiv Zavišće. Pri vrhu Zavišća nije bila posječena šuma, ona im je služilo kao idealna strateška zaštita. Isti tren kad smo mi zapucali, tamo na našem desnom krilu, Ramljani su točno po dogovoru pokrenuli tenkove i pješadiju. Krenuli su uz dosta buke sa ciljem da uzmu Zavišće sa čela, a mi smo ga već imali sa bočne strane kao na dlanu.
Nastala je buka tenkovskih motora i škripa gusjenica. Začuli se rafali i pojedini tenkovski plotuni, koji su prolamali krošnje stabala na brdašcu preko puta nas. U prvi tren pomislim da neprijatelji pucaju na nas samo sa vrha Zavišća.
Pade mi na pamet iznenada da bi bilo bolje ako se spustim nekoliko metara niže, uočio sam jedan pogodan panj za pucanje i posmatranje. Brzo sam sletio iza panja, zaklonjen njegovim izdancima te posegnem rukom za dvogledom koji mi je stalno visio preko pancirke. Nisam ga uspio ni dotaknuti, sledio sam se kad je rafal zaparao lijevo tik pored mene. Trznem se u desno i pokušam malo proviriti s uperenom puškom naprijed, ali isti tren rafal zapara desno od mene. Samo sam na tren zraknuo kako rafali dolaze iz podnožja brežuljka točno ispod nas, uočio sam složene balvane i dobro utvrđen grudobran. Glasno doviknem suborcima; Evo im položaja ispod nas, imaju me na nišanu, imaju me na nišanu!!!!
Na moj povik svi se usredotoče na mene, dovikivali su da se ne mičem. Upravo se tada spojamo s našom drugom borbenom skupinom. Njihov je zapovjednik prvi dotrčao, nosio je falovku, pušku ubojitiju i precizniju od naših kalašnjikova. Taj je dečko među nama odavno bio poznat kao neustrašiv ratnik, imao je dugu crnu kosu i stalno je nosio kaubojski maskirni šešir. On mi dovikne; "Ne boj se prijatelju eto mene!!!"
Naš je kauboj naglo sletio i stao odmah uz manju bukvu blizu te je započe pojedinačno pucati u pravcu odakle su prema meni neprestano stizali rafali. Bio sam potpuno nemoćan, u tom bi trenutku dao cijelo bogatstvo za malo veći panj ili grm ispred sebe! Neko je vrijeme nastala pauza, prestali su pucati, da bi kratko potom nastavili gađati bukvu iza koje se nalazio moj prijatelj. Bukva je svaki put podrhtavala od snažnog i muklog udara puščanog zrna, slično je podrhtavala kao što podrhtava tanko stablo od snažnog udarca sjekire. Onaj geler koji bukvu samo okrzne od nje otkida triske i nastavlja dugo zujati kroz krošnje oko nas. Moj se prijatelj skroz priljubio i ukočio stojeći uz stablo koje mu je taman štitilo tijelo, - nije više ni on mogao pucati. U jednom se trenutku namjeravao pažljivo spustiti niz stablo do zemlje, ali kad je shvatio da će mu proviriti koljena naglo je odustao.
Smiješno mi je izgledao u tom trenu sa onim izbuljenim očima, njima je naglo treptao i zatezao smrtno ozbiljno lice, napinjale mu se vratne žile pri svakom podrhtavanju bukve. Vrhunac svega je bio kad me moj spasitelj odlučio u tom kritičnom trenutku drhtavim glasom upitati: "Mogu li oni probit stablo??!!" Znao sam da bi i on u tom trenu dao cijelo bogatstvo za malo deblje stablo ispred sebe. Bez obzira što nam je život visio o koncu u meni se prolomio neki luđački smijeh, ležao sam potrbuške, zabio glavu u lišće i travu i sav se tresao od smijeha. Valjda je to bila samo eksplozija skrivenih emocija koje dugo nisam koristio i koje su još jedino ostale negdje duboko u meni, ili nam je to urođeni Božji dar da se u smrtnim opasnostima na trenutak udaljimo od grozote stvarnosti tako što nam se sve emocije na tren pomiješaju?
Obojica smo potpuno nemoćni, naša je sudbina u rukama suboraca koji su već zauzeli položaje, nama dovikuju i daju nam upute kako se trebamo ponašati kad oni svi skupa složno zapucaju prema neprijateljskom uporištu ispod nas. Uputa je glasila kad složno zapucaju da mi isti tren riskiramo istrčati gore prema njima. Usredotočili smo se na njihove upute, bilo nam je potrebno samo nekoliko sekundi, tih nekoliko trenutaka dobro smo iskoristili i brzo pojurili te se bacili u zaklon među suborce. Nismo dalje odlagali, rasporedimo se duž cijelih Beškotina i započmemo s ukopavanjem i utvrđivanjem položaja za dužu, blisku borbu. Zapovjednik je poslao šifriranu poruku, koja je glasila da smo ispunili zadatak bez gubitaka i da hitno trebamo popunu streljivom.
Povratna šifrirana poruka je glasila da nam je upućen sanduk streljiva po dvojici dragovoljaca i da im netko izađe u susret.
Ja sam dobio zadatak povući se malo u pozadinu i locirati tu našu dvojicu, te da ih usmjerim prema nama.
Pojavili su se u daljini točno tamo gdje sam ih očekivao, ali kad sam ih jasnije uočio, sav protrnem i brzo potrčim u njihovom pravcu.

Srećom i oni me uoče, odmah prepoznaju moje mahanje rukom da legnu na zemlju, kad dotrčim do njih, panično povičem i upozorim jednog da odmah zakopča košulju i jaknu.
Tek su tada shvatili moje panično ponašanje, jedan je imao raskopčanu košulju i jaknu, bilo mu vruće, putem ga savladao umor, nije vodio računa da mu se iz daljine vidi bijela majica ispod i da je idealna meta za snajper. Stalno me smetala ta povremena opuštenost mladih suboraca, svaki naš manji ratni uspjeh oni doživljavaju kao veliku pobjedu, a u neprijatelju tad vide samo plašljive kukavice, pa se nepotrebno počmu opuštati i junačiti.
Još ova naša dvojica izraze želju da bi rado ostali s nama do kraja akcije, žele nam se pridružiti u daljnjoj borbi.
S mukom sam ih uvjerio da je to jako opasno, rekoh im da se mi isključivo raspoznajemo po faci, danima smo uz logorsku vatru vršili pripreme, upoznavali lica i međusobni način hodanja i prepoznavanja suborca po siluetama u mraku, rekoh im da ne vjerujemo puno u naša obilježja bijele i plave trake na ramenu. “U ostalom, evo ja vas dvojicu prvi put vidim, mislim da i vi ne poznate mene, a šta bi tek bilo da dođe do velike pometnje među nama, neprijatelji su itekako sposobni i obučeni ratnici, mogu u nekoliko minuta staviti iste ovakve trake i mirno doći među nas!"

Jedva ih uvjerim da se vrate i da pri povratku budu oprezni, jedan mi reče da je iz Proboja a onaj sa bijelom majicom iz Vojnića, to je sve što sam znao o njima.
Na povratku, u susret mi dotrči jedan suborac, donesemo streljivo i podijelimo ostalima.

Na našem desnom krilu odvijala se žestoka borba, mi smo Ramljanima pružali podršku tako što smo ometali neprijatelje sa desnog boka. Ispostavilo se da su neprijatelji iskusni borci, nisu nam dozvoljavali da ih dugo držimo na nišanu, samo bi se iza bukve pojavili na dvije sekunde, zapucali bi prema Ramljanima i odmah bi mijenjali položaj.
Naši kratki rafali nisu bili učinkoviti, tražili smo od koordinatora akcije da nas poveže sa našim topništvom i da ih mi navodimo na brdo ispred nas. Kad nam to nisu mogli udovoljit, tražili smo da nam hitno dopreme bestrzajni top i mali minobacač.
Nismo naišli na razumijevanje, čudom smo se čudili kako to da ljudi u našem zapovjedništvu ne shvaćaju da mi bolje poznajemo situaciju koju vidimo pred svojim očima, za razliku od njih koji u tom trenutku sjede negdje daleko u sigurnom bunkeru i samo gledaju u kartu i slušaju naš razgovor. Bili smo ogorčeni na naš zapovjedni centar, jer smo znali da se Zavišće ovakvim načinom borbe ne može nikada osvojiti, neprijatelji imaju stabla i zaklon, a nama preostaje samo brisani prostor do njih kojeg trenutno nije moguće preći bez većih gubitaka na našoj strani.
Uslijedili su još veći šokovi i razočaranja, i to u onom trenutku kad su preko naših glava letjeli topovski projektili prema Zavišću. U prvi tren svi smo to pozdravljali kao dobru odluku, ali, kad smo vidjeli kako projektili promašuju brdo i svaki put pogađaju drugu kuću tamo daleko ispred nas na onom suprotnom djelu planine, e, tad je među nama nastao duži muk. Bilo je očito da su naši topnici već unaprijed imali zacrtane mete i zato nisu mogli udovoljiti našim zahtjevima. Ne može se opisati riječima kako smo se u tom trenutku, mi Ljubušaci, zgražali nedjelima naše artiljerije. Često su moji suborci upotrebljavali pogrdne izraze: "Ovo radi naša stoka….đubrad jedna treba vas pobiti….šta su vam krivi civili, što ne gađate ono što trebate gađati ispred nas na Zavišću…?!!!"

Promatrali smo pogođene kuće iznad Voljevca, kroz koju bi prošao topovski hitac iznad nje bi se izdizao sivi ili crveni oblak prašine, - ovisno je li građena od cigle ili od betona. Dvogledom sam potražio onu ženu što je čuvala ovce gore iznad sela. Stajala je ko ukupana okrenuta prema selu, u jednom je trenutku potrčala, bacila je štap daleko od sebe, a vjetar joj je sa glave skinuo maramu u trku. Imala je itekakvog razloga trčati prema kući, valjda su joj u mislima bila mala djeca koju je trebalo negdje u podrume na sigurno brzo skloniti.
Dole u Voljevcu bilo je dosta djece, nekoliko dana prije akcije u našem izviđanju položaja gore sa planine vidjeli smo djecu kako se sanjkaju preko nekog mostića koji vodi u selo. Dugo smo odozgo zabrinuto promatrali tu djecu u njihovoj zaigranoj ludoriji i sanjkanju preko mostića koji nema nikakve ograde.
Na trenutak sam smetnuo s uma iz kojeg smo razloga gore na planini u izviđanju, ta su nam nestašna djeca privlačila pažnju, strepili smo gledajuć kako jure na sankama i naglo skreću u desno preko opasno uskog mostića i opet uz vrisku jure put sela. Dok sam gledao selo obavijeno dimom i prašinom ta su mi djeca opet došla u misli. Dvogledom sam slijedio ženu koja trči prema selu, u trenu sam uhvatio i sebe kako je bodrim i tiho izgovaram: “Brže!..Brže trči!”.
Netko je od naših napokon glasno u grču izgovorio; "Ljudi moji, ako nas je Bog do sada čuvao, a sigurno je, jer bez Božje pomoći mi danas ne bi smo osvojili ovo brdo bez gubitaka. Ali od sad budimo spremni na sve jer će i Bog nakon ovoga što vidimo dignuti ruke od nas!"

Nismo mogli vjerovati da će se tako brzo cijelo Nebo okrenuti protiv nas i da će stati na stranu neprijatelja. Prvo su nam javili da Ramljani imaju velikih gubitaka, imaju dosta ranjenih i grčevito se bore da izvuku barem tijela dvojice poginulih.

Točno smo po zvuku i pravcu pucnjave zaključivali kad se naši Ramljani povlače i kada opet ponovno napadaju. Tijekom su dana u nekoliko navrata bili odbačeni da bi se ubrzo pregrupirali i opet složno krenuli u napad, a mi bi im pri ponovnom napadu složnom paljbom stalno davali podršku i ometali neprijateljsko uzvraćanje. Sve je krenulo naopako, dobili smo informaciju kako su im se neprijatelji u jednom trenutku popeli na tenk i malo je falilo da im ge ne zarobe!

Nama se samo taj dan posrećilo bez gubitaka zauzeti Beškotine. U narednim danima Beškotine će pokazati svu moguću ćud okrutne planine, u takvim okolnostima neprijatelji će biti u prednosti, pa će i ovaj dio ratišta biti natopljen krvlju Ljubušaka.

3. - Zlokobna planina

Prvi put toga dana zubato sunce proviri iza vrhova dalekih planina, ukaza se samo na kratko pri samom zalasku. Valjda je od sve Nebeske vojske još samo Sunce ostalo na našoj strani te nas upozorava da je na izmaku dan i da će uskoro za sobom povući noć kojom će ogrnuti cijelu planinu.

Mi smo još neko vrijeme, iscrpljeni i jadni, naslonjeni iza grudobrana, šuteći gledali prema Zavišću. Ratni sukob je utihnuo, samo se još u našoj duši vodio sukob između ponosa i bola. Bili smo ponosni što smo uspješno zauzeli Beškotine, a bolni u duši što su neprijatelji uspjeli oteti i odvući tijela dvojice poginulih Ramljana.


Bilo je mučno slušati njihovu vrisku i veselje na vrhu Zavišća, tamo gdje su malo prije zauvijek odvukli naše poginule bojovnike. Kad su započeli u zrak ispaljivati slavljeničke svjetleće rafale to više nismo mogli gledati. Okrenuli smo pogled prema širokim Beškotinama i stali promatrati naše veziste kako razvlače žicu od starih položaja do Beškotina. Jednog od njih upitam je li upoznat s našim razgovorima tijekom dana i gdje je zapelo ono što smo tražili vezano za našu artiljeriju? Reče kako zna što smo tražili i da su samo javili kako rade na tome, još nadoda kako su prisluškivali cijeli dan neprijateljsku stranu, malo je falilo da Zavišće padne u naše ruke. Neprijatelji su panično tražili pomoć u ljudstvu ili će morati napustiti položaje. Pomoć su dobili tek oko podne i tada se sve preokrenulo u njihovu korist. Usput mi reče da su čuli u njihovom razgovoru kako netko nekom govori kako je dole u selu u nekog "Debelog" artiljerijskim projektilom pogođena kuća i da je u njoj sve pobijeno.

Već je pristizala naša vojska koja je od nas preuzimala nadzor nad novim položajima. Inžinjerci su probijali privremeni put, tako da kamion može doći što bliže nama, bili smo previše umorni, otežala nam oprema i naoružanje. Kad se začuo zvuk kamiona, šutljivo smo pograbili svaki svoju opremu i krenuli prema njemu. Krenuli smo u istom rasporedu i formaciji kao na početku akcije, samo što ovaj put nismo imali onaj vijugavi, zmijoliki ubojiti pokret, već smo išli sporo i ravno prema dole, u pravcu zvuka kamiona. Ako nas je u tom trenutku još Sunce moglo vidjeti, izgledali smo kao duga izmrcvarena zmija koju netko izmrcvarenu i jadnu sporo vuče za sobom.


Narednih dana Crni vrhovi pokazaše svoje ledene zube i svu prirodnu moć. U kratkom vremenu u noći se izmjenjivale ledene kiše i sitni snjegovi, a pred zoru sve su smrzavali studeni vjetrovi. Sve smo to osjećali na svojoj koži, jer nam na Beškotinama nisu planirali izgraditi tvrde bunkere, samo smo imali primitivne grudobrane pod otvorenim nebom, navodno, planira se nova akcija za pomicanje položaja, pa eto, ostajemo još neko vrijeme pod otvorenim nebom kao čista meta za neprijatelje i prirodne nedaće!

Put kroz planinu do novih položaja sve češće nije prohodan, kamioni bi ostali u snijegu i blatu, a mi bi pod ratnom opremom nastavili pješačenje do prve crte suborcima na smjenu. Ostao je u sjećanju jedan šaljiv događaj vezan za tu našu patnju i pješačenje do novoosvojenih položaja. Kad se jedne prilike kamion zaglavio u blatu, nastavili smo dugo pješačiti po kiši, potpuno mokri do kože. Noć nas zatekla duboko u planini na prilazu našim položajima, suborci su u daljini čuli naš kamion kako se zaglavljen muči, valjda su znali da smo morali nastaviti pješačiti. Išli smo jedan za drugim, svi promrzli i mrzovoljni, netko je sa položaja viknuo: "Stoj, ko ide?". Ja sam očekivao od onih ispred sebe da se jave i nešto progovore kako bi nas prepoznali, ali nitko ništa ne progovara, već dalje svi nastavljamo kretanje onako mrzovoljno i tiho. Opet će onaj još glasnije: "Stoj, ko ide, pucat ću?" Napokon onaj naš na čelu kolone progovori, izdera se još glasnije od njega:
"Šta čekaš, pucaj, taman razmišljam da se sam ubijem!"
Ta nas neslana šala suborca natjera na smijeh, koji dobro dođe u ovakvim prilikama da protrese u svakom od nas bunkeraša onu ratnu gorčinu, koju samo nepravda i javašluk naših pozadinskih zapovjednika rađa!

Upravo ovakvi trenuci i iskustvo surove planine, kao iz inata, stavljaju pred oči sve naše pozadinske postrojbe i cijeli zapovjedni kadar, koji su cijelo vrijeme u sigurnim toplim prostorijama i krate vrijeme uz karte i druge zabave. Dakako da je bilo verbalnih sukoba sa tim našim pozadincima ali to nebi trajalo dugo. Kad ih se riječima napadne obično ušute, saginju glavu, spuste ramena. Nekako nam ih bude takve tužno promatrati, dok se na njih deremo, iz razloga što brojni od njih iz straha neće ni da čuju za odlazak na prvu crtu bojišnice.

Ti novi položaji na Beškotinama, bili su uvučeni duboko u planinu među neprijateljske položaje, izazivali su strah u ljudima pa smo ih sve teže popunjavali. Mnogi su otvoreno govorili da se na njima ne usuđuju zanoćiti pod otvorenim nebom i s tako malim brojem suboraca. Znali smo jutri u snijegu pronaći nove stope vojničkih čizama koje nisu pripadale našoj vojsci. Nije moglo doći do zabune, stope su bile veće od naših i različitih šara u otisku čizama, a pronalazili smo ih odmah u blizini gdje se mi tu noć nismo kretali. Vrhunac svega je bio kad smo jedno jutro popunjavali streljivo u Sićaji i spremali se penjati na jače kamione koji će nas izvući gore na planinu. Neki je vojnik iz centra veze prišao zapovjedniku, nešto mu šapnuo na uho, neprimjetno mu pružio neki papirić i odmah se udaljio. Izraz zapovjednikova lica govorio je da mi ima nešto važno reći. Maknemo se u stranu dalje od ostalih i on mi pruži taj papirić na kojem je doslovno pisalo:

"Mudžahedini se tiho kreću među vašim položajima, koriste preko motorole samo dvije riječi kao šifru;
"čisto" i "magla"!


Bez obzira na te nove šokove, mi odlučimo ići na položaje i gore zamijeniti suborce koji nas željno očekuju.
Nakon što smo obojica dugo čučali, odlučimo tu informaciju zatajiti od suboraca, nije bilo potrebe za dodatnu paniku, ispred sebe u snijegu zapalimo taj papirić i sačekamo dok izgori. Gore na položajima istu noć podignemo pripravnost na najviši nivo! Dogovorimo da po dvojica naših na smjene cijelu noć patrolira između naših položaja i da često pucamo kroz mrak, tako da sliči kao da smo nekog primijetili……

Zaintrigira si me.

…Bilo nam je jasno da se ovako ne smije više ratovati, neprijatelj je blizu, poznaje teren bolje od nas i doslovno se po noći kreću gotovo među nama, trebalo je nešto poduzeti ali nismo znali što.

Ja sam ujutro predložio zapovjedniku da nakon smjene odemo izravno u glavno zapovjedništvo dole u Prozor, tamo sam imao pouzdanu vezu za koju nikome nisam govorio, to sam odlučio iskoristit samo u velikoj potrebi.

Otkrijem zapovjedniku kako je nedavno u glavno zapovjedništvo HVO-a u Prozor pristigao moj brat. On je s Tigrovima prošao sva ratišta od Vukovara do Dubrovnika i nakon oslobađanja dubrovačkog zaleđa sa svojom brojnom družinom dragovoljno je prešao u HVO.

Neko su vrijeme svi dragovoljci iz HV bili stacionirani na Heliodromu u Mostaru, tamo su izvršavali niz ključnih zadaća. Nakon izvjesnog vremena njih nekolicina časnika dobije zadatak da se pridruže pukovniku Skenderu na posebnim zadaćama u Prozoru.
Tih mi dana pojedini suborci prenose poruke, sretali su mi brata u glavnom zapovjedništvu, raspitivao se za mene, slao mi poruku po njima gdje ga mogu potražiti i na kojoj adresi.


Cijelo sam vrijeme izbjegavao susret s bratom i s pukovnikom kojeg sam još davno upoznao u krugu svoje obitelji kad je dolazio s njim.

Imao sam više razloga za to, nisam želio brata upoznati sa stanjem koje je zavladalo u našim redovima ljubuške Pukovnije, to bi ga jako pogodilo, sigurno bi sa svojom družinom napravio veliki nered u toj našoj nesređenoj postrojbi.
Drugi je razlog što sam se u početku rata na brata malo zainatio, jasno sam mu dao do znanja kako tijekom rata neću od njega tražiti nikakvu pomoć za sebe po pitanju privilegija, onako kako je već bio običaj da netko na višem vojnom položaju čini ustupke, povlači veze za svoju rodbinu i prijatelje.

To se dogodilo kad su na samom početku rata pojedini bratovi suborci, skupa s njim, angažirali mene da po svojoj procjeni kontaktiram sposobne Ljubušake te da ih upućujem njima u HV. Meni se to jako dopalo, bila mi je čast pronaći iskusne spremne momke koji bi nastavili ratovati u Tigrovima, tamo su više cijenjeni, a imaju i dovoljno obučen i sposoban zapovjedni kadar.

Baš tada jedne prilike kod mene doma, jednom časniku iz Tigrova izleti ideja! Reče pred mojim bratom kako bi trebali mene postaviti za povjerenika ispred HV-a jer im pronalazim i šaljem već obučene ljude za rat.

Isti tren, moj se brat usprotivi, stade galamiti i reče: "To ne dolazi u obzir, svatko bi rekao da sam izvukao svog brata, a druge odveo da ginu!"

Onako ti se okrenu prema meni, istim tonom drsko nastavi:
"Ako si mi brat uzmi pušku i idi na bunker!!"
Naravno da i mene raspali njegova reakcija, nisam se dao pokolebati, već mu istim načinom uzvratim još glasnije od njega: "Šta si se nakostrušija na me, šta me gledaš takvim očima, jesam li ja ikada tražio od tebe neke privilegije?!! Samo da znaš, neću ih nikada ni tražiti! U ostalom, i ovo što radim ja činim uslugu tebi a ne ti meni, stalo mi je da ti pronađem suborce na koje možeš u svakoj prilici računati!"

Sve sam to dobro pamtio što sam tada rekao, ipak sam odlučio, moram pogaziti svoje riječi koje sam u ljutnji izrekao, sad nam treba svima bratova pomoć, njegova i onih oko njega ili ćemo upasti u velike nevolje.

To jutro, još gore na položajima sa zapovjednikom detaljno dogovorimo na koji ćemo način zaobići naše zapovjedništvo ljubuške Pukovnije i stupiti u kontakt s pukovnikom Skenderom. U naše zapovjedništvo odavno nismo imali povjerenja, jer su i ono malo bunkeraša sa prve linije koristili samo kao paravan koji je štitio njihove činove i funkcije.

Nakon smjene i silaska s planine u Prozor, preko dvojice časnika dogovorili smo hitan sastanak s mojim bratom i pukovnikom Skenderom. Skendera sam davno upoznao, znao sam sve o njemu, u domovinski rat se uključio iz Legije stranaca.
Tamo je već imao čin pukovnika što je bila prava rijetkost među hrvatskim Legionarima. On je na mene ostavio utisak osobe čvrstog karaktera, vojnički stabilne osobe koja nastoji s poštovanjem saslušati sugovornika i razmišljati o svemu što čuje. Tada mi se svidio njegov brzi odgovor na moje provokativno pitanje i na primjedbu kako misle opravdati pred međunarodnom zajednicom svoj dolazak na ratište druge države. Pukovnik je glatko odgovorio, ako je mogao dragovoljno ratovati za Legiju stranaca, ne vidi problem u tome što je dragovoljno prešao iz HV-a u HVO i što sad ratuje za svoj narod u BiH.

Nismo dugo čekali na planirani sastanak, u vrlo kratkom vremenu po nas je došao terenac, dovezao nas u Prozor pred jednu zgradu gdje nas je vozač bez riječi ostavio. Ništa nije bilo slučajno, drugi nas dočekuju i vode u jedan stan na vrhu zgrade. …….

……Tu se prvi put sastajem s bratom, rukujemo se s pukovnikom Skenderom i s još nekolicinom njih iz njegove pratnje. Neko smo vrijeme nastavili razgovor o nevažnim privatnim temama da bi nakon toga načeli temu o Beškotinama. Pukovniku je bilo drago što sam mu doveo osobu koja je izravno vodila skupinu bojovnika u osvajanje Beškotina. Sam se požurio da kaže koliko su Beškotine strateški važne i kako na njima mora biti stalno dovoljan broj vojske. Mi smo se glasno nasmijali kad je Skender spomenuo brojku od stotinjak vojnika. Rekoh mu; "Pukovniče, Vi ste malo pobrkali brojna stanja, mi tamo nemamo toliko ljudi. Nas je 16 jutros predalo smjenu isto tolikom broju suboraca, a sutra nas isti broj ide mijenjati njih. Na ovu moju izjavu nije uopće vidno reagirao, pa mi to postade malo čudno, u jednom trenutku pomislim da nismo možda došli na pravu adresu. Pokušao sam biti uvjerljiviji, rekoh mu da smo upravo zbog toga došli, jer znamo kako im naša Pukovnija laže brojno stanje vojske. Na njegov upit kako znam da je brojno stanje krivotvoreno, rekao sam da dobivamo hranu za 100 ljudi, a trebovanje za hranu kuhinja uzima sa spiska iz glavnog zapovjednog centra. Prije nego je od mene oteo riječ, pokretima glave davao je do znanje kako mi ne vjeruje. Kazao je da takvo nešto jednostavno nije moguće i da nije stvar samo višku hrane, već taj spisak povlači nečije plaće i druge povlastice sudionika rata. Ipak je rekao da se u svako doba možemo osloniti na njegovu pomoć, ako nam slučajno zatreba može nam već idući dan poslati Kuprešake koje ima na raspolaganju.

Još se razgovaralo o svemu i svačemu, ušlo se duboko u noć i ja sam prvi tražio da pođemo na spavanje. Skender je nešto rekao jednom časniku i on je donio iz druge sobe dvije motorole. Jednu je dao meni, a drugu zapovjedniku, rekli su da ih ja i zapovjednik stalno koristimo u međusobnom razgovoru i da ćemo tako biti stalno u kontaktu s njima, jer će nas oni pažljivo slušati. Malo mi se ipak učinilo neozbiljno kad je pukovnik izjavio da ih koristimo potpuno slobodno da nam nisu potrebne nikakve tajne šifre.

Dok su nas moj brat i još jedan časnik vozili nazad u naselje gdje su bile Pervizove kuće, ja sam im izrazio svoje nezadovoljstvo, jer nisam mogao zaključiti da nas pukovnik ozbiljno shvaća. Nisu mi dali da nastavim, počeše prezirati moje zaključke i pomalo ih ismijavati. Upozoriše me da je on postao pukovnik u Legiji stranaca i da takvi ljudi nikome ne daju do znanja o čemu razmišljaju i što zaključuju. Priznali su da za ovu našu informaciju Skender do sada nije znao, ali isto tako rekoše, što se tiče rata, da on ima u malom prstu ono što mi znamo svi skupa zajedno. Malo mi je bilo lakše, ali ipak im nisam dozvolio pretjerano uvjeravanje pa sam nastavio blago provocirati:

"Dobro, recite vi meni zar nije bilo neozbiljno od njega kad je rekao da se otvoreno služimo ovim vašim motorolama i da ne koristimo šifre?" Aaaauuu", kad se moj brat stade derati na mene:

"Šta ti sebi umišljaš, misliš da si upućen u sve?"
"Jesi li vidio one naše antene svuda po stanu?" "Šta smo trebali, da te još uvedemo u drugu sobu i da ti pokažemo cijeli sustav naše tajne veze"? "Jesi li ti znao da te motorole tvoj glas automatski pretvaraju u šifru da bi se u našem centru sve opet ispravilo u izvornom obliku?!"

Neko smo vrijeme svi šutjeli da bi jedan od njih nastavio u blažem tonu:

"Budite uvjereni da ste s vašom informacijom došli na pravo mjesto."

Rekoh mu:

"Nemojte nas više tješiti, mi nismo špijuni koji cvikaju svoje nadređene, već smo ljudi kojima se radi o glavi i tražimo razumijevanje i pomoć. Eto, neka nam bude dovoljna utjeha što u pričuvi pukovnik ima nekoliko Kuprešaka koje nam već sutradan može poslati ako zatreba."

Opet sam raspalio ljutnju u bratu, stali smo jedan drugom gurati prste pred oči i glasno vikati. Napokon je moj sugovornik došao do sebe i opet tihim i iscrpljenim glasom započe:

"Pa čovječe nerazumni, ako ti je pukovnik dao riječ da će vam, ako zatreba, već sljedeće jutro poslat Kuprešake, znaš li ti uopće što to znači? Ma ludove jedan, on nema u pričuvi Kuprešake u onoj kući do vas gdje vi spavate, Kuprešaci su još u Kupresu, to znači da te ozbiljno shvatio i da već sad, u ovom trenutku, pokreće mobilizaciju Kuprešaka!!"

Nisam se više ni trudio da u to povjerujem, nastojao sam ohlađivati strasti, jer nam je i onako bilo previše problema u koje smo uvučeni. Možda su nam na kraju ipak dali malo nade kad su rekli u povjerenju:

"Pukovnik Skender je poslan iz Zagreba da ovih dana zamjeni generala Rosu, ali o tome nikom ni riječi, to ostavite za sebe i držite jezik za zubima!!!"

Tu noć nisam mogao dugo zaspati, vjetar je svu noć fijukao i lupetao po prozorima i vratima, ispred je kotrljao prazne konzerve, a oko kuće su stalno zavijali nekakvi psi lutalice. Tek sam zaspao pred zoru.
Naglo se trznem kad je naš vezist uletio u sobu i pozvao me da se hitno javim na telefon. Putem mi uspije reći da je kurir prije pola sata došao po zapovjednika, a sad zapovjednik zove mene. Paničan glas zapovjednika više mi je govorio od slabo razumljivih riječi koje su se gubile u lošoj žičanoj vezi. U naš se razgovor ubacio vezista koji se nalazio u centru veze na Makljenu. Rekao je da on dobro čuje nas obojicu i da će nam prenositi što jedan drugom govorimo. Poruka je glasila: "Zapovjednik je poslao kamion po vas, trebaš skupiti svu vojsku i odmah ih dovedi na vaše položaje!! Panično sam se derao dok sam pitao o čemu se radi. Dok sam nestrpljivo čekao odgovor, našim sam dečkima, koji se već okupiše oko mene, rekao da obavijeste i ostale i da budu odmah spremni. Glas sa druge strane prenio je informaciju da su nam dvojica poginula, glas je rekao imena: "Đjuro" i "Matić".
Znao sam da su njih dvojica jučer ostali iza nas na položaju broj 3. Nakon nekoliko trenutaka malo se priberem, rekoh drugom glasu da ga pita: "Je li Trica pala!?" Odgovor je uslijedio da je zapovjednik već otišao prema našim položajima. …….

……Nema se vremena za duže pripreme, krv prolivena, suborci izginuše, pritežu se opasači, popunjeno streljivo, navlače se prsluci i pancirke tko ih ima!
Kad svi po redu posjedoše na kamion, koji je malo prije pristigao, još mi ostade toliko vremena za moralnu obavezu, trebam izgovoriti rečenicu koju netko u ovakvim prilikama mora jasno izreći. Rekoh;
"Ljudi, ako se netko među vama trenutno ne osjeća spreman poći na ovaj zadatak, neka slobodno siđe s kamiona, nitko mu neće zamjeriti!".

Nastade kratki muk, potom se netko tamo pozadi izdere: "Vozi više, šta se čeka!"

Sve se ubrzano odvijalo, u vrlo kratkom vremenu stižemo u Sićaju, još jedna provjera i popuna streljiva, uz veliku buku kamion nas vozi što brže može i već se uspinjemo prema Crnim vrhovima. Ja sam u kabini s vozačem, u daljini zapazim još jedan naš kamion i skrećem mu pozornost na jedno proširenje ispred nas gdje se možemo što brže razmijeniti. Nešto mi taj kamion koji nam ide u susret vrlo sporo silazi, više pažljivo kako nebi previše treskao. Kad nam se dovoljno primakao otvorim prozor i rukom dajem vozaču znak, zanima me kakvo je stanje gore i zašto vozi tako polako. On mi onako tužno, vidno je pod stresom, samo palcom preko sebe pokaza da se nešto nalazi na karoseriji.
Otvorim vrata i jednom nogom stanem na papučicu kako bi se bolje nadvirio u tovarni prostor.
Zadnja stranica kamiona stoji spuštena a na podu među nekolicinom izbezumljenih suboraca leže dva krvava mrtva tijela naših poginulih suboraca. Taj su prizor vidjeli i ostali na kamionu. Dok smo nastavljali vožnju, čula se među njima žestoka priča i osuda svih onih koji nam se nisu pridružili i pošli s nama da pomognemo onima gore koji su još živi ostali.

Primičemo se krajnjem cilju i prvoj crti obrane, ako ta crta više uopće postoji. Prolazimo pored skupine naših stražara, nadziru i čuvaju jednu skupinu zarobljenika koji trenutno pilaju i izvlače balvane kraj puta. Taj mi se prizor nikako nije svidio.
Za nekoliko minuta stižemo do cilja, tada silazimo s kamiona, vršimo smjenu onima kojima su pred očima stradali prijatelji i ne mogu se oteti crnim slutnjama što sve netko od njih može napraviti kao osvetu nad tim zarobljenicima pored kojih moraju proći.
Samo mi jedna misao pade na pamet, čvrsto naredim vozaču što mora napraviti nakon što svi naši na brzinu iskoče s kamiona. On je pamtio svaki detalj, stao je malo prije naših položaja, nakon što svi poiskakaše i oslobodiše tovarni prostor, odmah se bez riječi zaokrenuo, dao gas i požurio niz planinu. Zatim je stao pored stražara i zarobljenika i prenio im navodnu zapovijed koju moraju bez odlaganja izvršiti. Rekao sam mu da te ljude odmah pokupi i vrati u bazu, a ako se netko kasnije bude bilo što protivio, neka svu krivnju svali na mene.

Napokon svi se sastanemo na Beškotinama, nekolicina je negodovala što se kamion naglo zaokrenuo i odjurio, to je odgodilo odlazak smjene. Odmah pojačamo sve položaje sa pričuvnim brojem vojnika, iza dvojice naših suboraca samo je ostala lokva krvi. Kad je zapovjednik prvi stigao, ležali su nepomično u krvi jedan preko drugoga. Diverzant ih je to jutro dugo promatrao iz zasjede i čekao povoljan trenutak za napad. Đjuro i Matić upravo se zabavili oko doručka, a treći suborac koji je bio s njima je krenuo u patrolu i promatranje, a četvrti se opet udaljio od njih jer je patrolirajući između položaja samo kratko svratio. Često smo u patroli obilazili položaje koji su zbog nedostatka vojske bili prazni. Diverzant je iskoristio taj povoljan trenutak, prišao je njima dvojici s leđa i po njima pustio rafal, i to, kroz šatorsko krilo iza kojeg su sjedili i jeli. Svi su čuli pucnjavu, čuo je i njihov suborac koji se tek udaljavao, ali, nitko od njih tome nije pridavao posebnu pažnju, jer su mislili da pucaju naši, u ostalom često smo pucali. Diverzant je procijenio da ima još vremena, ušao među njih i jednog dokrajčio nožem. Nakon toga je uzeo Đurinu pušku i zaputio se do mitraljeskog gnijezda. Tamo je skupa s postoljem skinuo PKT-ejca i sa svim tim sišao niz Beškotine, da bi nastavio put kroz šumu prema Zavišću.


Dugo se nije znalo što se dogodilo, sve dok naš prislušni centar veze nije presreo razgovor diverzanta s njegovom bazom. Razgovor je bio kratak:

"Ubio sam dvojicu, nosim jednu pušku i PKT!!"

Nakon toga je centar veze poslao kurira po našeg zapovjednika da provjere moguću istinitost one poruke. Zapovjednik je nazvao naše položaje, prenio im informacije i tražio da pažljivo provjere položaj broj 3 na kojem se nalazio PKT. Nakon toga je uslijedio šok, na položaju su zatekli dvojicu naših kako leže nepomično u krvi!
Tamo pored gomile žerave gdje su sjedili, ležao je na zemlji otvoren mesni narezak. Netko je od njih dvojice presavio poklopac od konzerve, sa njim iscrtao na kockice narezak i započeo jesti iz jednog kraja. Još je tu pored ležala okrvavljena oguljena crvena kapula. Po šačici razasutih čahura dalo se procijeniti pravac iz kojeg im je diverzant prilazio kad je zapucao iz kalašnjikova. Slijedili smo tragove i pronašli mjesto u žbunju iz kojeg je vrebao na njih. Tamo je u zaklonu iza njihovih leđa dugo boravio i kovao plan. Dok je mirovao u zasjedi nožem je sjeckao neku grančicu, ostavio je i te tragove. Na mjestu gdje je skidao PKT, ostala mu je ručna bomba sa labavim osiguračem, mislili smo da ju je možda sam u žurbi ispustio dok je uzimao mitraljez.


Ne, ne, ovo nije konačna istina oko te bombe sa labavim osiguračem!


Ja sam tako zapisao u svojim ratnim dnevnicima ali me nešto stalno kroz godine kopkalo? Nikako mi se ta bomba nije mogla povezati s diverzantom, jer su mu ruke već bile pretrpane, nosio je dvije puške, u žurbi zgrabio mitraljez i ta bomba nikako nema smisla, nitko je nebi koristio u tako brzoj diverziji.


Nakon 25 godina od tih događanja, točnije prije dvije godine, ovu sam istu priču započeo s onim četvrtim suborcem koji je za dlaku izbjegao smrt, jer se udaljio i krenuo u izviđanje. Mjesto sa kojeg je izviđao nije bilo daleko od PKT-jca, pa sam ga izravno pitao: "Da ono nije slučajno bila tvoja bomba, možda si ugledao diverzanta i na brzinu je bacio na njega ali joj u žurbi nisi uspio skroz izvući osigurač?"
Moj nekadašnji suborac sav se strese i prvi put u životu otkriva pravu istinu! Sav u grču priznaje da je u tom trenutku čak dvije bombe na brzinu trznio i bacio prema njemu. Ni jednoj nije do kraja izvukao osigurač, jer je diverzanta prepoznao tek kad je na brzinu s postolja na silu izvalio mitraljez, nakon toga se pod teretom survao niz padinu i nestao u šumi. Uzalud je taj četvrti za njim pucao po šumi, tek je malo kasnije kad se vratio na položaj shvatio što se stvarno dogodilo.


Kad smo u onaj dan, nakon mog dolaska sa dvadesetak suboraca, ponovno dobro osigurali Beškotine, zapovjednik je rekao da mora na dogovoreni sastanak kod pukovnika Skendera i potom me upitao gdje je meni ona njihova motorola. Tek sam se tada sjetio motorole i našeg dogovora, rekao sam da mi je u žurbi ostala u sobi pored ležaja.

Nakon stradavanja naših suboraca, među našom vojskom je izbio val nezadovoljstva i ogorčenja. Nitko se iz zapovjedništva naše pukovnije nije usudio doći među nas, a mi nikoga od njih nismo ni tražili niti smo s njima bilo što dogovarali. Samo je zapovjedništvu ljubuške Pukovnije, koja je bila na Pidrišu, upućen ultimatum da nas do zalaska sunca na uobičajenom mjestu mora čekati prazan i ugrijan autobus.

Zapovjednik se dugo zadržao na razgovoru kod pukovnika.
Pukovnik kao iskusni Legionar, znao je u kakvom se stanju nalazi svaki zapovjednik nakon ovako velikog incidenta na prvoj borbenoj crti. Znao je da je vojska ogorčena i da zapovjednik nad njom teško može imati kontrolu, saznao je i za ultimatum koji je postavljen našoj pukovniji. Od našeg zapovjednika je tražio jasan stav i postavio mu izravno pitanje:

"Zapovjedniče, odgovorite mi, tražite li od nas privremenu smjenu dok se ne vratimo sa sahrane vaših suboraca ili vi samovoljno napuštate vaše položaje!"

Naš je zapovjednik dao čvrstu riječ da se nakon pokopa suboraca isti dan vraćamo da opet preuzmemo naše položaje. S tim je upoznao sviju nas i svaki je pojedinac dao obećanje da će se vratiti. Nakon toga, glavno zapovjedništvo u Prozoru pristupa rješavanju problema na sasvim drugačiji način. Našem zapovjedniku je rečeno da se vrati na položaje i da tamo skupa s nama sačeka smjenu. I doista, odmah nakon zapovjednikova povratka u daljini se začula buka kamiona. Svi smo bili na rubu živaca, ali smo se ipak uspjeli sabrati kako bi uredno predali smjenu operativcu iz glavnog stožera koji je sa sobom doveo 77 dobro naoružanih Kuprešaka.

Prije toga niste koristili skremblovane radio stanice?

Ah, samo smo znali da postoje!

Krešo jel ovo tvoja slika na avataru?

Je prijatelju, ljeto '92 stolačko ratište, Drenovac legendarna Petica, bila isključivo za spremne i izdržljive ratnike.
Ispred mene na slici mitraljez "garonja", ne može se vidjeti mora sam je srezati za Avatar.

Hoćeš ovde napisat nešto o tom ratištu?

Imam namjeru, ako vam ne dosadim.

Odlično. Čudno mi što nisi iša kronološki pa zato pitam

4. - Pogreb suborcima

Kad je naš autobus napuštao Prozor već se dobro smračilo. Bljuzgavu cestu je s večera stegao led, autobus je po takvoj cesti cijelo vrijeme treskao, zato nismo ni osjetili onaj prijelaz s asvalta na makadamski put, koji je vodio preko Vran planine. Ja sam se sklupčao u sredini autobusa, glavu naslonio na smotanu jaknu između sjedala i prozora i tako se neko vrijeme pravio da spavam.
Zbog pogibije dvojice suboraca bio sam skroz emotivno slomljen. Matića nisam dobro poznavao, dok mi je Đjuro bio susjed i dobro mi je poznata njegova obitelj. Otac mu je porijeklom Mađar i zato nosi prezime Pap. On se šezdesetih godina uvjenčao na Humac i sklopio brak sa Šimon Bilić. Lajoš je radio kao stražar u Trgocoopu i sagradili su skromnu kućicu na Šiminoj očevini. Ta je obitelj funkcionirala tako da nikada nisu ni mrava zgazili, niti je netko nekada čuo nešto loše o njima. Nakon prerane očeve smrti, Đuro je postao glava obitelji. Rano se zaposlio kao fizički radnik u ljubušku vinariju, radio je na plantaži u Otoku pa je dvaput dnevno prolazio pješke pored moje kuće.
Eto, zato ne mogu zaspat u autobusu koji nas sporo treska uz Vran planinu.
Eh, kako ću zaspat kad mi se pred očima stalno smjenjuju prizori svakodnevnih susreta s Đurom? U jednom takvom prizoru, pojavila mi se pred oči njegova mater Šima. Ta sitna, mršava žena, jedne prilike došla u moju obitelj, zamoliti brata za jednu uslugu. Nastupila je pomalo stidljivo i povučeno. Svidjela mi se bratova reakcija, kako ju je odmah oslobodio svih neugodnosti i reka da će joj sve želje biti ispunjene, samo neka sjedne s nama da popije kavu, koja je bila taman zalivena. Tada je Đuro služio "onu" vojsku u Ljubljani, a moj se brat poduzeo da po povratku sa odmora ponese jedan pršut nekom Đurinu vodniku. Đuro je obavjestio vodnika da se pršut još nije dovoljno osušio, ali taj navalio njemu odgovara i takav. Trebalo mu ga samo nekako dostavit na kućnu adresu, kako ga nebi vidjela ostala vojska.
Nakon nekoliko dana, kad je brat "vodnikov" pršut stavljao u auto, onako nekakav skroman pršut, tužno je prokomentirao: "Kad bi taj Đurin starešina znao od kakve sirotinje uzima ovaj pršut?! Ako bude imalo ljudskosti u njemu, opet će ga vratit po meni i još će, uz to poslati Šimi kao dar šećera i kave. Valjda će i sam zaključiti po pršutu da ovakvu malu svinju samo poštena sirotinja može proizvesti!"
Nakon tih prizora počeše mi lagano teći suze, okrenem glavu prema prozoru i lice zabijem u jaknu da mi suborci ne čuju tiho jecanje.
Prošli sam dan u više navrata razmišljao o Đurinoj nesretnoj sudbini i o tom diverzantu, koji se možda u tom trenutku tamo među svojima hvalio velikim podvigom. Kad bi taj samo znao kakvu je sirotinju ubio, bilo bi najpravednije da odmah puca sam sebi u glavu? Onaj sam dan na Beškotinama, tamo u daljini, pretraživao dvogledom svaki puteljak, ne bi li uočio bilo što. Priželjkivao sam da je diverzant u putu mogao nešto od oružja ostaviti pa se možda vrati po to. Toliko me osvajala gorčina i mržnja, da sam cijelo vrijeme smišljao plan, kako bi ga moga sačekat u zasjedi s jednim suborcem.
Više nisam istim očima promatrao ni one kuće iznad Boljkovca i Voljevca. Moje su vučije oči u tim kućama vidjele samo moguća skladišta naoružanja, koja je trebalo što prije podići u zrak. Opet sam lutao dvogledom po onoj planini nebi li ugledao isto stado ovaca. Čudio sam se samom sebi, kako sam mogao pogrešno zaključit da je ono bila žena što je čuvala ovce, kad je to mogao biti samo Muđžahedin, koji se tako maskirao, kako bi lakše promatrao naše položaje. A ona dva čovičuljka, što su svaki dan išla s konjem, njih nisam niti pokušavao locirati jer im tada nije bilo vrijeme uobičajenog prolaska.
Taj sam dan na Beškotinama, stalno vršio rekonstrukciju diverzantova plana, svaki sam detalj uspoređivao na karti i nešto mi je bilo jako sumnjivo. Postavljao sam si pitanje, koji mu je bio motiv da napadne baš položaj broj 3?
Napasti trojku bio je veliki rizik i ludost, morao se došuljati iza leđa jedinice i dvojke. Zašto nije napao jedan od ta dva položaja? Da je tako odlučio mogao se opet vratit istim putem, uz manji rizik da bude zapažen?
Odgovor se nametnuo sam od sebe. Cilj mu je bio naš PKT-ejac! Imao sam i za to jedno ključno pitanje. Ako mu je cilj bio taj mitraljez, on ga iz zasjede nije mogao vidjeti, netko mu je ipak morao reći za njega s naše strane. Za tu moju teoriju zavjere, imao sam na raspolaganju još niz detalja o kojima tu noć u autobusu nisam imao volju opet razmišljati. Nastojao sam se usredotočiti na spavanje, bio sam slomljen i za san mi je trebala posebna duhovna priprema, koju sam često obavljao, zadnjih godina prije rata. Prvo bi svoje misli uputio prema Nebu. Ubrzo, nakon što bi u svojoj osami, u sebi samo započeo prve dvije riječi molitve; "Oče naš", odmah bi moje misli slijedile neki neobičan svijetli trag, sačinjen od tih čudesnih riječi koje generacije i naraštaji vjernika izgovaraju već dvadeset stoljeća. Ako sam pažljivo razmišljao o svakoj izgovorenoj riječi molitve, onda su se te svijetle niti same umnažale, poput zlatnih struna, koje su moje srce čvrsto vezale za Nebo.
Tu noć u autobusu, to više nije polazilo za rukom. Tek što bi započeo izgovarati riječi molitve, osjećao sam da one ne lete prema Nebu, već kao da isti tren padaju, kao teško kamenje na zemlju meni ispred nogu. Postade mi bolna ta spoznaja jer sam znao da sam nekim svojim postupcima uvrijedio Boga.
Trenutno nisam bio spreman preispitivati svoju savjest, znam da mi je srce postalo rutavo od mržnje, a mržnja stvara ideje za nova nedjela. Ipak sam se uzdao u Boga da me neće ostaviti i oduzeti mi dar molitve i posta. Znao sam da će post srijedom i petkom, narednih dana u meni zacijeliti srce i da će Bog opet imati gdje pohraniti mnoge darove koje primamo po molitvi. Nebo me nije tu noć u autobusu posve zaboravilo, ispred očiju i misli maknuše mi se sve one ružne ratne slike, pune krvi i blata. Iznenada mi se pojaviše pred očima žive slike mog rodnog ljubuškog kraja, žive i čiste, okupane u suncu i toplini. A ja, kao da letim iznad njega i divim se njegovoj ljepoti. Letim iznad slapova Kravice uzvodno Trebižatom protiv svih prirodnih zakona. Još se u daljini nije izgubio šum slapova, a već se pojavljuje Mandića buk i po redu svi bukovi i kupališta do slapova Koćuše. Koćušu krasi čudesna ljepota iz te moje visine; blista se kao srebreni češalj u kosi lijepe djevojke. Pomislih kako je odvažno što smo otišli ratovat tako daleko i što nismo nikome dozvolili da se primakne Ljubuškom i da devastira tu posebnu ljepotu Božanske ruke.

Tužan pogrebni kišni dan

Đurina skromna kućica je sagrađena na jednom brežuljku na Humcu s najljepšim pogledom na ljubuško polje. Na širokom platou, oko nje se nalazio veliki broj ljudi, a novi su stalno pristizali. Kiša je cijeli dan neumorno padala pa se od brojnih raširenih kišobrana nije mogla ni vidjeti skromno uređena okućnica. Jedva se od tolikog mnoštva ljudi, i njihovih sabitih kišobrana, uočavala Đurina cimentara. Cimentara je naziv za uobičajenu kuću, ljudi slabijeg imovnog stanja. Ona je obično četvrtasta prizemnica s betonskom pločom iz koje negdje na sredini izrasta visoki dimnjak. E sad, vlasnici takvih kuća obično imaju velikih želja i vizija, pa na ćoškovima ostave da viri betonska žičana armatura. Tako se stječe dojam kako se radovi nastavljaju, čim se ukaže povoljna prilika. Samo oni, malo realnijih shvaćanja, koji ne maštaju o brzom dobitku na lotu ili sportskoj prognozi, poredaju uokolo na betonsku ploču, red pokrovne cigle i naprave okapnicu.
Dok je narod čekao u redu da uđe u kuću pomoliti se pored pokojnika i dati sućut obitelji, ja sam stajao po strani dok se smanji gužva. Primaknem se jednoj skupini, u kojoj se zatekao omiljeni svećenik nas branitelja, okružen mnoštvom. Taman je svećenik okupljenima izražavao svoje čuđenje, koje ga prati od početka rata. Kaže da mu je upala u oči jedna velika slučajnost, koja povezuje gotovo sve do sada poginule branitelje. Većina njih je živjela u niskim kućicama pod betonskom pločom, iz koje izlazi dimnjak i sve imaju red pokrovne cigle, skroz uokolo za okapnicu. On započe nabrajati sva imena poginulih branitelja koji su živjeli u sličnim kućicama, i kad je spomenu pokojnog Burgiju iz Vitine, meni se nešto stisnu u grlu, jer sam s Burgijom bio dosta blizak. Iako sam mislio komentirati to njegovo zapažanje o slučajnosti, nisam imao dovoljno snage. Sve mi se skupilo u grudima i samo sam se malo udaljio da više ne slušam. Rekao bi ja njemu, da nije to nikakva slučajnost, što se sirotinja stalno gura tamo gdje se često gine, jer su takozvani veliki domoljubi, unaprijed pronašli način kako da izbjegnu svaku opasnost za svoj život. Uostalom, bolje da mu ništa nisam objašnjavao, nebi moglo ostati samo na tome jer je i u mene ista kuća kao kod onih, što ih je maloprije svećenik nabrajao. Možda bi se našao u neugodnoj situaciji, kad bi mu rekao da sam možda baš ja, po njegovoj procjeni jedan od onih koji su sad na redu.

Za mnoge je pogrebni obred oko sahrane Đure Papa u Kosovoj Gorici, na Humcu, protekao uobičajeno, bez posebnih zapažanja i nepravilnosti. Za razliku od njih ja sam nakon pokopa još dugo osjećao bol i poniženje koje je nastalo prilikom obreda, zbog načina ispraćaja jednog branitelja koji je časno položio svoj život na prvoj crti obrane. Moji su me suborci moljakali, da im sve kažem, o kakvim se to nepravilnostima radilo i da ništa ne skrivam od njih. Obećao sam sve reći, ali tek onda kad se vratimo u Prozor. Da sam im tada, kojim slučajem odmah sve rekao, sumnjam da bi se ijedan od njih vratio ponovno na ratište.
Podsjetio sam ih da smo dali riječ kako ćemo se nakon pokopa naših suboraca odmah vratiti u Prozor, i da u ovom trenutku trebamo samo na to misliti. Dok je nas nekoliko sjedilo u jednom ljubuškom kafiću, čekali smo da kiša prestane padati, zapovjednik je među nama zabrinuto vrtio glavom. Bio je svjestan da ćemo teško okupiti suborce i ponovno se vratiti na ratište kako bi ispunili obećanje koje smo dali onom pukovniku. Nakon duže šutnje zapovjednik reče da nebi bilo loše ako on iz ovih stopa ode na radio Ljubuški i da putem radija pozove sve slobodne branitelje da nam se pridruže. Sam reče da trenutno nema ideju što ljudima reći u samom obraćanju. Ja sam predložio da odemo u našu pukovniju, tamo sam poznavao ljude koji su "laki" na peru, oni će nam pomoći sročit tekst koji bi on pročitao preko radija.
Srećom, u pukovniji smo zatekli osobu koju smo trebali, zapovjednik mu dao kratke pojedinosti koje bi trebalo navesti i sve je bilo za časak napisano. Meni je bio zadatak da ocijenim njegov probni govor koji smo nekoliko puta isprobavali u autu ispred Radio Ljubuškog. Samo obraćanje je proteklo u redu, uglavnom, pozivao je sve slobodne Ljubuške branitelje da nam se dragovoljno pridruže. Podsjetio je na žrtve i naglasio da to trebamo dostojanstveno podnijeti, prije svega zbog njih samih, a i zbog obećanja koje trebamo ispuniti i vratiti se na ratište te preuzeti prvu crtu. Naveo je da autobus polazi iz kruga duhanske stanice, iduće jutro točno u određeno vrijeme. Svi smo bili zadovoljni zapovjednikovim obraćanjem u javnosti, taj su govor nekoliko puta puštali, slušao se po kafićima i obiteljima. Nadali smo se, da će nam se ljubuški branitelji masovno priključiti na sutrašnjem povratku na prvu borbenu crtu!......

Sa istog stolačkog ratišta, ljeto '92, još živi nas dvojica u sredini.

Odlična slika