@zalutala vidim da si se potrudila, ali ne pripadam ničemu što si navela, niti sam opterećen svrstavanjima u bilo kakve denominacije. Već sam ti rekao da se okaneš ad hominema i strawmana.
Nego, na stranu denominacije, nisi nešto reagirala na kolegine tekstove koje lijepi i izjave tipa
"Nema potrebe svete tekstove uzimati u svemu zdravo za gotovo" ili da je Knjiga Postanka mit (što je praktički negiranje ostatka Biblije).
Pa eto ako nije problem da se izjasniš oko toga.

@Zalutala

Nisam dugo na forumu pa i ne znam da je to već razjašnjeno. Sorry

Nisam reagirala na njegov upis jer je samo drugim riječima rečeno ono oko čega sam s tobom i Markanom stranice ispisala.
Npr, ovaj citat: Stvaranje 1,12 Zemlja proizvede zelenilo, trave koje čine plodnim svoje sjeme prema vrsti svojoj, drveće koje nosi plodove koji imaju u sebi samima sjeme svoje prema vrsti svojoj. vidje Bog da to bijaše dobro.
Uporno se izbjegavao odgovor na pitanje jel:Zemlja proizvede zelenilo", proces koji se odvija da bi se došlo do finalnog proizvoda.? Da se netko udostojio odgovoriti daljnjim razgovorom bi došli do onoga što piše u članku koji je krstjanin postavio, došlo bi se do toga da se stvaralo procesima, a proces je nešto što traje dosta dugo, duže od jednog dana. Pa nadalje, da za biljke treba sjemenje, pa je i to sjemenje zemlja trebala proizvesti, pa onda sastav tog sjemenje je isto zemlja trebala proizvesti i tako dalje i tako šire.
Nadalje do drugog izvješća o stvaranju u raspravi nismo ni stigli, pa se o njemu ništa nije ni reklo.

Ako ne želiš reći kojoj denominaciji pripadaš ok, tvoje pravo Bože moj nitko ne prisiljava.
U par navrata sam otvoreno rekla da sam katolkinja i ti si u lakšoj poziciji jer znaš s kim razgovaraš, a ja za svaki tvoj upis moram mozgat: što li je pjesnik htio reći

Da do kraja pojasnim o biljkama(da ne ostane nedorečeno).
Bog nazva kontinent "zemljom"; on nazva masu voda "morem". Bog vidje da to bijaše dobro.
Stvaranje 1,11 Bog reče: "Nek se zemlja prekrije zelenilom, travom koja se rasplođuje svojim sjemenom, plodonosnim drvećem koje, prema svojim vrstama, donosi na zemlju plodove kojI sadrže u sebi samima svoja sjemena!" Učini on tako.
Stvaranje 1,12 Zemlja proizvede zelenilo, trave koje čine plodnim svoje sjeme prema vrsti svojoj, drveće koje nosi plodove koji imaju u sebi samima sjeme svoje prema vrsti svojoj. vidje Bog da to bijaše dobro.

A TE kaže ovo: da ne ulazim u eukariotske stanice, alge itd., samo ću o sjemenju.
Da bi osvojile kopno, biljke su morale uvesti nekoliko novosti u svoju građu; čvrstu stabljiku s provodnim žilama, korijen, list i kutikulu. Te su osobine omogućile biljkama život na kopnu, one su bile neophodne za sprečavanje gubitka vode. Međutim, te nove osobine nisu bile dovoljne za naseljavanje svih kopnena staništa, već samo ona vlažnija ili uz vodu.
U vrijeme naseljavanja kopna, rasprostranjivanje biljnih spolnih stanica (gameta) bilo je u potpunosti vezano za vodu. Da bi došlo do oplodnje, muške gamete (spermatozoidi) trebale su vodu kako bi mogle „doplivati“ do nepokretne ženske gamete (jajne stanice). Na takav se način danas razmnožavaju papratnjače (bujad i oslad), koje imaju pravu građu kopnenih biljaka, ali žive samo na vlažnim staništima jer se bez vode ne mogu razmnožavati. Da bi mogle osvojiti sva staništa, biljke su morale pronaći učinkovit način na koji će se razmnožavati neovisno o vodi.
Golosjemenjače su u tome uspjele, pronašle su sjemeni zametak.
Krajem devona (prije otprilike 350 milijuna godina) započeo je razvoj sjemenjača – biljaka koje imaju sjemeni zametak.

Još jedna podudarnost i Knjiga Postanka i TE kažu da su se biljke prve naselile kopno.
Sporno: vrijeme koje im je bilo potrebno.

Od 11:30-cca 17:00
https://www.youtube.com/watch?v=JecpMcR4Fss&t=5529s
Govori li u tom smjeru?

Stvaranje 2,23 Čovjek uskliknu: ` Evo ovog puta kosti moje kosti i mesa mojeg mesa, ova ovdje, zvat će se ženom jer je od čovjeka stvorena . `
Stvaranje 2,24 Tako ostavlja on svog oca i svoju majku da bi se priljubio ženi svojoj, i njih dvoje postaju jedno tijelo samo.

Kojeg oca i koju majku ostavlja Adam da bi se priljubio ženi svojoj, Evi?
Markan i Neznam, ako može odgovor. Hvala

Da, govori.

Adam i Eva nisu rođeni, nego stvoreni, nemaju roditelje, nego Stvoritelja.

Citirano se odnosi na buduća pokoljenja.

Kako koji prijevod.
U prijevodu T. Dretara piše ovo što sam navela.
Dalje:
Stvaranje 2,23 Čovjek uskliknu: ` Evo ovog puta kosti moje kosti i mesa mojeg mesa,(T. Dretar)
Postanak 2,23 Tada Adam reče: "Ta je napokon kost od kostiju mojih i meso od mesa mojega.(I. Šarić)
Postanak 2,23 Nato čovjek reče: "Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega!(Jeruzalemska Biblija)
Kako objasniti: ovog puta, odnosno: ta je napokon?

Kako objašnjavaš da je u prvom izvještaju o stvaranju redoslijed stvaranja:
Bog reče: "Nek se zemlja prekrije zelenilom,
Bog reče: ` Nek vode provrve životinjicama i nek ptica poleti iznad zemlje
Bog reče: ` Nek zemlja proizvede živa bića po njihovoj vrsti: životinje,
Bog reče: ` Načinimo čovjeka na našu sliku,

A u drugom izvještaju:
Dana, kad GOSPOD Bog stvori zemlju i nebo,
Stvaranje 2,5 ne bijaše još na zemlji nikakvog poljskog grmlja i nikakve trave poljske ne bijahu još iznikle,
Stvaranje 2,6 jer GOSPOD Bog nije još bio učinio da pada kiša i ne bijaše čovjeka za obrađivati tle; bijaše samo jedan izljev iz zemlje i oblijevaše cijelu površinu tla.
Stvaranje 2,7 GOSPOD Bog oblikova čovjeka u blatu uzetom iz tla. On puhnu u njegove nozdrve dah života, i čovjek posta jedno živo biće.
Stvaranje 2,8 GOSPOD Bog zasadi jedan vrt u Edenu, na istoku, i stavi u njega čovjeka kojeg bijaše stvorio.
Stvaranje 2,9 GOSPOD Bog dade izniknuti svakovrsno drvo primamljivog izgleda i dobro za jesti, drvo života u sred vrta i drvo spoznaje sreće i nesreće.
Stvaranje 2,10 Jedna rijeka izlažaše iz Edena da bi natapala vrt; odatle ona se račvaše stvarajući četiri rukavca.
Stvaranje 2,11 Jedan od njih zvao se Pishôn; to je onaj koji okružuje svu teritoriju Hawile gdje ima zlata.
Stvaranje 2,12 A zlato te zemlje dobro je kao i bdellium i onix kamen .
Stvaranje 2,13 Druga rijeka se zvala Guihôn; to je ona koja okružuje zemlju Koush .
Stvaranje 2,14 Treća se rijeka zvala Tigris; ona je tekla k istoku Asirije. Četvrta rijeka, bio je to Eufrat .
Stvaranje 2,15 GOSPOD Bog uze čovjeka i stavi ga u edenski vrt da obrađuje i čuva zemlju.
Stvaranje 2,16 GOSPOD Bog zapovjedi čovjeku: `Ti ćeš moći jesti sa svakog stabla u vrtu,
Stvaranje 2,17 ali ne ćeš jesti s drveta spoznaje sreće i nesreće jer, onog dana kad ga budeš jeo morat ćeš umrijeti. `
Stvaranje 2,18 GOSPOD Bog reče: ` Nije dobro za čovjeka biti sam. Stvorit ću mu jednu pomoćnicu koja mu je dopuna `
Stvaranje 2,19 GOSPOD Bog oblikova od zemlje svu zvijer poljsku i svu pticu nebesku koje dovede čovjeku da vidi kako će ih nazvati. Sve što doznači čovjek imaše za ime "živo biće";
Stvaranje 2,20 čovjek označi njihovim imenima svu marvu, svu pticu nebesku, ali sebi samom, čovjek ne nađe pomoćnice koja bi mu bila sukladna.
Stvaranje 2,21 GOSPOD Bog učini zapasti u jedno mrtvilo čovjeka koji zaspa; on uze jedno od njegovih rebara i na njegovom mjestu sastavi meso.
Stvaranje 2,22 GOSPOD Bog promijeni rebro, koje je bio uzeo čovjeku, u jednu ženu koju mu dovede.
Stvaranje 2,23 Čovjek uskliknu: ` Evo ovog puta kosti moje kosti i mesa mojeg mesa, ova ovdje, zvat će se ženom jer je od čovjeka stvorena . `
Stvaranje 2,24 Tako ostavlja on svog oca i svoju majku da bi se priljubio ženi svojoj, i njih dvoje postaju jedno tijelo samo.
Stvaranje 2,25 Oboje bijahu nagi, čovjek i njegova žena, ne imajući uzajamno stida.

U prvom izvještaju čovjeka stvara zadnjeg, a u drugom izvještaju prvog.
U prvom izvještaju čovjeka stvara na svoju sliku, u drugom ga stvara da obrađuje vrt.
U prvom izvještaju nakon svakog čina stvaranja piše: Bog vidje da to bijaše dobro, a u drugom: Nije dobro za čovjeka biti sam. Stvorit ću mu jednu pomoćnicu koja mu je dopuna
Kako ovo objašnjavaš?

Prije vremena koje sam označila govori o trenutku nula, u tom trenutku zakoni fizike nisu vrijedili(postojali), govori o nekom sitnom djeliću sekunde(ne usudim se citirati koji djelić je u pitanju, nisam sigurna da ću dobro navesti) kaže da znanstvenici ne znaju, niti će ikada saznati što se u tom trenutku dogodilo. Paar kaže(ako dobro citiram) da je u tom djeliću sekunde Bog postavio zakone(kvantna fizika itd.) po kojima se proces Stvaranja odvijao.
Dalje kaže ovo što sam označila. Tu citira i Bibliju: bijaše svjetlost.

Da ne duljim(nisam sigurna ni jesam li dobro prrepričala), nije išao u detalje, odnosno nije
objasnio(koliko sam shvatila predavaje nije mu bila ni namjera, predavanje je o svjetlosti)
ovo o čemu si ti pisao(veliki prasak opisan u Knjizi Postanka.
Poslije ovog tvog upisa pkušala sam pronaći to objašnjenje no bezuspješno. Spominje se po nekim forumima, u nekim člancima, pa evo i Paar u ovom predavanju, no nisam našla detaljan opis.
Skrati mi muke, ako imaš neki link na rad, članak(bilo što) u kojem je to objašnjeno molim te podijeli ga. Sam veliki prasak, kvantna fizika i slično mi nisu jača strana(preslaba sam u tome),pa iz crtica ne uspijevam shvatiti a zanima me.

Amazon ($)

https://www.amazon.com/Beginning-Biblical-Creation-Science/dp/0881253286

Hvala

https://en.wikipedia.org/wiki/Nathan_Aviezer
Autor, ugodno iznenađenje.

Pojedini forumaši nisu fer.
Zamjerili mi što Knjigu Postanka ne tumačim doslovno. Samim time me zaintrigirali za ovu temu.
Nešto sam više pročitala i poslušala(i jednu i drugu stranu). Naravno sve je to nedovoljno i premalo.
Postavim pitanja na forumu i nigdje odgovora.

Još par pitanja, pa ako netko zna odogovor, bit ću zahvalna.

1. Stvara li Bog iz postojeće žive materije?
2,21 GOSPOD Bog učini zapasti u jedno mrtvilo čovjeka koji zaspa; on uze jedno od njegovih rebara i na njegovom mjestu sastavi meso.
Stvaranje 2,22 GOSPOD Bog promijeni rebro, koje je bio uzeo čovjeku, u jednu ženu koju mu dovede

2. Zašto nema govora o ženinoj majci i ocu?
e 2,23 Čovjek uskliknu: ` Evo ovog puta kosti moje kosti i mesa mojeg mesa, ova ovdje, zvat će se ženom jer je od čovjeka stvorena . `
Stvaranje 2,24 Tako ostavlja on svog oca i svoju majku da bi se priljubio ženi svojoj, i njih dvoje postaju jedno tijelo samo.

3. Bog je stvorio sav biljni i životinjski svijet, zapovjedio množite se i plodite.
Odnosno stvorio je i mužjake i ženke.
Zašto samo kod čovjeka intervencija pri stvaranju žene?
Da me se pogrešno ne razumije, ne govorim ovdje s pozicije feministkinja koje ovo tumače da su žene drugotne.
Zanima me više s pozicije intervencije kod stvaranja ljudskog roda, ljudskog roda nema bez muškarca i žene.

4. Ovo me čak najviše muči.
Bog je stvarao riječju. Ovdje se jedino mogu pozvati na Sv. Augustina(nisam o tome puno čitala niti znam).
Sv. Augustin kaže da je Bog stvarao riječju, jer da je stvarao drugačije stvarao bi od sebe. Nisam citirala do u riječ, no mislim da je jasno o čemu govorim.

I životinje i čovjeka je stvorio od zemlje(tako piše).
Kako je čovjeka oblikovao? Po Sv. Augustinu teološki pogrešno bi bilo reći da ga je oblikovao "svojim rukama".
Stvaranje 2,7 GOSPOD Bog oblikova čovjeka u blatu uzetom iz tla. On puhnu u njegove nozdrve dah života, i čovjek posta jedno živo biće.

Isto pitanje i za stvaranje žene:
e 2,21 GOSPOD Bog učini zapasti u jedno mrtvilo čovjeka koji zaspa; on uze jedno od njegovih rebara i na njegovom mjestu sastavi meso.
Stvaranje 2,22 GOSPOD Bog promijeni rebro, koje je bio uzeo čovjeku, u jednu ženu koju mu dovede.

p.s i deterministički kaos.
Kako ga kreacionizam tumači? Pozitivno ili negativno

1. Ne mora. Ovdje je više naglasak da smo isti, meso od mesa, kosti od kostiju.
Da žena nije druga vrsta.
Uzmi u obzir da je rečeno u patrijalhalnom društvu, neke stvari su se trebale dodatno podcrtavati.

2. Isto kao i prvo. Publika je prvenstveno bila muška.

3. Jer čovjek ima dušu i besmrtan je (barem bio). Sve ostalo tu dušu nema, prolazno je, a spolovi i seks su onda način bivanja u vremenu.

4. Nije problematično. Zvuk=vibracije zraka. Jednostavno prijenos energije s jednog na drugo mjesto. Ali opet, kriva je interpretacija. Fraza stvaranje riječju prvenstveno znači da stvara i ex Nihili, nisu mu potrebni nikakvi drugi preduvjeti.

Ne prozivam kreacionizam, da me se ne bi pogrešno razumjelo. Od kreacionizma sam digla ruke zbog priča o; ravnoj zemlji, nepostojanju gravitacije i sličnih stvari koje se izvlače iz Biblije. Ne tvrdim da to svi govore, no ima ih. Zbog ove teme sam ponovno pogledala neka videaa T. Terzina. Pokušavam neke stvari shvatiti.

1. Kreacionisti tvrde da Bog nije stvarao iz postojeće žive materije, no Biblija kaže da je, ženu.
I napravio si grešku. Za čovjeka ne piše da je stvoren po vrsti.
Za biljni i životinjski svijet piše: stvori ih po vrstama, a za čovjeka: načinimo čovjeka na sliku svoju.

2. Slažem se da je Knjiga Postanka pisana za tadašnju publiku.
No ako ćemo je doslovno čitati dolazimo do problema po pitanju ženinih roditelja.

3. Iskreno nisam razumjela što si htio reći.

4. Na prethodnim stranicama, u raspravi oko biljnog svijeta, pojedini forumaši
su odbijali i samu pomisao da je zemlja proizvela biljke(sjeme itd)
Ovdje piše da je Bog čovjeka oblikovao od zemlje, Bog stvara riječju.
Nisam naišla na odgovor kod kreacionista na koji način je Bog čovjeka oblikovao.
Ovdje ću citirati Sv. Augustina:
Zato nije na tvoju riječ morska dubina, nego već od gorkih voda odvojena zemlja izbacila ne gmazove obdarene živim dušama ni ptice, nego uistinu živu dušu.
Knjiga trinaesta, Glava 21.
https://www.scribd.com/doc/23745183/ISP ... je-Augusti

Koliko sam razumjela ovo što Sv. Augustin piše, zemlja je izbacila čovjeka(živu dušu), neko moje slobodno tumačenje, po Božjoj riječi(informaciji, naredbi) zemlja je proizvela i čovjeka.
Pitanje je: kako kreacionisti objašnjavaju način na koji je Bog oblikovao čovjeka

1. Čovjek je stvoren, zaseban je, druga je vrsta od drugih životinja.

2. Taj dio fali. Gle, imaš i mitova s Lilith, samo to su vjerojatno kasnije modifikacije.

3. Kod čovjeka na početku nije moralo biti seksa.
Čovjek je bio besmrtan, zar ne?

4. Mene su na vjeronauku učili da znanost nije suprotna vjeri. Mislim, i sam sam magistar, kroz neko vrijeme ću vjerojatno postati i doktor.
Vjera odgovara na pitanje što, a znanost kako.
Uostalom, što znači Adam na hebrejskom?
Zemlja, glina?
Što znači Eva?
Ne može se baš sve shvaćati doslovno.

1. Ne kažem da nismo posebna vrsta, neho govorim o onome što u Bibliji piše.
U Bibliji piše da je Bog biljni i životinjski svijet stvorio po vrstama a čovjeka nije po vrsti već na svoju sliku: Bog stvori čovjeka na svoju sliku.
Iskreno nisam ja toliko pametna da bih to skužila , to sam pročitala u Ispovijestima Sv. Augustina. Tko god šta mislio o njemu ja ga volim.

2. Znam da ima neki mit o Lilith, nikada pročitala, samo čula.

3.Zaboravio si zapovijed: rađajte se i množite. A rađanje podrazumijeva znamo što.

4. Sretno
U cijelosti se slažem sa napisanim. I ja osobno isto mislim, i isto su me učili.
Ali mislim da se ti i ja nismo razumili. Napisala sam u prethodnom postu da od kreacionista(koji doslovno čitaju Bibliju) nisam čula objašnjenje na koji način je Bog čovjeka oblikovao. Moram naglasiti od onoga što sam do sada čula/pročitala.

Ovdje treba pošteno reći da ni znanost na ovo pitanje još nije dala odgovor.
Ne zna se kako je nastao život i paleontološki nalaz zajedničkog humanoidnog pretka
još nije pronađen. Pišem po sjećanju, možda su ga u međuvremenu i pronašli

1. Pa da, čovjek je unikatan

2. https://www.britannica.com/topic/Lilith-Jewish-folklore
Ima dosta veze s mezopotamskom mitologijom, židovi su ionako od tamo, iz Iraka.

3. Da, ali to nije početak. Prvo je stvorio ženu, ne može biti znamočega bez dva spola

4. Ok, bilo bi zanimljivo čuti kreacionistički odgovor
Genetski svi smo potomci jednog muškarca i žene.
No to nije zato što je zbilja bio samo jedan, nego zato što su y-dnk i mt-dnk ostalih izumrli kroz godine...

Eva je Živka. Mati svih živih. Zanimljivo je ovo živih? Sta znaci to tocno "živih". Ako je ona mati svih zivih, tko su onda mrtvi

Ne samo seksa, nego i svih drugih tjelesnih funkcija.

Ako je netko tjelesno besmrtan, što će mu metabolizam uopće?




Mene su isto na vjeronauku učili da su Adam i Eva simbolika. A onda sam u kasnijoj dobi saznao da je taj pogled hereza koja vodi u pakao.

Tko će ga znati...

1. Vi muškarci ste unikati a mi žene smo unikatnije od vas. Ipak je stvaranje žene detaljnije opisano, pa

2. Eto da te nije tko zna kada bih pročitala mit o Lilith

3. Da ja ne bih teološki razmatrala znamošta u Knjizi Postanka i tko zna šta nadrobila pametnije mi je da postavim ono što je papa Ivan Pavao II o tome napisao(odnosno članak u kojem se razmatra papino pisanje).

Ivan Pavao II. nudi osvježavajući pogled na biblijska izvješća o stvaranju. Umjesto apstraktna sagledavanja izvornoga Božjeg plana, Papa želi razmotriti iskustva tijela i spolnosti prvoga muškarca i prve žene. Mi, dakako, nemamo nikakvo izravno iskustvo njihova stanja posvemašnje nevinosti. Unatoč tome, Papa daje naslutiti kako u svakome od nas postoji “odjek” toga početka. Izvorna su ljudska iskustva, kaže on, “uvijek u korijenu svakoga ljudskoga iskustva… Štoviše, ona su toliko isprepletena sa svakodnevnim životnim stvarima da uglavnom ne prepoznajemo njihov izvanredni značaj” (TOB 11,1).

Tim se iskustvima približavamo putem “sim­bolizma biblijskoga jezika” (KKC, br. 375). Simbolika je najprikladniji način prenošenja dubokih duhovnih istina, što Knjiga Postanka upravo teži činiti. Ne moramo se uznemiravati suvremenim izjavama kako je znanost “osporila” iskaze o stvaranju u Knjizi Postanka. Opisi stvaranja nikada nisu ni bili zamišljeni kao znanstveni iskazi o postanku svijeta. Znanstveno je znanje kao takvo bez dvojbe vrijedno, ali nam ono ne može ponuditi duhovni smisao našega postojanja. Za tu su se svrhu od Boga nadahnuti autori Svetoga pisma služili simbolikom koja nam je poznata.

Evo jedne analogije. Uzmite u obzir razliku kada u oči žene gleda okulist i kada to čini njezin suprug ili mladić. Znanstvenik promatra njezinu rožnicu i bilježi znanstvene podatke. Onaj koji je ljubi promatra njezinu dušu te je ishod (barem se nadamo) nešto daleko poetičnije i nadahnutije. Znači li to kako znanstvenik “osporava” zaljubljenoga? Nipošto. Posrijedi su samo dva različita viđenja jedne te iste stvarnosti. Tvorac Knjige Postanka nije znanstvenik, već zaljubljenik, od Boga nadahnut kako bi proglasio duhovna otajstva na početku svijeta i čovječanstva. Kada razmatramo odlomke o stvaranju, moramo ovo imati na umu.

Po Ivanu Pavlu II., tri su iskustva koja na poseban način određuju ljudsku osobu u stanju nevinosti: samoća, jedinstvo i nagost. Na razmatranje dubokih Papinih misli o ovim iskustvima mogli bismo potrošiti puno tinte (v. moju knjigu Theology of the Body Explained). Ovdje, dakako, donosim tek osnovni nacrt. Vidite hoćete li poput mene pronaći “odjeke” tih iskustava u svome srcu.

Izvorna samoća: prvo otkriće “osobnosti”
“I reče Gospodin Bog: ‘Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć kao što je on’” (Post 2,18). Najočitije je značenje ove “samoće” to što je muškarac usamljen bez žene. No, Papa u ovim riječima iznalazi još jedan dublji smisao. Ovo izvješće o stvaranju čak i ne razlikuje muško od ženskoga sve do Adamova “tvrda sna”. Ovdje Adam predstavlja sve nas – muškarce i žene (adam u hebrejskome jeziku znači “čovjek” u generičkome smislu). Čovjek je “sam” jer je jedino tjelesno stvorenje stvoreno na sliku i priliku Božju. Čovjek je “sam” u vidljivu svijetu kao osoba.

Kada Adam imenuje životinje, otkriva ujedno i svoje “ime”, svoj identitet. Tražio je “pomoć”, ali je nije našao među životinjama (v. Post 2,20). Adam se razlikuje od životinja. Što to ljudska osoba posjeduje, a životinje ne? Jednom riječju, slobodu. Adama ne određuje tjelesni nagon. On je stvoren “od praha” poput životinja (tjelesan je), ali ujedno ima i “dah života” koji oduhovljuje njegovo tijelo (v. Post 2,7). Oduhovljeno tijelo nije tek tijelo, već je netko. Osoba može odlučiti što činiti sa svojim tijelom. Običan prah to ne može.

U toj slobodi Adam sama sebe doživljava kao sebstvo. On je više od “objekta” u svijetu; on je “subjekt”. Posjeduje “unutarnji svijet”, odnosno “unutarnji život”. Nemoguće je govoriti o unutarnjemu životu vjeverice ili pak pileta. Riječi “subjekt” i “osoba” podrazumijevaju upravo taj “unutarnji život”. Unatoč određenoj suvremenoj propagandi koja tvrdi suprotno, znamo kako ne stoji da su “i pilići ljudi”. Ljudi su dužni biti dobrohotni prema svim Božjim stvorenjima (v. KKC 2415–2418), no ni jedno drugo tjelesno stvorenje ne dijeli dostojanstvo stvorenosti na sliku i priliku Božju.

Zašto je Adamu podarena sloboda? Jer je pozvan na ljubav, a ljubav nije moguća bez slobode. U svojoj samoći Adam shvaća kako je ljubav njegov izvor, njegov poziv i njegova sudbina. Shvaća kako je, za razliku od životinja, pozvan ući u “savez ljubavi” sa samim Bogom. Upravo taj odnos ljubavi prema Bogu određuje Adamovu “samoću” bolje no išta drugo. Okusivši tu ljubav, on ujedno svim svojim bićem čezne tu ljubav (taj savez) podijeliti s drugim bićem poput sebe. Radi toga “nije dobro da čovjek bude sam”.

Stoga je Adam u svojoj samoći već otkrio svoj dvojaki poziv: ljubiti Boga i ljubiti bližnjega (v. Mk 12,29–31). Otkrio je i vlastitu sposobnost da zaniječe taj poziv. Bog Adama poziva na ljubav; nikada ga ne sili jer se prisilna ljubav uopće ne može smatrati ljubavlju. Adam na Božji poziv može odgovoriti s “da” ili “ne”. Taj je temeljni izbor izražen i ostvaren kroz njegovo tijelo. Samoća – prvo otkrivanje osobnosti i slobode – jest nešto duhovno, ali se “iskušava” tjelesno. Kako kaže Ivan Pavao II., “tijelo izražava osobu” (TOB 7,2). Mogli bismo reći i kako tijelo izražava slobodu osobe ili bi makar tako trebalo biti.

Posluživši se jednim zlorabljenim izrazom, mogli bismo reći kako je Bog u potpunosti “za izbor”. On je taj koji nam je ponajprije darovao slobodu. No, neki se izbori protive našemu pozivu na ljubav. Neki izbori nikada ne donose sreću. Mi na neki način jesmo “slobodni činiti sa svojim tijelom što nas je volja”. Međutim, nismo slobodni određivati je li ono što sa svojim tijelima činimo dobro ili zlo. Kao što je Adam naučio, to je drvo (“drvo spoznaje dobra i zla”) s kojega ne smije jesti jer će umrijeti (v. Post 2,16–17). Stoga se ljudska sloboda (odnosno “izbor”) u potpunosti ostvaruje ne određivanjem što je dobro, a što zlo, već ispravnim odabirom između te dvije stvarnosti.

Svi su ovi uvidi sadržani u Adamovu iskustvu samoće. Sloboda je dana za ljubav. Ona može dovesti do podjela i razaranja, no namijenjena je davanju života i uspostavi jedinstva. To je naš izbor.

Izvorno jedinstvo: zajedništvo osoba
Nakon što je Adam dao imena svim životinjama te među njima nije pronašao nikoga koga bi mogao ljubiti, možemo zamisliti njegove osjećaje kada je ugledao ženu. Njegov usklik: “Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega!” (Post 2,23) izražava potpunu zadivljenost i očaranost.

Uočite usredotočenje na tijelo. Adam je oduševljen njezinim tijelom jer je to, kako ističe Papa, “konačno” tijelo koje izražava osobu. Sve životinje koje je imenovao bile su tijela, ali ne i osobe. To se u našemu jeziku gubi, ali za Židove “tijelo” i “kosti” podrazumijevali su čitavo ljudsko biće. Stoga je stvaranje žene iz Adamova rebra (v. Post 2,21–22) slikovit način izražavanja činjenice kako muškarac i žena dijele isto čovještvo. Oboje su osobe stvorene na sliku Božju. Oboje su “sami” na svijetu, u smislu da se oboje razlikuju od životinja (izvorna samoća); oboje su pozvani na život u savezu ljubavi.

“Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu, i bit će njih dvoje jedno tijelo” (Post 2,24). To iskustvo jedinstva pobjeđuje muškarčevu samoću u smislu biti sam bez “drugoga”. No, ujedno i potvrđuje sve što je vezano uz ljudsku samoću u smislu da su muškarac i žena oboje osobe koje se razlikuju od životinja. Ljudsko sjedinjenje u “jedno tijelo” svjetlosnim je godinama daleko od parenja životinja. U čemu je ta golema razlika? Iako u biološkome smislu, valja to priznati, postoji velika sličnost, ljudsko spolno sjedinjenje nije tek puka biološka stvarnost. Ono je ujedno i duhovna i teološka stvarnost. Ljudsko je tijelo načinjeno kako bi otkrivalo duhovno otajstvo božanske ljubavi i sudjelovalo na njemu. Po riječima Katekizma: “U braku intimna tjelesnost supružnika postaje znak i zalog duhovnog zajedništva” (KKC, br. 2360). Životinje nisu sposobne za “duhovno zajedništvo” jer nisu duhovna bića. Njihov “prah” nije ispunjen Duhom Svetim. Nisu stvorene na sliku Božju.

Stoga, postati “jedno tijelo” ne znači samo spojiti dva tijela (kao što je to slučaj sa životinjama), već je posrijedi “’sakramentalni’ izričaj koji odgovara zajedništvu osoba” (TOB 31,2). Prisjetite se našega razmatranja o “sakramentalnosti” tijela. Ljudsko tijelo čini vidljivim nevidljivo otajstvo Boga koji je i sam vječno zajedništvo Osoba; Boga, koji je i sam ljubav.

Ovdje Papa unosi dramatičan razvoj u katoličko razmišljanje. Tradicionalno, teolozi su govorili kako smo Božja slika kao pojedinci, po našoj razumskoj duši. Razumije se kako je to točno. No, Ivan Pavao II. čini korak dalje kada kaže: “Čovjek postaje slika Božja ne toliko u trenutku samoće, koliko u trenutku zajedništva.” Drugim riječima, čovjek je slika Božja “ne samo preko vlastita čovještva, već i putem zajedništva osoba što ga muškarac i žena tvore od početka”. On čak kaže kako to “tvori možda najdublji teološki vid svega što se može reći o čovjeku”. Naposljetku, primjećuje kako se na “sve to, od samoga početka, spustio blagoslov plodnosti” (TOB 9,3).

Bog spolnoj ljubavi nije mogao podariti viši smisao ni veće dostojanstvo. Kao što smo već rekli, bračno sjedinjenje treba na neki način biti slika nutarnjega života Trojstva! Kada bismo ovu istinu mogli u potpunosti usvojiti i razmatrati je, nikada više ne bismo na isti način doživljavali spolnost. Podsjetimo se kako Bog nije spolno biće. Svaka ovozemaljska slika blijedi pred božanskom stvarnošću. Svejedno, Bog nas je stvorio kao muškarca i ženu i pozvao na zajedništvo kao prvotnu (izvornu, temeljnu) objavu vlastitoga otajstva u stvorenome svijetu. Na to Papa misli kada opisuje brak kao “praiskonski (prvotni) sakrament”. Razumije se kako je čitava stvarnost bračnoga života zapravo sakrament. No, to “otajstvo veliko” nigdje nije očitije doli kada dvoje postanu “jedno tijelo”.

Izvorna nagost: ključ za razumijevanje izvornoga Božjeg plana
Nakon što smo razmotrili izvorna iskustva samoće i jedinstva, spremni smo istražiti i treće izvorno iskustvo – nagost.

Nakon riječi koje opisuju njihovo jedinstvo, čitamo kako “bijahu oboje goli – čovjek i njegova žena – ali ne osjećahu stida” (Post 2,25). Papa kaže kako je, od svih ulomaka iz izvješća o stvaranju, “upravo ovaj ključ” za razumijevanje izvornoga Božjeg plana za ljudski život. To je vrlo odvažna izjava. Ukratko, ako ne shvaćamo smisao retka iz Post 2,25, ne shvaćamo ni smisao toga što smo stvoreni kao muško i žensko niti shvaćamo sebe i smisao života.

Ali, kako možemo shvatiti izvornu nagost kada – budući da smo baštinili “smokvino lišće” – nemamo o tome izravnoga iskustva? To možemo jedino putem oprjeke: sagledavajući naše iskustvo stida i “preokrećući ga”.

Žena ne osjeća potrebu prekriti tijelo kada je sama pod tušem. No učinila bi to ako bi joj neki nepoznati muškarac banuo u kupaonicu. Zbog čega? Papa iznosi kako je “stid” u ovome slučaju neka vrsta samoobrane od toga da se prema osobi postupa kao prema predmetu požude. U slučaju ove konkretne žene, ona u svojoj nutrini zna da nije zamišljeno da se ikada prema njoj odnosi kao prema “predmetu” uživanja. Iskustvo je uči kako su muškarci (zbog požude koja je proizišla iz istočnoga grijeha) skloni žensko tijelo svoditi na razinu predmeta. Stoga, ona svoje tijelo ne prekriva jer je “zlo” ili “sramotno”, već kako bi svoje dostojanstvo zaštitila od “požudna pogleda” neznanca – pogleda koji je lišen poštovanja prema njezinu Bogom danom dostojanstvu kao osobe.

Uzmemo li ovo iskustvo straha (stida) u nazočnosti druge osobe i obrnemo li ga, dolazimo do Adamova i Evina iskustva nagosti lišene stida. Pohota (spolna želja koja teži vlastitoj ugodi) tada još ne bijaše ušla u ljudsko srce. Stoga, naši praroditelji u međusobnoj nazočnosti nisu imali nikakve obrane jer pogled drugoga nije bio prijetnja njihovu dostojanstvu. Ivan Pavao II. to pjesnički izražava da oni “gledaju i spoznavaju jedno drugo… posvemašnjim spokojem nutarnjega pogleda” (TOB 13,1). Taj “nutarnji pogled” upućuje ne samo na viđenje onoga tjelesnog, već tijela koje otkriva osobni i duhovni misterij. Oni su vidjeli kako je Božji plan ljubavi (teologija) upisan u njihova naga tijela i to je bilo upravo ono za čim su žudjeli – ljubiti kako Bog ljubi u svojim tijelima i kroz njih. A u ljubavi nema straha (stida). “Savršena ljubav izgoni strah” (1 Iv 4,18).

Upravo je zbog toga “nagost bez stida” ključ za razumijevanje Božjega plana za naše živote – ona otkriva izvornu istinu ljubavi. Ovo nam valja dobro usvojiti: Bog je “od početka” spolnu želju stvorio upravo kao pokretačku snagu ljubavi kako bismo ljubili poput njega: u slobodi, iskrenosti i potpunu sebedarju. Tako ju je par opisan u Knjizi Postanka i iskusio. Spolnu želju nisu doživljavali kao poriv ili pak nagon za sebično udovoljavanje. Iskustvo pohote uslijedilo je tek nakon pojave grijeha. Pohota je posljedica onoga što bismo mogli nazvati “sindromom praznih guma”.

Budući da su prvi muškarac i prva žena bili “u potpunosti ispunjeni” Božjom ljubavlju, bili su potpuno slobodni biti dar jedno drugome. Bili su “slobodni samom slobodom dara”, kako se Papa izrazio (TOB 15,1). Jedino osoba slobodna od sklonosti k požudi sposobna je biti istinski “dar” drugome. “Sloboda dara” stoga je sloboda za blagoslivljanje, odnosno sloboda od poriva da se zgrabi i posjeduje. Takva je sloboda prvome paru omogućila biti “nagima bez stida”.

Naše je iskustvo spolnosti, poradi grijeha, postalo strašno iskrivljeno. Posred svih tih iskrivljenja možemo biti skloni pomisliti kako spolnost po sebi mora biti zla (iz čega proizlazi mentalitet: “tijelo-zlo/spolni odnos-prljav”). No, iskrivljenja koja su nama tako dobro poznata nisu u samoj srži spolnosti. U srži spolnosti otkrivamo znak Božje vlastite dobrote. “I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro” (Post 1,31).

Po Ivanu Pavlu II., nagost bez stida pokazuje kako je prvi par imao dioništvo u tome istom Božjem viđenju. Oni su poznavali svoju dobrotu. Poznavali su Božji veličanstveni plan ljubavi. Vidjeli su ga upisana u svoja tijela i iskusili ga u svojoj uzajamnoj želji. Mi smo to veličanstveno viđenje izgubili s pojavom grijeha. No, ne zaboravimo: “Isus je došao obnoviti stvorenje u čistoći njegovih početaka” (KKC, br. 2336). To se ne će dovršiti doli na nebu, no ipak, po daru otkupljenja, možemo već u ovome životu početi ponovno prisvajati ono što smo izgubili.

4. Slažem se da bi bilo zanimljivo čuti kreacionistički odgovor o načinu na koji je Bog čovjeka oblikovao, možda je negdje i odgovoreno na to pitanje a da nisam pročitala/čula.

Zajednički humanoidni predak. Na osnovu genske sličnosti ili čega već?
Provejrila sam, paleontološki nalaz još nije pronađen

A kako bi se razmnožavali bez seksa?
Čovjek je bio uvjetno besmrtan.