Trajan, koji je ovu zakonsku odredbu uveo kao važeću u celom carstvu, time je u rimsko krivično pravo uneo jednu novu kategoriju prestupa: nomen Christianum. Ona je ubuduće mogla da bude sadržaj optužnice, predmet sudske rasprave i razlog za izricanje presude. Ali zbog čega je javno priznanje „ja sam hrišćanin“ bilo dovoljno da neko bude osuđen na smrt kao zločinac i izručen dželatima?

Odluka rimskih pravnika počivala je na dve osnovne ideje: oni su insistirali na tome da je pripadnost hrišćanskoj veri kažnjiva, ali nisu dozvoljavali krivično gonjenje od strane države i zahtevali su da se optuženi lično pojavi pred sudijom. Dopuštali su da hrišćanin sud napusti kao slobodan čovek ako u poslednjem trenutku odluči da prinese žrtvu bogovima – ma kako nedvosmisleni bili dokazi i iskazi svedoka koji su ukazivali da je optuženi hrišćanin. Pokajanje na delu bilo je dovoljno da ga oslobodi. Drugim rečima: jedan jedini čin odanosti, izvršen potpuno javno, pred kipovima bogova i cara, bio je dovoljan da se oslobodi optužbi. Ko to učini, vraćao se u rimsko društvo. U očima hrišćana je, međutim, činio izdaju za koju nije moglo biti milosti i oproštaja. Sa druge strane, tužilac bi u takvom slučaju bio osramoćen, ma kako čvrste dokaze da je podneo, pa je čak rizikovao i da sam bude osuđen zbog zlonamernog klevetanja.

Trajanovi propisi nisu sledili savremenu pravnu logiku, već načelo političke oportunosti. Ni caru ni njegovim pravnicima nije palo na pamet da bi zadatak prava morao biti da pojedinca zaštiti od proizvoljne primene državnog monopola na silu. Prvorazredna dužnost kojoj su se povinovali bila je: pod svim okolnostima sačuvati mir i red u provincijama. Iz jednostavnog posmatranja Rim je izvukao jednako jednostavan zaključak: pošto je hrišćanin odbijao način života svojih suseda u gradovima, i razdraživao ih u tolikoj meri da je dolazilo do nemira i pobuna, on je remetio javni red, a na kraju je ugrožavao i mir provincije – što je bio dovoljan razlog da bude progonjen kao neprijatelj cara i države. Osim prigovora da su neprijatelji mirnog zajedničkog života u gradovima, hrišćani su dodatno sumnjičeni i za političku nelojalnost jer su ipak odbacivali kult cara, koji je činio očiglednom tesnu vezu podanika sa monarhom i imperij om. Ma koliko glasno preklinjali nebo da prema carskom gospodaru bude milostivo, to im ništa nije vredelo ukoliko su odbijali da kao žrtvu caru prinesu nekoliko zrna tamjana. Iz takve situacije nije bilo izlaza. U Rimu se lojalnost pretakala u religioznost.

Progoni su bili prekasno

Kršćane su rimski imperatori ubijali na svakom koraku, ali krv mučenika je davala uvijek novo sjeme i tako Sotona nije imao uspjeha. Kad kršćanstvo postaje s Konstantinom državna religija, nažalost gubi bitku na jedan novi način. U Crkvu dolaze neobraćeni pogani, miješaju je kršćanstvo i poganstvo. Poganski hramovi postaju crkve, kipovi Jupitera i Merkura su preimenovani u Petra i Pavla. 25.12 rođendan Tamuzov, i njegovih pandam božanstava je uzet kao rođendan Kristov. Od tada se mnoge nekršćanske prakse uvlače u crkvu. Nema više progona, nebiblijske dogme ulaze u kršćanstvo, crkva postala mlaka i tako cijeli srednji vijek, dok se nisu protestanti pojavili.

Čime je obrazlagana kažnjivost pripadnosti verskoj zajednici koja je državu poštovala kao bogomdanu, molila se za nju, plaćala joj poreze i
poštovala njene zakone

Te "poganske prakse" su u kršćanstvu uvijek bile, od samih početaka, jer se kršćanstvo od početka saživjelo s kulturom svoga okruženja. Radi se o kulturnim praksama obraćenih naroda, ne poganskim vjerovanjima.

Nikakve "nebibilijske dogme" nisu ušle u kršćanstvo, nego je Biblija sastavni dio Crkvenog nauka. Nauk definira Crkva, jer je taj autoritet povjeren njoj, što upravo biblija potvrđuje. i sam kanon Biblije je definirala Crkva. Sve Crkvene dogme su samim time biblijske, bazirane na autoritetu apostola potvrđenog u svetom pismu.

Ovo je skroz bezveze , jer svaku monoteističku praksu možemo istumačiti da ima paganski koren.

Rečenica ti je kontradiktorna i nelogična.

Pa objasni zašto i kako mi je rečenica kontradiktorna i nelogična?!

Jahve je izvorno bio bog rata i munje štovan u Judeji a kasnije postaje vrhovno božanstvo Kraljevstva Izrael, prelaskom Židova na monoteizam jedini Bog.
I sam judaizam ima hrpu poganskih korijena.

Jahve je izvorno bio bog rata i munje štovan u Judeji

Ne kontam.

Poganske prakse su oduvijek bile u kršćanstvu, ali to nisu poganske prakse!?
Ako su poganske prakse oduvijek bile u kršćanstvu, kakve su to onda (nebiblijske) dogme ušle u kršćanstvo?

Riječ Jahve ne predstavlja ime kao ime, niti osobu, nego pojašnjava kakav je naš Bog.

Jahve je izvorno bio bog rata i munje štovan u Judeji a kasnije postaje vrhovno božanstvo Kraljevstva Izrael, prelaskom Židova na monoteizam jedini Bog.
I sam judaizam ima hrpu poganskih korijena.

136:2 Slavite Boga nad bogovima; jer je doveka milost Njegova.
136:3 Slavite Gospodara nad gospodarima; jer je doveka milost Njegova

....što se tiče Božjeg imena Jehova ili Jahve

Jehova je izmišljotina jehovinih svjedoka.

Ne, pogledaj prvi video....

Nisu se Židovi odjednom probudili kao monoteisti, radilo se o procesu koji je trajao stoljećima.
Od toga da je Jahve samo jedan od bogova, zatim vrhovno božanstvo, potom kao državni bog da bi na kraju postao jedini Bog Židova.
Naravno da Židovi u početku vjeruju u više bogova, zatim dolazi faza kad se ističe važnost Jahve i toga da je on vrhovni bog važniji od ostalih božanstava do potpunog prelaska na monoteizam i odbacivanja ostalih bogova.

Dokazi? Kako za te dokaze nisu znali prvi kršćani koji su slavili samo Uskrs?

Božić se počeo slaviti na rimski državni praznik Natalis Solis Invicti.