Formalno sam i dalje katolik, ne želim da me se povezuje s tim krindžom.



Ako moram birati između svečanog "showa" na latinskom i debiliziranog "showa" poput ovoga: https://www.youtube.com/watch?v=nZ5it20gKqw

...uvijek bih izabrao prvo. Ali dobro, ukusi se razlikuju.

Skuter u pravoslavnoj crkvi, nova carigradska ceremonija

Vidim da si iz nekog razloga navali sa Justinom , pa sam zato i pogledao po netu o njemu i ovome šta navodiš jer nisam bio upućen.

https://web.archive.org/web/20080223221643/http://www.vidovdan.org/print466.html

Tekst je na ćirilici , i sve mi govori da je to opis liturgije i molitvi , a ne neki razgovori.

Ja uprano ti govoirm da suština liturgije nije svesno znanje o teologiji i smislu hrišćanske misli o kojem vernik promišlja , već je u pitanju svesnosti božje prisutnosti kroz i učestvovanje vernika u božjoj matrici koju postavlja bogosluženje.

I da ponovim , vera i liturgija je za sve ljude pogotvo za neuke:
Po Mateju:

Blago siromašnima duhom, jer je njihovo carstvo nebesko;
Blago onima koji plaču, jer će se utešiti;
Blago krotkima, jer će naslediti zemlju;
Blago gladnima i žednima pravde, jer će se nasititi;
Blago milostivima, jer će biti pomilovani;
Blago onima koji su čistog srca, jer će Boga videti;
Blago onima koji mir grade, jer će se sinovi Božji nazvati;
Blago prognanima pravde radi, jer je njihovo carstvo nebesko;
Blago vama ako vas uzsramote i usprogone i reknu na vas svakojake rđave riječi, mene radi.

To nije nedjeljna misa nego neki festival

Ne kužim pojedine. Hajde dobro ovi "pravoslavni šizmatici" (šalim se Joe), koji nemaju pojma o katoličkoj misi. Ali zar Hrvati da se čude rock and rollu na misi??

Pa to pitanje je već pola stoljeća prevaziđeno.

Moja prva sjećanja o misama po Bosni, tamo sa početka 1980ih su prepuna električnih gitara.
Jednostavno ne mogu poimati nešto kao neku "novotariju" ono što ni za mog ćaću nije bila novotarija kad je bio mlad.

Promotrimo samo Međugorje u kojemu se svake godine održavaju mise za mlade u formi rock koncerta.

Ostani pri poenti: kućna misa

BTW:
Ovaj spoj Liturgije riječi i euharistijskog slavlja prvi put se detaljno nalazi u Justinu mučeniku († 165), koji opisuje kršćansku službu s redom čitanja, propovijedi, molitvom zagovora, poljupcem mira i obrok.[3]

https://de.wikipedia.org/wiki/Eucharistie

Pa ostao sam pri poenti jer sam pročitao navode od Justina o liturgiji.

Ako znaš ćirilicu , pročitaj pa mi javi šta si pročitao jer tamo su njegovi citati o "poenti".

Opet ponavljam:
Situacija kućne mise, to je bila poenta.

Nije meni to nikakva novost, samo mi je uvijek bilo krindž.

I dok sam bio vjernik nije mi imalo smisla. Repriza kalvarijske žrtve i veselo pljeskanje uz gitare, ne ide jedno s drugim, jbg...

Ma kontam ja rock koncerte i gitare gde omladina peva sa muzičarima bogougodne pesme i himne , ali da samu misu prati band i gitare , to mi je iznanađenje.

Samo mi nije jasno što baš rock?? , zašto ne npr.nešto u stilu tzv.dalmatinskih ljiga ili tamburaša ili na kraju krajeva i turbo folka , jer njega vole najviše mladi katolici zar ne?? , dok rockeri poprilično ateistični.

Pošto mladi danas vole tehno muziku koja je uglavnom bez reči , e to će biti odlično za "misu za mlade".

@Joe
Evo jednostavno

Kućna misa prvih kršćana:
- kao carigradska ceremonija?
Ili
- govoreno normalnim tonom?

Pozivao si se na Justina da je on neki majstor za "kućne mise" , a nisi se referisao šta on zapravo govori(dao san ti link o njegovim citatima o liturgiji i molitvama).
Nema tamo nikakve kuće i sličnog.

Pravoslavna crkva kao i katolička svoje nasleđe baštini od Nikeje , pa tako je pravoslavna liturgija koja je uređena u 8.veku u Carigradu zapravo ovo:

http://mojepravoslavlje.blogspot.com/2011/04/bozanstvena-liturgija-svetog-jovana.html

Dakle , pravoslavna liturgija je od Jovana Zlatoustog iz 4.veka.

Izbjegavaš odgovor.
Kako je izgledala kućna misa prvih kršćana:
- kao carigradska ceremonija, samo pjevanje?
ili
- kao skup ljudi koji normalnim tonom govore i možda jednim djelom pjevaju?

(Justina sam naveo kao dokaz da se i govorilo ( liturgija riječi) a ne samo pjevalo.)

Pa to tvoje ponavljanje "liturgija reči" ne znači ništa i ja nisam video u onom linku gde su Justinovi citati išta na tu temu gde se jasno odvaja "pevanje" o "liturgije reči".

Šta ti to uopšte znači "liturgija reči"?? , ono kao neki dijalog ili propoved gde se čitaju jevanđelja??
I nema pevanja u crkvi u smislu da je to nešto što zabavlja ljude , već je "pevanje" osnova sakralnosti koja je u službi evharistije zarad bogougodnosti , a da ne govorim da je samo jevanđelje i biblija pisana u poetskoj osnovi zarad samog boga i njegove slave, jer poetika a samim time i melodija je sakralna i lakše se pamti i upija ta ista sakralnost koja je zarad boga a ne vernika.

Biliću , ti si čeljade 21.veka i izgubio si poentu značenja liturgije , ona nije zarad vernika nego je to služba bogu u kojem vernici učestvuju , i zato se na liturgiji peva zarad boga , a kad bi se samo govorilo onda bi to bilo zarad vernika i to se zove propoved , jer ipak je malo sumanuto da sveštenik govori bibliju bogu u službi njemu.

Šta se praviš blesav? Nisi odgovorio na pitanje.
Sam si naveo da je kućna misa prvih kršćana poenta.

Ponovo po neznam koji put pitam,

KAKO JE IZGLEDALA KUĆNA MISA PRVIH KRŠĆANA?

a) kao carigradska ceremonija, samo pjevanje
b) kao skup ljudi koji normalnim tonom govore i možda jednim djelom pjevaju?

Nisam nikad rekao da je kućna liturgija prvih hrišćana poenta , već sam rekao da se sakralna i simbolička matrica liturgije se prenosi na porodicu i kućni poredak ida je zato ona važna , a onda sam naveo večeru i ručak kao primer.

Ne znam kako je izgledala misa prvih hrišćana , znam samo navode Justina i još ponešto , ali to mi ne daje nikakvu sliku da tačno mogu reći "e to je liturgija prvih hrišćana".

Znam ja šta ti hoćeš ovim dokazati , da se liturgija uvek menjala po potrebi pa je logično da se menja i danas.
Ja to tako ne gledam , jer liturgija kod ranih hrišćana zasigurno nije bila jedinstvena u svojoj formi kao što ni sam nauk verovanja nije bio jedinstven , i zato su se dogodili prvi ekumanski crkveni sabori gde je usaglašen "simbol vere".
Dakle , liturgija je ono što imamo od 4.veka pa nadalje uz određene izmene i dopune ali suština je bila uglavnom ista.

Primjetio sam da ti vec nekoliko postova uporno pozivas na kucnu misu prvih krscana. Jos jedna tipicno modernisticko-protestantska zamka i hereza.
Takozvano vracanje ceremonija na misu prvih krscana katolicanstvo je do drugog vatikanskog sabora uvjek osudjivalo kao herezu. Zasto? Vratiti se na misu prvih krscana znaci kao da danas kazes odbaciti cemo sve tehnologije koje smo do sada postigli i vratiti se na razinu spiljskog covjeka.

Kako je izgledala misa prvih krscana mi ne znamo. Znamo da je imala raspored kao i drevna rimska misa. Medjutim Crkva ju je u svojoj mudrosti i razvoju dovela do savrsenstva. Vratiti se sa savrsenstva na "kaos" je smijesno.

E sad tvoj je problem sto ti ne shvacas da je i Rimska Misa Liturgija da Liturgija nije samo carigradski obred. Kad bi to znao znao bi i da ne zagovaram carigradski obred niti mislim da su prvi krscani slavili samo po carigradskom obredu

Da ali to je upravo ono sto se KC dogodilo nakon drugog vatikanuma, a za sto se Crkva prije grcevito borila da ocuva

Ovdje bih donio jedan podugacak clanak o devastaciji, medjutim mislim da ce dobro objasniti modernisticko-protestantsko krivovjerje postkoncilijaraca (kakvo zastupa recimo Blic)

U sklopu protestantske "reformacije" (tj. deformacije) devastirane su tisuće crkava, uništeni bezbrojni oltari, svete slike i kipovi. Protestanti, posebice kalvinisti, oživjeli su staru herezu ikonoklazma.

Njihov je bijes naročito bio usmjeren protiv starih oltara. Rušili su žrtvenike, jer su oni bili jedan od pokazatelja katoličkog pravovjerja. Naime, žrtvenik je jedan od dokaza da je sv. misa stvarna žrtva. Tako da je protestantska borba protiv starih oltara zapravo bila borba protiv misne žrtve.


O tome je pisao sv. Robert Bellarmin u 3. tomu De controversiis (De Missa, l. V., c. 16.), u poglavlju gdje je dokazao da je Crkva uvijek imala žrtvenike, a da se protestanti (koje zove "adversarii" - "protivnici") boreći protiv oltara, ustvari bore protiv cjelokupne otačke predaje o misnoj žrtvi i žrtveniku:
"Alterum caput unde agnosci potest sententia veterum patrum, sumitur ex ritu altarium erigendorum ad huius sacrificii celebrationem. Nam altaria non consuevisse erigi nisi ad sacrificia proprie dicta, adversarii non negant. Nam ideo Calvinus lib. 4. Institut. cap. 18. §12. ita loquitur de differentia sacramenti eucharistiae et sacrificii proprie dicti: 'Mensam', inquit, 'nobis dedit, in qua epulemur, non altare, super quod offeratur victima'. Et Petrus martir lib. cont. Gardinerum par. 3. in responsione ad obiectum 16. pag. 710. scribit, nullum esse debere altare in Ecclesia. Et denique non alia caussa est, cur hoc tempore adversarii altaria ubique demoliantur, et pro altaribus mensas conviviales subsistuant, nisi quod intelligant altaria signa esse evidentissima sacrificii proprie dicti."

("Drugo vrelo, odakle se može spoznati stajalište starih otaca, vidi se iz običaja podizanja žrtvenika za služenje ove žrtve. Naime, ni protivnici ne negiraju da se žrtvenici ne običavaju graditi osim za žrtvu u pravom smislu riječi. Zato Calvin ovako govori u lib. 4. Institut. cap. 18. §12. o razlici sakramenta euharistije od žrtve u pravom smislu: 'Stol nam je dao', kaže, 'na kojem se hranimo, a ne žrtvenik na kojem se prinosi žrtva'. I Petar mučenik [Petar Vermigli] u knjizi contra Gardinerum par. 3 u odgovoru na prigovor 16., str. 710. piše da u Crkvi ne smije biti nikakvog žrtvenika. I prema tome, nema drugoga razloga zašto u ovo vrijeme protivnici posvuda uništavaju žrtvenike, a umjesto žrtvenika postavljaju gozbene stolove, nego zato što razumiju da su žrtvenici najočitiji znak žrtve u pravom smislu riječi.")


Nakon toga Bellarmin navodi pojedina mjesta iz djela starih kršćanskih pisaca koja govore o žrtvenicima. Već je u prethodnim poglavljima dokazao na temelju Svetoga pisma i spisa otaca da je sv. misa stvarna žrtva, a ovdje dodaje daljni dokaz iz vjekovne upotrebe žrtvenika:
"Quare si veteres patres ad Eucharistiam celebrandam altaria semper habuisse demonstrare poterimus, demonstratum simul erit Eucharistiam ex eorum sententia sacrificium esse vere ac proprie dictum. Ac primum in canonibus apostolorum 3. et 4. aperta est mentio altaris ad Eucharistiam offerendam erecti. Dionysius quoque cap. 3. Ecclesiasticae hierarchiae altaris meminerit. Tertullianus in lib. De poenitentia inter alia signa humilitatis poenitentium numerat presbyteris advolvi, aris Dei aggeniculari, et in lib. De oratione in ultimis verbis: 'Solemnior', inquit, 'erit statio tua, si et ad aram Dei steteris'. Cyprianus lib. 1. epist. 9. iubet ut non offeratur sacrificium pro quodam christiano defuncto, qui reliquerat presbyterum rerum temporalium procuratorem et caussam reddit, quia non est dignus ut pro illo sacrificetur, qui sacerdotem Dei ab altari abstraxit. Eusebius lib. 1. demonstr. evangel. cap. 6. multa dicit de altari Ecclesiae. Optatus Milevitanus lib. 6. contra Parmenianum: 'Quid est', inquit, 'tam sacrilegum, quam altaria Dei, in quibus aliquando et vos obtulistis, frangere?' Et ibidem altare esse dicit sedem Corporis Christi... S. Antonius, ut in eius vita scribit Athanasius, cum praevidit futuram haeresim Arianam, videre sibi visus est, feroces quosdam mulos calcibus evertentes Christi altaria."

("Zato ako uspijemo dokazati da su stari oci uvijek imali žrtvenike za celebriranje Euharistije, bit će istovremeno dokazano da je Euharistija po njihovom stajalištu žrtva istinita i u pravom smislu riječi. Pa, prvo u apostolskim kanonima 3. i 4. otvoreno se spominje žrtvenik podignut za prikazivanje Euharistije. I Dionizije spominje žrtvenike, cap. 3. Ecclesiasticae hierarchiae. Tertulijan u knjizi De poenitentia među ostalim znakovima poniznosti pokornika ubraja bacanje ničice pred svećenika, poklecanje pred žrtvenikom Božjim, i u knjizi De oratione među zadnjim riječima kaže: 'Svečanije će biti tvoje stajanje ako stojiš kod žrtvenika Božjega'. Ciprijan u lib. 1., epist. 9. naređuje da se ne prinosi žrtva za onog pokojnog kršćanina, koji je postavio svećenika za upravitelja vremenitih stvari i navodi kao razlog: da taj nije dostojan da se za njega žrtvuje, koji je svećenika Božjega odvukao od žrtvenika. Euzebije u lib. 1. demonstr. evangel. cap. 6. mnogo govori o žrtveniku Crkve. Optat Milevitanski u lib. 6. contra Parmenianum kaže: 'Što li je toliko svetogrdno kao razbijati žrtvenike Božje na kojima ste i vi nekada prikazivali?' I na istom mjestu kaže da je žrtvenik sjedište Tijela Kristova... Kad je sv. Antun [Pustinjak] predvidio da će se u budućnosti pojaviti arijansko krivovjerje, kako piše Atanazije u njegovom životopisu, činilo mu se da vidi nekakve divlje mazge kako kopitima ruše žrtvenike Kristove.")

Zadržimo se malo kod ovog zadnjeg primjera, koji je inače dosta poznat.
Sv. Antun Pustinjak je prorekao da će se pojaviti arijansko krivovjerje, dvije godine prije nastanka te hereze, u viziji u kojoj je vidio divlje mazge kako kopitima udaraju i ruše oltar.

Potražio sam među djelima sv. Atanazija životopis sv. Antuna Pustinjaka, da prenesem njegove točne riječi o ovoj poznatoj viziji. Stavaljam ih iz Evagrijevog prijevoda na latinski jezik, koji je nastao još u 4. stoljeću, a inače je kroz stoljeća bio najraširenija verzija životopisa sv. Antuna Pustinjaka.
Evagrijev prijevod spominje još i sv. Jeronim (De viris illustribus, cap. 125.): "Vitam beati Antonii de Graeco Athanasii in nostram sermonem transtulit" ("Život blaženoga Antuna je iz Atanazijevog grčkog preveo u naš govor").

Evo kako se opisuje viđenje sv. Antuna (Vita beati Antonii Abbatis, cap. 51.):
"Cum enim fratribus circa se sedentibus operaretur, intente fixit oculos in coelum, gemens atque suspirans; et post aliquantum spatium revelationis incoeptae nimio dolore contremuit; et statim fixis genibus ante Dei vultum provolutus oravit, ut clementia sua futurum scelus averteret. Succedunt orationi lacrymae, metus ingens invadit praesentes, obsecrant ut tantae calamitatis exponeret visionem. Singultus occupant vocem, lingua fletibus praepeditur, et in medio conatu sermo gemitu interrumpitur. Vix tamen cum vociferatione luctuosa ait: 'Melius est, o filioli, impendens piaculum cita morte lucrari'. Sic incipiens rursum lacrymis vincitur, et inter aegra suspiria tandem pectori commodans vocem: 'Magnum', inquit, 'quoddam et universis saeculis inauditum imminet nefas. Magno fides catholica turbine subvertetur, et homines iumentis similes Christi sancta diripient. Vidi enim altare Domini mulorum circumdatum multitudine qui crebris calcium ictibus omnia dissipabant. Haec est causa gemituum meorum quos audistis.' Et facta est vox Domini dicens: 'Abominabitur altarium meum'. Nec mora, visionem sequitur effectus; nam post annos duos saeva Arianorum irrupit insania."

("Kad je, naime, radio s braćom koja su sjedila oko njega, pozorno je upro oči prema nebu, jecajući i uzdišući, a nakon nekog vremena, poslije početka objave, stao se tresti od boli, i odmah je pohitio klečeći moliti pred licem Božjim da svojom milošću odvrati nadolazeći zločin. Molitvu su slijedile suze, velik je strah obuzeo prisutne; molili su ga da im pripovijedi to viđenje tolike opasnosti. Jecanje mu je obuzimalo glas, plač je sputavao jezik i hroptanje je prekidalo pokušaje govora. Ipak je jedva usred teških uzdisaja svladao glas: 'Bilo bi bolje, dječice, umrijeti nego doživjeti nadolazeću nedaću'. Tako je počeo, ali je potom svladan suzama, i usred bolnih jecaja ipak uspio pustiti glas iz prsiju: 'Veliki', rekao je, 'i u svim vjekovima nečuveni zločin prijeti. Velikim će se metežom potkopavati katolička vjera, i ljudi će poput goveda rastrgati svetinje Kristove. Vidio sam, naime, kako je žrtvenik Gospodnji okružen mnoštvom mazgi, koje su čestim udarcima kopitima sve uništavale. To je uzrok mojih jecaja koje ste čuli.' I čuo se glas Gospodnji kako govori: 'Oskvrnut će moj žrtvenik'. Bez zadrške, viđenje je slijedilo djelovanje: naime, nakon dvije godine izbilo je divlje arijansko ludovanje.")

Eto... A povijest se, nažalost, ponovila... U 16. stoljeću kad su protestanti razbijali žrtvenike, i u 1960-ima i 70-ima - nakon uvođenja Novus Orda - kad su modernisti, poput svojih protestantskih uzora, uništavali stare žrtvenike i zamjenjivali ih običnim stolovima.


A sad ću vam otkriti zašto sam uopće odlučio napisati ovaj tekst. Neki dan sam naišao na jedan članak Zvonka Pažina na portalu "Vjera i djela", gdje dotični tvrdi:
"U počecima su se kršćani okupljali oko stola koji je bio u običnoj kući. Bio je to stol za blagovanje. Osim toga, kršćani su se u početku čuvali toga da se njihova vjera poistovjećuje s poganskom. Kršćani, naime, nisu imali ni hrama, ni svećenika ni žrtvenika..."

Ovo su upravo one krive tvrdnje koje je pobio sv. Robert Bellarmin na gore navedenom mjestu, gdje je iz starokršćanskih spisa dokazao da su kršćani uvijek imali žrtvenike.
I sad pazite, nastavnici na današnjim KBF-ovima zastupaju i šire teze protiv kojih su se crkveni naučitelji poput Bellarmina tako žestoko borili. A ovo je samo jedan primjer... Gotovo u svakom Pažinovom članku mogao bih naći jedan ovakav problem.

I što se sad događa? Mladi svećenici se sjete da im je neki profesor rekao: "kršćani nisu imali ni hrama, ni svećenika, ni žrtvenika" - i onda takve ili slične stvari ponavljaju u propovijedima, na sablazan vjernika.

No, pitajmo se: Što li uče studente teologije ljudi koji su se otvoreno suprotstavili zahtjevu pape Benedikta XVI. da se u novom misalu točno prevedu riječi "pro multis" ("za mnoge") ili koji žele još novih euharistijskih molitava, npr. poseban kanon "za misu s djecom" (Z. Pažin - Prijevod trećeg izdanja Rimskog misala)?

Uopće ne bih obraćao pozornost na Pažinova pisanja da se ne radi o nekome tko utječe na odgoj budućih svećenika. Svjedoci smo tome da mladi svećenici, u velikom dijelu, imaju veoma slabo znanje.

A zašto nas to čudi ako imaju profesore koji se dive dekadentnom njemačkom "modelu vjerskog života" i koji govore stvari tipa: "kršćani nisu imali ni hrama, ni svećenika, ni žrtvenika"?
A u toj tezi se, usput budi rečeno, zapravo radi o lošoj interpretaciji riječi poganina Cecilija iz dijaloga Minucija Feliksa "Octavius".

No, i to je razjasnio Bellarmin na kraju gore navedenog poglavlja:
"Sed forte obiiciet aliquis Minutium Felicem, qui in dialogo qui inscribitur Octavius, inducit Caecilium ethnicum ita loquentem cum Octavo christiano: 'Cur nullas aras habent (christiani) nulla templa, nulla simulacra?' Sed facilis est solutio: Nam christiani illis temporibus duplici de caussa cavebant; ne ulli ethnici interessent in sacris nostris. Primum, quia non erant idonei ad tanta mysteria intuenda. Deinde, ob metum persequutorum, propter quam caussam etiam frequenter in cryptis et cavernis vel certe in privatis domibus furtim rem divinam facere cogebantur..."

("Ali, možda će netko predbaciti Minucija Feliksa, koji u dijalogu koji se naziva Octavius, uvodi poganina Cecilija koji ovako govori s kršćaninom Oktavijem: 'Zašto nikakve žrtvenike nemaju (kršćani), nikakve hramove, nikakve slike?' No, jednostavno je rješenje: Naime, kršćani su se u onim vremenima najopreznije čuvali iz dva razloga, da ne bi bilo koji pogani prisustvovali našim svetinjama. Prvo, jer nisu dostojni da gledaju tolika otajstva. Zatim, zbog straha od progonitelja, iz kojeg su razloga također često bili prisiljeni skrovito obavljati svete obrede u kriptama i špiljama i zasigurno u privatnim kućama...")

Dakle, ako pogani poput Cecilija nisu bili svjesni da kršćani imaju žrtvenike, to je bilo zato što su kršćani u tajnosti obavljali svete obrede u vremenima progona.
Pogledajte samo koliko je Bellarmin gore nabrojao svjedočanstava o kršćanskim žrtvenicima iz najranijih vremena.

I samo Sveto pismo daje svjedočanstvo tome. Sv. Pavao jasno kaže: "imamo žrtvenik":
"Imamo žrtvenik s kojega nemaju pravo jesti služitelji šatora."
(Heb 13, 10)

Upravo su to mjesto često navodili katolički pisci protureformacije kad su se suprotstavljali protestantskim ikonoklastima i rušiteljima oltara.

Na primjer, isusovac Franjo Coster (Enchiridion controversiarum nostri temporis, s.339.)
"In Epistola ad Haebreos, cap. 13. 'Habemus altare de quo edere non habent potestatem, qui tabernaculo deserviunt'. Satis manifeste dicitur in Ecclesia esse altaria, atque de illo altari aliquos edere, nimirum christianos, non autem illos qui tabernaculo deserviunt, id est, qui adhuc in Iudaismo legem observant, necdum conversi ad fidem. Si habemus altare, ergo et sacrificium, quae duo inter se sic referuntur, ut non possit esse altare, nisi propter sacrificium."

("U Poslanici Hebrejima, glava 13.: 'Imamo žrtvenik s kojega nemaju pravo jesti služitelji šatora'. Sasvim se očito kaže da u Crkvi ima žrtvenika, i da sa tog žrtvenika neki jedu, dakako kršćani, ali ne oni koji služe šatoru, to jest, koji još obdržavaju zakon u židovstvu, i nisu se još obratili na vjeru. Ako imamo žrtvenik, onda imamo i žrtvu, koji se međusobno tako odnose, da ne može biti žrtvenika, osim zbog žrtve.")

Treba čitati katoličke pisce iz vremena protureformacije. Kad ih čitate, zapravo shvatite da su oni pobijajući protestantske zablude, istodobno velikim dijelom pobili i zablude današnjih modernista. Jer modernizam i nije ništa drugo nego jedna nova verzija protestantizma.

Nije slučajno da su modernisti uništavali oltare i devastirali crkve, poput kalvinista iz 16. stoljeća. To je potpuno isti mentalitet, kojem je u središtu duhovnog života anarhični subjektivizam, a glavno pravilo molitve i liturgije: improvizacija.

Intervju talijanskog katoličkog novinara Simonea Ortolanija s preč. Vasiliosom Koutsourasom, protoprezbiterom Grčke pravoslavne Crkve:
”Vrijednost zapadne liturgijske crkvene baštine posvjedočena je u neizbrojivom mnoštvu svetaca koji su se po njoj posvetili. Ja, kao pravoslavac, kažem: Katolici, sačuvajte rimsku liturgijsku tradiciju!”

Prečasni oče, Misa na latinskom kakva je bila prije liturgijske reforme Pavla VI. 1969. godine, općenito se naziva ”Tridentskom Misom” ili ”Misom sv. Pija V.”, po papi koji ju je (kanonski) propisao 1570. godine za cijeli kršćanski zapad. Taj obred je zapravo još stariji i potječe u svojim bitnim sadržajima u otačko vrijeme. Ta liturgijska forma se jako cijeni na pravoslavnom kršćanskom Istoku, zar ne?

Zapravo, obred Rimske Crkve potječe od veliki crkvenih otaca i smatra se jednim od najstarijih i najautentičnijih obreda univerzalne Crkve. Možemo, dakle, ustvrditi da je rimska euharistijska anafora (Rimski kanon Mise) među najstarijim anaforama i vrlo je vjerojatno starija od bizantskih anafora sv. Ivana Zlatoustoga i sv. Bazilija Velikoga koje se još uvijek koriste u pravoslavnoj Crkvi. Također, istina je da se na istoku slabo poznaje rimska liturgijska tradicija, stručnjaci se slabo njome bave, osim rijetkih izuzetaka kao što je veliki grčki liturgičar Panghiotis Trembelas koji je vrlo studiozno proučio rimski obred i izložio to u svojim poznatim djelima: Liturgijski obredi na zapadu i kod protestanata; Pitanje klečanja; Liturgijski pokret rimske Crkve i praksa kršćanskog istoka, itd. S druge strane, za vrijeme bizantske epohe rimskim su se obredom itekako mnogi bavili: veliki hezihastički teolog Nikola Kabasilas i daleko poznati bizantski liturgičar sv. Simeon Solunski, nadbiskup Soluna, osobito s obzirom na raspravu oko epikleze u pretvorbi Svetih Darova (Euharistije). Obojica su naglašavala i s velikim poštovanjem isticala tekst rimskog euharistijskog Kanona.
Kada je 2007. papa Benedikt XVI. promovirao motuproprij ”Summorum Pontificum”, koji je dao svim svećenicima slobodu slaviti Svetu Euharistiju na tradicionalnom rimskom obredu, pravoslavni patrijarh moskovski Aleksej II. izrazio je svoje čestitke rimskom biskupu riječima: ”Obnova i vrednovanje drevne liturgijske tradicije je činjenica koju mi osobito pozdravljamo. Mi ozbiljno uzimamo tradiciju!” – kazao je ruski patrijarh tom prigodom. Kako bi se, po Vašem mišljenju, možebitno povlačenje motuproprija Benedikta XVI. odrazilo na kršćanski istok, npr. u ekumenskom dijalogu?

Kao pravoslavni klerik držim da bi se ekumenski dijalog koji se već odvija među dvjema Crkvama trebao temeljiti na staro-antičkim dogmatskim, otačkim i liturgijskim tekstovima, osobito onima iz prvog kršćanskog milenija za vrijeme kojega je istočno kršćanstvo bilo u crkvenom zajedništvu sa zapadnim, dakle iz vremena nepodijeljene Crkve. U tim tekstovima, zapravo se mogu naći temelji za zajednički hod prema jedinstvu kršćanstva i za duh međusobnog poštovanja prema liturgijskoj tradiciji svake pojedine Crkve. Na osobit način bi rimska liturgijska tradicija, obnovljena od strane Rimokatoličke Crkve, bila od velike pomoći u procesu dijaloga, bilo zbog svoje unutarnje sakralnosti, bilo zbog poštovanja kojega uživa radi starine svojih liturgijskih tekstova. Sigurno je da moderni razvoj liturgije na kršćanskom zapadu na kršćanskom istoku izaziva negodovanje, možda čak i sumnju od strane istočnih Crkava, bilo što se tiče podrijetla i vrijednosti novih liturgijskih obreda i tekstova, bilo zbog sumnje koliko su oni uistinu učinkoviti i plodonosni u pastoralu i katehezi današnjih kršćana. Ima bezbroj tragikomičnih slučajeva (poznati kao liturgijske zloporabe ili abuzusi) koji se mogu vidjeti na internetu i koji dolaze iz ambijenata tzv. ”zapadne liturgijske obnove” koji potiču odbojnost i skepticizam s kojima većina pravoslavnih gleda na tu ”liturgijsku obnovu” na zapadu i na posljedice koju to ima na duhovnost vjernika.
Po Vašem skromnom mišljenju, može li jedan tako drevni obred koji je duboko oblikovao duhovnost tolikih svetaca tijekom povijesti, biti tek tako ukinut ili jednostavno preoblikovan od strane neke crkvene hijerarhije?

Po mom skromnom mišljenju, liturgijska tradicija zapada predstavlja neprocjenjivo duhovno, kulturno i vjersko blago. Gledajući sa strane duhovnosti, vrijednost i snaga zapadne liturgijske tradicije posvjedočena je neizbrojivim mnoštvom svetaca koji su je živjeli i po njoj postigli svetost. Njezin doprinos europskoj kulturi potvrđena je u svakom gradu i u svakoj zemlji Europe i šire, u svakoj crkvi i u svakom muzeju na zapadu, gdje sve te vrijednost isijavaju i svjedoče o veličini liturgijskoga bogatstva rimske Crkve. Ne može se negirati impuls, nadahnuće, dinamizam kojega je sveta Misa dala svim oblicima umjetnosti (glazbi, slikarstvu, skulpturi, arhitekturi, književnosti, minijaturistici). Religiozni život Europljana i svih kršćana na zapadu je neodvojivo obilježen pobožnošću duboke vjere i sakralnošću nadahnutima upravo od rimske Mise, po kojoj se oblikovao svakodnevni život nebrojenih pokoljenja. Stoga bi svaka eventualna promjena ili razvoj trebali biti učinjeni s najvećim mogućim oprezom i s najvećim poštovanjem jer se radi o životno važnom pitanju za duhovni život milijarde vjernika. Na primjer, nužnost uvođenja živih jezika umjesto latinskoga bilo je potrebno, kao i možda dokidanje nekih pretjeranih oblika pobožnosti koje više ne pristaju suvremenom čovjeku. Međutim, obredi i sveti tekstovi moraju ostati takvi kakvi su izvorno nastali i kakvi su odolijevali tijekom stoljeća i moraju postati središtem liturgijskog života i kateheze vjernika rimokatolika. Suvremeni čovjek je već sekulariziran, i dapače, potreban je dimenzije svetosti, mistike, sakralnoga u svom životu. A stara rimska liturgijska tradicija može u tome najbolje pomoći. Pomagala je ljudima vjekovima slaviti Gospoda Slave s anđelima i svetima i, usporedo s tim, poučavala ih velikim otajstvima kršćanske vjere.
Preveo: đakon Livio Marijan

Novo istraživanje sugerira da su katolici koji odlaze na stari obred vjerniji crkvenom nauku

Istraživanje vlč. Donalda Klostera usporedilo je podatke o katolicima koji polaze na tradicionalnu latinsku Misu (TLM) s rezultatima prethodnih istraživanja prosječnih katolika u SAD-u koji polaze na Novus Ordo Misu (NOM).

Istraživači su otkrili da 99% katolika koji idu na TLM ispunjavaju svoju tjednu obvezu, u usporedbi sa samo 22% onih koji polaze na NOM. Također, 98% TLM katolika pristupa sakramentu sv. ispovijedi bar jednom godišnje, dok to čini sam 25% NOM katolika.

Istraživanje je također pokazalo da TLM katolici daleko skloniji pristajanju uz crkveni nauk po pitanju morala. Samo 2% katolika koji polaze na TLM odobravaju upotrebu kontracepcije, 1% odobrava pobačaj, dok 2% odobrava tzv. „istospolne brakove“.

Usporedno s time, prethodna istraživanja su pokazala da 89% NOM katolika odobrava kontracepciju, 51% odobrava pobačaj, a 67% podržava „istospolne brakove“.

Vlč. Kloster napominje kako je nakon 20 godina slavljenja obaju oblika rimskog obreda uočio razlike između dvije skupine župljana. Ovo istraživanje otkrilo mu je kako postoje ozbiljne razlike među katolicima koji polaze na TLM u odnosu na one koji polaze na NOM. Ove razlike postaju još dramatičnije kada se usporede njihova vjerovanja, odlasci u crkvu, novčana velikodušnost i stopa plodnosti.

Žene koje polaze na TLM imaju stopu plodnosti od 3.6, u usporedbi s 2.3 NOM žena.

„Također važno, TLM obitelji imaju skoro 60% veće obitelji“, dodao je vlč. Kloster. „Ovo će se preslikati na demografske promjene unutar Crkve“.

TLM vjernici daju 5 puta više milodara, što pokazuje da puno više ulažu u Crkvu od njihove NOM subraće. Ovo podrazumijeva duboko predanje vjeri. Gotovo potpuno prianjanje uz obvezu nedjeljne Mise pokazuje nam katolike koji su duboko zaljubljeni u svoju vjeru i koji ne mogu zamisliti propuštanje njihove nedjeljne povlastice.

U nedavnom obraćanju talijanskim liturgičarima, mnogi su stekli dojam da je papa Franjo zacementirao liturgijske promjene koje su došle po svršetku Drugog vatikanskog sabora. „Nakon ovog učiteljstva, nakon ovog dugačkog putovanja“, rekao je, „možemo sa sigurnošću i učiteljskim autoritetom potvrditi da je liturgijska reforma nepovratna.“ Liberalni komentatori slavili su njegov komentar kao udarac „ponovnom jačanju neke vrste neo-klerikalizma“ i likovali kako je došlo do „potiskivanja restauracijskog pokreta u liturgiji“.

Liberali imaju razloga radovati se: Franjo je pokazao svoju naklonjenost njihovoj želji za liturgijom koja više nalikuje na zajednički obrok nego na drevnu žrtvu. No, znači li Franjina izjava da je nakon više od tisuću godina razvitka liturgijska evolucija došla do svoje završne faze i kako sada mora stati?

Jednom riječju, ne. Netko bi isto tako magisterijalno (crkvenoučiteljski) mogao proglasiti da se proliveno mlijeko više ne može vratiti u tetrapak, ili dogmatski definirati da se razbijeno jaje više ne može sastaviti, jednako kao što može izjaviti da je liturgijska reforma nepovratna. To bi bilo kao da ponosno izjavljujete da netko ne može ispraviti tešku pogrešku. Ovo opažanje je neosporno, premda bi sram u ovom slučaju bio prikladniji od hvalisanja. Pitanje uopće nije možemo li popraviti prethodne pogreške, već kako počistiti nastali nered.

Franjine primjedbe su još jedan pokazatelj njegove tjeskobe zbog sve većeg tradicionalnog usmjerenja mladih katolika, koje se odražava i na Crkvu. Sve ovo smo već vidjeli, u njegovim pričama o mladim svećenicima koji viču na strance i igraju se krpicama, za razliku od mudrog starog suosjećajnog (i liberalnog) monsinjora. Franjo se poigrava varijacijama na temu pjesme „Imagine“ Johna Lennona: „Mi smo starci pozvani sanjati i proslijediti naše snove današnjoj mladeži: oni ih trebaju.“ Možda, ali čini se da ih mladež baš i ne želi.

Svaki mladi progresivac ili stari tradicionalist reći će vam da dob ne diktira nečije preferiranje dogme ili slobode, obrednosti ili ležernosti. Velika ironija današnjice zapravo je u sukobu mladih koji preferiraju drevnost i starih koji jure za novotarijama, a tu su i progresivci koji se užasavaju buduće borbe s tradicionalistima koji pak preziru svoje neposredne prethodnike.

Ako itko sumnja u postojanje ovog sukoba, neka posjeti neki samostan ili redovničku zajednicu, sasvim vjerojatno će zamijetiti kako su mladi redovnici najčešće mnogo tradicionalniji od svojih starješina. U Francuskoj će za dvadesetak godina većina svećenika isključivo slaviti tradicionalnu latinsku Misu. Gdje god pogledate, klinci su staroobredni.

Rijetki su progovorili o promjenama u Crkvi tako elokventno poput vlč. Renéa Dinkloa, provincijala nizozemskih dominikanaca, i jedinog pripadnika svog reda iz „generacije X“ (djece rođene otprilike između 1960. i 1980., op. prev.) Jedno od njegovih najranijih sjećanja je ispovjedaonica ispunjena bubnjevima koje je koristio zbor mladih. Dok je došlo vrijeme njegovog pristupanja Redu propovjednika u 1990-ima, nizozemski dominikanci su odbacili vlastite tradicionalne molitve i počeli su vjerovati kako će se njihov Red preoblikovati u skup laika. S razlogom je vjerovao da će biti posljednji svećenik provincije koja je trajala preko 500 godina.

A tada je provincija počela dobivati zvanja. Mladi nizozemski dominikanci gorjeli su od želje za rekonstrukcijom onih oblika življenja i molitve koje su njihovi starješine razmontirali. Na rubu smo dalekosežnih posljedica, primijetio je prošle godine vlč. Dinklo. „U ovakvoj situaciji moglo bi doći do napetosti među generacijama.“ Mladići žele nositi habit i „iznova otkriti mnogobrojne religijske prakse, obrede, oblike napjeva i molitava iz tradicije koju su starije generacije odbacile.“ Kako bi se izbjegli međugeneracijski sukobi, osnovana je nova kuća za ove mladiće.

U jednom obraćanju iz 2010. nadbiskup DiNoia je opisao iskustva ovih mladih tradicionalista. „Slutim da je vlastito iskustvo radikaliziralo ove mladiće u dobi od dvadeset do tridesetak godina… i to na sasvim suprotan način od naših iskustava.“ Nakon „Bog zna kakvih osobnih i društvenih iskustava“ upoznali su moralni kaos, osobni i društveni, i zaključili da ne žele imati ništa s time.“ Osjećaj da su jedva izvukli živu glavu nit je vodilja njihovih poziva. „Kao da su došli na sam rub ponora i zatim se vratili natrag.“

DiNoina generacija je željela ujediniti Crkvu i svijet, no mladi svećenici vjeruju da između njih naposljetku postoji sušta suprotnost. Nama je to možda teško shvatiti, ali ovi mladići ne dijele onaj kulturološki optimizam koji su mnogi od nas naučili usvojiti zdravo za gotovo u postkoncilskom svijetu. Žale zbog „nutarnje ili autosekularizacije Crkve“, a naročito su razočarani stanjem liturgije. Ovo objašnjava njihov entuzijazam prema misalu iz 1962. (zadnje tipsko izdanje Misala prije drastičnih koncilskih promjena, op. prev.)

DiNoia je zabrinut za svećenike svoje generacije. Unatoč njihovom govoru o otvorenosti spram budućnosti, „nisam sasvim siguran da smo… u potpunosti spremni za ovu vrst s jedne strane radikalnog odbacivanja kulture koja nas okružuje, a s druge strane radikalnog opredjeljenja za dominikansko-katolički alternativni način života kakav prepoznajemo u ovim mladićima“.

Mnogi mladi katolici osjećaju da im je uskraćeno nasljedstvo koje im s pravom pripada. Morali su iznova, dio po dio sastaviti nešto što im je trebalo biti predano u besprijekornom stanju. Jedan engleski akademik mi je nedavno rekao kako je pokušao pronaći primjerak Rječnika katoličke teologije („Dictionnaire de théologie catholique“), priručnika koji je od prešao put od besprijekornog autoriteta do zabranjene knjige (liber prohibitus) u vrijeme Drugog vatikanskog koncila. Kontaktirao je Belgijanca koji je pomagao redovničkim zajednicama pred gašenjem prilikom likvidacije njihovih knjižnica. Belgijanac je pronašao franjevačku zajednicu koja je bila voljna prodati mu tu knjigu, no u zadnji trenutak došlo je do obrata. Redovnici su ipak odlučili spaliti knjige, „kako bi spriječili da padnu u ruke tradicionalista“.

Tko su ovi zastrašujući mladi tradicionalisti? Stupite u tihu kapelicu u New Yorku i naći ćete odgovor. Tamo se svakog nedjeljnog jutra potajno okupljaju mladi vjernici. Podijeljeni su po spolu: žene su lijevo, muškarci desno. Odjeveni u traperice i Birkenstock obuću s ponekim piercingom u nosu, moglo bi ih se sasvim lako zamijeniti s grupom slučajnih prolaznika. No, oni su ovamo stigli s razlogom. Čim zazvoni zvono, ujednačeno se dižu. Svećenik s kapucom preko glave prilazi oltaru i počinje govoriti Misu na latinskom. Tijekom pričesti, kleknu na tlo gdje bi se trebala nalaziti oltarna ograda.

U gradu u kojem se diskrecija ismijava, a porocima se javno paradira, takva atmosfera ispunjena reverencijom naprosto je zapanjujuća. Ova Misa krenula je prije godinu dana kada su studenti i mladi zaposleni profesionalci (od kojih mnogi nisu punokrvni tradicionalisti) počeli odlaziti na Misu koju je privatno slavio jedan mladi svećenik. Ona je ostala neka vrst tajnog skupa, oglašenog isključivo usmenim putem, kako bi se izbjegla reakcija starijih svećenika koji preziru tradicionalnu Misu i koji su užasnuti time što mladi ljudi New Yorka – avangarde svih mogućih pravaca – sve više vide tradiciju kao budućnost.

Nakon Posljednjeg evanđelja vjernici prekidaju svoj pričesni post kavicom negdje u blizini. Pitam jednu od njih kako je počela dolaziti ovamo. „Išla sam na Misu 24 godine“, kaže ona. „I dalje idem na oba oblika Mise, no kada sam se susrela s tradicionalnom latinskom Misom, odmah sam osjetila da je mnogo više ispunjena poštovanjem i pobožnošću. Bila sam prenesena u neki drugi svijet.“ Njezin nastup je simpatičan, a njezina haljina moderna je i neupadljiva. Kako je naš razgovor odlutao u raspravu o tome zašto je Pijo IX. bio u pravu prilikom “slučaja Mortara”, slutim da je moja sugovornica primjer osobe kakvu bi vjerni katolici kojima je stalo do mišljenja drugih rado istaknuli kao budućnost Crkve – samo da nije toliko vezana uz njezinu prošlost.

(Naslov članka u engleskom izvorniku – “The Kids are Old Rite” neprevediva je igra riječi)

Matthew Schmitz, urednik mjesečnika “First Things“

Ovaj članak prvi put je objavljen u tjedniku “Catholic Herald” (1. rujan 2017.)

Odlicna knjiga koja se bavi pitanjima liturgije ali i pobija sve one protestantske ideje postkoncilijarne crkve koju zagovara Blic
cjela knjiga se moze ovdje procitati: https://tradicionalnamisa.com/reforma-rimske-liturgije-ii-poglavlje/



I. Temeljni uzroci debakla moderne liturgije

Kako smo već ustanovili, liturgijska reforma koja je bila dočekana s toliko idealizma i nade od strane mnogih svećenika i laika, na kraju se pretvorila u liturgijsko uništenje zastrašujućih razmjera – debakl koji se pogoršava sa svakom nadolazećom godinom. Umjesto željno iščekivane obnove Crkve i katoličkog života, sada svjedočimo likvidaciji tradicionalnih vrijednosti i pobožnosti na kojima počiva naša vjera. Umjesto plodonosne obnove liturgije, sada svjedočimo uništenju oblika Mise koji su se organski razvijali tijekom mnogih stoljeća.

Ovakvom stanju se pridodaje i šokantna asimilacija protestantskih ideja koje se dovode u Crkvu pod krinkom pogrešno shvaćenog pojma ekumenizma što rezultira sve većim otuđenjem od drevnih Crkava istoka, odnosno udaljavanju od zajedničke tradicije koja je sve do sada bila zajednička baština Istoka i Zapada.


U današnje vrijeme često je gotovo nemoguće razlikovati katoličku liturgiju od protestantske.
Među onima koji su odigrali ključne uloge prilikom uvođenja liturgijskih reformi, sve više i više njih dolazi do spoznaje kako naprosto nisu u mogućnosti kontrolirati duh koji su oslobodili.

Moramo se upitati slijedeće: Koji su glavni uzroci ovog liturgijskog debakla? Svaka razumna osoba shvaća kako se uzroci ne mogu prepoznati isključivo u Drugom vatikanskom koncilu. Konstitucija o svetoj liturgiji od 4. prosinca 1963., bila je samo prijelazni korak u procesu koji je pokrenut već davno prije, i to iz mnogo različitih razloga. Na slijedećim stranicama nastojat ćemo identificirati i definirati ove temeljne uzroke, jedan po jedan; no naša diskusija neće biti nužno ograničena samo na osnovne činjenice.

Suprotno liturgijama Istočne Crkve, čiji se razvoj nastavio duboko u razdoblju srednjeg vijeka, no nakon toga su ostale nepromijenjenima, Rimska liturgija je u svojim jednostavnim, čak i priprostim oblicima, stoljećima ostala nepromijenjenom. Nema sumnje da je Rimska liturgija najstariji kršćanski obred. S vremenom, brojni su pape poduzimali određene revizije. To je u ranom razdoblju učinio papa Damaz I. (366.-384.); kasnije je isto napravio i papa Grgur Veliki (590.-604.), između ostalih.

U svoje vrijeme, sv. Grgur je koristeći starije liturgijske tekstove, stvorio novi Sakramentar za liturgijsku godinu. Također, regulirao je uporabu sakralnih napjeva u Crkvi, a to postignuće će kasnije biti uzrokom što će se ti napjevi kasnije nazivati gregorijanskim koralom, premda su melodije koje poznajemo pod tim nazivom vjerojatno napisane stotinu godina nakon njegove smrti.

Damazijansko-gregorijanska liturgija ostala je u uporabi diljem rimokatoličke Crkve sve do liturgijske reforme našeg doba. Iz tog razloga je sasvim netočna tvrdnja kako je ukinut Misal pape sv. Pija V. Za razliku od šokantnih promjena kojima trenutno svjedočimo, promjene načinjene u Rimskom misalu kroz period od skoro 1400 godina nisu uključivale sam obred. Umjesto toga, te promjene su uključivale samo dodatke i obogaćivanja s novim blagdanima, misnim obrascima i određenim molitvama.

Radi političkih zbivanja u osmom stoljeću, koji su rezultirali tješnjim povezivanjem franačkih kraljeva i pape, liturgija sv. Grgura, koja je posebno osmišljena za uporabu u gradu Rimu, postala je standardna liturgija i u mnogim drugim dijelovima zapadnog svijeta. Potisnut je galikanski obred, koji je tada bio u redovnoj uporabi. Jedino u Španjolskoj, gdje su još uvijek vladali Mauri, te u nekim dijelovima sjeverne Italije (Milano i Akvileja) i u Vojvodstvu Benevento, i dalje se dugo vremena rabio ovaj nezavisni obred. Ustvari, milanski obred se i dandanas rabi u Milanu.

Usvajanje liturgije osmišljene za uporabu u Rimu od strane Franaka predstavljalo je nepresušan izvor poteškoća: „tuđi“ obred je nakalemljen na postojeće liturgijske tradicije mnogih gradova i sela. Ovaj proces zapravo nikada nije bio posve uspješan – i u tome leži velika tragedija. To je također i jedan od ključnih razloga za debakl današnje liturgije.

Drugi, mnogo važniji uzrok leži u otuđenju između Rimske Crkve zapada i Istočnih Crkava, a to otuđenje koje je počelo u osmom i devetom stoljeću naposljetku je dovelo do službenog raskida između Rima i Bizanta 1054. Ovaj raskid, koji nije bio prvenstveno rezultatom dogmatskih razlika, bio je ozbiljan utoliko jer je doveo do postupne dezintegracije vrlo važnog elementa u bogoslužju unutar naših Crkava – ranokršćanskog koncepta liturgijskog cultusa.

Sukladno ovom konceptu, liturgija je prvenstveno sveti čin pred Bogom, što riječima sv. Grgura (Dial. IV, 60) znači da:

u času Žrtve, odgovarajući na svećenikovu aklamaciju, otvaraju se nebesa; anđeoski korovi svjedoče ovom Otajstvu; ujedinjuje se ono iznad i ono ispod; ujedinjuju se nebo i zemlja, vidljive i nevidljive stvari se sjedinjuju.

DSC_0148
Proskomidija, odnosno priprava darova u istočnoj (bizantsko-slavenskoj) Liturgiji.
Ovaj koncept kozmičke liturgije, koji i dalje egzistira unutar Istočne Crkve, temelji se na precizno određenom, svečanom izvođenju liturgijskog bogoslužja. Taj koncept je istisnuo sve oblike minimalizma koji su se, počevši u srednjem vijeku, razvili na zapadu – oblike bogoslužja osmišljene za slavljenje svetih otajstava isključivo do one razine koja je apsolutno nužna za njihovu valjanost. Stoga su se u Zapadnoj Crkvi obredi više-manje „vršili“, a rijetko „slavili“.

No, u Istočnim Crkvama, liturgija je uvijek ostala dramatični misterij u kojemu su drama i zbilja na jedinstven način spojeni. U ovom kontekstu, možemo citirati komentar koji je izrekao njemački dramatičar Hugo Ball, veliki poznavatelj grčke Crkve: „Za prosječnog katolika, drama zapravo i ne postoji. Svakog jutra, sveta Misa je događaj koji ga naprosto okupira i drži ga zatočenim.“

Raskidom između Istočne i Zapadne Crkve, uglavnom se izgubila ova važna „dramska“ komponenta liturgijskog bogoštovlja.

Što se tiče trećeg ključnog razloga za debakl suvremene liturgije, moramo se osvrnuti na fenomen osobne pobožnosti, koja se razvila u razdoblju gotike. Tijekom tog razdoblja, aktivno sudjelovanje naroda u kultu liturgijskog bogoslužja – gdje se ujedinjavalo nebo i zemlja, a u nas se ulijevala božanska milost – više nije bilo središnja tema; umjesto toga dominirala je osobna, individualna veza s Bogom i Njegovom milošću, a razvijala se u privatnoj molitvi.

Sve više i više, konkretno izvođenje crkvenih liturgijskih obreda prešlo je u nadležnost klera. Vjernici su prisustvujući ostali nijemi promatrači, koji su slijedili ceremonije u molitvi i kontemplaciji. Među vjernicima su se pojavile posebne, neliturgijske „pobožne službe“; one su se služile narodnim jezikom, trebale su odražavati religio moderna, nov ideal pobožnosti.


Kao posljedica ovog razvoja, stvorio se jaz između liturgijskog kulta i pučkih pobožnosti, koji se sve više produbljivao. Puk je bio očaran sa svim neliturgijskim pobožnostima, koje su brzim razvojem počele uključivati mnoge raznolike procesije, poput procesije na Tijelovo, koja se javlja u ovom periodu. Također, hodočašća su bila sve popularnija.

Uzmemo li u obzir ovaj razvoj, nikoga ne bi trebalo iznenađivati da ovdje imamo jasnu naznaku onoga što možemo nazvati prvim liturgijskim pokretom – koji se dogodio u kasnom srednjem vijeku! Čini se kako je ovaj pokret započeo s navalom razdoblja humanizma, i po svoj prilici se temeljio na novom konceptu čovjekove individualne prirode. Latinski tekstovi Mise i Božanskog oficija, a naročito crkveni himni, sada su se u zanosu prevodili na narodne jezike. Na primjer, postoji Missale vulgare, Misal za laike, izdan u Tiringiji već oko 1400. godine, koji je uz dodatak svetopisamskih čitanja, uključivao prevedene dijelove molitava i responzorijalnih napjeva Rimskog misala. Uslijedile su slične knjige.

Tijekom istog perioda, primjećujemo i prvo nicanje kantika na njemačkom jeziku. Pisale su se nove, pučke pjesme na narodnom jeziku; mogle su se pjevati tijekom intervala latinskih misnih napjeva, ili su ih mogle slijediti. Npr. na Božić se obično tri puta pjevalo „Slava tebi, Isuse Kriste…“ nakon završetka posljednjice Grates nunc omnes; ili su se pjevali božićni napjevi nakon svakog stiha Glorije. U istom razdoblju su se također pisale mnoge crkvene pjesme namijenjene pjevanju vjernika prilikom hodočašća ili raznih pobožnih službi.

Upravo je Luther prepoznao i razumio značaj ovih liturgijskih razvitaka; usvojio ih je, i nastavio dalje graditi na njima. No ipak, njemački kantici nisu bili njegov izum; niti je ikada uočio potrebu za čitanjem svetopisamskih odlomaka vjernicima na njihovom jeziku.

Koliko god je razvoj ovih događaji bio pozitivan, u njima možemo naći još jedan ključni uzrok debakla suvremene liturgije. Pučke crkvene pjesme, vrlo često dvojbene vrijednosti s dogmatičkog i umjetničkog stajališta, posebno se to odnosi na pjesme proizašle iz pijetizma, težile su tome da sve više i više potisnu „klasične“ latinske misne napjeve, što je dovelo do toga da se ti napjevi potpuno odbace – što predstavlja slijed događaja kojem svjedočimo u današnje vrijeme.

Nakon perioda prvog liturgijskog pokreta u kasnom srednjem vijeku, i radikalnih reformi s kojima su započeli Luther i drugi reformatori, uslijedilo je razdoblje reakcije, kada je Tridentski sabor ustanovio rigorozna pravila koja se tiču liturgijskog bogoslužja; posebno se to odnosilo na uporabu narodnih jezika.

U to vrijeme, koncilski Oci su zahtijevali novo izdavanje liturgijskih knjiga, te su njihovu uporabu učinili obvezatnom. Ovo je postignuto izdavanjem Missale Romanuma pape sv. Pija V. 1570. g. Kako bi se osiguralo striktno pridržavanje propisanih rubrika, ustanovljeno je posebno crkveno vijeće, Kongregacija za svete obrede.

Sv. Pijo V. revidirao je Misal, no nije stvorio novi obred Mise.

Reforma koju je proveo sv. Pijo V. nije stvorila ništa novoga. Ona je jednostavno predstavljala sveobuhvatnu reviziju Misala, pri čemu su izbačeni mnogi dodaci i preinake koji su se s vremenom uvukli u tekstove. Unatoč tome, stariji i jedinstveni obredi, ukoliko su bili stariji od dvjesto godina, ostali su netaknuti – što je predstavljalo duh nevjerojatne tolerancije u tom povijesnom razdoblju.

Koliko god je u to vrijeme reforma bila nužna, to je u velikoj mjeri značilo da su liturgijski oblici u onom obliku u kojem su se razvili do tada, sada ostali fiksirani, što je onemogućilo njihov daljnji, organski razvoj. Na taj način je pripremljen teren za radikalne promjene, koje će se dogoditi prije ili kasnije. No, prije nego je došlo do toga, nakon Tridentskog sabora, u Crkvi je uslijedilo razdoblje jačanja i krijepljenja: razdoblje baroka, posljednje razdoblje u zapadnom svijetu u kojem je katolicizam egzistirao kao ujedinjena kultura.

Možemo lako razumjeti današnju razinu odbojnosti prema bilo čemu povezanome s ceremonijalnom liturgijom, ukoliko je gledamo kao reakciju na liturgiju baroknog razdoblja. Tada su crkve bile pretjerano urešene kipovima svetaca i raznim ornamentima, a oltari su ukrašavani sa fantastičnim nadgradnjama koje su sezale sve do stropova. Za razliku od toga, u današnje vrijeme su kod dizajniranja crkava i oltara glavni standardi posvemašnja šturost, strogoća i realizam; čak je i prikazivanje raspela postalo jedva prihvatljivo! Ako se u prošlim vremenima Misa slavila uz pratnju orkestralne glazbe, a izlaganju Presvetog je prethodio sjaj bezbrojnih svijeća, pri čemu je zrak bio ispunjen mirisom tamjana, u današnje vrijeme, slijedeći maksimu: „Riješimo se svih znakova trijumfalizma!“, celebrant stoji pred golim oltarom načinjenim od kamena, koji vrlo često nevjerojatno nalikuje na štand s tržnice, izgovara molitve i obraća se vjernicima putem mikrofona.

Gamber: “u današnje vrijeme … celebrant stoji pred golim oltarom načinjenim od kamena, koji vrlo često nevjerojatno nalikuje na štand s tržnice, izgovara molitve i obraća se vjernicima putem mikrofona.”
Većina ljudi našeg vremena jednostavno se ne može povezati s liturgijskim oblicima baroka. No, ove okolnosti ne bi nas trebale poticati da naprosto eliminiramo ključni dio liturgije: klanjanje Bogu. Klanjati se – skupljati se radi svečanog bogoslužja – predstavlja čovjekovu obvezu koja se nikada ne može promijeniti, jer je čovjek po svojoj naravi društvena životinja; stvoren je kao društveno biće. Upravo zbog ovog razloga ne nalazimo svečane liturgijske obrede pred Bogom samo u kršćanstvu, već također i u liturgiji jeruzalemskog Hrama – liturgiji koju su nastavili obdržavati i apostoli (vidi Dj 2, 46). Liturgijsko klanjanje je predstavljalo kulturološki fenomen u raznim drevnim civilizacijama, a postojalo je čak i u primitivnim društvima.

Tijekom razdoblja baroka, iako je narod mogao sudjelovati u misnom slavlju srcem i dušom, nije mogao biti aktivnim sudionikom formalne liturgije. Tako su se pojavili novi oblici pučkih pobožnosti, npr. četrdesetosatno klanjanje tijekom Uskrsnog bdijenja, ili brojne marijanske pobožnosti. One su bile duboko ukorijenjene u religijskoj praksi.

Novi oblici pobožnosti, skupa s formalnim liturgijskim bogoslužjem koje je privlačilo vjernike svojom svečanošću i ceremonijalnom raskošnošću, bili su stupovi na kojima je počivao iznova obnovljeni katolicizam protureformacije. Ipak, ne možemo ignorirati veliki nedostatak barokne liturgije: odsustvo dubljeg dogmatičkog značenja, koje je također pogađalo i tadašnje propovijedi. Središnja otajstva vjere polagano su padala u pozadinu, dok su periferne istine stupale na središnju pozornicu.

Na procvat koji je život u Crkvi uživao u razdoblju baroka, pao je mraz doba prosvjetiteljstva. Ljudi su bili nezadovoljni s tradicionalnim liturgijskim oblicima, jer su većinom držali kako se oni ne obraćaju stvarnim problemima toga vremena; prevladavao je osjećaj nadmoćnosti nad baroknim izrazima pučke pobožnosti. Posebno zabrinjavajući aspekt ove prve dekonstrukcije tradicionalne liturgije očitovao se u tome što je država prihvatila ideje prosvjetiteljstva (jozefinizam), i što su se mnogi biskupi spremno priključili tom klubu.

Na mnogim mjestima su ukinuti brojni oblici bogoštovlja, pri čemu se država povremeno služila brutalnom silom, te je radila protivno volji naroda. Npr. na području Porajnja, zabranjena je stoljetna tradicija pjevanja latinske koralne Mise od strane naroda, a na njeno mjesto je stavljena tzv. Njemačka svečana misa, i to često nasilno. Nažalost, nakon takvih iskustava, tradicionalni liturgijski oblici nikada se nisu vratili.

Tijekom razdoblja prosvjetiteljstva, svrha bogoslužja se prvenstveno vidjela u usađivanju moralnih vrednota u narod – što nam pomaže da objasnimo zašto se odbacivao latinski kao jezik liturgije. Država je nalagala Crkvi da mora funkcionirati kao produžena ruka njezinog svjetovnog autoriteta – zlosretnim sjedinjavanjem „prijestolja i oltara“ – čineći tako narod poslušnim podanicima države. To je značilo da je svećenik na propovjedaonici sada morao vršiti funkcije koje nisu imale nikakve veze s njegovom svećeničkom službom; npr. morao je tumačiti i opominjati ljude da se pokoravaju civilnim zakonima i redarstvenim nalozima.

U to vrijeme nije manjkalo liturgijskih eksperimenata, posebno u slučaju podjeljivanja sakramenata. Doduše, ove reforme nisu bile dugog vijeka. Ipak, one su uznemirujuće nalik današnjim eksperimentima, te i one također, vrlo malo mare za čovjeka i njegove (socijalne) probleme. Tako je Vitus Anton Winter, jedan od prosvjetiteljskih reformatora, zahtijevao da se uklone sve molitve koje „stavljaju nadu čovjeka u Božje ruke, a ne potiču dovoljno ljudsko samopouzdanje“. Također je izjavio da bi se, što se njega tiče, trebale ukloniti sve molitve koje uključuju orijentalno-biblijski jezik. Novorazvijeni tekstovi su tako bili nabijeni moralističkim tonom koji je posve očit u pisanom jeziku onoga vremena.

Možemo dakle, sa sigurnošću zaključiti: najvažniji uzročnik današnjih liturgijskih nevolja leži u razdoblju prosvjetiteljstva. Mnoge zamisli toga doba sazrile su tek u današnje vrijeme, kada proživljavamo novo doba prosvjetiteljstva.

Kao reakcija na isticanje golog i hladnog razuma koje je donijelo prosvjetiteljstvo, pojavilo se razdoblje restauracije u devetnaestom stoljeću, sa svojim neoromanticizmom i neogotičkim umjetničkim pravcem. Sasvim tipično, neoromantičari su u duhovnim idejama srednjeg vijeka vidjeli veliki uzor koga valja slijediti, te su pokušali iz njih ucijepiti novu mladicu na opustošeno staro liturgijsko deblo.

U to vrijeme su se pojavili benediktinski samostani kongregacije Solesmesa u Francuskoj, kao i oni iz Beurona u Njemačkoj. Unutar njihovih zidina, s velikom ljubavlju se njegovala tradicionalna latinska liturgija i gregorijanski napjevi; upravo u ovim samostanskim središtima možemo naći i začetke liturgijskog pokreta 1920-ih. Izvorno su dijelom ovoga bile samo malene skupine intelektualaca, kao i neki studenti. Crkvena latinština preživjela je unutar ovog pokreta.

7
Benediktinci su bili jedni od začetnika liturgijskog pokreta.
Od ovog pokreta su se razlikovala nastojanja Piusa Parcha u 1930-ima da stvori liturgiju za narod. Ovaj pristup karakteriziralo je pretjerano naglašavanje aktivnog sudjelovanja vjernika u liturgijskom bogoslužju, sve skupa pomiješano sa spekulacijama, većinom pogrešnim, vezanim za oblike bogoslužja kod ranih kršćana, te dizajniranje i opremanje njihovih svetišta. Začeci uporabe narodnog jezika u rimskoj liturgiji mogu se pronaći upravo kod Piusa Parscha, premda je u početnim fazama narodni jezik korišten samo u spoju s latinskim jezikom svećenika-celebranta.

Zamisli Piusa Parscha vezane za oblik liturgijskog bogoslužja koje bi bile pastoralno učinkovite, te bi ujedno što više izravno uključivale vjernike, postale su dijelom Konstitucije o svetoj liturgiji, zajedno s njegovim mnogobrojnim pogreškama, poput npr. njegove pretpostavke da slavljenje Mise versus populum (prema narodu) ima svoje povijesno utemeljenje. Kasnije ćemo se detaljnije pozabaviti ovim pitanjem.

Stoga ne iznenađuje kako današnji svećenici, a među njima posebno oni mlađi koji nisu imali nikakve obuke u strogom pridržavanju liturgijskih normi, nisu stali s „liturgijom naroda“, onako kako ju je zamislio Pius Parsch, već su razvili ono što su sami držali svježim idejama vezanim za „suvremeni“ izričaj bogoslužja – idejama koje se često ne slažu s tradicionalnim katoličkim naukom. Kada su koncilski Oci izdavali Konstituciju o svetoj liturgiji, naprosto nisu očekivali da će svjedočiti lavini koju su sami pokrenuli, lavini koja je pred sobom mrvila sve tradicionalne oblike liturgijskog bogoslužja, pa čak i novu liturgiju koju su sami stvorili.

Uzevši u obzir ove okolnosti i daljnji razvoj događaja, poruka Pastoralne pobudnice austrijskih biskupa od 8. veljače 1965., zvuči poprilično optimistično:

Mnogima od naše svećeničke braće neće biti lako, no vrlo brzo će se sami uvjeriti kako im (putem ovih promjena) ništa neće biti oduzeto, već će naprotiv, primiti sasvim novi dar. Kako bismo došli do ovog plemenitog cilja, tj. duhovne obnove naših župa, sigurni smo kako će svi svećenici stremiti tome da slave liturgiju što je ljepše moguće.

Zbog činjenice da su pritom ukinuti svi oblici izvan liturgijskih pobožnosti, kao i brojne religijske tradicije, vrlo je teško procijeniti razmjer štete koja je počinjena pastoralnoj skrbi za vjernike. Morat ćemo pričekati kako bismo mogli uvidjeti koje će se posljedice ove posvemašnje dekonstrukcije očitovati kroz dvadeset do trideset godina, to jest, među današnjim generacijama, koje za razliku od onih starijih, više neće biti u mogućnosti živjeti na sjećanjima onoga što je ostalo od srži naše vjere. Čak i nekolicina pozitivnih ishoda koji su proizašli iz liturgijske reforme, koji očito uključuju veću uključenost vjernika u liturgiji, nikako ne mogu nadmašiti počinjenu štetu.

[quote_center]Monsinjor Klaus Gamber – “Reforma rimske liturgije”[/quote_center]

U pravu si prevelika je tradicija rockenrola u misi da bi se iscudzavali. Medjutim spomenuo si ta skazanja mladih u Medjugoriju. Jesi li ikad bio tamo za to vrijeme? Koliko tih mladih razumije uopce vjeru religiju ili pojmove uopce? Koliko tih mladih dolaze radi vjere tu ili radi emocija? I sta ti mladi rade tamo nakon tih razularenih toboze misa i molitava?

Meni je osobno snajzesce gledati nakon crkvenih blagdana dnevnik kad vjernike pitaju sta za njih znaci Bozic ili Uskrs ili Misa. Nakon tih odgovora tipa: „To mi znaci sve“ „Emocije su pregoleme“ itd. Itd. covjek shvati koliko se katolicanstvo srozalo. Da ni jedan vjernik ne zna odgovoriti na osnovne vjerske pojmove, a da u to ne petlja emocije ili subjektivizam…
Jos jadnije je slusati svaki put kad kazu Bozic je najveci ili najradosniji krscanski blagdan… Niti je najveci niti je najradosniji