28 godina, pa i vrijeme mu je da se ženi.

Dobar video-

Zadnji si koji bi branio hadezeje,... ali i demokratski izbori zaglupljenog naroda i društva bez medijske slobode nije pravo mjerilo, još uz to postoji nedavna mogućnost da i te izbore "demokratski" korumpirani šupak Inzko jednostavno poništi.

Ili točnije, one koje ne otjeraju SDA, SDP i njihovi podguzovi od turboUstaša i LOjanovića pa do Inzka, to će dokusuriti HDZi,... preveč je prepreka i naravno da ima onih koji se umore, pokleknu i odustaju, takvi postoje oduvijek.
Ako i ne odustanu odmah, već kad naprave posao ili projekt za zajednicu kroz stranku, crkvu, firmu..., onda ih preplave i uguše tapšači ramena, laktaši, aplauziranti i ostali naplav koji dolazi da obrsti šta se da obrstiti, naučiti ili u većini pobrojanih stvari jednostavno opljačkati i okoristiti, te na kraju opet otjerati one koji odrade i nešto dobro.

Da li je bio recept pustiti SDA i SDP da potpuno ugase Hrvatima ljudska prava i onda isprovocirati narod (Hrvate) da pođe opet od nule, kao i '91, kalaš u ruke, 'ajdučija i slično?
To je ono na šta liči ova višedecenijska "politika" hadezeja i njihovih mutacija, provociranje do rata i decenijsko devastiranje Hrvatskih prava, interesa, naroda,... al nije ni to, jer su to bezmudi likovi koji su kalaš vidjeli samo onda kada su ga prodavali istom tom narodu za dvije milje maraka, oni koj bi mogli povesti narod u tu avanturu su odavno "out". Već je to obični ljudski model crvotočine koja se uvukla u stranačke ili od nekog poduzeća, korupcijske sheme i lagano glođe svoju plaću, oni i rat niđe veze.
Ljudi se danas prodaju strankama za plaću i radno mjesto, decenijski standard. Od takvih mladih niš lijepo ne možeš napraviti ni dočekati neko bolje društvo.

Zato će biti još onih kao orleanski koji se ispaljuju odavde jer su oni, na koje se usudio baciti kritiku u svojim kolumnama ili razgovorima od prvog dana na prvoj crti iliti klupi, ali onoj klupi do crkvenog oltara, to je odavno njihov teren i sad se tu našao neki pratar da im soli pamet,... eeeeej!

Okle ih i kako sjebat ili skinuti s vlasti, mislim ove naše vladajuće nesposobnjakoviće po svim strankama,... učlanjenjem u hadez6eje i ostale pa probati "iznutra" ili ih skinuti s vlasti "izvana"? Orleanski je probao "iznutra", pa naletio na "minu",... sad lagano ide u Austrijsku 'ajdučiju.

Nisam upratio detalje, ali kako mi se čini da je još fratar, ali nema radnog mjesta ili šta već,... nek pojasni ko zna više.

RIP Orleanski. Bio je dobar u filmu "Nebesko kraljevstvo".

Ma ne da se još... ali ajd' malo je bolje...



P.S. zašto je ova tema na religiji?

20 minuta su se činile kao vječnost, no mislim da su mu stavovi OK i da je ipak dobro oprao unitariste i platformaše koji su požurili da od njega naprave heroja samo jer su pomislili da su pronašli hercegovačkog fra. Jeleča.

Navodno je bilo samo pitanje vremena kad ce Dado napustit svecenistvo jer se vidilo da je pogrijesio. Mislim da je malo neposteno da dopusta da se stvara cijela ta strka oko njega usmjerena kontra HDZa cisto jer je on donio krivu zivotnu odluku.

Gojko Beric je u danasnjem Oslobodjenju napisao zanimljivu kolumnu o nasemu Orleanskom.

http://www.oslobodjenje.ba/kolumne/i-fratri-odlaze



I fratri odlaze

Među Andrićevim pričama o bosanskim fratrima ima jedna koja se zove "Čaša". U njoj fra Petar, dugogodišnji vikar u samostanu Guča gora, ležeći u ćeliji "uzet ali rumen i veseo u licu, pripovijeda o pokojnom fra Nikoli Graniću, zvanom Mumin, tabijatu kakvog nadaleko nije bilo, dobrom fratru i tvrdom redovniku, koji je bio na svoju ruku i kao svi dolački Granići, "vukao odnekud tursku žicu". Sa studija u Bolonji izašao je kao najbolji bogoslov. Kao mlad misnik službovao je u Rami i Mostaru, ali je poslije godinama, sve do smrti, ostao u Guča gori, kao meštar, "ne govoreći i ne romoneći, bježeći od časti i od titula onako kao što se drugi za njih otimaju". U mladosti je bio stasit i naočit. Za njega je, pripovijeda fra Petar, ostalo zapisano da je bio "znalac jezika i valjan meštar mladeži". Pored latinskog, znao je turski "kao malo koji od fratara i prije i poslije njega". "E, moj Jusufe!" - tako je imao običaj da zove sve đake koji mu ne bi znali lekciju, ili bi nešto drugo zgriješili. Ključni momenat u priči desio se "one godine kad su digli bosanske bogoslove iz Italije i poslali u Mađarsku" i kad je, govori fra Petar, "taj isti fra Nikola meni valjao glave. I više nego glave." Nakon studija u Pečuju, fra Petar i dvojica njegovih drugova iz Slavonije dogovore se da ostave red i nauke i da bježe u svijet, u Austriju.

Došavši tog ljeta na ferije u Guču goru, fra Petar je ugledao u samostanskom šljiviku fra Nikolu Granića kako sjedi noge podvinute poda se, puši i šuti. "I kako ga ugledah, tako mi dođe neki išaret. Da se ispovjedim, rekoh, fra Nikoli, da mu kažem svoju odluku, pa poslije da bježim glavom preko svijeta." Njihov susret bio je dramatičan, čitalac tu doznaje zašto je fra Nikola mladom fra Petru "valjao glave. I više nego glave." Fra Nikola ga je odveo u svoju sobu i držeći ga za oba ramena počeo ga tresti. Gledajući ga pravo u oči, rekao mu je: "E, moj Jusufe! Nije tebi mjesto u svijetu i Njemačkoj, nego u manastiru, i u Bosni".

U nastavku ovog fra Nikolinog monologa prepoznajemo tipično Andrićevo promišljanje Bosne koja mu je bila "u oku": "Šta ćeš? Ovo je zemlja oskudna i uboga, tijesna i mokra, ni valija nije u njoj lako biti, a kamoli raja i redovnik… Kome je do toga da bude rahat i zenđil, nije mu se trebalo u njoj roditi ni zatratiti. Ovdje se dram radosti dušom plaća. A ti idi sad pa pitaj zašto je tako… A ti misliš da ovakve kao što smo mi tamo u svijetu čekaju i neće da otpočnu teferič bez nas! E, moj Jusufe, nije to za nas fratre i Bošnjake. Jeste, ovdje te čeka kriva bosanska brazda i fratarska muka i sirotinjski bir i teška služba, a s druge strane, može biti, kolaj i svaka ljepota. Ali, šta ti vrijedi kad to nije tvoja strana! I da odeš tamo, ne bi ti ništa koristilo. Cijelog vijeka bi ostao ono što si. Ko te nikad ranije nije čuo ni vidio, samo kad te pogleda rekao bi odmah: Otkud ova fratarina ovdje? Gonite rđu tamo u Guču goru, odakle je pobjegao, i vežite ga za lanac sa kojeg se otkinuo! I da budeš bogat i silan i strašan, prvi među prvima, da ti niko ne smije riječ kazati, ti bi mu to u očima pročitao. Nego sjedi gdje si, na svom mjestu i u svom sretnom Redu. Pa ako baš mora da se griješi, griješi ovdje! Poslušaj mene, nećeš se prevariti ni pokajati… Hajde, Jusufe, hajde, pa moli Boga i beri pamet. Hajde!" - reče i skrušenog i potresenog mladića potapša po ramenu.

Vratio sam se ovoj Andrićevoj priči nedavno, nakon što sam u novinama pročitao bizarnu vijest: Mladi hercegovački franjevac Dalibor Dado Milas (28) napustio je Hercegovačku franjevačku provinciju i franjevački red i otišao u Austriju, baš tamo gdje je prije više od stotinu i pedeset godina namjeravao otići fra Petar. Dobio je stipendiju za studij pastoralne teologije u Grazu i u Hercegovinu se, kaže, više ne namjerava vratiti, barem ne kao fratar. Da prisustvujemo novom talasu ekonomske emigracije iz Bosne i Hercegovine i da se broj mladih koji takođe žele napustiti zemlju mjeri desetinama procenata, to su već opća mjesta naše stvarnosti. Ali da je kofere pokupio i jedan mladi fratar, rizikujući da bude proglašen otpadnikom od svoje Crkve, slučaj je koji je izazvao pažnju javnosti. Milasovi prijatelji kažu da je on složena, ideološki kontroverzna pojava, redovnik koji se u početku znao pamfletski okomiti na vodeće bosanske franjevce, da bi se onda preobratio u pobunjenika protiv vlastitog političkog i teološkog okruženja, izazivajući potrese na javnoj sceni koja je pod kontrolom Crkve i Čovićevog HDZ-a. Hercegovačka franjevačka provincija se posebnim saopćenjem odrekla njegovih stavova. U intervjuu Dnevnom avazu Milas kaže: "Mi smo zemlja koja je zapela u svojoj postsocijalističkoj preobrazbi i pati od kroničnog nedostatka sposobnih, visokoobrazovanih i moralnih ljudi. Slavili smo rušenje Berlinskog zida, a onda u BiH podigli na stotine novih. Postali smo taoci mržnje, straha i osvete. U hrvatskom narodu ne postoji pluralizam, ne postoji demokracija. Hrvati su skoro naviknuti na život u mentalnoj diktaturi. Ali, budimo realni. Politička nomenklatura u BiH odraz je volje većine birača i uzaludno je zavaravati se iluzijom da narod zaslužuje bolje, poštenije, kompetentnije političare od onih koje imamo."

Dobro upućeni u stanje duha u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji tvrde da je Dalibor Milas žrtva nacionalističke politike koja je ovladala Crkvom i franjevcima i koja ne trpi nikoga ko na bilo koji način uznemirava crkvene vladare i njihovu vlast. Pobunjenik protiv nacionalističke sprege političkih stožernika i crkvenjaka, fenomena dominantnog u sve tri etničko-vjerske zajednice, Milas drži da nam je građanska revolucija itekako potrebna. Nje, međutim, neće biti, iz prostog razloga što ovdje ne postoji kritična masa građana. A možda i zato što je iza proteklog rata ostalo jako malo dobrih, nepotkupljivih i hrabrih ljudi. Ili, kao što primjećuje fra Mirko Majdandžić, dobri duh u franjevačkom habitu: "Bilo je u historiji BiH i gorih vremena, ali nikada nije bilo gorih ljudi."

Treba se oženit i napravit 5-ero djece, i sretno živit do kraja života.

Pouka iz drevnog citata...

"Blago krotkima, oni će baštiniti zemlju",... a valjda oni koji zatalasaju neće iliti u doslovnom prijevodu na Orleana, emigriraju u Austriju.

Čovjek ima pravo živjet gdje hoće, naravno da bi mi svi htjeli da svaki Hrvat iz BiH živi u BiH.

Po meni celibat je preveliko odricanje (sama ideja celibata imala je smisla u doba kada su obitelji brojile po 8 djece, danas je celibat - klanje vola radi kile mesa), i vjerujem da je to najčešći i glavni razlog napuštanja svećeničkog reda. Dodatno, danas je daleko teže biti u celibatu kada sise i guzice "napadaju" i iz prvog reda ispred oltara, a kamoli sa interneta, TV-a, ulica u sva godišnja doba osim zimi itd.

Dobro bi nam u BiH došlo da svećenici mogu pravit djecu, itekako.

Kao konzervativni ljudi i tradicionalisti, imali bi po 4-5 djece i povećali bi nam značajno natalitet. (Oni koji su gay bili bi toga oslobođeni, ali bi za nadoknadu morali biti daleko više angažirani u župnim aktivnostima.). Poglavito u povratničkim župama (npr. u RS) gdje počesto nema nijednog djeteta. Konkretno u RS bi djeca iz svećeničkih obitelji činila čak većinu naše djece. Naša slika bi bila u mnogima općinama drastično popravljena.

I Sveti Otac papa Borgia (moj najdraži papa i jedan od politički najsposobnijih rimskih poglavara) je imao mnogo djece, i sva su bila uspješna i ambiciozna: kardinal, vojskovođa, farmaceutkinja.

Treba mi pojašnjenje doktrine RKC u vezi "duše".

Predpostavljam da iako smatraju da je duša vječna, ona nije prethodila našem fizičkom utjelovljenju (ili jeste)?!

Primjenjujući Ockhamovu britvu: Ukoliko znam da nisam postojao dok nisam postao samosvjestan, vjerojatno se može reći da ću prestati postojati kada izgubim moć samosvjesti (gašenjem moždanih sinapsi). Znači kada se ugasi mozak, ništa, zip, nada, kao gašenje televizora.

To je jednostavno objašnjenje.

A ono kompliciranije (Ockhamova britva bira jednostavnije rješenje), vansvjetovno objašnjenje bi valjda glasilo da "duša", samosvijest preživljuje "gašenje televizora", i da se ta samosvijest seli na drugi svijet.

Ukoliko je tako, ostaje mi nelogičnost da se ta duša (duhovna komponenta) dodjeljuje i stvara tek nakon što se ispuni fizičko-biološki uvjet (začeće), ali preživljava nakon što to se ugasi taj udahnuti život.

A tu je i dodatni biološki problem definiranja samosvijesti. Postojanje samosvijesti se testira i u životinjama (npr. je li se životinja prepoznaje u ogledalu itd), i opći je zaključak da životinje nemaju samosvijest zbog nedovoljnog broja moždanih sinapsi. No većina domaćih životinja ima veći broj moždanih sinapsi i od djeteta (mislim negdje do 2 ili 3 godine djeteta), pa je upitna i samosvijest već rođene osobe, a kamoli da nešto postoji u embrionskom stadiju.

Duša koliko mi je poznato prethodi fizičkom utjelovljenju u prisutosti Boga Oca sukladno kredu: "Stvoreno, nestvoreno - istobitno s Ocem"

Znači već kodirani softver, sjedi u tvornici spremno za softversku instalaciju istog trenutka kada se sklope dvije hardverske komponente?

Nije unaprijed kodiran u svemu jer mu je dana slobodna volja, no da tehničkim riječnikom ovo je dobro rečeno, sama samosvijest nije nužna od početka da bi i duša bila prisutna - samosvijest se kao manifestacija duše razvija onog trenutka kada se spoje sve hardverske komponente no duša je prisutna u tijelu još i prije, od začetka.

Duša se udahnjuje dok je čovjek fetus.

Jesi išta teže mogao naći? Primjer hardwarea i softwarea je približno dobar. A što se tiče Ockhamove oštrice, ona se najčešće primjenjuje u praktičnim pitanjima, a pitanja duše, tijela i bitka su pitanja filozofske naravi.

Jednostavno rečeno (a i gledano, pogotovo na Zapadu): čovjek se sastoji od duše i tijela, pri čemu tijelo označava sve materijalno u čovjeku, a duša sve ono što nije materijalno.

Tijelo je propadljivo. Duša je besmrtna. Duša je jedinstvena i pitanje je kad točno nastaje, ako uopće i nastaje. Aristotel je smatrao da duša zapravo formira tijelo. Stari zavjet pod "dušom" misli na "dah života". Novi zavjet pod dušom misli na cijeli život. Kad pitaš nekoga iz Crkve da ti objasni što je duša, dobit ćeš klasičan odgovor: "Očito je da nije jednostavno odgovoriti na pitanje što je duša – ta čovjek je misterij odnosno otajstvo i teško je jednostavno odgovoriti tko je čovjek."

Mislim da se i učenje RKC razvija s razlogom, jer ne možemo u 21. stoljeću još uvijek ovisiti (samo) o aksiomima Tome Akvinskog ili Augustina Aurelija.

Ako je duša vječna, onda ne može "prethoditi". Ona već egzistira. Pitanje je: kada i gdje će se "utjeloviti"?

Moja mi neka logika govori da mi, iako toga nismo svjesni, itekako postojimo. Sam si dobro naveo pitanje životinje. Ona postoji, ali nije svjesna svog postojanja, pa čak i svoje "nesvijesti". Slično je i pitanje s ljudskim osobama koje vegetiraju. One postoje, iako zapravo fizičke ne proživljavaju svoj život. Mislim da duša već sada postoji kao neka ideja ili duhovni "zametak", ali da tek procvjeta kad se u potpunosti i svjesno utjelovi.

Fenomenom duše bavili su se veliki alimi i napisali tomove knjiga. Kur' an nam govori da je naše znanje o duši ograničeno jer duša pripada svijetu gajba, ona je nadosjetilna supstanca koja, jednostavno, izmiče ljudskom razumu. Svaki čovjek nosi u sebi taj Božiji dar, svjestan više ili manje da ima dušu u sebi. Kada se rađa ljudsko biće noseći u sebi taj Božiji dar, ono zaplače ukazujući da je živo, srce radi ali i duša mu dašak života daje. Opet kada umire, prvo duša izlazi, vraća se svom Stvoritelju, a potom srce prestaje sa radom. Tijelo je beživotno, ono što ga čini živim nedostaje mu, pa zato i kažemo da je mrtvo.

Cilj ovog našeg pisanja o duši je da ukažemo na važnost fenomena duše, konciziramo ono najbitnije o čemu su alimi pisali naširoko želeći osvijetliti sve ono do čega su došli svojim znanjem.

ŠTA JE DUŠA

U Kur' anu se navodi da je Uzvišeni Allah udahnuo u Ademovo tijelo Svoga Ruha, tako je Adem postao živ, „ i kad ga potpuno oblikujem, i udahnem mu Svog duha, padnite pred njim ničice", (XV:29). Božije „udahnuće Svoga duha" u čovjeka očevidna je metafora za Njegovo obdarivanje čovjeka životom i svješću, tj. dušom, naveo je Asad u svom tumačenju navedenog ajeta.

U dobro poznatom hadisu koji prenosi Ibn Mes'ud se navodi da stvaranje čovjeka u utrobama majki odvija se tako što četrdeset dana bude sperma (nutfah ), zatim isto toliko zakvačak (alek) i isto toliko komad mesa ( mudgah ). Potom dolazi melek kojeg Allah šalje da udahne dušu.

Dušu su islamski učenjaci različito definirali.
Tako Gazali navodi da je to istančano tijelo koje je kadro da saznaje i spoznaje a koje je u čovjeku. To je zaista izvanredna Božija tvorevina čiju suštinu ne može razumjeti većina umova.

Sličnu, gotovu identičnu definiciju duše daje i Seid Hava u svom djelu Terbijjetuna er-ruhijje (Naš duhovni odgoj ).

Mehmed Handžić navodi da je to fino tijelo koje se rasprostire po svim česticama tijela kao ružični sok po svim dijelovima ruže. Kada je riječ o njenim svojstvima, Handžić veli da je duša kao i sve ostalo, osim Boga, stvorena i postala. Ipak, ona ubuduće ostaje vječna. Duša će pretrpjeti smrt, ali se njezina smrt sastoji u rastanku sa tijelom..
Islamski filozofi su vodili velike rasprave o duši. Većina tih rasprava je bila pod utjecajem novoplatonizma i, posebno, aristotelovske psihološke analize nefsa. Tako su se javili i religiozni sporovi o duši. Navodimo samo neka razmišljanja da bismo ukazali na takve rasprave, naravno i na ograničenost i nesposobnost ljudskog znanja da precizira dušu o kojoj je malo znanja dato putem Objave.

Tako Ibn Hazm koristi nefs i ruh naizmjenično za ljudsku dušu. On odbacuje sve stavove onih koji su za gledište o seobi duša. On odbacuje stavove nekih Ašarita o neprekidnom ponovnom stvaranju ruha. On uči da je Allah stvorio ruhove svih Ademovih potomaka prije nego što je melekima naređeno da ih udahnu u zametke i da se oni nalaze na najbližem nebu. Šehrastanijevo učenje o duši vjerno odražava učenja Ihwan as-Safa, koji uče da je čovjek cjelina sastavljena od tvarnog tijela i duhovnog nefsa, te da supstancija nefsa potječe od sfera ( al-aflak). Njegov opis naravi čovjeka sa tri duše ( biljna, životinjska i ljudska), svaka sa svojim ishodištem, potrebom i moćima, liči na opis Ihwan as-Safa.

Razi odbacuje gledište filozofa da je nefs supstancija koja nije tijelo i da je netjelesan.
Prema Ibn Sini, postoje dva oblika duše: nebeska i zemaljska. Zemaljsku dušu djeli u tri skupine: vegatitivnu, životinjsku i čovječiju. Za njega je duša, u svim svojim oblicima, primarno savršenstvo za prirodno tijelo, jer je savršenstvo zbilja koja rod izvodi iz nejasnosti i uobličava vrstu sa individualitetom i identitetom u spoljnom svijetu. Dokaz za postojanje duše po Ibn Sinau je u promjenjljivosti tijela i njegovih organa. Naime, u fiziologiji je dokazano da u čovjeku nakon dvadeset godina nije ostalo ništa što je bilo u početku. Međutim, čovjek priznaje da mu je tokom ovog razdoblja bit ostala nepromijenjena. To ne može biti ništa drugo nego duša, reći će Ibn Sina.

Zanimljivo je da Imam El-Dževzi navodi sažetke o kojima su kelamisti raspravljali te pobija njihove argumente. Tako on iznosi 116 dokaza za tjelesnost ruha, 22 pobijanja suprotnih argumenata i 22 opovrgavanja prigovora. Zanimljive su njegove rsprave o pitanju stvaranja i čekanju ruhova u Ezelu, kada su kazali kalu bela, te o odnosu termina ruh i nefs, itd.

Shodno Kur'anskom stavu da je nama dato malo znanja o duši, te da je duša nadosjetilna kategorija i da pripada gajbu, Dževzi navodi da Ibn Abbas nije htio tumačiti četvero: reqim - izraz koji doslovno znači ploča sa natpisom (XVIII:9), gislin - izraz upotrebljen u suri EL- Hakka-36, zatim ruh i Božiji iskaz : „ I daje vam da se koristite onim što je na nebesima i na zemlji, sve je od Njega" (XLV:13)

UPOTREBA TERMINA RUH I NEFS U KUR' ANU

Ruh se u Kur' anu spominje u više značenja. Jedno značenje je Objava jer se njome postiže život srca i duše (XLII:52 ). Ruhom se označava snaga kojom se podupiru neki vjerni robovi ( LVIII:22 ). Kur'anski termin ErRuh el- Emin se odnosi na Džibrila ( XXVI: 193 i XVI:102 ).

Kada se u Kur'anu naglašava čista ljudska narav Isaova i pobija vjerovanje u njegovu božanstvenost, spominje se da je Isa, kao sva druga ljudska bića bio „ duša stvorena od Njega / ruhun minhu (IV :171 ). Ovim izrazom hoće se kazati da se Božijim emrom u njemu našla i duša ( ruh ).

Prema tome, ruh se koristi u svom primarnom značenju „ duh života „ i „ duša".
U Kur'anu se spominje ta stalno ponavljana evolucija ljudskog embrija (XXXII:9, XXII:5), stvaranje čovjeka od gline / min tin, zatim iz biti tekućine hude /min main mehin. Poslije oblikovanja u skladu sa onim što je određeno da bude / sevvahu, udahnjuje se Ruh Njegov/ ve nefeha min ruhihi.
To je onaj Ruh o kojem su pitanje postavili jevreji, kada im je odgovoreno je on „jedna od Božijih stvari"
Za ljudsku dušu se upotrebljava termin nefs. Isto tako, izrazom nefs označava se samo duša /ruh ( LXXXIX:27, VI:93, XII:53 )

S druge strane, Dževzi navodi da se izraz ruh nikad ne upotrebljava za tijelo, ni za njega samoga, niti da označi njegovu zajednicu sa nefsom. Ruh ( Duša ) nazvan je tako jer njime zaživljava tijelo. Stoga je i vjetar nazvan „rih", jer se njim postiže život.
Objava je nazvana duhom/dušom (ruhom) budući da se njome postiže koristan život, jer bez nje čovjekov život je sasvim beskoristan.

I nefs se naziva ruhom, budući da živi zahvaljujući njemu. Nefsom je nazvana, veli Dževzi, ili zbog nečeg veoma vrijednog, cijenjenog i skupocjenog, ili zbog izdisavanja nečega, tj. zbog čestog izdisavanja i udisavanja.
Pored toga, izrazom nefs u Kur' anu se označava biće u njegovoj cjelini ( XXIV:61, LXXIV:38)

Jedna skupina učenjaka drži da je ruh nešto različito od nefsa. Tako Muqatil ibn Sulejman kaže: „Čovjek ima život, ruh i nefs pa kada zaspi njegov nefs, kojim poima stvari, iziđe ali se ne odvaja od tijela, već iziđe poput jedne pružajuće niti koja ima svoj trak; čovjek tim nefsom koji iziđe iz njega vidi snove, dok život i ruh za to vrijeme ostaju u tijelu koje tako diše i prevrće se. Kad se čovjek prodrma nefs se njemu povrati brže od treptaja oka, a kada Allah čovjeka htjedne usmrtiti u snu, On taj nefs koji je izišao zadrži."

TRI ILI JEDNA DUŠA

Kur'an spominje tri vrste duša: smirenu dušu (nefs mutmainnah), sebekoreću dušu ( nefs lewwamah ) i dušu sklonu zlu (nefs emmarah). Kod nekih učenjaka možemo naići da čovjek posjeduje tri duše.

Po Dževziju, radi se o jednoj duši koja ima više svojstava pa se, imajući u vidu svako pojedino svojstvo, i naziva imenom tog svojstva.
Tako se smirenom naziva, veli Dževzi, s obzirom na njezino smirivanje uz svoga Gospodara, na njezino obožavanje Njega.

Smirivanje ljudske duše ili njeno traženje smirenosti uz bilo šta drugo mimo smirenosti uz svog Stvoritelja, samo je obmana. Isto tako, njeno pouzdanje u nešto drugo mimo Stvoritelja je ljudska slabost. Ako bi čovjek svoj smiraj potražio čak i u svom znanju ili u svojim djelima, Allah će mu to oduzeti i lišiti ga toga, navodi Dževzi.
Šta znači ova smirenost koja je rezultat istoimene duše ukazuje nam tjeskobnost i nemir koje grijeh nosi u sebi. Tako, ako bi griješnik pretraživao svoje srce, našao bi da je ono puno strahova, nemira, tjeskobnosti. Ti naši strahovi nisu nam očigledni samo stoga što ih prekriva omama strasti i nehata uslijed našeg griješenja.

Svaka ljudska strast ima svoju omamu koja je snažnija od one koju ima vino. Stoga možemo vidjeti kako oni omamljeni strašću čine nešto što ne čini onaj koji je opijen vinom. Tevba donosi smirenost vjerniku koja je ekvivalentna tjeskobnosti i nemiru koje grijeh nosi u sebi.

Da bi približio značenje smirene i zadovoljne duše, Dževzi navodi da je Allah, dž.š., svakom čovjekovom organu odredio njegovo savršenstvo i njegov optimum. Tako je optimum čovjekovog srca, odnosno, radost i ozarenost duša je u našoj spoznaji i upućenosti svome Stvoritelju. Naše duše ni na koji način ne mogu postići smirenost, makar zadobile čitav svijet i ovladale svim njegovim znanjma, osim time da jedino Allah bude krajnji cilj naših nastojanja.

U kontekstu navedenog su Ibn Abbasove riječi da je smirena duša ona duša koja je iskreno predana Allahu.
Takva duša, u svojoj smirenosti i zadovoljstvu, je dalekovidnija. Ona bolje vidi i osjeća Allahove blagodati, a to su one blagodati od čovjekova smještanja u maternice njegove majke, pa do današnjeg časa. Najmanja od tih blagodati je naše udisanja jer svakog dana Allah nam dadne u tome dvadeset četiri hiljade darova.
Kada bi Onaj koji je to darovao, veli Dževzi, zatražio od čovjeka da samo za jednu od njih položi račun, samo za nju bi mu otišla sva njegova djela.
Sebekoreća duša je ona kojom se zaklinje Uzvišeni Allah: „I kunem se dušom koja sama sebe kori „ ( LXXV:2)

Po jednima, to je ona koja se ne zadržava u jednom stanju ( izraz telewwum znači kolebljivost, neodlučnost, iz čega proizilazi da je to ona duša koja je veoma varijabilna).
Drugi kažu da se radi o vjernikovoj duši ( imenica lewm znači korenje, prigovor ), da je to jedno od njoj imanentnih svojstava. Tako navode da je to duša vjernikova koja ga je najprije odvela u grijeh a potom ga stala koriti zbog toga. To korenje je rezultat vjerovanja, za razliku od nesretnika koji sebe ne kori.
Naposljetku, duša koja je sklona zlu ( emmarah ) je duša koja nalaže činjenje svakog zla što proishodi iz same njezine naravi.

Duša koja je sklona zlu na suprotnom je položaju od smirene duše, i na svako dobro koje je potakne od prve ova druga joj uzvrati njemu primjerenim zlom kako bi joj to dobro pokvarilo. Ova strasna duša je u stanju opčiniti čovjekov razum i srce, prikazati i najočitiju istinu u prezrenom smislu.

Stoga je na čovjeku da kontrolira svoju dušu/nefs, ona može da krene i jednim i drugim putem. Primjer Zulejhe čija duša nije mogla odoljeti Jusufovoj ljepoti je primjer nekontrolisanosti duše. Ona, čak ne pravda svoj nefs jer njezina duša želi Jusufa, ona ne može odoljeti svojoj strasti. Ta strasna duša je sklona zlu.

Za kratko ćemo našu pozornost usmjeriti na tekst sure Eš-Šems. Ako pažljivije analiziramo zakletve u suri Eš-Šems možemo nazrijeti svrhu zakletvi u isticanju čovjekovog dvojnog odnosa prema svojoj duši ili samom sebi, zavisno od našeg razumjevanja značenja pojma nefs. Uzvišeni Allah je stvorio dušu da može izabrati dobro ili zlo, može ići putem pravim ili stranputicom. Vrlo je zanimljivo pratiti u navedenoj suri polaritet objekata kojim se Allah, dž.š., zaklinje ( Sunce i Mjesec, dan i noć, Nebo i Zemlja ), nasuprot Božije jednoće. Duša/ nefs koja je objekat zaklinjanja nema polariteta u navedenoj suri ali ima dvojnost nadahnuća. Iz hadisa se može vidjeti da je melek pratilac smirene duše, a šejtan pratilac one koja je sklona zlu
Naime, Ademova, a.s., duša je izražavala ovaj polaritet težnji jer njegova težnja približavanja drvetu koje je bilo zabranjeno simbolizira slobodu koja ga iz čisto instiktivnog bića pretvorila u potpuno osamostaljeno ljudsko biće koje mi poznajemo. Zapravo, to zbivanje, nazivali ga mi Padom ili Izlaskom iz Dženneta, svejedno, znači novi stupanj ljudskog razvoja, otvaranje vrata moralnim promišljanjima.
Ovo navodimo iz razloga da bez obzira kako mi shvatali dušu, kao matrijalnu ili samo duhovnu supstancu, poistovjećivali ruh i nefs ili ne, razlike u stanjima duše nadolaze različitim njihovim svojstvima. Kada dođe u stanje usmjerenosti ka Allahovoj blizini tada dobiva naziv mutmainnah/ smirena, ona koja je postigla unutarnji mir.
Ako, pak, dođe u stanje potpune usmjerenosti ka ljudskoj prirodi onda dobiva naziv emmarah / strasna duša koja je sklona zlu i navodi čovjeka na zlo. Cilj i svrha vjernikova života je da prečisti svoju dušu od potreba da se suprtostavlja Allahu, dž.š. Taj uspjeh On garantuje zaklinjući se sa sedam navedenih stvari. U protivnom, bićemo izgubljeni.
Kao što se u pomenutoj suri Uzvišeni zaklinje sa polaritetom objekata ( dan-noć, Zemlja-Nebo, Sunce-Mjesec), tako postoji i polaritete ljudskih osobina ( zadovoljan-nezadovoljan, štedljivost-sebičnost, dobro-loše, halal-haram itd.)

Upravo na način polariteta osobina koje se mogu naći kod čovjeka, Dževzi objašnjava različita stanja duša. Navesti ćemo onu razliku između štedljivosti i sebičnosti.
Štedljivost je pohvalna karakterna crta, koja se rađa iz druge dvije karekterne crte - iz uravneteženosti i mudrosti. Uravnoteženošću se iznalazi mjera u pogledu nedavanja i davanja, dok se mudrošću svako od tog dvoga stavlja na njemu pripadajuće mjesto, koje mu je prilično. Tako se iz toga rađa štedljivost, ona je sredina u odnosu na dvije pokuđene ekstremnosti.

Sa druge strane, sebičnost je, pak, pokuđena karekterna crta. Ona proishodi iz negativnog mišljenja i slabosti duše ( nefs ) a dodatno ga podhranjuje šejtanovo strašenje sve dok čovjek ne postane uznemiren u smislu da nad nečim stane drhtati, da prema tom nečem bude halapljiv, iz čega se izrodi brana prema trošenju toga, strah da se ne ostane bez toga, kako to kaže Uzvišeni: " Čovjek je, uistinu, stvoren sa nemirnom naravi, kad ga nevolja snađe - ispunjen je samosažaljenjem, a kad mu se posreći - on to sebično zadržava ( od drugih )- (LXX:19,20,21)
Na isti način, polaritetom osobina koje se mogu naći u ljudskoj duši, kako je to učinio Dževzi, možemo nadugo objašnjavati osobine ljudskih duša. http://www.rijaset.ba/index.php?option= ... &Itemid=76

Gdje u Bibliji piše da je duša besmrtna,gdje stoji pridjev besmrtan uz bilo koju imenicu vezano uz dušu?
Btw,zar nije samo Bog besmrtan?

Ali kako da duša umre? I šta znači smrt. Ako je smrt preseljenje duše iz jednog svijeta u drugog. Kako će opet duša umrijet? Onda smrt duše poklapa se sa ateizmom. Bez duše nema zagrobnog života. Razlika u duši i Bogu je što je duša nastala a Bog nije nastao jer je oduvijek a duše nisu.
http://d1.islamhouse.com/data/bs/ih_boo ... dusi_2.pdf
Ljudi različito poimaju dušu (ruh) i njezino rnjesco u odnosu na
nefs. jedni kažu: Sve su duše stvorene- šco je i stajališre
među muslimanima, te stajalište tradicionalista. Oni t porkrjepljuju
Vjerovjesnikovirn, s.a.w.s., hadisom: "Duše su mobilizirana vojska,
pa one koje se međusobno prepoznaju ce se zbliže, a one koje se ne
prepoznaju, one se raziđu!"
Mobilizirana vojska, dakle, može bit samo stvorena.
Drugi kažu: Duše spadaju u "Božiju stvar" (emrullah) čiju je
bit i znanje o njoj Allah ljudima učinio zaklonidm. Kao argument
ovakvom svom stajališru oni navode kur'anski ajer: Reci: "Duša je
stvar Gospodara moga!'' (El-Isra', 85)
Treći kažu: Duše su jedno od svjetala Allaha uzvišenoga i jedan
od Njegovih živora. Za svoje stajalište ovi navode Vjerovjesnikov,
s.a.w.s., iskaz: "Allah je Svoja stvorenja stvorio u tmini, a potom je
na njih bacio nešto Svog svjetla!"
Navodi se, potOm, kako postoje različita stajališta o rome da
li i duše umiru, ili ne; da li i one, zajedno s tijelima, kušaju kaznu u
Berzahu, u svom prebivalištu nakon smrti; da li je duša "nefs" ili je
nešto različito od nje?
Muhammed ibn Nasr ei-Merwezi u svojoj knjizi kaže slijedeće:
"Jedna skupina otpadnika (zenadiqah), te neke rafidije, o Ademovoj
duši govore isro ono što kršćani govore o Isaovoj duši. To je podudarno
sa srajališrem onih koji tvrde da se duša izdvojila iz Allahova Bića
i našla sc u vjerniku. Sroga je jedna skupina kršćana scala obožavati
Isaa i Merjemu, budući je lsa kod njih "duša od Boga" koja se našla
u Merjemi. On u njihovim očima nije stvoren.
Jedna skupina otpadnika (zenadiqah) 1 i jedna skupina rafidija
kažu: Takva je i Ademova duša, tj. nije stvorena!, tumačeći na taj način

način Božiji iskaz: l u nj udahnem iz Svoga Duha2 (El-Hidžr> 29),
ce: Zatim mtJ snvr1mo udm;e uobliči i tl nj udahne iz Svoga D11-hn!
(Sedida, 9)3 Tako oni rvrde da Ademova duša nije srvoreoa, kako
co već tumači onaj koji kaže: "Svjedo koje dolazi od Gospodara nije
srvoreno!" Dalje kai u: "Zatim su se našle u duhovnim nasljednicima
(wasijj) koji su došU poslije Adema, zatim u svakom vjerovjesniku l
duhovnom nasljedniku, sve dok se nije našla u Aliji, po rom u Hasanu
i Husejnu, a pocom u svakom duhovnom nasljedniku i imamu, zahvaljujući
čemu imam poznaje svaku scvar tako da mu nije potrebno
nl od koga učiti!
Međutim, među muslimani ma nema nikakve dvojbe o tome da
su sve duše- ona koja je bila u Ademu i njegovim sinovima, u Isau i u
~-vakom drugom čovjeku- stvorene, da ih je Allah srvorio, ustanovio
ih, uredio im gradivni elemenat i izveo u postojanje, a potom ih prispodobio
Sebi, onako kako je ro učinio isostalim svojim stvorenjima.
Uzvišeni kaie: Jdaje vam dn se koristite onim fwje na nebesima i onim
što je na Zemiji; sveje od Njega! (EI-Džasije, 13 NE DA SE KNJIGA KOPIRATI I PRAVI NEKE GREŠKE.

Pa jeste teško pitanje, možda i jedno od najtežih, ali sam se u razmatranje uputio zbog vlastitih spoznaja i potreba, a ne zbog želje za praznim filozofiranjem ili nedajbože da se "nadmudruje s popom".

Jednostavno sam pomislio da se odgovor na teško pitanje "što se događa nakon što umremo" možda može pronaći gledanjem unatrag umjesto naprijed.

Znači da crkva nema neki jasan odgovor u smislu "svevremenosti" duše. Ne znamo je li ova moja jadna napaćena duša (slažemo se da su duša i samosvijest dvije različite stvari?!) leluja/luta (na neodređeno vrijeme, ili vječnost?) nekim međuprostorom koji je nalik čistilištu, čekajući savršen trenutak da se ubaci u ono tijelo koje je za tu dušu preodređeno?

Ako je tako doktrinski, koncept neke svevremenske/vječne duše, onda su mislim odškrinuta vrata budističkoj teoriji reinkarnacije, jer je nelogična pomisao da je duša starija od mog tijela za X milijardi ili bilijuna godina, provoza se 80-ak godina u mom tijelu (tijekom koje se duša nadograđuje samosviješću koje je tjelesno a ne duhovno svojstvo, ili ipak ne?), i tek onda dobija pravo da se prebaci na konačni/završni stadij u svojem postojanju (raj, valjda) koji je također svevremenski ili beskonačan?

No, ukoliko duša nije svevremenska/vječna, odnosno ne prethodi tvom fizičkom začeću, onda ostaje nejasno njeno vezanje za taj biološki čin oplođenja (duhovno/vansvjetovno striktno vezano za običnu reproduktivnu biologiju), i zašto uopće stječe pravo na napuštanje te fizičke forme nakon smrti, gdje ta duša, dodatno obogaćena za svoju samosvijest (koja je doslovno isto biološka funkcija razvoja i kreiranja moždanih sinapsi tijekom fizičkog razvoja) odlazi na sljedeći stadij postojanja, koji je ovoga puta svevremenski.

Suma sumarum, riješimo razliku između duše i samosvijesti, i definirajmo vrijeme nastanka duše. Ne mogu biti zadovoljan odgovorom koji glasi da je duša vječna, ali da ne prethodi mojoj fizičkoj manifestaciji?!

New ageovska filozofija. Popularno u zadnje vrijeme, bar sam 2-3 hollywoodska filma pogledao na neku varijaciju reinkarnacije ove godine.

Toma Akvinski je za stvaranje svijeta pričao nešto tipa da je u jednom trenutku stvoren ali da postoji vječno jer Bog nije limitiran linearnim poimanjem vremena. Možda je takva neka shema i za dušu.

To uopće nije teško pitanje.Biblija je tu veoma jasna.Smrt (govorimo o tzv. prvoj smrti,prirodnoj,pod koju svi potpadamo,i dobri i zli,privremena) je u biti san,i Biblija to opisuje baš tako.San koji briše vrijeme,tako vrijeme do Kristovog drugog dolaska svima traje isto,i onom tko je umro prije 3000 g i onom tko je umro prije par dana-trenutak.




Duša.samosvijest,um,čovjek kao biće-to je nedjeljivo.Ne postoji duša kao samostalan,samosvjestan i sl. element.Čovjek nije dualan,čovjek je duša u kompletu.



Glede besmrtnosti duše,Biblija je jasna tko ima jedini besmrtnost:

1.Timoteju...


Sve ostala tumačenja i učenja o besmrtnosti duše,jesu posljedica uvlačenja paganizama tipa egipatske religije,preko kojih se preneseno u Grčku,preko svećenika i vjernika tajnih religioznih kultova-dionizijskih i orfičkih,Pitagora,pa Platon...pa perzijskog zoroastrizma-dualizma itd.
U pozadini svega je Sotonina laž-nećete vi umrijeti!

da, tako i meni bivši župni svećenik reče

Duša i samosvijest ne mogu biti iste stvari s obzirom da se samovijest javlja negdje s 18 mjeseci, a do tada je beba mentalno na razini životinje (u smislu nedostatka samosvijesti).

Po Zadrovom odgovoru se vidi da on razdvaja dušu od samosvijesti (samosvijest se javlja kao razvojna komponenta moždanih sinopsi (ako gledamo biologiju) a duhovno se može gledati kao utjelovljenje onoga što je darovano kao "slobodna volja").

Orleanski pak misli da je duša oduvijek tu i prije fizičkog utjelovljenja (lebdi negdje?) ali da nismo svjesni njenog postojanja, isto kao što životinja nije svjesna vlastitog postojanja i sebe kao invividue.

Po definiciji koju si ti dao, ispada da se duša kreira u isto vrijeme kada dođe do spoja dvije fizičko-biološke komponente (začeće), što sugerira da ne postoji prije tog ovozemaljskog akta. On svih ponuđenih odgovora, ta je najmanje logična.