Kao što sam naslov kaže: "Vjerujete li u Boga"? Ako jeste,što vam Bog znači u životu. Koliko mu vremena posvećujete i jeste li aktivni vjernici?

Koliko u svakodnevnom životu primjenjujete svoju vjeru i kako se odnosite prema drugim ljudima? Možete opisati i neko svoje iskustvo vjere koje ste doživjeli možda na nekom seminaru, vjerskom skupu ili nekom drugom obliku vjerskih susreta. Možda ste se preobratili, pa nam možete napisati neku lijepu poruku ili savjet...

Na što pomislite kad vam netko spomene riječ "Bog", što pritom osjetite? Pričate li rado o Njemu i o vjerskim temama? Sve su ovo pitanja koja nam mogu pomoći da preispitamo svoj odnos s Bogom i pitanja kojih se možete dotaknuti u svojim postovima koje budete pisali.

Je li nam Bog samo još jedna obaveza u životu, netko tko nam ne dozvoljava da mirno živimo svoj život i radimo što želimo? Na kraju krajeve što(ili tko) je to Bog, je li nam uopće jasno to pitanje?

Da, naravno da vjerujem, kao posljedica odgoja, osobnog osjećaja i logike. Pa lakše je dokazati da postoji neko superiorno biće i kreator univerzuma nego pokušati dokazati da je sve proizvod neke kozmičke greške.

Sa striktno osobne strane i "sebičnog" gledišta, sjetim se mnoštva prekretnica i "sudbonosnih" događaja u mom životu, i baš u svakom slučaju je moja odluka kao i splet okolnosti i interakcija mnoštva nekontroliranih faktora nekako dovela do najboljeg mogućeg (optimalnog) ishoda za mene i obitelj. Nekako sam uvjeren da nije u pitanju bila sreća ili slučajnost nego baš neka intervencija "odozgo".

Kao sto je RAJVOSA rekao vjerujem zbog odgoja, osobnog osjecaja i logike. Da sam neki aktivan vjernik i nisam bas, ali odvajam dovoljno vremena za Boga. Svaka odluka u zivotu mi je vodjena katolickim odgojem.
Pade mi na pamet izjava jednog momka kad smo raspravljali o Bogu i sotoni: " Treba biti dobar i sa Bogom i sa sotonom, jer sta ako Bog ipak ne postoji???"
Nemojte ga sad previse osudjivat jer se ipak samo salio

Vito, prijatelju, Boga nalazis u sebi.. Ja ga ne vidjeh, ali vjerujem da on mene vidi i moju djecu..

Mnogi kažu da veruju, a u stvari ne mogu da objasne šta je Bog.
Čini se da je Bog projekcija ljudske svesti. Čovek ne želi da bude delatni subjekt u univerzumu, pa zato izmišlja moćnijeg subjekta od sebe. Bog mu dođe kao poslednja karika u lancu ishrane.

On je čovekova potreba za autoritetom koji ga može prisiliti da se ponaša u shodno univerzalnim vrednostima. Razlika između verujućeg i mislećeg (bogobojažljivog varvarina i grčkog filozofa) je u tome što mislećem nije potrban spoljašnji autoritet da bi živeo u vrlini. Filozof mišljenjem spozna vrednosti života u vrlini, a bogobojažljivom mora neko da naredi ili bar da ga uplaši izvesnošću odlaska u Pakao.

Srećom, ljudi se poznaju po delima, kao što reče Isus. Valjda zbog toga nije važno verovanje u jevanđeoski mit. Važno je postupati na ispravan način.

Vjerujem.
Poslije rata se trudim sve odnose sa vanjskim svijetom staviti u kršćansko-ljudska moralno-etička načela , koliko je moguće...

Iskustvo vjere ? Ne bih detaljisao , ali ima i toga.Dokaz je to što sad čitate ovaj post Iako je teško riječima opisivati nešto što je van dometa ljudskih čula.

Rado pričam o tim temama u društvu onih koji to neće izvrnuti ruglu.I ovdje se može solidno razgovarati pod plaštom nepoznavanja sugovornika.Tako da nemamo predrasude na osnovu izgleda , ponašanja i sl.

Sama vjera se može samo manifestovati svojim primjerom i načinom života.Sve ostalo je zamazivanje očiju okolini i laganje samom sebi.
Nije bitno koja konfesija.

najgore je sto ovi "napredni" vjernike smatraju zaostalima. Na zapadu je sve vise i vise onih koji nisu nista i ne vjeruju ni u sta. Religije smatraju necim stranim i nazadnim. Sta je to napredno?

Tu si sasvim u pravu. Ali postoji i povratna reakcija - religiozni smatraju "napredne" nemoralnima ili razvratnima.

Religiji je svakako potrebna, akli ona nije garancija življenja u duhu religijskog morala. Niti je odbacivanje religije pokazatelj "velike pameti" ili "naprednosti".

Mnogi veliki umovi su bili religiozni.

Vjerujem. Vjera u Boga je jedan elemantarni dio mog zivota. Ne zato sto su me roditelji tako odgojili ili zato sto je navika, ima tu nesto vise, nesto dublje, sto se tesko moze rijecima opisati!
Vjeru u Boga smatram dubokom ljubavi koja me ispuni, bez obzira kakav mi je trenutak, tezak, bolan, parazan, sretan, Bog je uz mene, toga sam svjesna i kad ne mislim svjesno na to.

Crkve imaju poseban utjecaj na mene. Nisam vjernik koji stalno ide u crkvu i stoji u prvom redu, niti mi to nesto predstavlja. Cesto odem u crkve koje su mi posebno drage, u kojima se dobro osjecam, u vrijeme kada su vecinom prazne, kada se ne sluze mise.

Seminari i duhovne obnove su nesto posebno. Na seminare i duhovne obnove odlazim vec godinama i svaki put mi na novo ucvrste vjeru.

E rode moj dala si lijep primjer odlaska na seminare i ovo iskreno čovjeku može puno pomoći i duhovno ga obnoviti. Kad vidiš koliko ljudi ide na vjerske susrete i duhovne obnove shvatiš da su ljudi duhovno "žedni" i ipak traže određene odgovore, mada puno puta izgledaju nezainteresirani za takvu tematiku.

Sve u svemu bilo bi lijepo kad bi i drugi slijedili tvoj primjer.

Drago mi je vidjeti kad i Rajvosa koji je sigurno iskusio ratne strahote u Sarajevu vjeruje da svoj život i život svoje obitelji duguje nekom tko je "iznad nas" i da sve to nije "puka slučajnost" kako to neki vole reći .

Lijepo je vidjeti i Tulkasa koji ima obitelj i vjeruje da mu Bog pomaže da mu djeca ostanu živa i zdrava i da postoji nešto što ne može svojim očima vidjeti

A dr. Vito što vas je to natjeralo da promjenite svoj stav o Bogu i vjeri?

Aleksije, jednom prilikom sam Rajvosi dao definiciju Boga, pa evo sad ću je i prepisati:





Lijepo je poslušati i svjedočenje svoje vjere od nekoga tko je ipak dosta toga prošao u životu kao što je Mar-kan.

Krizaru ipak mislim da takvo pitanje može postaviti netko tko nije baš siguran u postojanje Boga. Boga spoznaš srcem i siguran si u njegovo postojanje i zbog toga je teško razumom takve stvari objasniti i dokazati.

Pošto znam koliko je lijepo drugim ljudim da pročitaju osobna svjedočenja drugih, napisat ću i ja svoje...

Uglavnom vezano je za moju bivšu djevojku koja je bila dvije godine starija od mene i koja nije vjerovala u Boga. Rođena je u obitelji koja nije uopće bila vjernička, nisu išli u crkvu niti su znali ikakve molitve. Naravno ovo nisam znao dok sam krenuo hodati s njom, tek poslije nakon nekog vremena u ozbiljnijim razgovorima bilo mi je jasno što ona misli o Bogu i vjeri.

Nikada nije išla na vjeronauk, niti ga je imala u školi odnosno nije pohađala niti onaj koji je bio organiziran u Crkvi. Kroz sve razgovore dotakla se i gledišta na smrt, jednostano to je bilo nešto čega se pirbojavala, nije si znala objasniti taj neizostavni trenutak našeg života, jer nije vjerovala da ju poslije svega čeka onaj tko ju je stvorio, odnosno Bog. Meni kao vjerniku su poprilično teško padali ovakvi razgovori, pa sam joj odlučio pomoći pod svaku cijenu.

Dopisivali smo se često noću preko msn-a i kako smo imali i mikrofon čitao sam joj djelove Biblije i naravno prepričavao sve svoje običaje, navike, obrede i događaje vezane za Crkvu i vjernički život. Odveo sam ju prvi put na misu, pokazao joj kako to sve izgleda i bila je poprilično oduševljena svime što je vidjela.

Ali kako je bila pravoslavne vjere otišli smo i u njenu crkvu u koju je svega dv-tri puta svratila u svom životu da bi zapalila svijeće, mada joj nije bila jasna ni suština toga što čini. Potom sam se raspitivao i čitao o pravoslavnim obredima i sve to njoj prepričavao. Doduše njena ju je obitelj krstila u Crkvi više zbog nekog običaja nego neke vjerničke dužnosti i to je jedini put da su svi zajedno bili u Crkvi.

Preporučio sam joj da bi bilo dobro da ode ponekad i sama na službu(misu) u pravoslavnu crkvu, što joj nije baš bilo drago. Naravno preporučio sam joj i da se pomoli koji put Bogu i zahvali mu, jer on je tu, bez obzira što ga ona ne vidi...ali uvijek je govorila da to ne želi i da ju to ne zanima.

Naravno pored nevjere idu i pobačaji, kontracepcija...a kako potječe i nevjerničke obitelji to je cijeloj obitelji bilo nešto normalno, a za mene kao vjernika nešto strašno. Majka joj je imala mnogo pobačaja(svaki put kad bi se "omaklo), ujna, baka...i za nju je to bilo nešto normalno. Sve to doprinijelo je da se ipak zapitam ima li smisla da nastavimo hodati, jer se toliko razlikujemo(jer ona je htjela prakticirati odnose bez obzira što nismo u braku), ali želio sam joj pomoći da joj smrt predočim kao nešto što nije toliko strašno kako ona misli i da je Bog taj tko ju čuva od svakog zla.

Kupio sam joj i pravoslavnu Bibliju na ćirilici i poklonio, što je njena majka našla i protivila se da ona čita tu knjigu...

A kako je vrijeme prolazilo shvatio sam da i ja bacam riječi u vjetar i da nemam nikakvog utjecaja na nju i kad sam joj to otvoreno rekao dogodilo se ono što nisam niti zamišljao, jer mi se uvijek činila tvrda kao kamen na moje riječi, počela je plakati i priznala da je o svemu razmišljala što sam joj rekao, ali mi nije htjela priznati. Svaku večer poslije mog prijedloga da se Bogu pomoli pomolila se, ali nije mi govorila. Shvatila je i osjetila prisutnost Boga i rekla da čvrsto vjeruje u njegovo postojanje.

Prije smo često razgovarali o okolini u kojoj živi i o načinu ponašanja njenih prijatelja, za koje sam ja par puta rekao da se ponašaju suprotno moj vjeri, a ona mi je znala odgovoriti:"Zar hoćeš reći da se samo oni ponašaju loše, a ti ispravno"? Naravno nisam ja nikoga osuđivao, samo sam iznio svoje viđenje, ali poslije ovoga počela je govoriti da shvaća da su oni ti koji krivo postupaju, samo to nije shvaćala i ohrabrivala me da i dalje druge opominjem i da sam upravo što to činim.

Otišla je na prvu ispovijed u životu i priznala da se poslije toga predivno osjećala, primila je i prvu pričest, počela redovno ići na službe, ali sve bez znanja obitelji. Pridružila joj se i sestrična jer se cijelo ovo vrijeme događala paralelna priča sa njenom sestrom(sestrom njene sestrične s kojom je zajedno išla u crkvu) koju su odveli u samostan sv. Vasilija Ostroškog u Crnu Goru, smatrajući da je opsjednuta zlim duhovima, jer im je ona to govorila, a liječnici nisu znali kako da joj pomognu. I uz pomoć molitvi smirila se, dolje su proveli jedno vrijeme i vratili se kući...a bitno je reći da su i njen ujak i ujna također počeli plakati kad su vidjeli što se kćerki dogodilo, bili su svjesni da im je Crkva blizu kuće, a nikad u nju nisu ušli. No to je samo dio te priče, pa da ne duljim izvukao sam najbitnije. Uglavnom djevojka se par puta željela ubiti i nije vidjela smisao svog života.

Što je bilo sa mnom i tom djevojkom nije važno, ali htio sam vam prenijeti svoje iskustvo smatrajući da će nekom pomoći.

P.S. Možda ćete misliti da se sve ovo dogodilo za kratko vrijeme, ali nije. Ovo je bio dug proces i nije lako nevjernika uvjeriti da Bog postoji bez same Božje intervencije, u što sam se uvjerio i ovaj put.

Normalno. Bilo bi nevjerojatno da je suprotno.



Ti kao nevjernik ne možeš shvatiti razloge onoga koji vjeruje. Da možeš, vjerojatno bi sam povjerovao.

Ja recimo vjerujem u Boga jer mi je logično da postoji, ne zato jer mi treba autoritet.

Daniku kao prvo SVAKA CAST!
A kao drugo, nalazim se u slicnoj situaciji. Prvo sam mislio kako nesto takvo moze samo mene zadesit, al ev vidim ima slicnih situacija. Btw tvoja je bila nezgodnija od moje. Al zaista svaka ti cast. Vidi se da imas jaku vjeru i cvrstu podlogu u zivotu, steta sto je takvih ljudi danas vrlo malo.

Dokaze primijeti nisam spominjao.

Logika govori da nema smisla da nema Boga, jer onda cijeli svemir nema smisla. Ima li ga ili nema ne znamo, zato se vjera i zove vjera, jer ljudi vjeruju da ima.

Zablude čini mi se nastaju kad čovjek pokušava objasniti Boga. Ako već prihvatimo da Bog postoji, onda bi takvo biće imalo daleko veću inteligenciju od ljudske. Pokušaj čovjeka da shvati Boga onda ima šanse za uspjeh manje nego kanarinca naučiti riješavati diferencijalne jednadžbe.

A pravi problemi nastaju tek kad se pretpostavka o Bogu izgradi prema vlastitim interesima, sebični interes proglasi "Božjom voljom" i onda koristi kao izgovor za vlastita nedjela.

Kakve su muke velike Vito? Nije valjda sve tako crno, ne daj se godinama.

Ma znam, ali znaš kako ono psiholozi kažu o projekciji, može bit zapravo pričaš o sebi.