Netanijahu: Iran još nije prešao »crvenu liniju«

Agencije - 29.04.2013 21:21

TEL AVIV - Izraelski premijer Benjamin Netanijahu izjavio je danas da se Iran približava sposobnosti da napravi nuklearno oružje, ali da još nije stigao do "crvene linije" koju je on odredio u govoru u Ujedinjenim nacijama u septembru prošle godine.

Netanijahu je rekao svojoj konzervativnoj partiji Likud da se Iran sistematski približava razvoju takvog oružja ali još nije prešao tu tačku.

Izraelski lideri smatraju da će Iran naoružan atomskom bombom predstavljati prijetnju po egzistenciju jevrejske države, zbog ponovljenih poziva iranskog predsjednika Mahmuda Ahmedinežada na brisanje Izraela sa mape svijeta.

Netanijahu je više puta nagovijestio spremnost Izraela da napadne Iran unilateralno, u slučaju da se međunarodnim pritiskom ne zaustavi razvoj iranskog nuklearnog programa.

U govoru na godišnjem zasjedanju Generalne skupštine UN, Netanijahu je rekao da međunarodna zajednica ima vremena samo do leta ove godine da zaustavi Iran na putu do bombe, podsjeća Asošiejted pres.

Dr Srđa Trifković: Neizvesna budućnost Izraela

Lični stav: Na diplomatskom planu Izrael je sve izolovaniji. Liberalna elita koja vlada EU ima ideološku odbojnost prema državi koja se zasniva na etničko-verskom principu. Daleko je značajniji opadajući uticaj izraelskog lobija u SAD, gde se administracija Baraka Obame sve vidljivije distancira od politike bezrezervne podrške Izraelu, koja je karakterisala američku strategiju na Bliskom istoku još od junskog rata 1967.




Talas političkih promena koje su pogrešno stavljene pod zajednički imenitelj „arapskog proleća“ – islamska zima bila bi adekvatniji termin – iz temelja je promenio bezbednosnu arhitekturu Bliskog istoka.

U Egiptu je Muslimansko bratstvo tokom protekle godine bezobzirnom manipulacijom političkog procesa uspešno preuzelo sve ključne poluge vlasti. Predsednik Muhamed Morsi se pokazao tvrđim autokratom od Hosnija Mubaraka, usvojen je novi ustav bez učešća zakonodavaca iz redova sekularne opozicije, a predstojeći parlamentarni izbori – s unapred zacrtanim ishodom – zacementiraće transformaciju vodeće zemlje arapskog sveta u islamsku republiku zasnovanu na šerijatskim principima. Podrška Turske i zapadnih sila sirijskim džihadistima čini opstanak Bašara al Asada neizvesnim. Alternativa njegovom režimu je krvavi haos, iz koga na kraju mogu da profitiraju samo tvrdi islamisti. Napad na alžirsko energetsko postrojenje u In-Amenasu krajem januara ukazuje da je Libija postala bezbedna baza za operacije naoružanih grupa koje nisu umrežene u jedinstvenu strukturu, ali koje su, sve bez razlike, inspirisane ideologijom džihada.

Na duži rok, navedeni procesi će bitno pogoršati stratešku poziciju Izraela. Prvi nagoveštaj promena predstavljao je nagli zaokret Turske, od ključnog strateškog partnera jevrejske države u regionu, u njenog protivnika, što je došlo do punog izražaja sa „flotilom za Gazu“ pre tri godine. Islamisti predvođeni premijerom Redžepom Tajipom Erdoganom uspešno privode kraju razgradnju Ataturkovog nasleđa sekularizma kod kuće i agresivno sprovode neoosmansku strategiju na strani. Ankara nije samo ključni izvor podrške sirijskim pobunjenicima, nego je i otvoreni saveznik Hamasa koji se bori za prevlast s umerenijim Fatahom unutar palestinske zajednice. Hamasova pobeda nad marginalizovanim Abasom samo je pitanje vremena.

Posle izbora u Egiptu uslediće dalja eskalacija zaokreta Kaira u odnosu na mirovni sporazum s Izraelom. Drukčije ne može da bude: stav nove vlasti jasno je oličen u izjavama samog Muhameda Morsija – pre nego što je postao predsednik – da su Jevreji „krvopije, potomci majmuna i svinja“ i da je dužnost Arapa da svoju decu vaspitaju u duhu mržnje prema Izraelu. Poricanje prava na postojanje jevrejske države jedan je od bitnih ideoloških stubova Muslimanskog bratstva, čiji su aktivisti 1981. ubili Mubarakovog prethodnika Anvara al Sadata zbog „izdaje“ koju je počinio potpisujući mirovni sporazum s Izraelom dve godine ranije. Jugozapadna granica Izraela na Sinaju prestaje da bude bezbedna, a u slučaju Bašarovog pada isto će važiti i za severoistočnu granicu na Golanu.

Na diplomatskom planu Izrael je sve izolovaniji. Liberalna elita koja vlada EU ima ideološku odbojnost prema državi koja se zasniva na etničko-verskom principu. Sve je osetniji i politički uticaj rastuće muslimanske dijaspore u ključnim zemljama Unije – severnoafričkih Arapa u Francuskoj, Turaka u Nemačkoj i Pakistanaca u Velikoj Britaniji – što se odražava na sve odbojniji odnos vodećih stranaka u tim zemljama prema Izraelu. Daleko je značajniji opadajući uticaj izraelskog lobija u SAD, gde se administracija Baraka Obame sve vidljivije distancira od politike bezrezervne podrške Izraelu, koja je karakterisala američku strategiju na Bliskom istoku još od junskog rata 1967.

Demografski trendovi dodatno slabe izraelski položaj u arapsko-jevrejskom sporu, koji je uvek bio omeđen geopolitičkim determinantama zemlje i stanovništva. Palestinci ne odustaju od „prava na povratak“ potomaka oko 700.000 prognanika iz 1948, a procenjuje se da njih sada ima preko četiri miliona. Preko 90 odsto Palestinaca kategorički odbacuje ideju o novčanoj nadoknadi izbeglicama i njihovim potomcima u zamenu za odricanje od „prava na povratak“. Primena tog principa bi – naravno – označila kraj jevrejske većine u Izraelu, što nijedna vlast u Jerusalimu neće moći da prihvati. Na područjima Zapadne obale i pojasa Gaze prirodni priraštaj je enormno veći nego u Izraelu, tako da broj Arapa već nadmašuje broj Jevreja na teritoriji nekadašnjeg britanskog mandata između reke Jordan i Sredozemnog mora. Na toj teritoriji za desetak godina jevrejska populacija će činiti tek 40 odsto stanovništva – sa tendencijom daljeg pada, koji ne može biti nadoknađen novim prilivom imigranata jevrejskog porekla. Talas doseljenika iz bivšeg Sovjetskog Saveza je presahnuo, a duboka neizvesnost u pogledu budućnosti čini Izrael sve manje atraktivnom opcijom za pripadnike jevrejske dijaspore u razvijenom svetu. Već godinama broj doseljenika je približno jednak broju Izraelaca – pretežno obrazovanih stručnjaka – koji se trajno iseljavaju u severnu Ameriku i zapadnu Evropu.

Unutar granica samog Izraela, arapska manjina je premašila 20 odsto stanovništva sa tendencijom daljeg porasta. Muslimani čine većinu u južnoj Galileji, a u pustinjskoj regiji Negev imaju jednu od najviših stopa prirodnog priraštaja na svetu. Taj fenomen je izraelski premijer Benjamin Netanjahu pre jedne decenije sa pravom opisao kao „demografsku bombu“.

Palestinci imaju osnova da veruju da je vreme na njihovoj strani. Sve su manje skloni ustupcima zasnovanim na konceptu dve države, ukoliko granica između njih ne bi bila istovetna onoj iz juna 1967. To bi iziskivalo od Izraela predaju istočnog Jerusalima, demontiranje izraelskih naselja širom Zapadne obale i uklanjanje „bezbednosne ograde“ (crvena linija na mapi), koja se najvećim delom nalazi unutar teritorija koje su pre junskog rata pripadale Jordanu (ružičasta linija na mapi) i čime je oko 10 odsto Zapadne obale ostalo s izraelske strane betonske i žičane ograde. Imajući u vidu približnu izjednačenost uslovno rečeno pomirljivih i tvrdih snaga u izraelskom političkom telu, takav scenario naprosto nije zamisliv. Čak i mnogi izraelski „golubovi“ ne prihvataju odricanje od starog dela Jerusalima sa Zidom plača. Hramovni breg je za Jevreje svetinja nad svetinjama, što nas podseća na versku osnovu sukoba – značajnu dimenziju arapsko-jevrejskog konflikta, koja sporu oko teritoritorija daje maltene nerešiv karakter.

Za muslimane, trajno se odreći neke teritorije kojom su nekada vladali pravoverni sledbenici Prorokovi predstavlja svetogrđe i smrtni greh. Njihovo učenje deli zemaljsku kuglu na svet vere (Dar al Islam) i svet rata (Dar al Harb). Zauvek prepustiti nevernicima ma koji kutak sveta vere je nedopustivo. Stoga palestinski političari mogu da prihvate privremena rešenja taktičke prirode – poznata kao hudna, primirje – ali ne i mirovni sporazum kojim bi se trajno prihvatila legitimnost jevrejske države. Zbog ovog ključnog pitanja pokojni Jaser Arafat je na kraju odbio da potpiše sveobuhvatni mirovni plan koji mu je tadašnji američki predsednik Bil Klinton ponudio u Kemp Dejvidu krajem 2000. godine.

Čak i kada bi takav sporazum bio dostižan, dugoročni izgledi Izraela da opstane bili bi neizvesni. Izrael još uživa neospornu vojnu nadmoć, ali njegova strateška pozicija je ugrožena procesima „arapskog proleća“ i geopolitičkim realnostima teritorije i demografije. Čak i kad bi se konstituisala palestinska država, a dogovor o njenom osnivanju bio ovekovečen mirovnim sporazumom, pitanje je da li prirodni resursi teritorije između Jordana i Mediterana – pre svega voda – pružaju održivu osnovu za njihov trajni opstanak. Racionalno rešenje bi nametalo arapsko-izraelski odnos simbioze u igri pozitivnog zbira, ali on ne dolazi u obzir između dve populacije čija je uzajamna netrpeljivost uslovljena istorijom, verom, kulturom i duboko ukorenjenim negativnim stereotipima.

Veliko je pitanje da li bi se kasnije generacije lidera eventualne palestinske države osećali trajno obaveznim da poštuju odredbe mirovnog sporazuma, čak i kada bi on bio postignut u sledećih pet ili deset godina, što je malo verovatno. S enormnim rastom stanovništva, pitanje je vremena kada bi se latentni palestinski iridentizam pretočio u državnu politiku ekspanzionizma, sa zahtevom za daljim teritorijalnim revizijama. Već sada Hamas, kao vodeća politička snaga među Palestincima, zauzima stav da su granice iz 1967. nelegitimne, jer su zasnovane na linijama prekida vatre iz 1948, a ne na granicama Izraela određenim rezolucijom Ujedinjenih nacija o podeli Palestine iz 1947.

Tokom protekle decenije posetio sam Izrael četiri puta. Razgovarao sam sa nizom istaknutih akademskih analitičara, od kojih neki izražavaju čvrstu veru u sposobnost jevrejske države da dugoročno opstane, uprkos svim izazovima kroz „menadžment konflikta“, kao, na primer, direktor Begin-Sadat centra za strateške studije dr Efraim Inbar. Drugi, pak, ne kriju strepnju od budućnosti. Slab učinak izraelske armije u južnom Libanu 2006. ukazuje na neadekvatnu spremnost Izraela da izađe na kraj sa fluidnim neprijateljem u „ratu četvrte generacije“, koga je tom prilikom predstavljao Hezbolah. Isti problem se pojavio i krajem 2008. kada su izraelske snage bez problema upale u Gazu – ali nisu mogle da trajno poraze Hamas, dok su gubici među civilima izazvali brojne osude u svetu, što je trajno oslabilo diplomatske pozicije Izraela. Isti scenario se ponovio i prilikom vojne akcije protiv „flotile za Gazu“ u proleće 2010. Reputacija izraelskih oružanih snaga je nagrižena, pa samim tim i sposobnost države da koristi pretnju vojnom silom kao sredstvo pretnje i odvraćanja. Činjenica da Izrael poseduje nuklearno oružje ništa ne menja u jednačini. Na ograničenom prostoru – Izrael zaprema manje od jedne četvrtine teritorije Srbije – čak i u slučaju kranje egzistencijalne ugroženosti, nuklearna pretnja je besmislena kada se razdaljina od Ramale i Hebrona do Jerusalima i Tel Aviva meri pukim desetinama kilometara.

Posle januarskih izbora Benjamin Netanjahu je ponovo na čelu vladajuće koalicije predvođene Likudom, koja sledi politiku izgradnje novih naselja na okupiranim delovima Zapadne obale istočno od Jerusalima i strategiju očuvanja statusa kvo kroz trajnu vojnu nadmoć nad arapskim susedima. Time se palestinska teritorija dodatno cepa na međusobno izolovane enklave, a izgledi za mirovni sporazum zasnovan na konceptu dve države radikalno umanjuju. Netanjahuova vizija „velikog Izraela“ ne uzima u obzir promene u okruženju, koje trajnu održivost tog projekta čine nemogućom. Na koncepcijsko bespuće takve strategije upozorava niz uglednih javnih ličnosti Izraela, uključujući dvojicu bivših premijera (Ehuda Olmerta i Ehuda Baraka) i šestoricu bivših šefova izraelske obaveštajno-bezbednosne službe Šin-Bet, koji se pojavljuju u prošlogodišnjem dokumentarnom filmu „Čuvari kapije“ režisera Drora Moreha. Čak je i šef Mosada Meir Dagan prošle godine upozorio poslanike Kneseta da takva politika „postepeno pretvara Izrael od aduta u teret za SAD“.

Osetno slabljenje uticaja proizraelskog lobija na Kapitol Hilu propraćeno je i sve otvorenijom debatom u američkim analitičkim krugovima o upotrebljivosti Izraela kao regionalnog saveznika SAD. Teza o apriornom identitetu interesa Izraela i Sjedinjenih Država postala je neodrživa, pri čemu proizraelski aktivisti u SAD – na primer, predsednik Antidefamacione lige Abraham Foksman – u nesuglasicama između Vašingtona i Jerusalima oko izgradnje novih naselja i eventualne vojne intervencije protiv Irana redovno podržavaju izraelsku stranu. Ovo više nije pitanje „dvojne lojalnosti“, upozorava profesor Džon Meršajmer sa čikaškog univerziteta – već rešenost ličnosti na vodećim položajima u lobiju da interese svoje zemlje podrede izraelskim.

Izrael se od početka svog postojanja suočava sa brojnim izazovima, ali poslednjih godina oni postaju sve ozbiljniji i sve teže rešivi. U interesu je neislamskog sveta u celini,da Izrael opstane. Zabrinjava činjenica da nije na pomolu nova sveobuhvatna strategija opstanka unutar izraelskog političkog establišmenta. Otvorena debata o osnovnim elementima takve strategije nije samo poželjna, ona je neophodna da bi Izrael u miru proslavio stogodišnjicu postojanja 2047. godine.

(Srđa Trifković/Geopolitika)

Liberalni nitkovi. Lako je tuđim...

Zapadna liberalna elita koja s prezirom gleda na Izrael.

Google priznao 'Palestinu', Izrael nezadovoljan

Internetski pretraživač Google na naslovnici je svog palestinskog izdanja oznaku 'palestinska područja' zamijenio 'Palestinom', a Izrael je zbog takve odluke izrazio žaljenje, prenose u petak mediji.

Odluka je politički prijeporna jer konačan status Zapadne obale, Gaze i Istočnog Jeruzalema otvoreno je pitanje u Ujedinjenim narodima, podsjeća BBC.
Google je "priznao" Palestinu pošto je 29. studenoga 2012., Opća skupština UN-a priznala Palestini "promatrački status države nečlanice Ujedinjenih naroda" čemu su se oštro usprotivili Izrael i Sjedinjene Države.
Opća skupštine izglasala je takvu odluku nakon pokušaja palestinske vlasti 2011. da dobije status punopravne članice svjetske organizacije u čemu nije uspjela zbog nejedinstva Vijeća sigurnosti UN-a.
Palestinska vlast u diplomatskoj se prepisci od kraja 2012. potpisuje kao "država Palestina". Glasnogovornik Googlea Nathan Tyler priopćenjem je branio odluku tvrtke i rekao da će oznaka "palestinska područja" biti zamijenjena "Palestinom" u svim Googleovim proizvodima i da pretraživač slijedi politiku UN-a.
Glasnogovornik izraelskog ministarstva vanjskih poslova Yigal Palmor izrazio je žaljenje što se "privatno internetsko poduzeće na kontroverzan način upleće u međunarodnu politiku".

Ideolozi najavljuju nestanak Izraela do 2022.

Kissinger i 16 američkih obavještajnih agencija smatraju da u bliskoj budućnosti država Izrael više neće postojati.

Dnevni list “New York Post” (The New York Post) vjerno prenosi riječi Henry Kissinger-a: “Kroz 10 godina, Izraela više neće biti”.

Kissinger-ova izjava je nedvosmislena. On ne nudi rješenje za očuvanje države Izrael. Za njega je nestanak Izraela 2022. godine svršena stvar.

Obavještajne agencije SAD, kojih ima 16, se slažu sa Kissinger-ovom izjavom, mada nisu precizirale točan datum kada će Izrael iščeznuti s lica zemlje.

Ovih 16 agencija, koje raspolažu s proračunom od preko 70 milijardi dolara, izdale su analitički izvještaj, na 82 strane, koja nosi naziv: “Priprema za Bliski Istok u post-izraelskom razdoblju”.

U izvješću se ocjenjuje da 700 tisuća izraelaskih naseljenika u Judeji i Samariji koje navodno pripadaju Palestincima, neće mirno napustiti istu. Pošto “svijet” neće tolerirati njihovo prisustvo na “okupiranim teritorijima” Izrael će biti uskoro tretiran kao Južnoafrička Republika 1980-ih godina zbog politike apartheida. Sudeći po ovom izvještaju, Likud, vladajuća partija u Izraelu, navodno tolerira i podržava eskalaciju nasilja i bezakonje koje provode izraelski naseljenici u Judeji i Samariji. U izvješću se dalje navodi da su “brutalnost i razbojništvo izraelskih naseljenika i administrativna infrastruktura, koja odiše duhom aparthejda, s obrambenim zidom u segregacionom stilu i drakonskim sustavom kontrolnih punktova, nedodbranjivi i u suprotnosti s demokratskim tekovinama američkog naroda”. Obavještajne agencije SAD smatraju da će Izrael pokleknuti pred kombiniranim naletom Arapskog proljeća, buđenja islamske svijesti i rastuće moći Islamske republike Iran.

U izvještaju se svrgnuti šefovi islamskih zemalja koji su surađivali s Izraelom ili su bar tolerirali njegovo postojanje nazivaju diktatorima, a nova islamistička vlast u ovim zemljama se veliča kao izrazito prodemokratski nastrojena.

Također, u izvješću se kaže da, u svjetlu novih okolnosti, Vlada SAD više ne raspolaže vojnim i financijskim resursima kojima bi bila u stanju nastaviti sa pružanjem podrške Izraelu za opstanak u neprijateljskom okruženju koji broji preko milijardu stanovnika.

U izvješću se savjetuje da bi SAD trebale slijediti vlastite nacionalne interese, što znači normalizaciju odnosa sa 57 islamskih zemalja i povlačenje potpore Izraelu. Interesantno je da ni Henry Kissinger, koji je židovskog podrijetla i koji je do sada prikazivan kao prijatelj Izraela, ni Amerikanci, koji su navodno uvijek bili pod utjecajem pro-izraelskih medija, ni jednim gestom ne pokazuju da će žaliti zbog nestanka Izraela.

Otkuda ovakav preokret?

Ključni razlog ovog preokreta leži u Kissinger-ovoj tvrdnji i tvrdnji američkih obavještajnih agencija, prije svega CIA, da raspolažu informacijama kako Izrael i njegove pristaše stoje iza napada na Svjetski trgovački centar 11.rujna 2001. godine. Alan Sabrosky, bivši direktor departmana za Strateške studije na Vojnom koledžu SAD (US Army War Colledge), je izjavio da je “100 posto” siguran da Izrael i njegove pristaše stoje iza napada na Blizance WTC-a.

Alan Hart, bivši glavni dopisnik BBC za područje Bliskog Istoka i navodni prijatelj Golde Meir, bivše premijerke Izraela, i Jaser Arafat-a, se složio s Sabroskim. Također, Merlin Miller, treći predsjednički kandidat na posljednjim predsjedničkim izborima u SAD, otvoreno zastupa tezu da je pod pokroviteljstvom Izraela izveden napad na tornjeve WTC-a. Navodno, glavni razlog koji leži iza rušenja tornjeva Blizanaca je da se “krvlju zapečati” snažna, neraskidiva veza između SAD i Izraela, da se protivnici židovske države prikažu i kao američki rivali, a sve u očajničkom pokušaju da se osigura opstanak Izraela na taj način što bi SAD pokrenule dugoročni rat protiv njegovih neprijatelja. Sve veći broj Amerikanaca napokon “shvaća” da neprijatelji Izraela (cjelokupan islamski svijet s preko 1,5 milijardi stanovnika, skupa s većinom neeuropskih zemalja) ne moraju biti i neprijatelji SAD.

SAD navodno troši ogromna financijska sredstva i žrtvuju na tisuće života zbog sukoba u Izraelu – sukoba koji donose više štete nego koristi strateškim interesima Amerike (razumije se da je jedan od ovih interesa kupovina nafte i plina od zemalja koje posjeduju “stabilnu” vladu, poslušnu kada je suradnja sa SAD u pitanju). Kako sve veći broj Amerikanaca postaje uvjeren da rušenje tornjeva WTC-a predstavlja čin drske, krvave izdaje koji su navodno počinile pristaše Izraela, kreatorima politike SAD će biti lakše uvjeriti svoje građane da je židovskoj državi konačno “odzvonilo”.

Razjedinjenost židovske zajednice u SAD i neki nesmotreni potezi izraelskog predsjednika Benjamin Netanyahu-a su također pridonijeli promjeni raspoloženja Amerikanaca prema Izraelu. Jaz koji vlada u židovskoj zajednici u SAD kada je u pitanju podrška Izraelu, a koji se javio uslijed razmirica koje su nastale u rukovodstvu predstavništva stranke Likud u ovoj zemlji, je sve dublji. Kao posljedica ovih previranja u židovskoj zajednici, sve manjem broju mladih američkih Židova je stalo do države Izrael.

Glavni Netanyahuov partner najavio iseljavanje Židova iz okupirane Palestine

Nekadašnji televizijski voditelj i novopečeni izraelski političar Yair Lapid, koji u trenutnoj vladi Benjamina Netanyahua igra ulogu glavnog partnera, kaže da bi bilo kakav mirovni sporazum s Palestincima uključivao iseljavanje Židova s okupiranih područja.

Izraelski ministar financija Yair Lapid, čija je nova stranka centra druga po zastupljenosti u vladi, u ponedjeljak je rekao da bi po bilo kakvom mirovnom sporazumu s Palestincima tisuće židovskih naseljenika morale biti iseljene s okupiranih područja.
Lapid je, međutim, podudarno sa stajalištem premijera Benjamina Netanyahua, rekao da Izrael namjerava zadržati glavna naselja na Zapadnoj obali kada se odrede konačne granice između Izraela i palestinskih područja.

"To slama srce. Morat ćemo ukloniti desetke tisuća, ne samo iz njihovih domova, nego i iz njihovih snova", rekao je na poslovnoj konferenciji u Tel Avivu. No dodao je da će "naseljenički blokovi ostati u Izraelu".
Lapid nije rekao za koja naselja misli da će morati biti evakuirana.
Lapidova stranka Atid na izborima u siječnju je osvojila iznenađujuće drugo mjesto i pridružila se desnoj Netanyahuovoj koaliciji. Lapid je uoči izbora obećao da će ući u partnerstvo s Netanyahuom samo ako Izrael stupi u pregovore s Palestincima što je kod zapadnih sila stvorilo nadu da bi Lapid mogao premijera nagnati da učini ustupke za postizanje mira.