Josipović je ipak profesor ustavnog prava, čovjek je dobar pravnik, zna što govori i nikada nije spomenuo konstitutivnost naroda na cijelom teritoriju BiH, jer zna kao pravnik, da je ta odluka dovela do narušavanja konstitutivnosti Hrvata i da je napravljena na krivim premisama i njemu nikada na pamet ne bi palo, kao Kolindi i Kujundžiću, da izvali takvu glupost. Ovde na forumu sam pročitao Šušnjarov tekst o tome kakvi su analfabeti HDZ-ovci u Hrvatskoj kada je u pitanju BiH, i Kolinda samo potvrđuje njegovu tezu, a mene je također uvjerila u to.

Josipović je rekao da podržava dogovor tri naroda i da se ne protivi bilo kakvoj unutarnjoj organizaciji BiH. Čovjek je internacionalizirao hrvatsko pitanje, u suradnji s drugima, i tu mu se ništa ne može prigovoriti. A to je meni kao biraču sutra najvažnija stvar na pameti.

Ispaljen rafal ispred kuće američkog potpredsjednika Bidena

Ispred porodične kuće američkog potpredsjednika Joea Bidena u Delawareu ispaljeni su hici iz vozila u pokretu.

Incident se dogodio u subotu navečer u 20:25 sati.

Kako javlja CNN, ni Biden ni njegova supruga Jill u to vrijeme nisu bili kod kuće.

Vozilo je velikom brzinom prošlo pored kuće američkog potpredsjednika i iz njega je ispucano nekoliko hitaca. To se dogodilo na javnoj cesti, a pucnje su čuli pripadnici policije u rezidenciji.

Biden i njegova supruga su trebali provesti vikend u Delawareu.

Istraga o ovom slučaju je u toku, a utvrđuje se jesu li pogođene ova ili obližnje rezidencije. Nakon incidenta je uhapšena jedna osoba, ali prema dosadašnjim saznanjima, ona nije povezana sa ovom pucnjavom.

Barack Obama predložit će izmjene američkog poreznog sustava prema kojima bi najbogatiji građani i financijske institucije plaćali poreze po većoj stopi nego do sada. Istovremeno bi se porezno rasteretila srednja klasa.

Ovaj prijedlog, kojeg da bi stupio na snagu moraju prihvatiti članovi Republikanske stranke u Kongresu i Senatu, Obama će prezentirati u utorak u tradicionalnom godišnjem obraćanju javnosti u kojem predsjednik SAD-a detektira stanje nacije, javlja Washington Post.

Većim porezima za bogate građane SAD-a i financijske institucije Obama u narednih 10 godina želi osigurati dodanih 320 milijardi dolara proračunskih prihoda. Porez na dobit i dividendu Obama želi povećati na 28 posto, te uvesti dodatne poreze koje bi moralo plaćati stotinjak najvećih banaka i ostalih američkih financijskih institucija.

Srednju klasu Obama planira rasteretiti olakšicama za male poduzetnike, te reformom zahvaljujući kojoj bi građani plaćali manja davanja na mirovinsku štednju. Obama također predlaže olakšice za obitelji s djecom, kao i za obitelji u kojima su oba roditelja zaposlena, a planira pomoći i studentima u vidu prijedloga da država na sebe preuzme financiranje većeg dijela njihovog obrazovanja na javnim fakultetima.

''Ova reforma bi eliminirala najveće rupe u poreznom zakonu i omogućila lakši napredak srednjoj klasi'', izjavio je za Washington Post anonimni izvor iz Obamine administracije. Prema riječima istog izvora, 99 posto dodatnog poreznog opterećenja palo bi na leđa jedan posto najbogatijih Amerikanaca.

Ovaj Obamin prijedlog već je proglašen kontroverznim, te je naišao na osudu članova Republikanske stranke. "Ovo nije ozbiljan prijedlog", poručio je Brendan Buck, glasnogovornik zastupnika u Kongresu Paula Ryana, glavnog ideologa za gospodarska pitanja u republikanskim redovima.

Scores of thousands of people in the United States – some estimates put the number of participants at a half-million – converged on the nation’s capital, Washington, DC on Thursday, to participate in the annual March for Life, held each year on the anniversary of the 1973 Roe v. Wade Supreme Court decision that made procured abortion legal in all fifty states.

Amerika kakvu danas ne poznajemo

Sve do 2013. godine, kada je njujorška izdavačka kuća "Random haus" objavila knjigu "Oni ljutiti dani", nedovoljno toga bilo je napisano o najvećoj javnoj debati u istoriji Sjedinjenih Američkih Država. Nedoumica - da li priteći u pomoć sve usamljenijim saveznicima ili ostati po strani u svetskom ratu - pred kojom su se duže od dve godine, od agresije Nemačke na Poljsku 1. septembra 1939, do napada Japana na Perl Harbur 7. decembra 1941. godine, nalazile SAD, duboko je podelila američko društvo.

Baš zato što je ova velika i strastvena prepirka, koja je posvađala najbolje prijatelje i raspolutila čitave porodice, posle Perl Harbura u velikoj meri iščilela iz narodnog sećanja, "Oni ljutiti dani" imaju posebnu vrednost. Lin Olson, nekadašnja dopisnica "Baltimorskog sana" iz Bele kuće i autorka nekoliko zapaženih dela o Drugom svetskom ratu, do detalja opisuje buran tok rasprave čiji je ishod promenio ulogu Amerike u svetu, a samim tim i svet u kome živimo. Knjiga pred nama čitaocu predočava mračnu i svetlu stranu SAD, otkriva kako diše, na koji način razmišlja i na osnovu čega odlučuje jedna velika svetska sila.

Glavni junaci ove epopeje, tadašnji predsednik Frenklin Delano Ruzvelt i Čarls Lindberg, prvi čovek koji je preleteo Atlantski okean, predstavljeni su kao protagonisti dveju suprotstavljenih strana. Sa jedne se našao Lindberg, legendarni avijatičar i višestruko odlikovani "Čovek godine" po izboru nedeljnika "Tajm", koji se otvoreno stavio na čelo izolacionističkog pokreta koji je bio protiv učešća Amerike u još jednom svetskom ratu. Sa druge strane Ruzvelt, koji je predstavljen kao neodlučan i kolebljiv državnik, smotren i pipav političar koji neprestano vaga reakciju javnog mnjenja. U "Onim ljutitim danima" do najpotpunijeg izraza dolazi raskošni talenat autorke da sa neverovatnom veštinom iscrta portrete mnogih poznatih istorijskih ličnosti koje su u ovom unutarameričkom okršaju igrale različite uloge. Tu je, recimo, Džordž Maršal, čuveni ratni komandant, koji se sve vreme, dok Hitler nije objavio rat SAD, krotko, ali uporno, opirao vojnoj pomoći Engleskoj i Rusiji. Tu su, takođe, i dvojica potonjih predsednika - mladi Džon Ficdžerald Kenedi i Džerald Ford, koji su aktivno podržavali kampanju protiv američkog uplitanja u Drugi svetski rat.

Knjiga Lin Olson opisuje Ameriku kakvu danas ne poznajemo. U predvečerje rata, 1938. godine, oružane snage SAD bile su rangirane tek kao sedamnaesta po snazi armija na svetu. Atmosfera u američkoj prestonici bila je toliko antimilitaristička da je većina oficira odbijala da nosi uniformu van radnog mesta, a na ulazima u barove nadomak vojnih baza i kasarni po pravilu su stojali natpisi "zabranjen ulaz vojnicima". Američki generali, danas nezamislivi bez uniformi sa kojih šljašte brojna odlikovanja, odlazili su na Kapitol hil isključivo u civilu kako ne bi provocirali brojne izolacioniste među kongresmenima i senatorima.

Skoro deset godina pre formiranja Države Izrael, u jeku sve očiglednijih priprema za Holokaust, jevrejska zajednica SAD držala se po strani. Iz straha da od većine ne bude optužena da iz uskih etničkih i verskih pobuda utiče na držanje Amerike prema ratu koji je uveliko besneo na Starom kontinentu, američki Jevreji su uglavnom ćutali. Antisemitizam je septembra 1941. godine doživeo svoj vrhunac na skupu organizacije "Amerika na prvom mestu" u De Moinsu, u državi Ajova. Tada je Čarls Lindberg, u svom najzapaženijem govoru, kao pravog, unutrašnjeg, neprijatelja SAD, proglasio Jevreje i njihov uticaj u medijima i holivudskoj filmskoj industriji. Slikovito opisujući atmosferu, Lin Olson navodi podatak da je, neposredno posle pogroma u Kristalnoj noći, dve trećine Amerikanaca bilo protiv ideje da se deset hiljada jevrejske dece iz Nemačke i Austrije prihvate kao izbeglice. Velika Britanija je, naposletku, prihvatila devet hiljada, SAD samo njih dvesta četrdeset.

Svetliju stranu Amerike knjiga "Oni ljutiti dani" nenametljivo dočarava opisujući ličnosti i organizacije koje su ustale protiv izolacionizma i zatvaranja očiju pred strahotama koje su se nadvile nad Evropom već obavijenom najcrnjim mrakom. Pravi junaci knjige nisu predsednik Ruzvelt i najprominentnije demokrate iz njegove, tri mandata duge, administracije. Heroji su javni intelektualci, privatni preduzetnici i novinari, ujedinjeni u snažna i masovna udruženja građana koja su, do tada nezabeleženom građanskom akcijom, uspavano javno mnjenje i političku elitu svoje zemlje opredelili na pravu stranu istorije. Posebno mesto u knjizi pripalo je trojici republikanskih političara - Vendelu Vilkiju, Ruzveltovom protivkandidatu na predsedničkim izborima 1940. godine, i veteranima "Velike stare partije" Henriju Stimsonu i Frenku Noksu. Nezaraženi partijskim fanatizmom, njih trojica su se svesrdno priključili naporima suparničke administracije da se SAD spreme za uključivanje u svetski rat. Dok je Vilki u svojstvu Ruzveltovog specijalnog izaslanika putovao po svetu, Stimson i Noks prihvatili su dužnosti sekretara za rat i sekretara za ratnu mornaricu u demokratskom kabinetu. Reagujući na svoje izbacivanje iz Republikanske stranke, u čijem članstvu je proveo čitav život, Frenk Noks je izgovorio nezaboravnu rečenicu koja i dan-danas služi kao inspiracija mnogim generacijama njegovih sunarodnika - "Ja sam prvo Amerikanac, pa tek onda republikanac."

Jedna neslavna epizoda, koja odslikava odnos SAD prema njenom najvernijem evropskom savezniku, zauzela je važno mesto u knjizi Lin Olson. Kao uslov da Britaniji isporuči pedeset preko potrebnih razarača, inače za rashod zrelu gvožđuriju zaostalu iz Prvog svetskog rata, Ruzveltova Amerika zatražila je zauzvrat da se svakodnevno bombardovani London u njenu korist odrekne brojnih prekomorskih poseda i teritorija. Vinston Čerčil je u prvom trenutku odbacio ovu nepristojnu ponudu. Potom je, u pokušaju da i sebi i Ruzveltu sačuva obraz, Vašingtonu ponudio da ova nesrazmerna trampa bude obavljena u formi poklona. Kada je stvar dogorela do nokata, a Ruzvelt, kako bi se u očima sopstvenog javnog mnjenja predstavio kao "dobar jenkijevski trgovac konjima", odbio predloženu razmenu darova, Čerčil je pristao. Tako su 2. septembra 1940. godine, za pedeset zastarelih ratnih brodova trampljeni Antiga, istočni Bahami, Gvajana, južna Jamajka i Njufaundlend, zapadna obala Trinidada...

Današnjim SAD ne bi pripalo mesto i uloga koju igraju u savremenoj svetskoj politici da iz velike debate, o kojoj tako slikovito govore "Oni ljutiti dani" Lin Olson, nisu izašle kao jedna od najvećih i najsnažnijih sila ljudske civilizacije. Ova knjiga govori o jednom od najvažnijih procesa u sazrevanju Amerike da preuzme tu ulogu. Razumevanje ove ključne epizode i svojevrsne vododelnice u istoriji SAD za čitaoca može predstavljati važno polazište za shvatanje Amerike i američkog pogleda na svet danas.

Autor je bio ambasador Srbije u Turskoj 2010-2013.

Ron Unz:
The Myth of American Meritocracy
How corrupt are Ivy League admissions?

Elite Colleges Look Neither Like America Nor Like America’s Highest-Ability Students

We are therefore faced with the clear conundrum that Jewish students seem to constitute roughly 6 percent of America’s highest-ability high school graduates and non-Jewish whites around 65–70 percent, but these relative ratios differ by perhaps 1000 percent from the enrollments we actually find at Harvard and the other academic institutions which select America’s future elites.

In fact, Harvard reported that 45.0 percent of its undergraduates in 2011 were white Americans, but since Jews were 25 percent of the student body, the enrollment of non-Jewish whites might have been as low as 20 percent, though the true figure was probably somewhat higher.

Potresno: Policija u Oklahomi objavila snimak ubistva Afroamerikanca (VIDEO)

Policija u Oklahomi (SAD) objavila je snimak na kome se vidi kako je policajac Chansey McMillin pucao i ubio Afroamerikanca Terencea Walkera. Policajac je prišao Walkeru i pitao ga ima li oružje, nakon čega je ovaj počeo bježati, objavio je američki NBC. McMillin je potrčao za njim, a Walkeru je u bijegu nešto ispalo na zemlju, te se sageo da to dohvati, policija kaže da je to bio pištolj. Policajac je ispalio pet metaka u njega, a policijski zvaničnici su istakli kako je prema onome što se vidi na snimku njihov kolega postupio ispravno. Policajac McMillin je suspendovan do daljnjeg, a istraga o ovom slučaju je u toku. Ubistvo se dogodilo 17. januara. Predsjednik SAD Barack Obama je u decembru zatražio 263 miliona dolara za finansiranje kamera na tijelima policije i obuku nakon incidenata kada su bijelci policajci usmrtili nenaoružane Afroamerikance.

Michelle Obama Gives Zero F*cks About What the Saudis Wanted Her To Wear



On Tuesday, President Obama and the First Lady attended the funeral of Saudi Arabia’s King Abdullah, a renowned misogynistic tyrant who oversaw some of the harshest and most oppressive conditions endured by women anywhere in the world. These conditions included and still include bans on voting and driving. When going out in public, women must be accompanied by a male relative and are expected to cover their heads and faces because modesty or whatever.
According to some very upset people in Saudi Arabia and elsewhere, Michelle Obama was supposed to cover her head while visiting the country. To vent their outrage, they took to Saudi Twitter and used hashtags that translate to #Michelle_Obama_Immodest and #Michelle_Obama_Not_Veiled. (Apparently, Saudi Twitter is just as capable of fruitless outrage as U.S. Twitter is.)

Well, Michelle Obama gave zero, and let’s count ‘em — zero, zero, zero — fucks about what the Saudis wanted her to wear on her head. Not only that, but at the funeral the First Lady wore a blue blouse and a festive-looking blue-sweater jacket of sorts that could double as a spring getup for a leisurely stroll through the National Arboretum before a boozy brunch. While her husband is obliged to say nice things about Abdullah because of geopolitics, Michelle is under no such obligation. Hence, the giving of zero fucks.

According to one report, Saudi state television blurred out Michelle as a camera showed the First Couple approaching Saudi Arabia’s new sexist-ass king, Salman, who acted as if she wasn’t there. And according to this video, she wasn’t. But the information director at the Saudi embassy in Washington, as well as CNN’s Nic Robertson in Riyadh, both said Michelle wasn’t blurred at the time they were watching.

Regardless, the Wahhabist crackpots in Saudi Arabia should just be thankful the First Lady didn’t drive them to the gunshow.

Od predvodnika političke korektnosti sad se okrenuli u predvodnike anti političke korektnosti. Jadni uvalakači u njihove guzice Britanci više pojma nemaju kako da se ponašaju. Vidim pokušavaju ih kopirati i slijediti, ali još uvijek zbunjeni.