Iransko – srpsko - bošnjačka obrana Mostara
Povodom medijskog istupa Ivice Mišića koji je ustvrdio da je Hrvatska od Irana naplatila 50 miliona dolara za isporuku oružja Armiji BiH, Slobodna Bosna objavila je do sada nepoznate detalje o iranskim diplomatskim operacijama sa srpskom stranom nakon kojih je uspostavljeno bošnjačko-srpsko savezništvo u odbrani Mostara
Penzionirani diplomata i nekadašnji novinar Ivica Mišić, s nekoliko natuknica o isporuci iranskog oružja Armiji BiH, otvorio je zanimljivo poglavlje paralelne diplomatije koja je možda i presudno uticala na tok i ishod krvavih sukoba na Balkanu. Mišić je naime posvjedočio kako je nekadašnji iranski ministar vanjskih poslova Ali Akbar Velajati obećao hrvatskom kolegi Mati Graniću platiti ček od preko 50 miliona dolara za isporuku oružja 5. korpusu Armije BiH.
Prema informacijama Slobodne Bosne, Mišićeva interpretacija događaja s početka 1995. godine sasvim je tačna - osim u jednom detalju: uslugu za doturanje oružja Bihaću Hrvatska nije naplatila u dolarima nego u oružju. Od svake pošiljke iranskog oružja koje se uz prešutnu saglasnost Amerike avionima dopremalo na otok Vis, Hrvatska je za sebe zadržavala trećinu dok su dvije trećine helikopterima i kamionima dopremane Armiji BiH.
O tim događajima ranije je objavljeno uvjerljivo svjedočenje najizravnijih aktera poput nekadašnjeg ambasadora SAD-a u Hrvatskoj Petera Galbraitha i savjetnika za nacionalnu sigurnost Billa Clintona Anthonyja Lakea.
ŠUŠAK ZA, TUĐMAN PROTIV
Treba imati na umu činjenicu da je u to vrijeme (kraj '94. i početak 95. godine) Zagreb uveliko pripremao planove vojnih operacija za reintegraciju Krajine i Zapadne Slavonije koje su još bile pod čvrstom kontrolom pobunjenih Srba pa se iranska ponuda hrvatskim vlastima za dopremu naoružanja Armiji BiH učinila istodobno i privlačnom i opasnom. Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, kao i ministar vanjskih poslova Mate Granić bili su protiv otvaranja iranskog kanala za dopremu oružja Armiji BiH, uglavnom zbog nepovjerenja prema Bošnjacima čije vojno jačanje vlasti u Zagrebu nisu smatrale poželjnim.
Nasuprot Tuđmanu i Graniću, hrvatski ministar obrane Gojko Šušak podržavao je isporuku iranskog oružja jer se želio domoći iranskih raketa zemlja-zemlja srednjeg dometa koje bi omogućile Hrvatskoj da napadne ciljeve u Srbiji u slučaju da Beograd pokuša vojno odgovoriti na akcije Hrvatske vojske u Slavoniji i Krajini.
Napokon je hrvatsko vodstvo odlučilo zatražiti stav SAD-a strahujući da bi bilo kakav tajni hrvatsko-iranski dogovor mogao naljutiti Washintgon i dodatno oslabiti međunarodne pozicije Hrvatske kojoj su u to doba prijetile sankcije i izolacija.
Na Tuđmanovo izravno pitanje kako bi Washington gledao na eventualnu isporuku iranskog oružja preko Hrvatske Armiji BiH, tadašnji američki ambasador u Zagrebu Peter Galbraith diplomatski je odgovorio kako o tome “nije dobio nikakve instrukcije”. Tuđman je takvim odgovorom ostao zbunjen i kako nije razumio šta taj odgovor praktično znači, ponovio je isto pitanje.
“Obratite pažnju na ono što vam nisam rekao”, kazao mu je tada Galbraith, jasno sugerirajući kako se Washington ne protivi isporuci iranskoj oružja.
IRANSKA MIROVNA MISIJA U MOSTARU
Iranski diplomatsko-vojni angažman u BiH započeo je puno ranije o čemu bi, pored ostalog, mogao posvjedočiti i aktuelni hrvatski premijer Ivo Sanader koji je u martu 1993. godine u svojstvu izaslanika i opunomoćenika hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana prisustvovao trojnim hrvatsko-iransko-bosanskohercegovačkim pregovorima u Splitu.
Pregovore je inicirao Alija Izetbegović pokušavajući po svaku cijenu izbjeći otvaranje sukoba Armije BiH i HVO-a koji je u proljeće 1993. godine visio u zraku. Kako je u to vrijeme hrvatsko vodstvo u Grudama uveliko razvijalo operativne planove sa Radovanom Karadžićem o srpsko-hrvatskom primirju i teritorijalnom razgraničenju u BiH (susret Boban-Karadžić u Grazu 6. maja 1992. godine, međusobno «priznanje» paradržava RS i Herceg-Bosne) Izetbegović je bio sasvim izoliran i nasmrt preplašen otvaranjem fronta s Hrvatima nakon čega bi Armija BiH zapala u duboku komunikacijsku izolaciju.
Pokidanu vezu s Tuđmanom Izetbegović je obnovio uz pomoć Irana na čiju je inicijativu u februaru 1993. godine u Splitu održan «mirovni sastanak» kojem je, pored ostalih, prisustvovao i tadašnji Tuđmanov savjetnik Ivo Sanader. Kako bi odobrovoljio Tuđmana, na tom je sastanku iranska delegacija započela i pregovore o narudžbi tri prekookeanska broda iz Riječkog brodogradilišta vrijedna preko 100 miliona dolara.
Nekoliko sedmica kasnije, hrvatska mirovna delegacija predvođena Vladimirom Šeksom uputila se u Mostar sa zadatkom da pokuša smiriti uzavrelu krv, ali je bilo prekasno: 9 maja 1993. godine u Mostaru je pokrenuta spirala zla koja je u trenu progutala vijekovima izgrađivano hrvatsko-bošnjačko političko savezništvo.
RUSKO-IRANSKA VEZA
Nakon neuspjelog mirovnog posredovanja s Hrvatskom, na izričitu molbu Alije Izetbegovića, iranska diplomatija uspjela je isposlovati ozbiljne ustupke srpske strane bez čije je pomoći odbrana Mostara bila nezamisliva. U maju 1993. godine Mostar se nalazio u dubokoj dvostrukoj blokadi a jedina veza sa snagama Armije BiH u Jablanici i Konjicu bila je uska, deset sati hoda duga pješačka staza preko vrleti planine Prenj.
U takvoj situaciji oskudno naoružani vojnici 4. korpusa Armije BiH u Mostaru nisu mogli računati na duži otpor nadmoćnim snagama HVO-a i početkom augusta 1993. godine posredstvom zakulisne, paralelne diplomatije (Sarajevo-Teheran-Moskva-Beograd-Pale) započeto je do tada nezamislivo vojno savezništvo Armije BiH i Vojske RS zahvaljujući kojem je i odbranjen dio Mostara na lijevoj obali Neretve.
Strateško približavanje Irana i Rusije započeto je '90-ih godina prošlog vijeka i to je bio brak iz koristoljublja: Iranci su užurbano nastojali obnoviti svoje oružane snage nakon iscrpljujućeg rata s Irakom, a Rusija je nastojala preko Irana ostvariti bolju poziciju među otcijepljenim, pretežno muslimanskim državama vlasnicama kaspijske nafte (Turkmenistan, Azerbejdžen, Kazahstan, Uzbekistan...) za čiju se naklonost, s druge strane, grčevito borila Amerika koristeći se povijesnim uticajem Turske u tom regionu.
U pozadini američko-turskog, odnosno rusko-iranskog partnerstva bila je nesumnjivo kaspijska nafta. Amerika je po svaku cijenu nastojala oslabiti rusku kontrolu opskrbe zapada naftom i plinom i stoga je u partnerstvu s Turskom početkom '90-ih godina promovirala novu rutu naftovoda koji bi izbjegao Rusiju i Iran, protežući se dužom, ali bezbjednijom trasom preko turskog teritorija u dužini od 1760 kilometara! Izgradnja tog nafovoda dovršena je 2006. godine i to je bila svakako najveća američko-turska pobjeda u Centralnoj Aziji.
No, ni rusko-iransko savezništvo nije bilo bez rezultata u Centralnoj Aziji o čemu rječiti svjedoči dugoročni naftni ugovor potpisan između Irana, Rusije, Kine i Indije težak 70 milijardi dolara. Iran posjeduje druge po redu najveće rezerve nafte na svijetu (11 posto) i druge po redu najveće rezerve plina (15 posto) a taj ekonomski potencijal svakako je presudno uticao na jačanje iranske pozicije Rusiji, osobito početkom '90-ih godina kada je nakon sloma bivšeg SSSR-a Rusija prolazila kroz dugo i dramatično razdoblje ekonomske krize.
U dosluhu sa Sarajevom, iranska diplomatija uspijevala je iskoristiti dobre relaciju Moskve s Beogradom i još bolje relacije Beograda s Palama i svome štićeniku Izetbegoviću obezbijediti neke koncesije srpske strane. U takve koncesije ubraja se i obilata a, po mnogima, i presudna srpska podrška Armiji BiH na mostarskom ratištu.
VIŠNJA ZOVE JABUKU
Vojna saradnja 4. korupsa Armije BiH i Nevesinjske brigade formalno je započeta 8. augusta 1993. godine o čemu svjedoči i tajna vojna depeša koju je zapovjednik 4. korpusa Arif Pašalić uputio sarajevskoj Komandi. U depeši se iznose pojedinosti srpsko-bošnjačkih pregovora u koje su osim vojnih zapovjednika 4. korpusa bili uključeni i tadašnji politički prvaci Mostara - Fatima Leho i Safet Oručević.
Mada se dugo smatralo da je srpsko-bošnjačka vojna saradnja u Mostaru bila potaknuta vrećama deviza, brojne činjenice govore suprotno. Kako doznaje Slobodna Bosna, u toj operaciji 4. korpus Armije BiH potrošio je neznatna sredstva - samo stotinjak hiljada DM - što je suviše sitan novac da bi se njime opravdala tako krupna vojno-politička usluga srpske vojske.
Naime, pregovore u ime srpske vojske u početku je vodio major Novica Gušić, zapovjednik lokalne brigade iz Nevesinja, no kako se uskoro u pregovore uključio i general Ratko Mladić, postalo je sasvim jasno da se srpska pomoć Armiji BiH u Mostaru odvija uz puno znanje i saglasnost zvaničnog Beograda - stvarnog planera vojnih operacija u BiH. To je postalo osobito jasno nakon Mladićevog prijedloga o sveobuhvatnim vojnim operacijama koje bi zajednički realizirale dvije armije.
«Vi krenite prema Stocu, Dubravama i Neumu a mi ćemo uzeti sve lijevo od Neuma do Ploča. I tada ćemo zajednički pregovarati sa Hrvatima», predlagao je Mladić svojim mostarskim sagovornicima s kojima se nekoliko puta sastajao u Podveležju - na lokalitetu Buska i Gostina šuma.
Krajem augusta 93. godine između srpske i bošnjačke strane bila je uspostavljena stalna telefonska veza pod kodnim nazivom «Višnja-Jabuka». Vojna saradnja odvijala se dvostruko: pripadnici 4. korpusa Armije BiH redovno su opskrbljivani municijom za pješačko naoruženje, no haubičke i minobacačke projektile na položaje HVO-a ispaljivala je srpska vojska prema ciljevima koje je dobivala kodiranom telefonskom vezom «Višnja-Jabuka».
Vojna srpsko-bošnjačka saradnja na mostarskom ratištu trajala je skoro punih 15 mjeseci - sve do vojne operacije Armije BiH «Jesen 94» usmjerene na Istočnu Hercegovinu kako bi se oslabio srpski pritisak na Sarajevo.
www.bljesak.info http://hvoportal.net/index.php?option=c ... &Itemid=33
