Ne znači ti ništa jer se nisi borio za to.

Boriš se za putovanja.



Ima nešto što ja zovem povijesnim obiteljskim dugom. Dugom prema pretcima. U ovom isječku je to jako dobro prikazano.

Nedavno sam svojoj djeci koja su sad ljudi pričao o njihovim pretcima koje sam znao uživo i o kojima sam slušao, što su sve oni morali proći da bi to rezultiralo njihovim bivstvovanjem i objasnio im da imaju obvezu prema svim tim ljudima koji su postojali zbog njih, dug a ne razmišljat isključivo o sebi.

Prije svega, produljit lozu i bit mrvicu bolji od onih prije. Takvi smo već generacijama.

Evo žao mi je što su tvoji bili loši prema tebi. Prekini spiralu negativnosti prema djeci.

Ja nisam ni blizu toliko putovao ali vremenom ti to sve postane slično, više nije toliko zanimljivo. Kad si mlad voliš tu nepredvidivost, što si stariji želiš što manje iznenađenja.

Ovo općenito mladima tu pišem koji čitaju. Ne samo tebi.

Mlad si imaš godine pred sobom, stignes jos sve.

Prije par godina bio sam na Prenju s biciklom. Nažalost pred samim vrhom mi se nešto bajku dogodilo, uglavnom, bio je nevozljiv. Naišla su dva tipa, s đipom se zezali po planini. Povezli me, poslije smo na pivama završili.

Nije baš ugodno, Hrvati su svašta prošli u tom kraju od Bošnjaka. Malo opreza i s moje i s njihove strane ali ispostavi se da su dečki genijalni. Jedan od njih je svjetski putnik, i to pazi kako. Njegov posao je da osmisli sadržaje za kruzeraše. Znači dođe negdje, evo u Dubrovnik npr., i ide istraživat ponudu noćnog života, outdoor aktivnosti i sl. Te daje onda svoje preporuke kruzer operatorima. Tad je inao oko 40 g. a rekao mi je da se približava brojci od 200 posjećenih zemalja.

Hoću reći, ima poslova u kojima možeš pomirit svoju strast za novim mjestima i doživljajima a opet bit korisna osoba i društvu i obitelji.

Četiri noći u priobalnom utvrđenom gradu Algheru, u hostelu, za po 34 eura. Vlak od Sassarija do Alghera košta tri eura i deset centi i stiže za četrdesetak minuta. Danas sam pješačio do mjesta koje se zove Fertilia, udaljenog par kilometara od Alghera, osnovanog od strane fašista 1936. i popunjenog 1947. izbjeglicama s područja današnje Hrvatske. Ulice se zovu Via Istria, Dalmazia, Rovigno, Parenzo, Fiume, Zara, Cherso itd. Na trgu uz glavnu ulicu nalazi se visoki spomenik na čijem je vrhu isklesani lav, a na sredini slovima piše kako je Sardinija bratski dočekala izgnanike, esuli, iz Istre, Rijeke i Dalmacije. Svrnuo sam u ured turističkih informacija, a tamošnji djelatnik mi je ispričao kako mu je prađed protjeran iz Rijeke i kako je Tito mrzio Talijane. Uto mu je došao neki prijatelj i kad sam rekao da sam iz Hrvatske kazao mi da ne želi čuti za Hrvatsku.

Ne znam zašto su baš Sardiniju odabrali kao novi dom. Valjda im je sličan ambijent. Alghero gledan iz Fertilije izgleda kao neki dalmatinski ili istarski gradić, a slična je i priroda. Slično izvrsno čisto more, plaže, borovi.

Onda sam pješačio malo dalje do nuragha Palmavera, ulaznica je pet eura, a stvarno se isplati. Arhitektura je nadrealna, a i pogled na okolnu prirodu i more. U Algheru se rabi i katalonski jezik, jer je grad bio posjed aragonske krune. Gradić ima zidine po kojima se može šetati, a i niz krasnih starih crkvi.

Alghero je zakon, nisam znao to za Fertiliu.

U Nuoru (grad u unutrašnjosti, između Cagliarija i Olbie) postoji Via Tito

https://maps.app.goo.gl/5QjcaUAtMy3fYpe87

Nemam pojma zašto, vjerojatno su nekad davno komunisti držali lokalnu vlast.

Možda je dobila ime po nekom drugom Titu, ne Josipu Brozu. Jučer je bio najaktivniji i jedan od najboljih dana u mom životu. Pješačio sam dvadeset i sedam kilometara od Alghera do rta Capo Caccia, a vraćao sam se isto pješke. To je pješke prijeđenih pedeset i četiri kilometra, a računajući poprječna i usputna pješačenja sigurno preko sedamdeset u jednom danu. Apsolutno se isplatilo. Panoramski pogledi na plaže, more, litice, naselja i utvrde su nadrealno prelijepi, spadaju u red najljepših pogleda ikad.

Taman kad dođeš na rt spuštaš se u Neptunovu špilju, Grotta di Nettuno, stalaktitsku jamu otkrivenu u osamnaestom stoljeću. Ulaznica je četrnaest eura i ne može se ići bez vodiča, ali se isplati. Nekad je špilja bila stanište sredozemne medvjedice. Iz Alghera ima organizirani izlet brodicom. Isprva mi se učinilo previše pješačiti do rta dvadeset i sedam kilometara, ali isplatilo se. Išao sam kroz predivnu prirodu, vidio ostatke rimske ville nalik onim na Brijunima, imao nestvarno krasne panoramske poglede i uštedio sedamnaest eura koliko košta izlet brodicom.

Kako mi je u Rimu bio ukraden mobitel, nisam imao čime fotografirati tu neopisivu divotu, pretražite na Google-ovim slikama Porto Conte, Capo Caccia, bit ćete zapanjeni ljepotom.

Kad malo proputuješ, shvatiš da je Dubrovnik ustvari jedna obična selendretina. Ništa, obično selo, samo ima zidine. Zidine ima na tisuće gradova i mjesta diljem svijeta, u Italiji svako selo ima zidine. U nas su ljudi umišljeni, uopće nije Hrvatska tako lijepa kako mi fantaziramo. Naša obala uopće nije nešto, prevladavaju stjenurine, ima jako malo prirodnih pješčanih plaža. Splićani su baš umišljeni kad kažu najlipši grad na svitu. Ama po čemu ti je najljepši, najobičniji mediokritet. Običan mediteranski gradić kakvih ima u Italiji, Francuskoj, Španjolskoj, Grčkoj koliko god hoćeš. Ima bogatu kulturno-povijesnu baštinu, kao što bogatu kulturno-povijesnu baštinu ima na tisuće gradova i mjesta diljem svijeta. Gradova s lijepim zidinama, tvrđavama, palačama, dvorcima, spomenicima, crkvama ima diljem svijeta sva sila, doslovno na tisuće, cijeli život da samo putuješ ne bi obišao sve znamenitosti. Sve to što mi imamo nije ništa posebno, u svjetskim okvirima Dubrovnik je beznačajna selendretina, a Split beznačajna selendra. Tek sad vidim koliko su moja nekadašnja uvjerenja bila glupa, debilna i potpuno pogrješna, kriva, kad sam veličao svoj grad.

Zidine ima koliko god hoćeš gradova na Sredozemlju, a gdje je Kina, zidine od preko šest tisuća km u komadu. Ja naivčina mislio da je moj grad nešto.

Velebnih monumentalnih crkvi ima u Italiji, Francuskoj, Španjolskoj, Portugalu, Malti, Austriji, Poljskoj, Latinskoj Americi i diljem katoličkog svijeta nevjerojatno krcato puno. Ništa naše nije nešto posebno. Samo Rim, Vatikan, Siktinska kapela, sve slikarije iz svih naših crkvi stanu na par zidova u Rimu.

Ne znam odakle ta umišljenost.

Ne. Naš Tito, Maršal Tito:
https://www.unionesarda.it/news-sardegna/nuoro-provincia/nuoro-la-proposta-eliminare-la-via-intitolata-a-tito-dj95akk7

KAd to tako gledas, da, ali kad se uzme sharolikost nasih prostora od Triglava do Vardara, onda to vec izgleda mnogo interesantnije negoli - lupam - homogenost italijanske kulturoloske zaostavstine iliti geografskih pejzaza. A Svabija? Tako dosadna...


Upravo kad zivis vani i kad si rijetko na Balkanu, ta makroperspektiva takoreci, skontas koliko je taj mali prostor bogat sadrzajem. Prodjes Ivan Sedlo i ti si u drugoj klimatskoj zoni takoreci..dje to ima..(fraza) Pa tako bukvalno za sat vremena prelazis iz orijenta u okcident i obrnuto.

Italijani inace veoma cijene jugoslovenske partizane.

Znam za jednu tekmu, davno gledo, kad su navijaci iz Bolonje tokom utakmice s Trstom izvjesili ogromni transparent na kojem je pisao "Trst pripada Titovoj Jugoslaviji".

Jesi li ti potpuno emocionalno retardiran, to je kao da navijači Čelika postave navijačima Željezničara transparent "Grbavica pripada Karadžićevoj Republici Srpskoj".

Bi li to značilo da Zeničani "veoma cijene doktora Karadžića" ili da neugodno provociraju suparnike?

Svi smo na neki nacin emocionalno retardirani, osakaceni, nesto drustvo, nesto roditelji..jesu li te tukli mama i tata kad si bio mali?


PS: Logicno je da postuju Tita posto su navijaci Bolonje ljevicari :) Zamisli.

To za prirodna bogatstva stoji kao i raznolikost na malom prostoru, medjutim u sustini ima Ateist malo pravo. Balkanci su opcenito skloni samovelicanju i uvelicavanju i samo im treba malo iskru dati kako je lijepo i dobit ces najlipsi grad na svitu itd., a to opet naravno lako dolazi kad nisi vidio dalje od svog grada
Kad pogledas Italiju stvarno svako drugo selo je mali Dubrovnik

Ma to jest, mentaliteta sto se tice.

Samo kazem da se imamo cime ponositi, iako se pretjeruje. Pogotovo tim lokalnim patriotizmima. Objasni Kvacica jednom do koje mjere su to doveli Mostarci uvodjenjem pojma "Rodjeni".

Kod mene obratno, ja što sam više putovao više cijenim naše domaće.

Ne zato što je bolje, često je mrvicu lošije ali je dostupnije, sigurnije, jeftinije...

Znam ja da je bolje skijanje u Austriji, planinarenje u Švicarskoj ili bajkanje u Francuskoj ali sve to imamo i mi, lošije ali mi nije problem konzumirat.

Slično je kao kad tražiš ženu. O.K. ima ih sisatijih, pametnijih, bogatijih od tvoje ali sve te osobine ako nađeš u jednoj ženskoj, 80 % od najboljih pojedinačnih, to je ipak super.

Ovo sa sigurnošću može vrijediti za Zagreb u usporedbi s Napolijem ili Marseillesom, ali po čemu je Velebit sigurniji od Alpa ili Vodice od nekog turističkog sela na Sardiniji?

Uf bogami to s zenama...

Kod mene bas obrnuto. Mogu imati ribu i po, trenutno i imam, ali opet nakon izvjesnog vremena ona dupeta i sise i noge sto prolaze pored mene interesantnije.

Ili ko sto bi reko Charly Harper, za svaku dobru ribu na Svijetu postoji makar jedan muskarac kojem joj je pun kuraz.

Prekjučer sam se nakon točno mjesec dana provedenih u Italiji prebacio u Francusku, državu broj dvadeset i tri. Iz Alghera vlakom do Ozierija, iz Ozierija vlakom do Olbije, iz Olbije autobusom do Santa Teresa Gallure. Trajekt koji vozi samo jedan sat od Santa Teresa Gallure na Sardiniji do Bonifacija na Korzici košta trideset eura, što je neobično puno, budući da je petnaest sati vožnje od Napulja do Cagliarija stajalo pedeset i šest. Bonifacio je gradić od tri tisuće stanovnika, ali spoj arhitekture i prirode je spektakularan. Predivni pogledi na gradić, izvrsno bistro more, litice, plaže, raslinje, svjetionik.

Jučer sam ujutro nakon još par sati divljenja Bonifaciju pošao autobusom za pet eura u Figari, a onda za petnaest eura iz Figarija u Ajaccio. Glavni grad Korzike, iz kojeg upravo pišem, gdje je rođen Napoleon. Napoleona inače antipatiziram jer je kriv za ukinuće Dubrovačke Republike. Smještaj je preskup, nema noćenja ispod sedamdeset i tri eura, nema jeftinih hostela. Okupao sam se na krasnoj pješčanoj plaži s pogledom na luku, u veoma čistom moru. Izrazito je sigurno i po danu i po noći, nema ni blizu migranata kao u kopnenoj Francuskoj.

Budući da ne vozim odlučio sam se ne zadržavati na Korzici koju ne mogu istraživati bez iznajmljivanja auta, a i cijene smještaja su neobično veće nego na Sardiniji koja je na najužem dijelu udaljena samo jedanaest kilometara. Sardinija pripada Italiji, a Korzika Francuskoj jer je krajem osamnaestog stoljeća tadašnja Republika Genova prodala otok Luju petnaestom. Korzika je točno triput manja od Sardinije, osam i nešto tisuća kilometara kvadratnih na prema dvadeset i četiri tisuće i nešto. Ima i puno manje stanovnika, preko tristo tisuća naspram preko milijun i šesto tisuća. Čude me njihovi teroristi koji hoće neovisnost, misle da šaka njih može protiv svjetske supersile Francuske. Sardinija je zeru manja od Sicilije, drugi najveći sredozemni otok, ali najudaljeniji od najbližeg kopna. Cipar je treći, Korzika četvrta. Stoga sam bio na drugom i na četvrtom najvećem sredozemnom otoku. Sedamnaest dana na Sardiniji i tri na Korzici, to je dosta za otoke.

Sutra u šest i pol popodne trajektom krećem u Marseille, drugi najveći francuski grad, u kojem je prije devedeset godina ubijen kralj Aleksandar. Dvanaest i pol sati vožnje osamdeset eura, neobično skupo, skuplje nego u Italiji. U sedam ujutro sam u Marseilleu, budući da je puno veći grad sigurno ću naći jeftinijeg smještaja nego na Korzici. Što sam vidio Korzike vozeći se autobusom i gledajući kroz prozor, krajobraz, priroda, more i plaže su bajkoviti. Bajkovito je bilo i na Sardiniji.

To je uvijek bilo tako s cijenama, na Sardiniji ima više kvalitetnog smještaja i nije skup izvan sezone, na Korzici ima rupetina u kojima noćenje košta kao na Sardiniji 4 zvjezdice.

Usluga je isto bolja na Sardiniji, kod Korzikanaca često imam osjećaj da bi oni najradije da im samo pošaljemo novac i da ne dolazimo smetati

Korzika je definitivno bolja za planinarenje i hodanje kroz prirodu.

Ja nisam oduševljena sa Marseille. Čuvaj dobro sve bez čega bi mogao ostati Ateista. Pazi po jeftinim smještajima, a i oni skuplji ih imaju, da ne poneseš žohare. Ustvari ta gamad se zavlači svuda, ma koliko pazio. Kad dodjes u HR kofer/torbu i stvari, obavezno ostavi negdje vani. Ne unosi to u sobu i ne raspakivaj se po sobi/stanu.

Heh kaj je gospodicna, pa nije valjda da vam je presjela.."cadj".

Kad rece Marsej. S dvaest i kusur nas cetvorica odlucili da se provedemo u velikom gradu na francuskom Sredozemlju. Cim sto stigli gledali da kupimo nesto za ugradjivanje u sinapse. I tako par Francuza arapskog porijekla nam ponudise. Mi - naivna srednjoevropska razmazena celjad, svi sem mene klinci dobrostojeceg austrijskog gradjanstva, krenemo za njima. Dosli u tatinom audiju (ne mog tate).

Preskocicu to kako je sve islo jer se djelimicno vise i ne sjecam. Zato samo epilog: Imali smo mogucnost "da im damo sve para sto imamo", da citiram onaj jedan skec iz nadrealista, ili da popusimo ostricu cakije, ili cega vec.

Heh..mlados ludos.

I neka su nam, sad to vidim drugacijim ocima nego onomad.

Jel sada na to gledaš kao na jedno od sredstava džihada (pljačka i prijetnja smrću), a cilj opravdava sredstvo?

Zato i naglasak da se radi o djeci bogatih kršćana i Europljana.

Ne znam šta je cadj? Ali da je grad opasan i prilično prljav bogami jeste. Doduše ni Pariz ne kotira nešto mnogo bolje. Mada u Parizu ima mnogo toga za vidjeti. Ali sve ostalo je konfuzija poprilična.

To je to što sam iznad pisao Ateistu.

S većim iskustvom će više cijenit i uljudbu i dosadu i sigurnost naših krajeva. Pogotovo ako ipak bude imao djecu.

Da, krscana napacenih pogotovo. Sta si ti mislio. :)

Inace likovi i dan danas najjaci krscani na dunjaluku. Kazu u Zagreb kad dodju obavezno kleknu na trgu.




Meni je djelimicno po tome licio na Trst.

Pozdrav iz Marseillea, drugoga najvećeg grada u Francuskoj, jednog od najstarijih kontinuirano naseljenih mjesta u Europi. Grad su osnovali Feničani u šestom stoljeću prije novog doba, a do devetnaestog stoljeća u njemu se nije rabio francuski nego okcitanski, posebni romanski jezik najsličniji katalonskom. Lučka utvrđenja su fascinantna, kao i panoramski pogled iz dvorišta bazilike Notre-Dame de la Garde. Našao sam izvrstan hotel u samom središtu grada. Privatna soba, kupaonica i vrhunski pogled na jednu od brojnih impozantnih zgrada. Pedeset eura noć. Za hostel je to možda puno, ali za hotel u jednoj od najrazvijenijih i najmoćnijih država svijeta nije. Marseille je jeftina alternativa Nici, Azurnoj obali i Monaku.

U luci sam u restoranu probao lokalni riblji specijalitet bouillabaisse, kojeg gastronomski stručnjaci smatraju jednim od najboljih, najukusnijih i najzdravijih jela na svijetu. Trideset i četiri eura za bouillabaisse i četiri i pol za Coca-Colu, ali apsolutno vrijedi. Predobro jelo. Inače ima jeftine ulične hrane. Komad pizze dva eura, vrećica s par malih krofni u supermarketu jedan euro. Ima vrsta Monstera koje nisam viđao u Hrvatskoj, Coca-Cola s okusom trešnje, Coca-Cola s okusom vanilije, Fanta s okusom trešnje.

Što sam šetao po danu ulice su krcate i život se sasvim normalno odvija, ne osjećam nikakvu napetost. Sada gledam s prozora na grad noću, sve izgleda korektno. Ne znam zašto grad ima loš renome i slovi kao opasan. Budući da je jedna od najvećih europskih luka tu se odvija trgovina drogom i pokušava krijumčariti preko brodova, ali turist, posjetitelj poput mene osjeća se sasvim dobro i sigurno u Marseilleu.