Proglašenje nove države Albanije dogodilo se 28. studenoga 1912. godine u Vlori .
To proglašenje događalo se u trenutcima kada je srpsko-crnogorska vojska ušla u Durrës (Drač, Durazzo), a grčka vojska se spremala na bombardiranje Vlore s mora što je i uslijedilo 3. prosinca iste godine.

Do stvaranja Albanije ne bi došlo bez volje Austro-Ugarske Monarhije i Italije koje su nastojale odmaknuti bilo kakvu potencijalnu prijetnju s Jadranskog mora. Širenje Grčke ili dolazak Srbije na more nije se nikako uklapalo u planove o gospodarenju Jadranom pa su dvije države, u iščekivanju konačnog rješenja Jadranskog pitanja, postigle dogovor o zajedničkom upravljanju Jadranom, a Balkanski ratovi i uspjesi balkanskih saveznika bili su velika kušnja za njihove planove.

Granice Albanije definirane su u prosincu 1913. godine protokolom iz Firenze. Prema njemu nova država imala je 28 000 kilometara kvadratnih i oko 800 000 stanovnika dok je dobar dio Albanaca ostao izvan albanske države.



Stvaranje Albanije izazvalo je konsternaciju u južnoslavenskom svijetu. Srpska vojska uspješno je osvojila većinu Albanije, crnogorska vojska ušla je u Skadar, a poništenje tih vojnih uspjeha imalo je jak odjek u Srbiji, ali i u Hrvatskoj. Došlo je do niza prigovora na stranicama hrvatskog tiska (većinski u rukama Hrvatsko-srpske koalicije) koji su uglavnom slijedili srbijansku argumentaciju prava na Albaniju.

Isticalo se da Albanci nisu nikad pokazali da žele svoju državu, da su ju uslijed ratova u kojima su balkanski saveznici iskrvarili dobili na poklon. Osim toga isticala se i „neciviliziranost“ Albanaca te nesposobnost da imaju vlastitu državu. S druge strane u turskoj historiografiji su česte optužbe za izdaju zajedničke ideje i zajedničke države od strane Albanaca.

Albanci su u Osmanskom Carstvu bili razdijeljeni po mnogim osnovama. Nisu imali poseban milet nego je većina (muslimani) smatrana ravnopravnima s Turcima, a dio ih je pripadao Rum-miletu (pravoslavni milet pod carigradskom ili grčkom patrijaršijom).
Među Albancima su postojale vjerske i jezične razlike. U sjevernom dijelu, u Skadarskom i Kosovskom vilajetu, živjeli su Gege s jakom plemenskom povezanošću i vendetom. To su bili uglavnom planinski krajevi u kojem je dio klanova ostao u katoličkoj vjeri dok je dio klanova prihvatio islam.
Na jugu su bili Toske među kojima je većina stanovništva prihvatilo islam, dio ih je postao veleposjednicima, a dio vojnicima ili državnim službenicima Carstva. Dio stanovništva je bio pravoslavne vjeroispovjesti, a među njima nije postojala plemenska podjela (barem onako snažna kao na sjeveru).

Mnogi su prijepori srpske i albanske historiografije oko toga kada Albanci naseljavaju Kosovo. Srpska historiografija tvrdi da su se s planina spustili nakon turskog osvajanja i tako nastanili dotad srpske zemlje dok albanska i kosovska historiografija tvrde da su oni konstantno bili tu.

Uz to, pokušaj progona Osmanlija od strane Svete lige 1689-90. u kojem su Albanci vjerno služili Osmanlijama, po srbijanskim povjesničarima bitno je promijenio etničku sliku Kosova. Memli Krasniqi u svom tekstu “The roots of Balkan Wars 1912-1913: Serbian territorial claims towards lands inhabited by Albanians” pokušava, prateći osmanske i austrijske izvore, dekonstruirati tu tvrdnju. On zaključuje da su Albanci bili većina na području Kosova tijekom sedamnaestog stoljeća, a osim toga tvrdi i da su u velikom broju nastanjivali i jug Srbije. U ratu su sudjelovali na obje strane.

Suvremenik stvaranja Albanije, jedan od vodećih srbijanskih znanstvenika toga vremena Jovan Cvijić tvrdio je da su Albanci stoljećima bili u potpunosti izolirani u planinama odakle su se uz pomoć Osmanlija naselili po Kosovu i Epiru. On ih dijeli u tri skupine, već spomenute Toske koji su, po njemu, pravoslavne vjere i govore albanski, Malisore, miješano albansko-srpsko stanovništvo katoličko-muslimanske vjeroispovjesti koji govore srpskim jezikom te Mirdite koji su prihvatili islam.

Centralni događaj je stvaranje Prizrenske Lige. Ona u tajnosti postoji i danas.



https://bs.wikipedia.org/wiki/Prizrenska_liga

Prizren

Predlažem preimenovanje teme u "Stvaranje Velike Albanije".

ZAsrace ti Srbi ovu temu vidjeces.

Mene licno interesuje vise ilirsko porijeklo Albanaca.

Nikakve veze znanstveno dokazane Albanaca s Ilirima nema, radi se o jednostavnoj pretpostavci ako nisu Slaveni, nisu Heleni onda moraju biti Iliri koje spominju Grci.

Odluke Berlinskog kongresa dovele su sultana Abdülhamita II u iznimno neugodnu poziciju. Izgubljeni su neki dijelovi Carstva (Bosnu i Hercegovinu, Bugarsku i Istočnu Rumeliju te Kars, Ardahan i Batum u Aziji koje su preuzeli Rusi), nestali su prihodi iz tih dijelova države, Cipar je došao u posjed Velike Britanija, morale su se plaćati ratne štete Rusiji.

Abdülhamit II je na to odgovorio panislamizmom i pokušao je iskoristiti položaj kalifa islamskog svijeta. Ta njegova strategija imala je određenog uspjeha u Aziji, ali dijelom i među Albancima Balkana.

Rad na edukaciji i širenju albanske ideje među stanovništvom nije bio jednostavan. Albanci su bili školovani na različite načine i u različitim tipovima škola.
Većina Albanaca muslimana kao i osmanska vlast preferirali su upotrebu arabo-perzijskog pisma, pravoslavni Albanci podržavali su grčki alfabet, a katolici latinicu. Na terenu je čak bilo i dosta hibrida. Albanci nacionalisti bili su za latinicu te je stvoreno Istanbulsko društvo za izdavanje albanskih knjiga koje je podržavalo latinicu i koje je zabranjeno od vlasti u drugoj polovici osamdesetih godina devetnaestog stoljeća. Konačna odluka o pismu donesena je na kongresu u Bitoli 1908. godine kada su se delegati odlučili za latinicu.

Sudjelovanje Albanaca u mladoturskom pokretu

Glavni zahtjevi albanskih progresivnih elita prezentiranih u njihovom političkom programu mogli su se ukratko svesti na parolu Albanija Albancima pod osmanskim sultanom pri čemu su posebno zahtijevani priznanje etnije, vladanja Albanijom od strane domaćih ljudi u decentraliziranom Carstvu, slobodu okupljanja, govora i tiska te školovanje na albanskom jeziku koji je trebao postati i službeni na području koje bi dobilo autonomiju.

Problem je što unutar mladoturskog pokreta nije postojalo jedinstvo mišljenja što i kako s neturskim narodima. Dio ljudi iz vodstva bio je stava da se jednakošću građana Osmanskog Carstva briše potreba za narodnosne garancije.

To je bila strategija- svi smo mi Osmanci i ne treba postojati ni pozitivna ni negativna diskriminacija. (Poznato zar ne, netko i danas ima ovu strategiju)

Mladoturska vlast i Albanci

Mladotursku pobunu započeo je Albanac, major Ahmet Niyazi-beg, odmetnuvši se s 300 ljudi iz garnizona u Resenu. Vrlo brzo priključilo mu se još sedamstotinjak uglavnom Albanaca. Razlog pobune bilo je kašnjenje s isplatom plaće u vojsci zbog lošijeg pritjecanja poreza uslijed loše žetve
Pobunu je također trebao ugušiti Albanac, novi zapovjednik Makedonske armije Şemsi-paša.

Ovih nekoliko rečenica dobro nam pokazuje položaj Albanaca u osmanskom društvu. Bili su na različitim pozicijama i različito su se ponašali prema mladoturskoj vlasti. Uz njihove plemenske i religijske razlike postojala je i možda ključna razlika u dotadašnjem položaju u društvu.

Mladoturci su nakon preuzimanja vlasti uveli Ustav, proveli izbore za osmanski parlament u koji je izabrano 27 Albanaca od 278 zastupnika.Krenuli su u neuspjele pregovore s manjinama unutar Carstva oko njihovih prava, ali su Albanci u tome preskočeni. Razlog je bio njihov položaj. Oni su zahvaljujući velikom broju visokih državnih dužnosnika smatrani ravnopravnima.

Kako je unutar mladoturskog pokreta pobijedila ideja o centraliziranoj državi i prestanku diskriminacije bilo koje skupine stanovništva, zamišljeno je da i nemuslimani počnu služiti vojsku, a Albancima bi se maknule neke privilegije u poreznom sustavu i bila bi ukinuta dozvola za posjedovanje oružja.

Tijekom 1909. počela je kampanja otvaranja turskih škola po albanskim krajevima s ciljem eliminacije albanskih škola.
Dobar dio osnivača mladoturske partije se distancirao od nje, vojska se našla usred reformi i od 1910. Albanci su konstantno podizali ustanke.

Talijanski napad na Tripoli koji je počeo 30. studenoga 1911. još je oslabio snagu države i njenu moć da se suprotstavi albanskoj pobuni, a postalo je očito da ključa među osmanskim susjedima na Balkanu i da se sprema novi rat. Na proljeće 1912. je izbila opća albanska pobuna protiv koje vlasti šalju veliku vojsku. Nakon albanskih pobjeda dolazi do postizanja dogovora s Albancima 18. kolovoza 1912. godine.