Čini mi se da ovo dosta nepoznata fotografija.

Možete li zamisliti Hrvatsku u 2024. da je operacija recimo propala?

Ono, neka vrsta Gruzije ili Moldavije, bez ikakve nade za biti stabilna država a kamoli EU članica...

Mogu odnosno nemoram, dovoljno je pogledat Srbiju i Kosovo, tako bi i mi u Hrvatskoj imali svoje "Kosovo".

Protektorat.

Mnoga pitanja i komentari u srbijanskom tisku upućuju na zaključak da su tamošnji novinari, ali i javnost, smatrali da je za stradanje srpskoga naroda u Hrvatskoj odgovorno “krajiško vodstvo”: Zašto krajinsko rukovodstvo nije na vreme prihvatilo mir, ako već nije moglo da izdrži rat? Ko je zaista, doneo naredbe o povlačenju naroda i vojske? Ako su već bili dovoljno samostalni da odbiju mirovne predloge, sugestije i zahteve u tom smeru iz Beograda, zašto se onda nisu branili? – samo su neka od pitanja u srbijanskom tisku.

Srpska javnost je od “krajiškog rukovodstva, koje nije bežalo na začelju kolone” tražila odgovor na pitanje: Zašto je i po čijem savetu odlučilo da pokrene stotine hiljada stanovnika prema Srbiji? (Zoran Jevđović, “Bežanje na čelu kolone”, Večernje novosti, 16. VIII. 1995.).

Zapravo, već prvog dana Oluje u jugoslavenskom tisku pojavila se osuda ponašanja “rukovodstva RSK”, zato što je opravdanje za poraz tražilo u navodnoj prodaji od strane Beograda, a ne u “vrlo krutom i nelojalnom odnosu prema Srbiji”: Oni pričaju neku priču kako će ujediniti sve srpske zemlje, onda im zagusti, pa pozivaju Srbiju u pomoć. Srbija im je dala oružje, poslala im je zapovjednika da ih organizira. Rečeno im je da pregovaraju s Hrvatskom i tako pacificiraju situaciju. Ne! Oni su od toga htjeli veliki spektakl, nebesku dramu. Međutim, Hrvati su im sada ušli u dubinu, odsjekli ih; tako gube i diplomatske pozicije i ulog im je daleko manji (“Pakao na Drini”, Monitor, Crnogorski nezavisni nedjeljnik, br. 250, 4. 8. 1995., 8-9).

Krajinska bežanija ima svoju jasnu identifikacionu šifru ... jasno je da je usvajanjem politike sa Pala celokupno rukovodstvo RSK, od predsednika Republike, Vlade i vojnog vrha, palo na istorijskom ispitu, i da je isključivo odgovorno za sudbinu 200.000 Srba iz zapadnog krajinskog dela (Radovan Kovačević “Ko je doneo odluku o evakuaciji RSK”, Politika, 27. VIII. 1995.).

Krivce je “u svom dvorištu” potražio i tadašnji vođa opozicijske stranke Srpskog pokreta obnove, Vuk Drašković ističući zapravo isključivost Srba i njihovu odlučnost u provedbi odluke da svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi.

Njegov odgovor na pitanje novinara o “krivici za pad Krajine i sudbinu srpskog stanovništva na tim prostorima”, jasno pokazuje zbog čega je srpski narod u Hrvatskoj doživio tragediju i tko je odgovoran za nju:

Već godinama u Srbiji se viče kako Krajina nikada neće ni pomišljati da živi igdje osim u velikoj Srbiji. Ta nerealnost toliko je bila snažna da je ušla u svijest i podsvijest velikog broja naroda. Krivi su svi koji su hranili narod takvom opasnom iluzijom. Na drugoj strani, mi koji nismo mislili tako, ispostavlja se da nismo bili u stanju objasniti narodu da je u velikoj zabludi.

Zato što nismo uspjeli reći narodu na vrijeme što ga čeka i sami smo krivi (“Gurat ću na svaka vrata”, Vreme, 21. 08. 1995.).

Zbog siline artiljerijskih djelovanja
stanovništvo iz pograničnih zona se iseljava i kreće
prema gradu Bihaću. Dramatičan položaj se iz sata
u sat usložnjava jer je humanitarna situacija još od
ranije katastrofalna. Već vam je vjerojatno poznata
činjenica da smo imali prve slučajeve umiranja od
gladi. Nada da će se stanje koliko toliko popraviti
nakon skidanja žita sa zasijanih prigradskih
prostora sada je propala. Upravo ta područja agresor
najviše drži pod vatrom, gađajući ih zapaljivim
granatama. Posebno je teško u bihaćkoj bolnici
kojoj nedostaju lijekovi i sanitetski materijal, a zbog
nedostatka hrane bolesnici primaju samo jedan
obrok dnevno. Sudbina oko 180.000 stanovnika
unsko-sanskog kantona je neizvjesna. Mi možemo
samo obećati da ćemo se boriti bez obzira na cijenu
i neodlučnost međunarodne zajednice. Jedinu
nadu polažemo u naše hrabre borce i prijateljski
hrvatski narod, pošto nam je sudbina koju nam je
agresor namijenio ista. Stoga vas molim da sa svoje
strane učinite sve što je u vašoj moći da se spasi ovaj
herojski grad i njegovo napaćeno stanovništvo.

O dramatičnom stanju u Bihaću govori i pismo koje je toga dana predsjedniku RH Franji Tuđmanu uputio Adnan Alagić, načelnik bihaćke općine: