Ideolog hrvatske Narodne stranke Bogoslav Šulek, nacrtao je 1861.
etničke granice hrvatskog naroda, koje su se na istoku protezale do Vrbasa kod Banjaluke i do Plive kod Jajca.
Ovaj dio Bosne, nazivali su austrijski i hrvatski političari od toga vremena „Turska Hrvatska”, dok se ostali dio Bosne i Hercegovine smatrao srpskim etničkim prostorom (M. Ekmečić, Dugo kretanje, 263.) Ovaj plan usvojio je Hrvatski sabor 1861. i predao austrijskom caru na verifikaciju. Svoje učešće u razradi planova dao i je Franjo Rački (D. Berić, Ustanak u Hercegovini, 725.). /B.T.

Austrija je radila na dekonsolidaciji turske države, a održavanje
nepromijenjenog stanja, za koje se deklarativno zalagala, bilo je prije svega u cilju da se
nezdravo stanje iskoristi jedanput zauvijek, kako bi u povoljnoj prilici isturila mandat za
zaposjedanje Bosne i Hercegovne.925 Kolizije između ovakve austrijske državne i hrvatske
narodne politike, tada nije bilo, a govor biskupa Štrosmajera u Hrvatskom saboru 1861. to
potvrđuje: „Ne čudite se što spominjem i virtuelno pravo na Bosnu. Dobar dio našeg
naroda stenje pod krutim jarmom Korana. Ne ima travke u Turskoj Hrvatskoj, koja nije
hrvatskom krvlju zalivena.”

I Matija Mažuranić smatrao je 1842. da se ta trećina Bosne i Hercegovine,
nazvana i „turska Hrvatska”, prostire između Une i Vrbasa
(M. Mažuranić, Pogled u Bosnu, nepaginirana str.).

Početkom četrdesetih godina sve je više bilo povike o hrvatskoj zemlji Bosni,
a idejnim tvorcem ove virtuelne ideje smatra se Ivan Kukuljević
Sakcinski, koji je u svojim radovima iz toga vremena razlikovao „Tursku Hrvatsku”
od ostatka Bosne i Hercegovine. Prema njegovom mišljenju, ona pripada Hrvatskoj,
jer u njoj žive Hrvati. (M. Knezović, Ivan Kukuljević Sakcinski o Bosni i Hercegovini
u doba preporoda, PP, br. 20, Zagreb 2001, 214-215); Među bosanskim
muslimanima, širile su se glasine da je: „sultan poklonio Austriji tzv. „Tursku Hrvatsku”,
te da će kaurin od Bihaća do Travnika ćesarski drum napraviti” (A. Kos, Bosna i Hercegovina, 191.);

Mimo znanja austrijskih vlasti, avgusta 1875. u Zagreb su iz Beograda na pregovore
oko podjele Bosne i Hercegovine, u slučaju raspada Turske, došli ispred srpske vlade
Antonije Orešković i Milutin Garašanin. Oni su se sa prvacima hrvatske Narodne
stranke J. J. Štrosmajerom, Franjom Račkim i Mihom Klaićem načelno složili oko podjele
Bosne dolinom rijeke Vrbas (tzv. „Turska Hrvatska”). Plan je propao, zbog protivljenja
hrvatskog bana Ivana Mažuranića.1374 Srpski pregovarači predložili su Hrvatima, da se
Hrvatskoj za učešće u ratu po starom pravu dodijeli „Turska Hrvatska”.1375 Biskup
Štrosmajer bio je veoma rezervisan prema tvrdnjama Oreškovića da srpska vlada u avgustu
1875. želi da „Turska Hrvatska” (sjeverozapadni dio Bosne) priključi po starome pravu
Hrvatskoj.1376 Ovu granicu, hrvatski narodnjaci smatrali su za etničku granicu između
srpske i hrvatske nacije. /M. Ekmečić, Dugo kretanje, 283.

Ima li negdje karta tog prijedloga?

Hrvatske stranke, Stranka prava i Narodna stranka tačno su znale koji prostor predstavlja „Turska
Hrvatska”, jer su one očekivali da će Bosna i Hercegovina, kada se ustankom oslobode, „po
povijesnom pravu” pripasti Hrvatskoj, ako ne cijela, onda makar njen zapadni dio, koji su
nazivali „Turska Hrvatska”.1724 Ova granica, koja je je bila eho ranijeg Kalajevog prijedloga
srpskoj vladi 1870, pomjerala se vremenom u Hercegovini dolinom Neretve do
Metkovića.1725 /

1724 1724 D. Pavličević, Uloga Siska, 242.
1725 J. M. Jovanović, Engleska i Bosna 1875-1878, Pregled, sv. 143-144, knj.
XI, god. IX, Sarajevo novembar-decembar 1935, 582.

O ustupanju „Turske Hrvatske” Austrougarskoj, razgovaralo se i na
Berlinskoj konferenciji u maju 1876. godine. Hvaleći se 12. maja 1876. svom caru, grof Andraši je naveo da
njegov ruski kolega knez Gorčakov, nema ništa protiv austrijske aneksije „Hrvatske koja je pod Turcima”, kako
je nazvao zapadnu Bosnu tj. tzv. „Tursku Hrvatsku” (Č. Popov, Istočno pitanje, 187.) Beč je u pogledu
anektiranja „Turske Hrvatske”, osigurao i podršku njemačkog kancelara Bizmarka (D. Berić, Srpsko pitanje,
456.). Može se sa sigurnošću reći, da je u izrastanju jednog mita o „Turskoj Hrvatskoj”, sa granicima od Une do
Vrbasa, u najvećoj mjeri „kumovala” ruska diplomatija, što je dobilo svoju konačnu završnicu tokom
pregovora u Rajhštatu 8. jula 1876.

I na kraju od aneksije ništa... okrutne li povijesti...

Kako ništa? Pa 1878.
Stvar je u tome da je nastala zavrzlama a Austrijanci preškolali Ruse, govorili
o Turskoj Hrvatskoj a uzeli cijelu BiH, dok su oni to očigledno tumačili drugačije.

Kakve koristi od toga kad su nas prevarili i umjesto da su vratili BiH pod upravu Bana i Sabora od nje napravili Mađarsko-Austrijsku koloniju.
Treba tom austrijskom smeću poskidati sve kipove, ulice i trgove koji su preživili komunizam.

I pola Sarajeva je 1991. bilo kršćansko. Oko toga ćemo se još dogovoriti.

Davno prohujalo sa vihorom.

Reala je sileđija koji tuče svoju ženu u lošem braku, zaključenom u Wošingtonu 1994. Pred SAD, EU svjedocima.

RS je BETON, a vaši mokri snovi su ILUZIJA.