Iliti mjesto gdje se iz(gradio) zaseban australski identitet, iliti australsko Kosovo Polje. Danas je 95 godišnjica početka bitke (iskrcavanje, desant).
Moja prva spoznaja o ovoj bitci je bila kao dijete kad sam prvi put pogledao film "Galipolje" (Mel Gibson), a kraj filma se nekako urezao u pamćenje.

Jedan od glavnih planera katastrofalne operacije je bio niko drugi no Churchill, a korištenje Australaca kao topovsko meso (iako nisu jedini sudjelovali u operaciji, daleko od toga) je ostavilo posljedice u odnosima sa maticom.
Zanimljivost je da su Turci u bitci imali više poginulih nego saveznici, ali nedovoljno.
Mjesto je danas "svetište" patriotski nastrojenim mladim Australcima, a za 100-godišnjicu će garant biti prava navala. Turci su vrlo korektni, vjerojatno zbog turističkih dolara, ali spomenik koji su podigli poginulim vojnicima (turskim i savezničkim) je krasno napisan i pomirljiv, Ataturk je u pobjedi ispao vrlo galantan:

Citat:
Those heroes who shed their blood and lost their lives, you are now lying in the soil of a friendly country. Therefore rest in peace. There is no difference between the Johnnies and the Mehmets to us where they lie side by side in this country of ours. You, the mothers who sent their sons from far away countries wipe away your tears, your sons are now lying in our bosoms and are in peace. After having lost their lives on this land they become our sons as well.
Kemal Ataturk, 1934
U prevodu:
Heroji koji ste prolili svoju krv i položili svoje živote, pokopani ste u prijateljskoj zemlji. Počivajte u miru. Mi ne pravimo razliku između Johnnya i Mehmeta koji počivaju jedni do drugih u ovoj našoj zemlji. Majkama, koje su poslale svoje sinove iz dalekih zemalja, obrišite suze, vaši sinovi sada počivaju u miru, u našem okrilju. Nakon što su izgubili svoje živote u našoj zemlji, postali su i naši sinovi.
Kemal Ataturk, 1934.
Ovo ispod je sa HR wikija, mada su neki važni detalji izostavljeni:
Citat:
Galipoljska bitka jedna je od najkrvavijih bitaka Prvog svjetskog rata. Vodila se od 25. travnja 1915. do 6. siječnja 1916. Odluku da se desantom osvoji Galipoljski poluotok saveznički zapovjednici su donijeli nakon niza uzaludnih pokušaja bombardiranja s mora po vanjskim utvrdama koje su štitile ulaz u tjesnac Dardaneli.
Osvajanjem poluotoka Saveznici bi sebi omogućili pristup Carigradu, s konačnim ciljem njegovog zauzimanja, čime bi se iz daljnjeg toka rata izbacilo Osmansko Carstvo i ponovno otvorila ruta za opskrbu Rusije.
Snage Antante su mahom sačinjavale trupe Britanskog Carstva izvan Engleske (Irska, Australija i Novi Zeland) koje su činili dobrovoljci i neredovna vojska, što se ranije smatralo za jedan od glavnih razloga katastrofalnog poraza Saveznika. Danas se smatra da razlog potpune propasti invazije leži u nizu grešaka koje su načinili zapovjednici operacije.
Tursku vojsku je predvodio Kemal Atatürk, kasniji utemeljitelj turske republike te njen prvi predsjednik, koji je svoj vojni ugled stekao upravo na bojnom polju kod Galipolja.
Danas Galipolje u Australiji i Novom Zelandu predstavlja simbol velikog, nepotrebnog i uzaludnog stradanja, te se u tim zemljama 25. travnja svake godine obilježava Anzac Day, spomen na žrtve Galipolja.
Osim pod nazivom Galipoljska bitka ova se bitka još zove, prema turskim izvorima, Çanakkale Savaşları, "Bitke kod Čanakkale" (prema gradu Çanakkale na južnoj azijskoj strani Dardanela) te Dardanelles Campaign, "Dardanelski pohod", prema američkim izvorima.
O bitci je snimljeno nekoliko filmova, od kojih je Galipolje, australskog redatelja Petera Weira, zasigurno najpoznatiji.