Izvor: https://www.scribd.com/document/5072432 ... dnoj-Bosni

DREVNE KATOLIČKE ŽUPE U SJEVEROZAPADNOJ BOSNI

ŽUPA VODIČEVO/VOLAR

O župama u Bosni i vjerskom životu i prilikama u njima, naročito kroz period otomanske vladavine, najviše doznajemo iz izvještaja biskupâ i apostolskih vikara, koje su oni, nakon obavljenih kanonskih pohoda, sastavljali i slali u Rim, Kongregaciji za širenje vjere. Više tih izvještaja, pisanih na latinskom jeziku, objavljeno je, a na temelju njihova proučavanja, te djelomice i župnih matičnih knjiga, ovdje ću prikazati stanje i prilike u župama Vodičevo i Volar u Bosanskoj Krajini. Bit će riječi o tome od kada postoji župa Vodičevo, koji je teritorij pokrivala i koliko je vjernika imala, tko je u njoj vršio dušobrižništvo, i kada je prestala postojati. Zatim će biti prikazana župa Volar, nasljednica župe Vodičevo, i govorit će se o njezinu području i broju vjernika, o sjedištima župe, crkvama i grobljima, te o župnicima i svećeničkim zvanjima s područja župe.

I. ŽUPA VODIČEVO

Župa Vodičevo, kod Bosanskog Novog (sada Novi Grad), na desnoj strani rijeke Une, postojala je, prema nekim autorim a, još u 13. stoljeću, a da je postojala sigurno najkasnije u prvim desetljećima 14. st. potvrđuje popis župâ zagrebačke biskupije iz g. 1334., kojeg je sastavio gorički arhiđakon Ivan. Nekih posebnih podataka o župi, međutim, nema sve do 17. stoljeća. Tu i tamo se tek spominje. Provincijal Bosne Srebrene, fra Marijan Pavlović, u svom izvještaju Kongregaciji za širenje vjere g. 1623. navodi da se pod samostanom Fojnica, posvećenom Duhu Svetom, nalazi devet župa, a jedna među njima je sv. Kate, zapravo župa Vodičevo. U izvještaju fra Tome Ivkovića, biskupa skradinskog, iz god. 1630., navodi se kako je on u tri navrata u „Suglienici“ krizmao 1.114 osoba. Mjesto toga naziva nigdje se ne navodi kao župa, nego se vjerojatno radi o selu Žuljevica u župi Vodičevo, u kojem je, jer je bilo zaklonjeno i sigurnije od Turaka, krizma obavljana. Uz izvještaj fra Jeronima Lučića, biskupa drivastskog, apostolskog vikara u Bosni, poslanog Propagandi iz Sarajeva 25. lipnja 1639., priložen je i prikaz o podjeljivanju krizme u župama u Bosni i Slavoniji 1637. i 1638. godine. U tom se prikazu navodi da je 13. lipnja 1638. u župi Vodičevo pod svetom misom, uz asistenciju 13 fratara, krizmano 815 osoba obaju spolova. I biskup bosanski fra Marijan Maravić (1647.-1660.) je g. 1655. po slao Propagandi izvještaj na talijanskom jeziku s kratkim opisom svoje biskupije, i u njemu nabraja 12 župa koje pripadaju fojničkom samostanu, a među njima je i Vodičevo. Godine 1672. đakovački ili bosanski biskup fra Nikola Ogramić - Olovčić (1659.-1682.) je pohodio župu Vodičevo i u svom izvještaju kojeg je g. 1675. podastro Propagandi navodi da vjernika ima više od 2.500, od kojih je krizmano njih skoro 2.000.

Područje župe i kretanje broja vjernika

U navedenim izvještajima nema riječi o tome koje je područje župa Vodičevo pokrivala. Donekle je moguće to ustanoviti, barem za period prije Bečkog rata (1683.-1699.), na osnovi Pregleda Apostolskog vikarijata u Bosni i Hercegovini, što ga je g. 1743. izradio apostolski vikar, biskup fra Pavao Dragićević (1741.-1767.), i sa svojim izvještajem g. 1744. poslao Kongregaciji Propagande u Rim. U tom Pregledu navedeno je 6 sela župe Vodičevo: Dobrljin, Vodičevo gornje, Vodičevo srednje i Vodičevo donje, te Baušavac i selo Ravnice, s poimeničnim popisom svih domaćinstava, ukupno 71, i brojem članova u svakom od tih domaćinstava, njih svega 459.

Također je i apostolski vikar fra Marijan Bogdanović (1767.-1772.) g. 1768. poslao Propagandi svoj Pregled mjestâ Apostolskog vikarijata u Otomanskoj Bosni. Tada se župa Vodičevo sastojala od 5 sela, imala je 99 domaćinstava ili kuća, i ukupno osoba 950. A kako se navodi u službenom izvješću apostolskog vikara fra Marka Dobretića (1773.-1784.) Propagandi g. 1779., u župi Vodičevo su tada bile 133 katoličke kuće, a katolika je bilo 1.243.

U međuvremenu, između 1743. 1768. došlo je do velike promjene u teritorijalnom pogledu. Župi Vodičevo su pridodana sela Batkovci i Volar sa Šolaićima, koja su ranije pripadala župi Majdan. Ta se promjena dogodila prije g. 1761., budući da je te godine, početkom listopada, apostolski vikar Dragićević obavio kanonski pohod župe Vodičevo u Volaru.

Katolicima župe Vodičevo pod otomanskom vlašću život zasigurno nije bio lak, kao ni drugdje po Bosni, i bili su u stalnoj pogibelji, možda i više nego drugi, budući da su se nalazili na graničnom području prema austrougarskim zemljama. Zna se da je za vrijeme Bečkog rata između turske vojske i austrijskih četa mnogo katolika izbjeglo u hrvatske krajeve preko Une. A kad je Požarevačkim mirom 1718. Austrija dobila uzak teritorijalni pojas južno od Save i Une, kojim je bio obuhvaćen također Bosanski Novi i Dubica, pa svakako između njih i Vodičevo, dio izbjeglih katolika se povratio u vodičevski kraj i župa je ponovno oživjela. Međutim, ne zadugo. Poslije poraza austrijske vojske pod Banjom Lukom g. 1737., teritorij koji je 1718. pripao Austriji, pao je opet u turske ruke, a to znači i Vodičevo.

Župnici i vršenje dušobrižništva u Vodičevu

U dosad spominjanim izvještajima apostolskih vikara više puta se, kako smo vidjeli, navodi da je župa Vodičevo pod fojničkim samostanom, što znači da su za župnike postavljani pripadnici fojničke kustodije ili fojničkog samostana franjevačke provincije Bosne Srebrene. U izvještaju fra Jeronima Lučića iz g. 1639. navodi se da vjernicima sakramente podjeljuje fra Toma Gmičanin. Ovo bi bio ujedno i prvi župnik župe Vodičeva čije ime znamo. Fra Nikola Ogramić u svom izvještaju Propagandi kaže da u župi Vodičevo dušobrižništvo vrše dvojica otaca, čijih imena ne navodi. Za vrijeme Bečkog rata u Vodičevu je župnik bio fra Andrija Vojnović, za kojeg se navodi da je svojim izvješćivanjem pomagao austrijskim četama. Kroz vrijeme od 1721.-1723. u Vodičevu je župnik bio fra Nikola Dembić. Poslije kanonskog pohoda u župi Vodičevo 1743., apostolski vikar biskup fra Pavao Dragićević je za župnika u toj župi postavio fra Petra od Jajca.

Zna se za još neke vodičevske župnike, koji su ubijeni od Turaka. Tako je 1771. ubijen fra Andrija Čavlinović, o čemu je u franjevačkom Martirologiju (Rim, 1938.), pod datumom 30. studenoga, zabilježeno: „U mjestu Vodičevo, u Bosni, sluga Božji Andrije Čavlinović, mučenik, ubijen za katoličku vjeru od nekog turskog nasilnika“. Nakon njega, g. 1783. Turci su ubili i fra Tadiju Tomića, iz Duvna. O tome je u matici umrlih vodičevske župe, ltinskim jezikom, a ovdje to donosim u prijevodu na hrvatski, upisano: „Godine 1783. od Utjelovljenja Gospodnjeg, u nedjelju dne 7. rujna iza pučke mise, rečene na groblju zvanom Gladno groblje, vraćajući se kući u Volar, pogibe o. Tadja Tomić iz Duvna, župnik Vodičeva i Volara, služivši vjerno i neumorno te župe pet godina; ubijen kuburom iz zasjede od bezbožnih i nevjernih Turaka nasred puta na brdu zvanom Majdanska Kosa; ja fra Jozo Valentić iz Ivanjske, župnik staromajdanski, prenesoh ga sutradan u Volar, gdje ga po redovničkom obredu i uz plač svih pokopasmo u groblje zvano Volar u 44. godini njegova života i 23. godini redovništva. Ostalo o njegovom životu vidi u Martirologiju franjevaca u fojničkom samostanu“. Poslije fra Tadijine smrti župom Vodičevo upravljao je godinu dana fra Jozo Valentić, župnik iz Starog Majdana, zatim od g. 1784. pa do 1796. vodičevski župnik je bio fra Ivo Dobretić, a od 1796. do. 1800. fra Ivo Jaranović, od Jajca.

O dušobrižničkom radu župnikâ u župi Vodičevo ne može se na temelju službenih izvještaja o kanonskim pohodima reći ništa konkretno. On se tu, zacijelo, odvijao kao i drugdje po Bosni, i sastojao se pretežito u dijeljenju sakramen ata i u vjerskoj pouci putem propovijedi na misi nedjeljama i svetkovinama. Zna se ponešto o nekim negativnim pojavama u župi. Prvenstveno je dolazilo do različitih povreda crkvenih odredba u pogledu ženidbe. Tako apostolski vikar fra Pavao Dragićević u iz vještaju Propagandi 1744. godine kaže kako nije imao ničega posebnog što je trebalo popraviti, osim nekih koji su izvršili otmicu jedne udovice i bili pod izopćenjem, kojima je nametnuta pokora posta tri dana i trostruka posjeta triju crkava koje ondje postoje, i nakon što su to izvršili, bili su odriješeni.Apostolski vikar fra Marijan Bogdanović u izvještaju Propagandi 1768. navodi da je, došavši u kanonski pohod župi Vodičevo, u nedjelju 2. listopada ispovijedao pokornike te slavio misu. Okupljenim vjernicima je kazao da nema smisla držati redovnu propovijed, jer je u župi našao mnogo manjkavih vjernika, nego ih je očinski i ozbiljno opomenuo da župniku iskazuju čast i poštovanje, da se čuvaju obraćanja na svjetovne sudove, i da se klonu vrlo teškog grijeha otmice, te ispraznog spominjanja imena Božjega i drugih stvari. A apostolski vikar fra Marko Dobretić u izvještaju g. 1777. piše da je 1. kolovoza 1776. odriješio od izopćenja četiri osobe, dvije zbog sklopljene ženidbe pred svjetovnim i nevjerničkim sucem (kadijom), a dvije zbog pružanja pomoći kod otmice djevojke. I u nastavku toga pohoda u Volaru, 13. kolovoza, izrazio je žaljenje zbog sklapanja ženidbi pred svjetovnim i nevjerničkim sucem, i pred raskolničkim svećenicima, kao i zbog otmica; odr iješio je četvoricu ljudi od izopćenja zbog otmice i pružanja pomoći u tome. Prigodom sljedećeg kanonskog pohoda 29. srpnja 1779. također je od izopćenja odriješio dvije osobe koje su ženidbu sklopile pred svjetovnim i nevjerničkim sucem i pred raskolničkim svećenikom.

Crkve, kapele i groblja u župi Vodičevo

Svaka župa treba imati svoju župnu crkvu, a uz glavnu može imati i više drugih. Gorički arhiđakon Ivan, kad u dubičkom arhiđakonatu navodi župu Vodičevo, navodi da se u njoj nalaze dvije crkve: Svetog Križa i Blažene Djevice Marije. A i u naprijed spomenutom izvještaju iz g. 1639. fra Jeronima Lučića, apostolskog vikara u Bosni, navodi se da župa Vodičevo ima dvije crkve, Svetog Križa, koja je od kamena i pokrivena, i sv. Kate, od drveta. Fra Nikola Ogramić-Olovčić pak u svom izvještaju 1675. piše da je u župi Vodičevo, prilikom pohoda 1672., našao dvije veoma čašćene crkve, koje često pohađaju i raskolnici (pravoslavni vjernici), a koje su bez krova i oštećene. Ne navodi komu su posvećene, ali se zasigurno radi o već spomenutim crkvama Svetog Križa i sv. Kate. A fra Pavao Dragićević u izvještaju Propagandi g. 1744. navodi da u župi Vodičevo postoje četiri crkve, pa kaže: da je u selu Dobrljinu sv. Jeronima, od drveta, u dobrom stanju, i da može lako primiti i do 100 osoba; u gornjem Vodičevu da se nalazi ruševna prastara zidana crkva sv. Lucije, djevice i mučenice, a u jednom njezinu uglu da postoji drvena kapela kojoj također prijeti rušenje; u Vodičevu donjem postoji mala kapelica od drveta, na čast sv. Marka Evanđeliste, sada veoma trošna; i u selu Ravnice nalazi se mala crkva sv. Kate, djevice i mučenice, smještena skoro u središtu župe, za koju se kaže da je prva, i naziva se župskom crkvom.

Župa Vodičevo je od svoga nastanka sigurno imala groblje za sahranjivanje katoličkih pokojnika. O groblju ili grobljima, i gdje su se nalazila, u ranije navađanim izvještajima, međutim, nema spomena. Istom se u izvještaju apostolskog vikara fra Pavla Dragićevića kaže da postoji groblje u gornjem Vodičevu, uz crkvu sv. Lucije, i u donjem Vodičevu, uz crkvu sv. Marka Evanđeliste.

Nestanak župe

Poslije austrijsko-turskog rata 1788. veći dio katolika iz Vodičeva utočište je potražio u austrijskim zemljama, dok se dio njih povukao u brdovitiji i zabitniji Volar, kamo je premješteno i sjedište župe, što je bio nagovještaj potpunog nestanka vodičevske župe. Do toga je došlo i formalno g. 1800., kada je uspostavljena župa Volar.

Hvala na zanimljivim informacijama.