Prije svega pozdrav svim članovima foruma!
Prenosim jedan vrlo zanimljiv tekst.
Ustani pa kaži - RamaTražeći statut Poljičke republike na internetu naišao sam na službene stranice Turističke zajednice grada Omiša. Dočeka me: „Dobro došli na Web stranice Turističke zajednice Omiš čija mršava pismenost i pravopis zvone na promjenu..
Na njima je zapisano ovo: „Omiš je gradić u srcu Dalmacije i nalazi se na ušću rijeke Cetine. Omiš se nalazi 21 kilometar jugoistočno od najvećeg dalmatinskog grada Splita sa kojim je jako dobro prometno povezan (autobusna linija svakih 20 minuta prometuje). Povijest ovog malog gradića je duga i jako zanimljiva. Na tako malom lokalitetu može se razgledati mnoštvo kulturno-povijesnih znamenitosti: Crkve koje datiraju do XVIII. stoljeća, mnoštvo spomenika, , tvrđava, muzej i drugo.(1)
Piše: dr.sc. Rajko Glibo
Dalje se nižu informativni podaci. Danas je Omiš i njegova okolica okrenuta razvoju turizma i zauzima značajno mjesto u hrvatskom turizmu. Na priobalju dužine tridesetak kilometara su naselja: (Jasenice, Dugi Rat, Duće, Grad Omiš, Stanići, Čeline, Zavode, Lokva Rogoznica, Mimice, Medići, Marušići, Pisak, a cijelom dužinom omiške rivijere nalaze se sve plaže koje privlače). Tvrđava Fortica zorno predočuje bogatu i iscrpnu povijest gusarstva zajedno sa tvrđavom Mirabela ili Peovica. Tvrđava Fortica nalazi se na samom vrhu omiške Dinare.
Za gusarenje to je bilo idealno područje. Možemo mi listati svih pedesetak stranica, ali nigdje nema nomena Rama. Potomstvo XX. stoljeća pa dalje (ako se ovako nastavi) s pravom će se pitati - pa u kakvoj su vezi Omiš u Hrvatskoj i Rama u BiH? U dobrim i čvrstim vezama su bili kroz duga stoljeća, a Omiš je bio glavni izlaz Kraljevine Rame na more.*
I kada je došlo do sukoba gradova Splita i Omiša svi kao po dogovoru prešućuju da je Omiš imao gospodare iz Rame i prije nego je Hrvoje Vukčić Hrvatinić ustoličio ramske vlasteline kao vladare Splitom i poslije kada se Split oslobodio njihovog tutorstva. Nije samo obala pripadala ramskim gospodarima već jedno vrijeme i otoci naspram Splita i Omiša. Za ovaj esej toliko.
Pogled na Omiš s kulom.
Tražeći statut Poljičke republike na internetu uz pojam Poljica Wikipedijina stranica drži zapisane dvije – tri rečenice pa se vraćam opet na TZ Omiš. A pod linkom Povijest Poljica stoji: „Poljička knežija je graničila s Omišom prirodnom granicom (smještala se između dvije rijeke) Cetine na istoku i rijeke Žrnovnice na zapadu. Poljica su bila smještena na području od 250 km četvornih i bila su podijeljena u dvanaest sela ili katuna, a u odnosu na planinu Mosor dijele se na Gornja, Srednja i Donja Poljica. Većina današnje Poljičke republike pripada općini Omiš, a drugi manji dio općini Dugi Rat. Poljica su istoznačnica stare seljačke samouprave, koja je povezana sa Poljičkim statutom iz XV. stoljeća i ozakonjenjem običajnog prava čiji se primjerak čuva u Gradskom muzeju u Omišu.
Poljički statut, uz Vinodolski zakonik, jedan je od najstarijih i najvažnijih hrvatskih povijesno-pravnih spomenika, a pisan je hrvatskom čakavicom (ne spominje se pismo, jer je pisan „bosančicom“ op.R.G.). Dokaz poljičke demokracije svakako je činjenica da je najviše tijelo Poljičke Republike bio ... “(2) kao u Rami.
Prebirajući po datotekama, linkovima i poveznicama o ponosnom nomenu Poljica na više mjesta može se naći podosta građe i podataka. Međutim, datoteke i linkovi za općinu Prozor-Rama (Wikipedia slobodna enciklopedija), potpuna je ''koma''. Dovoljno je da čitatelj klikne datoteku Prozor (BiH) (3) i da se od snopa krivotvorina zgrozi pa u sebi ružno opsuje i Wikipediju i sve one koji rade na tim poslovima, prvenstveno ramske blogove. Prava smijurija od tekstova, neznanja i krivotvorina.
Na dnu stoji opaska:“Nedovršeni članak o bih općini Prozor-Rama treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije!“ To tako stoji godinama i to golo ruglo nitko ne dira. Nitko i ne želi da pokuša nešto promijeniti plašeći se, valjda, od svoje mršave pismenosti i znanja, a to je osobna iskaznica za svijet jedne dugovječne i uzorite srednjovjekovne države koja se posljednja ugasila 1918. godine, našavši se među silnicama kojima se nije mogla oduprijeti. I da bruka bude potpuna, na kraju stranice o Prozoru stoji: „Ova stranica je zadnji put izmijenjena 9. ožujak - 2010. 15:21.“
To još više traži od onih kojima je Rama u srce urezana da odmah pročitaju sve budalaštine o njihovom zavičaju, da protestiraju i raspišu natječaj da to uradi onaj tko to najbolje zna. Zastat će kao i ja na mnogo mjesta, ali i nad blesavom rečenicom: „Općina Rama nalazi se na ušću rijeke Rame.“ Rama puca od ponosa, neznanja i neposlušnosti. Malo ona sluša i svog jedinog akademika zato što je književnik i akademik, ukratko zato što je njihov. Zgrožen bježim od budalaština i vraćam se u vode ovog eseja.
Prema akademiku Mirku Vidoviću, velikom Livnjaku od jugoudbe protjeranom iz zemlje, Poljica su neprekidni uspravni poveznik urođeničkog dinarskog pučanstva od najstarijih vremena do naših dana. Toga je bio svjestan lucidni splitski pjesnik Franjo Natalis, koji 1501. godine zapisa: „Kod tih je gorštaka otvrdnuo odavno život vičan stalnom ratovanju i u lovu brzonogih zvijeri. Strasni su ratnici oni što žive pod slamatim krovovima. Plijenom i lovom se hrane planine darima škrtim. Sili se narod ovaj nikad pokorio nije.
Ponosno svoju zemlju odavno poljickom zovu. Opstanak našeg grada o njihovom opstanku ovisi kao i opstanak valjda i cijele Ilirske zemlje... (prijevod s latinskog).“ (4) Kao da je lucidni Franjo Natalis bio u Rami. Kao da govori o Rami i Ramljacima. A da je u svakoj riječi u pravu govori dosljedno i posljednji Domovinski rat, jer vojnu bolnicu u ramskom selu Rumboci drže uz domaće, liječnici i specijalisti koji dolaze iz Splita.
Poljički statut je pisan drevnim pismom illyrica (nazvano „bosančica“ i „arvacko pismo“). To pismo bilo je u uporabi na tlu Bosne i Hercegovine sve do kraja devetnaestog stoljeća, a kada je uvedeno latinično pismo, nakon povlačenja Osmanlija, „bosančica je zapuštena“, ali nije zaboravljena.
Pažljivo iščitavanje Poljičkog statuta čitatelja vodi na zaključak kako su najčestotnije i time posebno naglašene i s ponosom izdvojene titule „didić“ i „vlastelčić“. Prva titula označava rodovskog starješinu i mnogo je starija od titule „vlastelčić“ koja označava vlasnika feuda – imanja na kojemu rade seljaci. U Rami to najzornije svjedoči primjer roda Škarica (Škaric).
I kada je glavnina roda, zapravo vojno krilo roda nakon upada Turaka pobjeglo iz Rame „vlastelčići“ su se od Rame do Slovačke, Poljske i Italije organizirali prema svojoj ramskoj tradiciji, jer Škarićevo je toponim koji je mjesto dobilo po „vlastelčiću“ iz roda Škarica, a okolni seljaci-kmetovi zemljišni posjed i naselje prozvali su Škarićevo. Moja istraživanja nastavio je mr. Matej Škarica. Znam da će se kasnije susresti s problemim sa kojima sam se i sam susretao, ali se u njega uzdam kao u sigurnu kartu.
Interesantno je kako ramski rodovi koji su se od 1790. pa 1867. zbog kuge masovno iseljavali diljem Hrvatske i susjednih zemalja sada ne vole da im se vraćamo na korijene. Ima za to puno razloga, a najistaknutiji je nepopularnost „došle“ i jaka želja potencirana tugom da se što prije stekne status autonomnosti na doseljenom području i uvriježi mišljenje kod mjesnih poznanika da su i oni na tom prostoru starinici.
Ramski fratri i ugledni „vlastelčići“ nisu sjedili prekriženih ruku. Hodali su oni okolo, razgovarali s mudrim ljudima u razvijenim sredinama sa svojim kolegama fratrima. Uzimali su sebi u džep što im se činilo najprikladnijim za ramsko ozemlje, išli dalje u druge krajeve, prikupljali i uspoređivali njihovu običajnu pravdu i pravednost pa je prenosili u Ramu.
Dolasci ramskih trgovaca u Dubrovnik zabilježeni su još dalekog kraja 14. i početka 15. stoljeća. Ramski su fratri svoje veze sa Dubrovnikom imali ostvarene mnogo prije. Tajili su se ramski kovači i kovačnice duž cijele rijeke Rame, ali su njihovi proizvodi stizali do Dubrovnika o čemu se i sada mogu naći dokazi u obiteljskim zbirkama dubrovačkih plemenitaša čemu sam u više navrata bio svjedokom tijekom poslijediplomskih studija i predavanja koja smo tu imali.
Poljički statut. Foto (
http://www.poljicka-republika.hr)
Ramljaci (Ramci) su u „Dubrovačkom zakoniku“ prvo saznali kako su i vlastela i pučani jednaki pred zakonom. Onda su u „Poljičkom statutu“ na „bosančici“ pročitali kako su svi žitelji Poljica, uključujući i zemljoradnike bili jednaki pred zakoom. Bili su moji, Ramci, republikanci prije svih danas poznatih europskih republika, a svoju su zemlju zvali Kneževina Rama sve dok iz povijesnih i inih knjiga diljem Europe nisu pronašli kako se njihova država zove Kraljevina Rama i prihvatili sa ponosom taj naziv koji je sporo zaživio na prostoru Rame, a naglo počeo da kopni propašću države prilikom ulaska u prvu Jugu 1918. godine.
Znakovito je da ni u Dubrovačkom, ni u Poljičkom „zakoniku“ ne postoje i nisu regulirana mučenja okrivljenih, niti mrcvarenja osuđenih. Te su kategorije u Ramu došle s Osmanlijama, ali su se turske vlasti suzdržavale od njihove česte primjene upravo zato što su dolaskom podobro upoznali tradicijske zakone autonomnog stanovništva. Prema ramskoj tradiciji poštovanje ljudskog dostojanstva visoko kotira čak i onda kada je pojedina osoba dokazano za nešto kriva. I tada dostojanstvo ostaje neupitno.
Dugo je u Rami obitavala i vladala krilatica „Sramota je ogovarati mrtve“, a onda se pod kraj osamnaestog stoljeća preobrazila u krilaticu „O mrtvima sve najbolje!“ Što to znači? Zašto su ramski fratri i vlastelini radili kako su radili? Svi su oni kao i pučani odrastali na zasadama katoličke vjere i kršćanstva (hrišćanstva) uopće pa su stajali na stanovištu kako se kažnjava samo tijelo, a duša osuđenog ostaje nakon izvršenja kazne u sjećanju njegovih srodnika, pripadnika roda i šire jednaka kao i prije počinjene krivice, a na smrt su osuđivane samo izdajice i to na svim razinama.
U „Dubrovačkom zakoniku“ najteža kazna bila je trajni progon iz grada, a ramske legende sačuvale su to zrno iz, u ratovima uništenog Ramskog statuta. Posljednji primjerak spaljen je u samostanskom kompleksu na Šćitu 1687. godine jer se, po svemu sudeći mislilo, kada nema države ne treba nam ni to. Tome u prilog govore ljetopisi koji su se sačuvali do današnjih dana posebno opaska fra Jeronima Vladića kako se do knjiga nije puno držalo.
Zrnca pravde u Ramu su prenešena iz „Dubrovačkog zakonika, a Poljički statut (5) praktično je prepisan gotovo u cjelosti, jer je on bio za njih „kao stvoren“.Običajna načela svoje pravde i pravednosti koja su uključivala i izgon iz Rame u Rami su se zadržala tijekom cijelog turskog perioda i sve do gašenja Kraljevine Rame 1918. godine.
Kada uspoređujemo Ramu i Poljica na zasadama pravde i pravednosti kod jednih i drugih kako u povijesnom tako i u suvremenom smislu, shvatit ćemo otkud kod svih tzv. dinarskih plemena (a Ramljaci ili Ramci su dinarski tip ljudi) tako izrazito naglašen ponos, privrženost slobodi, jako domoljublje i poštivanje drugih i drugačijih kao i neiskorjenjivost iz vlastite zavičajne zemlje – svoje Rame.
Primjerice, kumstva između islamiziranih i neislamiziranih ramskih Hrvata, sada Muslimana (Bošnjaka) održala su se sve do početka Drugog svjetskog rata, a ja pamtim četiri kumstva i nakon tog rata, iako je uvedeno višestranačje u prvoj Jugi razorno djelovalo na svim poljima i sve pokvarilo i poremetilo o čemu sam nadugo slušao usmene priče iz usta najobrazovanijeg prozorskog Bošnjaka izmđu Prvog i Drugog svjetskog rata i kasnije rahmetli Muharema Nuhefendića.
Nije bilo sadašnje tehnike da se priče o pogubnosti strančarenja i druge priče snime, a ja sam okupiran borbom za vlastitu egzistenciju stvar odlagao prema onoj - ima vremena - da bi Muharem sa ženom i šest svojih kćerki odselio iz Prozora i za mene kao folkloristu ostao izgubljen zauvijek. Mnogo je naših Bošnjaka koji su se rasuli diljem svijeta. Snalaze se ljudi i to je pooštren trend u svjetskim razmjerama. Mnogo ih se uselilo u Hrvatsku i uzelo dvojno državljanstvo. Sreća je da je odnos Hrvatske prema Bošnjacima uglavnom kroz povijest bio fer i korektan. Portal Prozor.net od 10. prosinca 2009. pomalo nostalgično piše kako je u BiH osamdeset tisuća Bošnjaka već sad s dvojnim državljanstvom (hrvatsko i bh. državljanstvo).
Samo zloće mogu to komentirati kao islamski strateški cilj prema onoj „zeleni vijenac“ i „nema krsta do Trsta“. Ako i ima nešto od toga pametno je da hrvatske vlasti imaju prema Bošnjacima preferiran odnos. Jer su oni uglavnom baštinici naše zajedničke hrvatske povijesti. I primjerice, zašto jedan Bošnjkak iz Rame ne bi mogao ostvariti dvojno državljanstvo kada je dokazano da su svi oni korijenima iz hrvatskog stabla i prema tome imju sva prava kao i ramski Hrvati na svoju matičnu domovinu.
Vjerski segmenti ovdje se petljaju i umanjuju ispravnu i poštenu borbu svjesnih, otvorenih i iskrenih Bošnjaka za egzistenciju i bolji život. Oni, između ostalog, i molekularnom genetikom i DNK analizom svoje korijene mogu dokazati i svakom od preziratelja i svakoj posudi mržnje zatvoriti usta.
Ramsko ozemlje kao i svaku drugu zemlju kroz stoljeća su napuštali samo oni koji nisu imali dovoljno zemlje i blaga za skromniji život svoje obitelji. Odlazak u druge krajeve i zemlje ni u kom slučaju ne znači zaborav ramsko-poljickog-dinarskog plemenitog ponosa. Dokaz tome, između ostalog, su ramski Bošnjaci koji iz SAD-a, iako i sami još egzistencijalno stoje na staklenim nogama, prate ramske internetske portale, zovu Prozor i Ramu, predlažu imena novosagrađenoj džamiji u prozorskoj Mahali, zadnji dolar čuvaju da ostvare makar jednu posjetu Rami tijekom godine. S Ramom u daljini žive i dišu.
Treba pročitati i intuicijom povjesničara doživjeti Prvi Sabor na Duvanjskom polju 753. godine. Treba pročitati Ljetopis popa Dukljanina“ (Zadranina op. R.G.), a meni ga knjižničar u knjižnici Matice hrvatske u Zagrebu besplatno kao dar isprinta i dade prije desetak godina, jer je imao samo jedan primjerak u knjižnici nakladničke kuće koja ga je tiskala. Treba pročitati povijesne knjige fra Dominika Mandića čije se novo izdanje priprema u Mostaru, jer su one u crvenoj Jugi bile zabranjene, a autor mi ih dade na dar zašto sam mu na svoj način nekako mrvu jednu zahvalosti uzvratio natuknicom i portretnom slikom u knjizi „Zrnca ramskog sunca“
Posebno je dobro pročitati njegov zbornik „Rasprave i prilozi“, Rim, 1963. do kojega nisam uspio doći, ali sam slušao interpretirani sadržaj od mog pok. susjeda i doživotnog kupreškog župnika pok.Dominika Stojanovuića. Fra Dominik Mandić u toj knjizi na tri-četiri stranice ukazuje i dokazuje da je na Prvom Duvanjskom Saboru 753. na temelju dogovora plemenskih i vjerskih glavara doneseno niz odluka od kojih se sastoji „METODIOS“ koji mnogi nazivaju našim najstarijim spominjanim ustavom kraljevstva Dalmacije i Hrvatske. (6)
U svezi sa Poljičkim statutom akademik Mirko Vidović naglašuje: „Bitna stvar u tom skupnom zborniku je vrlo shematizirana struktura rodovskih imanja na tom plemenskom prostoru koje je najbolje očuvano i u svojoj strukturi i u načinu supostojanja od predrimskog doba na ovamo.“(7)
Okružen i blokiran povijesnim blokadama zamalo da ne zaboravim da sam mojoj Rami ostavio zavjetnu pjesmu na privitku korica zbirke pjesama „Sjećanja“ koja će za mjesec-dva u nakladi Matice hrvatske Zadar ugledati svjetlo dana. Pjesmi je naslov MOĆNA ZAŠTITA i evo je: (I) Ožiljci duše/ Nižu se na smjenu/ Osmijeh ih sustiže/ Iz Tvojih gora/ Zemljice Ramo/ Tobom doziramo/ Svoj ponos i gordost/ U sjaju novih zora (II) Ramljak puno misli/ I puno šuti/ On puno ne traži/ To znaš slavna Ramo/ Kad pomisli na Te/ Nasmiješi se samo/ Jer Tvoj osmijeh kosi/ Silnice zubate/ A Ramljak proskoči/ Pa namigne na Te (III) Eho mi u ušima ječi/ „Deder gucni rode“/ Svaki cug je sve slađi/ Komadić slobode (IV) Zaborav je proždro/ Tvoje velikane/ Nu ne može „proždrt“/ Tvoje bolje dane/ Ja Boga molim Ramo/ I zaštitnike Tvoje/ Zločeste nakane/ Da Te se okane (V) Žalim što Ramljaci/ Nekako sve rjeđe/ S pjesmom idu veselo/ Najdražim na sijelo/ I kada umrem/ Moju će Ramu/ Štitit moje ime/ I moje djelo (iskra iz antršelja).
Sav sam usmjeren na bolju recepciju Rame na južnoslavenskim prostorima, u Europi i diljem svijeta, a šačica ramskih izroda (njih desetak) u borbi za vlast i opsjednuti mržnjom i zavišću, progone me već tri desetljeća, potkradaju me i ometaju gdje god stignu čime nanose golemu štetu i meni i Rami čiji sam glasnogovornik, ali sam siguran da će ih vrijeme smjestiti tamo gdje i pripadaju. I na kraju, ne budi vam zapovijeđeno, ustanite pa kažite – Rama, jer taj nomen odmara i tjelesno i duhovno!
Pomoćni izvori:
1.
http://www.Turistička zajednica grada Omiša
2.www.wikipedia-slobodna enciklopedija/ „Povijest Poljica“ i više drugih linkova.
3.www.wikipedia,slobodna enciklopedija/ Prozor (BiH)
4. Mirko Vidović: „Hrvatski parlamentarizam,
http://www.dragovoljac.com, 22.05.2010.
5. „Poljički zbornik“, Sv. II, koji je 1971. uredio Grga Novak, a dalo tiskati Društvo Poljicana u Zagrebu
6. Josip Horvat: Kultura Hrvata kroz 1000 godina, Knjiga prva, naklada Fran, Zagreb, 2006.
7. Ibid, kao pod 4.
* Izlazak kraljevine Rame na more kod Omiša povijesna je činjenica utvrđena i potvrđena na Prvom kongresu folklorista BiH u Sarajevu i na Simpoziju povjesničara u Dubrovniku prije trideset godina. Tada sam dao tek dvije varijante granica kraljevine Rame od mnogih jer su se kroz dugu povijest često mijenjale.
(bljesak.info)
