Bolje srat, nego o ratu nešto znat
Utorak, 26 Listopad 2010 12:08

Ako pobjednici pišu povijest, tko onda piše povijest u BiH? Kompromisno: nitko. Ustvari, svi. Svi pišu povijest, a u biti pišu gluposti. Bošnjaci slave veličanstvenu pobjedu na Igmanu, gdje su ih Srbi rastjerali ko malu djecu a zaustavili se kad je UN naredio.

piše: Tvrtko Milović l poskok.info

Srbi slave veličanstvenu pobjedu u Srebrenici nad demilitariziranim Bošnjacima; hrabru pobjedu nakon koje je krenuo kraj ukupne srpske vojske. Hrvati mnogo i ne slave pobjede, uglavnom obilaze mjesta stradanja. Ipak, svaka od tih manifestacija obilježena je komičnim iskrivljavanjim činjenica, demagogijom, populističkim hvalospjevima „pobjedniku“ i mlaćenje praznim parolama. Institucija koja bi znanstveno utvrdila uvjete, okolnosti i rezultate određenog sukoba ne postoji!
Dva puta sam pročitao knjigu „Prvi balkanski rat 1912 – 1913“ u izdanju Istorijskog instituta Jugoslavenske narodne armije iz 1959. Zanimljivo bi bilo da iznesem nekoliko zapažanja, a koja su vezana za prvi pasus.

Knjiga se u 900 stranica bavi tehničkim detaljima, vojnim potencijalima strana u ratu, geografskim okolnostima, mikrogeostrateškim okolnostima, vojnim savezima, privredom zaraćenih strana, vojnim planovima, educiranosti vojnog kadra i najvažnije: detaljnim opisima vojnih operacija zaraćenih strana sa kartografskim prikazima samih operacija. Poseban osvrt u knjizi zaslužila je, opravdano, kumanovska bitka.
Za one koji ne znaju, u balkanskim ratovima između ostalih sudjelovale su srpska (kraljevska) i turska vojska.
Knjiga „Prvi baklkanski rat 1912 – 1913.“ Nastala je 1959. godine u vrijeme rigidnog jugoslavenskog socijalističkog režima. Ipak, jedan takav režim našao je novca i interesa da formira Istorijski institut koji se bavi znanstvenim aspektom rata; ne samo onog partizanskog, i tada vrlo friškog, nego i onog ranijeg s kojim tadašnji socijalistički sistem nije imao ništa. Dapače, prezirao ga je. Barem te 1959.
Drugi svjetski rat završio je 1945. a kako vidimo, „samo“ 14 godina nakon njegovog završetka SFRJ je imala cijeli institut i knjigu o ratu u kojem je tadašnja vladajuća ideologija odnosila kao nezainteresirana strana. Ideologije (socijalističke) u ovoj knjizi nema, niti je lako uočiti na čijoj su strani pukovnici koji su knjigu pisali. Da je kojim slučajem napisana na engleskom bez imena autora, teško bi se reklo jesu li je pisali Turci, Srbi ili Norvežani.
Gdje je tu BiH? Nigdje, kao i u svemu. Kod nas je rat završio 1995. a ni 15 godina od rata nemamo ni instituta, ni knjige. Imamo samo divizije brigadira, pukovnika, majora, zapovjednika i naravno generala. Znaju li napisati knjigu? Očito ne. Znaju li širiti demagogiju? Apsolutno. Što znamo realno o ratu od njih? Ništa.
Većina bošnjačkih generala i vojnog kadra je u politici. To im je dobra prilika da pokrenu inicijativu za Vojnim institutom koji bi se znanstveno bavio aspektima rata. Ali oni to neće učiniti.

Potrebno je znanstveno objasniti kakve su konkretno bile vojne pripreme JNA za rat, i u kojoj su se mjeri pripremali, a u kojoj nisu; kada su se počeli pripremati i kako je cijeli proces srbizacije JNA tekao. Kada, kako su srpske snage djelovale i s kojim motivima i cljevima. Obrazloženje da su Srbi „zli“ ne može biti jedino obrazloženje za rat posljednjih 15 godina. Nitko znanstveno ne objašnjava kako su i s kojim posljedicama gradovi u BiH bili vojno zauzimani od različitih vojski, s koliko je vojnika u kojem trenutku koja strana operirala, s kojim potencijalima i s kojim opskrbnim kanalima...
Ima jedan portal sa Sokoca. Na njemu srpski ratni veterani iznose svoja sjećanja i zapažanja iz rata. Njihove zabilješke kao da su iz nekog drugog rata nego onog kojeg su proživjeli Bošnjaci. Radeći na TV SA obišao bezbeli stotinu nekakvih kota i lokacija gdje je „armija BiH junački poćerala četnike“. Tek čitajući „četničke“ doživljaje može se upotpuniti slika; naravno, ne u cjelosti.
Osobno sam radio reportažu obilježavanja bitke na Grepku (prijevoj između Trnova i Ustikoline koji je Armija dugo držala a onda sramotno poražena od VRS. Mladić je tu bitku nazvao najvećom pobjedom srpskog naroda od prvog svjetskog rata). Na Grepku Bošnjaci, prirodno, obilježavaju pobjedu. Ipak, 100 ljudi, 100 potpuno različitih svjedočanstava. Broj žrtava na strani Armije koji sam saznao kretao se od 15 do 450. I svi su u pravu jer znanstvene studije o samoj bici uopće nema.
Kod Hrvata je još interesantnije. Bošnjaci danas govore kako „nisu željeli“ osvojiti Kiseljak iako su to u svakom trenutku mogli. U tri bitke za koje znam da su bile za kiseljačku enklavu, HVO je odnio tri pobjede. O okolnostima samih bitki zna se samo iz pojedinačnih (ograničenih) iskustava. Svaka od tih bitki dobar je primjer za sebe. Bitka za Han Ploču danas se među Bošnjacima obilježava kao veliki zločin nad civilima. Kod Hrvata se zna da je vojna operacija u Han Ploči bila neophodna za uspostavu strateške komuinikacije. Znanstveno utvrđivanje činjenica nikome ne pada na pamet. U bici za Zavrtaljku HVO je uzeo sve što je zamislio i gotovo ušao u Fojnicu. Pod kojim okolnostima i kako je stao u tim ključnim trenucima rata vojnici i danas nagađaju a svatko naravno ima svoju verziju i obrazloženje „velike urote“.

Događanja oko Vareša i Kaknja posebno su interesantna. Bošnjaci imaju svoju verziju plastično objašnjenu kao „prvi su nas oni napali a mi smo ih, braneći se, pobijedili zbog čega su oni svi otišli u Hercegovinu“. Kod Hrvata nema dominantne „istine“ ali svi su skloni da iz svoga osobnog (opet ograničenog) iskustva vade globalne zaključke.
I tako svako mjesto u BiH ima svoje priče i svoja viđenja rata. Svaka do sada napisana literatura na ovu temu kontaminirana je ideologijom ili u boljem slučaju sterotipima. Uglavnom se radi o falsifikatima ili zlonamjernim lažima. Temeljem njih krojimo lažnu vojnu povijest koja će puniti glave i nama i budućim generacijama. Ratna propaganda potpuno je uzurpirala mjesto sterilnoj znanosti tako da je nemoguće očekivati utvrđivanje jedne istine oko banalnih događaja.
Jedan događaj koji mi je uvijek bio interesantan (o kojem znam samo površno) jeste ulazak VRS u Ključ u trenucima kada jeHV i HVO kao stajao na vratima Banja Luke a Armija BiH na vratima Prijedora. Smatra se da je VRS te jeseni bila pred potpunim kolapsom, ali površnim pogledom se vidi da se VRS iz svih gradova Zapadne Bosne (izuzev Mrkonjić Grada) povukla strateški i disciplinrano, vjerovatno spremajući konačni okršaj kod Banja Luke. Ulazak u Ključ čudan je vojni incident koji govori mnogo toga za vojnu povijest, ali se u propagandnoj deponiji laži i izmišljotina nigdje ne uklapa.
„Svjedočenja“ Sefera Halilovića u propagadnoj septičkoj jami poznatijoj kao FTV, pokazatelj su kako se iznosi jedna istina. Ona je za jednu stranu opijajuća i univerzalna a druge dvije strane je i ne doživljavaju. „Svjedočenja“ su to bez relevantnosti i kredibiliteta. Potpuno suprotna nečemu što je sadržano u knjizi „Prvi svjetski rat 1912 – 1913“.
Ta vojna studija je čitljiva i danas. Iz nje izvire istina (koja to možda i nije) ali bar može biti relevantna literatura za buduće studije. Koja je to knjiga, studija ili publikacija relevantna u BiH a da se tiče rata u BiH!?
Povijesničari često govore da se povijest piše nakon što akteri umru. To bi bilo lijepo kada bi njihovi potomci bili emocionalno odvojeni od samih događaja. Ipak, potomci aktera opkoljenog Sarajeva, i opkoljenog dvostrukog prstena oko Sarajeva, imat će uvijek svoje istine, ideološki i emocionalno obojene do te mjere da se nikad u kafani neće smjeti dotaći teme rata na način kao što to danas čine njemački i francuski vojnici na stratištima širom Europe.
Naši će se veterani fino družiti sve dok ne pričaju o ratu. Nakon druženja će zaključiti kako su se fino družili i da je baš lijepo kad se ne priča o ratu. Vjerovatno zato što bi se nakon te teme vjerovatno pobili.