Zatreba li, Rusija će žrtvovati Assada

Ponavljanje (u posljednje vrijeme) dužnosnika sa Zapada da će rat u Siriji trajati godinama, Zlatko Dizdarević tumači "najboljim modelom" da se Bashar al-Assad skine s vlasti: "Zemlja će se iscrpljivati, ljudi će odlaziti, nestajat će radna supstanca, intelektualna, trgovačka... i vjerovatno se na kraju traga za modelom, kao u Iraku, da se skloni Assad u ime nekog diplomatskog rješenja koje zahtijeva mješovitu vladu itd. Suština je: ulazi se natrag u cijelu priču da bi se vratili na prostor na kojem nisu direktno završili posao. Sirija je geostrateški problem velikog dijela Zapada", istakao je Dizdarević, a na pitanje publike šta se dešava s Rusijom, odgovorio je: "Tačno je da je Rusija zabavljena Ukrajinom i zadeverana sama sobom, ali ni Rusija nije u Siriji iz ljubavi prema Assadu. Procijeni li da Assada treba žrtvovati, to će i uraditi. Tako je to danas. Suviše su tu veliki interesi da bi se vezali za pojedinca. Konačno, Rusija nije nikada ni rekla da spašava Assada, nego državu i režim koji Sirijci sami izaberu. U ovom času, Asad ima veliku podršku Sirijaca u Siriji. Ali, zašto mislim da neće napustiti Siriju, s Assadom ili ne. Sirija je prva na liniji prema njima odmah iza Irana. Drugo, Rusija ima jedinu svoju pomorsku vojnu bazu na Mediteranu u Siriji. Dalje, braneći sekularizam i kršćane u Siriji, ne dozvoljavajući pobjedu ISIL-u, Al-Qaede i sličnih, Rusija pravi i branu njihovom prodoru na Kavkaz i Sibir. Ako uđu tamo, bit će i jedan od nosećih faktora stvaranja 'Mejdana' na Crvenom trgu, u prenosnom smislu naravno. No, ne treba zaboraviti da je 2011. godine jedna od važnijih američkih organizacija koja kreira vanjsku politiku, Council on foreign relations, objavila u svom časopisu tekst u kojem se kaže, doslovce, da 'prisustvo džihadista u Siriji donosi disciplinu, neophodni vjerski fanatizam i žestinu, borbeno iskustvo iz Iraka i Libije, novac od bogatih sunija iz Galfa, i - smrtonosne rezultate. Ukratko, Free Syrian Army (FSA), treba Al-Qaedu – odmah!' To su, dakle, ovi koje Senat hoće da vadi iz mrtvih, obučava i naoružava sa 500 miliona dolara za početak. Te vrste realizovanja interesa su neshvatljive za nas koji intimno vjerujemo u pravdu, u UN. Koliko puta sam napisao, onako poletno, 'Zgrada na East Riveru', jer je samo njeno pominjanje bilo kao kada kažeš istina i pravda. A danas je to mjesto gdje se donose odluke o rušenju suvereniteta, rušenju država, o ubistvima državnika... Uostalom, Henry Kissinger, taj zao duh svjetskih odnosa u posljednjih pola stoljeća, ali i beskrajno mudar državnik, naravno u korist SAD-a, objavio je jedan od značajnijih svojih tekstova, uvodnik u The New York Timesu kada je počelo ovo s Rusijom, u kojem je naveo: 'Ukrajini se ne smije dozvoliti da bira između Istoka i Zapada, Rusije i EU, i moraju se pronaći diplomatski mehanizmi da ostane neutralna. Drugo, NATO ne smije ući u Ukrajinu. Treće, nemojte pritiskati Putina uza zid i tjerati ga da reaguje onako kako će odreagovati. Niste svjesni kako može odreagovati.' Prema mome iskustvu, to je bilo prvi put da američki establišment nije poslušao Kissingera. Sve tri stvari su uradili i sada ne znaju šta će sa sobom. Naravno, Amerika kroz sve ovo slabi EU jer joj nije u interesu da EU bude jaka. Amerika, konačno, ima zanemarive ekonomske odnose sa Rusijom spram Evrope, ali zato Nijemcima prijete stotine hiljada nezaposlenih ako se nastavi ova situacija povodom Ukrajine. Da 'demonizacija Putina nije politika nego odsustvo politike', Kissingerove su riječi. U današnjim odnosima u svijetu ništa se, ipak, ne može u konačnici bitno riješiti bez diplomatskih puteva i dogovora. Sve današnje tenzije ipak su još pokazivanje 'mišića', samo veoma opasno. Hladni rat je složena igra i traži velike igrače. Problem je što ih je danas na planeti malo. Sve se zato, na neki način, polarizuje u svijetu ispočetka, nakon 20 godina, koliko je trajao nekakav detant. Ne zaboravimo, u EU desnica masovno dobija. Ne zato što je jaka, nego zato što su ljudi izdani tzv. demokratijom za koju se pokazalo da važi samo za neoliberale, za kapitalizam najgore vrste. Može se pričati šta ko hoće, kao i kod nas, uostalom, ali sve se više i dublje realno tone. Demokratija i slobode nisu baš ista stvar. Međunarodni poredak je urušen do političkog prostituisanja. EU preživljava ogromnu krizu. Mnogi govore da se pokazuje kao poteškoća i to što su ugurane na silu u nju Bugarska, Rumunija, Mađarska i druge zemlje bivšeg Istoka sa kojima se bezmalo nije ni pregovaralo, samo zato jer je tako stvoren teritorijalni prsten oko Rusije, a njihovim ulaskom u EU legitimiran je i ulazak NATO-a u te zemlje. Rusija prvo nije imala snagu suprotstaviti se, ali ojačavši i kada je došlo do Ukrajine, rekli su – sada dalje ne može", istakao je Zlatko Dizdarević na tribini "Ibn Sine".


Izrael sve više smeta Americi

Govoreći o Palestini, Zlatko Dizdarević je kazao da je to jedina oblast u ovoj priči o kojoj razmišlja više srcem: "Kada bih razmišljao samo u kategoriji činjenica, bio bih veliki pesimista, a emocije mi to ne dozvoljavaju. U cijelu sam priču o Bliskom istoku i ušao davno kroz palestinsko pitanje: bio sam za vrijeme prve intifade tamo, prisustvovao sastancima Izvršnog komiteta PLO-a kada su u njemu bili Arafat, Abu Mazen (Abu Abbas) Abu Džihad, Abu Ijad, Havatme, Habaš, Faruk Kadumi i drugi iz te legendarne generacije. Moj kolega Hido Biščević, izvještač zagrebačkog Vjesnika i ja prenosili smo tada poruke iz Jugoslavije za PLO i obratno. Bio sam i na sastanku Palestinskog nacionalnog savjeta u Alžiru kada je proglašena država i kada je usvojen jedan od najljepših, najpoetičnijih ustava u istoriji ustavnog prava. Autor mu je bio glasoviti palestinski pjesnik i revolucionar Mahmoud Darvish... O Palestini ne mogu govoriti racionalno, ali, nažalost, pitanje palestinske države je perfidno, organizovano, ciljano zamijenjeno za pitanje terorizma, a u ime priče o terorizmu gurnuta je pod tepih priča o državi. Računalo se pri tome na protok vremena i na tezu cionista: Ako smo čekali dvije hiljade godina, možemo još sto. U međuvremenu, narod će otići, prostor će se dekomponovati, starih koji se sjećaju neće više biti, mladi će zaboraviti i države neće biti. Evo, u medijima se pojavljuju četiri karte Palestine, pa se vidi kolika je bila prije 1947. i u šta ide danas. To je izuzetno bolna priča koja potvrđuje ovo o čemu sam govorio: interese snaga na temeljima srušenog međunarodnog poretka, na temeljima 'realpolitike', tako da niko ne može, recimo, postaviti pitanje šta je sa realizacijom odluka UN-a o Palestini. A kada sam ušao u Gazu 1988. godine, tamo su otvoreno ukazivali ko pravi Hamas – Izrael i neke arapske oligarhije. Zašto? Pa Hamas nikad nije bio dovoljno jak da ozbiljno ugrozi Izrael, a mogao se, zbog njega, uvijek potegnuti argument: 'Mi sa teroristima ne pregovaramo!' Uvijek se moglo reći Abu Abbasu, ti ne predstavljaš cijelu Palestinu jer nije Gaza sa tobom. A kada je Abbas nedavno napravio dogovor o zajedničkoj vladi sa Hamasom, 15 dana nakon toga počeo je napad na Gazu. Svi to vide i znaju, a svi su odjednom slijepi. Vidjeli smo šta je Netanyahu rekao prije neki dan u UN-u, što je bio apsolutni skandal, i ko mu je odgovorio?! Samo dr. Hanan Ashrawi, Palestinka iz generacije Arafata. Plašim se priče o Palestini s jednom državom. Decenijama je bio koncept dvije države, a sada se opet govori o jednoj, Izraelu sa Palestincima u njoj. Kakva može biti država u kojoj su zajedno Izraelci i Palestinci, a Netanyahu pri tome insistira da je to ekskluzivno jevrejska država. Može biti samo - aparthejd? U Izraelu, naravno, postoji veći broj Izraelaca koji shvataju da je stvaranje palestinske države zalog i njihove sigurnosti i budućnosti. Sreo sam nebrojeno takvih ljudi, posebno u Tel Avivu, koji imaju firme i organizacije u kojima komotno rade i Jevreji i Palestinci, ali svima njima je nametnut aktuelni politički koncept. S Jicakom Rabinom je krenulo u dobru pravcu, no, upravo na mitingu za palestinsku državu njega je, u Tel Avivu, pred 300.000 Izraelaca, ubio Izraelac. Evo, sada imate tamo tog Liebermana, koji je bio doslovno izbacivač u noćnom klubu u Kišnjevu, u Moldaviji, pa je došao u Izrael, gdje su prihvatali svakoga ko god je htio doći, da bi ga gurali u naselja na okupiranim teritorijama, svojevrsne krajine prema Palestincima. I Lieberman je shvatio da tamo ima veliki broj ljudi iz Rusije, koji se ponašaju kao i u Rusiji, ne vole vjerske stege, jedu šta hoće i kad hoće, piju isto tako, vjenčavaju se i razvode bez ikakvih ograda. Trebala im je partija koja će to u Izraelu malo relaksirati. Napravio ju je Lieberman i dobio dovoljan procenat na izborima da postane koalicioni jezičak za vlast u državi. Netanyahu ih je prihvatio, a Lieberman mu je zatražio: 'Hoću s tobom ako dobijem mjesto ministra spoljnih poslova'. I dobio je, uprkos tome da sada i najradikalnije vjerske jevrejske partije neće u koaliciju u kojoj je on. No, palestinske zemlje je sve manje. Ljudi misle da je onaj monstruozni izgrađeni zid između okupirane Zapadne obale i Izraela. Ne, zid ide kroz Zapadnu obalu i građen je tako da otme teritoriju, najbolju zemlju, izvore vode, prolazi bukvalno kroz kuće da podijeli sela, da familije ne mogu živjeti zajedno, da djeca ne mogu u školu. Abbas je pokušao sve kao mirotvorac vjerujući obećanjima Obame iz čuvenog govora u Kairu, za koji je dobio Nobela. Ali, napravili su od njega poraženog čovjeka. Izgubio je i kod Palestinaca. Gdje je rješenje? Jedino ga vidim u tome što se Izrael vrlo ubrzano približava trenutku u kojem će postati problem samoj Americi, gdje neki već na to ukazuju. Jer, ne možeš čitavog života braniti okupaciju, ako hoćeš i možeš državu Izrael. To je nešto što je neodbranjivo. Kada američki interes bude ugrožen do mjere da je alarmantan za samu Ameriku, onda će se razgovarati o rješenju pravljenja dvije države, pri čemu, naravno, Palestinci moraju garantovati sigurnost Izraelu, ali i obrnuto. Bolno, ali jedino kao rješenje."

ne znam zasto se ovdje fanaticno navija za jednu stranu? mene recimo taj rat uopce toliko ne dotice, pratim, ali nisam ni za jednu stranu. ISIL ima i svoju pozitivnu stranu, a to je antipropaganda za islam. vaznije od svega je da se stane na put daljnjoj islamizaciji Europe, a sto se tice Bliskog Istoka nek im i sto godina rata dok se ne izlijece od islama. nitko im nije kriv nego oni sami, tamo na terenu nema nikakvih zapadnih ili krscanskih falangi (i nadam se da ce tako i ostati), rokaju se izmedju sebe muslimani, ovakvi i onakvi, ali iz nase perspektive sve je to u pet deka. s krscanima je tamo svakako gotovo, pa molim da se ne skrece empatija na njih jer su oni vec postali proslost na velikim dijelovima tog prostora.

S druge strane EU ne odgovara islamistička država ili anarhija na obalama Levanta odakle bi se lako moglo kretati u bilo kakve ozbiljnije terorističke akcije. Dakle ipak nas se dotiče.

S druge strane EU ne odgovara islamistička država ili anarhija na obalama Levanta odakle bi se lako moglo kretati u bilo kakve ozbiljnije terorističke akcije. Dakle ipak nas se dotiče.

ne znam zasto se ovdje fanaticno navija za jednu stranu? mene recimo taj rat uopce toliko ne dotice, pratim, ali nisam ni za jednu stranu. ISIL ima i svoju pozitivnu stranu, a to je antipropaganda za islam. vaznije od svega je da se stane na put daljnjoj islamizaciji Europe, a sto se tice Bliskog Istoka nek im i sto godina rata dok se ne izlijece od islama. nitko im nije kriv nego oni sami, tamo na terenu nema nikakvih zapadnih ili krscanskih falangi (i nadam se da ce tako i ostati), rokaju se izmedju sebe muslimani, ovakvi i onakvi, ali iz nase perspektive sve je to u pet deka. s krscanima je tamo svakako gotovo, pa molim da se ne skrece empatija na njih jer su oni vec postali proslost na velikim dijelovima tog prostora.

nije ovo 15. stoljece, pa da se bojis tehnoloski inferiornijih naroda.

Jedino ako ih ne pustiš u svoje dvorište i gledaš ih kako divljaju okolo zidina kao Dubrovčani u Konjaniku.

Mi smo to dijelom već propustili napraviti i to jest opasnost.

Treba zaustaviti svako daljnje useljavanje muslimana na Zapad.

Statistička greška su zahvaljujući Britancima, Asirci Armeni su bili većina u istočnoj Turskoj i sjevernom Iraku prije genocida, kao i kršćani u Libanonu koji su prisiljeni živjeti kao manjina sa muslimanima kao i mi u BiH.

U Iraku je prije rata živjelo 1,5mil kršćana u Siriji 1,75mil, 2mil. u Egiptu da ne spominjemo Betlehem gdje je nekada živjelo preko 90% kršćana a sad su muslimani većina.

U Libanonu još živi oko milijun kršćana, ali i oni su u dubokom očaju, neki su od njih pod zaštitom šijitske Hezbollahove milicije. Imaju li oni ikakve nade? – pita dr. Bechor. On se pita i zbog čega papa Franjo, koji je izabran za čovjeka godine, nije oštriji i koncentriraniji na problem izgona kršćana.

Što se tiče Izraela, Bechor tvrdi da se na temelju njihove šutnje može izvući nekoliko zaključaka.

– Novi antisemiti zauzeti su osuđivanjem Izraela koji bi najradije zabranili, oni ne govore ništa o stvarnom masakru i prisilnom progonstvu kršćana i takvo je ponašanje licemjerno. Gdje su pokreti za zaštitu ljudskih prava dok se stvara Bliski istok čist od kršćana?

Drugi je zaključak da u Izraelu dobro znaju da na salafitskom Bliskom istoku nema mjesta za kršćane ili Židove, ali su svjesni i da im nitko iz svijeta neće pomoći pa je šutnja upozorenje, a cijela situacija jasno pokazuje koliko je važno imati židovsku državu. Dr. Bechora zabrinjavaju najave da će Palestinska samouprava dobiti suverenitet nad svetim mjestima u Jeruzalemu te se boji da onda ni kršćani ni Židovi neće imati pristup. – Jedino će uza zadržavanje izraelskog suvereniteta koji pruža slobodu vjeroispovijesti biti jednakosti. To vidimo u Izraelu gdje se mladi kršćansko-arapski građani sve više pridružuju Židovima. Oni već znaju da ih nitko drugi neće podržati u tom dijelu svijeta.

Isto tako su onda i Hrvati statistička greška u očima Zapada.

Roknuli i ovog koji je nedavno Kurdkinjama rezao glave. US bombe, uvijek u službi šehida i seksa u raju. Ili ga Kurdi roknuli, svejedno nek trune.

Rami Abdel Rahman from the monitoring group said that ISIS are sending additional fighters from other areas it controls in Syria, including its Euphrates Valley stronghold of Raqqa.

He said it comes after its capture of the Kurdish command headquarters in Kobane on Friday failed to deliver a decisive blow.
Mr Rahman explained: 'They are sending fighters without much combat experience.

'They are attacking on multiple fronts but they keep being repulsed, then countering and being pushed back again.
'It's a decisive battle for them.
'If they don't pull it off, it will damage their image among jihadists around the world.'