CIJENA VJERE : MARKA, PO MARKA - HURIJA

KOLIKO KOŠTAJU VIP MJESTA U DŽENNETU I RAJU?

Prema rezultatima istraživanja Centra za zastupanje građanskih interesa (CPI), pravoslavni, katolički i muslimanski vjernici u BiH godišnje samo na najosnovnija davanja vjerskim zajednicama izdvajaju nevjerovatnih 23 miliona maraka, dok je “lepeza vjerskih ponuda” za aktivne članove vjerskih zajednica mnogo šira; koliki su konačni iznosi uglavnom neoporezovanih sredstava niko sa sigurnošću ne može reći



Samo letimičnim izračunom tri najniža ali najredovnija izdavanja koja crkvama i džamijama daju vjernici u BiH, uz pretpostavku da ih daje tek polovina “statističkih” vjernika, istraživanje Centra za zastupanje građanskih interesa (CPI) pokazalo je kako pravoslavni, muslimanski i katolički vjernici na vitre, blagosiljanje kuće i krsne slave godišnje izdvoje nevjerovatnih 23 miliona maraka! Koliko se u BiH godišnje izdvaja na “troškove vjere” s obzirom da nemamo ni adekvatan popis stanovništva niko sa sigurnošću ne može reći, ali i letimični obračun pokazuje da se radi o više nego značajnim (najčešće neoporezovanim op.a.) sredstvima.

“Prema podacima CIA World Factbook u BiH su od 4,5 miliona stanovnika njih 40 posto muslimani, 31 posto pravoslavci, 15 posto katolici i 14 posto ostali. To bi značilo da su oko 1,8 milion njih muslimani, i kada bi ih pola davalo redovne godišnje vitre od 10 KM, bilo bi to oko devet miliona maraka! Prema istoj procjeni, u BiH živi 1,4 milion Srba, i ako opet uzmemo da ih samo pola obilježava krsnu slavu bila bi to cifra od oko 700.000, što je oko 175.000 porodica od kojih bi svaka imala krsnu slavu kao najredovnije godišnje izdavanje. Za krsnu slavu se plaća osveštenje vodice i sječenje slavskog koljiva, što je 40-50 maraka ukupno, pa bi to bilo oko osam miliona i 700 hiljada maraka. Katolika bi prema procjeni CIA-a bilo 675.000, dok ih je prema podacima Biskupske konferencije iznesenim na osnovu podataka iz župa, dakle aktivnih vjernika, 440.000. S obzirom da se radi o podatku iz župa, uzećemo u obzir da su svi obavezni jednom godišnje plaćati najmanje blagosiljanje kuće, što bi na oko 100.000 porodica uz davanja od 20 do 100 KM, gdje bi neka sredina bila 60 KM, bilo oko šest miliona maraka godišnje. Dodamo li tu činjenicu da su katolici najmalobrojniji, ali i da imaju najviše dodatnih izdataka vezanih za ostale obrede, vidimo da ni ta zajednica ne zaostaje mnogo za mnogoljudnijim u BiH”, računica je CPI-ja koja se odnosi samo na “najosnovnija” davanja, a toga ima još…

“BAKŠIŠI” SU NAJSKUPLJI

Istražena su davanja prosječnog vjernika u sve tri dominantne vjerske konfesije u BiH koja se ne razlikuju mnogo od onih u regiji, i došlo do podataka da biti pripadnik vjerske zajednice nije nimalo jeftino. Cijene su skoro ujednačene, pa je osim osnovnih troškova “bakšiša” koji se daje hodži, popu ili svećeniku oko 50 maraka, dobrovoljni prilozi prilikom molitvi su mali ako je “zatvoreno” prikupljanje a veći ako se novac skuplja “na tanjir” i kreću se zavisno od prilike od 50 do 100 maraka, tu su povremene “sergije” u džamijama gdje se skuplja novac za humanitarne potrebe i gradnju ili popravak džamija, a najskuplje su mise gregorijane kod katolika koje su od 500 do 700 maraka, i hadždž kod muslimana koji je između 5.000 i 6.000 maraka.

Plaća se sve, od ulaska u vjeru, preko raznih slava i vjenčanja, a najskuplja je smrt koja za sobom povlači brojne troškove.

“U istraživanju se nismo bavili tim gdje ta sredstva odlaze, već nam je bio cilj približno izračunati koliko prosječan vjernik i član vjerske zajednice od sebe izdvoji za potrebe aktivnog učešća u vjerskom životu pa smo se i bazirali na izjavama vjernika. Zanimljivo je da cijene skoro ne odstupaju od onih u susjednim zemljama”, stoji u istraživanju.

Vjernici kao i vjerski službenici uporno odbijaju novac koji daju nazvati troškom, a iznosi koji se daju variraju zavisno od bogatstva stanovništva župe, parohije ili džemata. Ono što se vjerskim zajednicama ipak mora priznati jeste da većinu tih sredstava ne traže, a obavezno je plaćanje manjeg dijela obreda koji su u osnovi realni i pokrivaju elementarne troškove. Ostatak je onaj iznos koji župljani, džematlije i članovi parohije daju “od sebe” i taj iznos je najčešće stvar prestiža, poput “bacanja na tacnu” prilikom svadbi. Zanimljivo je i to da će ljudi radije pričati o korupciji i kriminalu nego o troškovima vjere, pa su sagovornici molili da ih se ne spominje pod pravim imenom, valjda kako se ne bi našli na nekom od spiskova islamofoba i ostalih “foba” koje nerijetko objavljuju vjerske zajednice.

“Prilozi na misi su najmanji, i ako je ‘zatvoreno’ prikupljanje, onda ljudi daju koliko mogu – dvije, pet, 10 maraka, ali ako je neki poseban povod, onda se organizuje otvoreno prikupljanje sa tanjirićem koji pronesu ministranti, i tu se daje mnogo više novca jer svi vide. Tu opet zavisi od bogatstva župe, ali prosjek je između 20 i 50 maraka, dok naprimjer u bogatijim župama u Hercegovini, posebno ljeti kad dođe dijaspora, ti iznosi odu i do 100 maraka i više”, kazao je jedan od katoličkih vjernika.

ILEGALNO I TRANSPARENTNO

Katolička crkva je po pitanju troškova vjere često najtransparentnija, pa se negdje mogu naći i cjenovnici. Tako prema cjenovniku Župe Bugojno iz 1997. godine stoji kako su prema novim taksama koje je ordinarij poslao obična misa 15 maraka, velike mise gregorijane 550 maraka, vjenčanje i sprovod 50 maraka. Prema cjenovniku male župe mjesta Komušina u Usori, velike mise gregorijane koštaju 700 maraka. (Radi se o “setu” misa nakon nečije smrti koje se obavljaju uzastopno 30 dana.)

To je ujedno i jedan od najvećih propisanih troškova koji smo pronašli, ne računajući hadždž kod muslimana koji košta od 5.000 do 6.500 maraka, zavisno ide li se autobusom ili avionom.

“Gregorijane, koliko je meni poznato, koštaju između 500 i 600 maraka, opet zavisno od bogatstva župe. Misa zadušnica je u prosjeku oko 25 maraka, i ne radi se o nekoj posbno organizovanoj misi već svećenik na početku neke od redovnih misa kaže za koga je namijenjena. Krštenje se ne naplaćuje, ali se obično svećeniku dadne 50-ak maraka, i nešto sitno ministrantima. Plaća se i redovno godišnje blagosivanje kuća koje vjernika košta minimalno 10 KM, ali se obično daje više, pa to skupa sa svećenikom i jednim ministrantom koji ga obično prati dođe 50-60 maraka”, kazao je sagocornik CPI-ja. Dodaje da se jedino novac ne daje za posljednju pomast, ali to se kasnije “poravna” kroz gregorijane, zadušnice i druge svetkovine. Osim na sahranama, najveći iznosi se daju na svadbama. Ono što se pouzdano zna jeste da su ti iznosi veliki.

OBAVEZNO I DRAGOVOLJNO

“Tu stvarno nema nekog pravila i najmanje je ujednačeno. Naprimjer, ja sam iz porodice u kojoj ne dajemo mnogo vjerskim službenicima, ali uskoro se ženim i sumnjam da ćemo svećeniku dati manje od 200 maraka”, tvrdi naš sagovornik. Drugi sagovornik kaže da nije sklon nikakvim davanjima, ali ga ipak “zakači” blagoslov kuće jednom godišnje.

“U Sarajevu je blagoslov oko 20 maraka, ali u seoskim župama se daje mnogo više, kod njih se mnogo daje para za crkvu. Narod u Žepču, naprimjer, daje 100 maraka za blagoslov kuće i za pričest i krizmu, kod nas u Sarajevu je to sve na 10 ili 20 maraka, dok je u Hercegovini još skuplje. Iako je sve to na dobrovoljnoj osnovi, ipak svi se trude dati isto, niko neće da ispadne bijeda”, kaže naš drugi sagovornik dodajući da ako bi neko redovno išao na nedjeljnje mise i davao minimalan iznos, samo to ga u 50 nedjelja godišnje dođe najmanje 50 maraka.

“Kako malo ko uspije ići svih 50 nedjelja, onda kad ode da nešto više od tog minimalnog”.

Kad su muslimanski vjernici u BiH u pitanju, njihovi najveći troškovi vezani su za običaje vezane uz smrt člana porodice, ali postoje i dodatna izdvajanja kao što su mevludi povodom nekog sretnog događaja kao što su useljenje u stan, sunećenje muškog djeteta, diplomiranje ili rođenje djeteta. Džematlijama je kroz redovno godišnje članstvo od 30-ak maraka zagarantovano da u slučaju smrti imaju obezbijeđenog jednog hodžu na dženazi i jednu bulu na tevhidu.

KOLIKO KOŠTA “HODŽA VIŠKA”

“Većina ipak želi na dženazi imati najmanje još jednog ili dvojicu hodža, čiji se izlazak plaća dodatnih 50 maraka po jednom, plus što se nerijetko i dodatno ‘zakite’ kad dođu. Kad je tevhid, onda isto uz redovnu članarinu dolazi jedna mlada bula koja se ne plaća dodatno, ali je običaj i njoj dati nešto novca. Ljudi većinom uz njih zovu još jednu do dvije starije i uglednije bule, koje se plaćaju po dodatnih 50 maraka”, kaže dobro upućena sagovornica:

“Mladim bulama se dodatno ne daje mnogo, po 20 do 30 maraka jer su one tu poslane, ali starije bule rade honorarno najčešće uz preporuku Medžlisa, bez kojeg ne bi same smjele raditi. Kad su tevhidi nekom od imućnijih, onda cifre koje se daju dodatnim bulama mogu preći i 100 maraka, a kad je umro jedan od uglednih Sarajlija priča se da su bule dobile čak po 1.000 maraka, a vjerujem da se ni hodže nisu žalile”, kaže sagovornica. Nakon tevhida na dan dženaze, organiziraju se još i tevhidi na sedam a potom i 40 dana od smrti. Pored toga, plaća se i učenje salavata u jednoj ili više džamija, koje košta obično 10 KM po džamiji, a plaća se i učenje hatma dove. Uči se svaki dan pored mezara i plaća se tri do pet maraka dnevno, što u konačnici dođe od 120 do 200 maraka. Za sve ovo vjernici će reći da se ne radi o plaćanju molitve, već hediji (poklonu) hodži ili buli za utrošeno vrijeme. Od ostalih izdvajanja, tu su i velika i mala ćageta, koja ne predstavljaju veliki iznos i daju se sedam dana nakon smrti, ali ne vjerskim službenicima već sirotinji. Za mala ćageta se daje cijena jednog somuna dnevno, a za velike cijena dva somuna.

Kada su radosni događaji kakvi su rođenje djeteta, preseljenje u novi stan, završetak gradnje kuće ili diplomiranje u pitanju, u tom slučaju se orgniziraju mevludi. Obično se paralelno organizuju ženski i muški mevlud, a cijene su kao i kod dženaza, s tim da za razliku od tevhida mevlud češće država u džamiji, što se zavisno od džemata dodatno plaća. Šerijatsko vjenčanje od obaveznih troškova ima 30 maraka svojevrsne takse, a nagrađivanje vjerskih službenika je kao i u većini ostalih slučajeva na dobrovoljnoj osnovi i vrlo često. Tu su i dobrovoljni prilozi vjernika za gradnju džamije, koji mogu iznositi od simboličnih cifri, pa do više hiljada maraka.

Najredovnija izdvajanja kod muslimana koja često daju i oni koji nisu aktivni članovi džemata jeste sadekatul-fitr, u narodu poznato kao vitre koje se daju pred ramazanski Bajram. Mogu se davati sirotinji, ali su kao i zekat posebnom odredbom preneseni isključivo na džamije i fond beitul-mal. Daje se sedam, deset ili 20 maraka po članu porodice, zavisno od imovinskog stanja. Muslimanski vjernici od većih izdvajanja daju zekat, koji se može dati sirotinji ili u Islamsku zajednicu. Obično se davalo sirotinji, ali je prije nekoliko godina Rijaset IZ BiH propisao da je ispravan zekat isključivo onaj koji se daje u Medžlise uz dobijenu potvrdu. Visina zekata je 2,5 posto od utvrđenog nisaba koji propisuje Islamska zajednica. Posljednji propisani nisab je oko 6.000 maraka, tako da je svako ko je tokom godine dana kod sebe imao ušteđevinu u tom i većem iznosu dužan dati zekat. Nisab se određuje i na zlato i druge vrijednosti. Na siteu Rijaseta postoji i web aplikacija za izračunavanje zekata, pa smo uzeli da onaj ko u posjedu ima 800 maraka, na štednji 3000, na debitnoj kartici 1800, i 500 maraka deponirano na nekom drugom mjestu (sve kategorije iz aplikacije), i izračunalo nam je zekat od 152,50 KM. Među rijetkim konkretnim podacima koj se mogu naći je tabela prikupljanja zekata i vitri u bošnjačkim džematima u Njemačkoj koji su od 2007. do 2009. godine skupili oko 500.000 maraka!

Obavljanje hodočašća u Meki, posljednji stub Islama hadždž, košta oko 5.000 maraka za odlazak autobusom i oko 6.000 za odlazak avionom. Može se putovati isključivo preko Ureda za hadždž preko kojeg je jedino moguće dobiti vizu za Saudijsku Arabiju.

PRAVOSLAVNI TROŠKOVNIK/CJENOVNIK

Krštenje se plaća 50 do 100, vjenčanje 100 do 150 KM.

Od spomenutih tarifa ne odstupa mnogo ni Srpska pravoslavna crkva, čiji vjernici plaćaju redovni mjesečni parohijal od 10-ak maraka i koji se najčešće koristi za normalno funkcionisanje crkve i plate sveštenika.

“Za sahranu s jednim popom plaća se 100 maraka, za više popova se plaća dodatno ali kod ‘običnih smrtnika’ bude uglavnom jedan. Krštenje je u prosjeku 50 maraka, a neko da i više, maksimalno 100. Crkveno vjenčanje je od 100 do 150 KM, bacanje vodice od 10 do 20 maraka, u ‘ekstremnim’ slučajevima 50. Na tacnu tokom liturgije se daje pet maraka u prosjeku, koliko se ostavi nakon što se poljubi ikona koja se nalazi na ulazu u crkvu”, kaže sagovornica iz Banja Luke. Iako novac koji se stavlja pod ikonu ili na liturgijsku tacnu individualno ne djeluje puno, uzmemo li u obzir da se daje na svakoj misi te da su na nedjeljnim misama crkve često pune, ne može se reći da je svota beznačajna. Parastos se plaća 15 do 20 maraka, sječenje slavskog kolača je od 10 do 20 maraka, a crkvena taksa za vjenčane i krsne listove je oko pet maraka. Dolazak popa na slavu se, također, dodatno plaća. Zvanične tarife, kao i kod ostalih vjerskih zajednica, u osnovi ne postoje, a cijene se određuju po eparhijama “odokativno” uz prešutno odobravanje vladike. Kao i u ranije spomenutim troškovima, na sve ove se može dodati činjenica da u imućnijim parohijama vjernici više i izdvajaju, a da je kod otvorenog prikupljanja priloga stvar prestiža ko će više “baciti” na tacnu ili pred ikonu, posebno u manjim sredinama.

“Mladim bulama se dodatno ne daje mnogo, po 20 do 30 maraka jer su one tu poslane, ali starije bule rade honorarno najčešće uz preporuku Medžlisa, bez kojeg ne bi same smjele raditi. Kad su tevhidi nekom od imućnijih, onda cifre koje se daju dodatnim bulama mogu preći i 100 maraka, a kad je umro jedan od uglednih Sarajlija priča se da su bule dobile čak po 1.000 maraka, a vjerujem da se ni hodže nisu žalile”, kaže sagovornica. Nakon tevhida na dan dženaze, organiziraju se još i tevhidi na sedam a potom i 40 dana od smrti. Pored toga, plaća se i učenje salavata u jednoj ili više džamija, koje košta obično 10 KM po džamiji, a plaća se i učenje hatma dove. Uči se svaki dan pored mezara i plaća se tri do pet maraka dnevno, što u konačnici dođe od 120 do 200 maraka. Za sve ovo vjernici će reći da se ne radi o plaćanju molitve, već hediji (poklonu) hodži ili buli za utrošeno vrijeme. Od ostalih izdvajanja, tu su i velika i mala ćageta, koja ne predstavljaju veliki iznos i daju se sedam dana nakon smrti, ali ne vjerskim službenicima već sirotinji. Za mala ćageta se daje cijena jednog somuna dnevno, a za velike cijena dva somuna.

Kod nas je dženaza otprilike 500KM ako ćeš tabut, a ako je sanduk onda je par stotina više. Spomenik/nišani dođu 1000-1500KM. Znači ako hoćeš da dostojno nekog ukopaš treba ti 2000KM. Nije ni čudo što masa ljudi ostavi sa strane novac za pokop čim se penzionišu da ne bi poslije bili na teret djeci.
Ja znam da je kod nas jako ružan običaj ovi ručkovi nakon dženaze. Sve se nekako i podnosilo do prije 8 mjeseci kad mi je poginuo rođak koji je imao 35 godina. Kad sam vidjela kako ljudi ŽDERU I LOČU a jadni roditelji jedva živi, na tabletama...život mi se smučio. Što je najgore i hodža je žderao umjesto da bude primjer svojim džematlijama. Fuj!

Jedno vrijeme je, čini mi se na TV Hayat bila dobra emisija. Hodža je odgovarao na pitanja gledatelja. I baš je bilo pitanje u vezi ručkova. On je rekao da se to ne smije raditi, čak i ako na dženazu dođu ljudi s drugog kraja svijeta.
Ali ti naši prokleti običaji... I da sad neko ne ponudi ručak reći će vidi ga što se stisnuo, neće da potroši.

I da nisam vjernica, no znam ponesto, iz takve sam sredine.

Isto je tvrdio i Lagumdžija pa su ga uslikali uzdignutih dlanova, dok nećeš vidjeti Josipovića da se krsti. In short, ne vjerujem ti.

Egoistično je od nekoga tražit da je zbog smrti tvog bližnjeg u tvom društvu pokunjen, tih, tužan... jebo ti to. Ne moraju ljudi sad plesat po stolovima ali neka se ispričaju, zabavljaju na svoj način, svatko tko je vjernik ionako zemaljsku smrt smatra početkom novog života.
Ja znam da je tuga veća kad umre mlad čovjek ili dijeta, ali zar moraju biti svi zaduženi da plaču zbog toga... I kakav to primjer mora bit Hodža, a Sajđura? DA spizdi nakon dženaze i biće onima što su na tabletama odmah lakše. Daj, wtf!?

Koji kurac, danas jesmo, sutra nismo...

Ali zato Zoka ne prestaje citirati Bibliju.A i ti kao ateista postis, radi tjelesne aktivnosti, kilaze i sl.


Cuti

Evo nacionalno osviještenog idiota.
Niko nije rekao da treba da plaču. Na šta bi ličilo da svi svačiju smrt doživljavamo jednako bolno? Život bi prošao u tugovanju. Ali valjda treba imati malo respekta pa se suzdržati od smijeha i pričanja svih uglas, nadvikivanja. Hodža je trebao popiti samo kafu i popričati sa roditeljima, dati im malo ohrabrenja itd, a ne da sjedi na kraj stola i masti bradu.

Egoistično je od nekoga tražit da je zbog smrti tvog bližnjeg u tvom društvu pokunjen, tih, tužan... jebo ti to. Ne moraju ljudi sad plesat po stolovima ali neka se ispričaju, zabavljaju na svoj način, svatko tko je vjernik ionako zemaljsku smrt smatra početkom novog života.
Ja znam da je tuga veća kad umre mlad čovjek ili dijeta, ali zar moraju biti svi zaduženi da plaču zbog toga... I kakav to primjer mora bit Hodža, a Sajđura? DA spizdi nakon dženaze i biće onima što su na tabletama odmah lakše. Daj, wtf!?

Koji kurac, danas jesmo, sutra nismo...

Ja znam da je kod nas jako ružan običaj ovi ručkovi nakon dženaze. Sve se nekako i podnosilo do prije 8 mjeseci kad mi je poginuo rođak koji je imao 35 godina. Kad sam vidjela kako ljudi ŽDERU I LOČU a jadni roditelji jedva živi, na tabletama...život mi se smučio. Što je najgore i hodža je žderao umjesto da bude primjer svojim džematlijama. Fuj!

Jedno vrijeme je, čini mi se na TV Hayat bila dobra emisija. Hodža je odgovarao na pitanja gledatelja. I baš je bilo pitanje u vezi ručkova. On je rekao da se to ne smije raditi, čak i ako na dženazu dođu ljudi s drugog kraja svijeta.
Ali ti naši prokleti običaji... I da sad neko ne ponudi ručak reći će vidi ga što se stisnuo, neće da potroši.

Đetiću, da ti nisi bivši profesor Marksizma ?