Što je savjest? Čiji je to glas?

Temu ću započeti s Ustavom RH, zakon jamči savjesti ulogu koja nadilazi zakon.
Ustav RH;
(3) Niti u slučaju neposredne opasnosti za opstanak države ne može se ograničiti primjena odredbi
Ustava o pravu na život, zabrani mučenja, surovog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, o pravnoj
određenosti kažnjivih djela i kazni, te o slobodi misli, savjesti i vjeroispovijedi.
Članak 40.
Jamči se sloboda savjesti i vjeroispovijedi i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja.

Za početak rasprave uzet ću dva ekstremna primjera.
Prvi primjer je Eichmann, svoju savjest je potpuno prilagodio Hitleru i nacističkom režimu:
Što se niskih pobuda tiče, potpuno je siguran da duboko
u sebi nije ono što je nazvao innerer Schweinhund, pokvarena
svinja, a što se njegove savjesti tiče, savršeno se sjećao da
bi bio imao nečistu savjest samo da nije činio ono što mu je
naređeno (otpremati milijune muškaraca, žena i djece u smrt s
velikom revnošću i najvećom pomnjom).
Hannah Arendt, Eichmann u Jeruzalemu

Drugi primjer je iz bivše SFRJ:
VELJAČA 1988: Novosadski odvjetnik Veljko Komlenović stigao je do mirovine, ali nije prestao dokazivati da bi način izvršenja smrtnih kazni trebalo mijenjati. Zbog osuđenika, ali i zbog izvršitelja. Zar nije humanije da to obavlja medicinsko osoblje nekom injekcijom ili da se izvršenje kazne prepusti samom osuđeniku? – pita se on. I sve dokazuje sudbinama egzekutora koje opominju...

Život je tako htio da Veljko Komlenović u svom životu lovi, tuži i brani kriminalce. Poslije rata radio je u SUP-u, potom bio tužitelj, a krajem radnoga vijeka skrasio se kao odvjetnik u Novom Sadu. Zaposlenja su se mijenjala, stigao je ovaj odvjetnik i do mirovine, ali nikada ga nije napustila ideja o ukidanju smrtne kazne.

Pripada redu okorjelih abolicionista u nas i s najvatrenijim zagovornicima te ideje pokušao je sve i svašta. Pokretali su osnivanje udruženja u nekoliko navrata kako bi organizirano djelovali po programu, sa svim potrebnim statutima i materijalnim sredstvima, koja su potrebna za jedno udruženje. Ali nije išlo. Posljednji pokušaj grupe abolicionista na čelu s dr. Ivanom Jankovićem, među kojima je bio i Komlenović, proglašen je neustavnim.

Borba za ukidanje smrtne kazne stajala je Veljka Komlenovića i akademske titule. Nije magistrirao iz svog rada, koji je uvelike potkrjepljivao razloge ukidanja smrtne kazne (nije htio izbrisati nekoliko "spornih rečenica"). Prihvatljivije mu je bilo da se odrekne titule magistra nego jedne rečenice i svog uvjerenja ispisanog u tom radu.

Razlog više

"Za smrtnu kaznu i protiv nje uvijek će se naći dovoljno razloga. Ja sam tragao za razlogom više protiv smrtne kazne. Taj moj razlog više bila je činjenica da smrtna kazna ostavlja psihičke i traumatske posljedice na lica koja je izvršavaju ili prisustvuju izvršenju, i to trajne posljedice koje su u nekim primjerima i tragične. Poslije rata smrtne su kazne izvršavala dva ili jedno lice, a kasnije se taj broj izvršitelja povećao na osam policajaca pokraj kojih izvršenju prisustvuju još četiri službena lica", kaže nam Veljko Komlenović.

Taj novosadski odvjetnik u mirovini latio se zaista velikog posla, jer je godinama tragao za ljudima koji su izvršavali smrtne kazne. Nalazio ih je u mirovini (prijevremenoj), bolnicama, ludnicama, u gostionicama kao kronične alkoholičare, ljude nesređenih obiteljskih prilika, rastavljene, odvojene od djece, jednom riječju "na dnu života".

Iz te tužne galerije likova Veljko Komlenović je izdvojio dva primjera. Svojedobno je na jednom seoskom putu ubijen čovjek. U prvi mah nitko nije znao za motiv ubojstva jer se sve dogodilo pod čudnim okolnostima. Čovjek je išao seoskim putem, pristupio mu je drugi i zatražio vatre da pripali cigaretu. Umjesto šibica, ovaj je izvadio nož i ubio slučajnog prolaznika. Kao odvjetnik, Veljko Komlenović je razgovarao s porodicom optuženoga i saznao o čemu se radi.

Za vrijeme rata taj čovjek je Nijemcima krao hranu, odjeću i obuću i to pripisivao kao svoj udio u borbi protiv neprijatelja. Poslije rata njegovom su ulicom partizani provodili zarobljenog okupatorskog vojnika. Čovjek iz naše priče želio je dokazati svoju privrženost novoj vlasti i počeo tući zarobljenika. Netko mu je dao oružje i predložio da ubije zarobljenika. On je to i učinio. Kasnije je njegova profesija bila – izvršitelj smrtnih kazni.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA


Do mirovine on je izvršio više od sto takvih kazni, i to uvijek na isti način – pucajući u njih. U mirovini su počeli njegovi mučni dani. Sanjao je umorene. Kad mu je na putu pristupio čovjek i zatražio šibice da pripali cigaretu, latio se noža i ubio nedužna čovjeka, a odvjetniku Veljku Komlenoviću obrazložio je to riječima:

"Ne znam što mi bi. U tom času htio sam vidjeti kako teče krv."

Samoubojstvo u vinogradu

Druga priča govori o čovjeku koji je bio miran i povučen. U svojoj sredini poštovan, pa i omiljen. Uživao je i on u mirovini, ali gotovo nitko nije znao kako ju je zaradio. I on je izvršavao smrtne kazne, čuo je, ili pročitao negdje, da se Veljko Komlenović, tada načelnik Javne uprave unutrašnjih poslova, bori protiv smrtne kazne i zatražio kod njega prijem. Veljko Komlenović našao je za njega vremena ne znajući što će mu ovaj ispričati.

"Kad je izgovorio prve riječi, briznuo je u plač", prisjeća se Veljko Komlenović. "Kad se smirio, ispričao je užas u kojem se nalazi. I njemu u san dolaze umoreni. Nakon stanovitog vremena čovjek iz ove priče više nije ni spavao. Viđali su ga kako i danju i noću dugo šeta oko grada. A jednoga dana izvršio je samoubojstvo u vinogradu."

U svom traganju Veljko Komlenović se nije sretao samo s ljudima koji su sami izvršavali smrtnu kaznu, već i s onima što su izvršenju sudjelovali i tu su rezultati traganja donijeli porazne spoznaje.

Iako osam policajaca koji pucaju navodno ne znaju tko je ispalio ubojiti metak, svaki od njih misli da je to on učinio. Sretao se i sa sucima koji su izricali smrtne kazne i izvršenjima prisustvovali. Malo ih je, kako kaže Komlenović, koji su izrekli dvije smrtne kazne i ostali i dalje "krivičari". Već nakon prve bježe od tih poslova.

U ratnim strahotama Veljko Komlenović nalazi temelj ove svoje ideje. I sam je prisustvovao izvršenju smrtne kazne nad jednim svojim klijentom. Kako život režira nevjerojatne stvari, ni njemu nije ostao dužan. Upravo zbog svog stava prema smrtnoj kazni Veljko Komlenović je želio izbjeći prisustvovanje tom izvršenju. Saznavši da će njegovom klijentu biti rečeno da mu je žalba za pomilovanje odbijena i da će kazna biti drugo jutro izvršena, Veljko Komlenović je imao želju da ga još jednom posjeti i u razgovoru mu je pružao lažnu nadu da će možda biti pomilovan te da ima i posljednju želju ako do nje dođe. Rastao se sa svojim klijentom misleći da ga više nikada neće vidjeti, ali ne...

Sokratov primjer

U neko doba u kuću mu banuše policajci i rekoše da je njegov klijent izrazio posljednju želju da upravo on prisustvuje izvršenju kazne. Uputio se ponovo do svoga klijenta, a ovaj ga dočekao riječima:

"Želio sam da dođete, da se imam na koga osloniti, bit će mi lakše."

"Kada smo takvo društvo i kad još uvijek ne pristajemo ni da govorimo o ukidanju smrtne kazne, moji prijedlozi se sada svode na to da se smanji broj ljudi koji prisustvuju izvršenju smrtne kazne. Prije svega pitam: trebaju li izvršitelji kazne biti policajci? Predlagao sam da to obavija zatvorski stražar. Zar to ne bi mogao biti netko od medicinskog osoblja koji bi nesretniku dao neku injekciju ili, na kraju, zašto se to izvršenje ne bi prepustilo samom okrivljenom? Način kako će to izvršiti neka se odredi. Za to ima potvrda i u povijesti. Sokrat i Seneka, recimo, sami su nad sobom izvršili smrtne kazne. Ostavljen im je otrov da ga popiju.

Prema vojnom zakonu stare Jugoslavije, nastavlja Komlenović, na sličan su način izvršavane smrtne kazne. Onome tko je bio osuđen na smrtnu kaznu ostavljen je pištolj da se ubije. To su primjeri iz povijesti, a njegovo istraživanje i susreti s tim nesretnim ljudima koji su poslije rata izvršavali smrtne kazne ili prisustvovali njihovom izvršenju dovoljno je upozoravajuće da bi trebalo nešto učiniti.

"Sudbine tih ljudi opominju", kaže Veljko Komlenović, koji ne odustaje od svoje ideje i prijedloga nadajući se da će možda u neko vrijeme oni biti stvarno razlog više za ukidanje smrtne kazne.

Razgovarao: Jovo Paripović (Top, 1988.)
https://www.index.hr/magazin/clanak/jez ... 61493.aspx

Kako razumjeti dva oprečna slučaja? U jednom slučaju Eichmannu savjest ne "proradi" a u drugom slučaju izvršiocima smrtnih kazni u bivšoj SFRJ savjest proradi, čak ih i proganja.

Sa stajališta ateizma, savjest može biti ili greška evolucije ili psihički poremećaj koji bogatom i materijalno osiguranom čovjeku ometa život koji bi po svemu razumnom trebao biti ugodan. Kako ugasit savjest? Nikad nemoj biti sam sa sobom, uviek budi nečim zaokupljen, makar i poslom ili još bolje zabavom. Bavi se sportom, a uzmi i drogu ili alkohol. Ako te muči nesanica, postoje tablete za spavanje...

Mislim da si malo banalizirao.
U Ustavu piše: Članak 40.
Jamči se sloboda savjesti i vjeroispovijedi i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja.
Ne piše savjesti ili vjeroispovijedi, nego savjesti i vjeroispovijedi.
Ne znam jesi li pročitao intervju s Aleksandrom Stankovićem u kojem je izjavio da je promišljanjem došao do zaključka da život počinje začećem. Govorimo o ateisti.
Hipotetska situacija, da je Stanković ginekolog a ne novinar, šta misliš bi li s takvim stajalištem radio pobačaje ili bi se pozvao na priziv savjesti?

Koliko sam shvatio, Stanković je razumom došao do zaključka da život počinje začećem. Znači, tu Stanković nigdje ne govori o savjesti već o razumu. Savjest dolazi u trenutku kad trebaš birat između koristi za sebe i svojih uvjerenja bilo sviestnih ili nesviestnih.
Što bi mogući ginekolog Stanković izabrao, da li karijeru ili bi ipak pokušao obezvriediti začeto živo ljudsko biće riečima kako to ljudsko biće još nema ljudsku sviest pak prema tomu makar je živo ali još u punom smislu nije čovjek (često pojašnjenje današnjih zagovaratelja pobačaja).
Savjest dolazi u trenutku nakon što sebi i drugima sve liepo razumno i znanstveno obrazložiš i opravdaš, a onda dođe savjest koja ti ne da mira i tjera ta da stalno još jednom pak još jednom preizpituješ svoju odluku koju si već tako liepo, razumno i znanstveno svima obrazložio i opravdao. Tada znaju doć na red nesanice, već i zaboraviš tu svoju dvojbenu odluku, ali nesanica i nezadovoljstvo samim sobom i dalje ostanu...

Možda dolazi i prije. Npr kada si čovjek umjesto pitanja: smijem li ja to? postavi pitanje: mogu li ja to?
Primjer iz članka o izvršiteljima smrtnih kazni. Po svim tadašnjim zakonima to su smjeli, ali kada čovjek pročita što im se poslije događalo očito je da to nisu mogli. Da su mogli sigurno ih ne bi kasnije to proganjalo.

Često puta adrenalin, strah ili neki drugi pritisak priguše savjest, a to je najčešće u trenutku odluke (odlučiš izvršiti ono što ti je zapovjeđeno). Savjest najviše napada kad se smiriš i kad ostaneš sam sa sobom.

Slažem se da postoje situacije u kojima ljudi djeluju pod pritiskom ili zapovijedima nadređenih, pa najvjerojatnije nisu ni svjesni da postupaju protiv svoje savjesti.
Primjer izvršitelja smrtnih kazni sam uzela najviše zbog pitanja: smijem li ja to?. Naravno da su to smjeli jer im je to tadašnji zakon dozvoljavao.
Zbog toga mislim da je bitnije pitanje: mogu li ja to?

Odlična tema.
Svatko o njoj ponešto može reći.Mislim da tu granicu imamo usađenu kao i boju očiju.

Ustav koliko god romantično zvučao je nebitan, jer ne postoji kazna za kršenje.
Naravno to je po meni namjerno napravljeno, da bi se moglo manipulirat zakonima i propisima koji bi morali bit u skladu sa Ustavom, inače su ništavni.

Uzmi primjer Za Dom Spremni netko je ratovao s tim, ginuo, da bi danas ti netko to zabranio, iako iole je DR temelj RH.
Da ne pričamo o nekim osobnim pravima koja se krše, a u Ustavu su zaštićena ko "lički medvjedi".


Savjest je glas Boga, da li izravno ili Anđela Čuvara u te teološke stvari nebi ulazio, ima fratara i svećenika tu na HBF.

Dat ću ti jedan osobni primjer
Nedavno drijemam na kauču i na TV je bila neka katolička emisija.
U jednom trenutku u snu osjetim da me nešto pipka/bode po potiljku i rukom krenem iz glava i primim nečiji prst od šoka skočim iz polusna i naravno nema nikoga. Međutim na TV je svećenik govorio o temi koja mi je bila tema rasprave sa par ljudi zadnji dana.
Nestvarno iskustvo, jer djelovalo je toliko realno.

Mislim da svatko ko ne vjeruje u Boga bi trebao pokušat razgovarat sa svojim Anđelom Čuvarom i molit ga da mu otkrije ili da znak da Isus/Bog postoji. Ukoliko budeš dovoljno iskren i uporan mislim da će se svakome Anđel smilovat, jer je zato i tu da bi pratio tvoju dušu na zemaljskom putu i pomagao joj.

Sve je to u redu ako govorimo o teistima. No ne možeš ateistima zanijekati da imaju savjest, to bi bilo pogrešno čak i netočno.
Navela sam za primjer Stankovića koji je promišljanjem došao do zaključka da život počinje začećem. Uzmi npr ateista ginekologa koji ej na isti način kao i Stanković došao do tog zaključka. Taj ginekolog bi se kao i ginekolog teist pozvao na priziv savjeti ako je riječ o pobačaju.

A ovo tko ne vjeruje u Boga da se moli Anđelu čuvaru, mislim kako će osoba koja ne vjeruje u Boga vjerovati u Anđela čuvara. Lijepo si ti to napisao, ali vjerovanje u Anđela čuvara bez vjerovanja u Boga nekako ne ide.