Stjepan Lice

~ODVALJEN JE KAMEN~

Odvaljen je kamen s tvojih očiju.
Do tebe je da ugledaš svijet tebi darovan:
svijet prepun ljepote i sreće, svijet koje tvoje oči
mogu i okrasti i oplemeniti.
Ali nad tobom uvijek bdije pogled prepun ljubavi.

Odvaljen je kamen s tvojih ruku.
Do tebe je da se zauzmeš za svoje dane:
da se ne kloniš znoja, umora i iscrpljenosti,
i da ne pitaš koliko ih trudi uz tebe, jer
nikada nisi sam.
Uz tebe netko povazdan rađa ovaj svijet.

Odvaljen je kamen s tvojega srca.
Do tebe je da mu dopustiš da bude otvoreno:
da se ljubav prelijeva preko njega,
da ne pristane ni na kakve zapreke.
Jer sav je ovaj svijet srce koje te želi sačuvati.

Odvaljen je kamen s tvoje nade.
Do tebe je da skrbiš o njezinoj svježini:
da onima koji dolaze, djeci svojoj,
ovaj svijet sačuvaš i predaš s povjerenjem
da bezazlenost može biti jedra i nakon mnogih rana.
Jer svemu što postoji ljubav postojano dariva dah.

Odvaljen je kamen s tvoga hoda.
Do tebe je da ideš neumorno:
da ne dopustiš da tvoj korak ista smete
i da ti svaki korak bude čovječan,
da uvijek ideš u susret.
Na svim tvojim putovima
netko raskriljenih ruku hiti k tebi.

Odvaljen je kamen s tvojih blizina.
Do tebe je da pristaneš živjeti zagrljen:
da se ne opireš nježnosti koja te proniče i krijepi
i da s nježnošću pristupaš svakom biću.
Jer netko tko ne može bez tebe, nadohvat ti je ruku,
nadohvat duše.

Odvaljen je kamen s tvoga vremena.
Do tebe je da se odlučiš za neizrecivo:
da vječnost ulijevaš u posudu svakoga dana,
sućut u posudu svakoga susreta.
Jer postoji netko u kome živiš novim životom
i sve što jesi prebiva u njegovu
uskrsnuću.

Čeznem da ti kažem najdublje riječi koje ti imam reći
ali se ne usuđujem, strahujući da bi mi se mogla nasmijati.
Zato se smijem sam sebi i odajem tajnu svoju u šali.
Olako uzimam svoj bol, strahujući da bi mogla ti učiniti.

Čeznem da upotrebim najdragocjenije riječi sto imam za te;
ali se ne usuđujem, strahujući da mi se neće vratiti istom mjerom.
Zato ti dajem ružna imena i hvalim se svojom surovošću.
Zadajem ti bol, bojeći se da nećeš nikada saznati šta je bol.

Čeznem da sjedim nijemo pored tebe, ali bi mi inače srce iskočilo na usta.
Zato brbljam i ćaskam olako, i zatrpavam svoje srce riječima.
Grubo uzimam svoj bol, strahujući da bi mogla ti učiniti.

Čeznem da te ostavim zauvijek, ali se ne usuđujem,
strahujući da bi mogla otkriti moj kukavičluk.
Zato ponosno dižem glavu i dolazim veseo u tvoje u tvoje društvo.
Neprekidne strijele iz tvojih očiju čine da je moj bol vječito svjež.

Rabindranat Tagore



Sida Košutić: Gdje si?

Znam da te nigdje susresti neću.
Pa ipak - gdje si?
U ruci mojoj procvaše za te
Topli vrijesi.

Obaviti su maglom, što spava
U krilu zori,
U njima zapad planinskoga sunca
Gasne i gori.

Korak susta od lutanja duga,
Venu vrijesi;
Znam da te nigdje susresti neću.
Pa ipak - gdje si?

Povratak

Ko zna (ah, nitko, nitko nista ne zna,
Krhko je znanje!)
Mozda je pao trak istine u me,
A mozda su sanje.
Jos bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti velim,
Ali, ja ne znam da li da je zelim,
Ili ne zelim.

U moru zivota sto vjecno kipi,
Sto vjecno hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Mozda iste kapi -
I kad prodje vjecnost zvjezdanijim putem,
Jedna vjecnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naci
Neka ista usta.

Mozda ces se jednom uvece pojavit
Prekrasna u plavom,
Ne sluteci da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pisem srcem punim tebe
Ove cudne rime,
Oh, ja necu znati, ceznjo moje biti,
Niti tvoje ime!

Pa ako i dusa u tome trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim ce glasom zaglusiti razum
Sve sto slutnja sapne;
Kod vecernjih lampa mi cemo se kradom
Pogledat ko stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas vezu
Neki stari lanci.

No vrijeme se krece, no vrijeme se krece
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono sto je bilo:
I radost i tugu.
I sinut ce oci, naci ce se ruke,
I srce se dici -
I slijepi za stope bivseg zivota
Njima cemo ici.

Ko zna (ah, nitko, nitko nista ne zna.
Krhko je znanje!)
Mozda je pao trag istine u me,
A mozda su sanje.
Jos bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti - velim,
Ali ja ne znam da li da je zelim,
Ili ne zelim.

Dobriša Cesarić

O mili časi, tako ste daleko!
Vi draga lica, isčezla ste davno!
Pusta je soba ...Moje srce tavno...
I bez vas više ja sreće ne steko'...

Kadna mlado poljsko cv'jeće
Biser niže ponoć nijema
Kroz grudi mi želja l'jeće:
"Što te nema, što te nema?"

Uzalud čekam ...U nijemoj sjeni
Nikoga nema. Sam ko' kamen ćutim.
Samo što orah granjem zamrznutim
U okno bije i javlja se meni...

Ja sklopim oči i od sreće plačem.

Sinoć kad se vraćah iz topla hamama,
prođoh pokraj bašče staroga imama.
Kad tamo u bašči, u hladu jasmina
s ibrikom u ruci stajaše Emina.
Ja kakva je pusta! Tako mi imana,
stid je ne bi bilo da je kod sultana.
Pa još kada šeće i plećima kreće,
ni hodžin mi zapis više pomoć' neće!
Ja joj nazvah selam. Al' moga mi dina,
ne šće ni da čuje lijepa Emina,
već u srebrn ibrik zahvatila vode,
pa niz bašču đule zaljevati ode.
S grana vjetar puhnu, pa niz pleći puste
rasplete joj njene pletenice guste.
Zamirisa kosa, k'o zumbuli plavi,
a meni se krenu bururet u glavi!
Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
al' meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
niti haje, alčak, što za njome crko'!

.I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastozutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.

I uvijek ista sirotinja udje
U njezinu svjetlost iz mraka,
I s licem na kojem su obicno brige
Predje je u par koraka.

A jedne veceri nekoga nema,
A mor'o bi proc;
I lampa gori,
I gori u magli,
I vec je noc.

I nema ga sutra, ni prekosutra ne,
I vele da bolestan lezi,
I nema ga mjesec, i nema ga dva,
I zima je vec,
I snijezi...

A prolaze kao i dosada ljudi,
I maj vec mirise -
A njega nema, i nema, i nema,
I nema ga vise...

I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastozutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.

KOGA NEMA

Koga nije – bez njega se može
I suzdržanost – čija je veća?
Prah se odsustva njegovog taloži
U tih stalaktit il u stećak

Koga nema – brišu mu se stope
Prazni minuti njegov prostor pune
Ko pahuljice sniježne, tople
Prozor napuštene sobe

Koga nema – gdje sad korača
Nad kojom sporom vodom snatri

Lice njegovo – promijenjeno lice spavača
I u imenu mu slova saplet

Gdje mu tragovi prestaju – ne zna se
Tako ni rose stisak grani
A poređuje ga ko ne umije
Od nazočnosti njegove da se brani.

Milan Milišić

***

Znam, kao nepoznati u luku brod
zalutala je moja duša u ove strane.
Znam da nikome ovde nisam rod,
da je trebalo da živim u druge dane.
Znam da sam tanki ptičiji glas
koji se jedva iz daljine čuje.
Znam da sam trošni biljke stas,
povijan vetrovima oluje.
Da nisam donela nikakvu novu vest,
da ništa veliko svetu neću reći,
da sve su reči moje samo ispovest,
ljudska, tužna.
Ali niko na zemlji nije kao ja
razumeo božje beskonačno delo,
niko toliko šetao dok mesec sja
ni toliko slušao lišće svelo.
Niko nije voleo tako neke sitne stvorove
ni prostrana nebeska krila,
niko osluškivao tako nepobitne zakone božije,
samo sam ja bila
stanovnik šuma i saputnik mrava,
znala potoka i vetrova smer,
znala o čemu sanja livadska trava
i šta oseća u grmu skrivena zver.
O znam, ostaću sasvim nepoznata
novom vremenu i novome kraju,
ali mene poznaju sva nebeska blaga
oblaci i bube i šume mene znaju.
Potomstvu svome ispričaće laste
da sam proleće pesmom predskazivala
i da sam uvek kad suton poraste
na usamljenim stazama snivala.
Reke će moju sliku u sva mora razneti
i u sva jezera neznana,
ptice će moju pesmu s mladog bora pevati
kad mene ne bude jednoga dana..

Desanka Maksimović

Uzalud Je Budim

Budim je zbog sunca koje objašnjava sebe biljkama
zbog neba razapetog između prstiju
budim je zbog reči koje peku grlo
volim je ušima
treba ići do kraja sveta i naći rosu na travi
budim je zbog dalekih stvari koje liče na ove ovde
zbog ljudi koji bez čela i imena prolaze ulicom
zbog anonimnih reči trgova
budim je zbog manufakturnih pejzaža javnih parkova
budim je zbog ove naše planete koja će možda
biti mina u raskrvavljenom nebu
zbog osmeha u kamenu drugova zaspalih između
dve bitke
kada nebo nije bilo više veliki kavez za ptice
nego aerodrom
moja ljubav puna drugih je deo zore
budim je zbog zore zbog ljubavi zbog sebe zbog drugih
budim je mada je to uzaludnije negoli dozivati
pticu zauvek sletelu
sigurno je rekla: neka me traži i vidi da me nema
ta žena sa rukama deteta koju volim
to dete zaspalo ne obrisavši suze koje budim
uzalud uzalud uzalud
uzalud je budim
jer će se probuditi drukčija i nova
uzalud je budim
jer njena usta neće moći da joj kažu
uzalud je budim
ti znaš da voda protiče ali ne kaže ništa
uzalud je budim
treba obećati izgubljenom imenu nečije lice
u pesku
ako nije tako odsecite mi ruke
i pretvorite me u kamen

Branko Miljković

Evo jedne moje iz studentskih dana :)
Volio bih znati vrijedi li cemu (ja sam previse samokritican).
Mada, zapis je cirilicni, pa mozda se neki nece moci snaci.



Mislim da je rodjena za forumase :)

Zašto ne bi vredela? Istina da se delom može odnositi na forumaše ali je žalosno što se većim delom odnosi na realnost gde se zovemo imenom i prezimenom, a ne nikom.

Zimsko pismo

Kako si čudna gde te nema! Između nas
Vazduh se guši u sitnom cveću, vejavica
Kao slatka bolest. I kada te dodirnem
Na ivici običnog sna, prstima kroz rešetku,
Tako mi se čini, ti počinješ da govoriš
O stvarima koje ne poznajem: neku mudrost
Zlatnu između dve reči, kao vazduh, leti,
Između dva ostrva. Ali, lakše je tako
Da te dozovem, nego da zamišljam prostor
Koji nas tobože deli (noć od ljubičaste soli,
Ravnica po čijoj tišini povlačim pravu crtu,
Između zvezdanih, zatrpanih šuma -
Decembarska noć). Pa makar da si drugačija
Od svega što znaš o sebi, u ovakvoj noći
Kada se jedno more, uplašeno od snega,
Otvara i trepće kao oko u mojoj krvi;
Pa makar da si čudna, ljubavi, ovde gde te nema,
Gle, upaljena kao plamen na sveći svoga imena
U praznoj sobi izgovorenog.

Toliko mnogo načina
Da sve više zavisim od tebe!

Ivan V. Lalić

TUGA U KAMENU

1

Ni reč, ni stih, ni zvuk
tugu moju ne kaza.

A dúgê sveudilj neke
nebo i zemlja
spaja i spaja luk.

2

I krenem , i rodna kob
sve dublje me koreni.

I kriknem,
i u srce kao nož
rođeni zarije se krik.

3

I krvlju tu pa tu
materom u krug.

A sviće sa zorama,
a s večeri setno
nestaje me za gorama.

4

I nemo iz tvari tugom
objavi se drug.

I tugom zacvrkuće tica
i zazeleni lug.

5

I sekira kad ljuto
zaseče dub;

i jagnjetu vuk, - kosti kad mlavi zub;
nemo sve svemu tugom
verni ostane drug.

6

Sloboda robu, - odbegnem daleko,
a sve dublje tu.

I blagoslov što grobu
kolevci prokletstvo neko, -
odužiti dug.

7

Sve zove, -
ostajem.

Korenom u kamenu
tuzi zatvaram krug.

8

Patniku iz tiha srca
to čudno pukne zore cik.

I čudno,
na ramena sebi,
svetli svoj sagleda lik.

9

Ni reč, ni stih, ni zvuk
tugu moju ne kaza.

A dúgê sveudilj neke
nebo i zemlju
spaja i spaja u luk.


Momčilo Nastasijević

Po rastanku /Desanka Maksimović

Reci mi sad, kada već prošlo sve je:
časi bolni i dani dragi, lepi;
kad novi bol se starom bolu smeje;

od reči tvojih kad duša ne strepi -
reci, da l' te je moja
tuga bolela
nekad, kad sam te mnogo,
mnogo volela?

Reci mi sad, kad me ne voliš više;
kad ti se prošloj ruga nova sreća;
i kad se dana koji nekad biše
duše ti samo kad me vidiš seća -
reci, da l' te je moja
radost bolela
jednom, kad nisam više
tebe volela?

II

Nekad sam bila dobra i mlada
i poverljiva i puna nada,
nekada pre;
ti si mi tada reći mog'o
beskrajno mnogo, o kako mnogo
sa reč i dve.
Spokojni bili su dani moji,
a ti si srcu mi prvi koji
beše drag,
pa iza svega što si mi rek'o,
katkad surovo, katkada meko,
ostao je trag.
Sad srce moje bije tiše:
već manje volim, a znam više
nego pre;
već sad mi ne bi reći mog'o
onako dosta, onako mnogo
sa reč i dve.
I kad bi danas prišao meni
i hteo reći davno rečeni'
buditi draž,
u srcu mome šaptao bi neko:
da sve što si mi ikada rek'o,
bila je laž.

III

O, kad bi znao ti kako je meni
što neću više smeti
ni u proleće, kad trava zeleni,
ni kada cveta leti,
doći ti sutonom, dok tuga raste.

O, kad bi znao ti kako je duši
kad zadnje drveće mre
i zadnje lišće žalosno pevuši,
što neće moći kao pre
reći ti svoje jesenje plašnje.

O, kad bi znao ti šta srce skriva
kad oko zalud traži.
O, kad bi znao ti kako jednolik biva,
bez boje i bez draži,
svaki dan kada te videla nisam.

IV

Zavolela sam ga. Večerom svakim odlazila sam u livade i u svaku cvetnu krunu spuštala nežnim šapatom njegovo ime, i potom ga ujutru, namirisano i rosno, redom poljupcima vadila.

Volela sam ga. Večerom svakim ostavljala sam u njegovoj duši jata nežnih, tek rođenih šapata; i zatim ih svako jutro, pune njegove duše, sa njegovih usana primala.

On je otišao. Večerom svakim lutam po poljima i zovem ga, vešam svoje reči, otežale od suza, na krila vetrova i zovem ga; mešam svoje postarele šapate u šušanj lišća i zovem ga.

Ali uzalud: ujutru čujem samo umoran odjek svojih reči. On je daleko otišao.

V

Zavole bela mirisna ruža crni bodljikavi trn. Ti ne veruješ meni, je li, dragi, da je ruža zavolela trn?

I kada mu ona u jednu bisernu zoru reče kako ga voli, on se grohotom i prezrivo nasmeja. Ti ne veruješ meni, je li, dragi, da se trn prezrivo nasmejao?

A kada jednoga dana neko htede uzbrati belu mirisnu ružu, trn mu izbode ruke. Ti ne veruješ meni, je li, dragi, da mu je trn izbo ruke?

Zapamti

To može samo žena koja ljubi
tražiti malo, poklanjati sve.
Dani su teški, zagrljaji grubi
a ona ko nekad vjeruje u sne.

Vjerna i tiha zna jos da čeka
kada i ne misle na nju.
Prolaze dani, ne vraća se rijeka,
a ona jos uvijek stoji tu.

To može samo žena koja ljubi
pružati nježnost i živjeti bez nje.

Arsen Dedić

JEdnoj Bogatašici
Ne gledaj me ljepote ti tvoje!
Jer Tvoj pogled mir mi samo muti.
Ne gledaj me, jer do Tvog su skuta
Mom sevdahu zagrađeni puti…
Ti si kćerka bogatstva i sreće,
Odrasla si u zlatu i svili,
Tvojom dušom nikad se nijesu
Oblakovi teške tuge vili.
Tvoj je život ko jezerce mirno,
Po kom vazda zlatna radost pliva;
Ne poznaješ uzdaha i suze,
Što je svijet u svom krilu skriva.
A ja pjesnik gola sam sirota,
Za me radost tek je pusta bajka.
U kolibi pod čađavim krovom
Rodila me siromašna majka.
Od djetinjstva udes me je vitl’o
Kroz sve m’jene patničkog života,
Baš ko vihor na pomamnom krilu,
Slabu slamku kad vitla i mota.
Vidiš evo ovu tamnu mrežu
Krupnih bora povrh moga čela,
Ta nju mi je hrapavijem perjem
Gorka zbilja, – gorka tuga splela.
Pa ta tuga zar da i Tvoj život,
Tvoju sreću tako bistru muti? -
Ne gledaj me; ta do tvog su skuta
Mom sevdahu zagrađeni puti!
Ah! Ja nemam nigdje ništa svoga,
U svijetu sam kao gola grana;
Sve mi blago – uzdasi i suze,
A tuga mi – svagdanja je hrana!.

U aleji
Gasne se krvavo oko lipanjskog plavetnog dana
I rujni već dašak struji večeri snene i meke
A parkom cvijetnim tiho – ko b’jele sablasti neke
Nijeme se pružaju sjene visokih bujnih platana.
Ja sam na klupi sjedim i slušam: s neznanih strana
Do mene dopire šumor kaskada daleke rijeke,
Zamiruć u duši mojoj ko zvuci srebrene jeke -
Ah, tako plače moja uvehla radost rana.
I sa njom zlaćane sanje, koje ko svehlo lišće
Padoše s drhtavih grana stabla mojega žica.
Sad moje bolno srce u grudima se stišće.
I kunuć vrijeme, cvili poput ranjena ptića:
O, zašto me ostavi mladost, puna mirisa i boja
I ti, o Đulizaro, najljepša sanjo moja!?

Noć
Po ulicama zaspaloga grada
Svilenim krokom povlače se sjene,
Krvavi plamen s lampiona pada
U mrak ko uzdah zaljubljene žene
Po ulicama zaspaloga grada.
U n’jemom zvuku zamišljene noći
Svetog se bola veličanstvo širi -
Zvjezdice plaču u plavoj samoći
U njima suza kao tamjan miri
U n’jemom zvuku zamišljene noći…
Ah! Šta to šumi sa dalekih sfera?
Da l’ oblakovi pahuljasti plove,
Vrh uzdrhtalih skrovitih jezera,
Prosipljuć b’jele i pamučne snove?
Šta li to šumi sa dalekih sfera?
Il’ naga Venus tajnu čežnju zbori?
Il’ sa cimbala anđeoskih zvuči
Šapuću ljubav? i Kevser žubori?’
Il’ Luna maše s lepezom u ruci?
Il’ naga Venus tajnu čežnju zbori?
Trenuci to’ su ekstaze i raja,
Časovi sveti, kad pjesničke grudi
Slatko se šire s mekih osjećaja,
Što ‘no ih Sevdah cjelovima budi -
Trenuci to su ekstaze i raja!
O noći, ženo neznanih daljina,
Kojoj u oku dršću priče sjajne!
Tvojega duha i tamnih dubina
Meni su mile, tako mile tajne -
O noći, ženo neznanih daljina!
Po odajama samotnog života
Etirna sad mi tvoja noga stupa;
Pod njenom stopom svud cvjeta ljepota -
I sve u tvome mlijeku se kupa
Po odajama samotnog života.
Moj duh se s tvojim duhom cjeliva,
Na tvojoj usni moja pjesma spava
I sva mi tuga u tvoj mrak se sliva -
O noći, ženo spokojna i plava,
Pjesnik te, evo, grli i cjeliva! MUSA ĆAZIM ĆATIĆ

Aktualno na Savskoj 66, Zagreb!

BOŽIĆ U SAVSKOJ ŠEZDESET I ŠEST

pred vratima truloga ministarstva
gori stara vatra, brat do brata
smrznuti, bez ruku, vida, nogu
uokolo ognja mole se jedinome Bogu

Božić, gle čuda, samo on ih čuje
ministar mrmlja, iza ugla psuje
vlada šuti, bistru vodu muti
predsjednik pod ženske šmugnuo skuti

branitelji, zbor! odrekao nas se i Sabor
izdale nas Jude, šuplji strančarski kor
imamo Hrvatsku! okitimo bor, pristavimo stol
upalimo luč, Isusu je zima, gladan je, gol

škripe tramvaji, cvile proteze, kolica
preživjesmo rat, sva naša je krivica
o, Franjo! u Savskoj šezdeset i šest
da imamo šaku još jednom stisnuli bi pest

ma, i plakali bismo al' nemamo oka
ljudi smo, Bože moj, nismo stoka
od ideala sjajnih stoji tek skrpani šatorić
u njemu prevarena nacija kleči i na Božić

hoće li nam Isus banuti pred zornicu
ili će snen sjesti u zetovu četrnaesticu
crveni crvi podvaljuju nam mućak opet
kako povjerovati da ćelija topli je krevet

o, izdajničke stranke jednom zaobiđite nas
ne u progonstvu, ovdje, doma nam je spas
kao ranjeni Isusek sto posto znamo
od Heroda do Juda zbog vas ukrug lutamo

siti smrti, ratova i politika kobnoga puta
doma obrane, pitamo, gdje zadnja je crta
pod slikom neumrle Nevenke Topalušić
Isuse pomiluj nas barem na Božić

pred vratima mrtvoga ministarstva
gori vatra branitelja Hrvata
Boga moli stado bez pastira
nebeska pravda u srcu im svira

Nenad Piskač



BOŽIĆ 2014, Na Savskoj cesti 66. Zagreb

(Pokajanje jednog grijesnog pjesnika)

Gospode, evo na sedzdu ti padam,
Pred vjecnom tvojom klanjam se dobrotom
I molitvu ti u stihove skladam,
Prosec, "Oh, daj mi smisao za ljepotom!"
Gospode, evo, na sedzdu ti padam.
Ti znas, da bijah nevin poput rose
I poput lijera u proljecu ranom;
Al ljudi, med sto pod jezikom nose,
Otrov mi dadose u bokalu pjanom,
Mada sam bio nevin poput rose.
I tada s tvoga skrenuo sam puta
I zatrtao kroz pustos i tamu
Ah, strast mi razum u okove sputa,
Da ropski dvori njenu crnom plamu -
I s tvoga ja sam zabasao puta.
Vjeru i nadu iz srca izgubih,
I moju ljubav pomrco je grijeh -
Postadoh sarhos oholi i grubi,
Sav ideal mu sto je vinski mijeh...
Ah, svoju vjeru i nadu izgubih!...
I slavih Bakha kao sveto bice,
Veneri pete jezikom sam lizo -
Vlastitim zubom ja sam svoje zice
Komad po komad kao zvijer grizo,
Slaveci Bakha kao sveto bice.
Svaciji prezir pratio je mene,
Od sjene moje druzi mi bjezahu
I sve me ciste klonule su zene...
Vaj! Tesko mi je bilo siromahu,
Jer ljudski prezir pratio je mene.
Ja sada bjezim pod okrilje tvoje
I tvog Kur'ana, tvoje vjecne rijeci,
Gospode, grijehe odrijesi moje
I bolesnu mi dusu izlijeci -
Ta ja se sklanjam pod okrilje tvoje.
Gospode, razum prosvijetli mi sada
I daj mi snage, daj mi volju jaku
Demone sve sto moze da savlada...
Nek tvoja milost svijetli mi u mraku
Gospode, razum prosvijetli mi sada!
Raspiri moje stare vjere plamen,
Vrati mi ljubav i sve stare dare,
Da tresnem casom o ledeni kamen
I noktom zgrebem Venerine care -
O raspiri mi stare vjere plamen!...
Gospode, evo na sedzdu ti padam,
I kajem grijehe pred tvojom dobrotom -
I molitvu ti u stihove skladam,
Prosec: "Ah, daj mi smisao za ljepotom!" -
Gospode, evo na sedzdu ti padam!...
Musa Ćazim Ćatić nakon svojih predhodnih pjesama, a živio je Boemskim životom.

Pogled siromaha

Ja znadem: jutrom kad ustaju, ćute
i sjede malko još na postelji.

Za stolom ćute tako dokle jedu ili sjede.
Odmaraju se. Ruke su im mirne:
prekrižili ih na upale grudi;
tek koja stolom crta sama

Nijedne oči ne gledaju ravno, naprijed
Ti ljudi ne čekaju niodakle ništa
U njihov život
sve dolazi izvana
i njima ravna.
Njihov je život predan je i zebnja.

Tu sjede sada
Pogled im se ni na čemu ne može
da smiri
Pometen bludi
i traži izlaz izvan prostora.



Rucak siromaha

Jedno pred drugim stide se da sjednu
za takav ručak

i dokle jedu boje se
da ne bi jedno drugom život pojeli.

Kad ustanu od stola,
tišina i težina
Gađenje pred samim sobom
unakazi obadvoma lica

i svaki misli da je drugom ubica
i da je krv što teče kroz njegovo tijelo
krv drugog
(kao da je jedno drugo jelo)



Antun Branko Šimić

E moj dragi, malo mi ga smliči,
dobar q svaku bolest liči.

- Narodna

In 11-year-old Adesewa Oyinkansola's "My Black Skin, My Beauty," she writes:

"The black skinned beauty
Speaks of my origin
The black skinned beauty
Speaks Africa
I hold my head up high
Feel on top of the world
For I love my colour
And what my colour speaks"
Say it loud, Adesewa!

Read the rest of her lovely offering here:
https://face2faceafrica.com/article/black-beauty-poem

Koza

Četiri ure je mati hodila
pedest miljari korati je učinila natašte.
Tako je došla priko brigi i drag
h meni u grad
i donila glas
da je koza krepala.

Doma leži starica baba,
i mala sestra je bona.
Hiža priz žita, prez muke, prez šolda
i krepana koza.

Jopet miljari koraki
Svaki je korak pun škrbi.
Ma kako se moru tolike duše prihraniti
od plaće jenega diteta u gradu.

Tri dane nis hrane pokusija
tri noći za kozon san plaka
i dela u ognju
četrnajst ur na dan.
Ma daleki cesar austrijski
i veliki car od Jermanije
nisu ni slutiti mogli
ča misli jedan mali čovik,
ki cilu božju noć proplače za kozon.

Mate Balota

@Ministry of Sound

Ja već godinama trubim da je Koza najbolja pjesma s ovih područja, a nije da ih nisam pročitao. Svakako ih ima genijalnih, ali ovako opisati brige malog čovjeka je malo kome pošlo za rukom. Inače, to sam nedavno pričao na kavi u Zagrebu pa mi je stigla "poruka zahvale" od njegove kćeri na Facebook. Genijalan lik s genijalnim pjesmama, volio bih da mu ih i više mogu razumjeti ali sam slab s dijalektom.

Evo nešto i od mene:

Postoji

sreo sam ga sutra
krajičkom oka okrznuh mu lice
i poljubih ga žustro
u čelo pokajnika

sreo sam ga sutra
kao pljusak iznenadni
unatoč mrtvilu otajstva
pojavi se kao pahulja

sreo sam ga sutra
u zviždanju bure i ugrizu crvenice
što ko mrkli jaz oslikava trenutak
što ko vitraj zove pogled grešnika

sreo sam ga sutra
u hladnom grobu usnulog nadanja
i pastirskoj sigurnosti stada
što veliča nekoga, nešto i ništa

sreo sam ga sutra
u postojanju karizme vidjeh ga
sreo sam, Oče
čak jednog

čovjeka s licem

Pjesma posvećena hrvatskom branitelju Grizliju, koji mi je pokazao istinsku sreću.

Strelac

To lice ljubavi opasno i nežno
jedne se večeri javi posle predugog dana.

Možda je strelac bio sa lukom
ili svirač sa harfom?
Ne znam više, zaista ne znam..

Znam samo da me je ranio
možda strelom možda pesmom.
Znam samo da me je ranio iz srca krv mi teče
Vrela me suviše vrela ljubavna rana peče.



http://www.ina.fr/video/I06349880