Piše: Željko VUKIĆ



Sve što srednja razina može sama povoljno riješiti spada u njezinu kom­petenciju, a sve što je od saveznog značenja rješava savezna vlast. Ovakva kombinacija dokazanih političkih rješenja imala bi veliki izgled na motiva­ciju bih građana, jer bi u samom startu iskazivala svoju preglednost i ga­rantirala svakoj od tri etnije zadržavanje svog nacionalnog identiteta. Gra­đanin, rasterećen nacionalne ugroženosti (jer mu je to srednjom razinom zagarantirano), razvijao bi mnogo više interkantonalnu solidarnost - bez koje nema socijalne povezanosti, ni osjećaja za zajedničku državu

Neodrživo stanje

SVAKA OZBILJNIJA POLITOLOŠKA ANALIZA DAYTONSKOG državnog ustroja Bosne i Hercegovine potvrđuje nužnost njezine političke reforme - i to ne parcijal­ne, nego cjelovite - definirane u saveznom ustavu, koji kao „dogovor naroda" mora biti tako koncipiran da bude većin­ski akceptiran od sva tri naroda. Sadašnje stanje asimetrič­ne (kon)federacije je naravno neodrživo, kao što bi i svaki unitaristički ustroj pokazao vrlo brzo svoju neefikasnost. Prevelika samostalnost federalnih jedinica u pravilu najče­šće dovodi do blokade sustava, a i ignorancija jakih demo­kratskih čimbenika često je fatalna po zajedništvo - ma­nje eksplicitno, ali zato s još većim učinkom. Regionalna rješenja federalnog ustroja Bosne i Hercegovine na osno­vi ekonomskih regionalnih centara mogu samo ponavljati imperijalističku dominaciju pojedinih etnija i stoljetnu po­tlačenost manjih sredina.
Daytonski ustroj BiH ne samo da nije ni nakon toliko go­dina približio posvađane narode, nego je još više povećao nezadovoljstvo, i do te mjere uvjetovao korumpiranost na­cionalnih elita i državnih struktura, da danas Bosna i Her­cegovina spada u sam vrh europske korupcijske ljestvice. Komparativna analiza zemalja u sličnoj situaciji, prije svih zemalja u tranziciji, uočljivo ukazuje na karakteristiku bosanskohercegovačkog političkog ustroja: njezinu prekom­pliciranost i nepreglednost, koja je tako pogodno tlo za sve vrste manipulacija. Građanin-glasač (demokrat) - kao „control-system" politike je krajnje marginaliziran i dezori­jentiran. Drugi važan uzročnik političke izvitoperenosti je svakako zamagljenost i asimetričnost nacionalnih kompe­tencija, što uzrokuje strah za vlastiti identitet i otvara pro­stor za osobni egoizam i demagogiju političkih moćnika. Također su umnoženi zastupnički gremiji s brojčano pre-malim brojem zastupnika pogodni za sve vrste pritisaka i manipulacija.

Osnova federalnosti i supsidijarni princip

U tekuću raspravu o federalnosti državnog ustroja Bo­sne i Hercegovine nužno je potencirati najosnovniji de­mokratski princip formuliran kao princip supsidijarno­sti, po kojem je smisleno i pravedno sve zadaće prepusti­ti nižim političkim razinama, koje su one u stanju uspješ­no riješiti. Ovaj naziv (prvi put ekspliciran u papinskoj enciklici 1931.) postao je danas nezaobilazan u polito­loškim raspravama o federalizmu: kao moralna osnova i upadljiva snaga takmičarskog duha saveznih komponen­ti. Gledano povijesno na bosanskohercegovačko društvo, uočljiva je kronična nestabilnost viših političkih razina, a čvršća povezanost i solidarnost općinskih (komunalnih) struktura, prije svega u posljednjim decenijima. U svaku
buduću gradnju državnog ustroja, a po principu supsidi­jarnosti, preporučljivo bi zato bilo - dati bosanskohercegovačkim općinama sto značajniju ulogu u sustavu. Znači polazno: općine ovakve kakve jesu, ustavno defini­rati, dovoljno financijski ojačati i prepustiti referendumu građana korekturu granica, ujedinjavanje, cijepanje kao i unutar sebe osnivanje mjesnih zajednica od posebne na­cionalne skrbi; (naravno uvijek u međuetničkom sporazumu)

- referendum je glavni izraz narodne volje
- općinski sabor (skupština) od 40-60 zastupnika - iza­branim po proporcionalnom sustavu - je zakonodav­no tijelo općine
- načelnik općine se bira direktno na četiri godine i može se smijeniti dvotrećinskom saborskom većinom ili iznuđenim referendumom od strane oporbe: priku­pljanjem trećine potpisa od broja s kojim je taj načel­nik bio izabran
- glavne zadaće: komunalno i socijalno zbrinjavanje, osnovno školstvo, prikupljanje poreza...

Smisao srednje razine u državnom sustavu

Federalnost se u politološkim analizama najčešće povezu­je s povijesnom samostalnošću pojedinih saveznih jedini­ca ili s višenacionalnošću određene državne tvorbe. Naci­onalnost - ili etnički identitet - u političkoj teoriji je po­jam s velikom lepezom značenja. Veliku operativnost dobiva pojam ako se bazira na kulturnom značenju, kao borba za kolektivno priznanje „povijesnog pamćenja" (Hegel). Evi­dentna je različitost triju etničkih grupa u Bosni i Hercego­vine, kao i njihovo različito povijesno pamćenje. Sve tri na­cionalne grupacije imaju svoju povijesnu konstitutivnost, kao i u novije vrijeme svoju afirmiranu autonomnost, tako da bi ignoriranje federalnosti (nacionalnosti) imala još je­dan fatalan propust. Sve tri etnije povezuje nužnost, s jed­ne strane - očuvanja svog povijesnog pamćenja, a s druge - formiranja efikasne državne zajednice sposobne za ula­zak u Europsku uniju. U vremenu globalizacije i nezaobi­lazne europske integracije, svako gubljenje vremena je do­datno kažnjavanje revnih građana, kao što je i svako nared­no eksperimentiranje političkim sustavom samo još jedno produžavanje „balkanskog sindroma". Jedino s ustrojenom pravnom državom u Europskoj uniji imaju građani BiH pri­liku ostvariti svoje težnje: blagostanje i kulturni identitet.

Projekt uspješnog budućeg ustroja Bosne i Hercegovine (sa znanstvenog aspekta) nužno je komparativno sagledavati u okviru uspješnih europskih demokracija. Od dva ekstre­mna tipa političkog sustava: čisto-parlamentarnog, većin­skog (Velike Britanije) i dogovornog, direktno-demokratskog (Švicarske) - bosanskohercegovačka realnost svojom nužnošću upućuje mnogo više na švicarski sustav federal­nih rješenja. Unitarnom britanskom sustavu (kojega tako­đer pokušavaju reformirati) svojstven je parlamentarni su­verenitet (najviša vlast pripada parlamentu), dok u švicar­skom Ustavu suverenitet ima narod u kantonima i save­zu. Također i polupredsjednički sustav francuskog tipa ne može obećavati prosperitet posvađane višenacionalne za­jednice. Njemački politički sustav (kao i austrijski, belgij­ski, kanadski i SAD-a) iskazuje se uspješnošću federalnih struktura, u kojima srednje razine po supsidijarnom prin­cipu pospješuje uzajamnu solidarnost građana i uspješnije kontroliraju višu razinu vlasti.

Polazeći od ovih nekoliko najvažnijih pretpostavki može se sa znanstvenom potporom postaviti teza o formiranju srednje razine u Bosni i Hercegovini kao tri ravnopravna kantona - na principu okupljanja već formiranih općina s većinskim nacionalnim stanovništvom određene nacije. Kanton bošnjačkih općina obuhvaćao bi općine s bošnjač­kom većinom, Kanton hrvatskih općina - općine s hrvat­skom većinom i Kanton srpskih općina (Republika Srp­ska) - općine sa srpskom većinom. Teritorijalna (ne)povezanost takvih cjelina, kao rezultanta narodnih volja dotič­nih općina, nije nikakva nužnost - jer sva tri kantona funk­cioniraju u efikasnoj saveznoj državi. (Primjera teritorijal­ne nepovezanosti ima dovoljno: u Švicarskoj preko dvade­set, u Njemačkoj, SAD-u, kao i u današnjoj BiH.)

Struktura i ovlasti bosanskohercegovačkih kantona (srednja razina) mogu biti, u glavnim postavkama, švicarskog i nje­mačkog tipa; znači više od sadašnje kompetentnosti kan­tona, a manje od današnjih entiteta; na principu supsidi­jarnosti. Kantoni (savezi istonacionalnih općina) rješava­li bi dakle sve što je relevantno za dotičnu nacionalnu zajed­nicu i time maksimalno pospješivali građansku solidarnost, tj. identifikaciju i brigu za vlastitim kantonom. Zakonodav­nu vlast u kantonu činio bi jednodomni Kantonalni sabor (skupština) od 70-120 zastupnika, koji su direktno birani po većinskom principu, tako da svaka općina bira po 1-3 za­stupnika (s obzirom na veličinu općinskog biračkog tijela). Ovim većinskim izborom (za razliku od općinskog propor­cionalnog), povećala bi se efikasnost odlučivanja i pojača­la kontrola zastupnika - koje bi općinski sabori (skupštine) dvotrećinskom većinom mogle u međuvremenu i smjenjiva­ti; kao što bi to mogli i općinski referendumi.

Izvršnu vlast vršio bi premijer kantona (direktno biran na četiri godine) - i kantonalna vlada (ministri kantonalnih ministarstava) koju predlaže premijer, a odobrava kanto­nalni sabor (skupština). Osim zakonodavne i izvršne vlasti, kantoni imaju i sudsku vlast. Iz potrebe teritorijalne pove­zanosti općina - kantoni se administrativno dijele u okru-ge (koje sačinjavaju teritorijalno bliže općine, upućene jed­na na drugu) ili okruge-gradove.

Koje su stvarne kompetencije kantona u tom ustroju?

Pregled sustava u cjelini

Nesporno je dakle da se u Bosni i Hercegovini iz stanja nee­fikasnosti i korumpiranosti, treba reformom sustava omo­gućiti učinkovitost i zakonitost, za što je od odlučujuće važ­nosti eksplicitni „dogovor naroda", tj. savezni ustav - akceptiran od sva tri naroda. Povijesni sporazum kao vrhovni za­kon savezne države, može dakle biti vidni garant savezništva i aktivnog uključivanja u sustav na svim razinama. Pregled stupnjevitih reformi, u manje-više svim zemljama, pokazu­je se puno težim i najčešće u korist trenutačnih nositelja sile. S unaprijed dogovorenim jasnim i simetričnim ustavom ak­tivirao bi se građanin-demokrat, kome bi se u prvom planu i pripisao suverenitet; suverenitet naroda u općinama i kan­tonima. Drugi plan suvereniteta pripada saveznoj razini u vidu Saveznog ustava i njegovog čuvanja. I naziv državne za­jednice trebao bi odražavati njezinu federalnost: prijedlog: Savezna država Bosna i Hercegovina.

Za ustavnost svih proizišlih zakona zadužen je Savezni ustavni sud, kao i za sve blokade u funkcioniranju susta­va. Savezni ustavni sud (u kome i u naredno vrijeme treba­ju sudjelovati europski stručnjaci), može uvijek zbog rele-vantnosti problema naložiti referendum: kantonalni ili sve-kantonalni (savezni).
Savezni ustav definira državni ustroj savezne države kao i kompetencije svih triju razina: savezne, kantonalne i op­ćinske. I to za sva zakonodavna, sudska i izvršna tijela na tim razinama.

Savezna vlast je nadležna za vanjsku politiku, sigurnost, obranu zemlje, za carine, novčarstvo.

Saveznu državu reprezentira predsjednik sa dva dopred­sjednika, koje na prijedlog kantonalnih sabora (skupština) bira Savezni parlament na zajedničkoj sjednici oba doma. Predsjedničko mjesto je rotirajuće po kantonu, na dvije go­dine, a dužina mandata u Predsjedništvu je najviše šest go­dina.

Saveznu izvršnu vlast čini savezni premijer i savezna vla­da (ministri saveznih ministarstava). Saveznog premijera predlaže predsjednik Zastupničkom domu na osnovi naj­više osvojenih mandata njegove koalicije, koji ga po mo­gućnosti usvaja, a Dom kantona ga potvrđuje.

Saveznu zakonodavnu vlast čini dvodomni Savezni parla­ment: Zastupnički dom i Dom kantona.

Zastupnički dom (200 zastupnika) bira se po proporcional­nom sustavu, ali tako da su općine po mogućnosti biračke jedinice; manje općine istog kantona udruženo biraju jed­nog zastupnika, a veće i velike po jednog, dva ili tri. (Ovim sustavom osigurava se preglednost, tj. odgovornost zastu­pnika, kao i njihovo eventualno prijevremeno smjenjivanje putem općinskih skupština ili referenduma.)

Dom kantona se sastoji od 51 izaslanika koje šalju tri kan­tonalna sabora (skupštine): svaka po 17 izaslanika. Natpo­lovičnu većinu čini najmanje 27 glasa, po 9 iz svakog kan­tona; a za zakone od vitalne kantonalne važnosti odluču­juća je suglasnost od najmanje 36 izaslanika, po 12 iz sva­kog kantona.

Oba doma su ravnopravna, s tim što Zastupnički dom za­jedno sa saveznim premijerom i vladom (uz pomoć struč­nih komisija i interesnih grupacija) priprema i - dono­si zakone u skladu sa Saveznim ustavom, a Dom kantona - osim što sudjeluje u pripremi zakona - potvrđuje zako­ne. U slučaju da Dom kantona( tj. pojedini klubovi kanto­na) ne odobre zakon, i tako blokiraju sustav, savezni premi­jer je dužan inicirati hitnu raspravu u Kantonalnim sabori­ma (skupštinama) i direktno zastupati zakonski prijedlog. U slučaju ponovljene blokade Savezni premijer priziva Sa­vezni ustavni sud, koji može narediti kantonalni ili savezni referendum.

Saveznom ustavnom sudu podređeni su kantonalni i op­ćinski sudovi.

Ministru obrane podređen je Savezni stožer (komanda) s tri kantonalne komponente.

Ministar sigurnosti zapovijeda Saveznom policijom, kojoj je podložna kantonalna i općinska policija

Princip federalnosti isključuje favoriziranje bilo kojeg grada (distrikta), jer osim glavnog grada u kom je smještena savezna vlada, i drugi gradovi po osnovi simetrije dobivaju ostale savezne institucije

Sve nekretnine od saveznog značenja, kao i željeznica, po­šta, autoceste, rudnici, hidrocentrale. trebaju biti u save­znom vlasništvu.

Zadaci i kompetencije srednje razine - kantona

U Saveznom ustavu je dakle nužno definirati razine držav­nog sustava kao i kompetencije pojedinih državnih tijela. Princip kompetencija u europskim i sjevernoameričkim fe­deralnim sustavima je vrlo raznolik, zbog mnoštva čimbe­nika - prije svega povijesnih. Švicarska državna uspješnost izrasla iz stoljetne lokalne samosvijesti, ili njemačka po­slijeratna težnja za demokratskom preglednošću, bazi­rale su svoje srednje razine na principu zakonodavne po­dređenosti saveznoj razini i pune kompetencije u sprovo-đenju zakonskih odluka, kontrolu glavnih financijskih toko­va, školstvo, zdravstvo, kulturu, medije, socijalnu skrb, unu-tarkantonalnu sigurnost, graditeljstvo, kantonalne ceste...; dakle - na principu supsidijarnosti: sve što srednja razi­na može sama povoljno riješiti spada u njezinu kom­petenciju, a sve što je od saveznog značenja rješava save­zna vlast. Ovakva kombinacija dokazanih političkih rješenja imala bi veliki izgled na motivaciju bih građana, jer bi u samom startu iskazivala svoju preglednost i garantirale svakoj od tri etnije zadržavanje svog nacionalnog identite­ta. Građanin, rasterećen nacionalne ugroženosti (jer mu je to srednjom razinom zagarantirano), razvijao bi mnogo više interkantonalnu solidarnost - bez koje nema soci­jalne povezanosti, ni osjećaja za zajedničku državu. Zastu­pnici i izaslanici pojedinih (etničkih) kantona imali bi svoju legitimnost ako ih biraju kantonalni sabori (skupštine) na osnovi njihovih političkih ideja i sposobnosti, a ne na prin­cipu zamagljenog „nacionalnog reda" vlastitog izjašnjava­nja ili gledanja na biološko podrijetlo.

Direktnost, dovoljna kompetentnost i preglednost srednje razine direktno bi se odražavali na demokratsko odlučiva­nje savezne razine kao i na njezinu kontrolu; što znači da bi savezna vlast bila ne samo kontrolirana od srednje razi­ne, nego i pod neposrednim pritiskom građanskog neza­dovoljstva. S druge strane, savezni premijer, ma kojoj etniji pripadao, i savezna vlada, imali bi dovoljno zakonskih mo­gućnosti za optimalno rješavanje nagomilanih problema. U tome bi svakako od velike prednosti bila ovakva trorazinska raspodjela zadataka i kompetencija, kao i direktna po­drška na svim razinama.

Savezna država Hrvatska i Bosna i Hercegovina

Ima ovaj plan samo jednu manu, a to je ovo hrvatske općine, srpske, bošnjačke...

Ko danas zna koja je čija... A izrezivanje je komplicirano.

Možda je logičan korak naprijed ipak umjesto toga biranje 17 zastupnika iz hrvatskih i mješovitih kantona.
Kao i 17 iz RS a ostalih iz bošnjačkih kantona.

Jako brzo bi postojeći kantoni se okrupnili. Dovoljno je vidjet onaj članak o različitim plaćama policajaca u KS i ZDK, samo je pitanje vremena kad će dopizdit Bošnjacima da se u Sarajevu uživa dok je bijeda uokolo.

I riješeno...

Znači polazno: općine ovakve kakve jesu, ustavno defini­rati, dovoljno financijski ojačati i prepustiti referendumu građana korekturu granica, ujedinjavanje, cijepanje kao i unutar sebe osnivanje mjesnih zajednica od posebne na­cionalne skrbi; (naravno uvijek u međuetničkom sporazumu)

Hm, uvijek me zanimalo, kako bi isto ovo izgledalo sa 4 jedinice, uostalom, izgleda da se Prud vadi iz naftalina...

Hm, uvijek me zanimalo, kako bi isto ovo izgledalo sa 4 jedinice, uostalom, izgleda da se Prud vadi iz naftalina...

Inače, mene fascinira da nitko dosad, pri tumačenju rata u BiH, nije naveo očitu činjenicu da se BiH 1992. raspala. Sve zajedničke institucije države su se raspale, a Alijina "vlast" nije imala ni legalitet, ni legitimitet.

Konstituirajuća sjednica Doma naroda Parlamenta Federacije u krnjem sastavu biće presedan s nesagledivim posljedicama, stav je tumača ustavnog prava

Oni ocjenjuju da bi njeno održavanje predstavljalo presedan sa nesagledivim posljedicama. Slično mišljenje imaju i u Centralnoj izbornoj komisiji BiH, gdje tvrde da, iako je sjednica zakazana, uslovi za njen rad još nisu stečeni. (BHT1)

Život je, međutim, išao svojim tokom. Entiteti su živeli svoj manje-više odvojen život, sem koliko se moralo zajedno, što legalno što na silu. U tom sveopštem paralelizmu, Republika Srpska se polako izdvajala boljom unutrašnjom organizovanošću i većim privrednim razvojem. Takav ishod u ovih petnaest godina može delovati iznenađujuće budući da su međunarodni činioci, dakle zapadni i islamski svet, i u političkom i u privredno-investicionom pogledu preferirali Federaciju, a defavorizovali Republiku Srpsku. Rezultat je bio dijametralno suprotan od namere i očekivanja. Na jednoj, favorizovanoj strani, potpuna politička i institucionalna disfunkcionalnost i privredna zavisnost, na drugoj, ciljno ugrožavanoj srani, političko stabilizovanje i znaci privrednog oporavka.

Petnaest godina dejtonske BiH pokazalo je u kom pravcu bi se mogle vršiti reforme sistema ako je osnovni cilj sadržan u dobroj funkcionalnosti ovog državnog saveza. Trebalo se, najpre, reformski fokusirati na izrazito nefunkcionalan deo saveza, a to je Federacija. Da li je podela na deset kantona najracionalnija; da li svaki kanton mora da ima sve organe vlasti, od skupštine i vlade sa ministarstvima do sudova; da li federalni nivo vlasti mora da ima toliki aparat, itd. Potom je trebalo ostaviti na snazi režim izvornog ustavnog rešenja za zajedničke nadležnosti i organe, i proveriti u vremenu da li on kao takav ispunjava svoje ustavne ciljeve i obaveze, pa tek onda ustavnim postupkom vršiti promene i preinačenja koja mogu doprineti većoj efikasnosti odlučivanja. Ukratko, trebalo je dati šansu mirovnom sporazumu i njegovom ustavnom ekvivalentu, a ne odmah se ostrviti na Republiku Srpsku sa viškom revanšističke ostrašćenosti.

Više je nego očigledno da je za opstanak Federacije BiH neophodan novi politički dogovor predstavnika hrvatskog i bošnjačkog naroda, što bi proishodilo novim ustavnim sporazumom. Ali, to je izostalo iz prostog razloga što je sveprisutni međunarodni činilac, čiji predstavnici dolaze iz zapadnog i islamskog sveta, stalno davao izglede Hrvatima i Bošnjacima da svoje unutrašnje probleme u Federaciji mogu rešiti na račun Republike Srpske. Pri tome je Bošnjacima stalno stavljana u izgled ekstraustavna centralizacija, a Hrvatima takođe ekstraustavan treći entitet. Obe operacije, međutim, mogle bi se sprovesti samo na račun Republike Srpske, dakle jedinog funkcionalnog elementa u državnom savezu.

Čini se da je tek sa nemogućom misijom lidera SDP da manjinu pretvori u većinu konačno postalo jasno šta je zapravo bošnjačka politička strategija. „Crveni Silajdžić“ ponaša se, istina, bahato i narcisoidno, kao što je to praktikovao i onaj pravi, ali istu politiku, samo za oktavu sniženim tonom, slijede i ostali pripadnici nacionalne političke elite i velika većina bošnjačkog biračkog tijela. U čemu se njih dvojica ipak razlikuju od ostalih? U tome što radikalnije nego iko drugi razvijaju poznati politički apsurd bošnjačke politike. Sa jedne strane, zalaganje za centralizaciju i unitarizaciju BiH, a sa druge, sistematska stigmatizacija i marginalizacija druga dva naroda. Silajdžić ranije, i Lagumdžija sada, samo prednjače u insistiranju na državi bez entiteta i kantona nastanjenoj građanima odnosno anacionalnim Bosancima, kao što, istovremeno, takođe prednjače i u sistematskom psovanju i pljuvanju i Srba i, nešto manje, Hrvata. Onaj prvi govorio je o RS kao genocidnoj tvorevini, njenim vođa ma kao ratnim zločincima i srpskom narodu kao agresorskom, a ovaj drugi, što direktno, što preko svojih medijskih partijskih aktivista, govori o srpskim i hrvatskim političkim partnerima kao o kriminalcima, primitivcima, diktatorima i fašistima. Pri tome obojica hoće jedinstvenu BiH upravo sa tim takvim komšijama. Kako to objasniti?

Neki smatraju da se ta želja za zajedničkim životom sa svojim neprijateljima može objasniti jedino u kategorijama patopsihologije političkog ponašanja. Pojedinac koji nastoji da pod isti krov dovede susjeda koga smatra kriminalcem i zločincem može se jedino okvalifikovati kao mazohista. To isto važi i za analogno ponašanje grupe, pa valja govoriti o nekoj vrsti kolektivnog ili nacionalnog mazohizmu u Bošnjaka.

Inače, mene fascinira da nitko dosad, pri tumačenju rata u BiH, nije naveo očitu činjenicu da se BiH 1992. raspala. Sve zajedničke institucije države su se raspale, a Alijina "vlast" nije imala ni legalitet, ni legitimitet.

Kontinuitet predratne vlasti je nastavljen i u ratu, bez obzira na to sto su srpski poslanici (ali ne svi), a poslije toga i hrvatski poslanici (ali ne svi) napustili skupstinu, tj. tim cinom su se srpski i hrvatski poslanici doveli u poziciju separatista. Slicna situacija je npr. Sri Lanka, imas centralnu vlast, protiv koje se bore (se borili) Tamilski Tigrovi oruzanim sredstvima, i kao takvi su oznaceni kao separatisti.

Vezano teme, sa oko 11% izborne snage, neki bi htjeli 1/3 drzavne vlasti, i plus jos mehanizam blokade 1/1 drzavne vlasti nacionalnim vetom???

Vezano teme, sa oko 11% izborne snage, neki bi htjeli 1/3 drzavne vlasti, i plus jos mehanizam blokade 1/1 drzavne vlasti nacionalnim vetom???

Aj bona, ajmo se više odlučit hoćete li vi Šeheristi višenacionalnu državu ili bošnjačkobosansku nacionalnu državu, pa da znam i ja kojem bloku da se priklonim a i da crtam granice ako je ovo drugo u pitanju...

Hebat se da ne uđe, ne ide, mora ući...

Aj bona, ajmo se više odlučit hoćete li vi Šeheristi višenacionalnu državu ili bošnjačkobosansku nacionalnu državu, pa da znam i ja kojem bloku da se priklonim a i da crtam granice ako je ovo drugo u pitanju...

Hebat se da ne uđe, ne ide, mora ući...