Kad se već izrugivao pojmu legitimiteta na način na kojem bi mu i zagriženi
komunisti čestitali, Izetbegović, inače pravnik po struci, na isti se način
igrao i sa sferom legalnoga. Ništa u toj sferi nije usporedivo s odlukom o mobilizaciji
Teritorijalne obrane (TO) 4. travnja 1992. godine. U trenutku kad
Predsjedništvo SR BiH donosi odluku o mobilizaciji dijela snaga Teritorijalne
obrane, BiH je još formalno u SFRJ i to je potpuno nelegalan čin, koji JNA
koristi za optužbe da Izetbegović izaziva rat. Paradoks je da bi vješt pravnik
vjerojatno na tome dokazao da su pravno gledano Muslimani počeli rat protiv
JNA, a ne obrnuto, što je naravno činjenični nonsens. To je bio povod Srbima
za potpuno napuštanje tijela vlasti, komandantu Republičkoga štaba TO da
protestira zbog toga čina, kao i za preuzimanje zgrade štaba od muslimanske
(para)vojske, a JNA da posve „legalno” dobije opravdanje za mobilizaciju svoje
pričuve. To je doista sfera „crnog humora”, no Izetbegović do kraja travnja
1992. nije dovodio u pitanje legitimitet JNA iako samo političkim slijepcima
nije bilo jasno da je ona srpska vojska. Čak i kad je BiH deklarativno priznata,
Izetbegović i dalje dogovara aranžmane s JNA sve dok ga 26. travnja u Skopju
Blagoje Adžić i Branko Kostić nisu grubo prizemljili. No, iracionalno je jaka
značajka A. Izetbegovića. Čak i u izjavi koju je dao nakon debakla u Skopju
Izetbegović izražava nadu da će se JNA možda „pretvoriti u bosansku armiju,
odnosno u oružane snage BiH”.7 Poanta je da je bošnjačka Teritorijalna
obrana, tj. Armija BiH jednako (ne)legalna koliko i ostali sudionici u ratu.
Naravno, priznati to u Sarajevu značilo bi samoubojstvo u socijalnom smislu,
no ipak bih od nekoga tko se predstavlja povjesničarem očekivao minimum
intelektualnoga poštenja, posebice kad proziva druge zbog navodno sličnih
postupaka.


Politika povijesti ili politika laži – povodom
jednoga prikaza u Preporodovu Journalu
DAVOR MARIJAN
https://hrcak.srce.hr/246367