HercegBosna.org

HercegBosna.org

Forum Hrvata BiH
 
Smartfeed Smartfeed    Sada je: čet kol 21, 2014 8:00 pm.

Vremenska zona: UTC + 01:00 [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 874 post(ov)a ] 
Stranica Prethodna  1, 2, 3, 4, 5 ... 35  Sljedeća
Autor/ica Poruka
 Naslov: Busovača
PostPostano: pon stu 09, 2009 8:08 pm 
Offline
Avatar

Pridružen/a: ned svi 03, 2009 3:45 pm
Postovi: 16532
Između Hrvata i Muslimana-Bošnjaka javljaju se sve više napetosti i trzavice te dolazi do pojedinačnih incidenata. Pripadnici Armije BiH 23. siječnja 1993. godine u selu Kaćuni postavljaju barikadu na regionalnoj prometnici Kiseljak-Busovača-Travnik. Tu su istog dana zaustavljena i ubijena četiri vojnika HVO-a. Jedan od njih je bio Ivica Petrović, Nikičin, zamjenik zapovjednika Vojne policije HVO-a. Od toga dana sve su napetiji odnosi između Armije BiH i HVO-a.

U samoj Busovači 24. siječnja 1993. godine ubijen je jedan Hrvat civil i jedan vojni policajac HVO-a. Tog dana počinje oružani napad Armije BiH na busovačka sela Kaćuni, Turići, Gusti Grab, Bukovice, Radeljevići, Oselište, Brezovik, Bilalovac, Nezirovići i Bešice. U tom napadu ubijeno je sedam civila: Ankica Batista (Ivina), Miro Grubešić (Markov), Niko Krišto (Lukin), Ljuba Ljubičić (Jozina), Anto Šimić (Nikin), zvan Tone, i Anto Šteko (Nikin).

Svjedokinja, rođena 1926. godine, dala je iskaz o tome kako je stradalo selo Javor poviše Kaćuna, blizu Šudina u općini Busovača: "Do mog prvog susjeda Stapića bilo je oko 100 metara, a ispred njegove kuće sam ugledala Ramiza, također susjed, kako stoji ispod jednog hrasta i viče: ‘Ejube, nemoj paliti!’, a ja nisam znala što se dešava. Odjednom se plamen vatre izvio iz kuće Joze Stapića, a prema mojoj kući je trčao Jozin sin Anto, a za njim su pucali Muslimani. Anto je, desetak metara od moje kuće, pao. Odjednom se zaderala Antina majka i dotrčala do njega: ‘Sine moj nek’ su te i ubili, nek’ te nisu dušmani živog u svoje ruke uhvatili.’ Ja sam im prišla i dala joj krpu, a ona je obrisala Antu po licu, bio je mokar od znoja.

Pogođen je u leđa gdje je imao ranu, a na prsima još veću ranu. Odmah je bio mrtav. U tom momentu došao je i Antin otac, povikao je: ‘Nek’ je poginuo - poginuo je za slobodu.’ Ja sam otišla u kuću, uzela deku, donijela špag i dva podvora. Špag smo omotali oko podvora i stavili u deku, da bi mogli prenijeti Antu do njegove kuće, ali dok smo došli do nje - već je izgorila! Samo su zidovi ostali.

Unijeli smo ga u šupu pored kuće gdje je bio 15 dana mrtav. Majka je Antina bila kod mene i svaki dan išla da mu upali svijeću, a kad god bi došla, našla bi izjutra šupu otvorenu, njega otkrivenog. Išla je u štab Muslimana u obližnju Rijeku i molila ih da joj daju sahraniti sina. Nisu joj dali. Tek nakon 15 dana pozvali su je Muslimani iz Šudina da ga sahrane i to u bašti kraj kuće.

Tri dana poslije napada došli su Muslimani i pljačkali po kući. Odnijeli su mi svu hranu iz kuće i 50 kg soli. Zbog toliko soli su me provocirali i rekli da solim ustašama, a ja sam im rekla da nisam vidjela ustaše od onog rata. Uzeli su i 30 kg šećera, graha, brašna, a ja, kako sam bila daleko od prvog centra za opskrbu, uzimala sam tolike količine hrane, a i djeca su mi slala novce i pakete hrane iz Švicarske.

I 15 ovaca su mi odnijeli, a svaka tri-četiri dana ponovno su dolazili da pljačkaju, mada više nisu imali što da nose. Zatim su prešli na kuću mojih sestara. Jedan dan, kad su mi kuću pljačkali, jedan vojnik, Musliman, dvadesetogodišnjak, otišao je u kuću mojih sestara, moju sestru je uvukao u podrum i silovao je.

Ona ima 65 godina. Taj dan, subota uvečer, 30. siječnja 1993., došao je njihov zapovjednik, meni nepoznat. Dotrčala je moja sestra plačući i rekla da ju je silovao jedan njegov vojnik, na što je on samo odmahnuo rukom. Otišli su dalje kroz selo u Šudine."

Prosje


Po snijegu, ogrnuti bijelim plahtama, oko 30 vojnika Armije BiH, 28. siječnja 1993. godine, upalo je u selo Prosje. Pred prijetećom opasnošću svjedok, rođen 1932. i Nikica Livančić rođen 1937. godine, počeli su bježati. Prešli su oko 20 m kad su ih zasuli meci. Kako je bio na vrhu strmine, svjedok se skotrljao niz nju, pronašao neku vikendicu i u nju se sklonio. Kada je svanulo, izašao je van sav smrznut. Na vrhu strmine našao je mrtvo tijelo Nikice Livančića zvanog Zelko. Bio je rasječen rafalima po prsima. Svjedok je pobjegao, sklonio se u kuću Jozana Blaževića u Donjem Polju, a kasnije otišao u Busovaču. Tri dana poslije toga vratio se s nekoliko osoba i dostojno pokopao Nikicu Livančića.

Krajem siječnja 1993. godine vojnici Armije BiH su u zasjedi u jednom šumarku u blizini mjesta Čep, u općini Busovača, dočekali J. Ć., i nekog Marijana, trgovca, koji je stanovao u mjestu Čep kod crkve sv. Nikole. U toj zasjedi trgovaca Marijana ubili su muslimani-bošnjaci u civilu, ali su bili pripadnici Armije BiH. Tada je J. Ć. zarobljen i držan u zatvoru tri dana. Kada je davao iskaz o tome zločinu i svome zarobljavanju, a bilo je to 12. travnja 1993. godine, još uvijek se nije usudio identificirati ubojice, iako ih osobno poznaje. Kasnije su imena ubojica saznata od drugih svjedoka.

Najžešći napad postrojbi Armije BiH na Busovaču dogodio se 25. ožujka 1993. godine. Oko 8.500 vojnika raznih postrojbi Armije BiH krenulo je iz pravca Zenice, Visokog, Kaknja i Fojnice na Busovaču. Grad je bio u okruženju i blokiran, ali je 1.400 vojnika HVO-a sve to izdržalo i obranilo grad od napada postrojbi Armije BiH.

Putiš i Kuber

Rani jutarnji sati 17. travnja 1993. godine bili su kobni za Hrvate, stanovnike sela Kuber i Putiš. Počeo je topničko-pješački napad na Busovaču, a otpor vojnika HVO-a bio je odlučan. No, u dva sela, Putišu i Kuberu, u kojima je živjelo nacionalno i konfesionalno miješano stanovništvo, vojnici Armije BiH masakrirali su 60 hrvatskih civila.

U ranu zoru osam brigada Armije BiH krenulo je u opći napad iz sela Mejdani, Grablje, Silosi i Polom. U toj borbi poginulo je osam civila i vojnika Hrvata. U selu Pazićima 3. svibnja 1993. godine pronađena su tijela petorice ubijenih Hrvata.


Šarići

Busovačko selo Šarići postrojbe Armije BiH su spalile 12. lipnja 1993. godine, a granatirana su sela Putićevo i Polje. U toj borbi poginula su tri vojnika HVO-a, pet civila je ranjeno, a nanesena je velika materijalna šteta na obiteljskim kućama i gospodarskim zgradama. Istoga dana je napadnuto i selo Ravno u kojemu su potpuno spaljene tri obiteljske hrvatske kuće.


Busovačka planina


Oko 15 km jugozapadno od Busovače uzdiže se Busovačka planina, na njoj je izletište Busovačke staje, koje su 15. lipnja 1993. godine bile stratište za hrvatske civile. Jedan skupina izbjeglica i drugih putnika došla je do Busovače s namjerom da otputuje u tuzlansko područje. Kada im je 14. lipnja bilo jasno da od puta nema ništa, odlučili su se povratiti u Hrvatsku i pridružili su se konvoj u koji je toga dana krenuo za Sebešić, po hranu za busovačke građane. U tome konvoju bilo je 15 civila iz Brčkog, sedam iz Tuzle i oko 70 iz Busovače. Oni su teškom mukom stigli na Busovačku planinu, gdje su se trebali odmoriti, okrijepiti i konje nahraniti, a putovalo se jedno vrijeme automobilima, pa konjima te pješke. A što ih je čekalo na Busovačkim stajama? O tome govore dvije svjedokinje.

Prva, rođena 1965. godine ovako je opisala to stradanje: "Dok smo se mi odmarali ta uniformirana i naoružana lica su nas opkolila. Ne znajući da smo opkoljeni, krenuli smo oko šest sati. Samo dvije minute kasnije počela je pucnjava sa svih strana (po tome sam znala da smo opkoljeni). Izbezumljena od straha uspjela sam puzeći doći do potoka, udaljenog oko 50 metara, gdje su uspjeli dopuzati i neki drugi. Taj potok i meni i njima poslužio je kao jedino sklonište. Pucnjava nije prestajala, nego se sve više i više pojačavala. Počeli su nas gađati i tromblonima, iz minobacača i to konstantno tri sata.

Nitko od nas nije imao priliku da se pomakne iz vode. Medu prvima je bio ranjen čovjek koji je uzaludno tražio pomoć, ali mu nitko nije mogao pomoći zbog zlokobnih granata, rafala i snajpera. Poslije tri sata neprekidne pucnjave stišalo se, uspjela sam se nekako izvući iz vode te prenijeti nekoliko ranjenih ili poginulih. U mojoj blizini bio je i Šime, dečko iz vojne pratnje, koji nas je pokušavao zaštititi i ohrabriti.

On mi je kazao da pucaju muslimansko-bošnjački vojnici u što sam se i ja potom uvjerila. Zborno su pjevali arapske pjesme uz povike ‘Allahu ekber’ i međusobna dovikivanja s jednog kraja na drugi: ‘Seide, idemo u potok da ih pokoljemo’, pa onda, ‘Ustaše, predajte se, ionako ćemo vas pobiti’. Bilo mi je nepojmljivo da netko može pucati na obične ljude, civile, ali pucali su i poslije zastrašujućih dovikivanja i ranjavali, ubijali sve do pet sati popodne. Da nam nije stigla pomoć, sve bi nas pobili. Poslije, kada je stigla pomoć i kada sam se malo smirila, primijetila sam stravičnu sliku koja me podsjetila na one filmove o Vijetnamu, sve okolo mene je bilo izrovano, zapaljeno od silnih granata, čak je bilo i napola izgorenih ljudi.

Tog dana, l5. lipnja 1993., muslimanski vojnici bez imalo razloga ubili su i ranili više desetina civila. Mnogih detalja se ne sjećam vjerojatno zbog psihičkog šoka. Poslije pružene liječničke pomoći, doznala sam da je ubijeno 14 ljudi. Jedan od poginulih bio je medicinski tehničar, jedan vojak iz pratnje, ostali su bili civili. Tom prigodom ranjeno je još i osam civila i 10 vojaka, koji su u međuvremenu stigli da vide što se događa. Imena poginulih i stradalih ljudi su mi nepoznata, nisam iz ovih krajeva".

Druga svjedokinja, rođena 1962. godine, ovako je vidjela i doživjela tragediju na Busovačkim stajama: "14. lipnja 1993. su nam ljudi rekli da ide jedan konvoj po hranu do Sebešića te da im se možemo pridružiti i onda se dalje probijati do Vakufa i Prozora.

Nas 15 se ukrcalo u vozila (svi smo bili civili), prebačeni smo do Peske u području Busovačke planine. Osim nas Brčaka, bilo je i sedam Tuzlančana, ostali su bili domaći ljudi, konjovodci, njih sedamdesetak. Preko Sebešića je bio jedini put za dopremu hrane.

Konjovodci su bili mahom starci i dječaci. I mi smo također vodili konje. U našoj pratnji je bilo i nekoliko vojnika HVO-a, čiji je broj varirao jer su neki usput odlazili na položaje. Oko tri ujutro smo krenuli iz Peske. Put je bio težak i blatnjav. Konjovodci su išli prečicom, a nekolicina nas je bila na traktoru koji je išao okolnim putem. U jednom trenutku traktor se pokvario i mi smo produžili ulijevo uz neke stijene. Vojnici su nosili nekog ranjenog čovjeka.

Naš prethodnik je u jednom momentu, oko četiri sata, sreo dva vojnika za koje mu se činilo da nisu pripadnici HVO- a, jer nisu imali plave trake oko ruku, pitao ih je: ‘Jest li vi naši?’ Kada mu nisu odgovorili, produžili smo dalje. Oko pet smo došli do izletišta Busovačke staje. Bila je magla i svanjivalo se. Bilo je to na ledini dugačkoj oko sto metara. Dio kolone je pristizao. Konje se hranilo. Mi, Brčaci, okupili smo se oko jedne jele, posjedali na torbe i pokrili se dekama jer je bilo hladno. Izviđači su, dok smo se mi odmarali, otišli naprijed.

Najednom, oko pet i pol, po nama je otpočela pucnjava. Pucalo se sa svih strana. Bili smo, očito, opkoljeni. Odmah potom uslijedila je i minobacačka vatra, a sa stijena su bacali ručne bombe i tukli nas mitraljezom. Sve ovo oružje razlikujem jer sam s bratom odlazila na linije u Brčkom. Počeli smo puzati i tražiti zaklone. Jedna preplašena svezana kobila me pogodila kopitom u glavu. Srećom je bilo puno paprati i ljudi su se sakrivali u nju. Ranjeni su vrištali i zapomagali, ali najstrašnije je bilo slušati vrištanje ranjenih konja. Ja sam upuzala u nekakav potok i ostala ležati u njegovu koritu, u vodi.

Muslimani su bili na nekih trideset do četrdeset metara od nas. Bjesomučno su pucali, uzvikivali nerazumljive, vjerojatno arapske riječi. Razumjela sam ‘Allahu ekber’, Dovikivali su nam:’Poklat ćemo vas, ustaše, zaklat ćemo vas samo da padne noć, upamtit ćete Sandžaklije, gdje vam je sad Kordić da vas oslobodi’.

Kad su počeli tući granatama po potoku, ispuzali smo i otkrili kraj kolibe neke rovove i unutra upuzali. Jedna mina, mislim od 120 mm, pala je na zemunicu u koju smo upuzali i urušila je. Petar Filipović iz Brčkog je ozlijeđen. Bježali smo kroz rov prema stjenjaku. Morali smo propuzati kroz zemunicu čije su grede gorjele. Kako smo bili mokri od potoka vatra nas nije uhvatila. I koliba se uz rov zapalila pa se urušila u rov. Morali smo izaći iz rova i prepuzati dio čistine.

Tom prilikom je ranjen Niko Brnjić-Zeko, ali se uspio obrušiti u rov. Tamo je bio još jedan ranjenik, Žarko Vujica iz Busovače. Previla sam ga u predjelu kuka. Rovovi su bili puni ljudi. Bilo je hladno, a pucnjava i granatiranje se nastavljalo. Netko od muslimana-bošnjaka je otpjevao cijelu pjesmu, valjda na arapskom, u kojoj sam prepoznala samo ‘Allahu ekber’.

Vodu smo štedjeli za ranjenog Žarka Vujicu. Bojali smo se mraka. Većina ljudi je razmišljala kako da im živi ne padnu u ruke, razmišljajući i o najgorem. Negdje oko četiri i pol popodne stigla nam je pomoć. Pomoć je zvao ranjeni Marinko Popović. U jednom momentu zapaljena koliba se srušila na njega, on, nemoćan da puže, jer je bio ranjen u trbuh, izgorio je u strašnim mukama. Nakon što su stigli naši i probili obruč, Muslimani su se razbježali.

Kao medicinska sestra išla sam pružati pomoć ranjenicima. U jednom rovu sam našla šest ranjenika, dva vojnika i četiri civila. Znam Matu Čota, umro je sutradan, Dalibora Bingasa koji je još u Splitu, u bolnici. Bio je tu još i Pero Šimić iz Gradačca, te civili iz Busovače. Vojnicima ne znam ime. Počeli smo okupljati mrtve i ranjene. Iskupili smo 16 mrtvih, jedan od njih je bio i Mirko Anušić iz Zovika, kod Brčkog, čovjek koji je također pošao svojoj rodbini u Brčko. Ja sam osobno previla 20 ljudi. Od toga četvoricu "mojih" Brčaka - osim Dalibora Bingasa, Iliju Filipovića te Niku Brnjića. Od svih ranjenika koje sam ja previla samo jedan je imao jednu ranu, a svi ostali su bili više puta pogođeni metcima ili gelerima. Bila je još nekolicina ranjenika koje ja nisam previjala. Imena ostalih ranjenih i mrtvih ne znam jer su to ljudi iz Busovače. Među ranjenima je bilo desetak civila."


Kaćuni - "Silos"


U selu Kaćunima kod Busovače bio je logor za uhićene Hrvate, nazvan "Silos". U njemu su se muslimansko-bošnjački policajci na razne načine iživljavali nad uhićenicima. U logoru "Silos" boravio je i jedan Hrvat iz Fojnice kao zatočenik u periodu od 4. srpnja do 13. rujna 1993. godine. O onome što je doživio u logoru "Silos" pismeno je svjedočio 4. studenog 1994. godine. Evo izvoda iz toga dokumenta:

"Jedan od njih, visok, s kratkom bradicom i francuskom kapicom na glavi, u ruci nosi svjetiljku, bateriju, i svjetlost upire u oči svakom od nas. Traži nekog tko mu je u mirna vremena "stao na žulj". Priđe mom prijatelju Zlatanu. Udara ga šakom u glavu. To je činio gotovo pedeset puta. Ja nisam brojao, a niti sam smio gledati, jer i ja čekam nešto slično. Vrijeme je kasno, negdje iza ponoći. Prisiljavao ja Zlatana da prizna nešto što je neistinito. Često smo bili maltretirani i batinani. Za klozet smo išli grupno, po četiri. Kada bi se grupa vraćala, mi bismo mimikom ispitivali : tuku li? Ako tuku, znači mi se ne javljamo za odlazak na klozet.

Ja sam trebao da idem u klozet na mokrenje, 28. srpnja 1993. godine oko 18:00, jer više nisam mogao izdržati. Zarobljenici su u prostoriji mokrili u duboku gumenu čizmu. Na polasku u klozet, ponio sam čizmu punu mokraće. Policajac me pitao: ‘Tko je to mokrio, jesi li ti?’ Ja sam odgovorio da nisam. Idući do klozeta rekao mi je: ‘Nemoj da bi ko pobjegao.’ Rekao sam mu; ‘Neće nitko pobjeći.’ Znao sam da sam ja tu sam. Rekao mi je da spustim čizmu, što sam i učinio. Reče mi: ‘Ja mnogo volim nastavnike’ i tri puta me udario šakom u predjelu grla, jabučice.

Poslije toga tri dana nisam mogao gutati ni pljuvačku od bolova. U zgradi je bilo složeno oko 500 komada sitne pune cigle. Pri vraćanju iz klozeta po četvorica bi stala uz tu ciglu, na udaljenosti od metra. Iza nas bi stajala grupa od 30 Muslimana pomiješana s policijom i civilima. Mi bismo digli ruke u vis licem okrenuti prema cigli i čekali da nas netko nabije u ciglu. Tko god je ulazio u ćeliju, mi smo morali stajati mirno, gledati medu nožne prste, a ruke su morale biti pozadi. Donosili su nam njihov list ‘Preporod’, koji je netko od nas morao glasno čitati da odjekuje ćelija. Tjerali su nas da se klanjamo nekoliko večeri do pola sata uz glasni povik ‘Allahu ekber’. Policajac bi stajao na hodniku i govorio: ‘Jače, mamu vam ustašku’.

Jednog dana prišao je policajac stavljajući mi kalašnjikov na želudac govoreći: ‘Ti si mozak HVO-a. Ti sve znaš. Ti si taj što si prodavao hrvatske knjige i udžbenika. Mali Hrvatić’. To je sve bilo lažno. Nisam poznavao niti jednog od policajaca koji su nas tukli. Pitali su me znam li pismo bosančicu. Rekao sam mu da ne znam. Rekli su mi da ću naučiti i dobio batina po leđima. Najteži dan u tjednu bio je petak. Tog dana kroz naše ćelije prošlo bi od 100 do 150 Muslimana koji su išli u džamiju u Kaćune. Mi smo stajali mirno. Oni bi nas gledali i govorili bi: ‘Pobijte tu ustašku đubrad, što će na ovoj zemlji.’

Iznad nas bio je otvoren prostor ispod krova na visini oko 12 metara. Preko nas letjeli bi golubovi i prljali po nama. Sve je to trebalo izdržati. Na objed smo poslije mjesec i pol počeli ići izvan ćelije. Išli smo u tankim čarapama na nogama jer nismo imali nikakvu obuću. Po povratku, noge bi bile mokre i prljave. Jeli smo po dvojica iz jednog tanjura. Tanjur je često stajao pored ljudskog izmeta, blizu klozeta, a mi smo bili gladni i morali smo jesti."

U busovačkom selu Čep gnusno je silovana Luca Vuleta, kći Mije Perića, rođena u Kiseljaku 1923. godine. Noću, između 7. i 8. prosinca 1993. godine u njenu kuću upala su tri naoružana vojnika u maskirnim uniformama s oznakama Armije BiH. Oni su je najprije tukli, nogama i šakama, potom tako premlaćenu nekoliko puta silovali. Nakon svega glavu su joj razbili tupim predmetom, zatim su nožem na njenoj glavi napravili rasjekotinu i napustili kuću. Luca je ostala u besvjesnom stanju. Po prilici 16 sati poslije toga zločina pronašli su je susjedi i prebacili je u bolnicu u Zenici. Pripadnici MUP-a u Zenici su izjavili da je silovana, da nosi više povreda po glavi nanesenih tupim predmetom i jednu rasjekotinu, načinjenu vjerojatno nožem. Od zadobivenih rana preminula je 10. prosinca 1993. godine, te sahranjena na groblju Prašnica u Zenici.

Postrojbe Armije BiH 3. siječnja 1994. godine granatiraju Busovaču. Od krhotina granate pogiba Marica Sušanj (1952.), majka petero djece, a desetak civila je ranjeno, medu njima i Miroslav, njezin sin.

Dva dana po potpisanom primirju između HVO-a i Armije BiH u selu Oselište ubijen je civil Stipo Tomas. Mufid Rafalija i Fikret Vreta, pripadnici Armije BiH, bombama i dugim cijevima napali su kuću Stipe Tomasa, kojega ubijaju u nazočnosti njegove supruge, kćerke i dviju malodobnih unuka.

Hrvati, žrtve ratnog zločina na području općine Busovača za sukoba HVO-a i Armije BiH su:

Ankica Batista, rođena 1929., iz Nezirovića, civil, ubijena ispred svoje kuće 25. siječnja 1993.; Anto Bošnjak, rođen 1932., iz Polja, civil, ubijen snajperom ispred svoje kuće 20. srpnja 1993.; Mladen Bošnjak, rođen 1978., iz Busovače, dijete, ubijen granatom ispred svoje kuće 18. travnja 1993.; Marijan Čavara, rođen 1936., iz Gustog Graba, civil ubijen krajem siječnja 1993.; Anđa Grubešić, rođena 1934., iz Donjih Solakovića, civil, ubijena granatom ispred svoje kuće 18. travnja 1993.; Anđa Grubešić, rođena 1935., iz Oselišta, civil, ubijena u kući 30. siječnja 1993.; Mijo Grubešić, rođen 1934., iz Oselišta, ubijen kod svoje kuće 30. siječnja 1993.; Jozo Krišto, rođen 1930., iz Polja, civil, poginuo od granate kod svoje kuće 20. travnja 1993.; Niko Krišto, rođen 1927., iz Gustog Graba, civil, ubijen ispred svoje kuće 25. siječnja 1993.; Milka Katava, rođena 1943., iz Busovače, civil, poginula od granate kod svoje kuće 20. travnja 1993.; Nikica Livančić, rođen 1937., iz Prosja, civil, ubijen krajem siječnja 1993.; Ljuba Ljubičić, rođena 1936., iz Kaćuna, civil, ubijena krajem siječnja 1993.; Pero Ljubičić, rođen 1922., strijeljan i masakriran 26. siječnja 1993.; Manda Marić, rođena 1955., civil, ubijena snajperom u Vitezu 1. studenog 1993.; Mario Mitrović, rođen 1988., prognanik iz Zenice, dijete, ubijen snajperom 18. listopada 1993.; Kata Pravdić, rođena 1924., iz Bukovca, civil, ubijena ispred svoje kuće 4. lipnja 1993.; Augustin Radoš, rođen 1964., ubijen 26. siječnja 1993. u Dusini.; Franjo Rajić, rođen 1965., ubijen 26. siječnja 1993. u Dusini.; Marko Rajić, civil, ranjen bez oružja pred svojom kućom, od zadobivenih rana umro u bolnici.; Pero Rajić, dvadesetogodišnjak, zarobljen kao vojnik HVO-a i strijeljan.; Zvonko Rajić, rođen 1954., vojnik HVO-a, ucijenjen uhićenjem obitelji došao na pregovore pa mučki izmrcvaren i ubijen.; Gospava Stanišić, Srpkinja, živa spaljena u Dusini.; Anto Šimić, rođen 1938., iz Oselišta , civil, ubijen ispred kuće 25. siječnja 1993.; Anto Šteko, rođen 1935., iz Gustog Graba, civil, ubijen ispred kuće 25. siječnja 1993.; Marica Šušnja, rođena 1954., iz Busovače, civil, poginula od granate u svojoj kući 4. siječnja 1994. godine.; Miroslav Šušnja, rođen 1978., iz Buosvače, dijete, ubijen granatom ispred svoje kuće 18. travnja 1993.; Stipe Tomas, rođen 1935., iz Oselišta, ubijen u svojoj kući od bombi i hitaca iz dugih cijevi, 27. siječnja 1994.; Ruža Totić, rođena 1966., prognanica iz Zenice, civil, ubijena granatom kod kuće u koju je smještena 20. rujna 1993.; Luca Vultea, iz Čepa, rođena 1923., civil, pretučena nogama i rukama, udarana tupim predmetom po glavi, višekratno silovana, umrla od posljedica mučenja 10. prosinca 1993.; Mara Znahor, rođena 1948., iz sela Donje Ravne, civil, ubijena granatom kod svoje kuće 20. rujna 1993.


Armija BiH teško je oštetila nekoliko sakralnih katoličkih objekata. Župna crkva Sv. Jurja u Busovači projektilima i granatama postrojbi Armije BiH od 25. siječnja do 25. prosinca 1993. godine je stradala; razbijeni su vitraji, krov, prozori i vrata, uništeno je svetohranište, postaje Križnog puta, misno ruho i crkveni namještaj.

Filijalna crkva Sv. Nikole Tavelića u selu Kaćunima, podignuta 1970./71., devastsirana je i oštećena; krov je oštećen, razbijeni su prozori i vrata, uništeno svetohranište, postaje križnog puta, misno ruho, povađene sve instalacije. U Lašvi je grobljanska kapela spaljena od 25. do 31. siječnja 1993. godine. U isto vrijeme postrojbe Armije BiH također su spalile grobljansku kapelu u selu Prosju.

Osim spomenutih teških slučajeva kršenja normi međunarodnog prava na području općine Busovača, koji je bio pod nadzorom Armije BiH, potpuno je opljačkano 400 seoskih imanja Hrvata uključujući sve pokretne stvari kućanstva, vozila, poljoprivredne strojeve, alate, instalacije zgrada, a ono što se nije moglo opljačkati je zapaljeno. Djelomično je opljačkano oko 250 kućanstava Hrvata. Posječeni su voćnjaci i privatne šume hrvatskih posjednika, a cilj je dati do znanja Hrvatima da se nemaju gdje vratiti pa je sve to počinjeno u skladu s politikom provedbe etničkog čišćenja.

Na području dijela općine Busovača pod nadzorom Armije BiH sada živi tek petnaestak Hrvata, ostali su prognani, njih oko 1.800. U gradu Busovači živi četrdesetak Muslimana i oko 250 Srba.

Prema raspoloživoj dokumentaciji hrvatskih vlasti općine Busovača, poznati su najodgovorniji za počinjene zločine, a organizatori i naredbodavci su visoki časnici Armije BiH general Vehbija Karić, Refik Lenda, Enver Hadžihasanović i drugi. Popis neposrednih počinitelja ratnih zločina se mijenja jer se prikupljeni dokazi nadopunjuju novim pojedinostima i spoznajama. Među osumnjičenima su Derviš Sarajlić, zvani Gico, iz sela Hajrić i Tahir Saračević, Rašidov, iz Busovače, koji su organizirali akcije zastrašivanja hrvatskog pučanstva i provodili etničko čišćenje. Za ratne zločine počinjene nad Hrvatima Busovače osumnjičeni su i Hajrudin Delić, Raif Rizvić, Adis Palalija (Mujin), Selver Topalović, Vahid Tolja, Fikret Vreto, Mufid Rafalija i Hajrudin Selman (Zihdijin).


Vrh
   
 
 Naslov: Ratna bolnica u Novoj Biloj
PostPostano: pon stu 09, 2009 8:18 pm 
Offline
Avatar

Pridružen/a: ned svi 03, 2009 3:45 pm
Postovi: 16532
Za ratnih sukoba u Lašvanskoj dolini, Hrvati su najednom ostali bez mogućnosti liječenja tj. bez bolnice. Ona u Travniku je dospjela pod isključivu upravu Muslimana-Bošnjaka. S ratnim stradanjima civila, a posebno vojnika HVO-a, sve jače je rasla potreba za bolničkom zdravstvenom ustanovom na području Lašvanske doline. Stoga je 13. prosinca 1992. godine u Novoj Biloj osnovana bolnica "Dr. fra Mato Nikolić", nazvana imenom čovjeka koji je bio prvi diplomirani liječnik u Bosni. Franjevačka provincija Bosna Srebrena je za potrebe bolnice ustupila najprije dvije vjeronaučne dvorane, ali kasnije i druge crkvene prostore pa su jedno vrijeme bolesnici ležali i u samoj župnoj crkvi Svetoga Duha. Medicinski ravnatelj bolnice bio je dr. Tihomir Radić, a ravnatelj uime Franjevačke provincije Bosne Srebrene bio je fra Franjo Grebenar.

Župa Nova Bila živjela je tako u specifičnim uvjetima rata u Bosni i Hercegovini. Sukob izmedu Hrvata i Muslimana-Bošnjaka župi i stanovništvu donijeli su mnogo nevolja. Do sredine svibnja 1993. godine u njoj je bilo pet poginulih i 25 ranjenih osoba. U svibnju 1993. u nju se sklonilo 2600 izbjeglica, a u srpnju broj se već popeo na 5000.

U sukobu s HVO-om, Armija BiH granatama tuče bolnički kompleks u Novoj Bili, a 10. rujna 1993. oko 18 sati cijelo punjenje VBR-a ispaljuje na bolnicu, oštećeni su zidovi i stakla, ranjenici su zasuti gelerima. Taj čin predstavlja ratni zločin prema više međunarodnih konvencija. Čak su vojnici Armije BiH zatvorili i vodovod pa bolnica i ranjenici jedno vrijeme nisu imali vode. Kako je Nova Bila bila odsječena od Zapadne Hercegovine i Dalmacije, teški bolesnici i ranjenici su prebacivani helikopterima, uz opasnost da budu srušeni. O radu Franjevačke bolnice donosimo nekoliko autentičnih svjedočanstava da bi se što plastičnije prikazale sve grozote rata.


Dr. Ankica Kolar-Jurčević:

"Nas šestoro je počelo odlučujuću borbu za život, a protiv smrti koje je zaista bilo puno. Imali smo samo jednu prostoriju za ranjenike, a njih je pristizalo sve više i više. Na kraju smo otvorili i samu crkvu. Ranjenike smo morali stavljati na crkvene klupe, jer nismo imali dovoljno kreveta. Kako sam tih dana molila Boga da prestane ovo ludilo! Svaki put kad prođem pored oltara, podignem visoko oči prema raspelu i nebu i zamolim Boga da nas sačuva. I zaista, i Bog i medicina borili su se tih dana za život i dobro, a protiv smrti i zla. Gledala sam stotine i stotine ranjenih i mrtvih i, vjerujte, to se ne zaboravlja.

Bilo je lipanjsko predvečerje, čak bi pomislili i da je predivno da se u daljini nisu čule eksplozije i detonacije granata. I tada su počeli stizati. Prvo dvoje, troje, pa opet troje ranjene djece. Granata je pala baš među njih dok su se igrali. Oni su se samo igrali, kao i sva ostala djeca ovog svijeta. To se ne zaboravlja.

Djevojčica od šest godina ostala je bez lijeve potkoljenice. Morala sam hitno u operacijsku dvoranu da je amputiramo. Moji koraci su bili teški kao olovo znajući da će ta djevojčica biti doživotni invalid. Bilo je dosta amputacija ekstremiteta i zaista to nije baš tako lako uraditi, naročito meni, mladoj liječnici, koja se nije prije susretala s takvom vrstom povreda.

Zvali smo ga Čupo. Imao je bujnu, crnu kosu i samo dvadesetak godina. Bio je hrabar vojnik. Imao je tešku povredu trbuha, operirali smo ga, ali mu je bila potrebna dijaliza. Mi je nismo imali, dok je druga (muslimansko-bošnjačka) strana to imala, ali nisu dopuštali našim ranjenicima da se liječe u njihovim ustanovama. On je umirao tiho, nečujno. Borio se govoreći da će on izdržati, da je on jak. Hrabrio je druge oko sebe dok se polako gasio. toliko sam mu željela pomoći, a bila sam nemoćna, kao i moje kolege. Umro je u jedno jesenje popodne, a ja sam taj dan bila očajna, misleći na ovaj okrutni rat koji je odnio toliko života, a nije mu se vidio kraj.

Ponekad sam se pitala odakle ja i moje kolege, kao i sve medicinsko osoblje bolnice, crpimo snagu. Radili smo bez prestanka. Operirali u podrumu, previjali rane u crkvenim klupama, na podu. Dežurali smo bez prestanka, a nismo bili umorni. Tih ratnih dana bili smo uz naš narod i dušom i tijelom. Davali smo i posljednje atome snage... Nekako tih zimskih dana napadnuta su diverzantskim akcijama neka sela oko Viteza. Bilo je užasno gledati te mučki ubijene muškarce, žene i djecu. Da, i djecu. Na rukama sam držala mušku bebu od četiri mjeseca, mučki ubijenu na spavanju, jer je u predjelu kralježnice, zapravo bubrega, imala prostrijel od puščanog metka. Beba je spavala, dok je zločinac pucao. Sjećam se i sada, bila je prelijepa. Poslije sam saznala da joj je otac teško ranjen, a majka ubijena i ostavljena na kućnom pragu. Tako su mnoge obitelji ožalošćene i unesrećene."


Ljubica Rakočević:

"Operacijska dvorana je bila smještena u podrumu župne kuće. Prostor je mali i vlažan, a znalo se raditi neprekidno po 24 sata. U početku, a ni sada, nemamo sve potrebne aparate, niti dovoljno instrumenata za operativne zahvate. I pored svega toga, radilo se neumorno. Ranjenici su stizali svakodnevno. Još uvijek mi u ušima odzvanja plač i jauk majki, supruga, sestara za svojim poginulima. Uvijek sam suosjećala s patnjama ljudi, naročito bolesne djece ili, još gore, kada su bila ranjena, što se često događalo u ovom ratu. Toliko je djece otrgnuto od djetinjstva, od njihovih bezazlenih igara, toliko ih je postalo invalidima bez jedna ili dvije noge, bez ruke, prstiju i s drugim teškim povredama. Trebalo je to gledati, raditi i sve to izdržati. Sjećam se situacije gdje su ranjeni majka i sin kome je bilo četiri godine, a kćerku je usput izgubila. Nekad se znalo primiti za jedan dan 60, pa i više ranjenika. Životi su spašavani često u hodniku, na podu. Još uvijek mi je živo u sjećanju kad dr. Perić traži skalpel i otvara kožu pacijentu koji je na podu, jer više nigdje nema mjesta, klemom steže krvni sud i tako mu spašava život, a poslije nastavlja rad u operacijskoj dvorani".59



Fra Zoran Livančić:

"Što ću najduže pamtiti?

Jednog dana, oko Božića 1993. godine, čuo sam da je iz Buhinih Kuća dovezeno jedno dijete, mrtvo. Sišao sam vidjeti što se dogodilo. Djeteta nije više bilo u bolnici, preneseno je u mrtvačnicu. Dolje sam našao zamotano dijete u krvavoj plahti. Kada sam ga otkrio, osjetio sam da mu je tijelo toplo. Sestra mi je rekla da je dvogodišnje dijete doneseno u spavaćici, što je znak da je ubijeno na spavanju. Da, dijete je mrtvo, ali tko je i zašto pucao na njega iz neposredne blizine? Tada smo previli dijete novom, bijelom plahtom da bismo mogli saopćiti istovremeno ranjenom ocu da može doći i vidjeti svoje mrtvo dijete. Svijeća koju smo djetetu zapalili vjerojatno nije ni dogorjela, a već su stigli novinari koji su željeli snimiti nešto atraktivno. Mrtvo dijete nije im bilo atraktivno jer je taj prizor suviše okrutan za gledatelje u Europi. Istog dana u bolnici se rodila beba.”


Dr. Ivanka Madžar-Šimić:

Polako i stidljivo, počela je stizati pomoć u lijekovima od međunarodnih organizacija, a povremeno su nam dolazili pomoći i liječnici. Dolazak prvog helikoptera kojim ćemo evakuirati najteže ranjenike u bolnice u Hrvatskoj, leteći kroz kišu metaka koje su Muslimani-Bošnjaci iz svih oružja uputili na njega, učinilo je da se malo više ponadamo da će ovaj narod preživjeti.

Glas o patnjama i borbi Hrvata središnje Bosne polako se probijao u svijet i vijesti o pripremanju konvoja Bijeli put daju nam novu injekciju da izdržimo. Kada se dva dana prije Božića konvoj probio do Nove Bile i kada smo ugledali uzdignute ruke dr. Slobodana Langa, mnoge oči nisu mogle zadržati suze. Nama u bolnici radost je umanjila činjenica da liječnicima, koji su nam također krenuli u pomoć, muslimansko-bošnjačka vojska nije dopustila prolaz. Međutim, dočekali smo i prvu liječničku ekipu koja nam je kasnije došla pomoći. Njihova pomoć, njihove riječi ohrabrenja, utjehe i uvjeravanja da nismo sami značile su za nas beskrajno mnogo. Za mjesec dana, koliko su proveli s nama, i oni su se mogli uvjeriti u sve strahote koje smo proživljavali. Muslimansko-bošnjačko topništvo i snajperisti punili su bolnicu. Mnogo je djece stradalo. Potresan je slika kad dr. Željko Bušić gotovo preklinje časnika UNPROFOR-a da helikopterom evakuira snajperom teško ranjenog sedmogodišnjeg dječaka, a časnik na to samo odmahuje glavom, nikada neće izblijediti iz mog sjećanj ".


Dr. Tihomir Perić - kirurg:

"Ne znajući što nas očekuje i koju će povijesnu ulogu imati Franjevačka bolnica ‘Dr. fra Mato Nikolić’, vremenom smo, uz nadljudske napore, bolnicu doveli u funkciju. Željeli smo postati prva privatna franjevačka bolnica na Balkanu, ali smo u ružna, ratna vremena postali bolnica koja spašava živote Hrvata, kao i stoljetna hrvatska ognjišta na prostorima središnje Bosne. Kada se pogleda što je u Franjevačkoj bolnici učinjeno da sad, vidimo slijedeće:

- od 3. lipnja 1993. godine bila je to jedina bolnica za Hrvate središnje Bosne, za oko 80.000 stanovnika;
- prva operacija u općoj anesteziji urađena je 5. prosinca 1992. godine;
- 5. lipnja 1993. godine radom su počeli transfuzija i rodilište;
- do 2l. kolovoza 1994. godine, kada je utemeljena Hrvatska bolnica ‘Dr. fra Mato Nikolić’ urađeno je slijedeće: u bolnici je ležalo, ili na neki drugi način se liječilo oko 11500 pacijenata, od toga je 5230 osoba bilo ratno ranjeno. Izvedeno je oko 1260 teških operacija u općoj anesteziji, a oko 6000 operativnih zahvata u lokalnoj i spinalnoj anesteziji. Za godinu dana u rodilištu je rođeno 542 djece, a 656 djece liječeno je u bolnici. Od toga broja 231 dijete je bilo ratno ranjeno, 119 djece umrlo je u bolnici. U središnjoj Bosni od snajperskih hitaca smrtno je pogođeno 45 djece, a 35 ih je smrtno stradalo od posljedica granatiranja."

Osnivanje Franjevačke bolnice "Dr. fra Mato Nikolić" u Novoj Biloj bila je prijeka potreba hrvatskog stanovništva. Oko 80 tisuća Hrvata Lašvanske doline dotada se liječilo u bolnicama u Travniku i Zenici. Kada su muslimansko-bošnjačke vlasti u potpunosti preuzele vlast u tim gradovima, Hrvatima su postala zatvorena vrata tih bolnica.

Postojanje Franjevačke bolnice bila je najveća osuda rata u središnjoj Bosni. Ona je razotkrila mnoge maske. Najprije se pokazalo da Armije BiH ne poštuje međunarodne konvencije pa u travničku i zeničku bolnicu ne prima ranjene i bolesne Hrvate. Osim toga, Armija BiH puca na helikoptere koji prevoze teške ranjenike iz Nove Bile u Hrvatsku. Nova Bila je pokazala i svu ravnodušnost Europe prema stradanjima Hrvata u središnjoj Bosni. Europa je vrlo kasno pružila medicinsku pomoć bolnici u Novoj Biloj. Pala je maska s lica UNPROFOR-a, koji ne prihvaća ranjenog sedmogodišnjeg dječaka kojemu je hitan specijalna medicinska pomoć. I novinari su pokazali koliko im može biti stalo do istine. Njih ne zanima dijete ubijeno na spavanju, jer je to "okrutna slika", pa doziraju stravu smrti da se Europa na uznemiruje.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: HRVATSKO-MUSLIMANSKI SUKOB
PostPostano: pon stu 09, 2009 9:21 pm 
Offline

Pridružen/a: sri svi 06, 2009 2:27 pm
Postovi: 104
Crni bombarder je napisao/la:
Koji je bio zadnji polozaj HVO prema Kacunima, u pravcu Kiseljaka?

Zar nije Brestovsko sa druge strane bilo u rukama HVO-a?

Hocu reci, zar je trebalo uzeti cak 30 km prostora, da se spoji sa Kiseljakom?

Mar-kan, je li ikada tokom rata postojala opasnost da Vitez padne u ruke muslimanima, odnosno, jeste li ikada osjetili da bi se to moglo desiti? znam da jedno vrijeme rata muslimanskom vrhovnistvu Vitez odnosno Lasvanska dolina bila glavna meta uopce, tamo su se slale najelitnije postrojbe muslimanske armije, pa pitam je li postojala ikada opasnost da to sve padne.



Nije bas cijelo Brestovsko linija razgranicenja je bila na groblju u selu Kazagici... a dole na cesti neznam tocno gdje bila. Upravu si treba manje od 30 km do brestovska cca-21-22km kada bi se pratila cesta...


Vrh
   
 
 Naslov: Re: HRVATSKO-MUSLIMANSKI SUKOB
PostPostano: pon stu 09, 2009 9:27 pm 
Offline

Pridružen/a: sri svi 06, 2009 2:27 pm
Postovi: 104
Mar-kan je napisao/la:
Ne bi je ni čuvali,samo dok dođe 30-ak tenkova iz Kiseljaka.


Markane tu nebi bili samo nasi tenkovi relativno lako su mogli biti prebaceni i njihovi tenkovi iz Zenice na to podrucije.
A uostalom tenk u Srednjoj Bosni nema neku funkciju laka su meta.
Nama je falilo ljudi kao sto i sam dobro znas. Jedino kada bi se preko teritorija VRS iz Hercegovine prebacilo 5000 vojnika ili cak vise onda bi se taj proboj mogao izvesti i ocuvati. Time bi HVO preko teritorija VRS stekao operativnu i djelom teritorijalnu povezanost.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: HRVATSKO-MUSLIMANSKI SUKOB
PostPostano: pon stu 09, 2009 9:34 pm 
Offline
Avatar

Pridružen/a: ned svi 03, 2009 3:45 pm
Postovi: 16532
quick_nick je napisao/la:
Crni bombarder je napisao/la:
Koji je bio zadnji polozaj HVO prema Kacunima, u pravcu Kiseljaka?

Zar nije Brestovsko sa druge strane bilo u rukama HVO-a?

Hocu reci, zar je trebalo uzeti cak 30 km prostora, da se spoji sa Kiseljakom?

Mar-kan, je li ikada tokom rata postojala opasnost da Vitez padne u ruke muslimanima, odnosno, jeste li ikada osjetili da bi se to moglo desiti? znam da jedno vrijeme rata muslimanskom vrhovnistvu Vitez odnosno Lasvanska dolina bila glavna meta uopce, tamo su se slale najelitnije postrojbe muslimanske armije, pa pitam je li postojala ikada opasnost da to sve padne.



Nije bas cijelo Brestovsko linija razgranicenja je bila na groblju u selu Kazagici... a dole na cesti neznam tocno gdje bila. Upravu si treba manje od 30 km do brestovska cca-21-22km kada bi se pratila cesta...


Gdje je bio punkt poslije ako si prolazio,linija je išla pored one džamije,blizu Blaškićeve kuće (ćaća mu je ubijen iz snajpera mislim)


Zadnja izmjena: Mar-kan; pon stu 09, 2009 9:42 pm; ukupno mijenjano 1 put/a.

Vrh
   
 
 Naslov: Re: HRVATSKO-MUSLIMANSKI SUKOB
PostPostano: pon stu 09, 2009 9:39 pm 
Offline
Avatar

Pridružen/a: ned svi 03, 2009 3:45 pm
Postovi: 16532
quick_nick je napisao/la:
Mar-kan je napisao/la:
Ne bi je ni čuvali,samo dok dođe 30-ak tenkova iz Kiseljaka.


Markane tu nebi bili samo nasi tenkovi relativno lako su mogli biti prebaceni i njihovi tenkovi iz Zenice na to podrucije.
A uostalom tenk u Srednjoj Bosni nema neku funkciju laka su meta.
Nama je falilo ljudi kao sto i sam dobro znas. Jedino kada bi se preko teritorija VRS iz Hercegovine prebacilo 5000 vojnika ili cak vise onda bi se taj proboj mogao izvesti i ocuvati. Time bi HVO preko teritorija VRS stekao operativnu i djelom teritorijalnu povezanost.


To sam rekao onako više "figurativno"...Mislio sam da bi iz pravca Kiseljaka (plan je bio spajanje tih područja,zaustavljen je kad je abih izgubila Zavrtaljku,jer je ubrzo potpisano primirje) ušlo u Lašvansku enklavu puno toga od oružja i ljudstva...a između ostalog i tenkovi-samohotke i sl.,što od HVO-a,što od VRS-a kojih se znatan dio sklonio u kiseljačku vojarnu poslije povlačenja oko Sarajeva.

Da li se sjećaš topničke vatre iz pravca Uskoplja-Makljena,Kiseljaka...kad su pogađali položaje abih naspram naših?To je bilo u završnim mjesecima sukoba.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: HRVATSKO-MUSLIMANSKI SUKOB
PostPostano: pon stu 09, 2009 9:43 pm 
Offline

Pridružen/a: sri svi 06, 2009 2:27 pm
Postovi: 104
Mar-kan je napisao/la:
quick_nick je napisao/la:


Nije bas cijelo Brestovsko linija razgranicenja je bila na groblju u selu Kazagici... a dole na cesti neznam tocno gdje bila. Upravu si treba manje od 30 km do brestovska cca-21-22km kada bi se pratila cesta...


Gdje je bio punkt poslije ako si prolazio,linija je išla pored one džamije,blizu Blaškićeve kuće...


pa sticajem okolnosti jedan kolega mi je zapao u Kiseljaku i nije se mogao vratiti, pa je bio prebacen na Kazagice i Brestovsko to je znaci sa lijeve strane kad se krene prema Kiseljaku pa se skrene pored onog njihovog doma na Brestovsku pa gore cestom uzbrdo. Sad neznam dole ispod gdje im je blize cesti bila linija...


Vrh
   
 
 Naslov: Re: HRVATSKO-MUSLIMANSKI SUKOB
PostPostano: pon stu 09, 2009 9:51 pm 
Offline
Avatar

Pridružen/a: ned svi 03, 2009 3:45 pm
Postovi: 16532
Crni bombarder je napisao/la:
je li ikada tokom rata postojala opasnost da Vitez padne u ruke muslimanima, odnosno, jeste li ikada osjetili da bi se to moglo desiti? znam da jedno vrijeme rata muslimanskom vrhovnistvu Vitez odnosno Lasvanska dolina bila glavna meta uopce, tamo su se slale najelitnije postrojbe muslimanske armije, pa pitam je li postojala ikada opasnost da to sve padne.


Bilo je kritično par puta-Bobaši,Krčevine-Dubravica,Križančevo selo (Dubravica),Buhine kuće...
Kad je Zabrđe izgubljeno,nije toliko kritično bilo jer je to ipak planina,podaleko od središta.Iako se osjetilo zbog drugih stvari.
Bilo je zahebano i na Sofi,Jardolu,Zabilje,ali najviše se sjećam ovih gore navedenih.

Našao sam neku vojnu kartu Lašvanske doline ,pa ću pomalo crtati po njoj...


Vrh
   
 
 Naslov: Re: HRVATSKO-MUSLIMANSKI SUKOB
PostPostano: pon stu 09, 2009 9:58 pm 
Offline

Pridružen/a: sri svi 06, 2009 2:27 pm
Postovi: 104
Mar-kan je napisao/la:
quick_nick je napisao/la:

Markane tu nebi bili samo nasi tenkovi relativno lako su mogli biti prebaceni i njihovi tenkovi iz Zenice na to podrucije.
A uostalom tenk u Srednjoj Bosni nema neku funkciju laka su meta.
Nama je falilo ljudi kao sto i sam dobro znas. Jedino kada bi se preko teritorija VRS iz Hercegovine prebacilo 5000 vojnika ili cak vise onda bi se taj proboj mogao izvesti i ocuvati. Time bi HVO preko teritorija VRS stekao operativnu i djelom teritorijalnu povezanost.


To sam rekao onako više "figurativno"...Mislio sam da bi iz pravca Kiseljaka (plan je bio spajanje tih područja,zaustavljen je kad je abih izgubila Zavrtaljku,jer je ubrzo potpisano primirje) ušlo u Lašvansku enklavu puno toga od oružja i ljudstva...a između ostalog i tenkovi-samohotke i sl.,što od HVO-a,što od VRS-a kojih se znatan dio sklonio u kiseljačku vojarnu poslije povlačenja oko Sarajeva.

Da li se sjećaš topničke vatre iz pravca Uskoplja-Makljena,Kiseljaka...kad su pogađali položaje abih naspram naših?To je bilo u završnim mjesecima sukoba.


djelovanja iz pravca Kiseljaka se sjecam bilo je jako cudno kad su granate prelijetale nas prvo smo bili zbunjeni sta je ovo ... poslije smo bili sretni ma da neznam koji je to efekat imalo neznam jesu li sve pogadjale zadane ciljeve al znam da je psiholoski jako djelovalo na nas a i na njih :D


Vrh
   
 
 Naslov: Re: HRVATSKO-MUSLIMANSKI SUKOB
PostPostano: pon stu 09, 2009 9:59 pm 
Offline
Avatar

Pridružen/a: ned svi 03, 2009 3:45 pm
Postovi: 16532
quick_nick je napisao/la:
Mar-kan je napisao/la:

Gdje je bio punkt poslije ako si prolazio,linija je išla pored one džamije,blizu Blaškićeve kuće...


pa sticajem okolnosti jedan kolega mi je zapao u Kiseljaku i nije se mogao vratiti, pa je bio prebacen na Kazagice i Brestovsko to je znaci sa lijeve strane kad se krene prema Kiseljaku pa se skrene pored onog njihovog doma na Brestovsku pa gore cestom uzbrdo. Sad neznam dole ispod gdje im je blize cesti bila linija...


Buraz i njegova ekipa su se danima izvlačili preko Crnog vrha-B.staje dok su sišli u Busovaču (ostali u Sebešiću :smajl037 )


Vrh
   
 
 Naslov: Re: HRVATSKO-MUSLIMANSKI SUKOB
PostPostano: pon stu 09, 2009 10:00 pm 
Offline
Avatar

Pridružen/a: čet lis 08, 2009 7:58 pm
Postovi: 18643
Lokacija: Gl. grad regije
Mar-kan je napisao/la:
quick_nick je napisao/la:

pa sticajem okolnosti jedan kolega mi je zapao u Kiseljaku i nije se mogao vratiti, pa je bio prebacen na Kazagice i Brestovsko to je znaci sa lijeve strane kad se krene prema Kiseljaku pa se skrene pored onog njihovog doma na Brestovsku pa gore cestom uzbrdo. Sad neznam dole ispod gdje im je blize cesti bila linija...


Buraz i njegova ekipa su se danima izvlačili preko Crnog vrha-B.staje dok su sišli u Busovaču (ostali u Sebešiću :smajl037 )


Zajedno s Ramljacima?

_________________
Emenikalo, Junuz Emenikalo, agent 001.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: HRVATSKO-MUSLIMANSKI SUKOB
PostPostano: pon stu 09, 2009 10:01 pm 
Offline

Pridružen/a: uto lip 16, 2009 2:37 pm
Postovi: 900
Mar-kan je napisao/la:
Crni bombarder je napisao/la:
je li ikada tokom rata postojala opasnost da Vitez padne u ruke muslimanima, odnosno, jeste li ikada osjetili da bi se to moglo desiti? znam da jedno vrijeme rata muslimanskom vrhovnistvu Vitez odnosno Lasvanska dolina bila glavna meta uopce, tamo su se slale najelitnije postrojbe muslimanske armije, pa pitam je li postojala ikada opasnost da to sve padne.


Bilo je kritično par puta-Bobaši,Krčevine-Dubravica,Križančevo selo (Dubravica),Buhine kuće...
Kad je Zabrđe izgubljeno,nije toliko kritično bilo jer je to ipak planina,podaleko od središta.Iako se osjetilo zbog drugih stvari.
Bilo je zahebano i na Sofi,Jardolu,Zabilje,ali najviše se sjećam ovih gore navedenih.


Aha, ovo je koliko znam sjeverna strana obrane, a tu su napadali krajisnici, zar ne?

Kolika je istinska prijetnja bila mahala? pitam jer imam neke prijatelje u onim zgradama kod postaje, jednom prilikom smo stajali na prozoru i pokaze mi ovaj kolega rukom na tu mahalu i kaze e tu su bili oni... malo mi je nestvarno da su bili tako blizu, pa ono je prakticno uz centar grada...

Po njemu, oni su se vise plasili HVO-a, posebno zbog Vitezit "kucne radinosti"... sta ste im vec istresali na glavu, bojlere sa dinamitom? :zubati

Vezano za Kiseljak, cesto sam tamo zbog posla i tako, pa sam jednom prilikom bio kod nekih poznanika u Rausevcu, a zanimljivost, susjedno selo Svinjarevo muslimansko selo :zubati


Vrh
   
 
 Naslov: Re: HRVATSKO-MUSLIMANSKI SUKOB
PostPostano: pon stu 09, 2009 10:02 pm 
Offline
Avatar

Pridružen/a: ned svi 03, 2009 3:45 pm
Postovi: 16532
Junuz Djipalo je napisao/la:
Mar-kan je napisao/la:

Buraz i njegova ekipa su se danima izvlačili preko Crnog vrha-B.staje dok su sišli u Busovaču (ostali u Sebešiću :smajl037 )


Zajedno s Ramljacima?


Jok...bili po zadatku na drugom bojištu,u međuvremenu sve blokirano-hvataj se šume :ujko


Vrh
   
 
 Naslov: Re: HRVATSKO-MUSLIMANSKI SUKOB
PostPostano: pon stu 09, 2009 10:05 pm 
Offline

Pridružen/a: uto lip 16, 2009 2:37 pm
Postovi: 900
Inace, na nekom srpskom portalu sam vidio ratne snimke napada mundjosa na Bobase, likvidacija ranjenih HVO vojnika, pred kamerama, mrtvi civili po cesti, ona bradata bagra senluci oko njih... sud BiH ne namjerava procesuirati ove zlocine ili? zna neko bilo sta o tome?


Vrh
   
 
 Naslov: Re: HRVATSKO-MUSLIMANSKI SUKOB
PostPostano: pon stu 09, 2009 10:15 pm 
Offline
Avatar

Pridružen/a: ned svi 03, 2009 3:45 pm
Postovi: 16532
Od 37 sekunde počinje i slika...


Zadnja izmjena: Mar-kan; pon stu 09, 2009 10:26 pm; ukupno mijenjano 1 put/a.

Vrh
   
 
 Naslov: Re: HRVATSKO-MUSLIMANSKI SUKOB
PostPostano: pon stu 09, 2009 10:25 pm 
Offline
Avatar

Pridružen/a: ned svi 03, 2009 3:45 pm
Postovi: 16532
Crni bombarder je napisao/la:
Inace, na nekom srpskom portalu sam vidio ratne snimke napada mundjosa na Bobase, likvidacija ranjenih HVO vojnika, pred kamerama, mrtvi civili po cesti, ona bradata bagra senluci oko njih... sud BiH ne namjerava procesuirati ove zlocine ili? zna neko bilo sta o tome?


Na youtube-zločini mudzahedina u srednjoj bosni,ima svakavih scena,pa ne bih klip na forum...


Vrh
   
 
 Naslov: Re: HRVATSKO-MUSLIMANSKI SUKOB
PostPostano: pon stu 09, 2009 10:41 pm 
Offline

Pridružen/a: pon ruj 28, 2009 10:16 pm
Postovi: 1159
Lokacija: Tamo gdje je Srednja Bosna gdje je Vlasic planina, Vilenica, Bukovica, Lasvanska dolina...
Mar-kan je napisao/la:
Crni bombarder je napisao/la:
je li ikada tokom rata postojala opasnost da Vitez padne u ruke muslimanima, odnosno, jeste li ikada osjetili da bi se to moglo desiti? znam da jedno vrijeme rata muslimanskom vrhovnistvu Vitez odnosno Lasvanska dolina bila glavna meta uopce, tamo su se slale najelitnije postrojbe muslimanske armije, pa pitam je li postojala ikada opasnost da to sve padne.


Bilo je kritično par puta-Bobaši,Krčevine-Dubravica,Križančevo selo (Dubravica),Buhine kuće...
Kad je Zabrđe izgubljeno,nije toliko kritično bilo jer je to ipak planina,podaleko od središta.Iako se osjetilo zbog drugih stvari.
Bilo je zahebano i na Sofi,Jardolu,Zabilje,ali najviše se sjećam ovih gore navedenih.

Našao sam neku vojnu kartu Lašvanske doline ,pa ću pomalo crtati po njoj...


Zabrđe je bilo u opasnosti kad je palo mislim prvi put znam da su pokojni Tuka i njegovi dobro odradili poso na zaustavljanju muslimana (tu su se oni relativno ugrožavali Princip)... Znam da je bila pometnja i frka jer je i poginulo naši ljudi gore, Kasnije su se naši ukopali dole bliže Zaselju tu je bilo neko naše zapovijedništvo (dijelili cigare i dr.) prije polaska mislim Jelin skok tako da se zvalo gdje se crta držala.. ali to je zima već bila to... Dio crte držala Travnička brigada pomago i naš PZO (Bagara) kad ustreba...
Mislim da je obrana Zabrđa više imala psihološkog efekta za nas.. a to se i pokazalo poslije pada (ne samo ovdje) što kažu brdo ko brdo samo se dobro ukopaš ispod brda i to je to... Ali znam da je poginulo naših gore i zato vrijedi ga spomenut...


Vrh
   
 
 Naslov: Re: HRVATSKO-MUSLIMANSKI SUKOB
PostPostano: pon stu 09, 2009 11:11 pm 
Offline

Pridružen/a: sri svi 06, 2009 2:27 pm
Postovi: 104
Mar-kan je napisao/la:
Crni bombarder je napisao/la:
Inace, na nekom srpskom portalu sam vidio ratne snimke napada mundjosa na Bobase, likvidacija ranjenih HVO vojnika, pred kamerama, mrtvi civili po cesti, ona bradata bagra senluci oko njih... sud BiH ne namjerava procesuirati ove zlocine ili? zna neko bilo sta o tome?


Na youtube-zločini mudzahedina u srednjoj bosni,ima svakavih scena,pa ne bih klip na forum...


ta snimka je cisti primjer kako smo gubili polozaje ... njihovi napadi su sablonski a mi nedovoljno spremni ...


Vrh
   
 
 Naslov: Re: HRVATSKO-MUSLIMANSKI SUKOB
PostPostano: pon stu 09, 2009 11:12 pm 
Offline

Pridružen/a: čet lis 01, 2009 7:48 pm
Postovi: 66
Lokacija: Lašvanska dolina
Crni bombarder je napisao/la:
Mar-kan je napisao/la:

Bilo je kritično par puta-Bobaši,Krčevine-Dubravica,Križančevo selo (Dubravica),Buhine kuće...
Kad je Zabrđe izgubljeno,nije toliko kritično bilo jer je to ipak planina,podaleko od središta.Iako se osjetilo zbog drugih stvari.
Bilo je zahebano i na Sofi,Jardolu,Zabilje,ali najviše se sjećam ovih gore navedenih.


Aha, ovo je koliko znam sjeverna strana obrane, a tu su napadali krajisnici, zar ne?

Kolika je istinska prijetnja bila mahala? pitam jer imam neke prijatelje u onim zgradama kod postaje, jednom prilikom smo stajali na prozoru i pokaze mi ovaj kolega rukom na tu mahalu i kaze e tu su bili oni... malo mi je nestvarno da su bili tako blizu, pa ono je prakticno uz centar grada...

Po njemu, oni su se vise plasili HVO-a, posebno zbog Vitezit "kucne radinosti"... sta ste im vec istresali na glavu, bojlere sa dinamitom? :zubati

Vezano za Kiseljak, cesto sam tamo zbog posla i tako, pa sam jednom prilikom bio kod nekih poznanika u Rausevcu, a zanimljivost, susjedno selo Svinjarevo muslimansko selo :zubati




Pa bilo je kritičnih trenutaka u Vitezu. Nekad mislim da smo imali sreće a ustvari smo se borili i to žestoko.


U početku sukoba imali smo malo pješačkog naoružanja (pušaka i municije). Spas nam je bio exploziv iz principa. Nema šta nismo minirali... :zubati
Bojleri sa dinamitom su bili samo mali dio tog adsenala... :palacgore1
Sjećam se jednom kad sam bio na liniji dođoše ovi naši inžinjerci kod nas u rov da nas obavijeste da moraju aktivirati televizorku i da se ne izlazimo. Ajd mi kontamo pukniće malo jače i to je to. Mina stajala na čošku kuće (kuća na sprat sa pločom)... kad je to roknulo...imali smo osječaj da nam se bunker premjestio 10 metara dalje. Mi provirili vani a kuće nigdje... ja nisam mogo vjerovat. Radilo se o velikoj tzv."fugasi" a ovi nam nisu rekli :zubati

Što se tiće mahale nije bila neka prijetnja, više smetnja. Da je organizacija i koordinacija HVO-a bila odpočetka kakva je i trebala biti i to bi se lako zauzelo. Tek pred kraj rata se ozbiljnije krenulo u zauzimanje ali oprezno, kuća po kuća ili bolje da kažem soba po soba :zubati
i bi potpisano primirje i stalo se sa svime


Vrh
   
 
 Naslov: Re: HRVATSKO-MUSLIMANSKI SUKOB
PostPostano: uto stu 10, 2009 5:10 pm 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sub srp 18, 2009 3:14 pm
Postovi: 5195
Lokacija: Na dženazi BiH

_________________
slika


Vrh
   
 
 Naslov: Re: HRVATSKO-MUSLIMANSKI SUKOB
PostPostano: uto stu 10, 2009 6:58 pm 
Offline

Pridružen/a: pon ruj 28, 2009 10:16 pm
Postovi: 1159
Lokacija: Tamo gdje je Srednja Bosna gdje je Vlasic planina, Vilenica, Bukovica, Lasvanska dolina...
Haaški sud u obrazloženju presude spominje brojne zločine nad hrvatskim civilima i zarobljenicima prije otvorenog sukoba HVO-a i Armije BiH
Premda su relativno niske kazne na koje je Haaški sud sredinom ožujka osudio generala Armije BiH Envera Hadžihasanovića i brigadira Amira Kuburu za ratne zločine počinjene nad Hrvatima u središnjoj Bosni izazvale ogorčenje dijela javnosti, objašnjenje ove presude - zasad objavljeno samo na francuskom jeziku - moglo bi baciti posve novo svjetlo na rat između Hrvata i Bošnjaka u BiH tijekom 1993. godine, ali i na ulogu Hrvatske u ratnim zbivanjima u BiH.

Dosad je u većem dijelu javnosti, pa i hrvatske, vladalo mišljenje da su sukobe HVO-a i Armije BiH u travnju 1993. potaknuli Hrvati, pomognuti iz Zagreba, želeći nametnuti svoju dominaciju, odnosno na terenu provesti odredbe tadašnjeg Vance-Owenova mirovnog plana. No, ono što stoji u presudi Hadžihasanoviću i Kuburi, odnosno što je na temelju izvedenih dokaza utvrdio Haaški sud, upućuje na nešto drukčiji kontekst početka sukoba Hrvata i Bošnjaka.
Sarajevski tjednik Dani objavio je dijelove obrazloženja presude u kojima se spominju brojni zločini koje su mudžahedini počinili nad hrvatskim civilima i ratnim zarobljenicima u središnjoj Bosni, čak i prije nego što je počeo otvoreni sukob HVO-a i Armije BiH.
Hadžihasanović i Kubura relativno su blago kažnjeni jer zasad nije dokazana njihova izravna odgovornost za zločine mudžahedina, odnosno muslimanske brigade u sastavu Armije BiH, ali to ne mijenja ništa u činjenici da su se ti zločini, poput onoga u Dusini, dogodili i da za njih netko treba odgovarati.
No, možda najvažniji dokumenti koji se spominju u presudi su dosad nepoznate zapovijedi i "depeše" od 19. i 20. siječnja 1993. kojima je zapovjedništvo Trećega korpusa Armije BiH zapovjedilo razmještanje postrojbi i spremnost za uporabu dijelova 7. muslimanske brigade.
»Za sukobe u svim gradovima HZ Herceg-Bosne je preuranjeno, iako je i ta opcija predviđena«, stoji u "depeši" koju je potpisao Hadžihasanović, čak tri mjeseca prije nego što će početi sukob Hrvata i Bošnjaka.
Sarajevski tjednik piše da je ovakva tvrdnja iz generalove "depeše" »šokantna«, jer se do sada vjerovalo da su sukobe između HVO-a i Armije BiH počele postrojbe HVO-a u travnju 1993.
Važno je istaknuti da navodi sarajevskog lista nisu nikakvi pokušaji revizije novije povijesti, kakvi su postali popularni nakon što je jedan hrvatski list objavio senzacionalističku tvrdnju da HVO nije srušio Stari most u Mostaru. U ovom je slučaju riječ o dokumentima koji su isplivali na površinu nakon dugotrajne istrage i suđenja te u najmanju ruku upućuju na potrebu kako procesuiranja odgovornih za zločine, tako i na ozbiljniji rad na razumijevanju konteksta u kojem su se dogodili nesretni sukobi Hrvata i Bošnjaka tijekom jednog razdoblja rata u BiH.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: HRVATSKO-MUSLIMANSKI SUKOB
PostPostano: uto stu 10, 2009 8:05 pm 
Offline
Avatar

Pridružen/a: čet lip 04, 2009 9:30 pm
Postovi: 438
Lokacija: desno kod placa
http://www.youtube.com/watch?v=wV9Ac6tb_2U
http://www.youtube.com/watch?v=TxM6-a-kkSw&NR=1
http://www.youtube.com/watch?v=_xWNmLZlOTI&feature=channel
http://www.youtube.com/watch?v=p-q5I717KFg&feature=channel

Istina o jednom dijelu zlocinaca abih.

_________________
Gotovina i Markač Hrvatski heroji domovinskog rata, p.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: HRVATSKO-MUSLIMANSKI SUKOB
PostPostano: uto stu 10, 2009 8:20 pm 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sub srp 18, 2009 3:14 pm
Postovi: 5195
Lokacija: Na dženazi BiH
ma to su sve bili pojedinci i izolirani slučajevi, za sve je kriv Tuđman koji je s Miloševićem u Karađorđevu podijelio Bosnu na dva dijela i tako zabio nož u leđa golurukim muslimanima koji su se obranili od dvostrukog agresora..... :rigam

_________________
slika


Vrh
   
 
 Naslov: Re: HRVATSKO-MUSLIMANSKI SUKOB
PostPostano: uto stu 10, 2009 8:52 pm 
Offline
Avatar

Pridružen/a: čet lip 04, 2009 9:30 pm
Postovi: 438
Lokacija: desno kod placa
Croat je napisao/la:
ma to su sve bili pojedinci i izolirani slučajevi, za sve je kriv Tuđman koji je s Miloševićem u Karađorđevu podijelio Bosnu na dva dijela i tako zabio nož u leđa golurukim muslimanima koji su se obranili od dvostrukog agresora..... :rigam


Kad se objave svi zlocini nad Hrvatima HB-a,
tad cu sa gustom hracnuti Mesicu u facu.
Zlocini koji su pocinili Hrvati su svima poznati.
Zlocini nad Hrvatima od strane muslimana su poznati samo
onima oko kojih se je to desavalo.

Veliko divljenje Hrvatima i borcima Srednje bosne. :HercegBosanac

_________________
Gotovina i Markač Hrvatski heroji domovinskog rata, p.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: HRVATSKO-MUSLIMANSKI SUKOB
PostPostano: uto stu 10, 2009 9:36 pm 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sub srp 18, 2009 3:14 pm
Postovi: 5195
Lokacija: Na dženazi BiH
ovdje ima sve dobro opisano :palacgore1
http://www.hic.hr/ratni-zlocini/b-h/zlocin/index.htm

ima Hrvata iz RH koji ne znaju da nas munđosi doživljavju kao jednake neprijatelje kao Srbe, Hrvati iz RH eventualno znaju u vezi rata u BiH za Ahmiće i srušeni Stari most, i dosta ih misle da ga je HVO srušio.

zločini nad Hrvatima su prešućeni iz političkih razloga, svi znamo da je zločinačka JNA Vukovar sravnala sa zemljom, ali u Hagu ne postoji optužnica za to, ali postoji za prekomjerno granatiranje Knina, isto tako znamo za mnoga zločine tzv. ABiH, ali kod njih nitko nije "imao kontrolu", dok su kod Hrvata svi krivi, cijeli državni vrh i cijeli narod...

i presmiješne su mi te priče da su kod muslića to bili samo "pojedinci", kako "pojedinci" mogu potjerati preko 100 tisuća Hrvata? što bi tek bilo da je vrh kod munđosa zločinački?...

zna li netko broj stradalih Hrvata od munđosa i obrnuto?

_________________
slika


Vrh
   
 
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 874 post(ov)a ]  Stranica Prethodna  1, 2, 3, 4, 5 ... 35  Sljedeća

Vremenska zona: UTC + 01:00 [LJV]


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 1 gost.


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Forum(o)Bir:  
Powered by phpBB © 2000, 2002, 2005, 2007 phpBB Group
Facebook 2011 By Damien Keitel
Template made by DEVPPL - HR (CRO) by Ančica Sečan
phpBB SEO