A-a, bas su ga obradili. A tek kraj; "heroic Serbs who are fighting against the genocide"

Gledam na RTL-u (?) prilog u kojem stavljaju Joea u ravan sa onim Grkom i Talijanom što su nedvosmisleno fašistički salutirali. Ova medijska bagra treba bit išamarana. Skreću pozornost sa bitnih stvari na benigne.

Gledam na RTL-u (?) prilog u kojem stavljaju Joea u ravan sa onim Grkom i Talijanom što su nedvosmisleno fašistički salutirali. Ova medijska bagra treba bit išamarana. Skreću pozornost sa bitnih stvari na benigne.

Mandžukić je salutirao vojnički, ali ne sumnjam da je za neke i to fašistički.

Oni puno više mrze Hrvate nego Srbe. Jer im Hrvati ne daju to što im nadohvat ruke. Ta tema na Klix nabrala skoro 900 komentara bošnjačkog fašizma i šovinizma.

Postoji li u BiH nešto što se može nazvati javno mnijenje, ma što to inače značilo? Nerijetko se to pitam duboko svjestan da živim u dramatično podijeljenom društvu u kojem izgleda nitko, osim kriminalaca, nema ni u čemu definiran zajednički interes. Ni onaj najmanji, društveno relevantan i jasno uobličen. Ni socijalno ugrožene kategorije i potrebiti. Ni ratni invalidi, ni osobe s posebnim potrebama, pa čak ni penzioneri sa svojim bijednim mirovinama. A tek studenti ili nezaposleni, ili radnici, kao ono svojevremeno u Top listi nadrealista čijim smo se apsurdima smijali, koji dvadeset i više mjeseci nisu dobili plaću za svoj rad…

A onda u jednim novinama pročitam naslov ”Građani traže otkaz za Miju Martinu Barbarić” pa mi se još groznijim učini moguće postojanje javnog mnijenja. Jer ovaj naslov sugerira na postojanje javnog mnijenja. Već sam pisao što mislim o upotrebi i značenju nekih riječi, pojmova, pa i pozdrava, pa se na to ne bih vraćao, pogotovu ne na sve ono potom čime se ta nesretnica brani. U svemu me ovome zanima samo riječ ”građani”, tj. po svemu danas bezlična društvena kategorija bilo gdje, a kamoli u BiH. Baš sam se slatko nasmijao naslovu koji me vratio u daleka vremena u kojima su postojali ”radni ljudi i građani” ili ”radnici, seljaci i poštena inteligencija” i slične društvene kategorije s tobože nekim društvenim značajem.
Da stvar bude gora, u istim novinama nekoliko stranica prije, otpravnik poslova američkog veleposlanstva u Sarajevu u interviewu govori kako je u BiH, u oba entiteta, ”korupcija ogromna”. I, gle, građani ništa ne traže. U novinama već godinama nema ničega osim crne kronike. Crne kronike u politici, crne kronike u gospodarstvu, crne kronike u zdravstvu, crne kronike u školstvu, crne kronike u prometu, crne kronike u prepadima, ubojstvima, pljačkama, trgovini ljudima, drogom… i narod ne traži ni otkaze, ni smjene, ni ostavke, ništa. Ama baš ništa, osim, gle sad, otkaz državnoj službenici koja je najednom, uza sve to postala i bivšom i neuspješnom, čak propalom pjevačicom. E, jebiga!

http://www.autograf.hr/javno-mnijenje/

Pošto se bavim jednom veoma osjetljivom temom, tj. kažu mi kako pljujem sve i svašta, a ponekad me nazivaju i ustašom, volio bih se posvetiti ovom fenomenu u ovom članku. Povod je svima dobro poznata izjava australskog ustaše Josipa Šimunića, a zatim i neuspješne estradne umjetnice, djevojke koja uzima hiljade maraka naših para dok salutira "Za dom spremni", radeći u ministarstvu gdje ju je sigurno postavio tata ili neko njegov.

4

Džo u transu

Od korijena se ne može pobjeći, tako je rekla Mija Martina Barbarić u svojoj prepisci sa Majom Čengić na Fejsbuku. Pretpostavljam da se one poznaju još iz doba Eurosonga. Ono što me oduševilo kod Maje je hrabrost da ovakvu jednu stvar pusti da ispliva na vidjelo, te da mladu torokušu, koja se na Majinom Fejsbuk profilu naprđivala satima šireći gluposti, zaista spusti na zemlju, i nadam se, otjera iz naših državnih institucija.

Da li se od korijena može ili ne može pobjeći, veliko je pitanje, ali ako su korijeni truli, tada se treba i mora od njih bježati kao što Đavo bježi od krsta. Kada su moji djed i nena doselili u u Melburn, a kasnije preselili u Brizbejn, dali su sve od sebe da se uklope u ustašku imigraciju. Jebi ga, pobjegli su tokom Drugog svjetskog rata pred strašnim partizanima, dovukli guzice na kraj svijeta i pridružili se imigrantima koji će kasnije sve raditi da razvale Jugoslaviju. Međutim, imali su jedan problem; bili su muslimani, pa su ubrzo najureni zbog svojih tipičnih muslimanskih imena, a ne znajući đe će i šta će, odlučili su preseliti ponovo, i ovaj put otići na kraj države, u Pert. Tamo se nisu dugo zadržali, jer je Pert bio pun četnika, a s njima se nisu mogli nikako poistovijetiti, a onda su donijeli jedino pravično rješenje; promijenili su imena i uzeli australska, izrodili djecu, a onda nas odgojili da cijenimo ljude odakle god da su. Ustaštvo se tu i tamo ponekad spominjalo, ali više je to bila priča drugih ljudi oko njih, dok su se oni posvetili karijeri, svjesni da im valja što prije zaboraviti na sve to i živjeti nekakav normalan život. Na njihovu žalost, nisu imali babu da ih udomi u neko od državnih ministarstava, kao što je to imala Mija Martina Barbarić, niti su bili uspješni fudbaleri kao Josip Šimunić. Valjalo je raditi, podizati djecu i boriti se. Moj tata, a njihov sin, se potom ženi pravoslavnom Albankom sa Kosova, ona rađa najprije sestru i brata, a zatim i mene. Kada je mama stigla u porodicu, kao veliki obožavatelj druga Tita, počinje da mijenja klimu u kući. Djed i nena nisu više među živima, ali mogu reći da ih je potpuno uspjela promijeniti i utuviti im u glavu da ustaše nisu bile na pravoj strani. Toliko o mom komunističko - ustaškom porijeklu. Naravno, kao svjesna osoba, biram ovo prvo, stajući na stranu zdravog razuma, i zbog toga bivam pretučen mnogo puta u Brizbejnu, a kasnije i u Sidneju i Melburnu. Tukli su me četnici, tukle su me ustaše, a tukle su me i balije. Jedno im je bilo zajedničko: voljeli su da tuku drugačije od sebe, a međusobno su se prećutno poštovali. U Australiji je i danas tako, postoje tri klana, od kojih je svaki za sebe, međusobno se ne miješaju, ali ni ne diraju, jer jednostavno jedni bez drugih ne bi postojali. Kriminalci tu i tamo sarađuju, kao i na Balkanu.32232

Mija Martina je jedna obična glupača, koja je zahvaljujući HDZ-u ili nekim sličnim vezama došla na tu poziciju. Ta fašistička stranka, koja je dosad hiljadu puta to dokazala slaveći Darija Kordića i slične zlotvore, se nikad nije ogradila od toga. Pošto su im pare veoma drage, većinom su jedni druge pozapošljavali u državnim institucijama. Trubeći o ugroženosti, uspjeli su obezbijediti da statistički skoro svaka hrvatska porodica ima po jednog zaposlenog u državnoj instituciji. Ko je tu ustvari ugrožen, procijenite sami. Kada prođete kroz Lišticu i ostale ustaške selendre, ne možete naći kuću nižu od tri sprata. U ratu su krali oružje, krali su humanitarnu pomoć, a krali su i pare. Svima je poznata afera sa jugoslovenskim dinarima, koji više u Hrvatskoj nisu važili, ali u Bosni jesu, pa su preneseni i zamijenjeni za pravi novac. Sve se to dešavalo pod krinkom spremnosti za dom i "obrane hrvatskog naroda", a pod palicom HDZ-a i zločinca Franje Tuđmana. One koji su im se imalo usprotivili, poput Blaža Kraljevića, su nabijali na kolac, uz napomenu da je i on radio protiv Jugoslavije i po mom mišljenju spada u malo manja govna.

Pored toga što je još 40 tisuća gledatelja skandiralo ustaški poklič, mora se spomenuti da srećom, hrvatska država ipak kako - tako funkcioniše, pa su kaznili kretena Šimunića. Na njihovu žalost, sami fašisti su tamo u manjini, pa će Šimunić sigurno dobiti još neku kaznu. Šta će biti sa Mandžukićem, koji se npr. voli pozdravljati ovako kao na slici, veliko je pitanje, ali ovaj stav nije ništa drugo do "sieg heil".

1

Mario Mandžukić salutira

Mija Martina će možda i dalje nastaviti živjeti od naših para, ali dokad, to je do nas ostalih. Ona se sigurno promijeniti neće, a kao dokaz tome, govori i činjenica da njena mama na Fejsbuku veliča Thompsona i poziva da se na referendumu o braku u Hrvatskoj glasa "za". Dakle, nije samo "bezazleni" pozdravčić "Za dom" problem. Barbarići ne vole ni pedere, a ni istorijsko ubijanje Srba u Jasenovcu im nije mrsko. Jer nije ni Thompsonu, a Thompson ipak većinom pjeva lijepe ljubavne i domoljubne pjesme, kako bi povremeno rekli oni što su ga htjeli dovesti u Sarajevo.

Završiću sa tim da bi ovo trebala biti Ljiga godine, ali pošto to u Bosni više nije ni vijest, daću im samo 10 Ljiga. I spomenuću još jednu rečenicu Emele Burdžović, koja joj je na Fejsbuku više nego blago rekla "Mater vam jebem, nacionalisti".