Sam ju Kašić piše nakon što je 40 godina proveo u Beogradu i Dubrovniku, gde je upijao jezik na koji je prevodio Novi zavet.

Koji bi ti jezik jezuitskim misionarima standardizovala da bi prišla pravoslavcima i pokrštavala ih?

Ja još nikad svoju nesposobnost proglašavao argumentom, ali svaki put čovek nešto novo nauči.



Papa Urban VIII. je 16. listopada 1623. donio dekret kojim je obvezu unošenja »ilirskoga« u nastavni program proširio na cijelu Europu... Izrijekom su navedena sljedeća sveučilišta na kojima se »ilirski« morao predavati: Bologna, Padova, Beč, Ingolstadt, Köln, Löven, Pariz, Toulouse, Valencija, Salamanca i Alcala de Henares (Madrid)

DR. KRASIĆ: Dok su protestanti u Njemačkoj prevođenjem i izdavanjem svojih knjiga za svoj pokret pokušavali pridobiti najprije Slovence i Hrvate, a preko njih i ostale Slavene, dotle su pape pripremali mnogo širi plan sa Slavenima. Htjeli su ih, prije svega, kulturno i politički ujediniti kako bi se uspješno oduprli turskoj najezdi, a onda s njima uspostaviti crkveno jedinstvo koje je reformacija dovela u pitanje. U tomu su dvama katoličkim narodima, Poljacima i Hrvatima, namijenili važnu posredničku ulogu; prvima su, zbog njihove vojne snage, namijenili političku ulogu oslobađanja drugih slavenskih naroda, a drugima, Hrvatima, zbog njihove etničke i jezične bliskosti s ostalim južnoslavenskim narodima, kulturnu i vjersku ulogu. Za te je ciljeve bilo iznimno važno pridobiti i druge Slavene, u prvom redu Ruse kao najbrojniji slavenski narod koji je u to vrijeme bio u ratu s Poljskom oko istočnih područja. U tu svrhu je papa Grgur XIII. poslao g. 1581. u Poljsku i Rusiju talijanskog isusovca i iskusnog diplomata Antonija Possevina sa zadaćom da pokuša izmiriti ta dva velika slavenska naroda, ali bez uspjeha. Nakon toga papa ih je još jednom pokušao pridobiti za spomenute ciljeve, povjerivši ovaj put tu zadaću jednom Hrvatu misleći da će ga Rusi bolje razumjeti i radije saslušati nego jednog Talijana. Tu je misiju 1584. povjerio našem Splićaninu Aleksandru Komuloviću koji se među hrvatskim svećenicima okupljenima oko crkve sv. Jeronima u Rimu bavio prevođenjem crkvenih knjiga na hrvatski i pitanjem oslobođenja svojih sunarodnjaka ispod turskog jarma. No ni on nije bio bolje sreće.

Nije li to bio gotovo nikakav rezultat za tolike napore i velike planove?
DR. KRASIĆ: Postojali su ipak ohrabrujući znakovi da su ciljevi koje su postavili pape ipak ostvarivi. Pape su imali alternativni plan. Smatrali su da se isti ciljevi mogu postići odgojem svećenika koji će raditi na oživljavanju svijesti o potrebi svestrane obnove društva, u što je spadalo i izdavanje knjiga kojih je nedostajalo u cijelom pravoslavnom svijetu. Pothvat je izgledao to lakši što je barem od 14. st. gotovo u cijeloj Europi vladalo uvjerenje da svi Slaveni govore istim jezikom i da se on od naroda do naroda samo dijalektalno razlikuje. Ako tako stoje stvari - zaključivali su pape - dovoljno je izabrati najopćenitiji i najrazvijeniji »dijalekt« da bi se na njemu za sve slavenske narode tiskale crkvene knjige.

Koliko god zvučalo paradoksalno, činjenica je da je hrvatski jezik u prošlosti bio poznat, proučavan i cijenjen izvan nacionalnih granica mnogo prije i mnogo više nego smo se dosada i usuđivali misliti. Bio je normiran i stavljen na istu razinu na kojoj su se nalazili jezici starih i velikih kulturnih naroda. Doista rijedak, a možda i jedinstven slučaj u povijesti. Sve se to dogodilo mnogo prije nego se sâm hrvatski narod uspio osloboditi tuđinskog jarma i njegovi sinovi u domovini počeli razmišljati o jedinstvenom jeziku i stvaranju jedinstvene nacionalne države. Jezik nas je ujedinio i spasio. Kao što je, naime, istina da narod stvara jezik, isto je tako istina da i jezik stvara narod. Bez jedinstvenoga jezika nikada ne bismo stvorili svijest o nacionalnom jedinstvu, niti bismo stvorili jedinstvenu nacionalnu državu. Narod se ne samo poznaje i priznaje po jeziku, nego i nerijetko poistovjećuje s njime. Sve je to počelo u Rimu u 17. stoljeću, a u 19. stoljeću nastavio je reformator hrvatskoga jezika, Ljudevit Gaj, kajkavac iz Krapine!

I što je na tom području učinjeno?
DR. KRASIĆ: Učinjeno je mnogo. Značajnu je ulogu u tomu imao papa Klement VIII. koji je kao papinski nuncij u Poljskoj dobro upoznao političke i kulturne prilike u slavenskim zemljama pa im je svim raspoloživim sredstvima nastojao pomoći. Jedan od načina te pomoći sastojao se u tome da bi se izabrao najrašireniji slavenski jezik koji svi drugi razumiju, normirati ga, uvesti ga u škole i na njemu izdavati knjige. Pritom je, u prvom redu, mislio na isusovačke škole. ... U tu je svrhu vrhovni poglavar isusovačkoga reda o. Claudio Acquaviva, u dogovoru s papom, među članovima svoga reda u raznim europskim zemljama učinio ispitivanje o tomu koji bi slavenski jezik došao u obzir. Sačuvana su nam dva prilično opširna odgovora što su mu ih poslali rektori dvaju kolegija. Prvi je bio slovačkog isusovca Teofila Kristeka, koji je živio od 1561. do 1622. Njegov odgovor je glasio: Slavenski narodi govore vlastitim jezicima, a jezik koji bi trebalo predavati u »ilirskim zavodima« trebao bi biti hrvatski - »lingua croatica«. Za izbor hrvatskoga naveo je četiri važna razloga: prvo, taj se jezik mnogo govori u svim krajevima pod Turcima, a govore ga ne samo obični ljudi, nego također učeni ljudi, političari i diplomati, drugo, on je »majka i korijen« ostalih slavenskih jezika, treće, njegov je izgovor »najljepši i najslađi«, bez hijata i tvrdih suglasnika, te četvrto, on je najbliži svome staroslavenskom uzoru i ima najbogatiju kulturnu prošlost.

Sličan odgovor dao je učeni Španjolac Alfonso Carrillo, rektor zavoda u slovačkom gradu Šala nad Vahom i nekadašnji profesor teologije u Parizu i Beču, veliki prijatelj šibenskog svećenika Fausta Vrančića, autora prvoga hrvatskog rječnika. U svom odgovoru Acquavivi on je, između ostaloga, naveo: »Posavjetovao sam se s mnogim stručnjacima i vidim da je hrvatski jezik prikladniji od drugih narječja da se pomogne narodima Istoka.« Na temelju rezultata te ankete Acquaviva je na Rimskom kolegiju, sveučilištu svoga reda, sredinom prosinca 1599. osnovao »Akademiju ilirskog jezika« za njegovo proučavanje,... izabrano je štokavsko narječje za književni jezik. Na tako normiranom jeziku izdano je samo u Rimu više od stotinu knjiga. Brojna izdavanja misala, brevijara, lekcionara, katekizama, knjiga pobudnoga sadržaja, homiletskih djela, životopisa svetaca, školskih priručnika i druga, bila su priređena na štokavskome. Ako se tim knjigama dodaju one koje su, u okviru katoličke obnove, bile tiskane u drugim mjestima, dolazimo do približno dvostruko veće brojke. Sve su se one upotrebljavale na cijelome području između Drave i Jadrana prevladavajući dijalektalno šarenilo, smanjujući jezične razlike, stvarajući jedinstven jezik, a time i nacionalno jedinstvo.

Normiranje »ilirskoga« i njegovo uvođenje u školski program »Rimskog kolegija« nije bio krajnji cilj kojemu su pape težili, nego je to bio samo uvod u njegovo unošenje u nastavni program drugih (sve)učilišta. Tako je Grgur XV. potpisao 6. prosinca 1622. dekret kojim je naredio vrhovnim poglavarima crkvenih redova, koji imaju samostane na području Mletačke Republike, da u njima što prije osnivaju učilišta ili katedre za »ilirski« i arapski kao misionarske jezike. Njegov je nasljednik Urban VIII. model »Akademije ilirskog jezika« s Rimskog kolegija proširio na druga sveučilišta. Šesnaestoga listopada 1623. donio je dekret kojim je tu obvezu unošenja »ilirskoga« u nastavni program proširio na cijelu Europu. Tražio je od vrhovnih poglavara svih crkvenih redova, kongregacija i ustanova koje su se bavile odgojem i pripremom misionara za rad u različitim krajevima svijeta da svuda, gdje god je to moguće, osnivaju (sve)učilišta i katedre za sljedeće jezike: hebrejski, grčki klasični i moderni, arapski, kaldejski ili aramejski kojim je Isus govorio i »ilirski«. Prva četiri jezika: latinski, grčki, hebrejski i kaldejski bili su potrebni za proučavanje kršćanskih vjerskih i kulturnih korijena, osobito Biblije i teologije, a druga dva, arapski i »ilirski«, predstavljali su hrabar iskorak prema budućnosti. Crkva je, naime, već u to doba bila svjesna potrebe dijaloga s islamskim svijetom i slavenskim pravoslavljem. Tečaj tih jezika morao je trajati najmanje dvije godine, i to ne samo za studente nego i za profesore. Dekret se morao najozbiljnije uzeti u obzir i izvršiti. Izrijekom su navedena sljedeća sveučilišta na kojima se »ilirski« morao predavati: Bologna, Padova, Beč, Ingolstadt, Köln, Löven, Pariz, Toulouse, Valencija, Salamanca i Alcala de Henares (Madrid). Tim je dekretom papa »ilirski« priznao nasljednikom staroslavenskoga kao općega crkvenog jezika slavenskih naroda. Nije mi poznat slučaj da je jezik jednoga tako malog naroda doživio takvu međunarodnu afirmaciju.

Koji su, po Vama, razlozi takvoga zauzimanja papa za hrvatski jezik?
DR. KRASIĆ: Već smo vidjeli neke, a druge ću razloge ukratko spomenuti. Prije svega, istočnoeuropski narodi, nakon Tridentskog sabora i početka katoličke obnove, nisu mogli ostati izvan vidokruga Katoličke Crkve oko obnove kršćanskog jedinstva u duhu poštovanja njihova identiteta, kulture i legitimnih aspiracija, kao što je to bilo u slučaju s ukrajinskom Crkvom.
http://www.croatia.ch/kultura/knjizevnost/100225.php

Pozdravljam tvoj trud i napor, to je pravi put pravog istraživačkog rada. Tumačenje dokumenata zahteva pristup hladnom glavom, da ne bi došlo do izvlačenja iz konteksta. Zahvaljujem ti na ovim dokumentima, na orginalu Kristekovog pisma. Ne zameram ti jer kompletna kroatistička istorija jezika je izvukla taj podatak iz konteksta, a kontekst je upravo suprotan od priče koja se danas (reprizno nakon 15 godina) razvlači po medijima.

Ovo što si citirala je Kristekovo pismo Klaudiju Akvavivi, jezuitskom generalu sa čela Kongregacije za propagandu vere. Drugo pismo iz dokumentacije koju si priložila je Kariljovo, koji je samo ponovio u jednoj rečenici ono što je Kristek rekao i, za razliku od Kristekovog, potpuno je bez argumentacijske težine.

Ideologem kroatističke istorije hrvatskog jezika, da je barokna standardizacija izvršena na bazi hrvatskog jezika, držao se samo na jednoj maloj grančici zvanoj Kristek.

Na žalost Krasića, pokojnog Brozovića koji je tata tog diskursa i kroatističke istorije književnosti generalno, i Temperica (koji savetuje "lingua serviana") i Kristek (koji savetuje "lingua croatica") u svojim izveštajima su jasno definisali na šta misle kad kažu srpski jezik, odnosno hrvatski jezik:

- Temperica - srpski jezik (odnosno lingua serviana) - kako kaže, srpski jezik koji se najčistije i naelegantnije u Bosni govori, a po čistoti i eleganciji govora približava se Srbija (srpski kao predlog prihvaćen je od strane Akvavive i dat je nalog Kašiću da izradi pravila te Kašić počinje da "osam godina uči" ilirski, kako sam u predgovoru gramatike priznaje).

- Kristek - hrvatski jezik (odnosno glagoljica) - kako svedoči sam Kristek, on misli na arhaičnu čakavsku književnost na glagoljici koju je u novomjestskom manastiru u Pragu čitao što dokumentuje jasnim stavom u pismu, kako kaže, iako ne poznaje istočnoslovenske jezike, misli da bi "glagoljički" oblici "hrvatskog jezika" kao "slonce" umesto sunce, "vstok" umesto istok, "nad vsem" umesto nad svim (citirao sam Kristekove primere iz pisma) - bili mnogo razumljiviji za novi panslovenski standard jer su razumljiviji njegovim Slovacima, Česima i Poljacima.

Iz ovog je očigledno da je isusovački general Akvaviva u Kašićevoj standardizaciji postupio po predlogu isusovca Marina Temperice iz 1582., da se srpsko-ijekavska ("sunce, istok, nad svim") varijanta ilirskog uzme za standardizaciju kao jezik kojim bi se misionarski prodrlo prema pravoslavnom istoku i u tu svrhu je angažovan prvo Kašić (1596, ako ne grešim), a potom Mikalja, dela Bela i tako redom.

Međutim, kada je nakon Brestovske unije propalo sa daljim prodorom u Rusiju, Kongregacija je angažovala Jurka Križanića iz Ozlja (područja koje čuva arhaizme koje Kristek savetuje) da sprovede reformu u samoj Rusiji, ali sada po savetu koji dao Slovak Teofil Kristek - da se primeni hrvatski jezik (to znači čakavski jezik glagoljskih tekstova) kao standardni. Sam Križanić u svojoj gramatici (Gramatično iskazanje ob ruskom jaziku) piše da je hrvatski "rekel" umesto rekao, "vidila" umesto vidjela, "seno" umesto sijeno itd.

Upravo je to razlog, a koji se prećutkuje jer bi se ovo što sam objasnio moralo reći, zašto Kongregacija nije štampala Kašićevu Bibliju. Zato što nije bila prema Kristeku već prema Temperici. Sam ju Kašić piše nakon što je 40 godina proveo u Beogradu i Dubrovniku, gde je upijao jezik na koji je prevodio Novi zavet.

Tako da je sad i ta jedina grančica zvana Kristek o kojoj je ideologem kroatističke istorije jezika visio definitivno pukla.

Koji bi ti jezik jezuitskim misionarima standardizovala da bi prišla pravoslavcima i pokrštavala ih?

Opet ti s papama i glasom koncila.

Ja sam ti gore naveo kako su ljudi koji su govorili taj jezik, pisali te gramatike i rječnike i književnost na tom jeziku, sebe određivali i još važnije - kako nisu. I kako su ih percipirali ljudi koji su s njima došli u kontakt i kako nisu, u to konkretno vrijeme.

Ti se vrtiš na herderovskoj koncepciji narodnosti koju je preuzela rana slavistika, i koja nema veze sa činjenicama i samoidentifikacijom. I onda uporno mlatiš mrtvog magarca.

Naravno da je Rim utjecao na to da se kod Hrvata ide prema štokavskom kao književnom jeziku (kao i kasnije Beč), kako bi preko Hrvata pokušali privući i Srbe u katoličko kolo, jer nam je štokavska osnovica uvelike zajednička, uz manja odstupanja.

Ali ti ne razumiješ implikacije toga, nego to interpretiraš kao uvođenje srpskog Hrvatima, a ima više osnove za tvrditi suprotno.

Jer usprkos kasnijeg Vukovog iznimnog nastojanja da se standard izjednači s govornim jezikom istočne Hercegovine, na taj standard kod Hrvata, ali čak i kod Srba (preko tog istog Vuka), ogroman utjecaj imala je dubrovačka i dalmatinska književnost, gramatike i riječnici koji u određnim stvarima podosta odstupaju od seljačkog vernauklara po Popovu polju.

I u hrvatski standard, ali čak i u srpski, je to odstupanje, leksičko i gramatičko, čak i akcentuacijsko, koje ima ekskluzivno hrvatska obilježja, ušlo.

Manje je utjecaja vernakular Popova polja imao na hrvatski standard, nego dalmatinska književnost, riječnici i gramatike na srpski Nestale su lođika i medecina i kod Srba, jelte.

Danas srpski standard u akcentuaciji, gramatici i leksiku ima čitav niz izoglosa i formi (posebno u ijekavskom obliku standarda) koje su hrvatske po postanku ili su samo kod Hrvata očuvane.

Čitava ta priča sa zajedničkim standardom je imala naravno geopolitičku pozadinu, prvo iz Rima, onda iz Beča, kao što je i sam Vuk Karadžić bio na plaći Beča da bi Srbima uveo jezik preko kojeg vas se može što više približiti katoličkom svijetu, a Hrvate učiniti faktorom suzbijanja rusko-pravoslavnog utjecaja kod Srba.

Samo što svi zbog toga već skoro 250 godina ispaštamo jer je to pretvoreno u mitomaniju o uvođenju srpskog Hrvatima, što se može logički argumentirati i prodati samim Srbima samo uvjeravanjem da su katolički štokavci nekad bili Srbi, u što se savršeno uklopila herderovska zabluda rane slavistike o jezičnoj srodnosti kao isključivom kriteriju narodnosti.

I to su argumenti koje ti uporno tu vrtiš kao da ćeš ponavljanjem istoga 137 puta nešto promijeniti. Ponavljate ih već 200 godina, pa šipak, samo se sa samima sobom raspravljate. To su zapravo argementi za vašu unutarnju upotrebu, rješavate pitanja vlastitog identiteta s njima.

Što se tiče Vukovog utjecaja, i njegovih sljedbenika, na hrvatski standard, on se prije svega očituje u usvajanju fonološkog načina pisanja, za razliku od morfološkog koje su uveli ilirci. I tu je opet gepolitika igrala ulogu, jer su ilirci uveli morfološki da se približe Slovencima, dok je to kasnije za Beč postalo no-no, pa su gurali pretežno (ali ne i potpuno) fonološko. No, fonološki način pisanja nije nov kod Hrvata, već je prije standardizacije već korišten kod nekih Hrvata još dosljednije nego u današnjem standardu.

Tako npr. Filip Grabovac piše: Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvaCkoga
a Dominko Zlatarić piše: Elektra tradžedija, Ljubmir pripovijes pastirska i Ljubav i smrt Pirama i Tizbe, iz veće tuđijeh jezika u hrvaCki izložene

I kako vidiš, ikavica i ijekavica su tu posve irelevantne, a da je fonološki način pisanja tu dosljedniji nego u današnjem hrvatskom standardu. Zanimljivo je da su pak vukovci, nastojeći uvesti dvoglasno izgovaranje glasa jat u ijekavskom obliku (po srpskom uzoru), tu uzrokovali suprotan efekt, tj. da se ije u hrvatskom ne piše fonološki, jer mi izgovaramo ie, dakle jednosložno, a ijekavski Srbi ije pišu i izgovaraju dvosložno. Mlijeko npr. ima u srpskoj ijekavici u izgovoru jedan slog više nego u hrvatskom. Isto tako je Gundulić pisao "O ljepa, o draga, o slatka slobodo", što je utjecaj jekavskog, češćeg oblika kod Hrvata od ijekavskog.

Što se pak tiče Maretićevog i Ivekovićevog rječnika, niti su prvi naši riječnici niti su osobito bitni za naš standard, dapače postoji čitav niz leksičkih riješenja koje su oni uveli preuzimanjem iz srpskog, ali standard ih je odbacio.

Sve što pišeš je odavno prožvakano i zapravo se sve vraća na istu premisu koja je pogrešna, a to je da su katolički štokavci ili bar iekavci nekad bili Srbi. makar je ovo drugo manje bitno, jer kako rekoh, hrvatski stadnard je iekavski izgovor mogao preuzeti iz kajkavskog, čakavskog il i ruskog, svejedno. Hrvatski stadrad iekavskog izgovora i srpska verzija standarda kad koristi ijekavicu nisu isto.

Stog se sve svodi na tu premisu o narodnosti, koja je činjenično pogrešna, makar ju je zabluda herderovskog pogleda na narodnost kod rane slavistike poticala. Ti tu herderovsku zabludu uporno ponavljaš upornim citiranjem ljudi koji su u nju vjerovali, ali se uporno vraćamo na početak: kako su ljudi koji su govorili taj jezik, pisali te gramatike i rječnike i književnost na tom jeziku, sebe određivali i još važnije - kako nisu. I kako su ih percipirali ljudi koji su s njima došli u kontakt i kako nisu, u to konkretno vrijeme.

Tu je sva naša rasprava svedena, prihvaćaš li to kao kriterij narodnosti ili KASNIJI herderovsko-utopistički pogled koji je doveo Vuka do toga da govori o "Srbima koji neće tako da se zovu".

Čitava ova rasprava je zapravo rasprava za vašu unutarnju upotrebu. Za vaša rješavanja isentitetskih problema s baziranjem standarda na "šokačkoj književnosti, gramatikama i rječnicima"

Ne bavim se nikakvim istraživačkim radom. Samo sam pročitala da vidim o čemu govoriš.
Postavila sam originalni rad na koji se pozivaš, članak na isti rad i originalne dokumente koji su korišteni u tom radu.
Koliko vidim, rad je na engleskom, nisi izdvojio dio koji potvrđuje tvoju tvrdnju da su u Rimu tiskali rječnike srpskog jezika, niti si što citirao iz dokumenata koji su priloženi uz isti a koji bi potvrdili tvoju tvrdnju(ovo ne zamjerim, jer ako ne poznaješ jezik dosta je zahtjevno) al mogao si makar iz priloženog rada ili članka nešto citirati gdje piše da je Vatikan tiskao rječnike srpskog jezika

Nadalje, crtica iz dokumenta priloženog uz rad:
imo et ipsa Illyrica seu Croatica lingua, constat versum Catechismum Patris
Canisii ab Alexandro Comulowich Spalatano, impressumque Latinis literis Romae 1582
Google prevoditelj je preveo:
pa čak i sam ilirski ili hrvatski jezik, utvrđen je u Katekizmu oca Kanizija od strane Aleksandra Komuloviča iz Spalate, a tiskan latinskim slovima u Rimu 1582.

Crtica vezana za navedeni Katekizam:
U proljeće 1582. papa Grgur XIII, odlučuje poslati kršćanima u Bosnu apostolskog vizitatora. Na tu opasnu misiju unutar granica Otomanskog imperija bi određen biskup Korčule Augustin Quintio. Za potrebe misije hitno se u Rimu tiska Budinićev prijevod Polancova konfesionala Ispravnik za jerej ispovidnici i 200 komada šalje vizitatoru da ih podijeli. Također se tiska i Komulovićev Nauch charstianschi. Pretpostavlja se da je za potrebe te misije Komulović prilagodio i jezik svog katekizma, jer katekizam je tiskan u štokavskom narječju s ikavskim govorom. Tako nastaje prvi izvorni hrvatski katekizam, nadahnut doduše, Kanizijevom Summom, ali gotovo u svim elementima samostalan.
https://www.iskrica.com/weblogs/post.ph ... &log=49607

Dva puta sam pročitala i ne mogu naći potvrdu za ovu tvoju tvrdnju:
Citiram:
1. Ilirski rečnici i gramatike koje počinje Rim da štampa u doba baroka, ustvari su rečnici i gramatike srpskog jezika:"
Gdje piše ovo što tvrdiš? Gdje se spominje srpski jezik, odnosno gramatika i rječnik srpskog jezika?

Netočno, tiskao ju je nakon 40 godina zbog protureformacije, koja je bila tada jako alergična na Biblije na narodnom jeziku.

Sami nick mu je plod hrvatskog jezika - padobranac. E moj cigo za vas je hrvatski jezik bakar

,,To znamenito mjesto iz Vukova predgovora jasnije od sunca pokazuje, da su ,pravi historički Srbi', naime Srijemci i ekavci još godine 1815. mimo sve nastojanje Dositijevo i Vukovo smatrali i perhorescirali ijekavski hercegovački dijalekt kao tuđi, ,kao hrvatski', pa zato bijedili Vuka, da im ,nameće hrvatski jezik', kad je štampao narodne pjesme hercegovačkim dijalektom. Kad su dakle ti isti suvremenici Vukovi prevodili Kačića i Gundulića na srpski jezik, činili su to najviše zato, što su jezik Gundulićev, a kud i kamo još jezik Kačićev (ikavštinu) smatrali za tuđi, hrvatski jezik.'' (Klaić 1930: 57)

Ako te nisam već posavetovao - ne treba se hvalisati sopstvenom nesposobnošću.

To piše, a i čita se u situaciji na terenu kojom je po preporuci isusovca Temperice prihvaćena tadašnja novoštokavska ijekavica (sunce, istok, nad svim), a ne Kristekov predlog "glagoljičkog jezika" sa arhaičnim oblicima "slonce, vstok, nad vsem" koji on u pismu naziva "lingua croatica".

I da je u kroatista pameti Kristek se ne bi ni pominjao, ali su se nekom od sintagme "lingua croatica" kao Benny Hillu zamaglili cvikeri... i mozak zakočio, pa dalje od nosa ne vidi.

p.s padobranac jesi li ti pročitao članak na koji se pozivaš?
Sačuvana su nam dva prilično opširna odgovora što su mu ih poslali rektori dvaju kolegija. Prvi je bio slovačkog isusovca Teofila Kristeka, koji je živio od 1561. do 1622. [color=#BF0000]