Ovaj Kustuurica mi se svidza,uvidio covjek odakle potice,kada bi i ostali muslimani.

Iz pičke materine?

url

Ipak je on od pametnijih muslimana(iako vise to nije). Nego, ima novog trenda. Ni Mehmet pasa Sokolovic nije bio Srbin. Kako, zasto, ne znam, ali ovi kazu da nije bio.

Beta - 13.02.2012 17:25

SDS: RS u bezizlaznoj situaciji i prijeti joj bankrot

BANjALUKA - Srpska demokratska stranka ocijenila je da je Republika Srpska u bezizlaznoj finansijskoj situaciji i da joj prijeti bankrot.

"Neshvatljivo je da Vlada ponovo poseže za zaduženjima kako bi popunila manjak sredstava u budžetu i prikrila deficit", navodi se u današnjem saopštenju SDS-a.

Ova stranka smatra da je nedopustivo da se RS zaduži za još 100 miliona maraka (oko 50 miliona evra), podsjetivši da bi entitetski parlament na sljedećoj sjednici trebalo Vladi da da saglasnost za ovo novo zaduženje.

SDS je upozorila da je vlada Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) potrošila novac od privatizacije i "prezadužila" RS, dodavši da ukupan dug ovog entiteta iznosi blizu 4,5 milijardi maraka (oko 2,75 milijardi evra).

[b] Kritike







"Ova vlada je odgovorna za kolaps ekonomije i privrede, kao i za socijalne tenzije i štrajkove koji se šire Republikom Srpskom", ocjenjuje se u saopštenju.

SDS takođe smatra da je vlast u RS prokockala šanse i da zbog ukorijenjene korupcije nije sposobna da povede ovaj entitet u bolje dane.

"Nakon što su pare od privatizacije potrošene na zgrade administracije, neproduktivne investicije, luksuzne limuzine i predsjednikov avion, koji je jedini korisnik aerodroma Banjaluka, na podmićivanje medija, davanje kredita i otpis dugova rodbini i stranačkim prijateljima, stiže vijest da će vlast razmišljati o ekonomiji", navodi SDS, komentarišući nedavni sastanak predsjednika RS Milorada Dodika sa ekonomisitima.

SDS je ocijenila da je RS "ugrožena zatvaranjem očiju pred stvarnošću i pokrivanjem loše ekonomske politike novim zaduženjima", pozivajući predsjednika RS Milorada Dodika da smjeni "nesposobni kabinet" premijera Aleksandra Džombića.

"Što prije, to bolje za RS. Inače bi moglo da bude kasno", piše u saopštenju.[/b]

Dodik kao opsesija

Nenad Kecmanović
subota, 18. februar 2012.




(Pres za RS, 14.2.2012)

Prije neki dan sam za potrebe pisanja ove kolumne napravio jedno mini-istraživanje sarajevske štampe. Iako sam rezultat unaprijed znao da pogodim, ipak sam htio da stvar i statistički utvrdim. Na istina nevelikom uzorku od nekoliko desetina posljednjih brojeva političkih magazina Dani i Slobodna Bosna analizirao sam koliko se puta na njihovim stranicama pojavljuju imena pojedinih istaknutih političara. Neupućen čovjek bi logično pretpostavio da u štampanim medijima koji izlaze u bezmalo stopostotno bošnjačkoj sredini, dominiraju imena bošnjačkih lidera. Ili da su to, možda, imena članova Predsjedništva BiH zato što državofilni Bošnjaci najviše drže do zajedničkih institucija. Ili, da je to, eventualno, ime visokog predstavnika, jer ga sarajevski domaćini toliko vole da mu ne daju da ode kući. Pa, napokon, da su to, moguće, imena regionalno i globalno uticajnih političkih ličnosti. Međutim, vidi vraga! Nisu to imena ni Cerića, Lagumdžije i Tihića, ni Izetbegovića i Komšića, niti Incka, pa ni Van Rompeja, Ban Ki Muna, Obame ili lidera zemalja BRIK-a.


Pošto nisam baš neupućen pa zato ni opterećen logikom u procjeni komšijskog rasuđivanja, pokazalo se da sam pogodio da je to ime predsjednika RS. Ili, kako se to stručno kaže, empirijski se potvrdila moja istraživačka hipoteza da je neuporedivo najfrekventnije ime Milorada Dodika. Prosječno, po jednom broju, Van Rompej i Ban Ki Mun se pominju po 1,1 put, Obama, Putin i Radmanović – 4,2, Incko, Željko i Suljo – 5,0, Mustafa i Zlatko – 9,3. A sam Mile – 49,7 puta, što će reći više nego svi ostali za jedno. Nije logično, jer čovjek se nalazi na više reprezentativnoj nego izvršnoj funkciji u manjem dijelu BiH i nema bilo kakve nadležnosti ni za drugi dio, ni za cjelinu. Štaviše, u Sarajevo ide nerado i samo kada ga pozovu, jer ne voli da se bavi poslovima zajedničkih organa ni u Federaciji, ni u BiH kao cjelini. A od sarajevskih političara jedino traži da RS ostave na miru. Ipak, oni, svi odreda ne propuštaju priliku da u svakom javnom istupu bar po nekoliko puta njegovo ime prozovu u negativnom kontekstu, ili negativno bez ikakvog konteksta. U navedenu statistiku ulaze i komentari rodoljubivih i domoljubivih novinara dva vodeća muslimanska njuz magazina. Rezultati bi bili još ubjedljiviji da smo u istraživanje uključili Dnevni avaz i Oslobođenje, te brojne sarajevske radio-stanice i TV kanale. A tek kada bi moglo da se izbroji koliko tog “laktaš kog ćafira” “lijepo spominju” dobri Bošnjani po sarajevskim mahalama. U toj antidodikovskoj kampanji ipak ima određene unutrašnje dinamike i evolucije.

U prvoj fazi je to djelovalo kao posljedica neuzvraćene ljubavi. Već je zaboravljeno da je u vrijeme prvog izbornog trijumfa SNSD, na Srbe bio došao red da preuzmu mjesto predsjednika Savjeta ministara. U Sarajevu su priželjkivali da na to mjesto dođe lider pobjedničke stranke u RS kao pragmatični biznismen, apolitični menadžer i nacionalno indiferentni modernizator. Računali su da će on, u ime poslovne saradnje i širenja tržišta, integrisati BiH, u kojoj će onda oni lako kapitalizovati svoju većinu. Ne samo isti već pomenuti njuzmagazini nego i isti urednici i novinari su tada Dodika okivali u zvijezde. Razočaranje i negodovanje pojavili su se već kada je umjesto njega stigao predratni Sarajlija Špirić, a on ostao u Banjaluci da razvija RS.

U drugoj fazi, grđenje Dodika moglo se protumačiti kao izraz zavisti zbog “boljeg entiteta”. U Sarajevu se neskriveno očekivalo da će zaostala RS, u koju je godinama nakon rata ulazilo pet puta manje međunarodne pomoći nego u Federaciju, doživjeti privredni kolaps i sama zavapiti za reintegracijom. Pravljene su komparativne prognoze da će antagonizam između dva entiteta završiti kao nadmetanje između dvije Njemačke i da će izgladnjeli Srbi pohrliti ka imućnim komšijama u većem entitetu. Već polovinom Dodikovog mandata “manji entitet” je postao “bolji” i to je već postalo nepodnošljivo za bošnjačke lidere i generisalo je medijsku agresiju prema vođstvu RS.

U trećoj fazi Bošnjaci su iz Sarajeva, preko centralizovanih pravosudnih institucija pod kontrolom naklonjenih stranaca, počeli u Banjaluku da liferuju optužnice. Prethodne generacije političkih lidera u RS redom su prozivane za ratne zločine, a pošto se to Dodiku nije moglo prilijepiti, jedino je preostao kriminal. Novo velelepno zdanje vlade RS u Banjaluci bilo je pravi izazov za zavidljivi sarajevski komšiluk. Bijes je bio tim veći što je i na goste iz razvijenog Zapada palata ostavljala snažan utisak da je Srpska jedna ozbiljna republika. A onda je i Dodik, pun samopouzdanja zbog političkih, privrednih i diplomatskih uspjeha, počeo i sam da uzvraća neprijatnim optužbama, te pokazao da i to umije bolje čak i od Silajdžića.

U četvrtoj fazi sarajevske političare, kao inferiorne u odnosu na Dodika, počela je da prepoznaje i bošnjačka javnost. Čak i kao omrznuti neprijatelj, on im je više imponovao, jer je efikasno ostvarivao što je naumio i u RS i u BiH i na međunarodnom planu. Povodom jednog od bezbrojnih trilateralnih sastanaka u kojem je nadmudrio ostalu dvojicu, na koricama Dana je izašla fotomontaža. Dodik između dva majmuna i komentar: “Konačno je pronašao prave partnere u Federaciji”. Bio je to znak za opštu mobilizaciju uvrijeđene bošnjačke političke elite.

U petoj fazi su se tako sve, ne samo političke nego i nacionalne, vjerske, medijske, kulturne, sportske i druge snage, uključiv dijasporu i inostrane lobiste, bacile na satanizaciju Dodika. Kao da od njega zavisi biti ili ne biti i Bosne i Bošnjaka. Poruka, adresirana na Vašington i Brisel, glasila je: “Ukoliko ne sklonite Dodika, izbiće novi rat u BiH!” Nije da nisu ostavili utisak na, Srbima inače nesklone u OHR-u i Stejt departmentu sve do SB UN, ali je “bonsku akciju” presjekla komesarka EU. Nakon toga, opsesivna demonizacija Dodika u sarajevskim medijima, koju smo ovdje i statistički dokumentovali, postala je predmet podsmijeha. Čak i Incko i Amerikanci upozoravaju Bošnjake da Dodik, kakav god bio, ne može da bude alibi za sve probleme u BiH, pogotovo što su danas mahom locirani u Federaciji.

U šestoj, i zasad posljednjoj, fazi antidodikovske eskalacije sarajevski Crnogorac ili crnogorski Sarajlija Andrej Nikolaidis je konačno našao jedino sredstvo protiv Dodika: “Ubiti ga iz snajpera ili raznijeti eksplozivom”! Iako ovakva izjava nije zapamćena u mirnodopskoj istoriji ne baš nježnih balkanskih odnosa, treba je prije svega shvatiti kao izraz frustracije koju je u komšiluku izazvala centralna proslava 20. rođendana RS. Nije ih samo pogodilo to što je “genocidna tvorevina” zaokružila dvije decenije i što je program bio zaista na svjetskom nivou. Najteže im je palo što je domaćin bio, ako bi drugi doli opet Dodik, kao predsjednik Republike i što je u svome izlaganju o Srpskoj rekao mnogo lijepog, ali o njima ponešto istinitog.

Priča se da sada, pri susretima na Baščaršiji, više niko ne “naziva selam” nego, umjesto pozdrava, kroz zube opsuje Dodika. Biće da je to sedma faza.


http://www.nspm.rs/sudbina-dejtonske-bi ... alphabet=l

He, dobro ih je opisao.

moderator još bolje sranja izbrisao

Dobro je Mile Bošnjake naguzio. Popustili mu i sad u osobnim i putovnicama stoji "Republika Srpska".
Ukinuo im onaj član o priznavanju stvari iz popisa 1991-e.

Hebe ih kao male majmune, dok se oni zabavljaju filmovima.

Kada bi i ovi nasi komunisti ,sto nas predstavljaju malo vise brinuli za narod, a malo manje za fotelje,gdje bi sada bili.Svaka cast Srbima za karakter,mozes ih ne ljubiti ali ih moras postovati,a ove nase pizde,nemam rjeci.Od Dejtona nas muslimani razvlascuju,a nasi umjesto da zablokiraju sve institucije,samo gledaju kada ce im dopustiti,vratiti se u vlast,sramota.Ono malo politicara sto vrjedi,pisu komentare sa sigurne udaljenosti.Jos malo i ono malo firmi, koje su u nasim rukama, ce biti ili unisteno ili oteto.Na kraju i to ce propasti jer muslimani se znaju samo na trgovini.

Dobar

Sljedbenici zločinačke organizacije:


Četnici paradirali i prijetili Višegradom
B. A. 14/03/2012 09:30:00


VIŠEGRAD - S već prepoznatljivom ikonografijom, zastavama i četničkim uniformama, sljedbenici Draže Mihailovića jučer su ponovo marširali kroz Višegrad, poručujući tako bošnjačkim povratnicima i žrtvama genocida da nisu poželjni na "njihovoj teritoriji"!

Parada Ravnogorskog pokreta RS organizirana je na dan kada je 1946. godine uhapšen "đeneral Mihailović", za ravnogorce heroj, a za historičare i žrtve četničkih pokolja izdajnik i jedan od najvećih zločinaca Drugog svjetskog rata.

U mjestu Undrulje, koje su ravnogorci prekrstili u Draževinu, kraj biste đenerala koja je "protjerana" iz Vukovara i Brčkog, održan je pomen parastos. Učesnici su obišli i lokaciju na kojoj je, u akciji Ozne, Draža uhapšen, a njegova pratnja likvidirana.

Bilal Memišević, predsjednik SO Višegrad, kaže da je u Višegradu ugrožena sloboda Bošnjaka, piše Dnevni avaz.

- Većina danas (jučer, op. a.) prisutnih ravnogoraca nije iz Višegrada, a vjerovatno nisu ni iz BiH. Pitanje je kako i gdje su ovi ljudi ušli u BiH sa četničkom uniformom i drugim obilježjima koja vrijeđaju, potresaju osnovna ljudska prava povratnika Bošnjaka, posebno onih koji su od ljudi u istoj uniformi u ljeto 1992. godine jedva spasili gole živote - dodaje Memišević.

Dok pojedini gradovi RS brišu ime Draže Mihailovića iz naziva gradskih ulica, okupljanja sljedbenika fašističke politike u Višegradu se ponavljaju iz godine u godinu, a bh. zvaničnici, posebno predstavnici Bošnjaka, zbog straha ili nezainteresiranosti za sudbinu malobrojnih povratnika u Višegrad, šute.

- Jesu li četnici manje opasni od ljudi u Maoči? Pa, ovdje danas nisu policijske snage, specijalci, koje smo imali priliku gledati drugdje - ističe Memišević.

Predsjednik SO Višegrad nada se da će zastupnica Doris Pack izvijestiti Evropski parlament i o prisustvu četnika u BiH. Memišević istovremeno pokreće inicijativu da bošnjačke žrtve Višegrada i okolice dobiju spomen-obilježje u ovom gradu i poziva sve relevantne institucije da ga u tome podrže.



(Vijesti.ba)

Bolje i ćetnici nego muađedinci

Pa je, u svom gradu ljudi.

Kakvo četnikovanje u 21. stoljeću?

Pa i ne bas.

Neki su zaostali pa i dalje četnikuju.

Nema vas više tamo. Kao ni Hrvata u Jablanici i Konjicu.

Je, samo sto smo mi u Visegradu cinili preko 50 posto stanovnistva.

Onda ćete morati ponovo ratovati za to. Hrvati za Konjic i Jablanicu neće. Odrasli ste ljudi, kako vas volja.

Pitajte OHR i FTV kako da "mislite".

To što nema povratka u istočnu Bosnu je skoro podjednako krivica bošnjačke i srpske političke vrhuške. Koliko god Srbi opstruirali povratak, toliko je i SDA bilo bitno za sva vremena imati etnički homogen bošnjački pojas oko Sarajeva.

Tesko...
Srbi nikako nisu mogli postati vecina u nekoj od Sarajevskih prigradskih opstina.

Vrijeme za masovni povratak je bilo 96-98, a tada vlastodršci u Sarajevu nisu bili uvjereni da se Srbi neće vratiti na Grbavicu, Ilidžu, Vogošću, Ilijaš itd...

http://www.radiosarajevo.ba/novost/76790/kako-su-se-upoznali-banja-luka-i-sarajevo





Sarajevo i Banja Luka se sasvim neposredno dodirnu kada predsjednik Milorad Dodik izjavi da je Sarajevo Teheran, da nije njegov glavni grad, da su u njemu Srbi ugroženi, da on tamo ide zato što mora...

Kako god bilo, Dodik zaista ide u to što naziva Teheran kada mora ići. Kada se treba u prijatnoj atmosferi svečanog ručka sresti sa tzv. bh liderima. Tako isto i njegovi poslanici u bh skupštini odlaze u Sarajevo kada trebaju i moraju na sjednice skupštine, uredno plaćeni i smješteni. Ni Dodika, ni njegove poslanike, ne sprečava da se ugodno prošetkaju glavnim-gradom-koji-to-nije, uprkos medijskom gađenju kojim se časti Sarajevo, izjavama samog šefa i pervertiranim konstrukcijama Glasa Srpske i RTRS-a. Političari ostaju imuni na sav nitkovluk Teherana i lijepo se prošetaju njim kako bi obavili posao plaćen iz zajedničkog budžeta. Zasigurno popiju kafu u prijatnoj atmosferi u nekom od sarajevskih kafića. Prelistaju Oslobođenje i Avaz, po želji Glas, i to Srpske, i Nezavisne. Pojedu ćevap ili pitu. Šetaju uz Miljacku ili se autom spuštaju niz Miljacku do Parlamentarne skupštine gdje uživaju sve privilegije poslanika sa debelim primanjima. Lijepo je njima u Sarajevu i lijepo je njima Sarajevo.

Uživaju u svim njegovim prednostima na konto svojih političkih i poslaničkih privilegija. Ne vode se tu nikakve nacionalne borbe, niti im teško padaju novopečene džamije, a još manje rogobatni tranzicioni tržni centri. Dapače, to je prirodno okružje u kojem uživaju. Potvrda političkog poretka koji održavaju. Džamije, crkve, Avazov toranj, Dodikova zgrada Vlade, zapušteni Historijski muzej, zatvorena Umjetnička galerija, razrušeni Kastel, to je njihova željena životna sredina.

Dakle, sasvim očekivano i paradoksalno, najživlju vezu Sarajeva i Banjaluke održavaju oni što se upinju da pravo na tu vezu imaju samo oni jer nakon svojih ugodnih posjeta žele biti jedini tumači onoga što su vidjeli, pa nam se onda ispovijedaju koliko su džamija ugledali ili koliko bradatih muškaraca i zamotanih žena šeta Ferhadijom. Iz takve veze Banjaluke i Sarajeva rodilo se potpuno nepoznavanje, udaljenost, otuđenost do uzajamnog nepostojanja.

Moja prijateljica iz Sarajeva primijetila je da za Banjaluku Sarajevo, zapravo, samo ne postoji. Ne postoji i nakon toga tačka, bez lamentiranja nad mržnjom jer radi se o čistom nepostojanju onoga Drugoga u neposrednoj blizini. On je odavno omržen i odbačen. Sarajevo čak više ne postoji ni kao predmet banjalučke mržnje jer ono je zaboravljeno, osjećanje mržnje je proživljeno, ovaploćeno, utvrđeno, dosadno. Sarajevo je izgubljeno iz realnog vidokruga. Ono samo ne postoji.

Teheransko Sarajevo Dodika i RTRS-a je fiktivno mjesto koje zauzima poziciju Neprijatelja kojega se treba plaštiti i kao takvo ono nema dodira sa stvarnošću. Ono bi postojalo i bez realnog Sarajeva jer našoj politici treba Neprijatelj, a sada se pretpostavlja da je izmaštani Teheran najpodesniji za aktuelnu politiku plašenja što prikriva stvarnu stvarnost niskih plata i visokih kamata. Dodikovo Sarajevo je konstrukt sa one strane stvarnosti, efikasni politički instrument, simbol sačinjen od prezrenih zajedničkih institucija i vehabija. Svaka sličnost sa realnošću je slučajna.

Takvo Sarajevo je izmješteno u parapolitički prostor niskih etnicističkih udaraca.

Grad sačinjen od ljudi, tokova, dešavanja, neopipljivog i materijalizovanog, grad kao ukupnost, kompleks različitoga, nepoznat je konzumentima opisanog jeftinog simbola.

To teheransko Sarajevo za Banjaluku postaje izlizano u svojoj upotrijebljenosti i iz njega se sve manje crpi efektna mržnja i strah jer pravo Sarajevo, kao podloga na kojoj je Dodik konstruisao Teheran za nas, ne poznaje se. Ono se ne poznaje do te mjere da obični ljudi više ne mogu imaginarati nad njim jer izgubio se svaki dodir, počev od onog fizičkog, što uviđa svaki putnik dobronamjernik kada autobusom ili vozom putuje na tužnoj liniji Banjaluka-Sarajevo. Zato je kovanica Sarajevo je Teheran irelevantna Banjalučanima jer njima je Sarajevo gotovo jednako nepoznato kao i Teheran. Iza nas su godine nesusretanja i neposjećivanja. Između nas su trošni i loši drumovi, spori vozovi, životi što su upućeni na Zagreb, Beograd, Istanbul, Beč, ali ne na uzajamnu vezu.



Banjaluka i Sarajevo su kao dva poznanika što su zaboravili da se znaju, a jednoč davno pomagali su se, kao onomad za vrijeme zemljotresa. Dobra strana tog nepoznavanja je, iznenadna kao i svaki dobar paradoks, to što se Banjaluka više ne može plašiti demonizovanim Sarajevom jer je u njenom utvrđenom životu svako Sarajevo izgubilo značenje.

I tu se nekako stvara početak jedne priče koja se možda može ispuniti sasvim novim sadržajem. Banjaluka, tiha i daleka, možda može opet upoznati svog starog poznanika. Lascivne glasine da je poznanik postao ekstremista i prostak nemaju više značaja jer Sarajevo je toliko zaboravljeno u Banjaluci da ga ona može upoznati, bez predrasuda, na ugodnoj terevenci kao sasvim novog druga.


Tako je banjalučka publika odgledala odličnu predstavu Hipermneziju i ugostila, istina, kratke dane Sarajeva u Banjaluci. Sasvim dovoljno da neko ispiše reklamu: I think this is the beginning of a beautiful friendship. Jer publika je mogla shvatiti intimne priče glumaca, od čega se sastoji predstava Hipermnezija. Mogla je ponoviti izgubljeno znanje da pripadamo istoj kulturi, jeziku, mentalitetu, vaspitnom modelu, da nam majke i očevi isto psuju, da se tješimo istim lažima, da se smijemo istim situacijama, da su nam porodice smiješno slične...


Iz prikazanih filmova i predstave na sarajevskim danima moglo se naučiti i o patnjama Sarajeva pod opsadom, a to je najbolnija tačka u novom upoznavanju sa novim starim poznanikom jer tu ćemo se susresti sa suštinskim pitanjem: da li ćemo sa empatijom misliti o patnji stvarnog Sarajeva iz vremena bliske istorije, za šta se možemo osjećati krivim u ličnim preispitivanjima, ili će na kraju ipak porazno pobijediti ona proživljena mržnja koju smo zaboravili kao otupljeno osjećanje? Sarajevo, pri novom upoznavanju, nije moglo da nam ne ispriča svoju tragičnu sudbinu. Ponuđen nam je bogat kulturni sadržaj, ispravno oslobođen od političke korektnosti, a njim se pruža iskrena ruka prijateljstva i pomirenja, koja nije zaboravila ono što je tako skoro bilo i što se zaboraviti ne smije, ono u čemu se javlja pitanje naše krivice koju svako, oslobođen pravne i političke odgovornosti, može postaviti sebi unutarnjim ispitivanjem, na koje se ne može (i ne treba) prisiliti. Ono se može samo podstaći.


Kultura je nemoćna i krhka, njen uticaj se ne može izmjeriti, njeni dosezi su neprovjerljivi i, po mišljenju mnogih stvralaca, ograničeni, ali ne i upitni u svom mikrodomašaju, ako se radi o nekompromitovanoj namjeri.

Dani Sarajeva u Banjaluci i dani Banjaluke u Sarajevu (ja ih volim optimistično i pomalo megalomanski častiti tim nazivom), poslije višegodišnje suše u uzajamnim kulturnim vezama, napokon su se obratili običnom čovjeku, napokon su ga uzeli u obzir, sa svom skrupuloznošću dobre umjetnosti.

Ovaj kratki festival Sarajeva i Banjaluke možda stvarno preraste u zagrljaj dva grada što su se tek upoznali, upoznavajući se na čistini čudnovate ledine za koju smo mislili da je obilježena Dodikovim Teheranom, a ispostavilo se da su se upoznala dva nepoznata lica što se žele znati i dodirnuti. O poljupcu je još prerano da pričamo.

Da li će pobijediti izmaštani Teheran, koji Banjaluka ne umije maštati, ili stvarno Sarajevo koje se upoznaje? Ishod je nepredvidiv, kao što je bilo neočekivano ushićenje sa kojim su se dva (ne)znanca dočekala. Ishod će zavisiti od nas i od naše volje i radoznalosti.

Poznanik čeka na vas, karta do Sarajeva je jeftina, grad je divan u proljeće, putevi jesu loši, ali lakše je doći do stvarnog Sarajeva, nego do onog Dodikovog, metafizičkog.