Ako bude neki lijevi ti skoci sa hidrocentrale u perucacko jezero. Usput povedi i svog pajdu daxta.

srpska elita, ne primjetih da se na forumu registrirao itko iz sanu....

ne znam, vjerojatno si bolje upućen u rad srpskog pravosuđa, znam da kod nas takve stvari traju, ne samo kod nas, u demokratskoj italiji recimo traju i duplo duže...

inače problem si dobro detektirao, problem su službe sigurnosti, policija i sudovi, tek na njihovoj profesionalizaciji i neovisnosti vidi se da li vlast ima ozbiljnu želju za borbu s kriminalom. kad se samo sjetim koga je hdz postavljao za ministre unutarnjih poslova, strava, odmah si mogao vidjeti postoji li interes za borbu protiv kriminala.

inače na ovim prostorima ne postoje tajne službe, sve su to javne službe, samo bi metode rada trebale biti tajne, jedna od prvih lekcija sa tečaja szup-a( službe za zaštitu ustavnog poretka)....

srpska elita, ne primjetih da se na forumu registrirao itko iz sanu....

SDS će bolje voditi Republiku Srpsku od Dodika samo zato što će glupi muslimani izgubiti neprijatelja. Nastaviće trošiti vrijeme i energiju na Dodika a prema novoj vlasti neće moći biti takvi jer bi to bilo previše fašistički obojeno, čak i od njih. Dugo vas čitam pa stoga pozdrav iz Srpskog Sarajeva i iskrene čestitke na zanimljivom forumu koji je najbolji i najrealniji forum nadaleko kao i mjesto gdje srpska intelektualna elita može doći do riječi.

Ja se iskreno nadam da ce SDS biti bolji,al nesto sumnjam u njihovu sposobnost vodjenja spoljne politike(Sarajevo).

Ja se iskreno nadam da ce SDS biti bolji,al nesto sumnjam u njihovu sposobnost vodjenja spoljne politike(Sarajevo).

01.02.1991.

Pozdrav Salvatore...

Moje pitanje je koje ce to biti politicke smernice SDS-a ako dodje na vlast, po cemu ce se razlikovati od Dodika... kakav je politicki kadar u srednjim esalonima, jel imaju ti ljudi poverenje medju obicnim narodom, ili mislis da ce SDS doci samo zato jer su se ljudi zasitili Dodika...

Kakav je odnos SDS-a prema ratnom SDS-u, vodecim ljudima...jel ima tu nekog odmaka, ili...

Nas to uopšte ne bi trebalo zanimati. Neka rade šta žele, ionako su apsolutno nemoćni za neke krupne poteze. Sa vremenom će zbog svog fašizma izgubiti i simpatije tzv. MZ a mi trebamo biti spremni za lagano isplovljavanje iz ove luke zvane BiH gdje je sve manje vode. Treba raditi na očuvanju svijesti u narodu o pripadnosti RS i jačanju nacionalnog ponosa. Srpska je vječna a tzv. BiH će nestati.

Treba poslati Dodika u Sarajevo da ga gledaju svaki dan.

Potpuno razumijem sta hoces da kazes,jasno je i meni da oni nista ne mogu sami,na kraju krajeva,nikad nisu ni mogli. Njihovo ponasanje je ocigledno svakome ko samo baci pogled na ovaj protektorat,ali im se sve tolerise od strane tzv. MZ. Uglavnom,plasim se da neko ponovo ne pocne mahati "ratnom ulogom" SDS,iako su se oni reformisali.
Ne treba se zavaravati da ce tzv.MZ ikad biti na nasoj strani. Pa zaboga,bombardovali su nas u 4 razlicite drzave... E,jedino ako bi doslo do globalnog preslagivanja,onda mislim da bi od Rusije imali apsolutno odresene ruke...

Noćas spaljujemo iluzije


Pet minuta slave Srđana Aleksića: Trebinjski heroj ubijen je mučki u neravnopravnoj borbi protiv „zla“; kako se zvalo to zlo, ko ga ohrabrivao i štitio?

Izvjesna, poštovanja vrijedna, skupina građanskih aktivista u Beogradu ovih je dana pokrenula kampanju i adresirala je na tamošnje gradske vlasti da se jedna ulica (precizirano je i koja - smještena u centru glavnog grada Srbije) nazove po Srđanu Aleksiću, Trebinjcu kojeg su njegove komšije, sugrađani, srpski vojnici, svirepo, mučki ubili početkom 1993. godine dok je pokušavao spasiti od linča svoga sugrađanina, Bošnjaka Alena Glavovića.

Ne treba sumnjati - pokojni Srđan dobit će ulicu u Beogradu: nakon Sarajeva, Novog Sada, Podgo­rice, Pančeva... i u Beogradu će se jedna ulica njegovim imenom zvati. Gradonačelnik Beograda je Dragan Đilas, predsjednik Demokratske stranke Srbije. Gradska komisija za spomenike Beograda saopćava da nema ništa protiv.

Đilasov prethodnik na čelu DS-a, bivši predsjednik Srbije Boris Tadić odlikovao je Srđana Aleksića
važnim državnim priznanjem: za Dan državnosti Srbije Aleksiću je posthumno dodijeljena “Zlatna medalja Miloša Obilića“. Tokom famoznog, medijski spektakularnog beogradskog obračuna predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika i Čedomira Jovanovića, lider srpskih Liberala ustreptalo, dramaturški nepogrešivo je sugerisao svom sugovorniku: “Promovišite vrednosti, opšteljudske, ali i srpske, za koje je život dao Srđan Aleksić, a ne vrednosti koje su branile njegove ubice“!

Ljutit je i bijesan bio Dodik, ali ni tri mjeseca nisu prošla a on je u svoj banjalučki Kremlj pozvao Radeta Aleksića, ponosnog, stamenog, neutješnog Srđanovog oca i uručio mu jedno od većih, prestižnijih, entitetskih priznanja: “Orden časti Republike Srpske sa zlatnim zracima“. Je li Dodik posthumno odlikovao Srđana Aleksića zbog toga što njegov čin građanske, ljudske hrabrosti cijeni i poštuje?

Ili zato da bi bio “trendy“, da ne bi kaskao, bio off, zaostajao za Tadićevom Srbijom, Đukanovićevom Podgoricom, autonomaškim Novim Sadom i Pančevom, gradovima koji su se poklonili pred, samoubilačkim činom golobradog, plemenitog, ludo hrabrog trebinjskog mladića Aleksića?

Beogradski redatelj Srdan Golubović, potvrđeno darovit i angažiran autor, snimio je igrani film Krugovi posvećen herojsko-tragičnoj sudbini Srđana Aleksića. Jedan od scenarista filma je Srđan Koljević, sin predratnog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, ratnog potpredsjednika Karadžićevog Predsjedništva Nikole Koljevića; koscenarista je bila njegova supruga Melina Pota Koljević; očito žena nije naše gore list.

Na Sundance film festivalu, prije desetak dana okončanom samitu autorskog, neovisnog filma u Sjedinjenim Američkim Državama, Golubovićevi “Krugovi“ nagra­đeni su specijalnom nagradom žirija. Na novinarskoj projekciji ovih dana u Beogradu, “Krugovi“ su rasplakali probranu i pažljivo selektiranu publiku. Zvanična premijera filma bit će upriličena tokom kultnog beogradskog filmskog festivala FEST potkraj ovoga mjeseca. Prije toga će film biti odvrćen pred publikom na Berlinskom festivalu. Istinsku, pravu premijeru, definit­ivnu provjeru, kaže režiser Golubović, njegov će film imati u Trebinju; tamo gdje je sve i počelo.

Svašta je, generalno dobrog, uspješnog moglo ispasti od Srđana Aleksića. Bog ga, kažu ljudi koji su ga znali, za svašta dao: mogao je biti košarkaš, tata Rade mu bio trener, kao zemljak Dejan Bodiroga. Ili plivač koji bi podučavao Milorada Čavića; glumac od kojeg bi učili njegovi zemljaci, Hercegovci, Nebojša Glogovac i Sergej Trifunović. Nije išlo.

U rodnom Trebinju Srđan Aleksić nema ulice, parka, osnovne škole, bazena, amaterskog kulturno-umjetničkog društva... koji bi se njegovim imenom zvao; ima samo porodični, intimni spomenik na kojem je neutješni otac Rade dao napisati: “Umro je vršeći svoju ljudsku dužnost“. Gradonačelnik Dobroslav Ćuk, istaknuti član Dodikovih nezavisnih socijaldemokrata, literarni i idejni klon ratnog hazjajina ovoga grada, osumnjičenog ratnog zločinca Božidara Vučurevića, obećava da će “gradske vlasti iznaći rješenje koje nikoga neće vrijeđati, niti iritirati“.

Postoji, međutim, u Trebinju spomenik “Braniocima Trebinja 1991-95“. Na njemu su uklesana imena svih hrabrih branitelja Trebinja u tom presudnom, historijski prelomnom periodu, pored ostalih i jednog od četvorice ubica Srđana Aleksića. Preostala trojica su osuđena na tri puta po dvije i po godine - odležali su nepunih sedam godina; u svakom filmu, špageti vesternu Sergea Leonea, takvi drumski huligani koji nasmrt iskasape nedužnog dječaka bi bili obješeni ispred obližnjih platana!

Prije tri-četiri godine, dok pokojni Srđan Aleksić nije bio “trendy“, dok njegov “herojski brand“ nije postao regionalno ogledno dobro humanosti, individualne časti i hrabrosti, molio sam prijatelja iz Trebinja, Srbina iz šarolike, multietničke, starinske familije od čije vam se izmiješanosti zamanta, da me odvede na Srđanov grob. “Pusti“, veli mi, otvarajući dvije idealno hladne “Nikšićke pive“, “samo će nas glava zaboljeti, ako već mora, neka nas od pive zaboli...“.

Ispriča mi, za mirnodopske prilike urnebesno veselu priču, za ratne, istina, smrtonosnu: ćaća mu, negdje usred rata, negdje u čaršiji fino popio, pa tek pred ulazom u zgradu skonta da nema ključeva; ne može ući u stan. Svud su okolo rezervisti, srpsko-crnogorsko-lokalni koji brane Trebinje; ćaća ne smije prozvati (“imentovati“) suprugu – muslimanku - po imenu, nego se dere: “Halo gospođo, vi sa trećeg sprata, da vi, gospođo, možete li mi otključati ulazna vrata!?“

Imaju na spomeniku “Oslobodiocima Trebinja 1991-95“, podsjetila je na to uvažena kolegica Tamara Kaliterna, uklesana i imena oslobodilaca koji su likvidirali dvojicu suboraca Bošnjaka dok su se odmarali nakon višednevnog napada oslobodilačkih srpskih snaga na Dubrovnik.

Kolegica Kaliterna to smješta u uhodanu balkansku zločinačku uravnilovku. Jesu li i te ubice “samo obavljale svoju ljudsku dužnost?“

Raduje i ohrabruje regionalno posthumno, medijsko, umje­tničko, državno... konsenzualno slavljenje i nagrađivanje Srđana Aleksića i njegovog ekstremno herojskog, bolno pojedinačnog vriska protiv divljaštva, zla, nasilja; treba samo, istine radi, historije pogotovo, ozbiljno i temeljito zahvatiti zlo, njegove korijene, promotore, ciljeve i nakane. Možda je od Trebinja i iz Trebinja najlakše krenuti; u tom gradu čak su i zločinci uspjeli zadržati i sačuvati prst obraza i mrvu kakve-takve časti...

Ispovijest Amira Fidahića, potomka čuvene begovske loze iz Bijeljine

Oca 1945. ubili su mi partizani, a sina 1992. četnici!


Sjeća se svega. Kao da se dogodilo prije nekoliko sati. Otac je, priča, obukao lijepo novo odijelo, svezao kravatu, stavio fes i veli majci: "Odoh ja u čaršiju, sigurno su došli Roćko (Rodoljub Čolaković, op. a), Nedim-beg i Osmanaga Gruhonjić, pa da se s njima pozdravim".



Masovna grobnica



- Kao da ga sad gledam, mati ga isprati na vrata, a on veli: "Znaš šta sam za Roćka uradio, rekao mi je da, dok živi, nikad mi se neće moći odužiti". Izađe iz kuće u koju se više nikad nije vratio - prisjeća se u razgovoru za naš list, 81-godišnji Amir Fidahić iz Bijeljine, sin Asim-bega Fidahića kojeg su u aprilu 1945. kod bijeljinskog garnizona, u narodu poznatijeg kao Lager, strijeljali partizani.



Amir i njegov otac Asim-beg potomci su čuvene loze Ali-bega Fidahića. Već nekoliko mjeseci, Amir Fidahić se nada da bi u jednoj od lociranih masovnih grobnica u krugu kasarne, mogli biti i posmrtni ostaci njegovog oca i još petnaestak poznatih bijeljinskih muslimana, kao i članova uglednih srpskih porodica.

- Roćko, koji je bio veliki prijatelj mog oca i čija je žena u ratu spašena zahvaljujući Murat-begu Pašiću i mom ocu, taj dan nije došao u Bijeljinu. Lokalni partizanski komandant Milenko Stojaković, dan ranije, saznali smo, sastavio je spisak uglednih Bijeljinaca za koje je smatrao da nisu simpatizeri tog režima, a koje treba likvidirati, i proslijedio ga egzekutorima. Upravo dok se u Bijeljini slavilo oslobođenje, ljude sa Stojakovićevog spiska pokupili su i odveli u zatvor, a dan ili dva kasnije strijeljali kod Lagera - prisjeća se Amir Fidahić.

On danas živi u Tuzli. Priča da su ga pojedinci iz "bijeljinskih struktura", nakon što je prije nekoliko mjeseci počelo otkopavanje grobnica, telefonski kontaktirali, znajući da on o događajima iz 1945. zna dosta, kao i da zna imena mnogih strijeljanih na tom mjestu.

- Bio sam jedinac i otac me je stalno vodao sa sobom. Sjećam se dana kad je otac uhapšen i ja sam saznao gdje je zatvoren i otišao sam da ga vidim. Kad me je ugledao, kaže mi da prenesem majci da se ne sikira, da će to sve proći, te veli da mu kupim malo duhana i papira i donesem u zatvor. Odmah sam to uradio. Sutradan su ih odveli. I strijeljali - nastavlja.

Amir Fidahić nije se godinama smirio dok nije istražio ko je naredio i izvršio ubistvo njegovog oca. Zna da je Stojaković završio na Golom otoku, ali izvršioci ubistva su i dalje živjeli u Bijeljini.



Ne ponovilo se

- Nažalost, sudbinu mog oca, koji je bio i cijenjen i poštovan, kako među muslimanima tako i među Srbima u Bijeljini, 47 godina kasnije doživio je i moj sin Asim, koji je nosio djedovo ime. Iz kuće su ga 2. aprila 1992., u papučama, izveli četnici, a potom na pravdi Boga ubili. Znam ko ga je odveo, ko je u njega pucao, znam ko je naredio ubistvo, kao i da njegov egzekutor živi u jednom selu kod Bijeljine. Sve sam to predao tužiocima, ali kazne ni za ovaj, kao ni za zločin nad mojim ocem, nema ni do danas. Nakon progona iz Bijeljine 1993., u taj grad više nikad nisam otišao. Ovo što živim, živim ne bih li dočekao bar jedan trenutak pravde na ovome svijetu - kazuje Fidahić.

Tijelo njegovog sina bačeno je u Drinu i voda ga je izbacila negdje kod Šapca. Identificiran je i ukopan u Tuzli. Djelimična i zakasnjela pravda je makar to što se napokon progovorilo o ubijenim bijeljinskim begovima i njihovim komšijama Srbima u tijeku i poslije Drugog svjetskog rata. Hoće li se bijeljinski zločinci iz 1992. suočiti s pravdom, ostaje da se vidi.



A u već dvodecenijskom čekanju na kažnjavanje ubica njegovog sina Amir Fidahić, neumorni, inteligentni i dostojanstveni Bijeljinac, vodeći se krilaticom da što nije zapisano nije ni bilo, pisao je i zapisao sve činjenice o tome šta su preživljavali bijeljinski muslimani u posljednjih sedamdesetak godina. Da im se, kaže, sudbina Fidahića ne bi ponovila.



- Nekoliko mjeseci nakon aprilskih strijeljanja, 1945. godine, u Bijeljinu je došao Roćko. Moja rahmetli mati se spremi i pravo u njegovo sjedište. Bila je hrabra i rječita žena. Pita stražar gdje ide, a ona kaže: "Hoću Roćku". On je pita: "Koga da najavim", a ona kaže: "Najavite Asim-begovicu Fidahićku". I pustiše je. Kad je ušla u kancelariju, s vrata pita: "A što mi ubiste Asima", a Roćko se uhvatio za glavu i samo govori: "Greška, greška, greška"... Godinama poslije, kad god bi dolazio u Bijeljinu, išao u lov, zvao je mene da idem s njim. Mislim da je osjećao grižnju savjesti zbog ubistva mog oca - kaže Fidahić.

Imam bolju ideju. Napravimo u Sarajevu kip prirodne velicine u obliku Dodika,i naplacujemo muslietnicarima gadjanje istog cipelom. 1 cipela=1KM.

Oca 1945. ubili su mi partizani, a sina 1992. četnici!

Čekaj, pa zar naši Muslimani nisu Evropljani kakve smrdljive cipele sa bliskog istoka cccccccc.


Ako je neki četnik 1945. godine imao 25 godina, onda je 1992. godine imao 73 godine.
Starci od 70 i više godina ratovali za Srbe, kako to, pa gde to ima, koja je ovo laž.
Ovi Muslimani lažu čim zinu, toliko su zaslepljeni mržnjom i ujedno jedan od najglupljih naroda u Evropi.

Učenici iz RS predstavljeni kao nacisti!

BANJALUKA - Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Srpske najoštrije osuđuje portal 24 sata.info koji je učenike u Republici Srpskoj ilustrovao fotografijom sa nacističkim znakom i najavljuje da će iskoristiti sva pravno raspoloživa sredstva da bude sankcionisan ovaj postupak.

"Stav Ministarstva prosvjete i kulture je da ovakva ilustracija predstavlja provokaciju i vrijeđa djecu Republike Srpske, te ugrožava međusobno povjerenje građana u BiH i izgradnju zajedničke budućnosti na ovim prostorima", saopšteno je iz Ministarstva nakon što je ovaj sarajevski portal tekst pod naslovom "Alarmantan podatak: U Republici Srpskoj sve manje osnovaca" ilustrovao fotografijom na kojoj učenik na rukavu nosi nacistički znak.

Ministarstvo najavljuje da će iskoristiti sva pravno raspoloživa sredstva da se sankcioniše ovaj portal zbog objavljivanja uvredljivih sadržaja i zaštite učenici u Republici Srpskoj.
Tekst pod naslovom "Alarmantan podatak: U Republici Srpskoj sve manje osnovaca" uz fotografiju na kojoj učenik na rukavu nosi nacistički znak portal 24sata.info objavio je u subotu, 9. februara.
Vijest i dalje stoji na pomenutom portalu i ilustracija nije izmjenjena.