Stewart-ova supruga je muslimanka iz Mahale-Stari Vitez.U to vrijeme mu je bila prevoditeljica i tko zna što još...Na inozemnim vojnim portalima,njegovi suborci imaju izrazito negativno mišljenje o njemu.

Da. Pa vidiš, zaboravio sam to reći, dakle 25. siječnja Muslimani napadaju Busovaču, tog istog 25. siječnja 1993. Stewart dolazi kod Hadžihasanovića i govori mu kako se oni počeli tamo prvi napadati, i onda se Hadžihasanović od tog "strašnog upozorenja", toliko "prepadne" da odmah sutradan pošalje Šerifa Patkovića da pobije ljude u Dusini.
I onda taj Šerif Patković dođe svjedočiti u Haag u svojstvu svjedoka protiv Blaškića:

http://www.icty.org/x/cases/blaskic/tra ... 0610it.htm

I sad, pri dnu stranice 23397. u redu 19. Nobilo počinje čitati izvješće Živka Totića koje sam stavio na prethodnu stranu

http://oi48.tinypic.com/ao7whc.jpg
http://oi46.tinypic.com/25thqfo.jpg

Pa onda imate nakon čitanja izvješća pitanje na stranici 23400, nakon što završi s čiranjem Totićevog izvješća Nobilovo pitanje Patkoviću, u retku 11 i 12, ja li on od svojih vojnika čuo za išta od ovoga. Onda ona kaže kako nije čuo ništa izvan uobičajenog, i onda nastavlja o Zvonku Rajiću, da kako je on mogao biti u Dusini ako je bila opkoljena, traži dakle nelogičnost koja nema veze s mozgom, i onda još kaže kako u izvješću piše MOS, a da on "nema pojma što je to MOS i da je on zapovjednik 2. bataljuna 7. muslimnanske brigade Armije BiH". Onda ga Nobilo opet pita da zar mu u izvješću smetaju samo te dvije sitnice, zar ništa ostalo nije sporno? Onda ova ubačena kosovska jugooficirčina, isto kao Hadžihasanović, Kubura ili Muslimović, koji nisu nikakvi ekstremni fundamentalisti, nego neojugoslavenčine koje po zadaći KOS-a glume ekstremne Muslimane, i kojima je cilj koji im je postavio KOS bio izazivanje rata s Hrvatima, odgovara prgavo, jugoficirski, pa ga sudac upozorava, pa on opet ponavlja iste besmislice i dodaje laži kako su se oni samo branili, pa onda opet u krug, pa ga Nobilo pita je li vidio tijela, pa on govori da nije jer da je bio "s druge strane brda", a na kraju je ipak priznao da je vidio Zvonka Rajića mrtvog, u stvari, imate sve pa možete pročitati i sami.
Meni osobno je muka od toga, kad vidim koliko ta bolesna ljudska stvorenja mogu lagati, i kako ovo nije bio zadnji put da je neki zapovjednik HVO-a namamljen na pregovore a zatim ubijen. Sjetite se samo kako je prošao Vlado Šantić ui Bihaću.

Vratimo se još malo na onaj prilog Chanela 4 iz 2000. godine

http://www.youtube.com/watch?v=tOebNGA_ ... 3mfZIjVW3w

Kako god imate Ahmiće na 6:00, tako ih imate ponovo na 8:00, točno se vidi kako je tehnički sređen ovaj video, i da je to obavještajni a ne novinarski uradak. Imate tu nekog kojeg taj novinar zove "Amet Memet Amići" valjda Ahmet Mehmet Ahmić, s tim da nikad nisam čuo da Muslimani imaju dva imena, bar ne ovi balkanski Muslimani, ali to je manje bitno. Bitnija je izjava tog Ameta-Memeta. A ta izjava, kad odbacimo sve kenjaže kaže ovo:

Nije kriv Blaškić, kriva je Hrvatska

Zvuči poznato a?


– Očito je da su dvojica nedužnih ljudi bili u Haagu, ali to ne znači da rat nije bio krvav i da nije bilo grešaka, no za njih je odgovorna država, a ne Markač i Gotovina. Prema onima o koje se ogriješila, Hrvatska će svoj dug pravde ispuniti. Hvala Gotovini i Markaču što su za Hrvatsku ovoliko izdržali za Hrvatsku – zaključio je Milanović

Blaškićje kao zapovjednik OZSB sigurno bio dosta omiljen među hrvatskim narodom srednje Bosne, napose Lašvanske doline, kao i Gotovina nama Dalmatincima. U javnosti, onoj najširoj, i o jednom i o drugom vladala je pozitivna percepcija. U takvim slučajevima, takvi kao Milanović i slični se samo prilagode, i krenu crtoim manjeg otpora, pa čak hvale i stanu u "obranu" Blaškića ili Gotovine, da nisu krivi oni nego je kriva država.
O.K. kod Blaškića smo vidjeli notornu izmišljotinu zvanu "dvostruka linija zapovjedanja", a koja se najefikasnije može objasniti kao strategija obrane koja se sastoji od parole "muko moja prijeđi na drugoga". Ista stvar je napravila i obrana Ademija u slučaju Medački džep. Ali zato Gotovina nije napravio istu stvar. On je branio i sebe, i državu, i Tuđmana i Šuška i Červenka, i pobjedio, nije izgubio kao Blaškić koji je na kraju ipak pravomoćno proglašen ratnim zločincem.
Kod Gotovine nije bilo "dvostruke crte zapovjedanja" jer se Gotovina nije htio braniti izmišljotinama i lažima svaljujući time svoju odgovornost na nekoga drugog. Štoviše, on je i kad je morao bježati da ga ne ubiju, i kad je dao intervju Pukaniću rekao i ponovio da on nije vodio svoj privatni rat, nego da je ratovao za hrvatsku državu.
Prema tome, postoji obrazac koji koriste neprijatelji Hrvatske svih boja, veličina i dezena. Pritom, najvjerovatnije je Ametu-Memetu rečeno što će reći u kameru, jer sumnjam da se priprosti seljak mogao dosjetiti nečemu takvom.

Kao što rekoh, tema je dosta široka, ne zna čovjek odakle bi počeo. A isto tako, dosadilo mi je tipkati uvijek jedno te isto. Možda ne bi bilo loše da vi mene pitate što vas zanima, što je nejasno, pa da ja po svojim najboljim saznanjima i dokazima napišem što znam o tome.
Jer ovdje kad bi krenuo sveobuhvatno, a ja sam baš o tome razmišljao, i uvijek me vraćalo unatrag skroz do točke koja se nalazi negdje u 1918. godini, završetku prvog svjetskog rata, Versaillskog ugovora, i stvaranja kraljevine SHS.
To bi bilo potrebito objasniti da bi se shvatio kontekst stvaranja Banovine Hrvatske 1939. godine, a Banovina Hrvatska je nešto vrlo važno jer se spominje u optužnici, kao nešto što je Tuđmanu bilo uzor za stvaranje Velike Hrvatske, na račun BiH. Onda bi trebalo pretresti od 1960. godine nadalje, kad se Tuđman, jedini Hrvat u čitavoj jugoslaviji i u partiji koji je imao muda reći da je brojka iz jasenovačkog mita laž, a da je podjela jugoslavije iz 1943. s drugog zasjedanja avnoja u Jajcu teška nepravda učinjena Hrvatima.
Onda bi se trebali prebaciti u 1989. godinu i stvaranju HDZ-a, pa ubacivanju Manolića, Mesića, Boljkovca i sličnih u HDZ, pa onda velikosrpsku politiku koja se reaktivira kroz intervenciju 1981. na Kosovu, pa kroz memorandum SANU i prekrajanje granica tadašnjih vojnih oblasti sve do granica Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica, pa Gazimestan, nošenje muda Cara Lazara okolo, mitnig u Kosovu kod Knina, neuspio pokušaj mitinga u Ljubljani, miting na Petrovoj gori, pa onda opet pobjeda HDZ-a, pa donošenje Ustavnih amandmana početkom kolovoza 1990. godine, pa balvani u tzv "krajini" od sredine kolovoza 1990. i onda pokušaj operacije Štit od strane KOS-a, pa iza toga afera s Špegeljom, dan prije te afere sporazum Kučana i Miloševića, pa događaji koji su doveli do Karađorđeva, pa samo Karađorđevu, i sve tako do proglašenja neovisnosti Hrvatske i Slovenije, fingiranog rata u Sloveniji kojeg nije pokrenula Srbija kako prdelja Mate Granić, nego Ante Marković i Aca Vasiljević, pa onda dogovor Srba s Muslimanima koji je postignut 2. 8. 1991. nakon što su gotovo čitav srpanj pregovarali sa Srbima
http://www.dnevno.hr/kolumne/ante-nazor ... u-bih.html

I onda dalje sve što je iza toga slijedilo.

Puno je toga, dajte malo, pogotovo vi mlađi, zbog vas sve ovo i radim, najviše zbog vas, jer nemate gdje pročitati istinu, ili bar nešto što je blizu istinu, u "hrvatskim" medijima, i to sve do jednom možete čitati samo laži i uvijek nove laži, pa dajte, pitajte, a ja ću kad uzmognem i nađem vremena rado odgovoriti.

Pozdrav braći iz HVO-a

Daj nam malo vremena da ovo probavimo.

Evo Marasovče imam ja jedno pitanje za tebe. Tiče se indirektno BiH šestorke, jer je povezano s Paragom.

Pitanje glasi: Zašto je ubijen Ante Paradžik?

Znam da ćeš mi reći da je ubijen zato jer je pristao predati kontrolu nad HOS-om Tuđmanu i ući u vladu kao ministar unutrašnjih poslova, a to se baš i nije svidjelo Boljkovcu i Manoliću, pa su ga roknuli. Ali imaš li kakvijeh dokaza za to?

Znam da je Paraga hodočastio k Manoliću i da je Manolić bio čest gost u Paraginoj kući, ali osim toga ima li još što?

Evo, ja ću probati:

- Dokaze ima Njemačka Policija i Kancelarka Angela Merkel, koja traži neke Udbaše, koji su još u službi kuku-koalicijske Vlade RH i čeka njihovo isporučenje!
A, Paraga kao Jugo-disident i borac za ljudska prava, tek izašao iz zatvora, odlazi u SAD i sastaje se sa mnogim uticajnim kongresmenima i senatorima (!?) gdje je prihvatio ponudjeno Predsjedništvo HSP-a. Vraća se u Hrvatsku, kao ultra nacionalist, sa svim ustaškim znakovljem i HOS uniformama.
To je bio neki "ekspres preokret" od jugo zatvorenika i borca za ljudska prava u velikog Hrvatskog nacionalistu i ustašu!?
Medjutim dobro znamo šta javnost u Americi misli o Hrvatskim nacionalistima, posebno o Ustašama (sve najgore!).

Koliko je Hrvata ispitano?

Po meni, to ubojstvo ni na koji način, ni direktno ni indirektno nije povezano s ovim slučajem. Smrt Blaža Kraljevića jest indirektno povezana s ovim slučajem, s naznakom da ju je tužitelj haškog suda Douglas Stringer pokušao povezati i direktno, i po onome što se moglo vidjeti doživio tešku blamažu.
O ubojstvu Ante Paradžika, kao i smrti Blaža Kraljevića (ili ubojstvu ako je riječ o ubojstvu), i ja i ti i svi mi možemo samo špekulirati. Ja sam čuo istu ovu teoriju koju i ti iznosiš, ali za takvo što nisam čuo nijedan dokaz.
A pošto možemo samo špekulirati o tome, moja špekulacija išla bi u tom pravcu da sam uvjeren kako Tuđman nema ništa s ubojstvom Paradžika jer da ima to bi se odavno znalo, a ta stvar je zataškanabaš zato što nekome očito nije stalo da se to riješi. A tko u ovoj državi ima moć, mislim na Hrvatsku, ima moć, to valjda znamo, i to nije špekulacija nego gola činjenica.

Zato, bolje se mi vratimo na Blaža Kraljevića i nemušti pokušaj Douglasa Stringera da na sjednici održanoj u Haagu dana 17. kolovoza 2009. godine.

Kao i za Antu Paradžika, za Blaža Kraljevića vrijedi još više. Nitko ne zna tko je ubio Blaža Kraljevića ako je on uopće ubijen, za to nema nikakvih dokaza, sve je u sferi špekulacije, nije provedena službena istraga i službeni proces, tako da se i o tome može samo špekulirati. Jedna od tih špekulacija kaže da su ga ubili (ako je ubijen) Alijini komandosi, i to zato da bi dodatno antagonizirali HOS prema HVO-u, da bi preko HOS-a slabili HVO i da bi Hos privukli sebi da se bori za njihove ciljeve. Kad se vidi kako su se stvari dalje razvijale, takva špekulacija nije za odbaciti, iako je i to samo to - špekulacija za koju nema nikakvih dokaza, kao što je špekulacija za koju nema nikakvih dokaza to da je Kraljevića ubila kažnjenička bojna jer se nisu htjeli podčiniti HVO-u.

U tom pravcu tekla je i diskusija o ovom pitanju na samom sudu:

To je ovdje, snimka drugi dio, negdje od polovice snimke:

http://www.slobodanpraljak.com/video_sn ... _2009.html

Tu je i transkript:

http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJA ... 0817ED.htm

Otvorio sam i snimka počinje točno na 45:00, a na transkriptu to počinje od stranice 11315 u redu 12 gdje tužitelj najavljuje novi dokazni predmet koji nosi oznaki P00524 a riječ je o zapisniku s VONS-a RH (Vijeće za obranu i nacionalnu sigurnost RH), od 26. rujna 1992. godine, i gdje tužitelj s onim što je u tom dokumentu bitno, odnosno trebalo je biti bitno počinje na stranici 11328 u redu 19:
Tužitelj tamo govori kako je Tuđman rekao da se Ante Prkačin šeta Zegrebom u odori i da nosi čin generala, a pošto je te činove mogao djeliti jedino Tuđman, a Tuđman mu ga nikad nije dao, to Tuđman traži od nekoga da pošalje vojnu policiju i da ga se legitimira, i da mu se oduzme ta legitimacija.
I na slijedećoj stranici tog zapisnika s VONS-a Praljak se referira na taj Tuđmanov zahtjev i kaže:
"Gospodine predsjedniče ja bih ovdje rekao da to nije baš tako jednostavno. Mi smo gospodina Prkačina, ja osobno i u dogovru s drugima koristili za razbijanje HOS-a dolje, otvoreno govoreći. On je dolje napravio posao."
I onda predsjednik pita:
I što je on general-major.. general bojnik?
Praljak odgovara:
"Ne, o tome nitko ništa ne govori, to nitko nije rekao, to on sam sebi kaže, kao, jer mu je general-bojnika nudio Alija Izetbegović pozivajući ga gore... i kad je on nama trebao sa svime, potpuno se stavio na raspolaganje i sve ono što je potrebno, a s druge strane isto tako, mi možemo reći ovdje, bilo je 10 puta ponovljeno, HOS je tek sada rješen u Zagrebu"

I to je to, to je sve što haško tužiteljstvo ima o tome, dakle nema ama baš ništa. Objasnit ću to ali prije toga jedna napomena. Kad se Stringer vratio na ovaj zapisnik VONS-a, i kad je spomenuo Antu Prkačina, to je na dnu stranice 11328, rekao je, odnosno pitao je Praljka je li to onaj isti Ante Prkačin kojeg je Praljak već spominjao, i kojem je bio zapriječen put u Jajce u listopadu 1992, a to je već puno važnije pitanje od ove idiotarije zbog koje je tužitelj potrošio gotovo čitavu sjednicu, a ispao glup, jadan i nikakav.
Naime, kad se slutilo da Jajce teško diše i da će pasti, Ante Prkačin je u Hrvatskoj okupio jednu oružanu postrojbu koju je htio uvesti u obranu Jajca. Dvije stvari tu su vrlo bitne. Prva je da su 80% te postrojbe činili pripadnici muslimanskog naroda od kojih je većina živjela u Hrvatskoj i prije toga neki od njih su bili u HV-u, ali bitno je da je u toj postrojbi dakle bilo 80% Muslimana i 20% Hrvata. Druga stvar koja je vrlo bitna jest ta da su oni zaustavljeni negdje oko Travnika, i da ih je zaustavila Armija BiH koja im nije dopustila da pohitaju u pomoć braniteljima Jajca, nego je u skladu s onim što sam rekao, opstruirala obranu Jajca koje njima nije značilo ništa, nego im je čak odgovaralo da padne, kako bi oni mogli te "izbjeglice" muslimanske nacionalnosti prebaciti na točke ključne za osvajanje prfavca Diamond, dakle uglavnom od Prozora preko Uskoplja do Bugojna, Travnika i po Lašvanskoj dolini. te izbjeglice su postale preko noći naoružane izbjeglice, a preko neke druge noći šehidi, ili pripadnici Armije BiH, koja je u tom trenutku, bez borbe, već imala svoje vojnike, i to naoružane na samom terenu, te je time HVO doveden u izrazito nepovoljan taktički i strateški položaj.
Vratimo se sad ovoj drugoj sjednici od 17. kolovoza 2009. godine, gdje nakon ovoga što je gore pročitao tužitelj Stringer pita Praljka na što je točno mislio kad je rekao da je on u suradnji s drugima koristio Prkačina za razbijanje HOS-a.
Praljak naravno odgovara najrazumnijim mogućim argumentima. HOS je paravojna i stranačka organizacija, pod krilom stranke HSP koja je u Hrvatskoj na nekih 5%, a u BiH ih uopće nema, niti 1%, i kako ne mogu biti dvije vojske ne jednom teritoriju jer to nužno vodi u sukob, a osim toga HOS se koristi za slabljenje HVO-a, jer se dogodi slučaj da netko iz HVO-a nešto ukrade, ili se zapije kao majka ili na bilo koji drugi način krši vojnu stegu, a dužnost zapovjednika je održavanje stege, i zato zapovjednik mora takvog vojnika koji se ne drži vojne stege prisiljen kazniti, a onda kad ga kazniš, on uzme svoju pušku i samo se prebaci u HOS. Naravno da je takvo stanje neodrživo, i da je to shvatio i Ante Prkačin,i Primorac, i navodi još neke, i da su oni osigurali da taj proces koji je jednostavno nužan protekne što mirnije, i bez prolijevanja krvi među Hrvatima. Dakle, jedan odgovor koji je potpuno razuman.
Usput, Praljak je htio odgovoriti do kraja u svezi HOS-a u Hrvatskoj, jer mu je to Stringer pročitao, a onda ga je prekinuo i nije mu dao odgovoriti.
I onda se Stringer, ničim izazvan, prebacuje ne Kraljevića. Pita Praljka je li ovaj bio zapovjednik HOS-a "u bosni", na što mu Praljak kaže da jest.
I onda, tužiteljsko-*** stilom, Stringer pita da je li točno da je 6 tjedana (kasnije ću objasniti zašto sam ovo boldao i uvećao) prije tog sastanka VONS-a o kojem je riječ, Kraljević zajedno s ostalima ubijen negdje u okolici Mostara.
Naravno, Praljak odgovara pametno i jedino ispravno, rekavši da riječ "ubijen" može se zaključiti nakon što bude izvršena započeta istraga koja još nije završena. Praljak kaže da je točno da je on poginuo, a je li ubijen ili ne ne može se špekulirati jer pravo o tome treba reći svoje, a kad će pravo reći svoje to Praljak ne zna i to nije njegov posao.
Nakon toga, Stringer opet peca (to se u pravnim terminima zove "pecanje", kad bez ijednog jedinog dokaza pokušavate nešto dokazati) i kaže Praljku da on zna što se tamo dogodilo, da je ovaj dočekan u zasjedi i ubijen, bla bla bla
Praljak naravno uzvraća da to nije točno, da on o tome ne zna a da ni Stringer o tome ne zna, i da o tome sud treba reći svoje. Sve drugo su nagađanja i naklapanja, u koja Praljak naravno, ne želi ulaziti.
Dalje Stringer nagađa, pa pokušava povezati ono što je Praljak rekao na VONS-u s ubojstvom Kraljevića, ne nudeći nijedan jedini dokaz, samo naklapa i peca, Praljak se naravno ne da navući, I Stringer ga pita je li ubojstvo Blaža Kraljevića išlo u prilog HVO-u. Praljak se opet ne slaže s rječju ubojstvo, pa tužitelj pita je li smrt Kraljevića išla u prilog HVO-u i dodaje nešto naoko nebitno ali meni vrlo važno, što je po meni ipoanta čitave ove besmislene situacije.
Tužitelj naime pita Praljka želi li pauzu. To je prilično nisko, ali od tužiteljstva navikli smo na te stvari.
Sjetimo se na tren suđenja Gotovini, Markaču i Čermaku, pogotovo izdvojimo Gotovinu, gdje je tužiteljstvo kad je shvatilo da očito nema dokaza najprije preko C Del Ponte tražilo da se Gotovinu gadi u medijima, da ga se prikazuje negativno, pa ste kao rezultat toga imali primjerice ovo (aktualno na danšnji dan):

http://www.hrt.hr/arhiv/2005/04/27/HRT0026.html

Ili, puno poznatije, na samo kraju, kad su tražili famozne "topničke dnevnike", i prijetili kako Hrvatska neće u EU bez tih dnevnika, nastojeći difamirati obranu. Nakon nepravomoćne presude preko svojih trabanata u tzv. "hrvatskim" medijima napadali su Luku Mišetića govoreći kako je potrošio ne znam koju sumu novca a nije napravio ništa, iako je meni, koji sam pratio sve sjednice bilo sasvim jasno da je Luka MIšetić odradio vrhunski posao, što se na kraju i pokazalo.
Ali tužiteljstvo je zbog manjka dokaza radilo stvari koje su valjda trebale antagonizirati dio Hrvata prema Gotovini, kako bi oni što lakše mogli progurati onu splačinu od optužnice, uz što manje otpora u Hrvatskoj.
Ovdje je princip isti, on kao Praljka pita treba li mu pauza, a onda dodrinaši to tumače kao da je Praljku tu nešto neugodno, pa mu treba pauza, i iz takvih "dokaza" izvlače zaključak da je Praljak tu nešto kriv za smrt Kraljevića, i time svakako antagoniziraju dio Hrvata, pogotovo onih koji su vezani uz HOS, koji cijene sve ono što su divni dečki i pravi hrvatski domoljubi iz HOS-a učinili u Vukovaru, Kutini, Novskoj, Dubrovniku itd u obrani Hrvatske od srbo-četničkog agresora.
I to isto i Praljak govori ovdje, da su većina pripadnika HOS-a bili sjajni momci, sjajni borci, ali da je bilo i onih drugih, koji su se okupljali iz nekih mutnih poslova i plasirali mutne političke ideje.
I tada Stringer vadi još jedan dokaz, odnosno "dokaz" koji on naziva člankom iz jednog glasila pod nazivom "Borba".
Kao prvo, ne može se razaznati radi li se ovdje o notornoj jugo-beogradskoj Borbi, ili je možda HOS ili HSP imao nekakvu svoju stranačku publikaciju koja se zvala isto tako, a koja meni osobno nije poznata.
Uglavnom, tirada je uvijek ista, i tu je već došlo do prigovora najprije Vesne Alaburić, a zatim su prigovarali još i drugi odvjetnici, jer tužitelj nije znao odgovoriti na koje okolnosti on uvodi taj novi dokument, budući da se ubojstvo Blaža Kraljevića ne nalazi u optužnici, i kakve to veze ima s tim.
Onda je on rekao da to ima veze s UZP-om. Onda su odvjetnici opet tražili da se jasno i precizno izjasni da li on to tereti Praljka za uzbojstvo Kraljevića i ako ga tereti, a po načinu postavljanja pitanja je očito da ga želi teretiti, zašto toga nema u optužnici.
Tad je sudac Antonetti tražio od Stringera da pojasni stvar, i Stringer je doslovno, ali doslovno rekao da "njima uopće nije bitno tko je ubio Blaža Kraljevića". To stoji i dan-danas u transkriptu na stranici 11 340. u redu 12 i 13:

For us, it's not -- it doesn't matter who killed Kraljevic.

Dakle, boli njih uho za Blaža Kraljevića i za to tko je ubio Blaža Kraljevića, njima je samo bitno mogu li oni to kako iskoristiti za dokazivanje teze o UZP-u, i to je sve što njih zanima, i to je Stringer javno i rekao na sjednici.
Teorija bi išla tako da je kao HOS priznavao cjelovitost BiH, a kao HVO nije priznavao cjelovitost BiH, i da je se to zbog toga može podvesti pod tezu o UZP-u. Naravno, valjda ne moram nikome objašnjavati kolika je to glupost i koliko to nema veze s ničim, ali je isto tako i znakovito, jer kakve dokaze ima tužitelj za UZP? Ama baš nikakve, i baš zato peca. Imaju Amerikanci jedan dobar izraz za takvu vrstu postupanja. Oni to zovu "shoot in the dark" iliti pucanj u mraku, a kod nas je najbliže što se tomu zove jest lov u mutnom. Dakle, nema nikakvih dokaza, nabada, očekuje da je Praljak valjda glup pa da će ga uhvatiti na krivoj nozi ili što. To je ono, u mraku ste, imate protivnika ali ga ne vidite, pa opalite metak u mrak nadajući se da će pogoditi metu, i nada je sve što imate, jer nemate suvislu ideju i nemate dokaz.

I sad, ono što sam boldao gore, a to je famoznih "6 tjedana", odnosno vrijeme koje je prošlo pd pogibije Blaža Kraljevića do sastanka VONS-a na kojem je Praljak to rekao, je puno kraće od vremena koje je prošlo od 18. svibnja 1993. godine do 11. lipnja 1993. odnosno od Međugorskog sporazuma do pada Travnika.
Tu je zato snimka sa suđenja od 18. kolovoza 2009:
http://www.slobodanpraljak.com/video_sn ... _2009.html
To je snimka drugi dio, negdje od desete minute, a tu je i transkript:
http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJA ... 0818IT.htm

I tu sad tužitelj počeo čitati predsjednilki transkript u kojem Alija Izetbegović napada Tuđmana dana 11. lipnja 1993. da nešto nije u redu, ogovara Bobana itd, to sve možete vidjeti u snimci. Već sam negdje napisao da mi nije bilo drago vidjeti kako se Praljak branio od ovoga, jer ja bih dao sve da sam tad mogao biti na Praljkovom mjestu i da mi se tužitelj tako namjestio na volej, kako bih ga s guštom degažirao duboko u polje.
Međugorski sporazum od 18. svibnja 1993. godine izlistan je na slijedećem linku kao dokument pod rednim brojem 122:

http://www.scribd.com/doc/20650700/Ivan ... -BiH-91-95

Pa kaže na početku odmah:

"Na sastanku sazvanom od predsjednika Tuđmana, a pod okriljem UNPROFOR-a, u Međugorju 18. svibnja, u prisutnosti, na prvom dijelu sastanka, ministra vanjskih poslova Danske, ministra obrane Španjolske i gospodina Izetbegovića, gospodina Bobana i njihovih delegacija i supredsjedatelja Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, dogovorena susljedeća poglavlja sporazuma na temelju odlučnosti strana da rade na primjeni Mirovnoga plana za Bosnu i Hercegovinu."

Dakle, kao i uvijek kad je trebalo sklapati mirovne sporazume i dogovarati mir inicijativa bi došla od predsjednika Tuđmana, ali vidimo da su tu i supredsjedatelji, i UNPOROFOR, španjolski i danski ministri itd.
U poglavlju V (5) ovog dokumenta s podnaslovom "Središnja Vlada" stoji:

Dogovoreno je da gospodin Prlić bude predsjednik Vlade. Gospodin Prlić će, nakon sastanka i konzultacija, predložiti izbalansiranu vladu, uključujući članove ostalih strana, Koordinacijskom tijelu na prihvaćanje.

Dakle, tim dogovorom određeno je da Jadranko Prlić, dakle čovjek koji je ovdje prvooptužen, bude predsjednik Vlade BiH, ne HZHB, nego BiH.

ne znam hoću li imati dovoljno znakova za nastavak, neke stvari trebam samo prebaciti jer sam ih već napisao, pa nastavljam u idućem postu.

Dakle, nastavljam prethodni post:

Najprije dva onovremena izvješća zapovjednika OZSB Pukovnika Tihomora Blaškića:

Dana 07. 06. 1993.godine u 12.05 sati upućeno je slijedeće izvješće OZSB (Operativna zona srednja Bosna) HVO.
Republike Bosna i Hercegovina
Hrvatska zajednica Herceg Bosna
Hrvatsko vijeće obrane
Zapovjedništvo OZ
VOS
Stanje na teritoriji općine Travnik gore ne može biti. Hrvatsko pučanstvo iz Paklareva, Ovčareva i Jankovića, tako da od Travnika do Turbeta na tom pravcu nema više Hrvata. U gradu od crkve do Šarene džamije blokirano oko 350 Hrvata koji se nalaze u jednoj vrsti konc. logora. Nad istima se vrši masakr i strijeljanje. Podatke o pravim zbivanjima nemamo, ali je i ono što se sazna nepojmljivo. Napadi se, nakon pregrupiranja iz zapadnog dijela grada, usmjeravaju preko crte Dolac n/l – Polja S: Gavrančića / koja su zauzeli / u pravcu Viteza i N. Trvanika. Pritisak je strahovit uz jaka djelovanja MB, haubica, PZM i PZT, tenkova s tri strane. Narod se panično povlači a zbjegova ima prema Vlašiću. Sredstva i ljudstvo i dalje pristižu s drugih općina. Sela se kompletna pale i sravnjuju, a civilno pučanstvo ubija. Mnogo je istih i po šumama. Najkraće rečeno, stanje je takvo da se pučanstvo načazi u opasnosti od uništenja, a brojnost naših snaga i sredstava ne može biti ni najmanja garancija sigurnosti. Polako i sigurno nestajemo.
Zapovjednik OZ SB puk. Tihomir Blaškić

(Ovo izvješće poslao je Zapovjednik OZ SB pukovnik Tihomir Blaškić Glavnom stožeru u Mostaru, ali i ministru obrane RH Gojku Šušku. Nije nevažno upozoriti da je u zaglavlju memoranduma koje koriste zapovjedništva HVO-a, uvijek stajalo na prvome mjestu "Republika Bosna i Hercegovina", a tek zatim ostalo kako je navedeno. Već sama ta činjenica upućuje da je bit političkog spora bila oko načela ustavnog uređenja BiH a ne njezine "podjele")



Dana 09. 06. 1993.godine u 05.00 sati poslano je novo izvješće Glavnom stožeru HVO-a Mostar, Ivi Lozančiću u Žepče, svim brigadama OZ SB:

Muslimanske snage i mudjahedini izvršili su otvorenu agresiju na hrvatske prostore, lašvansku regiju. U ovome napadu sudjeluje 6 brigada, te domaći odredi mudjahedina Travnika i Ravnog Rostova i djelovi 7-me muslimanske brigade. Pvaj napad MOS-a i mudjahedina potpuno je un ištio i protjerao Hrvate travničke općine. Ni to im nije bilo dosta.
Silovito su napali iz pravca Zenice na Guču Goru.
Potpuno je iseljeno 39 hrvatskih sela, oko 25. 000 Hrvata. Zbog izuzetno zeškog položaja u koje se našla travnička brigada, a u želji da se sačuvaju životi civila, (žena i djece), bili smo primorani izvršiti evakuaciju hrvatskog civilnog pučanstva. Našavši se između srpskih cijevi i mudjahedinskog noža, dio travničkih Hrvata izabrao je izvlačiti se i pronaći spas na padinama Vlašića. Bjesomučni napadi ne prestaju ni sada. Podivljale muslimanske horde nasrću, pale i pljačkaju sve što je hrvatsko. Prema neprovjerenim podacima, poginulo je oko 400 osoba, ranjenih je oko 400-500 a nestalih oko 500.
U nizu logora samo u samostau Guča Gora zatočeno je oko 800 civila. Njihovu sigurnost garantira UN, koji čuva samostan. Zbog svegha toga, mnogo nadmoćnijeg neprijatelja (odnos 1:10) a u cilju zaštite civilnog pučanstva, učinjeno je nekoliko manevarskih poteza kojima je osnovna zadaća bila sačuvati Hrvate lašvanske regije od totalnog egzodusa. Napadi znatno nadmoćnijeg neprijatelja odbijeni su. Crte obrane su konsolidirane. Vjera u moć samoobrane vratila se. Crte obrane kontroliraju postrojbe HVO-a. Hrvatski bojovnici shvaćaju da nas samo vlastita snaga može obraniti. Naš osnovni cilj i zadaća jeste obrana naših prostora.
U tom svetom i moralnom činu istrajat ćemo.
Naša odluka je konačna.
Pukovnik Tihomir Blaškić

Zatim zajednička priopćenja Zapovjednika OZSB (Operativna zona srednja Bosna), dopredsjednika Vlade HZ HB, tajnik HDZ-a BiH, i dopredsjednik HZ HB

Dana 08. 06. 1993. – Operativno izvješće o situaciji u OZ SB

1. Stanje na crtama je napeto jer je otpočeo opći napad na sve položaje HVO-a, kojih je svakim danom sve manje na području lašvanske regije, a odnos snaga HVO spram A BiH je 1:9 za Muslimane. Smatram da je započeo egzodus Hrvata Srednje Bosne jer drugog izbora nema, sem proboja prema Rami i Gornjem Vakufu i to svih preostalih Hrvata.
2. Znamo da je ovo posljednje izvješće koje potpisujemo, mi politički i vojno najodgovornije osobe za Hrvatski narod OZ SB, koji je primoran da bježi ispred muslimanskog noža sa svojih životnih prostora, čak i nakon 250 poginulih, poklanih, mnoštvo ranjenih i velikog broja nestalih civila i vojnika.
3. Otvaranje koridora prema Gornjem Vakufu više nije pitanje dana nego pitanje sata i stoga tražim da se do Sebešića uputi 40 vojnika radi osiguranja koridora i prihvaćanja ovog napaćenog naroda, a ionako smo primorani probijati se prema vama.
4. Pristupit ćemo uništenju dokumentacije pa ako imate nekih dodatnih uputa, molimo vas da nam proslijedite
5. Molim vas da izvršite sve pripreme za organizirani prihvat prognanika.
(Izvješće su potpisali: Tihomir Blaškić, Ignjac Koštroman, Anto Valenta i Dario Kordić; poslano je predsjedniku HZ HB Mati Bobanu i načelniku GS Mostar)

Dana 09. 06. 1993.godine u 04.00 sati poslano je izvanredno izvješće predsjedniku HZ HB Mati Bobanu.

1. Snage MOS-a nastavljaju sa sveopćim napadom i to od 03.00 h posebno na Novom Travniku, Busovači, Vitezu i granatiranje se vrši po svim hrvatskim prostorijama – sve gori i pakao je pravi.
2. U tijeku noći na suženom hrvatskom prostoru preostale tri(3) općine stiglo je novih 5.000 prognanika iz sela Čukle, Brajkovićii Grahovčića a ova sela više ne postoje kao ni crkva u s. Brajkovići i kapela u s. Čukle, sve spaljeno. U selu Brajkovići ubijena su dva fratra (Franjo Križanac i Perica Kurajica) a nestale su dvije časne sestre Tihoslava Bilnac i Izabela Puljić.
Svakog sata povećava se broj poginulih, ranjenih i nestalih i sigurno da je nastupio sudnji dan za Hrvate Srednje Bosne.
Borimo se zajedno s napačenim i preostalim Hrvatima protiv deseterostruko nadmoćnijeg agresora.
(Izvješće su potpisali: Tihomir Blaškić, Ignjac Koštroman, Anto Valenta i Dario Kordić)

Dana 10. 06. 1993.godine u 10.00 sati poslano je "izvanredno izvješće o stanju u OZ SB HVO HZ HB" predsjedniku HZ HB Mati Bobanu:

Agresorska muslimanska ofenziva se preko noći i jutra ponovo pojačava na svim crtama Travničke fronte.
Noćas su vođene žestoke borbe u preostalim selima Travničke, Novotravničke, Viteške i Busovačke općine.
Agresor vrši neviđena zvjerstva nad civilnim pučanstvom i nad svim što je nemuslimansko.
U Kaknju je noćas otpočeo napad na Hrvate, a intenzivirane su žestoke borbe u ranu zoru, gdje se vrši masakr nad Hrvatima.
Hrvati su u paničnim zbjegovima prema Vareškoj općini. Gore Hrvatska sela i kuće. Veliki je broj žrtava.
Uhvaćena je poruka iz sarajeva da se „posao“ u kakanjskoj općini mora završiti danas do 18.00 sati, kada se mora "stati" zbog međunardone javnosti.
Trenutno su najžešće borbe pored Kaknja u Novotravničkoj i Busovačkoj općini, gdje muslimanske snage pokušavaju ovladati prometnicom Busovača-Vitez.
Veliki su zbjegovi naroda.
Pokušavamo konsolidirati redove na svim linijama.
Djelićemo sudbino s narodom koga volimo!
(Izvješće su potpisali: Tihomir Blaškić, Ignjac Koštroman, Anto Valenta i Dario Kordić)

Ovaj izbor navoda iz vojnih izvješća o prilikama u kojima se našao hrvatski narod u lašvanskoj dolini tijekom napadajnih operacija Armije BiH (ili preciznije MOS-a )trebao bi samo prikazati težinu i opseg te tragedije. Postoji mnoštvo dokumenata koji su poslani na razne strane: "Prosvjed" poslan 09. 06. 1993.godine GSUN za BiH generalu Morillonu, zapovjedniku britanskog bataljuna Duncanu, COMM-u, ICRC-u; Opći proglas hrvatskom narodu Srednje Bosne, poslan 10. 06. 1993.godine predsjedniku HZ HB Mati Bobanu, predsjedniku RH dr. Franji Tuđmanu, "svim sredstvima pri HRTV" itd.


Zatim, tu su reakcije hrvatske politike, počevši od onog što je za ovu priču najvažnije:

Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman prekinuo je svoj službeni posjet Kini:

XI´AN, 9.lipnja (Hina) – Zbog dramatičnog pogoršanja situacije u BiH, u područjima koja graniče s Republikom Hrvatskom i područjima koja su naseljena hrvatskim pučanstvom, hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman je prisiljen skratiti svoj državni posjet Narodnoj Republici Kini i vratiti se u Hrvatsku.
...odluka o skraćivanju državnog posjeta prvenstveno uzrokovana nedavnim taškim napadima muslimanskih snaga na Travnik i hrvatsko pučanstvo u nekoliko drugih područja Bosne i Hercegovine, dovodeći do egzodusa hrvatskih izbjeglica sa tih teritorija u susjednu Hrvatsku i djelove BiH pod kontrolom HVO...
(Izvor, Hina, baza EVA, 9. lipnja 1993.)

Predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman je 9. lipnja 1993. "uputio najoštriji prosvjed predsjedniku Predsjedništva BiH Aliji Izetbegoviću ´zbog brutalne agresije Armije BiH na hrvatsko pučanstvo u srednjoj Bosni´" (Anđelko Mijatović, Pregled političkog i državničkog rada dr. Franje Tuđmana, str. 106.)

Zatim još reakcija iz Hrvatske:

Vlada RH, 9.lipnja 1993.izdala je priopćenje u kojemu, između ostalog stoji:
ZAGREB, 9.lipnja (Hina) – Vlada Republike Hrvatske s ogorčenjem prati najnovije tragične događaje na području srednje Bosne, gdje je tijekom proteklih dana umoreno više stotina, a prognano na desetke tisuća hrvatskog civilnog pučanstva, dok je dvadesetak sela potpuno ispražnjeno i uništeno. Unaprijed pripremljena ofenziva armije BiH, potpomognuta mudžahedinima istjerava autohtono hrvatsko stanovništvo, vjekovima nastanjeno na tim prostorima.
Vlada Republike Hrvatske je obaviještena o brutalnosti i okrutnosti s kojom muslimanske snage masakriraju i ubijaju nedužni hrvatski živalj, čija zločinstva prelaze u genocid prema hrvatskom narodu. Hrvatska Vlada dosljedna svojoj politici i dalje se zalaže za mir i dogovorna politička rješenja, cjelovitu državu BiH, prihvaćanje i provedbu Vance-Owenova plana, provedbu sporazuma iz Međugorja, te će učiniti sve što je u njenoj moći na smirivanju prilika i inzistirati na pregovorima kao izlazu iz sadašnje krize. Međutim, Vlada Republike Hrvatske ima legitimno pravo i obvezu da, ovisno o razvoju događaja, zahtjeva punu zaštitu hrvatskog naroda u BiH, i poduzima odgovarajuće mjere u skladu s međunarodnim pravom. (HINA, baza EVA, 9.lipnja 1993.)

Ured za prognanike i izbjeglice Hrvatske zajednice Herceg Bosne poslao je poziv za pomoć lašvanskim prognanicima:
Očekujemo oko 15 000 Hrvata iz Lašvanske doline i sjevernoistočne Hercegovine koji traže spas od terora tzv. Armije BiH. Pozivamo sve ljude dobre volje koji suosjećaju s patnjom i stradanjem Hrvata iz okupiranih područja da pruže ruku svojoj braći u nevolji (HINA, baza EVA 10. 06. 1993.)

Predsjednik Hrvatske zajednice Herceg Bosne Mate Boban razgovarao je u Međugorju sa zapovjednikom UNPROFOR-a za BiH generalom Philippeom Morillonom o zaustavljanju muslimanske agresije na hrvatski narod u središnjoj Bosni. Boban je zatražio da UNPROFOR zaštiti civilno hrvatsko pučanstvo, žrtvu muslimanske agresije, istaknuvši da Hrvatima u BiH nitko neće i ne može uskratiti pravo na obranu od svačije, pa i muslimanske agresije (HINA, baza EVA, 10. 06. 1993.)

Predsjednik Vlade Bosne i Hercegovine dr. Jadranko Prlić, u povodu muslimanskih zločina nad Hrvatima u srednjoj Bosni, uputio je pismo na niz adresa u kojem upozorava i navodi da u posljednjih pet dana muslimanske snage ...koristeći višestruku brojčanu premoć, čine neviđen masakr nad civilnim osobama. Prlić ocjenjuje da je to „genocid nad jednim od konstitutivnih naroda u BiH“, te moli: „Zbog težine i ozbiljnosti situacije u srednjoj Bosni molim Vas da autoritetom svojih funkcija inzistirate na provedbi rezolucija UN o BiH i pozovete muslimansku stranu i njenu oružanu silu na hitnu i bezuvjetnu obustavu svih vojnih akcija protiv Hrvata, kako na području Travnika, čitave srednje Bosne, tako i na području Konjica, Jablanice i Mostara. To je utoliko hitnije što raspolažemo s provjerenim izvješćima da muslimanske snage pripremaju napade i na Kakanj, Vareš, Žepče i područje Usore, gdje također živi veliki broj Hrvata (HINA, baza EVA, Mostar, 10. 06. 1993.)

Hrvatska socijalno-liberalna stranka (HSLS) u povodu muslimanskih osvajanja i zločina u srednjoj Bosni izdala je priopćenje u kojemu HSLS:
...osuđuje dvoličnu politiku Alije Izetbegovića koja se očituje i u tome što je umjesto provedbe međugorskog sporazuma, došlo do nove muslimanske ofenzive, masovnih zločina i etničkog čišćenja hrvatskog pučanstva u Bosni i Hercegovini. Unatoč tome što se ne slažemo s politikom Hrvatske zajednice Herceg-Bosna – pogotovo u pogledu njene neučinkovitosti u zaštiti ukupnih hrvatskih nacionalnih interesa – najnovija zločinačka osvajanja Armije BiH smatramo izrazom planirane politike najvišeg muslimanskog vodstva, koja značu razbijanje BiH kao države i rat protiv hrvatskog naroda u BiH (HINA, baza EVA, MOSTAR, 10. 06. 1993.)

U povodu ofenzive muslimanskih snaga i progona hrvatskoga pučanstva iz srednje Bosne, potpredsjednik Vlade Vladimir Šeks izjavio je na hrvatskoj televiziji:
"Već su izvršene potrebne pripreme kako bi Hrvatska zatražila hitno sazivanje Vijeća sigurnosti UN". Također je rekao da se radi o "zločinačkoj najezdi fundamentalističkih snaga koje žele stvoriti muslimansku državu u BiH".(HINA, baza EVA, 10. 06. 1993.)

U Zagrebu je 11.lipnja 1993.održana sjednica Vijeća obrane i nacionalne sigurnosti na kojoj je razmatran "nastavak muslimanske agresije na hrvatska naselja u BiH" (Anđelko Mijatović, str. 106)
Predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman primio je 11.lipnja 1993. predsjednika Predsjedništva BiH Aliju Izetbegovića, na njegov zahtjev – razgovaralo se o muslimanskoj agresiji na hrvatsko pučanstvo u BiH, obustavljanju sukoba i o zaštiti civilnog pučanstva na područjima sukoba (Anđelko Mijatović, str. 106.)

Valja dodati da Sabor RH nije osudio muslimansku agresiju na Travnik, što nije čudo budući da je tad Stjepan Mesić bio predsjednik zastupničkog, a Josip Manolić predsjednik županijskog doma Hrvatskog Državnog Sabora.
Dakle, u zadnjem citatu iz knjige g. Anđelka Mijatovića može se vidjeti da je bilo sastanka Tuđmana i Izetbegovića 11. lipnja 1993. a te je prilike Izetbegović počeo napadati Tuđmana, i rekao je da je srpska televizija pokazala kako se rukuju i pozdravljaju časnici HVO-a s oficirima vojske bosanskih Srba, i da je to "još jedan dokaz kako mi sa Srbima šurujemo protiv njih itd". Mene zanima kakav gnoj od čovjeka moraš biti da budeš takav kao Izetbegović, a to znači isti kao i Sefer Halilović na onom poznatom sastanku u Jablanici:

http://www.youtube.com/watch?v=R495Y2xXP0U
http://www.youtube.com/watch?v=pD32M4vqZG0

Evo, u zadnjoj minuti ovog drugog videa, kad Halilović napada Petkovića da zašto se ranjenici HVO-a liječe u Nevesinju, i to je njemu kao "dokaz" da se mi sa Srbima dogovaramo nešto iza njihovih leđa. A ne kaže tko je ranio tu trojicu.
Ista je stvar s Izetbegovićem i ovom pričom oko Travnika. Muslimani navalili, natjerali Hrvate na zbjeg prema srpskim položajima na Vlašiću, baš kao što je Blaškić napisao u svom izjvešću od 9. lipnja 1993:
Našavši se između srpskih cijevi i mudjahedinskog noža, dio travničkih Hrvata izabrao je izvlačiti se i pronaći spas na padinama Vlašića.
I onda naravno, Srbi jedva dočekali, stišću ruke časnicima HVO-a koji i nemaju baš neki izbor kad je u pitanju ili rukovanje pred tv-kamerama ili četnička kama, i Srbi naravno odmah to stave na televiziju, i laganini hlade jajca dok se njihovi zajednički neprijatelji svađaju, i dok Izetbegović napada Tuđmana da se časnici HVO-a rukuju s četnicima.
Zato ja kažem da je Tuđman imao jake živce, jer ja bih tada na njegovom mjestu pokrenuo čitav HV u rat s Muslimanima do istrebljenja, i naravno, napravio bih glupost i zabio si autogol, ali ja sam takav, takvu podlu dvoličnost i licemjerje ne bih mogao podnijeti. Sreća pa je Tuđman imao jače živce.
Što je sve taj Izetbegović tu napravio? Dakle, 18. svibnja potpisuje Međugorski sporazum, što znači da priznaje Jadranka Prlića kao predsjednika Vlade BiH, zatim čeka da Tuđman ode u službeni posjet Kini koji je već ranije bio najavljen i napada Travnik, 10.-og lipnja 1993. skupa sa Silajdžićem dolazi u Zagreb i oni se sastaju s Mesićem, koji je na haškom sudu o tom susretu svjedočio da je "primio predsjednika Izetbegovića i premijera Silajdžića" (dakle, njemu je Silajdžić a ne Prlić tada bio premijer BiH, što znači da je predsjednik Sabora RH derogirao Međugorski sporazum), a u međuvremenu Tuđman skraćuje svoj posjet Kini upravo zbog napada na Travnik, i vraća se kasno 10.-og u Zagreb i 11. u ranojutarnjim satima se sastaje s Izetbegovićem, a o čemu je riječ u transkriptu kojeg tužitelj korsiti kao dokaz?
I, tužitelj to sve skupa onda smatra dokazom o doprinosu UZP-u????
Neki očito nemaju srama, pogotovo takvi kao Izetbegović, ili Mesić koji je o ovome svjedočio takvom hrpom laži, da to normalan čovjek ne može provariti.

Samo piši. Lijepe stvari za javnost.

http://www.icty.org/x/cases/blaskic/tra ... 0317IT.htm

Link je s Mesićevog svjedočenja u slučaju Blaškić. od 17. ožujka 1998. godine.
Tu su i ostali linkovi:
16. ožujak:
http://www.icty.org/x/cases/blaskic/tra ... 0318IT.htm
http://www.icty.org/x/cases/blaskic/tra ... 0316IT.htm
18. ožujak:
http://www.icty.org/x/cases/blaskic/tra ... 0318IT.htm
19. ožujak:
http://www.icty.org/x/cases/blaskic/tra ... 0319ED.htm

U ovim transkriptima možete naći sve što ćemo dalje obraditi, jer je meni malo previše za svaku rečenicu stavljati točnu referencu, koja stranica, koji redak itd. Koga zanima sam će naći, a ako netko smatra da ubacujem nešto čega u ovim transkriptima sa svjedočenja nema nek me slobodno pokuša demantirati

Na Mesićevu svjedočenju temelji se zaključak prvostupanjske presude u slučaju Blaškić: "Dva pripadnika HVO-a, bosanski Hrvati, izabrana su u hrvatski parlament: Vice Vukojević i Ivan Tolj."

Pitanje: Dok ste bili predsjednik Sabora, u to vrijeme, bilo je članova Sabora koji su bili iz Bosne i Hercegovine, također članova HVO-a i iz Herceg-Bosne?
Svjedok Mesić: Nikada nisam službeno primio ikakvu informaciju od ikojeg predstavnika da su bili članovi HVO-a. Ipak, vidjeo sam neke ljude na televiziji uključujući Vicu Vukojevića i Ivana Tolja kako su obučeni u uniforme HVO-a. Mislim da je bio i jedan liječnik, ali mislim da je bio samo uključen u medicinske poslove.

...

Svjedok Mesić: ...Uzmite izjave Ivana Tolja, generala obje armije, o Muslimanima u Bosni i Hercegovini.


Stjepan Mesić "nikada službeno nije primio ikakvu informaciju" da je neki član Sabora RH bio časnik HVO-a. Ali je on zastupnike Sabora vidio na televiziji u odori HVO-a, Ne kaže kada i kojom prigodom. Ali tvrdi da je Ivan Tolj bio "general obje armije". Isto tako, tvrdi i suprotno u istom svjedočenju odgovarajući na izravan upit:

Pitanje: Gospodine Mesiću, tko je bio Ivan Tolj i koji čin vam je rekao da ima u HVO-u?
Svjedok Mesić: Ne znam koji čin je obnašao u HVO-u. Bio je general u Hrvatskoj vojsci.


Temeljita analiza Mesićevih iskaza otkriva da on svaki put povlači svoje tvrdnje kada izravno mora navesti argument ili dokaz za svoja stajališta. Zato što i on zna da je Ivan Tolj radio u IPD-u, u Političkoj upravi MORH-a, od lipnja 1991. do 26. 2. 2000. Bio je glavni urednik lista Hrvatski vojnik, što ga izdaje MORH, od 1992. Do 2000. Imenovan je načelnikom Političke uprave 24. 3. 1994., a pomoćnikom ministra za odnose s javnošću i informiranje 30. 6. 1998. Generalom je postao u svibnju 1995. Nema podataka u njegovu osobniku da je ikada bio pripadnik HVO-a ili da ima bilo kakav čin u HVO-u.
Mesićeva izjava o Vici Vukojeviću jednako je neprecizna i nepotpuna. On se i u ovom slučaju poziva na televiziju: "Viđao sam ga samo na televiziji u odori". Tako sročen odgovor na pitanje u sudnici pretpostavlja često ili barem višekratno pojavljivanje Vice Vukojevića na televiziji u odori HVO-a:

Pitanje: Je li vam se Vice Vukojević predstavio kao član HVO-a, ili, jeste li ga ikad vidjeli u odori koja pripada HVO-u dok je bio član Sabora?
Svjedok Mesić: Samo na televiziji. Viđao sam ga samo na televiziji u odori i javno je rekao da je bio brigadir HVO-a. Ne znam tko ga je postavio na tu poziciju, ali za čitavo to vrijeme bio je i u Hrvatskom parlamentu. Nikada nije rekao da će dati ostavku na to mjesto da bi preuzeo neko drugo bilo gdje.


Vice Vukojević pojavio se u odori na televiziji samo jedanput i to 28. siječnja 1994. godine, dakle, uoči potpisivanja washingtonskih sporazuma i u vrijeme kada je trebalo nagovoriti Hrvate u BiH da pristanu na washingtonske sporazume, a odustanu od ponuda iz Vance-Owenovova i Owen-Stoltenbergova plana.
Hrvati u BiH držali su da je njihovo pravo na vlastiti entitet u BiH puno veće jamstvo njihove sigurne budućnosti, nego konfederacija Federacije BiH s Republikom Hrvatskom. Prema tome, pojavu saborskog zastupnika i brigadira HV-a (a ne HVO-a kako tvrdi Mesić; Vice Vukojević dobio je čin pričuvnog brigadira Hrvatske vojske jer je 1991. bio pomoćnik ministra unutarnjih poslova, u vrijeme kad je ustrojen ZNG u sastavu MUP-a) Vice Vukojevića u odori HVO-a na TV, koji je rodom iz Vitine u Hercegovini, za koju je trajno vezan, trebalo bi prosuditi sa stajališta potpore washingtonskim sporazumima. Uostalom, i sam Mesić za Vukojevića tvrdi: "za čitavo to vrijeme bio je u Hrvatskom parlamentu". Ni Mesić ne tvrdi da je Vice Vukojević bio angažiran u vojsci HVO-a, nego samo da se slikao u odori HVO-a.
Stjepan Mesić obvezao se pod prisegom da će govoriti ne samo istinu, nego i "potpunu istinu". Haški sud ostao je i ovom prigodom uskraćen: prvo, za istinu, drugo, za potpunu istinu.
Prvo, formulacija "dva pripadnika HVO-a, bosanski Hrvati, izabrana su u hrvatski parlament" trebala bi podrazumjevati da su pripadnici HVO-a birani u Hrvatski Sabor, što ni formalno ne može biti istina, i za tu neistinu zaslužan je Stjepan Mesić.
Drugo, zaprisegnuti svjedok Stjepan Mesić nije posvjedočio da je u Hrvatskom saboru, dok je on bio zastupnik i predsjednik Sabora, također zastupnik Sabora bio i general HOS-a i Armije BiH Ante Prkačin.
Ante Prkačin izabran je u Sabor na prvim izborima 1990., a drugi put na izborima 1992. godine. bio je i predsjednički kandidat na izborima koji su održani 24. siječnja 2000. godine. Ante Prkačin bio je general-bojnik HOS-a i Armije BiH. Sam tvrdi da je 1992. "tadašnji predsjednik HOS-a Dobroslav Paraga Prkačina imenuje za načelnika Glavnog stožera HOS-a te promiče u čin general-bojnika GS HOS-a". U medijima je godinama predstavljan i kao general Armije BiH, ta da je dobio čin od Alije Izetbegovića, što je i sam potvrdio.
Jasno je da bi i samo spominjanje činjenice da je jedan general (para) vojske Alije Izetbegovića bio zastupnik u Hrvatskom saboru falsificiranu konstrukciju haškog tužiteljstva o izboru predstavnika HVO-a u Hrvatski sabor učinilo potpuno neuvjerljivom. Jasno je zašto Mesić nije, radi "potpune istine" i razmjevanja kompliciranih hrvatsko-bošnjačkih odnosa, spomenuo zastupnika Antu Prkačina. No nejasno je zašto taj argument nije iskoristila obrana generala Blaškića. Ili možda nije, pogotovo kad znamo da je tu obranu vodio čovjek koji danas tvrdi da je "Oluja imala više elemenata genocida nego Vukovar".

Ovdje ćemo malo stati, pa otići dalje (kasnije ćemo se vratiti na ovo).

Tužitelj Harmon najavio je vrlo precizno da se Mesićevo svjedočenje odnosi na dvostruku plitiku predsjednika Tuđmana prema Bosni i Hercegovini:

On će svjedočiti o dvostrukoj politici predsjednika Tuđmana spram Bosne, jednoj koja je bila javna politika za priznanje neovisnosti Bosne, i o prikrivenoj politici podjele Bosne između Hrvatske i Srbije


Mesić je vrlo opsežno opisao primjer "dvostruke politike predsjednika Tuđmana prema Bosni i Hercegovini". Primjer je oslikan pojedinostima o mjestu i vremenu sastanka, sudionicima, prijedlozima koje je iznio Izetbegović te ulogom Stjepana Mesića kao posrednika između predsjednika Izetbegovića i predsjednika Tuđmana. U Mesićevu iskazu ima svega, jedino nema istine. Upravo radi istine potrebno je Mesićevo svjedočenje usporediti s činjenicama iz niza dokumenata, kako bi se razobličila njegova obmana haškog suda.

Svjedok Mesić: Takvu moju politiku razumjeli su predstavnici Bosne i Hercegovine. Susreli bismo se, i Silajdžić i Alija Izetbegović, kao i brojni predstavnici Bosne i Hercegovine, kad bi došli u Zagreb, uvijek bi me pohodili jer su shvatili da se borim za drukčiju politiku, za drukčiji odnos spram Bosne i Hercegovine. Kako bih bio čak i jasniji, prije odlaska u posjet Papi, Alija Izetbegović mi je poslao telefonsku poruku da bi se volio susresti sa mnom i da me moli da mu organiziram susret s predsjednikom Tuđmanom. Rekao sam da bi mi to bilo drago učiniti, ali da je predsjednik Tuđman u posjetu Kini i da se vraća sutra.
Rekao je "Izvrsno, doći ću sa premijerom Silajdžićem, sutra u Zagreb, i molim te kad sretneš Tuđmana, reci mu da bih želio s njim razgovarati, jer ga obično susrećeš".
Završili smo taj telefonski razgovor. Njih su dvojica zatim došla u Zagreb i zajedno sa mojim zamjenicima, sjeli smo u moj ured i rekao je slijedeće: "Imam tri prijedloga za Franju Tuđmana. Jedan je taj da bosanska strana zamjeni sve one zapovjednike iz Armije BiH koje zahtjeva hrvatska strana u Bosni, pod uvjetom da hrvatska strana također zamjeni zapovjednike koji su se kompromitirali u Bosni, što je zatraženo od bosanske strane".
Drugi je prijedlog za Hrvatsku bio potpisati sporazum i učiniti sve što mogu kroz preliminarne procese za konfederaciju Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Treći je prijedlog bio da hrvatski general, Martin Špegelj, preuzme kontrolu nad Armijom BiH i pokaže kako oni nisu fundamentalisti, već se bore za opstanak Bosne i Hercegovine i da ga poštuju kao profesionalca.
Tako da vam govorim ovo jer su o ovakvim temama došli raspravljati sa mnom jer su otkrili tu dvostruku politiku.

Kako bi se "otkrila ta dvostruka politika" te tko ju je i kako artikulirao i provodio, potrebno je opisati vrijeme i događaje koji su prethodili i koji su uslijedili poslije njega, o sastanku o kojem svjedoči Stjepan Mesić, a što je učinjeno u prethodnom postu, tako da vam je okvir u kojem se sve ovo događa poznat.
Stjepan Mesić pozvan je od haškog tužiteljstva svjedočiti u slučaju Blaškić s autoritetom visokog hrvatskog dužnosnika. Zato je bio obvezan upozoriti sud na činjenicu da je Alija Izetbegović najavio dolazak "premijera Silajdžića" predsjedniku Hrvatskog sabora, tj. na činjenicu da Izetbegović ne poštuje sporazum iz Međugorja od 18. svibnja 1993. Dakle, obrana je trebala postaviti pitanje: Kako predsjednik Sabora RH može primiti u službeni posjet Harisa Silajdžića kao premijera Vlade R BiH iako on to nije? Obrana je trebala tražiti pojašnjenje: Tko od njih dvojice, Izetbegović ili Mesić (ili obojica), poništava dogovore i sporazume Mirovnog plana za Bosnu i Hercegovinu, a pritom optužuje predsjednika Tuđmana za "dvostruku politiku".

Prema Hininom izvješću, predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović doputovao je 10. 6. 1993. oko 16 sati posebnim zrakolovom za Zagreb.(HINA, baza EVA, 10. 06. 1993.)
Prema novinskim agencijama predsjednika Izetbegovića primio je Papa Ivan Pavao drugi 11. lipnja 1993.
Prema tome, susret Mesić- Izetbegović (pod pretpostavkom da je do njega došlo u okolnostima kako svjedoči Mesić) mogao se dogoditi najvjerojatnije popodne ili navečer 10.lipnja 1993., odnosno 11. lipnja 1993. prije podne. O takvom susretu nema novinskih vijesti, iako su novinske agencije izvjestile da su Mesić i Izetbegović razgovarali telefonski:

ZAGREB, 10. lipnja (Hina) – Predsjednik Sabora Republike Hrvatske Stipe Mesić i predsjednik Županijskog doma Josip Manolić primili su danas šesteročlano izaslanstvo zagrebačkih Travničana. Istaknuvši da kao građani žele pomoći smirivanju sukoba, članovi izaslanstva ukazali su na tri ključna pitanja – na potrebu pomoći prognanim Hrvatima iz srednje Bosne, obranu lašvanskog područja, te potrebu smirivanja sukoba i otklanjanja političkih tenzija. Zatražili su da se razmotri što Hrvatska može učiniti da se zaustave daljnji progoni Hrvata u BiH, a da se već prognani vrate što prije. Ukazavši na mogućnost djelovanja provokatora u tako osjetljivoj situaciji, posebno su zatražili zaštitu izbejglih muslimanskih žena i djece u Hrvatskoj. Tijekom razgovora predsjednik Sabora telefonski je kontaktirao s predsjednikom BiH Alijom Izetbegovićem u Sarajevu, kako bi se vidjelo što se može učiniti na prekidu sukoba. Po završetku razgovora predsjednik Mesić prenio je da je Izetbegović rekao da će nastojati što prije doći u Zagreb. Izaslanstvo Travničana izrazilo je želju da razgovara s predsjednikom Repubike Hrvatske, te s predsjednikom BiH tijekom njegova boravka u Zagrebu. Istaknuvši da ne treba zaboraviti na temeljni uzrok svih događaja u BiH – agresiju srpske strane, Stipe Mesić je napomenuo da je oko 70 posto stanovništva BiH, Hrvata i Muslimana, potisnuto na oko 30 posto teritorija te države. Josip Manolić je istaknuo da je za zaštitu interesa tih dvaju naroda u BiH nužan njihov savez.
U travničkom izaslanstvu bili su Drago Stipac, profesori Stanko Plišo, Ivo Marković i Martin Udovičić, te ex-provincijal Bosne Srebrene fra Luka Markešić i vikar zadužen za prognanike i izbjeglice dr. Pero Pranjić (Hina, baza EVA, 10. lipnja 1993.)

Kako bi se razumio prijedlog Alije Izetbegovića, prijedlog o kojemu S. Mesić svjedoči na haškom sudu, "da bosanska strane zamjeni sve one zapovjednike iz Armije BiH koje zahtjeva hrvatska strana u Bosni", potrebno je dati nekoliko objašnjenja koja je Stjepan Mesić uskratio dati sudu. Bez tih objašnjenja nije moguće ni prosuditi ni komentirati prijedlog što ga je posredovanjem Stjepana Mesića Alija Izetbegović, navodno, uputio predsjedniku Tuđmanu.

-Predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović i predsjednik HZ HB Mate Boban potpisali su u Zagrebu, 25. 04. 1993. Zajedničku izjavu o utemeljenju i ustrojstvu zajedničkog zapovjedništva Armije BiH i HVO-a. To se dogodilo na inicijativu Davida Owena i uz nazočnost veleposlanika Petera Halla, Herberta Okuna, Geerta Ahrensa, brigadira Johna Wilsona, brigadira Messervya-Whitinga, g. Fredericka Eckharda, D. Ludlowa, g. Bradea, dr. Jure Radića, Vladimira Šeksa, Gojka Šuška, Zdenka Škrabala, generala zbora Janka Bobetka, veleposlanika Zdravka Sančevića, dr. Željka Matića, Ivana Jarnjaka, dr. Branimira Jakšića, brigadira Mile Ćuka, g. Ejupa Ganića, generala Sefera Halilovića, veleposlanice Bisere Turković, veleposlanika Muhameda Šaćirbegovića, Kasima Trnke, i general-bojnika Milivoja Petkovića uz svjedočenje predsjednika dr. Franje Tuđmana.
U dodatku 1. O Ustrojstvu zapovjedništva Armije BiH i HVO-a stoji:
1. Armija BiH i HVO zadržati će svoje zasebne identitete i ustrojstvo zapovjedništva,
Njihova djelovanja će uključivati sve vidove osoblja, logistike, vodstva, obuke, morala i identiteta.
2. oni će formirati Zajedničko zapovjedništvo koje će biti odgovorno za kontrolu operacija vojne oblasti.
3. Zajedničko zapovjedništvo će se sastojati od dva vrhovna zapovjednika, generala Halilovića i generala Petkovića, koji će se redovito sastajati, najmanje jedanput tjedno. Oni će osnovati stalni zajednički glavni stožer koji će biti smješten u Travniku i sastojat će se od najmanje tri visoka časnika imenovana od svakog vrhovnog zapovjednika. Ovi časnici će raditi zajedno na trajnoj osnovi na planiranju i kontroliranju operacija svih postrojbi Armije BiH i HVO. ...

Potpisnici ovoga dodatka Zajedničkoj izjavi o ustrojstvu Zajedničkog zapovjedništva Armije BiH i HVO jesu s jedne strane, Alija Izetbegović i general Sefer Halilović, a s druge strane, Mate Boban i general Milivoj Petković.
-Generali Milivoj Petković i Sefer Halilović potpisali su 12. svibnja 1993. u Međugorju Sporazum o prekidu neprijateljstava u Bosni i Hercegovini, u nazočnosti i uz svjedočenje generala Philippea Morillona, predstavnika UNPROFOR-a, i prvog savjetnika Jean-Pierre Thebaulta, predstavnika Europske promatračke misije
-Na sastanku u Međugorju, 18. Svibnja 1993., sazvanom od predsjednika Tuđmana, a u nazočnosti supredsjedatelja MKBJ te ministara vanjskih poslova Danske i Španjolske, izaslanstva Alije Izetbegovića i Mate Bobana suglasila su se o primjeni Mirovnog plana za Bosnu i Hercegovinu. U tom planu, između ostalog stoji:
VI. Vojni sporazum
Generali Petković i Halilović složili su se da oni još nisu bili u mogućnosti provesti sporazum koji su potpisali 25. travnja 1993. u Zagrebu i 12. svibnja u Međugorju. Složili su se da će to učiniti sada, odmah i u potpunosti. Sporazumjeli su se da će prvi korak u tom procesu biti prestanak neprijateljstava na području pod njihovom kontrolom, s nastupanjem 19. svibnja u 12 sati, praćeno razdvajanjem snaga i povlačenjem u vojarne njihovih snaga, kao i provedba ostalih mjera predviđenih sporazumom od 12. svibnja. Nadalje, kada su situacija u zemlji smiri, oni će ustrojiti stukture zajedničkog zapovjedništva shodno odredbama sporazuma od 25. travnja. Dogovorili su i to rade pod upravom Vojnog vijeća u kojem su predsjednik g. Mate Boban, g. Alija Izetbegović, g. Mile Akmadžić i g. Ejup Ganić

Što se dogodilo poslije ovog sporazuma, a neposredno prije razgovora Stjepana Mesića i Alije Izetbegovića, razgovora u kojemu je Izetbegović ponudio "smjenu kompromitiranih zapovjednika"?

- Sukladno prethodnom dogovoru, general Milivoj Petković, jedan „od dva vrhovna zapovjednika zajedničke komande Armije BiH i HVO“, čekao je u Kiseljaku 8.lipnja 1993. u 10 sati generala Sefera Halilovića
(Sefer Halilović, Lukava strategija, str. 7.)
General Halilović na taj sastanak nikad nije došao. Toga dana ABiH zauzela je Travnik.

- Predsjednik Alija Izetbegović nazvao je Sefera Halilovića navečer 7.lipnja 1993.i rekao mu da ne treba otići na sastanak u Kiseljak s generalom Petkovićem. "Ne moraš žuriti", poručio je Izetbegović Haliloviću, "taj sastanak ionako nije toliko važan, a imamo jedan važniji posao koji moramo obaviti ovdje u Sarajevu".
(Sefer Halilović, Lukava strategija str. 7)
- General Halilović dolazi u kabinet predsjednika Izetbegovića 8.lipnja 1993.u 11 sati. Izetbegović mu daje na čitanje dokument pripremljen za Predsjedništvo BiH: "Organizacijske i kadrovske promjene u Oružanim snagama". Taj dokument sadrži i odluku o smjeni Sefera Halilovića, i, o imenovanju generala Rasima Delića na "funkciju komadanta Glavnog štaba V.K. Armije BiH... zadržava se funkcija načelnika GŠ sa Seferom Halilovićem na ovoj funkciji"
(Sefer Halilović, Lukava strategija str 15., Halilović vrlo temeljito opisuje cijeli događaj /str. 5. – 44./ General Rasim Delić već je bio u kabinetu Alije Izetbegovića, što mu je Halilović na samome početku razgovora zamjerio jer je Delić, kao njegov podređeni , bez odobrenja otišao Izetbegoviću. Ova zgoda samo podvlači „neinformiranost“ Halilovića o smjeni koja se dogodila tog dana , kad mu je podređeni Rasim Delić postao šefom.)

-General Halilović je član Predsjedništva BiH, protivi se provedbi predloženih odluka i upozorava Aliju Izetbegovića, između ostaloga, i da nema kvoruma:
"potrebno je najmanje šest članova predsjedništva za donošenje pravosnažne odluke. I sad nas je u Sarajevu pet: nas dvojica, Ganić, Tatjana, Mirko. ... Ne možete donijeti odluku". Izetbegović je odgovorio: "To je moj problem"
(Lukava strategija str. 24.)
Sjednica Predsjedništva održana je 8.lipnja 1993. Sefer Halilović je na sjednici ponovio svoje stajalište glede te odluke: "nezakonitost njenog postupka, protuustavnost i izrazio svoje duboko razočaranje načinom na koji je sve izvedeno."
(Lukava strategija, str. 28., Dan poslije smjene 9. 6. Halilović je poslao pismo "upozorenja" Predsjedništvu, u kojem podrobno obrazlaže svoje neslaganje s odlukom Predsjedništva/Lukava strategija str. 40. – 44./ . istodobno, ni Sefera halilovića ni Aliju Izetbegovića ne smeta nezakonitost sastava Predsjedništva BiH. Naime, Predsjedništvo BiH samo je donijelo "Uredbu sa zakonskom snagom o izmjenama i dopuni zakona o izboru i opozivu članova Predsjedništva BiH"/24. 12. 1992./ , uredbu kojom predsjedništvo daje samo sebi pravo imenovati i opozivati članove Predsjedništva. Tako, odlukom Predsjedništva RBiH, "Za člana Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine izabrana je dr. Tatjana Ljujić-Mijatović" koja čak nije bila kandidat na izborima za Predsjedništvo BiH. Predsjedništvo BiH je u nekoliko navrata imenovalo i opozivalo članove Predsjedništva koji su trebali predstavljati Srbe i Hrvate u Predsjedništvu. Smjene Hrvata uslijedile bi onda kada nisu bili suglasni s politikom Alije Izetbegovića)

Postavlja se pitanje pravih motiva i razloga smjene Sefera Halilovića. Jedan od dobrih poznavatelja vojne povijesti u BiH Charles Reginald Shrader odnos između Halilovića i Izetnegovića opisuje ovako:

Tijekom najvećeg razdoblja o kojemu je riječ, predsjednik Republike BiH Alija Izetbegović bio je u zavadi s načelnikom stožera vlastite vojske, Seferom Halilovićem, oko takvih fundamentalnih pitanja kao što je bilo ono treba li se R BiH uopće braniti od agresije bosanskih Srba. U svojim ratnim memoarima Halilović prenosi mnoge primjere svojih neslaganja s Izetbegovićem i naglašava podjelu između manje-više pasivnih i nesposobnih (ako ne i izdajničkih) Izetbegovićevih pristaša i svojih žustrijih, nacionalističkih pristaša. Stanje je postalo još složenije pojavljivanjem fundamentalističke islamske struje, koju je Izetbegović općenito podupirao, a koja je težila radikalizaciji A BiH, što bi potisnulo ono dobre volje i spremnosti na suradnju koja je još postojala među bosanskim Hrvatima i Srbima koji su ostali lojalni središnjoj vlasti i njenom programu multietničke države. Halilović u svojim memoarima također žestoko napada Fikreta Muslimovića, Zijada Ljevakovića i druge ideologe koji su pokušavali strategiju zamjeniti vjerskim školama i džamijama, a nacionalnu vojsku pretvoriti u ideološki orjentiranu vojsku pod stranačkim nadzorom SDA...
(Charles R. Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, str. 78.)

Zaključak Charlesa R. Shradera glasi:
"Zapravo, cijeli tekst memoara ´Lukava strategija´ S. Halilovića posvećen je njegovim razlikama s A. Izetbegovićem o tomu da li, kako i zašto braniti Bosnu i Hercegovinu"
(Charles R. Shrader, str 78./fusnota/).
No, ni Shrader ne navodi jedan od glavnih motiva Halilovićeve smjene, o kojem piše i govori sam Halilović u vrijeme kada se ta smjena dogodila. Dan poslije, Halilović govori generalu Rasimu Deliću:
"mjenja se smjer politike i ide se ka podjeli Bosne"
(Lukava strategija str. 39.).
Podjela Bosne (i Halilović govori samo o podjeli Bosne, ne i o podjeli Bosne i Hercegovine) bila je osnovni, temeljni i najveći razlaz između Halilovića i Izetbegovića. O tome svjedoči Halilović sam:

Do tada je podjela Bosne bila posao iza zavjese: javno je važila priča o suverenoj i cjelovitoj državi. I sam sam nasjeo na cjelovitost koja je zapravo, bila osnovni, temeljni i najveći razlaz između mene i Izetbegovića. Ja sam vjerovao njegovim javnim istupima čak i onda kada se meni prvi put servirala varijanta podjele. Bilo je to još novembra 1992. (Lukava strategija str. 18.)

Halilović je smjenjen zato što nije pristao na poltiku "podjele Bosne" Alije Izetbegovića. Alija Izetbegović nudi Stjepanu Mesiću smjenu Sefera Halilovića, "pod uvjetom da hrvatska strana također zamjeni zapovjednike koji su se kompromitirali u Bosni". Stjepan Mesić, pak, cijelu ponudu Alije Izetbegovića prezentira na haškom sudu kao dokaz iskrenosti i vjerodostojnosti Alije Izetbegovića, nasuprot "dvostruke poltike" prema "Bosni" doktora Franje Tuđmana!!??

Da sad zaključimo ovo i usput da uključimo i zaključak o "članovima HVO-a Vukojeviću i Tolju".

Manipulacije i/ili obmane Stjepana Mesića i/ili Alije Izetbegovića

Stjepan Mesić je pred haškim sudom svjedočio o tri prijedloga Alije Izetbegovića iznesena na njihovom susretu 10. (ili 11.) lipnja 1993., koji bi trebali biti dokazom Mesićeva i Izetbegovićeva uzajamnoga razumjevanja o "dvostrukoj politici" predsjednika Tuđmana prema BiH.
Prema Mesićevom iskazu, prijedlozi Alije Izetbegovića "Za Franju Tuđmana" su sljedeći:
1.) bosanska strana je spremna zamjeniti sve zapovjednike iz Armije BiH koje zahtjeva hrvatska strana u Bosni, pod uvjetom da hrvatska strana učini isto.
2.) Izetbegović je spreman potpisati sporazum za konfederaciju Hrvatske i Bosne i Hercegovine
3.) Izetbegović je spreman da hrvatski general Martin Špegelj preuzme nadzor nad Armijom BiH i pokaže kako oni nisu fundamentalisti

Stjepan Mesić u svoje iskazu nije iznio relevantne činjenice za prosudbo ovih triju prijedloga Alije Izetbegovića. Navest ćemo samo neke bitne činjenice koje su presudne za prosudbu iskrenosti Izetbegovićeva prijedloga, ali i za razumjevanje "vjerodostojnosti" Mesićava svjedočenja:

a) Alija Izetbegović dolazi u Zagreb Stjepanu Mesiću sa svojim prijedlozima kada su hrvatska politička javnost i svjetska javnost osudile ofenzivu i brutalno etničko čišćenje Hrvata od Armije BiH u srednjoj Bosni
b) Ofenziva Armije BiH ima za cilj ovladati hrvatskim enklavama u srednjoj Bosni. Ciljevi su gradovi Travnik, Novi Travnik, Vitez, Vareš, Kakanj, Fojnica itd. Napadna djelovanja i etničko čišćenje 25 000 Hrvata do 10. lipnja 1993. potvrdile su i međunarodne snage u BiH
c) Alija Izetbegović imenovao je 8. lipnja 1993. generala Rasima Delića na "funkciju komandanta Glavnog Štaba V.K. A BiH" i time derogirao Zagrebački i Međugorski sporazum (od 25. travnja i 18. svibnja 1993.), kao i dogovor o uspostavi zajedničkog zapovjedništva na čelu s generalima Halilovićem i Petkovićem.
d) Napadnim operacijama u srednjoj Bosni, koje su počele početkom lipnja 1993. i koje je zapovjedio Alija Izetbegović, bošnjačka strana odbila je Mirovni plan za Bosnu i Hercegovinu, potpisan u Međugorju 18. 5. 1993.
e) Bošnjačka strana odlučila se za vojnu opciju, a ne za političko rješenje ustavnog uređenja BiH. Vance-Owenov plan za Bošnjake-Muslimane bio je mrtav, a Mirovni plan za BiH iz Međugorja neprihvatljiv. Uslijedili su prijedlozi i stajališta Međunarodne zajednice, koja je bila spremna prihvatiti konfederalno uređenje BiH:
-17. lipnja: Američki predsjednik Bill Clinton potvrđuje da se SAD neće protiviti podjeli BiH po etničkom ključu ako bi to dovelo do mira
-24. lipnja: Iznosi se plan o konfederalnom uređenju BiH, koji podržavaju i posrednici Owen i Stoltenberg
-29. srpnja: Supredsjedatelji međunarodne konferencije o bivšoj jugoslaviji predlažu "Uniju Republika Bosne i Hercegovine", koju bi činile tri konstitutivne jedinice
-30. srpnja: Postignut ustavni dogovor o "Uniji Republika Bosne i Hercegovine"u Ženevi

No za Muslimane "konfederacija nije država" (pa tako ni npr Švicarska), nego podjela Bosne i Hercegovine

f) Alija Izetbegović, 30. srpnja 1993. u Ženevi, formalno pristaje na ustavni dogovor o "Uniji Republika Bosne i Hercegovine". Međutim, u pismu od 04. kolovoza 1993. Alija izetbegović predlaže predsjedniku Tuđmanu: "Sve područje koje bi pripalo Bosanskoj i Hrvatskoj republici unutar buduće Unije BiH, tj. područje od Neuma na moru do Orašja i Brčkog na Savi, treba da ostane jedinstveno područje"(Vjesnik, 8. kolovoz 1993.)
g) Alija izetbegović s Momčilom Krajišnikom potpisuje, 16. rujna 1993. sporazum prema kojem se Srbi mogu izdvojiti iz BiH. U sporazumu je to definirano slijedećom odredbom: "Nakon pronalaska obostrano prihvatljivog rješenja teritorijalnog razgraničenja triju republika koje će činiti Uniju, a za vrijeme prve dvije godine postojanja te Unije, mora biti pripremljen i proveden referendum. O datumu održavanja moraju se složiti sve tri strane, a pitanje građanima svake od republika bit će da li se slažu da i dalje ostanu u Uniji ili je žele napustiti. U slučaju raspada Unije, sva prava Unije republika BiH, uključujući i članstvo u Ujedinjenim narodima, bit će automatski prenesena na republiku sa pretežito muslimanskim stanovništvom"
http://oi41.tinypic.com/fcp384.jpg
http://oi40.tinypic.com/wv7tr5.jpg

h) Bošnjačko-muslimanska strana želi vojno postići nadzor nad što većim teritorijem, jer joj to odgovara u bilo kojem konačnom rješenju statusa BiH: 1) u slučaju Unije triju republika, jer je već dala suglasnost Srbima za "miran razlaz"; 2) u slučaju zajedničke republike Muslimana i Hrvata; 3) U slučaju formiranja samostalne muslimanske države. Zato se Izetbegović opredijelio za vojnu opciju, jer je na političkom planu puno više gubio nego dobivao. O realizaciji vojnih ciljeva tijekom 1993.izvjestio je zapovjednik A BiH u veljači 1994: "HVO je eliminisan s područja Jablanice, Konjica, Fojnice, Kaknja, Zenice, Travnika i Bugojna. Znači, kompletna jedna pokrajina po Vens-Ovenovom planu sa centralom u Travniku".
(Rasim Delić, Armija Ključ mira, str. 19.)

u svijetlu relevantnih činjenica o događajima prije i poslije Izetbegovičevih prijedloga o kojima svjedoči Mesić moguća su dva zaključka:
1.) Stjepan Mesić vjerodostojno je posvjedočio o Izetbegovićevim prijedlozima, ali nije uzeo u obzir relevantne činjenice za njihovu prosudbu, te zato krivo zaključuje o "dvostrukoj politici predsjednika Tuđmana"
2.) Stjepan Mesić nije vjerodostojan svjedok te krivo navodi Izetbegovićeve prijedloge, bilo zato što ti prijedlozi nisu izneseni, bilo zato što nisu izneseni tom prilikom nego nekom drugom, bilo, pak, zato što su oni konstrukcija različitih fragmenata koje Mesić sklapa po vlastitom scenariju, bez uporišta u stvarnosti

U prvom slučaju, Alija Izetbegović obmanuo je Stjepana Mesića. U drugom slučaju, Stjepan Mesić svjesno manipulira haškim sudom.
U prvom slučaju, riječ je o dvostrukoj politici Alije Izetbegovića i prema Hrvatskoj i prema međunarodnoj zajednici (a kao što se može vidjeti iz svjedočenja Sefera Halilovića, Izetbegović je vodio "dvostruku politiku" i prema najbližim suradnicima). U drugom slučaju, riječ je o Mesićevoj slagalici irelevantnih i izmišljenih podataka na temelju kojih želi izvesti zaključak o "dvostrukoj politici" predsjednika Tuđmana prema BiH.
U svakom slučaju, Stjepan Mesić nije haškom sudu predočio sve činjenice relevantne za prosudbu Izetbegovićevih prijedloga. Zato je on dao netočnu i nepotpunu sliku prilika i događaja o kojima govori. To znači da prijedlozi, ako ih je Izetbegović iznio 10.lipnja 1993., imaju drugačiji smisao od onoga koji im pridaje Stjepan Mesić.
Ali, prema izjavama Alije Izetbegovića, malo je vjerovatno da je Stjepan Mesić dao točne podatke o svojima razgovorima s Izetbegovićem. Na upit novinara Radio Slobodne Europe:
RFE: Nudili ste konfederaciju predsjedniku Hrvatske. To je poznato i napisano. U toj konfederaciji... nudili ste da gospodin Špegelj bude prvi čovjek zajedničke armije?
Izetbegović: To je bila jedna puka deklaracija, nešto kao pismo o namjerama. A ovo dalje o Špegelju, to nije bilo na papiru to su bili usmeni razgovori..
RFE: Predsjednik Tuđman je to odbio?
Izetbegović: Nije odbio. On je to ustvari potpisao..
(Alija Izetbegović u interwiewu, Radio Slobodna Europa, 13. 06. 2000)

Predsjednici Tuđman i Izetbegović potpisali su tajni sporazum o konfederaciji između muslimansko-hrvatske republike u BiH i Republike Hrvatske, u Ženevi, 14. rujna 1993. To je prvi put da se spominje konfederacija između muslimansko-hrvatskog entiteta i Republike Hrvatske. U tome sklopu Izetbegović je zagovarao i prijedlog sa Martinom Špegeljem. No, to se sve događalo tri mjeseca poslije razgovora na koji se poziva Stjepan Mesić.
Činjenica je da je u svojim javnim nastupima Alija izetbegović demantirao izjave Mesića. Ima li ijedan relevantan podatak pomoću kojega bi Mesić mogao dokazati svoju konstrukciju o "dvostrukoj politici" predsjednika Tuđmana? Postoji li dokaz koji je vezan uz susret za koji Mesić tvrdi da se dogodio 10. Ili 11. lipnja 1993.? To bi trebao utvrditi haški sud. Za takvo što, uvidom u objektivne činjenice, ne postoje čak ni indicije.

Sad se možemo vratiti na "članove HVO-a Vicu Vukojevića i Ivana Tolja.

Tužitelj Harmon bio je vrlo precizan u najavi Mesićeva svjedočenja:
"On će svjedočiti o dvostrukoj politici Predsjednika Tuđmana spram Bosne, jednoj koja je bila javna politika za priznanje neovisnosti Bosne, i o prikrivenoj politici podjele Bosne između Hrvatske i Srbije".
Zato je Mesiću na kraju svjedočenja o toj temi postavljeno pitanje da nabroji činjenice koje potvrđuju postojanje tajne politike prema Bosni i Hercegovini, odnosno, postojanje dvostruke politike Predsjednika Tuđmana prema BiH:

Pitanje: Ne tražim vaše mišljenje ni vaše zaključke, nego vas pitam, koje su osnove zbog kojih tvrdite da je Hrvatska imala tajnu politiku podjeliti Bosnu i Hercegovinu? Koje su činjenice?
Svjedok Mesić: Ima ih više ali nabrojit ću samo nekoliko.
Ako su članovi Hrvatskog parlamenta išli u Bosnu i Hercegovinu, išli su u Herceg-Bosnu, te tamo snimljeni odjeveni u odore HVO-a, dok su istodobno bili članovi Hrvatskog parlamenta. Isti ti ljudi u Hrvatskom parlamentu sotonizirali su, do granica dopustivog, Muslimane i njihovo pravo na obranu Bosne i Hercegovine.
Uzmite samo izjave Vice Vukojevića u Hrvatskoj skupštini. Uzmite izjave Ivana Tolja, generala obje armije, o Muslimanima u Bosni i Hercegovini.
Uzmite samo izjave mog nasljednika Mihanovića, koje se odnose na Muslimane što je mislio o njima i kako je demonizirao Muslimane i mogućnost preživljavanja Bosne i Hercegovine.
Uzmite što je o Muslimanima rekao u Hrvatskom parlamentu Antun Vrdoljak, koji je tada bio zastupnik i direktor Hrvatske televizije koji je praktički servirao hrvatskoj javnosti što se ima smatrati službenom hrvatskom politikom.
Bez drugih imena, ovo je dostatno , i to me dovelo do mog zaključka. Ako sam rekao Franji Tuđmanu da je Izetbegovićevo (vjerovatno lapsus lingue, misli na Vukojevićevo, op. m.) ponašanje u Hrvatskom parlamentu nedopustivo, njegove vulgarnosti, njegova ljutnja i bijes protiv Muslimana – čak ih nije uvijek nazivao Muslimanima, nego im se obraćao sa "******", i kad bih rekao da o štetno za rad Parlamenta, da to potkopava integritet hrvatske politike, što sam trebao učiniti?

...Mislim da nema potrebe nabrajati druge čimbenike pa da se vidi da je politike bila politika dvostrukih mjerila, jedna službena i druga koja je imala pogubne posljedice po Hrvate u Bosni i Hercegovini i po ugled Hrvatske kao ozbiljne nacije u svijetu.


Na pitanje na čemu se temelji tvrdnja da je Hrvatska imala tajnu politiku podjele BiH, što su činjenice, a ne mišljenje svjedoka, Stjepan Mesić odgovara:

- članovi "Hrvatskog parlamenta" u Hrvatskom saboru sotonizirali su Muslimane do granica dopustivog(!?)
- "Izjave Vice Vukojevića i Ivana Tolja u Hrvatskom saboru o Muslimanima u Bosni i Hercegovini"
- "Izjave mog nasljednika Mihanovića, što je mislio i kako je demonizirao Muslimane"
- "Uzmite što je o Muslimanima rekao u Hrvatskom saboru Antun Vrdoljak"
- "Bez drugih imena, ovo je dostatno, i to me dovelo do zaključka: da nema potrebe nabrajati druge čimbenike pa da se vidi da je politike bila politika dvostrukih mjerila, jedna službena i druga koja je imala pogubne posljedice po Hrvate u Bosni i Hercegovini i po ugled Hrvatske kao ozbiljne nacije u svijetu."

Dakle, kao činjenice za tvrdnju o hrvatskoj, "tajnoj poltici koja je trebala podjeliti Bosnu i Hercegovinu" Mesić navodi četiri imena zastupnika u Hrvatskom saboru koji su "sotonizirali", "demonizirali", "vulgarizirali" – "do granica dopustivog" – Muslimane, i sve to za govornicom u Hrvatskom saboru.
To su, po Mesiću, "činjenice" koje su "dostatne" za zaključak o "dvostrukim mjerilima" i "tajnoj politici" prema Bosni i Hercegovini. Mesić u svojem svjedočenju ne navodi sadržaj izjava ovih zastupnika. Ne navodi što je, kada, kojom prigodom i u kojem obliku – u kojim rezolucijama, zaključcima, zakonima, ili drugim odlukama – Hrvatski sabor usvojio stajališta "tajne politike" tih zastupnika. Tako da njegova osobna ocjena ostaje bez dokaza za njegovu tvrdnju "da nema potrebe nabrajati druge čimbenike, pa da se vidi da je politika bila – politika dvostrukih mjerila, jedna službena i druga koja je imala pogubne posljedice".

Mesićeva tvrdnja da je Hrvatski sabor mjesto gdje gdje se vodila dvostruka politika prema Bosni i Hercegovini ostala je bez dokaza, osim ako netko ne misli da za tako teško optužbu o tajnoj i dvostrukoj politici prema BiH mogu poslužiti kao materijalni dokaz sljedeći djelovi Mesićeva iskaza:
- Uzmite izjave Ivana Tolja, generala obje armije...
- Ako su članovi hrvatskog parlamenta .. išli u Herceg-Bosnu, te tamo snimljeni odjeveni u odore HVO-a, dok su istodobno bili članovi Hrvatskog parlamenta
- Uistinu, zbog određenih operacija poduzetih od Vice Vukojevića, koji je bio članom Sabora, u mom Saboru, sam nekoliko puta insistirao da njegov status bude razjašnjen, jer je bio jedan od posrednika u Bosni i Hercegovini, i onda je Tuđman rekao, "Ostavi to – što se tiče Bosne, svi su građanski poslovi pod kontrolom Vice Vukojevića i vojni poslovi pod Gojkom Šuškom, ministrom obrane Republike Hrvatske".
- ...kad god sam s njim /Tuđmanom, op. m. / govorio podupirao je ono što radi Vukojević i da je Vukojević izabran u hrvatski parlament na zadnjim izborima na HDZ-ovoj listi

Utvrditi činjenično stanje u svezi ovih izjava nije teško. Naime, već samo Mesićevo svjedočenje jest nekonzistentno i to ga čini nevjerodostojnim. Prethodnog dana na izravan upit: „Gospodine Mesiću, tko je bio Ivan Tolj i koji čin vam je rekao da ima u HVO-u?“
Mesić je odgovorio: Ne znam koji čin je obnašao u HVO-u. Bio je general u Hrvatskoj vojsci. Obnašao je poltičke poslove – vodio je političke poslove u Hrvatskoj vojsci i rekao je da ima isti posao u HVO-u.

Dakle, tijekom istog svjedočenja, ali s vremenskim odmakom između pitanja, Mesić daje dva različita odgovora. Činjenica jest da Ivan Tolj ima čin generala u HV-u, ali da nema i da nije imao nikakav čin u HVO-u, kao što je činjenica da nikada u HVO-u nije obavljao nikakovu dužnost.

Mesićeva tvrdnja "što se tiče Bosne, svi su građanski poslovi bili pod kontrolom Vice Vukojevića" u kontradikciji je s ostalim izjavama. Mesić nekoliko puta tvrdi i dokazuje da su čelnici HDZ-a BiH, odnosno, HZ HB redovito dolazili u Zagreb po konzultacije i savjete. Tvrdi da su ti sastanci bili česti i da su se svi okupljali kod predsjednika Tuđmana. Kada je izabran za predsjednika Republike 2000. godine, Mesić je počeo dilati transkripte tj. zapisnike razgovora koji su vođeni na Pantovčaku. Sve transkripte, koji po Mesićevi mišljenju dokazuju "podjelu Bosne", godinama su objavljivali Mesićevi privilegirani listovi. Ti su transkripti danas javni, dostupni u tjednicima, pa čak i zbirno objavljivani u knjigama(feral).
Ako je istinita Mesićeva tvrdnja da "što se tiče Bosne, svi su građanski poslovi bili pod kontrolom Vice Vukojevića", onda je Vice Vukojević morao biti na svim, na većini ili barem na nekim od tih sastanaka gdje se odlučivalo o "podjeli Bosne". Vukojević nije bi ni na jednom!

Mesićeva tvrdnja da je predjednik Tuđman podupirao "ono što radi Vukojević i da je Vukojević izabran u Hrvatski Parlament na zadnjim izborima na HDZ-ovoj listi", teško da može imati negativnu konotaciju za bilo koga. U demokratskim zemljama ljudi idu na izbore kako bi dobili mandat i zalagali se za program radi kojega su izabrani. Kadrovska, pak, politika stranke može se u pojedinim slučajevima problematizirati. Ali. Mesić i u ovome slučaju prešućuje bitne činjenice, bitne za primjer koji on apostrofira. Stjepan Mesić je pozvao Vicu Vukojevića da uđe u HDZ u ranu jesen 1989.godine. Stjepan Mesić, kao glavni tajnik HDZ-a, stavio je Vicu Vukojevića 1992. na izbornu listu za Hrvatski sabor, i to u Novom Zagrebu. Vice Vukojević je pobjedio u toj izbornoj jednici. Stjepan Mesić sve je te činjenice prešutio.
Ako "nema potrebe nabrajati druge čimbenike", ako je sve relevantne činjenice o tajnoj hrvatskoj politici prema BiH Stjepan Mesić nabrojio i time zaokružio odgovor na jasno i nedvosmisleno postavljeno pitanje, onda se na temelju njegova iskaza može izvesti zaključak koji ima sasvim drukčiju dokaznu vrijednost nego što bi Mesić želio priznati.

Prvo, ako su bitni čimbenici tajne politike zastupnici u Hrvatskom saboru, onda je Hrvatski sabor središte te tajne politike, a ona druga službena politika koja nije težila "podjeli Bosne i Hercegovine" vodila se s Banskih dvora i s Pantovčaka, odnosno, vodile su je hrvatska Vlada i predsjednik Tuđman.

Drugo, u tome je slučaju Hrvatski sabor imao neke "tajne" smjernice, deklaracije, zaključke u svezi s odnosom RH prema BiH. Ako je tome tako, onda bi Stjepan Mesić, kao predsjednik Sabora u to vrijeme, trebao navesti te "tajne" dokumente i odluke te objasniti svoju ulogu u tome.

Stjepan Mesić nije naveo nijednu izjavu, deklaraciju, zaključak, odluku itd. Hrvatskog sabora kao činjenicu koja bi potvrdila tajnu politiku o podjeli Bosne i Hercegovine. Nije naveo ni sadržaj izjava prozvanih zastupnika pa se te izjave ne mogu komentirati niti se može procjeniti na koji su način te izjave utjecale na odluke Sabora, odnosno na oblikovanje stajalište saborske većine. Zato je Mesićev odgovor na postavljeno pitanje irelevantan, njegovi odgovori ne artikuliraju objektivne činjenice, nego iskazuju osobno stajalište animoziteta prema nekim ljudima, tj. zstupnicima u Saboru.

Mesićevo svjedočenje o "dvostrukoj" i "tajnoj" hrvatskoj politici prema Bosni i Hercegovini doima se kao loše napisana i režirana lakrdija s tragičnim završetkom, kada se stavi u kontekst realnih političkih događanja i kada se navedu temeljne činjenice, koje Mesić poznaje, ali namjerno prešućuje!

Kad, gdje i u kojem svojstvu? Kako ću ja znati odgovoriti na neko pitanje ako ga vi ne znate postaviti.
Ne znam na što misliš, možeš li biti malo konkretniji?

Mišetić u Mostaru:


Pitanje: Kako ne vidi? Zar je Mesić legalizirao odavanje službene tajne, otvaranje arhiva i lažno svjdočenje? Ako se Gotovina još ne želi upuštati ni u kakve okršaje, zašto je Mišetić blag prema Mesiću i ostalim neprijateljima?

Hvala Ti Marasovac!
Ovi dokumentarni detalji od našeg Marasovca, su od neprocjenjive povjestne vrijednosti!
Ako se sve ovo sastavi i otiska u seriju knjiga, to će biti pravo Povijestno blago iz poslijednjeg Hrvatskog Domovinsko - braniteljskog i osloboditeljskog Rata, nakon kojeg smo konačno opet uspostavili svoju slobodnu i neovisnu državu Hrvatsku!
Samo nastaviti pisati i paviti bilješke!

Pa naknadno je sve legalizirano, tako da tu nema kaznenog djela. Bilo je u trenutku kad je počinjeno, ali naknadno je sve legalizirano, Račanova Vlada je manje-više sve ove dokumente koji se tiču BiH naknadno deklasificirala i ozakonila za uporabu, a Brijunski transkript je ozakonila tek Sanaderova Vlada 2005. godine. To što su Milošević i njegova obrana tim dokumentom raspolagali najkasnije 2003. godine, to očito nikoga previše ne tangira.
Mesiću se ima za što suditi, ali mu se neće suditi jer je Hrvatska u raljama udbaša, jugoslavena i komunista.
Vrhovni sud je potpuno u njihovim rukama, jer samo takav sud može reći da je Hrvatska teroristička država koja je odgovorna za teroristički napad, kako oni zovu incident u Varivodama. To čak nije ni ratni zločin nego običan incident za koji je trebalo progoniti počinitelje, a ne odustati, jer ne znam znate li vi to, ali Tuđmanova vlast je uhitila počinitelje nedugo nakon incidenta:

http://www.youtube.com/watch?v=FwR-xs06 ... w&index=15

I onda, nakon što su jugoslaveni opet došli na vlast 2000. godine, odustali su od progona počinitelja kako bi sve pokušali namontirati ročnicima a preko njih Gotovini, Tuđmanu itd.

http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20010803/novosti1.htm

Dakle, njemu se ne može suditi zato što je ovo država udbaša i komunjara, a ne zato što on nije ništa kriv. Zamisli samo da netko koga javnost percipira kao desničara zagubi čekove ili torbe s novcem? Pa razapeli bi ga do sad gore nego Isusa na Križu.
Evo ti jedan primjer:

http://hrsvijet.net/index.php?option=co ... a&Itemid=9

Ti znaš ako si tamo čitao što sam pisao da je ovog Grdića i Preosta imam odavno na zubu. Ali to su samo izvođači radova. Projektanti su čvrsto u sedlu, a dok se to ne strese i ne poruši to če tako biti zauvijek.
Problem je u tome što su oni opljačkali državu više nego desničari, ali su sve uspjeli prebaciti na desničare jer su svi mediji osim Hrvatskog lista udbaški i projugoslavenski odnosno lijevi.
I nije to nikakva paranoja. Dobro je netko napisao da su sad od strane tih istih udbaša i komunista jači napadi na Crkvu nego što su bilo u zadnja dva desetljeća jugoslavije. A ako izračunaš da Katolika ima 86%. a vjernika svih vjera oko 95%, onda je pitanje kako onih 5% preostalih ima bar 95% moći u ovoj državi.
I tu je ključ zašto Mesić neće biti suđen. A što se tiče toga tko bi njega trebao goniti, njega bi prije trebao goniti Blaškić nego Gotovina, jer je on svjedočio protiv Blaškića, i zahvaljujući njegovom svjedočenju dobio 45 godina.

A ne može im se ništa. Evo pogledaj samo što oni drže u Zadru:

http://www.youtube.com/watch?v=I0WystutYec

To su ti ljudi, odnosno udbaši koji drže sve novce, a HDZ-ovci im jedu iz ruke. Oni imaju novce, a novac je moć. Novac iinformacija. Informaciju imaju odavno.
Dakle, jedina nada je Karamarko, ako i on nije njihov, a to nitko ne može sa sigurnošću reći. Ali ako nije onda treba njega dignuti na vlast, i onda svakako treba Srbiji zapriječavati ulazak u EU sve dok ne otvori arhive UDBE i KOS-a, mislim na savezne arhive. Jer ti stari moj tu unutra imaš svašta. Evo kako je Perković uspio maknuti sebe s tjeralice, samo iskopa nešto o tati Vesne Pusić da je bio u ustašama, i ova odmah ide u Njemačku kod Vestervelea i tamo rješava problem. I tako se svi hrvatski političari mogu ucjenjivati. Jer, kad je ovo što Perković ima, a on ima samo ono što je ostalo u Hrvatskoj i ono što je iz Beograda uspio isčupati preko svojih veza, zamisli tek čega sev ima u tim arhivima u Beogradu, koji su savezni i iz kojih su se slijevale sve informacije iz cijele bivše države.
To je po meni najključnija zadaća, jer mi Srbe nećemo skinuti s vrata dok to ne rješimo. Pa vidiš da Milanović kao kucin ide u Beograd i tamo ispred Slobinog klona Dačića optužuje Hrvatske za incidente koje on naziva zločinima, tko zna što oni o njemu i njegovoj tati i mami imaju tamo u arhivima.
Zato su ti arhivi bitniji od svega ostalog, uključujući i tužbu za gencoid i sve što je s tim povezano.

Zato i ponavljam da su Hrvati čuda učinili i u HR i HB uz tako moćne unutarnje neprijatelje, a vanjske da ni ne spominjem.

Zašto zločinci nisu osuđeni prije nego su ''jugoslaveni'' nisu opet došli na vlast. Bilo je pet godina vremena.

Već sve imaš u ranijim komentarima, samo treba se malo potruditi, pročitati i otvoriti video link, gledati i slušati. Ne očekuješ valjda da se tebi sve posebno odgovori i nacrta?

Odvjetnik Luka Mišetić u Mostaru!

Haaško tužuteljstvo - Predavanje odvjetnika Luke Mišetića 22.01.2013, MOSTAR

Odličan, vrijedan i aktualan dokument iz najnovije Hrvatske Povijesti Domovinskog - osloboditeljskog rata i konačne oslobadjajuće Haaške presude!
Važno je pogledati ovaj dokumenti, jer se i dalje želi i nastoji korigirati naša povijest i pored tolikih živih svjedoka i dokumentirane evidencije!

http://www.youtube.com/watch?feature=pl ... GLGltmoIU8

Pa nije mi baš bistro zašto se od uhićenja 1995. pa do smjene narodne vlasti 2000. nije moglo procesuirati zločine u Varivodama i Gošićima. Valjda sam glup.

Nije ti to ništa čudno. Ovako to rade sređene države.

http://en.wikipedia.org/wiki/Bloody_Sunday_%281972%29

Znači još smo u prednosti. Negdje 2033. hrvatski premijer treba reći "sorry" i sve pet.

I bilo bi ljepše da upotrebljavaš općeprihvaćenu zapadnu terminologiju "incident" za navedene događaje.

Nisi toliko glup, ali si zločest i nisi ti za nikakav suživot!
Ali nitko te ne prisiljava da živiš negdje (u Hrvatskoj?) ako to ne želiš i ne voliš!

Po toj su logici i ovo incidenti http://www.posavski-obzor.info/forum/po ... atima-beha

Ja znam da nisu, nego su zločini.