Eto ti Vlado komentatora na tvom omiljenom portalu.

Srednjobosanska bitka za Staljingrad: Kako je 300 hrvatskih branitelja zaustavilo deset puta jače mudžahedinske snage tzv. Armije BiH
TEME
velj 26, 2018
PIŠE: GLORIA LUJANOVIĆ

Bitka za kotu Hrašće na brdu Pješčara iznad Lašvanske doline, od glavne ceste udaljene manje od dva kilometara, trajala je gotovo godinu dana. Elitne snage tzv. Armije BiH, s 3 tisuće boraca i mudžahedine napadale su nešto više od 300 branitelja HVO-a. U obrani Pješčare poginulo je 69 pripadnika ZP-a HVO Vitez, a ranjeno ih je više od stotinu. U samo jednom danu, primjerice, 12. lipnja 1993., poginula su 22 hrvatska branitelja.

Povodom 26. obljetnice utemeljenja Zbornog područja HVO-a Vitez donosimo podsjećanje na najtežu bitku za najvažniju kotu u Lašvanskoj dolini - brdo Pješčaru i kotu Hrašće koju su snage tzv. Armije BiH i mudžahedini više od pola godine pokušavali osvojiti.

U narodu poznatija kao Pješčara, odnosno, kota Hrašće, brdo je iznad Lašvanske doline, a od glavne prometnice Kiseljak- Busovača- Vitez- Travnik udaljeno nešto manje od 2 kilometra.

Pješčara je pod kontrolom HVO-a bila od početka agresije tzv. Armije BiH na Središnju Bosnu, a u bošnjačko-muslimanske ruke prvi je puta pala 8. lipnja 1993. godine, na dan kada je bio sveopći napad tzv. Armije BiH na sve crte obrane HVO-a, od Kiseljaka do Novog Travnika. Najžešća bitka za Pješčaru trajala je od 8. do 13. lipnja. 1993., a bivši vojnici HVO-a smatraju kako je najgori dan bio 12. lipnja 1993. Tog 12. lipnja 1993. Pješčara je u nekoliko navrata bila zauzimana od tzv. Armije BiH i mudžahedina i vraćana pod kontrolu HVO-a, a u borbama tijekom samo jednog dana poginula su 22 pripadnika Zbornog područja HVO-a Vitez.

Brojni vojni analitičari i povjesničari ističu kako je bitka za Pješčaru najvažnija jer je njome obranjena Lašvanska dolina. I sama Pješčara se nalazila u poluokruženju, brigade 1 i 7. krajiška a pod zapovjedništvom Mehmeda Alagića i Fikreta Ćuskića smještene u samostanu u Gučoj Gori u zaleđu, a s istočne strane - dolina rijeke Bile, odnosno, selo Mehurić gdje bio jedan od stožera odreda El-mudžahid i 7. muslimanske brigade tzv. Armije BiH. Za potrebe osvajanja Pješčare, 3. korpus tzv. Armije BiH osnovao je i posebnu postrojbu sastavljenu od prijeratnih sportskih strijelaca iz Zenice. Osim 3. korpusa i njegovih svih specijalnih postrojbi, Pješčaru su napali i specijalci 2. korpusa tzv. Armije BiH.

Osvajanjem Pješčare, tzv. Armija BiH bi dodatno rascjepkala Središnju Bosnu koja je i prije lipnja 1993. bila podijeljena u enklavama - Žepče, dolina Lepenice i dolina Lašve. S kote Hrašće se, zapravo, kao na dlanu vidi najveći dio Lašvanske doline - dijelovi Travnika pod HVO-ovom kontrolom, Novog Travnika i Viteza, a cilj zauzimanja Pješčare bio bi odvojiti Novi Travnik i dijelove Travnika koji se spajaju s Novim Travnikom i tako nastaviti ofenzivu i zauzimanje Viteza, Busovače, Kiseljaka i Kreševa.

Bila je to, zasigurno, najvažnija kota u Lašvanskoj dolini nakon pada Travnika jer su pripadnici Zbornog područja HVO-a Vitez imali posebne potvrde koje je izdavao Stožer ZP-a onima koji su sudjelovali na toj bojišnici, odnosno, tijekom jednodnevnih dopusta nisu morali ići na druge bojišnice.

Pješčara je žestoko napadnuta i na Božić 1993., 25. prosinca, nakon zločina u Križančevom selu i odlaska konvoja Bijeli put, tzv. Armija BiH je najveći napor uložila u ponovni pokušaj osvajanja kote Hrašće, a tog je dana poginulo 10 pripadnika HVO-a.

U obrani Pješčare poginulo je ukupno 69 pripadnika Zbornog područja HVO-a Vitez, ranjeno ih je više od 100, a branile su je 1. i 2. bojna Frankopan brigade, PPN Tvrtko, PPN Vitezovi i PPN Žuti, a u ranoj fazi borbi i postrojbe zeničkog HVO-a.

Bitka za Pješčaru je prema brojnim analitičarima bila - prsa u prsa, pojedini vojnici HVO-a ubijeni su od streljačkih ekipa tzv. Armije BiH kroz puškarnice. Zračna crta koja je dijelila HVO i tzv. Armiju BiH bila je "duga" 150 metara, ali i dalje je to bio najširi prostor u Lašvanskoj regiji kojeg je HVO kontrolirao.

Tijekom pokušaja osvajanja Pješčare, tzv. Armija BiH angažirala je gotovo 3 tisuće boraca 3. korpusa, dok je Zborno područje HVO-a Vitez raspolagalo s njih više od 300 koji su bili raspoređeni u smjenama u trajanju od 48 sati.

Dnevnik.ba

ČUDO OTPORA: U zaseoku Bikoši su mudžahedini streljali najmanje 24 Hrvata

Objavljeno 08.06. - 11:37

U zaoseku Bikoši tzv. Armija BiH i mudžahedini strijeljali su najmanje 24 Hrvata 8. lipnja 1993. godine, a njih 22 i danas se vode kao nestali. Strijeljani su mahom mladi muškarci. Najmlađa žrtva imala je 17, a najstarija 53 godine. Žrtve su bile i rodbinski povezane, pa su tako stradali: očevi i sinovi iz obitelji Janković i Bobaš, braća Balta (Anto,Jozo i Nikica), Barać (Davor i Bojan), Tavić (Mijo i Jakov). Među žrtvama strijeljanja je i Ana Pušelja (19). Sa strijeljanja su uspjeli pobjeći Marijan Bobaš, Darko Pušelja, Željko Pušelja, Berislav Marijan i Pavo Barać. Rasim Delić oslobođen je odgovornosti za masakr u Bikošima pred Haaškim Tribunalom, piše Glorija Lujanović za Dnevnik.ba.

„Ani Pranješ Arapin je strgao s vrata lančić s likom Gospe na privjesku. Pljunuo je na privjesak i zajedno s lančićem bacio ga u blato. Isti Arapin je prije toga prilazio Ani, dodirivao je, pitao je li trudna. U jednom trenutku naredio joj je da skine odoru s oznakom Crvenog križa i da mu je preda. Ana nije htjela skinuti odoru nego ju je ponovno zakopčala govoreći mu da će ranije umrijeti u odori koju nose bojovnici HVO-a nego je skinuti i predati je njemu. Arapin to odbijanje očito nije mogao podnijeti pa je uzmakao nekoliko metara i potom rafalom ubio Anu“, dio je iz svjedočanstva jednog od petorice Hrvata koji su 8. lipnja 1993. godine preživjeli strijeljanje u zaseoku Bikoši u Travniku.

Agresorski pohod tzv. Armije BiH i mudžahedina na Travnik

Selo Maljine kako ga zovu Hrvati, ili Maline, kako ga zovu današnji Bošnjaci tijekom agresije tzv. Armije BiH na Središnju Bosnu, našlo se, kao i sama regija u neposrednom okruženju, uglavnom, osam puta jačih i brojnih, pripadnika muslimansko-mudžahedinske vojske.

U agresorskom pohodu na teritorij općine Travnika tijekom, treće po redu ofenzive tzv. Armije BiH tijekom 1993. godine, Maljine su se kao hrvatsko selo, našle na izravnom udaru snaga tzv. Armije BiH i odreda El-mudžahid, smještenog u selu Mehurići, udaljenom svega 10 kilometara.

U napadu 306. brdske brigade tzv. Armije BiH, 7. muslimanske i odreda El-mudžahid 8. lipnja 1993. zarobljeno je otprilike 200 Hrvata, branitelja i civila.

Mještani sela Maljine sklonili su se u seosku improviziranu ambulantu, a prema iskazima svjedoka danim pred Haaškim tribunalom, navodi se kako je jedan od vojnika tzv. Armije BiH, imenom Ibrahim, došao i obećao da im se neće ništa dogoditi te da će hrvatski branitelji – ranjenici, nastradali ranije u obrani sela, biti prevezeni u bolnicu u Zenicu.

Odvođenje Hrvata u logor na Mehurić: „zaštita“ od mudžahedina i borbi

Svjedoci obrana Envera Hadžihasanovića, zapovjednika 3. korpusa tzv. Armije BiH i Rasima Delića, načelnika Glavnog stožera tzv. Armije BiH pred Haagom su svi odreda tvrdili kako su mještane hrvatske nacionalnosti htjeli odvesti u Mehurić kako bi ih zaštitili od mudžahedina i borbi.

Svi su oni redom kazali kako taj odlazak nije bio pod prisilom što su pak svi Hrvati pred Haagom u ova dva predmeta demantirali, uglavnom, kazavši kako su ih, pognutih glava, kao zarobljenike u koloni odveli prema Mehuriću.

Kolona Hrvata je pod pratnjom tzv. Armije BiH krenula u pravcu Mehurića, selu gdje je već bio formiran logor za Hrvate, a u kojem su ranije bili zarobljeni mještani istjerani iz drugih sela u dolini rijeke Bile (Ćukle, Brajkovići, Grahovčići itd.). Kolonu zarobljenih Hrvata pod pratnjom vojnika tzv. Armije BiH presreli su mudžahedini i 10-ak vojnika tzv. Armije BiH gdje je zaustavljena i odakle je izvedeno najmanje 36 Hrvata i vraćeno pod pratnjom i puškama u zaseok Bikoši.

Dok se kolona od oko 200 protjeranih Hrvata pješice kretala prema Mehuriću, dvije Hrvatice iz Maljine organizirale su prijevoz kamiona za nekoliko teških ranjenika. U taj su kamion ukrcani Stipo Pavić, Mara Jurić, Jozo Balta, Luka Balta, Predrag Pušelja, Anto Matić, Srećo Bobaš i Marijan Bobaš. Kolonu su presreli mudžahedini i bosanski Muslimani, vojnici tzv. Armije BiH. Svjedokinje su pred Tribunalom kazale kako im nije dozvoljeno da pođu s ranjenicima na kamionu natrag, a kada se jedna od njih pokušala popeti na kamion, kretnjama dlanom preko grla, mudžahedini su joj dali znak zbog čega joj je bolje da takvo što ne učini.

Jedan od svjedoka izjavio je kako su kolonu od 200 Hrvata zaustavili mudžahedini, naoružani automatskim oružjem koji nisu govorili jezikom bošnjačkog naroda i nekoliko njih, bosanskih Muslimana. Iz kolone koja je trebala stići do, posve je jasno, logora u Mehuriću, izdvojeno je najmanje 20 muškaraca, a među njima su bili Zdravko Pranješ, Berislav Marijanović i Ana Pranješ, djevojka od 19 godina koja je na nadlaktici imala traku Crvenog križa.

Iako su svjedoci, Hrvati, pred Haagom kazali kako su kolonu zaustavili „i strani i domaći mudžahedini“, svjedoci Hadžihasanovićeve i Delićeve obrane tvrdili su kako „snage Armije BiH nisu mogle kontrolirati mudžahedine i da su oni djelovali samostalno“.

Otmice Hrvata i put u smrt na Bikoše

Mudžahedini su grupu Hrvata – najmanje 24 muškaraca i Anu Pranješ poveli nazad prema Bikošima, dok je grupa mještana koja je ostala pod pratnjom vojne policije 306. brdske brigade nastavila put prema Mehurićima gdje su zarobljeni u logor u zgradi osnovne škole.

Nakon što je kamion stigao u Bikoše, mudžahedini su ranjenim Hrvatima naredili da se iskrcaju i nastave pješice prema Mehuriću. Nekoliko vojnika tzv. Armije BiH povelo ih je prema Mehuriću i nakon što su ugledali grupu zarobljenih Hrvata koja se kretala iz pravca Mehurićima pod pratnjom pet stranih i pet domaćih vojnika, svima: zarobljenicima i ranjenicima naređeno je da pješice krenu prema Bikošima.

„Predajte uniforme HVO-a, neće vam više trebati“

Prema izjavama svjedoka Hrvata, bosanski su Muslimani na bošnjačkom izdali naređenje, a strani mudžahedini rukama pokazivali pravac kretanja. Mara Jurić je ostala jer je bila na nosilima. Jedan od svjedoka u Haagu kazao je kako se sjeća da su bosanski Muslimani, vojnici tzv. Armije BiH, naredili hrvatskim vojnicima da skinu gornje dijelove svojih uniformi i predaju ih njima, jer im, kako je bilo rečeno, one više neće trebati.

Kada je grupa zarobljenika stigla do Bikoša, zarobljenik Mijo Tavić (31. godina) dobio je epileptični napad i glasno je jauknuo nakon čega su vojnici tzv. Armije BiH i „braća s Bliskog istoka“ zapucali na zarobljenike. Prema iskazu jednog od petorice preživjelih, paljbu su počeli rafalima iz automata na grupu, a nakon toga su prešli na pojedinačnu paljbu.

U jednom je trenutku jedan od vojnika tzv. Armije BiH bio pogođen što je odvratilo pažnju i tom su prilikom Željko Pušelja, Darko Pušelja, Berislav Marijanović, Marijan Bobaš i Pavo Barać uspjeli pobjeći.

Strijeljanje najmanje 24 Hrvata na Bikošima

U iskazu svjedoka pred Haškim tribunalom u predmetu Hadžihasanović Kubura, također je rečeno, kako je vidio da su pojedinačnim hicima u glavu pobili Hrvate koji su ležali na tlu i još davali znakove živote.

Na Bikošima su strijeljana najmanje 24 Hrvata, a posmrtni ostatci 22 osobe ni nakon 25 godina nisu pronađeni. Najstarija žrtva u trenutku pogibije imala je 45 godina, a dvije, najmlađe žrtve 17 godina.

Poznate žrtve strijeljanja na Bikošima 8. lipnja 1993.:
Stipo i njegov sin Dalibor Janković – 45 / 19 godina
Braća Balta: Anto, Jozo i Nikica Balta – 34 / 22 / 24 godina
Braća Barać: Bojan i Davor – 17 /19 godina, brat Pavo Barać pobjegao
Braća Tavić: Jakov i Mijo – 23 / 31 godina
Ana Pranješ – 19 godina
Niko Bobaš i njegov sin Goran: 53 i 21 godina
Slavko Bobaš – 45 godina
Srećo Bobaš – 30 godina
Pero Bobaš – 23 godine
Anto Matić – 35 godina
Ivo Balta – 22 godine
Luka Balta – 24 godine
Tihomir Peša – 17 godina
Ljubomir Pušelja – 35 godina
Predrag Pušelja – 21 godina
Stipo Tavić – 21 godina
Ivo Volić – 40 godina

Zapovjedništvo 3. korpusa tzv. Armije BiH prikrivalo zločin

Sredinom lipnja 1993. godine 306. brdska brigada uputila je izvještaj 3. korpusu tzv. Armije BiH u kom je navedeno da su mudžahedini oteli i pogubili Hrvate. Od Asima Delića, zapovjednika 306. brigade za sigurnost, traženo je da se provede istraga o otmici i ubojstvima Hrvata. Vojna policija tzv. Armije BiH 306. brdske brigade „istražila je“ i zaključila kako u masakru nisu sudjelovali pripadnici njihove brigade nego mudžahedini smješteni u Mehuriću.

Informacija o stanju na Bikošima proslijeđena je, osim u Zapovjedništvo 3. korpusa tzv. Armije BiH, i njihovom Vrhovnom zapovjedništvu. Zapovjednik 17. brigade, smještene u Travniku, Fikret Ćuskić, informaciju je primio i proslijedio je 17. 6. 1993. Enveru Hadžihasanoviću.

“Usmena pitanja komandantu 3. korpusa: Da li znaš: […] 2. Da je 08.06.93 u selu Bikoši kod Guče Gore streljano oko 35 ljudi koji su izabrani od mnoštva pohapšenih, jer su mlađih godišta (četvorica su slučajno preživjeli). Svi su iz sela Maljine a bili su privedeni u sabirni centar u Mehurićima? (Odgovor za oba pitanja je bio: ′Ne znam’)

Politički i vojni dužnosnici tzv. Armije BiH od prvog su dana, kao i danas, odgovornost za zločine u kojima su sudjelovali pripadnici tzv. Armije BiH, prebacivali na odred El-mudžahid. Paralelno s time, neprestano su tvrdili, kao i danas, da su u Bikošima stradali vojnici HVO-a u „borbenim dejstvima“.

Merdan: Stradali na Bikošima poginuli u „borbenim dejstvima“, nije bilo strijeljanja

U kolovozu 1993. godine Maljine i Bikoše obišli su predstavnici Promatračke misije Europske zajednice, a s njima su bili svećenik – fra Stjepan Radić i zamjenik zapovjednika 3. korpusa tzv. Armije BiH, Džemal Merdan. Obišli su masovnu grobnicu u kojoj je bilo sahranjeno tridesetak Hrvata, kako tvrdi Haag.

Iako su predstavnici tzv. Armije BiH tvrdili kako je riječ o vojnicima poginulim u borbama, svećenik Radić tvrdio je kako je riječ i o civilima.

Specijalni izvjestitelj UN-a Tadeusz Mazowiecki razgovarao je o strijeljanju Hrvata na Bikošima s Merdanom u rujnu 1993. godine. U tom razgovoru, prema haaškoj dokumentaciji, Merdanu je prenio navode o masakru na Bikošima, a on je porekao i samu mogućnost da se takvo što dogodilo. Jedan od svjedoka Hrvata u predmetu protiv Hadžihasanovića uspio je doći na Bikoše i obići mjesto masakra koje su mu opisali očevici. Tada je pronašao dvije gomile svježe iskopane zemlje, a jedan od vojnika tzv. Armije BiH uvjeravao ga je da su te gomile iskopane prije sedam godina u što nije povjeravao.

„Svjedok ZO, uvjeren da je posrijedi poprište masakra, predložio je specijalnom izvjestitelju za bivšu Jugoslaviju, Tadeuszu Mazowieckom, da se pismenim putem obrati vlastima BiH-a kako bi se provela istraga o masakru“, navodi se u prvostupanjskoj presudi protiv Hadžihasanovića.

U listopadu 1993. godine Tadeusz Mazowiecki je uputio dopis Aliji Izetbegoviću, kojim ga je izvijestio o masakru počinjenom u Maljinama u kojem je naznačeno kako su masakr počinili mudžahedini uključeni u 7. muslimansku brigadu tzv. Armije BiH. Nakon tog pisma, Rasim Delić je 17. 10. 1993. godine od 3. korpusa tražio informacije o zločinu na Bikošima. Alija Izetbegović dobio je dopis Mazowieckog, a nakon toga, 19. 10. ’93. godine dostavljen je izvještaj kojeg je potpisao Asim Delalić.

Navodno pokopani na mjestu Pješčara

„Tako su u periodu od 08.06.1993. godine do 10.06.1993. godine na gore navedenom području pokupljeno 25 leševa lica Hrvatske nacionalnosti koja nisu identifikovana iz tih razloga što lična dokumenta nisu nosila sa sobom. Sva lica su bila uniformisana. Gore navedena NN lica su pokopana na mjestu između Bikoša i Malina na mjestu zvanom ‘PJEŠČARA’. Napominjemo da su sva lica stradal/a/ u borbenim dejstvima“, navedeno je. Međutim, Delalić je u haaškoj sudnici porekao da je ikada napisao taj izvještaj a nije prepoznao ni potpis koji je stajao na njemu.

Nakon toga, 21. 10. ’93., Merdan, Hadžihasanovićev zamjenik, Glavnom stožeru tzv. Armije BiH poslao je izvještaj u kojem je demantirao da su vojnici HVO-a ili hrvatski civili pogubljeni.

„U borbenim dejstvima nije bilo masakra civilnog stanovništva niti od strane pripadnika Armije R BiH, niti je vršeno streljanje bojovnika HVO. Nakon završenih borbenih dejstava pristupilo se uobičajenoj sanaciji bojišta. Na jednom mjestu su sakupljeni svi poginuli od metka i stradali od granata pripadnici hrvatske nacionalnosti (bojovnici i civilna lica) ukupno 25 i svi su sahranjeni u dvije grobnice između s. [nečitko] i s. Maline na mjestu zvanom “Pješčara”. O tome su obavješteni predstavnici HVO.“, naveo je Merdan.

U iskazu u haaškoj sudnici, Merdan je kazao da je to napisano prema informacijama primljenim iz OG Bosanska krajina i 306. brdske brigade. Sve to proslijeđeno je ponovno i Aliji Izetbegoviću i Rasimu Deliću, kao i Mazowieckom koji nije bio uvjeren u istinitost tih tvrdnji.

Sabotaže ekshumacija i istraga

Osim što su od prvog dana negirali da se zločin nad Hrvatima u zaseoku Bikoši dogodio, predstavnici tzv. Armije BiH od 8. 6. 1993. sabotirali su istrage i ekshumacije posmrtnih ostataka najmanje 22 hrvatske žrtve strijeljanja.
Iz Instituta za nestale osobe BiH za Dnevnik.ba je potvrđeno kako posmrtni ostatci 22 Hrvata još uvijek nisu pronađeni.

Institut za nestale osobe BiH: 22 žrtve još uvijek nisu pronađene

„Prema evidenciji Instituta za nestale osobe BiH u mjestu Bikoše još uvijek se kao nestali vode 22 žrtve. Riječ je o Hrvatima koji su nestali 08.06.1993.godine. Do sada su pronađeni I identificirani posmrtni ostaci dvije žrtve Jozo Pranješ ekshumiran 1996.godine u mjestu Bikoše i Pero Bobaš ekshumiran 2001.godine u mjestu Bikoše-Maline. Potrage na ovom lokalitetu rađene u više puta i to 2011.g, 2012. i 2013.godine ali posmrtni ostaci nisu pronađeni. Dakle, posmrtni ostaci su pronađeni posljedni put 2001.godine“, navedeno je u odgovoru Instituta za nestale osobe BiH za Dnevnik.ba

Hrvatska Republika Herceg- Bosna, odnosno, njena Služba za razmjene zarobljenika 1996. godine je s tužiteljima, međunarodnom zajednicom i relevantnim akterima, pokušala organizirati ekshumaciju posmrtnih ostataka Hrvata strijeljanih na Bikošima.

Te 1996. godine pronađeni su posmrtni ostatci Dragana Jurčevića, Franje Pušelje, Ljube Čeko, Mare Balte i Joze Pranješa – osoba koje su ubijene u samom selu Maljine, a ne na lokalitetu Bikoši.

Ekshumacija na lokalitetu Bikoši onemogućena je predstavnicima HRHB-a i međunarodne zajednice 1996. godine i to od predstavnika CSB-a i Amora Mašovića koji su naveli kako se potraga i ekshumacija moraju prekinuti zbog mudžahedina koji su tada još uvijek bili smješteni u Gučoj Gori i Orašcu.

Prema odgovoru Instituta za nestale osobe BiH, potrage za posmrtnim ostatcima Hrvata strijeljanih na Bikošima, zadnji su puta bile 2013. godine.

Od tog 8. lipnja 1993. do danas, bošnjačko – muslimanska vlast, bilo kroz tada predstavnike tzv. Armije BiH i CSB-a, ili danas kroz „patriotski nastrojene“ tužitelje/ istražitelje negira sam zločin i onemogućava da Hrvati pronađu posmrtne ostatke najmanje 22 žrtve strijeljanja.

Tragedija Hrvata Lašvanske doline nije se zaustavila samo na zločinima – pretpostavlja se da su Bošnjaci nekoliko puta premještali posmrtne ostatke strijeljanih Hrvata.

“Imovinu i razrušene domove moj će narod opet imati. Pronađite mi ljude”

Pismo liječnice koja je boravila u ambulanti u Maljinama, a i sama bila zarobljena u Mehuriću, napisano u srpnju 1993. godine, i danas, svjedoči tragediju Hrvata tog kraja.

“Europo, svijetu, pomozite mi da dođem do istine, do prava, međunarodno humanitarno pravo da zaštitimo, da štitimo Ženevske konvencije. Imovinu i razrušene domove moji će ljudi, moj će narod opet imati, sagraditi. Pronađite mi ljude“.

Pravosudne farse u Haagu: Delić i Hadžihasanović oslobođeni za Bikoše

U postupcima vođenim pred Haaškim tribunalom, u predmetima protiv Envera Hadžihasanovića, zapovjednika 3. korpusa tzv. Armije BiH, Sudsko je vijeće u pravomoćnoj presudi utvrdilo kako su zločin na Bikošima počinili pripadnici odreda El – mužahid koji nisu bili pod kontrolom ni samog Hadžihasanovića, a ni 3. korpusa tzv. Armije BiH, pa je prvi čovjek muslimansko-mudžahedinske vojske u Srednjoj Bosni oslobođen optužbi za Bikoše.

Strijeljanje Hrvata na Bikošima bilo je i dijelom optužnice protiv Rasima Delića, načelnika Glavnog stožera tzv. Armije BiH. Haaški je tribunal Delića oslobodio odgovornosti za Bikoše jer je on, načelnikom GVS tzv. Armije BiH postao tek u večernjim satima, a zločin na Bikošima se, prema njihovim navodima, dogodio u jutarnjim satima, iako je u presudi protiv Hadžihasanovića, u dijelu koji se odnosi na Bikoše, navedeno da se zločin dogodio u kasnim popodnevnim satima.

Delić je zbog „otkrića“ Sudskog vijeća da je tek oko 19 sati tog 8. lipnja 1993. godine postao načelnik Glavnog stožera tzv. Armije BiH, oslobođen odgovornosti, a presuđena mu je zatvorska kazna od tri godine zbog kršenja Ženevskih konvencija u logoru Kamenice u Zavidovićima./HMS/

Tragična priča o selu u kojem je bio mudžahedinski kamp - sve je bilo hrvatsko i sve je uništeno

lip 06, 2018
PIŠE: GLORIA LUJANOVIĆ

Smješteno iznad doline rijeke Bile u Travniku, na 870 metara nadmorske visine, a od glavne prometnice u Lašvanskoj dolini, udaljeno svega 12 kilometara, tijekom agresije tzv. Armije BiH, nekada hrvatsko selo postalo je sjedište jednog od mudžahedinskih kampova ratnih devedesetih godina.

Tragovi mudžahedinskog terora i danas, 25 godina poslije, vidljivi su na svakom koraku u selu Orašac u općini Travnik. Iako je selo nekad bilo potpuno hrvatsko, danas je potpuno - prazno. Ne čudi, s obzirom na to da se u Orašcu do 1998. nalazio mudžahedinski kamp.

Osim kao primjer terorističkih aktivnosti tzv. Armije BiH, i neuspješnog povratka Hrvata u Središnju Bosnu, Orašac je poznat i kao mjesto na kojem su se dugo tražili posmrtni ostaci Dragoljuba Popovića iz Travnika kojeg je ritualno zaklao Hasan Alić, pripadnik El-mudžahida iz bošnjačko-muslimanskog sela Suvi Dol.

Smješteno iznad doline rijeke Bile u Travniku, na 870 metara nadmorske visine, a od glavne prometnice u Lašvanskoj dolini, udaljeno svega 12 kilometara, tijekom agresije tzv. Armije BiH, nekada hrvatsko selo postalo je sjedište jednog od mudžahedinskih kampova ratnih devedesetih godina.

Nakon što su Hrvati iz Orašca i sela u dolini Bile protjerani 8. lipnja 1993. godine, u njihove kuće uselili su islamski dobrovoljci i "domaći mudžahedini".

Do 1998. godine Hrvati u Orašac nisu dolazili, a po svemu sudeći, nisu bili ni dobrodošli. Nekada hrvatsko selo u potpunosti je devastirano.

Kuće su 1996. godine spaljene a uništen je i put kojeg su Orašani prije rata sami financirali i izgradili.

Mudžahedinski tragovi su vidljivi svugdje u selu. U Orašcu su nekoliko puta vršene ekshumacije posmrtnih ostataka nestalih Hrvata iz travničke općine.

Nitko se od Hrvata nije za stalno vratio u svoj zavičaj. Tijekom šetnje po selu nismo vidjeli nikoga osim lokalnog Muslimana, čobana, i njegovo „blago“.

Dvije kuće su obnovljene i „pokrivene“ ali povratnika nema. Godine 1997. uništeni su čak i nadgrobni spomenici na seoskom katoličkom groblju.

Neke uništene kuće se i ne vide jer su trava i korov uzeli svoje.

U Orašac navodno često dolazi pet hrvatskih obitelji, no nijednu od njih, nismo pronašli u selu.
Iz sela su mudžahedini otišli 1998. godine u Bočinju kod Maglaja.

Ipak, njihovo prisustvo trajno je obeshrabrilo Hrvate na povratak.

Selom danas dominira upečatljiva trokatna građevina koju su strani ratnici izgradili 1993. godine. Naravno, na hrvatskoj zemlji. Trokatnica danas dijeli sudbinu ostalih objekata u Orašcu – urušena i zarasla u vegetaciju.

U toj su zgradi, prema riječima Muslimana iz Han Bile, bili smješteni samci.

Čoban kojeg smo sreli, nije htio puno toga reći, ali je dobacio kako su njihovog terora i pojedini Muslimani plašili.

"Odvodili su naše cure gore, ženili ih, jednog su tukli danima kad su vidjeli da se napio od rakije, niko nije mogo ući, sve je bilo ograđeno žicom, stavili bili i rampu, kad im je ta zgrada zapaljena, mi smo mislili da su se to HVO gore vratio pa im zapalio namjerno", govori čoban. Navodno je SFOR mudžahedine otjerao iz sela i zapalio im zgradu trokatnicu, saznajemo kasnije.

Nakon posjeta Orašcu, spustili smo se i u naselje Han Bila gdje smo pokušali s mještanima bošnjačke nacionalnosti razgovarati o tome što je bilo u Orašcu. Međutim, svi su 'škrto' govorili i rekli da "ni slučajno ne pišemo da su to oni rekli". Također, nijedan od šestorice koje smo sreli uz put nije dao da ga fotografiramo.

Ipak, kažu, da su sve hrvatske kuće zapaljene 1996. godine, opljačkane, da se nosilo iz njih tko je što stigao i da je to tako u ratu. Šetajući kroz Orašac naišli smo i na nekadašnji poligon za obuku vojnika tzv. Armije BiH.

U Lašvanskoj se regiji godinama pričalo kako su na Orašac odvođeni policajci bošnjačke nacionalnosti iz MUP-a Županije Središnja Bosna na vježbe i obuke. Pored zgrade trokatnice, izgrađene su i garaže, vulkanizerska radionica a još uvijek se vidi i pješadijska prepreke za vježbe.

Prema haaškoj dokumentaciji, u jednoj od kuća, bio je i zatvor. U njemu su bili smješteni zarobljenici hrvatske i srpske nacionalnosti, odvođeni iz Travnika tijekom 1993. godine. Među njima je bio nesretni Dragoljub Popović - Srbin, časna sestra Ljubica Šekerija, oteta iz crkve sv. Ivana Krstitelja u Travniku i odvedena u kamp koja je svoje svjedočanstvo govorila i pred papom Franjom prilikom njegove posjete Sarajevu 2015. godine.

Zarobljenik u zatvoru na Orašcu, očevidac ritualnog ubojstva Dragoljuba Popovića, u svom iskazu iz 1994. za Vojno-obavještajnu službu HVO-a naveo je kako su ostale zarobljenike mudžahedini natjerali da poljube odrubljenu glavu Dragoljuba Popovića.

U Srednjoj se Bosni godinama pričalo da je čak sam Alija Izetbegović bio na Orašcu. Jedan od Hrvata, podrijetlom iz Orašca, jedne je prilike rekao kako je u svojoj devastiranoj kući pronašao fotografiju Osame bin Ladena.

Uništene hrvatske kuće, u koje smo mogli ući, mahom svjedoče tragediju terorizma i džihada ratnih devedesetih godina u Srednjoj Bosni.

Zidovi hrvatskih kuća išarani su raznim porukama na arapskom jeziku, pokličem vojnika tzv. Armije BiH „Allahu ekber“, „Tekbir“, potom mnogo nacrtanih pa prekriženih crkava i križeva.

Dok šetate Orašcem, vrlo je moguće da hodate po kostima, posmrtnim ostatcima Hrvata i Srba iz Srednje Bosne.

Ni danas se ne zna koliko ih je bilo točno u mudžahedinskom kampu.

Haaška dokumentacija navodi brojku od njih najviše 500 u Orašcu iako su u samoj dolini rijeke Bile, u selu Mehurić, imali još jedno zapovjedništvo s Abu Maalijem na čelu koji je kasnije bio svjedok-pokajnik pred Haagom u postupku protiv Rasima Delića, načelnika Glavnog stožera tzv. Armije BiH.

Na zemlji Jakova i Mande Peše, bračnog para koji je ubijen 8. 6. 1993., izgrađena je ta trokatnica koja i danas sablasno stoji i svjedoči mudžahedinski teror i tragediju hrvatskog puka ovog kraja.

Susjedno selo do Orašca su Miletići gdje je u travnju 1993. počinjen zločin nad hrvatskim stanovništvom. Oko Orašca su sela Jezerci, Podovi, Mehurić, Han Bila. Sve redom bošnjačko-muslimanska sela, a iza Orašca su sela Zenice i Tešnja, tako da je prvi "nemuslimanski" grad ustvari Doboj.

Mudžahedini i tzv. Armija BiH, posve je jasno kad se dođe na Orašac, nisu slučajno izabrali ovaj kraj za stvaranje prvog kampa na prostoru Lašvanske doline.

S Orašca se pruža impozantan pogled na Lašvansku dolinu, vidi se crkva sv. Martina u selu Bučići i Novi Travnik, Vitez, Busovača. Pogled se prostire od Vlašića, Kalina u Bugojnu, Vranice, Stožera na Kupresu, pa čak i dijelova Bjelašnice.

Orašac je tako postao žrtva svog strateškog položaja. Njegova žrtva ostala svjesno potisnuta u međunarodnoj i domaćoj javnosti za potrebe proizvodnje mita o Hrvatima koji su sami sebe protjerali kako bi sami izvršili agresiju na vlastitu zemlju.

Svatko koga zanima može i danas u Orašcu vidjeti konkretne posljedice takve politike.

Dnevnik.ba

POTRESNA ISPOVIJED DRAGE ŽULJA
KOPANJE GROBOVA, PREMLAĆIVANJE NA SMRT, PSIHIČKE TORTURE Evo kako je bilo preživjeti bugojanske logore smrti
TEME

kol 03, 2018
PIŠE: GLORIA LUJANOVIĆ
dnevnik.ba

Drago Žulj je s 25 godina, kao pripadnik bugojanske brigade HVO-a završio u logorima smrti tzv. Armije BiH. Gotovo 9 mjeseci bio je u logorima tzv. Armije BiH, od osnovne škole "Vojin Paleksić", Gimnazije, salona namještaja "Slavonija" i naposljetku stadiona Iskre. Žulj je tijekom devet mjeseci bio žrtva torture svojih "komšija" - premlaćivanje, psihički teror, izgladnjivanje, pokušaji nasilnog davanja krvi... samo su dio tužne ispovijesti bugojanskog Hrvata koji od 1999. godine živi u svom gradu i susreće nekadašnje zlostavljače. Njegova priča nam zorno pokazuje sve gadosti rata i trajno je upozorenje da mir moramo čuvati po svaku cijenu.

Bugojanske logore smrti preživio sam samo zbog tog što su naši ljudi koji su ostali u gradu pokazali da nas nisu zaboravili, to nam je davalo snagu da preživimo neljudske uvjete u kojima je tzv. Armija BiH držala hrvatske zarobljenike u Bugojnu. Riječi su to Drage Žulja, tada 25-godišnjaka, koji je preživio oko devet mjeseci u bugojanskim kazamatima. Da bi spasio život vlastitoga brata, Žulj je morao u jednom trenutku skinuti svetu krunicu sa svoga vrata. Na to su ga, kao ratnog vojnog zarobljenika, prisilili vojnici tzv. Armije BiH. No, to je možda i najmanje brutalan njegove priče o tomu kako je bilo živjeti pod svakodnevnim terorom tzv. Armije BiH u logorima za Hrvate na području Bugojna.

„Postupali su s nama kao sa životinjama, a kao životinje smo i preživjeli“, rekao je Žulj iznoseći svoju potresnu priču za portal Dnevnik.ba.

Logori „komšija“ za „susjede“

Drago Žulj imao je 25 godina 1993. godine. Bio je pripadnik bugojanske brigade HVO-a. U jeku otvorene agresije tzv. Armije BiH na njegov rodni grad, Žulj je zarobljen. Od 24. srpnja 1993. godine do 19. ožujka 1994. godine proveo je u logorima koje su dojučerašnji „komšije“ organizirale za „susjede“ u Bugojnu. U razgovoru za Dnevnik.ba Žulj govori o logoraškim danima, sjećanjima na preživljene torture, nasilje, svakodnevna maltretiranja i sve ono što je proživio u vrbaskim auschwitzma pod kontrolom tzv. Armije BiH u Bugojnu.

Žulj je zarobljen u bugojanskom motelu Kalin. Na početku našeg razgovora naglašava kako je „svima teško govoriti o tom razdoblju“ i “da ćemo samo kratko“.

Žulj je podrijetlom iz jednog hrvatskog sela u bugojanskoj općini. Nakon srednje škole, odnosno, do početka rata radio je u bugojanskoj tvornici „Slavko Rodić“. Mladost mu je, govori, bila dobra za te logoraške dane jer se tako mlad nije imao kada zamjeriti susjedima Bošnjacima u Bugojnu.

„Stariji ljudi od mene koji su imali neke neriješene račune s nekim od Bošnjaka prije rata, primjerice, ako si mu ostao dužan nešto platiti za neke radove u kući, onda bi to dolazilo na naplatu. Jednog su našeg vojnika tukli jer se prijavio za mjesto vozača direktora u jednoj firmi prije rata, on se sam prijavio, nije prošao tada, ali eto, to je kao bio razlog“, objašnjava Žulj.

Žulj je iz motela Kalin, prebačen u logor u nekadašnjem Salonu namještaja "Slavonija". U tom logoru bio je neko vrijeme s još dvjestotinjak Hrvata odakle su ih prebacili na logor - stadion Iskra, stadion lokalnog nogometnog kluba za kojeg su brojni bugojanski Hrvati i igrali i navijali do rata. Mjesto djetinjstva i odrastanja vrlo brzo je postalo mjesto tortura i smrti.

U logoru salon namještaja "Slavonija" od posljedica premlaćivanja preminulo je nekoliko hrvatskih zarobljenika.

Otimanje krvi

„Uvjeti su u Slavoniji bili nikakvi. Grozni. U podrumu gdje smo mi boravili bila je ustvari kanalizacija. Njihova vojska gore obavlja nuždu, a sve to onda siđe u te podrume gdje smo mi. Mrak je bio stalno. Iz 'Slavonije' sam prebačen u školu 'Vojin Paleksić'“, prisjeća se Žulj.
Stadion Iskra, salon namještaja „Slavonija“, škole „Vojin Paleksić“ „Stipo Đerek"...

Teško je pronaći objekt u Bugojnu koju tijekom hrvatsko-bošnjačkog sukoba 1993. godine nije bio logor za hrvatske civile i zarobljene pripadnike HVO-a.

Iz logora tzv. Armije BiH, hrvatske zarobljenike vodili su na prisilno kopanje rovova. Premlaćivanja su bila konstantna. Hrvatski su logoraši morali davati krv za pripadnike tzv. Armije BiH stradale u borbama protiv Vojske Republike Srpske. Bilo je to nasilno odvođenje i uzimanje krvi koje se obavljalo u bugojanskoj ratnoj bolnici.

„Mene su isto prozivali da dam krv, ali sam slagao da sam bolovao žuticu“, govori Žulj.

Sjekira u glavu i kopanje grobova

Žulj je redovito izvođen i na kopanje rovova/tranšea za potrebe tzv. Armije BiH. Jedne prilike je čak i sahranjivao poginule muslimanske vojnike na mezarju u Vrbanji.

„Kopali smo im rovove, rake na islamskim mezarjima u Vrbanju. Zamisli to, ti kao pripadnik jedne vojske sahranjuješ pripadnike druge vojske koje su međusobno neprijateljske. To se nikada na svijetu nije nigdje dogodilo. Toliko o odnosu prema mrtvima, to sve govori“, naglašava Žulj.

Premlaćivanja i batinanje su bili konstantni.

„Udaraju te doslovce svim i svačim. Kada idemo sahranjivati njihove mrtve onda ide špalir njihove vojske. U Vrbanji su me prilikom kopanja raka tukli sjekirom po glavi. Imao sam više čvoruga i posjekotina nego same 'glave'“, govori Žulj.

A nakon kopanja grobova za poginule muslimanske vojnike, tako ozlijeđenog, Žulja su natjerali u drugo selo na kopanje rovova.

"Izvedu nas iz škole u kojoj smo zarobljeni na kopanje tranšea. Jedan te njihov vojnik navodno brani, drugi s tobom kao fino priča, a onda dođe treći koji te udara gdje, kako i s čime stigne. Što se mene tiče, više je to bio psihički teror nego fizički. Nakon toga su nas vratili na stadion Iskra. Mi smo ispod tribina dočekali proljeće, odnosno, uspjeli prezimiti zimu koja je te godine bila žestoka“, priča Žulj.

Zarobljeni Hrvati radili su što god je trebalo tzv. Armiji BiH. Uvjeti u kojima su boravili zarobljeni najbolje govore o „časnoj vojsci koja nije okaljala ruke“.

„U nekoj sobici smo bili. Dvadesetak kvadrata maksimalno da je tu bilo, a nas na stotine. Kao sardine smo bili poredani, a svako malo prozivka za premlaćivanje“ govori Žulj.

U logoru Iskra je bio zarobljen oko devet mjeseci. Sam logor je rasformiran, a logoraši pušteni sredinom ožujka 1994. godine.
"Nisu nas pustili dok nije bilo službeno potpisano primirje. Nekoliko dana pred potpisivanje primirja je bilo malo lakše", govori Žulj.

Životinjski uvjeti

Hrana je u vrbaskim auschwitzma bila misaona imenica hrvatskim logorašima.

„Skoro pa je i nije bilo. Nekada nam donesu neke leće ali to je smrdjelo na naftu i inzulin. Nisam siguran ni je li uopće bilo sasvim jestivo. U tijeku zarobljavanja bilo nas je i preko 500 na stadionu. Neki su uspjeli pobjeći. Mislim da nas je 294 izišlo kada su logor rasformirali“, govori Žulj.

Žulj govori i kako ih je u mjesec dana moglo "zapasti" da se okupaju.

"Unutra je bio neki maleni toalet bez vode. Higijenski uvjeti nikakvi. Ne možeš doći na red, a kada dođeš onda te onaj amonijak grize za oči.Nema zraka. Nema svijetla“, priča Žulj.

Neposredno pred primirje, govori Žulj, napravljena su tri toaleta vani od drvenih dasaka.

„Taj tuš isto nije bio tuš. Bilo je to ustvari jedno bure veliko s vodom. Ako te u mjesec dana zapadne da možeš ugrabiti do njega, to je super“, prisjeća se Žulj.

Herojski pothvat 14-godišnje djevojčice

Nakon 27. srpnja 1993. u Bugojnu više gotovo nije bilo Hrvata. Ostalo ih je tek 900. Bili su to mahom civili koji su živjeli u gradu i nisu se uspjeli izvući. Sva hrvatska sela oko Bugojna su uništena, narod protjeran, a kuće i imovina mahom opljačkani i spaljeni.

"Ostali smo živi zahvaljujući Bugojancima Hrvatima - civilima koji su nas hranili I donosili su nam hranu nekada kada su mogli. Imao sam rodicu koja je po 10 dana uzastopno dolazila i svaki dan čekala da mi da ceker s hranom. Vidim je kako stoji na drugoj obali Vrbasa s tim cekerom u ruci. Moli stražare da mi to dostave. Tada je imala 14 godina“, govori Žulj.

„Divim se njenoj majci da je puštala dijete uopće da mi to donosi“, priča. Stražari na Iskri bi uglavnom, prema njegovim riječima, otimali hranu koja bi se logorašima donosila.

„Naši ljudi koji su ostali u gradu stajali su danima i noćima ispred i čekali, molili stražare da uzmu hranu i daju nam. Ta djevojka koju sam ranije spomenuo, moja rodica, bila je sva sretna, presretna kada bi stražar uzeo taj njen ceker za mene. I to što su nam ljudi donosili oni bi uzimali sebi, više od pola“, govori Žulj.

Preostali Hrvati pružili tračak nade

Žulj tvrdi i kako bi zarobljenici u logoru Iskra umrli od gladi da nije bilo bugojanskih Hrvata koji su ostali u gradu.

"Pola nas bez njih ne bi bilo živo. I psihološki i fizički. Kad ti vidiš da u daljini stoji netko. Netko ima. Čeka tebe. Netko se brine za tebe. Ja nisam imao nikoga, moji su svi istjerani, brat mi je isto bio zarobljen, ostala mi je u gradu samo ta rodica. Drugi ljudi isto tako, stoje čekaju da nam nešto daju, to je bilo u tim danima ključno - dokaz da nas nisu zaboravili. Da naši misle o nama", prisjeća se Žulj.

Logorašima je dolazila i časna sestra Pavka, govori Žulj, podijelila bi im po pet cigareta.

„Stražarima je morala dati nekoliko šteka da bi oni nama onda dali samo pet komada cigareta“, priča Žulj.

Batinanje do smrti; ni čovjek, ni životinja

Premlaćivanja su bila stalna. Nekoliko hrvatskih zarobljenika, poput Maria Zrne i Mladena Havraneka, su i preminuli od tih posljedica.

"Nasilje je bilo svaki dan. Bude prozivka. S vremenom je to tako normalno postali da smo se sami javljali. Kada bi oni došli da nas tuku, mi se dobrovoljno prijavimo. Jedne prilike sam se dobrovoljno javio za premlaćivanje. Nakon vremena tamo sve ti je svejedno. Tučnjava je bila za i k'o dobro jutro“, prisjeća se Žulj.

Najgore su mu, ipak, govori, psihičke torture.

„Leđa ozdrave, ali psiha teško“, kaže Žulj. U logorima nisi, kako govori, ni čovjek ni životinja.

„Na početku bi nas prozivali. Sakrivali smo se da nas ne prozovu. Svatko se sakriva. Poslije smo se javljali. Nekada sam više volio da umrem od batina nego da sve to gledam. Ohladiš. Nisi ni čovjek ni životinja, sve ti postane svejedno“, kaže Žulj.

Hrvatske zarobljenike su šleperima vozali po gradu iz logora u logor.

„Prebacuju nas iz salona namještaja u Paleksićevu školu. To je udaljeno manje od 2 kilometra. U hladnjači nas voze iz gimnazije do Iskre. To je iživljavanje. Nemaš pojma više gdje se nalaziš. Ne znaš jesi uopće u Bugojnu“, govori Žulj.

Lažna strijeljanja i Hodžin teror

Poseban vid iživljavanja je bilo i lažno strijeljanje.

„Postroje nas uza zid. Ruke na leđima. Pucaju po nama. Ljudi se plaše. Umireš od straha. To su bila lažna strijeljanja“, prisjeća se
Na lokalitetu zvanom Guvna rovove su jedne prilike kopala 24 zarobljenih Hrvata. Tada je došao čovjek po imenu Hodža i sa Žuljem obavio razgovor.

„Došao je taj Hodža. Njihova vojska ga je zvala Hodžom. Je li on zaista i bio hodža ne znam, ali je s njima bio u brigadi. Pročitao je naša imena i prozvao me da iziđem. Bili smo ranije zatočeni ispod nekih stepenica. Kada je počeo razgovor bio je dan, a završili smo navečer. Nijednom me nije udario, ali taj razgovor je bio jeziv“, govori Žulj.

Bilo je to, kako kaže, klasično ispiranje mozga.
"Danima poslije toga nisam imao ravnotežu u glavi. Vidim da psihički padam. Nisam znao gdje sam. Ne mogu shvatiti ni danas da ti netko može onako ući u glavu", prisjeća se jezivih događaja.

Skidanje krunice

Međutim, Žulj govori kako mu je najgora epizoda u logoraškim danima bila kada su ga vojnici tzv. Armije BiH natjerali da s vrata skine krunicu.

„Brat i ja smo skupa zarobljeni. Natjerali su me da potrgam 'Očenaše'. Da mi brat nije bio tu možda bih se pobunio. Natjerali su me da sam sebi to uradim. Nisu mi je oni potrgali nego su tražili da to sam uradim. To mi je bio najgori trenutak. Time sam štitio brata da ga ne ubiju. Mislio sam da njegov život tako spašavam“, rekao je Žulj.

Loša predstava za humanitarce

Logor Iskra jedne su prilike posjetili i talijanski humanitarci koji su ostali šokirani prizorima i stanjem u logoru.

"Taj Talijan nam je govorio da je prije bio na Šri Lanci. Znao sam da ta zemlja postoji, ali nisam znao da su oni isto bili u ratnim sukobima. On nam govori da Hitler ovo nije imao. Bio je svugdje po svijetu gdje su tada bili ratni sukobi ali da takvo nešto kao na Iskri nije vidio nigdje. Ali, još je gore, što se stanje malo kao sredi, oni to dotjeraju kao, kada znaju da ovi stranci trebaju doći. Probaj samo zamisliti, što bi rekao i što bi mislio da je vidio stvarno stanje kada oni to ništa ne sređuju i ne uređuju“, govori Žulj.

Dodaje i kako bi vodu dobili kada bi se nekom od stražara „ćefnulo“ da im baci kanister vode na njih petstotinjak u nekim trenutcima.

"Nikad ne znaš kada ćeš biti ubijen. Svaki dan iščekuješ vlastitu smrti. Gledaš joj u oči. Čovjek je životinja. Izdržali smo svašta, kao da smo životinje. Probudi se u tebi taj životinjski instinkt, nagon za preživljavanje, a i s druge strane - životinjski uvjeti", govori Žulj.

Povratak normalnom životu i pravosudna farsa

U Bugojnu ponovno živi od 1999. godine kada se vratio i obnovio kuću. U predmetu protiv Dautovića i ostalih vođenim pred Sudom BiH bio je svjedok Tužiteljstva BiH.

"Tu sam od '99. godine. Sve ove godine se susrećem s našim zlostavljačima. Noć prije nego sam trebao ići u Sarajevo svjedočiti prijetili su mi. Sve to zbog onog Gasala. Pod dolasku u Sarajevu sam to prijavio, ali nikada se to nije saznalo. I taj postupak je isto bio farsa. Odgovarale su samo sitne ribe, a nigdje onih glavnih“, govori Žulj.

Žulj se, kao i ostali bugojanski Hrvati, u svom gradu godinama susreće s onima koji su (ne)izravno odgovorni za logore, zločine, progon.
"Jednom sam svoj život 'alalio i više me ništa ne može uplašiti. Srećem te ljude. Poznajem ih. Vidim ih u pošti, Elektru, trgovinama. Nema tu pozdrava. Samo prođeš“, govori.

Susret s Dževadom Mlaćom i tuga za nestalima

Jedne prilike, susreo se i Mlaćom, gospodarem života i smrti u Bugojnu.

"On je ušao normalno u hrvatski kafić. To je naš kafić, Hrvati samo dolaze i Hrvat je vlasnik. Ispred kafića je bio taj njegov čuvar. Vidiš ti koji je to obraz: nakon svega, od svih kafića u Bugojnu on uđe u naš kafić", govori Žulj.

No, najviše ga boli nestanak bugojanskih Hrvata.

"Ne mogu shvatiti da nakon 20 godina nitko ne govori, ne želi reći, pa gdje su pod milim Bogom, ništa ne tražimo, samo da kažu gdje su. A onda pričaju dobri odnosi u Bugojnu, a u stvarnosti sasvim drugačije", govori Žulj.

Logoraš s bugojanske Iskre napominje i kako bi sve zaboravio i oprostio, ali ne može.

"Sve bih zaboravio. Samo da kažu gdje su. Pomozite nam da vam oprostimo. Recite gdje je naših 19 ljudi“, govori Žulj.

Dnevnik.ba

POTRESNO SVJEDOČANSTVO ANE ŠIRIĆ IZ ŽEPČA U jednom danu izgubila kćer, brata i roditelje



kol 16, 2018
PIŠE: GLORIA LUJANOVIĆ

Ana Širić, Hrvatica iz sela Kiseljak u Žepču 16. kolovoza 1993. godine izgubila je kćer, brata i roditelje. U pohodu snaga tzv. Armije BiH izgubila je: kćer Ivanu, djevojčicu od 13 godina, brata Florijana i roditelje, Katu i Franu Krezić. Pravdu i pravosudnu zadovoljštinu čeka 25 godina. U razgovoru za Dnevnik.ba Ana Širić iznosi potresna sjećanja na dan kada je izgubila svoje najmilije.

„Bože, dao si mi dobar križ, ali daj mi snage da ga nosim“, govori za Dnevnik.ba Ana Širić iz sela Kiseljak pored Žepča koja je prije 25 godina u jednom danu izgubila kćer, brata i roditelje.

U unaprijed planiranoj akciji snaga tzv. Armije BiH na selo Kiseljak kod Žepča, Ana Širić izgubila je četiri člana svoje obitelji – kćer Ivanu (13 godina), brata Florijana i roditelje, oca Franu i majku Katu Krezić.

Roditelji Ane Širić ranije su protjerani iz sela Golubinja nadomak Žepča te se smjestili u dijelu grada kojem je najmanje prijetila ratna opasnost. Selo Kiseljak nalazilo se tijekom agresije tzv. Armije BiH u neposrednoj opasnosti. Bila je to jedna od prvih linija bojišnice. Nekoliko mjeseci obitelj Ane Širić nije boravila u vlastitoj kući u selu Kiseljak. Izbjegli su preko rijeke Bosne, a Ana je dolazila kući u rijetke dane kada je najavljen prekid granatiranja ili sukoba. Tako je to bilo 1993. godine u kasno ljeto. Žepački kraj osobito štuje Veliku Gospu kojoj je posvećena crkva u selu Osova. Dan nakon velikog blagdana kojeg štuju Hrvati- katolici počinjen je zločin u selu Kiseljak.

U jednom danu izgubila kćer, brata i roditelje

„Muž i ja smo došli na Gospojinu u Kiseljak. Moji roditelji i brat bili su u drugim kućama u izbjeglištvu preko Bosne“, govori Ana Širić za Dnevnik.ba.

Njen otac tada je rekao: „Ako se još uvijek ne budemo mogli vratiti svojoj kući, možemo li živjeti s vams?“, pitao Frano Krezić kćer Anu koja je, naravno, odgovorila potvrdno.

„Onda ćemo doći ujutro, a ti nam ispeci paprike“, govorio je Frano Krezić.

„Tog 16. ujutro skupili smo se svi ovdje. Muški su rezali drva, imali smo motorku, to nam je jedan čovjek ranije iz našeg sela gdje smo bili dao, a moj tata me zamolio da nam donesem pavlaku od jedne gospođe, naše kume“, govori Ana.

Priča i kako u selu Kiseljak godinama postoji izvor Kiseljaka i da kruh načinjen s tom vodom bude savršen.

„Pogača fino naraste od tog kiseljaka, ništa drugo ne trebaš stavljati, prelijep je zaista bio, oko pola 8 ujutro oni su sjeli za veliki okrugli stol jesti. Mama, tata, brat i moji Ivana i Ivan , muž je bio na liniji, on nije bio s nama tog jutra“

Taj 16. kolovoz 1993. godine bio je jedan od rijetkih dana kada se u Žepču nije pucalo i kada su civili, izbjeglice u vlastitom gradu, poput Širića mogle barem na kratko posjetiti svoja ognjišta.

„Za tim okruglim stolom su jeli, sve su pojeli, jeli su, znaš kako naš svijet kaže, kao da im je to bilo zadnje“, priča Ana.

Nekada su Širići, kada se moglo, dolazili na brzinu svojoj kući u selo Kiseljak. Ivana, Anina kćer, uvijek je pitala zašto je majka ne vodi njihovoj kući nego ide sama.

„Oni bi bili dolje preko Bosne s mojom majkom u toj kući, nisam ih ovamo htjela dovoditi, nije bilo sigurno, nikada ne znaš kada netko može opaliti i da sve počne“, prisjeća se Ana.

Selo Kiseljak bilo je na prvoj crti bojišnici tijekom napada na Žepče, ali do kasnog popodneva tog 16. kolovoza 1993. godine ništa nije naslućivalo tragediju koja će uslijediti.

„Mi smo ispred kuće radili. Paprike, paradajiz sos. Te godine je povrće rodilo k'o nikad. Muški su pripremali ta drva, a Ivana je bila u kući, četkala tepih i pjevala“, priča Ana.

Prva susjeda obitelji Širić izgubila je dvojicu braće 13. i 14. kolovoza te godine. Ivana je pjevala. Njena majka Ana mislila je da će se pjesma čuti do susjednog dvorišta i da će se to shvatiti kao uvreda.

„Jedan brat joj je poginuo jedan dan, drugi brat drugi. A Ivana je pjevala u kući. Uletjela sam k'o da me struja stresla. Pa to su Lucijina braća, mislim se, da žena čuje, šta će pomisliti o nama“, govori Ana.

Kada je ušla u kuću, Ivana je četkala tepih, a njena duga, izrazito plava kosa kakvu nitko u obitelji Širić nije imao, obasjala je dnevni boravak.

„Govorim joj 'Ivana bona, što pjevaš', a ona meni odgovori: ' Pusti me mama, to je sve što ja imam“, priča Ana.

Kiša metaka

Govori i kako nije znala što bi joj rekla i da se samo okrenula i izišla u dvorište. Ubrzo je zaklala pijetla, a drugu kćer, Marinu, poslala da odnese kosti psu njenog strica u kući nekoliko metara ispod njihove.

„Radila sam u toj našoj šupi i odjednom su počeli metci letjeti, to je bila kiša metaka, dreka, vika, derali su se Allahu Ekber, svašta nešto, pa to je ružno pričati šta su govorili“, govori Ana.

Njena kćer Marina već je bila s rodbinom i drugom djecom, roditelji njenog supruga su prešli putem i bježali preko bara do rijeke Bosne koju su, potom, pregazili.

„U trenutku je počela pucnjava, mi smo ušli u kuću da se sakrijemo. Od moje druge jetrve su izveli oca i majku, dotjerali ispred kuće moje svekrve i još neke ljude, tjeraju ih da viču, da nama kažu da se izlazi iz kuća, ranije su vidjeli da smo unutra“, govori Ana.

Predložila je da iziđu samo ona, njena majka i kćer Ivana te da otac, brat i njen sin Ivan, ostanu u kući.

Onda je Anin brat rekao: „Izlazimo svi, ili nas zapalili ovdje ili vani, isto nam se piše, izlazimo svi, netko će preživjeti“.

Vojnici tzv. Armije BiH istjerali su ih ispred kuće - na put između Anine kuće i kuće roditelja njenog supruga. Zarobljeni Hrvati stajali su pred tom kućom neko vrijeme, a bošnjačko-muslimanski vojnici se „naduravali“ oko njihove sudbine.

„Jedan je govorio 'treba ustaše odmah pobiti', drugi 'nećemo još', onda su nas potjerali tim putem, držali noževe pod grlima nekim ljudima, netko ih je nazvao na tu radio stanicu i onda je počelo“, prisjeća se Ana.

Kiša metaka, kiša metaka, kiša metaka. Tri puta je ponavljala ove riječi u našem razgovoru. Njen sin Ivan je prošao neokrznut. Ni danas nikome nije jasno da Ivana nisu uspjeli pogoditi.

„Kad smo mi tu pali, Ivana se okrenula, pružila mi ruku i kaže 'joj majko', sve je bilo gotovo. Ivanu ništa nije bilo, a on samo viče“, govori Ana.

„Ubiše mi sestru majko, ubiše mi sestru majko“, prisjeća se Ana.

Ubojstvo djevojčice od 13 godina

Ivan je sestru Ivanu, plavokosu djevojčicu „staru“ samo 13 godina, mrtvu nosio na rukama. Ubrzo su došli i vojnici HVO-a i odnijeli ranjenu Anu Širić preko rijeke Bosne.

„Ivan je ostao ovdje, sklanjao je sestru. Ja ga zovem da idemo, da me strah da će i njega ubiti. On sam govori da mu neće sestra biti Mesić“, priča Ana.

Mesić je, inače, ranije ubijeni vojnik HVO-a nad čijim su se mrtvim tijelom iživljavali vojnici tzv. Armije BiH.

„Dopuzala sam do terase, Ivan je odmah išao u kuću, donosio zavoje, previjao me, mene su ranili u obje noge. Dozivao ga je i moj tata da mu pomogne, ali sve je bilo gotovo“, priča Ana.

Skupina vojnika HVO-a ubrzo je „vratila“ selo Kiseljak i zarobila bošnjačko-muslimanske vojnike. Međutim, snage tzv. Armije BiH za živi štit su uzele nekolicinu zarobljenih Hrvata i prijetili da će pucati u njih ukoliko HVO otvori vatru. Na koncu je dogovorena razmjena. Tijekom tih nekoliko sati, ranjena Ana prevezena je u sanitet u Bistricu, potom na Vinište preko mosta na Bosni i onda u Teslić u bolnicu.

„Naši su tada imali sporazum sa Srbima, iz Teslića su me odvezli za Banja Luku. To je bio ponedjeljak, srijedom su došli Ivan, moj muž i mužev brat u bolnicu. U Banja Luku su došli sa šahovnicom, naše table bile na autu, oni u uniformama HVO-a“, prepričava nam Ana.

Razmijenjena je u Novskoj. Međunarodni crveni križ vodio je razmjenu hrvatskih odnosno srpskih civila. Nakon toga je prebačena u Zagreb gdje se gotovo godinu dana neuspješno liječila. Ranjena je u obje noge. A ni 25 godina kasnije to se, jednostavno kaže, nije moglo izliječiti. „Oštećen živac i džaba. Bila je to infekcija kosti od metka, ne mogu nogu uopće vratiti, nemam osjećaj za nju, ne može to zarasti od tog metka, od udara, nikad to nije izliječeno“, govori.

Godinu kasnije, 1994., Ana Širić vratila se u selo Kiseljak i svoju obiteljsku kuću.

„Kad smo se mi vratili ovdje, gore na putu, ispod onog šiblja, dvije kantice neke pune čahura, eto, koliko su pucali na nas da je to ostalo toliko poslije godinu dana. A kad iz šume krenu vikati 'Allahu Ekber' to je bilo jezivo, pa odjekuje sve, malo je reći strašno“, prisjeća se Ana. Priča nam i kako je teror, zapravo, trajao od prvog dana.

„Eto, dokle to išlo, kada su istjerali naš svijet iz Golubinje odakle je moj pokojni tata u njegovu su kuću uselile neke izbjeglice. Tamo je bio zarobljen i onaj novinar Pero Topić neko vrijeme. Njega su isto maltretirali, to znam. A tata moj je imao psa i oni su na tu kujicu stavili krunicu i psovali ustaške majke, takvih je scena bilo koliko hoćete“, priča Ana. Bošnjačke su se izbjeglice, govori, iz kuće njenog oca mogle vratiti u svoja sela, ali jednostavno, nisu htjeli.

Uzaludne istrage - Haag je ostao nijem na zločin u Kiseljaku

„Nekad '96. smo išli tamo, s našom policijom da se obavi ta deložacija, oni su se davno mogli vratiti u ta svoja sela, ali nisu htjeli. Mogli su se vratiti kada god su htjeli, ali sve je to smišljeno“, priča.

Za zločin u selu Kiseljak kod Žepča ni nakon 25 godina nitko nije odgovarao, a Anu su istražni organi, kako kaže, svih sudova svijeta, ispitivali još kada je bila u bolnici u Zagrebu.

„Toliko maltretiranja, katastrofa. Prvo sud u Žepču, pa smo poslije išli u Vitez, Busovaču. U Vitezu me neki Belgijanac istražitelj ispitivao, to je trajalo gotovo 24 sata. Prestrašno je bilo. Dva sam dana dolje išla i pričala, ali ništa“, govori Ana.

Belgijski istražitelj u ime Haaškog tribunala na kraju tog razgovora Ani je rekao: „Gospođo, zadnji sam put plakao kada sam imao 9 godina“.

„Probude te samo, živce ti protresu na maksimalno i nikad ništa. Koga srce ne boli, oči mu ne plaču. Znam da mene ne može razumjeti netko tko to nije doživio, osjetio. Jednostavno je to tako, što tebe ne boli i ako ti se nije desilo slično, ne možeš ni shvatiti. To je tako. A taj Haag, oni su se samo Hrvatima dobro narugali“, priča Ana.

Prije 4 godine istražitelji SIPA-e su boravili u selu Kiseljak. „Opet su zvali, govorili da ispituju, da će biti nešto. Jedan dan ispitivali mene, drugi dan sina. Prije tog su bili prije 2012. godine prvi puta kod nas“, govori Ana.

Nisu istražili ništa. Na kućnu adresu obitelji Širić poslali su obavijest 2014. godine kako je čovjek koji je zapovijedao tom akcijom umro 2013. godine.

„Što mi imamo od te informacije? On je rodom iz Maglaja, na Ilidži je živio, tamo je sahranjen. Ne znam svrhu jedne takve obavijesti“, govori Ana.

Istražitelj iz SIPA-e ponovno je te 2014. godine došao u selo Kiseljak. Ana je, po tko zna koji put, razgovarala, pokazivala mjesto na kojem se zločin dogodio. A automobilu, sa zatamnjenim staklima sjedio je netko.

„Izveo me gore, u jednom mi je trenutku rekao da je u autu čovjek koji je bio ovdje. To je bilo propadanje u zemlju. Užasan osjećaj“, govori Ana.

Sustavno ignoriranje medija

Sudbinama stradalih Hrvata u Kiseljaku nisu se ni mediji osobito bavili.

„Zadnji su put 1996. godine bili tu, htjeli su neki film snimati. Za sve ove godine nitko nije dolazio ovdje ni tražio nas, to kad pitate odnos medija, pa ne postoji odnos medija. U ratu kada je to bilo onda je HRT nešto objavio, to su mi poslije govorili naši koji su bili u Njemačkoj i vani negdje pa su gledali i to jednom '96 godine“, govori Ana.

"Moraš oprostiti, ako ne oprostiš, ne možeš biti miran"

Svaki je dan, priča nam, s time i s tom unutarnjom borbom. „Moraš oprostiti zbog sebe, ako ne oprostiš ne možeš biti miran. To je bilo ovdje. U ovom dvorištu. Svaki dan ja s tim živim, i psihički i fizički“, govori Ana.

Naš razgovor Ana Širić zaključuje riječima: „Moje dijete, brata i roditelje ništa više ne može vratiti. Ali da barem odgovaraju oni koji su to naredili i počinili. Zbog pravde, da drugi shvate da ne možeš Hrvatima napraviti što hoćeš i tako nešto, a da ti se ne sudi. Da dođe jednom dan da netko za to odgovara. Iako, sve manje u to vjerujem“.

Dnevnik.ba

veliki su pogrom nacinili obrezani nad rvatima u srednjoj bosni.

ljigavo je kako za to niko ne odgovara dok sa druge strane su krivci iskljucivo rvati i srbi za bosnjacke sudove...

posle se cude sto ih niko ne ebe 2 %...

rvai treba da podsecaju te dane kada su im mnogima srpski vojnici pruzili utociste i prebeg...

da su se srbi nasli u takvoj poziciji zagreb bi sigurno osmislio neko novo lijevca polje i iz zasede potamanio one u zbegu...


tih dana su bojovnici vikali ,pomagajte braco srbi. pomogose srbi.

Ti Hrbine mora da se šališ. Nemoj da ti ja sad postavljam videa iz 1992 godine gdje se kolone Hrba zahvaljuju Hrvatima jer su ih spasili od muslimanskog noža.

onda su srbi dug i prevratili za jedno 100 puta vise?

desetine hiljada rvata i bojovnika je spaseno 1993...

kako god, to je u redu.

rvati u bih su drugo od podmukle huje zagrebacke.

10 činjenica o zločinu nad strijeljanim Hrvatima na Bikošima

ruj 18, 2018
PIŠE: GLORIA LUJANOVIĆ
dnevnik.ba

Putem DNK-a analize jučer su na travničkom groblju Prahulje identificirani posmrtni ostatci 18 žrtava strijeljanih na Bikošima. Nakon 25 godina pronađeni su tek dijelovi kostiju Hrvata strijeljanih 8. lipnja 1993. godine. Haaški tribunal oslobodio je generale bošnjačke Armije BiH kaznene odgovornosti za ovaj zločin. Još uvijek nema ni optužnice Tužiteljstva BiH protiv organizatora, nalogodavaca i počinitelja svirepih ubojstava nad Hrvatima u tom mjestu. Bio je to, rječnikom bošnjačke političke elite u BiH, "sporadični incident" u kojem je "osloboditeljska vojska" "oslobađala hrvatska sela od Hrvata.

25 GODINA NAKON ZLOČINA Identificirani posmrtni ostatci 18 strijeljanih Hrvata na Bikošima pored Travnika

Nakon 25 godina od strijeljanja Hrvata na Bikošima nadomak Travnika jučer su DNK analizom identificirani posmrtni ostatci 18 od ukupno 39 žrtava. Pronađeni su dijelovi kostiju, ali još uvijek nijedno kompletno tijelo. Osim što još uvijek nema kompletnih posmrtnih ostataka svih žrtava zločina na Bikošima, pred Sudom BiH nema presuda, odnosno, nema ni optužnice. Haaški tribunal utvrdio je kako su "mudžahedini izmišljotina srednjobosanskog HVO-a" i kako generali tzv. Armije BiH koju su bili optuženi za zločin na Bikošima, nisu imali kontrolu nad mudžahedinima. Bikoši su još jedna u nizu masovnih grobnica koje je bošnjačka Armija BiH ostavila iza svog „osloboditeljskog pohoda u Središnjoj Bosni“.

U prosekturi travničkog groblja "Prahulje" jučer su putem DNK-a analize identificirani posmrtni ostatci 18 Hrvata strijeljanih 8. lipnja 1993. godine u mjestu Bikoši nadomak Travnika. Sve je to prošlo mirno i tiho - bez osobite pažnje u sarajevskim medijima osim nekoliko objava agencijske vijesti kako je riječ o "žrtvama proteklog rata".

Ovo je pregled 10 ključnih činjenica o zločinu nad Hrvatima na Bikošima:

1. Identifikacija se obavila u prosekturi travničkog groblja Prahulje

- Prahulje su lokalitet iznad glavne prometnice u Lašvanskoj dolini. Udaljene su svega tri minute vožnje. Do proljeća 1993. godine Prahulje su bile još jedno, ni po čemu posebno, brdo u Bosni. Nakon proljeća 1993. godine Prahulje postaju najveće groblje u Lašvanskoj dolini. Tijekom opsade Središnje Bosne, Prahulje je kontroliralo Zborno područje HVO-a Vitez pa su tamo, uglavnom noću, sahranjivani u borbama poginuli pripadnici HVO-a i hrvatski civili čija su tijela razmjenjivana između HVO-a i tzv. Armije BiH. Nakon 1995. godine Prahulje postaju i građansko groblje u koje se pokapaju Hrvati-katolici s prostora Travnika.

2. Identifikacija posmrtnih ostataka 18 Hrvata strijeljanih na Bikošima

Identifikaciju putem DNK-a analize obavili su po naredbi Županijskog tužiteljstva Županije Središnja Bosna predstavnici Instituta za nestale osobe BiH. Dakle, identificirani su tek pojedini dijelovi tijela poput prstiju jedne ruke, potkoljenice, nadlaktice i dijelova lubanje. Ukratko - ni nakon 25 godina nema kompletnih tijela strijeljanih Hrvata na Bikošima jer od lipnja 1993. godine bošnjačko-muslimanski vojni, politički i policijski vrh skriva skelete. Masovna grobnica na mjestu Bikoši u selu Maljine premještena je očito bezbroj puta. 25 godina je trebalo institucijama BiH da nađu nekoliko hrvatskih kostiju po bosanskim brdima. "Brzina i angažman" policijskih i pravosudnih institucija koje bi se trebale baviti i hrvatskim žrtvama rata jednaka je "brzini i volji" da se podignu kaznene prijave, optužnice protiv nalogodavaca i počinitelja.

3. Ne postoje fotografije strijeljanih Hrvata na Bikošima

Hrvati strijeljani na Bikošima bili su podrijetlom iz hrvatskih sela oko Travnika. Maljine, Pode, Postinje, Orašac. Njihove i kuće njihovih obitelji su nakon 8. lipnja 1993. godine opljačkane i zapaljene. Obitelji žrtva u pohodu tzv. Armije BiH i mudžahedina nisu uspjele spasiti ni privatne obiteljske uspomene, a tako očito ni foto-albume. Hrvati se u ta sela nisu vratili. U medijskom Sarajevu sigurno postoje oni koji to smatraju "zločinačkom politikom ekstremista iz HVO-a", jer, tko se ne bi vratio ponovno živjeti u okruženje gdje su tragovi mudžahedinskog terora vidljivi i dan danas?

4. Obitelji žrtva strijeljanja na Bikošima su bile zarobljene u logoru tzv. Armije BiH i mudžahedina u Mehuriću

Nakon što su pripadnici tzv. Armije BiH krenuli u "oslobađanje" hrvatskih sela Maljine, Pode i Postinje od "ekstremnog dijela HVO-a", u tom, gotovo pa nadljudskom činu spašavanja odlučili su zarobljene pripadnike HVO-a i hrvatske civile osloboditi odvođenjem u logoru pod upravom mudžahedina u susjednom bošnjačko-muslimanskom selu Mehurić. O tome kako je sigurno bilo lijepo u logoru u Mehuriću, hrvatski logoraši su govorili kako su tamo odvedeni prisilno, dok su "osloboditelji" govorili da su išli dobrovoljno. Pa tko uz povike "Allahu Ekber i Tekbir" nakon što vidi da mu kuća gori ne bi otišao na dobrovoljno izgladnjivanje i premlaćivanje koje vrše državljani Pakistana u Središnjoj Bosni?

5. Na Bikošima je bio ratni zločin

Iako se strijeljanje Hrvata na Bikošima tih ratnih devedesetih u dokumentaciji tzv. Armije BiH prezentiranoj pred Haaškim tribunalom predstavljalo kao "smrti u borbenim dejstvima", činjenice govore bitno drugačije. Nije jasno ni 25 godina kasnije kako je Ana Pranješ, djevojka od 19 godina s oznakom Crvenog križa na nadlaktici, stradala u "borbenim dejstvima" kada je s drugom skupinom od 39 Hrvata oteta i odvedena na Bikošima. Možda su "borbena dejstva" bila to što nije dala Arapinu da joj strgne s vrata lanac na kojem je bio medaljon Blažene Djevice Marije?

U "borbenim dejstvima" stradali i mahom mladići, od 16 do 25 godina iz obitelji Barać, Volić, Tavić, Balta i drugih.
Nije jasno ni zašto se 25 godina kasnije ne mogu pronaći kompletna tijela strijeljanih na Bikošima ako su zaista, kako je to tumačio Džemal Merdan, dozapovjednik 3. korpusa tzv. Armije BiH u Haagu, "stradalo u borbenim dejstvima". Bikoši, Maljine, Pode i Postinje govore i svjedoče "borbena dejstva" "osloboditeljske vojske koja nije ubijala civile i palila kuće". Svaka kuća u tom dijelu Travnika je 1993. godine spaljena, a ranije opljačkana. Dobro, nije baš svaka. Netaknute su ostale one u kojima su se uselili pripadnici tzv. Armije BiH iz zemalja islasmkog svijeta.

6. U redovima tzv. Armije BiH borili su se i mudžahedini

Kada analiziramo zločin na Bikošima, dođemo i do činjenice da su njemu sudjelovali mudžahedini. Šokantno saznanje koje se i 25 godina poslije hrvatsko-bošnjačkog sukoba u FBiH i svih terorističkih aktivnosti tzv. Armije BiH, u dijelu bh. javnosti - negira. Obično bošnjačka politička elita voli tvrditi kako nisu bili pod kontrolom tzv. Armije BiH i vrhovnog zapovjednika, Alije Izetbegovića. Sigurno je da su Pakistanci, Iračani i drugi mogli znati tko su očevi i braća otetih Hrvata i strijeljanih na Bikošima. Uloga komšija u otmici i zločini i danas neriješena. Bio je to jedan "udruženi patriotski čin".

7. 25 godina poslije nađeni tek dijelovi tijela

Tijekom 1996. godine republike u BiH kandidirale su masovne grobnice u kojima su njihovi narodi žrtve. Hrvatska Republika Herceg-Bosna kandidirala je masovnu grobnicu na Bikošima. Istrage i ekshumacije su sabotirane mjesecima, a na koncu i prekinute. Bošnjačka je strana ponavljala kako su "stradali u borbenim dejstvima", a Amor Mašović tvrdi kako nije sigurno tražiti posmrtne ostatke jer su mudžahedini u selima. Tu se suočavamo s dvije "bolne" činjenice: mudžahedini su zaista bili u Središnjoj Bosni, a Amor Mašović je danas šef kolegija Instituta za nestale u BiH. Riječ je o fenomenu "patriotizam u kontinuitetu".

8. Tko je, gdje i kako "stradao"?

U službenim zapisnicima obitelji žrtava su jučer na Prahuljama dobile dokument u kojem je navedeno da su članovi njihovih obitelji "stradali". Što bi bilo "stradanje", jasno je samo onima koji su to jučer objašnjavali riječima kako je u pitanju "igra riječi". Riječima se igrati ne smije u slučaju Srebrenice, Sarajeva, Ahmića. A kada su u pitanju Bikoši, ne samo da se igralo riječima, nego i kostima očito. Naposljetku, ispravljeno je u "strijeljani". Mala je to zadovoljština koju se institucije BiH pružile oštećenima s velikom vjerojatnošću da će ostati i jedina.

9. Haag i Bikoši - problem satnice

Haaški tribunal u zimu 2017. donio je presudu u predmetu Prlić i ostali prema kojoj je HVO u Središnjoj Bosni izmislio mudžahedine kako bi iselio Hrvate iz tog dijela BiH u Hercegovinu. Inače su Hrvati u Središnjoj Bosni maštanju i fantazijama sklon narod, pa i ne čude ovakve kvalifikacije jednog "uglednog", "međunarodnog" suda. Nekoliko godina prije presude o HVO-ovim izmišljotinama Haag je sudio Rasimu Deliću i Enveru Hadžihasanoviću. Deliću su stavljali na teret zločin na Bikošima.

Ovdje smo suočeni s još jednom bolnom činjenicom - pa Armija BiH je činila zločine. Ipak, ne dovoljno teške zločine da bi ih Haaški tribunal presudio. Haag je odlučio da Delić kao zapovjednik Glavnog stožera tzv. Armije BiH nije kriv za Bikoše jer je tog dana, 8.6.1993. zapovjednikom postao tek navečer, a zločin bio u jutarnjim satima. Problem Haaškog tribunala i satnica se nastavio i kroz presudu Enveru Hadžihasanoviću.
U dijelu optužnice protiv zapovjednika 3. korpusa tzv. Armije BiH Haag je tvrdio kako je zločin na Bikošima bio u poslijepodnevnim satima.

Dakle, nije problem strijeljanih 39 Hrvata nego vrijeme u koje se to dogodilo. Ako se uopće dogodilo jer je HVO u Središnjoj Bosni, "izmislio mudžahedine".

10: Hrvati i institucije BiH

Tužiteljstvo BiH s radom je počelo 2004. godine. Rekordnih 14 godina još uvijek nema optužnice za zločin na Bikošima, pa tako ni presude. Institut za nestale osobe BiH djeluje od 2005. godine. Nakon 13 godina pronašli su nekoliko kostiju od 18 žrtava. Kao da tragaju za posmrtnim ostatcima i sastavljaju optužnice po principima: zločina nije bilo, stradali su u "borbenim dejstvima", ako je i bilo, to je sporadični incident, ako tražite posmrtne ostatke, Muslimani ćemo ovčje kosti. Nekoliko su puta već to i učinili.

Dnevnik.ba

Šest godina zatvora pripadniku tzv. Armje BiH zbog ubojstva civila hrvatske nacionalnosti

srp 15, 2019
Mrkonjić i još jedan vojni policajac u Banovićima su na ulici zaustavili muškarca hrvatske nacionalnosti, potom ga odveli u improvizirani zatvor i tamo ga metalnim palicama pretukli do smrti.

Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u ponedjeljak je pravomoćno osudio bivšeg pripadnika Armije BiH Fikreta Mrkonjića na šest godina zatvora nakon što ga je proglasio krivim za ratni zločin ubojstva civila hrvatske nacionalnosti.

Fikret Mrkonjić (65) je osuđen po optužnici koju je 2016. godije protiv njega podignulo Županijsko tužiteljstvo u Tuzli. Presudom je potvrđeno kako je on kriv jer je kao pripadnik vojne policije Armije BiH u rujnu 1993. godine prouzročio smrt jednog Hrvata, prenosi Hina.
Mrkonjić i još jedan vojni policajac u Banovićima su na ulici zaustavili muškarca hrvatske nacionalnosti, potom ga odveli u improvizirani zatvor i tamo ga metalnim palicama pretukli do smrti.

Drugi sudionik u tom zločinu nakon rata je preminuo.
Mrkonjić je osuđen zbog kršenja odredbi Ženevske konvencije o zaštiti civilnih osoba za vrijeme rata i Dopunskog protokola o zaštiti žrtava oružanih sukoba.

Vrhovni sud Federacije BiH potvrdio je prvostupanjsku presudu koju je u studenom 2018. godine donio Županijski sud u Tuzli. Izricanje te presude obilježio je incident u kojemu se Mrkonjić u sudnici pokušao spaliti, a brzom intervencijom život su mu spasili pripadnici Pravosudne policije.
Mrkonjić je pri tom ipak zadobio opekline na nozi a ozlijeđen je i pravosudni policajac koji je intervenirao kako bi ugasio vatru.

Dnevnik.ba