JEbo te Njegoš dosadan si sa njim mogu i ja Uskuhfija citirati.

Pa nismo ni sa Turcima se besplatno boriili platili su kršćani zemljom što se bitka u Osmanskoj vojsci vojovala.

Mogu nam samo pljunuti pod prozor jer sad nije samo običan BIH Sr i HR rat ovo će biti rat civilizacija kad bude i borba do nestanka, a mi se toga ne plašimo.
Obećano je u svim svetim knjigama da će vjernici biti napadani.
Od Tore Evanđelja pa do Kur'ana.
I da kršćani nemaju tako srce da se žrtvuju za Boga, oni radije žrtvuju Boga.

Pini jednu da dođeš sebi.Opet ti se izlio islam na mozak.
To ti je ko paracetamol.

Danas sam na radnom mjestu, prodajući slike u dubrovačkoj staroj gradskoj jezgri, naletio na jednog Sandžakliju iz Novog Pazara. Govori ekavicom i ima tipičan srbijanski naglasak, ali je ljuti musliman. On je meni prišao i pitao me "gde je ovde džamija". Ja mu rekoh da u Dubrovniku ne postoji prava džamija, s minaretom, nego samo mesdžid. Prostor za molitvu, a teško je objasniti gdje je. Skriven u jednoj od sporednih uličica. Onda ga ja upitah zašto traži džamiju. Kaže da se želi moliti. Postavim mu pitanje je li baš takav vjernik da se u svakom mjestu koje posjeti ima želju pomoliti. Odgovara jesno, moli se kad i gdje god može. Pitam ga "što ste vi". Odgovara: "musliman". Pitam: "a po narodnosti". Skroz se zbunio i izbezumio ne znajući što reći. "Čovek, ma ne znam". Rekoh mu da zvuči srbijanski. Odgovara: "pa iz Srbije sam". Onda ja upitam osjeća li se kao Srbijanac ili kao Bosanac. Zbunjeno odgovori: "ma ne znam, ne razmišljam o tome". Kažem mu da bi dvadesetak kilometara dalje, u Trebinju, imao na raspolaganju pravu džamiju, s minaretom. Ovdje nema. Uputim ga prema mesdžidu. Šteta što ga nisam pitao osjeća li se imalo kao Hrvat, je li Hrvat islamske vjeroispovijesti. Baš me zanima kako bi odgovorio, ali već ovako bio je previše zbunjen. Ne zna tko je ni što je, baš je izgubljen. Nisam baš optimističan da bi potvrdio da je Hrvat, ti iz Novopazarskog sandžaka još najteže mogu biti Hrvati. Međutim, ustaše su imali plan uključiti Novi Pazar u NDH, tvrdeći da su i tamošnji muslimani Hrvati.

Reci ti to pesniku da Muhamed nije nikad bio na prostoru Balkana, tako da njegova zemlja ne zaudara garant.

Zanimljivo

BIH je bila katolicka prije Osmanlija. Svi vladari na prostoru BIH su bili katolici. Stanovnistvo s danasnje RH je spontano uvijek kulturoloski dominantno utjecalo na BIH, a mogli bi govoriti da je to geografski bio isti prostor. Dovoljno pogledat Prosjake i sinovove. Ako igoriramo povijest nemojmo jezik i geografiju.

Danasnji osjecaji Bosnjaka/Muslimana su cinjenica. Zadojili ih mrznjom prema Hrvatima. Bilo koja ideologija koja to ne uvazava je lazna.

Srbi su htjeli pobit/etnicki pocistit muslimane u programu 'Homogena Srbija' Stevana Moljevica iz lipnja 1941., a velikosrpski vetnicki ideolozi tvrde da su muslimani u BIH Srbi.

DIALOGOS.ba
Janjičari – Elitna vojska koja je vremenom postala državni neprijatelj br. 1
Resul Mehmedović Jun 20, 2017 2,407

Zidovi Beča drhtali su 27. septembra 1529. godine, dok je čudna muzika odjekivala približavajući se zidinama grada. Zvuk stotina bubnjeva zaledio je otkucaje srca austrijskih branilaca. Glasna buka puhanja u rog probadala im je dušu i unosila strah od nepoznatog, od daleke prijetnje koja dolazi iz daleka – janjičara.

Udarce bubnjeva pratili su koraci marširajuće horde. Sila koja se približavala bili su janjičari. Elitna osmanska vojna jedinica koju je lično predvodio sam sultan Sulejman Veličanstveni. Poznati su po tome da sve redom opustoše, ne pokazujući milosrđe ni prema kome od onih koji im se suprotstave. Disciplinirani, lojalni i vješti, janjičari su predstavljali dragulj velikog turskog carstva.

Mnogo prije nego su Turci opsjedali Beč, ova vrsta ratnika je osnovana s namjerom da budu sultanovi garda. Nastali su iz nužde u kasnom 14. stoljeću u vrijeme vladavine sultana Murata I. Prije njihovog formiranja, osmanska vojska se oslanjala na nepovezanu i neprivrženu plemensku pješadiju koja se pokazala nepredvidivom glede odanosti i učinkovitosti. Glavnina ostatka vojske bila je sastavljena od turskih plemića, koji su isključivo pripadali konjaničkim redovima.

Murat I suočio se sa opasnošću od njegovog plemstva i sve većeg broja kršćanskih subjekata koji prijete carstvu dok se širi na Balkanu i Kavkazu. On je smislio plan kako riješiti oba problema jednim udarcem.

Osmansko društvo funkcioniralo je na složenom klasnom i robovlasničkom sistemu. To je omogućilo porobljavanje kršćana i drugih nemuslimana. No, to ropstvo je njegovalo unutrašnju hijerarhiju koja je omogućila robovima da napreduju bilo kroz vojne redove ili državnu službu. To je značilo da je nemusliman mogao krenuti kao puki rob, i na kraju postao veliki vezir; koji je bio položaj odmah iza sultana.

1380-ih Murat I je uveo danak u krvi ili „porez u krvi.” Takozvani porezni sistem koji se sporovdio među kršćanskim porodicama Anadolije, Balkana, Armenije, Gruzije, itd. To je značilo da su dužni dati svoje najsposobnije (najinteligentije) sinove, najpoželjnije u dobi od 8-14 godina, za sultanovu službu. Dječaci su tada prešli na islam, obrezani i stavljeni na storgu obuku koja zahtijeva fizičku i mentalnu spremnost. U početku, taj porez je snažno odbijan od strane kršćanskog stanovništva. Ubrzo je, međutim, postalo očito da je služba u osmanskoj vojsci mogla pružiti daleko više koristi nego život u siromašnim kršćanskim četvrtima.

U ranim danima sistema “Danak u krvi”, svi kršćani su bili upisivani neselektivno. Kako je vrijeme prolazilo, oni iz Albanije, Bosne i Bugarska su postali najpoželjniji, jer su pokazali najbolje rezultate u prilagođavanju i napredovanju u turskom društvu.

Zaklinjali su se na celibat, tako da će na kraju svog života ostati bez potomaka. Bilo im je također zabranjeno da imaju bradu ili zauzimaju pozicije i stječu druge vještine osim vojnih. Njihova odanost je biti neupitna. Oni su prozvani janjičari ili u prijevodu „novi vojnici” i predstavljali su novu reformiranu carsku pješadiju. Jedinica je tokom nekoliko prvih godina brojala svega nekoliko hiljada, ali se početkom 16. stoljeća njihov broj povećao na oko 40.000 vojnika.

Sultan Murat I se tako osigurao među plemićima gladnih moći, koji su mu često bili za leđima. Janjičari su bili organizovani više kao religijski kult nego vojna jedinice. Njihov fanatičan pristup ratovanju korespondira sa ekstremnim prihvatanjem islama nakon novačenja.

Bili su sultanovi miljenici jer su služili za pravljenje ravnoteže u aristokratskom društvu. Budući da su potjecali iz siromašnih društava, janjičari su morali zaraditi svoje zasluge kroz mukotrpna dokazivanja. Ovi novi regruti su morali dokazati svoju vrijednost, dok su plemići uživali povlastice od rođenja.


Janjičari
Janjičari su bili odjeveni u različite uniforme, marširali su sa vojnim orkestrom pod nazivom Mehtar i bili plaćeni redovnim plaćama. Iako nisu bili slobodni ljudi, njihova usluga se smatrala prestižom. Trenirali su godinama. Dječaci su postali muškarci kroz naporne i stroge discipline, a u dobi od 25 do 27 bi postali carski vojnici.

Bili su prvi koji su prihvatili vatreno oružje u osmanskoj vojsci i imali su dobro organizovano i dobro opskrbljeno liječenje i logistiku.

U borbi su koristili sjekire i kilič; vrsta sablja. Izvorno, u miru su mogli nositi samo pendreke ili bodeže, osim ako nisu služili kao granična vojska. Turski jataganski mačevi bili su potpisno oružje janjičara, gotovo simbol korpusa. Janjičari koji su čuvali palaču nosili su duge sjekire i halberdlare – oružje poput koplja sa sječivom na vrhu.

Kao što je spomenuto prije, to su bili psi rata; lajali su na vratima Evrope tokom opsade Beča 1529. godine pod vodstvom jednog od njihovih najuspješnijih sultana – Sulejmanom Veličanstvenim, u vremenu kada je ova vojska doživjela svoj vrhunac. Ne brojčano, tada ih je bilo oko 30.000 vojnika, već u svojoj snazi, odanosti i efikasnosti. Iako opsada Beča nije uspjela, to je potvrdilo ugled njenih inženjera, kopača rovova i rudara.

Sistem meritokracije unutar Osmanskog carstva omogućio je nekim janjičarima da dobiju golemo bogatstvo, utjecaj i moć. Postajajali su sve više i više svjesni svoje uloge u carstvu, pa su počeli sa zahtijevanjem većih plaća, većeg postotka ratnog plijena i moćne položaje u vlasti. Bili su svjesni da su imali moć da organiziraju vojni udar u bilo kojem trenutku.

Od Egipta do Mađarske potvrdili su svoj status elitne borbene jezgre osmanske vojske. Borili su se u svim dijelovima carstva i izazivali su i strah i divljenje kod prijatelja i neprijatelja podjednako.

Gotovo kao društveni klub, prožimali su sve strukture vlasti i njihovi ljudi su bili posvuda. Janjičari više nisu bili obavezni na celibat, niti su živjeli živote pješadije u kasarnama, već su kupovali svoje kuće.

Kao posljedica njihovog uspona na vlast, počeli su usvajati karakteristike plemića i postajati neučinkovit u borbi. 1622. godine tinejdžerski sultan Osman II, nakon poraza tokom rata protiv Poljske, shvatio je da se uzda janjičara mora zategnuti. Bio je bijesan što postaje „njihova igračka”, te pokušava da ih raspustiti okrivljujući ih za katastrofu u Poljskoj.

No, janjičari su ga pretekli. Oteli su mladog sultana Osmana II i ubili ga. To je presedan koji je potvrdio koliko opasni su janjičari postali. Nakon toga, održavaju jake političke pozicije te ukidaju sve ranije zabrane koje su ih se ticale. Bili su robovi samo po imenu. 1804. godine nekoliko janjičara je osnovalo ilegalnu državu, koja je danas poznata kao Srbija, izazivajući nacionalni ustanka.

Do 1826. godine, broj janjičara je skočio na 135.000 članova. Od tog vremena sultan Mahmud II je bio odlučan da raspusti jedinicu kroz niz reformi koje su namijenjene za restrukturiranje osmanske vojske po uzoru na evropsku.

Historičar Patrick Kinross sugeriše da je Mahmud II poticao janjičare na pobunu namjerno. Opisujujući to kao sultanov „državni udar protiv janjičara,” kako bi to iskoristio kao povod za nasilno gašenje pobune, tako završavajući njihovu mračnu vladavinu nad Osmanlijama.

Izvor: WarHistoryOnline.com
Sa engleskog preveo: Resul S. Mehmedović

Related Articles

Jul 7, 2016 583
Nauka u Osmanskom carstvu – Um sputan okovima tradicije

Jan 23, 2017 339
5 najgorih zločina koje je počinila Britanska imperija

Jan 19, 2017 187
Husein-kapetan Gradaščević – Izbor za bosanskog vezira i vođu pokreta protiv okupatora

Jan 30, 2018 677
Adem Bise: Kako sam zbog „ćafirske kape” izašao iz vjere
© Copyright 2015 | All Rights Reserved | DIALOGOS.BA
»Narod koji čita, nije gladan i nije porobljen.« [Amin Zaoui]

I janjicari korumpirani!
Takva je priroda ljudska :)
Nece niko igrat igru u kojojje radnik a bogati se netko drugi,jebiga!

Noviji videozapis, znameniti Hrvati islamske vjeroispovijesti.

Hrvatski nacionalisti Hasan Selimović, Alija Šiljak, imam efendija Admir Muhić, Asaf Duraković, Sven Rustempašić i Murat Šabanović.

Ako ne moze Hrvatska do Drine onda moze barem Srbija do Drine.

Ako niječete postojanje Hrvata islamske vjeroispovijesti, što su za vas po narodnosti bili 28 000 muslimana koji su poginuli boreći se u ustaškim redovima, za Poglavnika?

Što je po narodnosti Murat-beg Tardić, zapovjednik napada na Klis 1536. godine? Rođen u Šibeniku, brat mu se zvao Juraj. Kao mali janjičar prebačen na islam, Gazi Husrev-beg ga unovačio u osmansku vojsku. Kad je odrastao, u redovima osmanske vojske išao ratovati protiv naroda svoga oca i majke. Osvojio Jajce. Po osvajanju Klisa dao podići klišku džamiju. U karijeri bio kliški i požeški sandžak-beg. Pokopan u jednom od dva turbeta pokraj Gazi Husrev-begove džamije u Vrhbosni. Dakle, rečeni krvnik hrvatskog naroda morao bi biti po narodnosti Hrvat. Podrijetlo mu je stopostotno hrvatsko, hrvatski mu materinski jezik. Nije mogao pukom promjenom vjere prestati biti Hrvat. Koje je narodnosti bio Murat-beg Tardić? Ovakvi primjeri nisu rijetkost?

Bilo je muslimana koji su bili Hrvati.
Korijeni dosta muslimana jesu hrvatski.

Ali muslimanu nije bitna nacija, pa...

Vidjeh popis bosanskih sandžak-begova i paša.

https://bs.wikipedia.org/wiki/Spisak_bo ... _pa%C5%A1a

Među njima ima pravih Turaka, Grka, Albanaca, Bugara itd. Murat-beg Tardić je nedvojbeno Hrvat. Hasan-paša Predojević i Husein-paša Boljanić Srbi. Sinan-paša Borovinić sin Tvrtka Borovinića, rođak Radoslava Pavlovića. Većina vođa Bosanskog ejaleta uopće nisu bili podrijetlom Bosanci ili domaći ljudi (izvorni govornici našeg jezika), ali naveo sam neke koji to jesu.

Najveća greška Hrvatskog naroda i njegove ideje je ta što smo bošnjake smatrali hrvatima islamske vjeroispovijesti. Ta bolesna ideja nas je jako koštala 40 tih a djelomično i 90 tih.

Aj ti malo primiri, jer ovakvi upisi su ti na razini Hitlerjugenda. To što smo tolerantni za sve (uključujući i Bošnjake i Srbe jer pišu kojekakva sranja koja im nebi prošla na bilo kojem drugom hr forumu) ne znači da se baš baš sve tolerira.

Jesam li šta od navedenoga slagao kad su izmisljeni u pitanju? No u svom komentaru sam vise pokusao skrenuti paznju na svu promasenost ustaske ideologije koju mnogi i dan danas pokusavaju relevatizirati. Kakav bolestan mentalni sklop moras imati pa bosnjake u 2019 godini smatrat bracom...

Diablo nije ništa napiso što nije istina. Možda se
nije najbolje izrazio,al ne mjenja suštinu.

Krivu poruku sam citirao, sve ok...

Sretan vam danasnji dan

Danas, kada znam puno više o islamu, vidim da oni nisu mogli biti Hrvati. Oni su mogli biti porijeklom Hrvati, rođeni kao Hrvati, ali Hrvati su prestali biti u trenutku kad su prešli na islam.

Glavna stvar je da islam nije samo vjera, nego prije svega politička ideologija islamizam. Ta politička ideologija nastoji ostvariti svoju državu kalifat, svoje zakone šerijat, islamske sudove i ukratko islamsku vlast na određenom području. Islam dakle nije samo vjera, nego je obzirom da je politička ideologija, također i nacija.

Slična stvar je i sa Srpskom Pravoslavnom Crkvom. Može li član SPC biti nacionalno Hrvat? Može očito samo na formalno, na papiru, ali ono "S" u SPC znači "Srpska" nacija, svećenici SPC uvijek rade u dogovoru sa Beogradom, taj utjecaj je neprekidan, i zato je pripadnik SPC uvijek i pripadnik srpske nacije pa tek onda možda jednom nogom Hrvat.

Tako je i islam zbog te političke komponente koja kao i svaka druga nacija zagovara vlastitu državu (kalifat), nespojiv sa drugom državom na istom teritoriju. Isto kao što ne mogu Hrvatska i Srbija prostirati se na istom teritoriju, tako ne mogu ni Hrvatska i Kalifat.

Ako netko odluči biti nacije Islama, onda ne može biti pripadnik dvije nacije. Može eventualno vagati tamo - ovamo, kako su to radili bosanski muslimani. Sad na jednoj, sad na drugoj, sad na trećoj strani itd.

Jedini način za razvijanje nacionalnih osjećaja je slabljenje islama. Postoje takvi slučajevi npr. u Turskoj gdje su kemalisti puno veći nacionalisti, u Siriji gdje je vladajuća stranka nastojala ujediniti vjere pod arapskim nacionalizmom, pa i kod nas kad su komunisti branili utjecaj vjere tad su bosanski muslimani imali jak jugoslovenski osjećaj.

Izgleda da su Albanci jedini primjer naroda čiji pripadnici mogu biti u velikim postocima i kršćani i muslimani. Što je u Albaniji bilo toliko drukčije nego u Bosni, da su se oni uspjeli formirati kao jedan narod? Kroz povijest su se nerijetko sukobljavali. Skenderbeg, Albanac kršćanin, borio se protiv muslimana i ubio Fatiha, Albanca muslimana po kojem se zove džamija u Prištini. Svejedno, danas je svim Albancima Skenderbeg nacionalni junak. Možda su uspjeli jer su oni puno drukčiji od svih ostalih, njihov jezik ne sliči ni na jedan drugi, njihova rodovsko-plemenska organizacija društva i običaji su jedinstveni. Stoga su albanojezični musliman i albanojezični kršćanin bliži jedan drugom nego bilo koji nealbanski govornik.

Drugi primjeri jednog naroda s više vjera su Nijemci i Mađari, koji mogu biti i katolici i protestanti, međutim katoličanstvo i protestantizam su u okrilju iste uljudbe (zapadne). Katolik i protestant razlikuju se u tumačenju Biblije, ali imena i prezimena, način života, arhitektura, umjetnost, organizacija društva su podudarni do jednaki.

U Kini ima 31 000 000 kršćana i 20 000 000 muslimana, tako da su i Kinezi narod s više vjera. Međutim, kineski muslimani su uglavnom pripadnici posebnih priznatih etničkih skupina (Hui, Ujguri) i ne pripadaju većinskom narodu (Han). Han Kinezi su u nekom beznačajnom postotku kršćani, muslimana ih skoro uopće nema. Kina ima 56 etničkih skupina, Han Kineze (92%) i 55 ostalih koji svi zajedno čine 8% (105 000 000 ljudi).

Onako usput, samo nam objasni po čemu se to još razlikuju Hui od Han osim u vjeri?

https://en.wikipedia.org/wiki/Hui_people

Izgleda da su Hui često zapravo potomci Han Kineza koji su prešli na islam, ali često i nisu. Po vanjskom izgledu se razlikuju od drugih Kineza po visokim jagodicama i okruglim očima, što je posebno razlika od Han Kineza. Kao muslimani, Hui odbacuju svinjetinu, najčešće meso u kineskoj kuhinji, te također ne jedu konje, mnoge ptice i druge životinje koje se smatraju poslasticama u kineskoj kuhinji. Razlikuju se i po odjeći tako da odrasli muškarci nose bijele kape, a žene nose hijabe i (ponekad) velove, kao što je to običaj u islamskoj kulturi. Uobičajeni kineski izraz za islam je "vjera Huija" (回教; Huíjiào), iako je službeni prijevod prijeviod Yisilanjska vjera (伊斯蘭教; 'Yīsīlán jiào).

Hui su energični, agresivni, samouvjereni i veliki biznismeni. Ženama Hui je zabranjeno udati se za nehui muškarca. Ipak, muškarci Hui mogu se oženiti sa ženama koje nisu Hui, ako su voljne prihvatiti islamsku vjeru i običaje. Obiteljsko podrijetlo se prati kroz očinsku crtu, a obitelji su također strukturirane prema očevoj crti. Rasprostanjena je kineska šala je da će "jedan musliman putujući sam se udebljati, dva muslimana će smršavjeti". Hui su poznati kao oštri biznismeni. Kineska poslovica iz 1800. godina kaže: "Budan kinez nije jednak Huiu koji spava".

Džamije u Kini često izgledaju kao kineski hramovi.