Ivo Josipović je u svom odgovoru naveo da su “fratri sa Širokog Brijega podupirali ustaše, kako to i danas čine neki njihovi nasljednici. Kada su partizani dolazili na Široki Brijeg, pružili su im vrlo snažan oružani otpor i uključivanjem u ratna djelovanja bili su legitiman cilj vojnih djelovanja.”, https://narod.hr/hrvatska/video-evo-sto ... vojni-cilj

Kakva je to razina drustvene patologije. Sinovi i unuci zlocinaca se upregnu svim silama u pravdanju eklatantnog zlocina.

Tako je u Sloveniji u poratnom komunističkom nasilju usmrćeno 18.280 slovenskih vojnika i civila na nekomunističkoj strani protivno načelima pravne države. Usto je usmrćeno i više od 100.000 pripadnika drugih “jugoslavenskih” naroda, među njima i žena i djece, iznijela je Majda Pučnik Rudl, navodeći statističke podatke iz različitih publikacija, prenosi slovenska agencija STA.

https://narod.hr/eu/zakon-o-ispravljanj ... a-hrvatska

Prema istraživanju, a i prema pisanju Milana Rakovca 1. prosinca 1990. u Glasu Istre, od pada Italije, dakle od 8. rujna 1943. do prvih dana listopada partizani su u mjesec dana bacili u jame od 800 do 1000 žrtava. U jame su bili bačeni mnogi nevini hrvatski narodnjaci, dosljedni katolici.

https://narod.hr/kultura/23-travnja-201 ... i-katolike

"Partizani na području bivše Jugoslavije i N.D.H. nisu bili regularna vojska nego para-vojska Komunističke partije Hrvatske i KPJ, i terroristička i pobunjenička banda, jedna protunarodna "vojska", dok je ustaško-domobranska vojska zvana još i Pavelićeva vojska bila regularna vojska zakonite i međunarodno priznate hrvatske države koja je 1943. ratificirala međunarodne konvencije o ratovanju i postupanju s ratnim zarobljenicima, (haaška i ženevska konvencija), o čemu je neutralna Švicarska Konfederacija obavijestila sve zaraćene strane i potpisnice međunarodnih konvencija. Staljinov SSSR i Titova vlada iz Jajca i poslije u Beogradu nisu bili potpisnici konvencije, što njihov udio i odgovornost u ratnom zločinu, zločinu protiv čovječnosti i genocidu samo još povećava. Saveznici, kako Sovjeti, tako i Amerikanci i Britanci, nisu se pridržavali međunarodnih konvencija o ratovanju i postupanju s ratnim zarobljenicima, tako da su ih nekoliko puta tokom rata i u poraću prekršili, i time počinili kriminalno djelo koje je kažnjivo pred sudom, a konačno osuđeno pred poviješću. Saveznici su ratovali neviteški, i počinili su brojne ratne zločine. ", Goran Jurisic, http://www.hrsvijet.net/index.php/vijes ... e-hrvatske

https://kamenjar.com/zrtve-burica-stale ... bleiburga/



Žrtve Burića štale u Garevcu pouzdano dokazuju postojanje ‘posavskog Bleiburga’


Brojni zločini četnika obilježili su život Hrvata Bosanske Posavine u II. svjetskom ratu od samog početka u travnju 1941. i pokolja u Derventi, a još veću tragediju hrvatski narod tog kraja doživio je dolaskom partizana koji su počinili brojne pokolje nad civilima i zarobljenicima ovog hrvatskog kraja. Kada su u travnju 1945. partizani ušli u Bosansku Posavinu, počeli su masovni zločini nad Hrvatima ovog kraja.

Derventa i pokolji četnika još u travnju 1941. godine

Tako već tijekom travanjskog rata 1941. Bosanska Posavina je imala svoje žrtve. Poglavito je stradala Derventa i njezina okolica. Srpski su vojnici 12. travnja 1941. umorili: Peju Matijavića, Jozu Krijana, Niku Principa, Jozu Kljajića, Matu Glavaša, Iliju Kozinu, te Anđu Sušić i njezinu šestogodišnju kći Anicu. Sutradan, 13. travnja 1941., četnici su ubili: Blaža Kovačevića, Stipu Zirduma, Luciju Koljan i njezinu majku Mariju, ženu Jakova Miloša iz Dervente, Šimu Markanovića i Anku Orozović. Jelku Ravlić četnici su smrtno ranili: umrla je nakon što je bespomoćna iskrvarila. Dva dana prije, 11. travnja 1941., srpski kapetan Marušić strpao je u zatvor u Derventi sedmoricu Hrvata, koje su četnici sutradan pobili. Računa se da je u danima nakon proglašenja NDH, u Derventi i njezinoj okolici od srbočetnika stradalo najmanje dvadesetpetero Hrvata, uglavnom civila.

Brojna pustošenja četnika i partizana u Bosanskoj Posavini ostala su nezabilježena, jer se o tim pokoljima nije smjelo, pod prijetnjom zatvora, govoriti čak 45 godina. Žrtve – Hrvati – morali su šutjeti.

Zločini četnika i partizana u Odžaku i okolici
No, ipak ostalo je dosta toga i zapamćeno. Usporedbe radi, četnici su ubili u II. svjetskom ratu 158 osoba u odžačkom kraju, a partizani krajem rata i nakon prestanka rata 1.754 osobe (preživjeli svjedoče da su brojni četnici pred kraj rata umjesto kokarde stavili petokraku na kapu).

Dokumentarni film Marija Raguža „Odžak – Pouka povijesti“ govori o zločinima četnika i partizana nad Hrvatima Bosnaske Posavine. Film je gledatelje ostavio bez daha. Kroz svjedočanstva preživjelih, film govori o stradanju Hrvata odžačko-modričkog kraja koncem II. svjetskog rata...


Bosanski Šamac, Hasićani i Tišina

Prošlost hrvatskog naroda općine Bosanski Šamac iznimno je duga i bogata događajima, ali mnogi od tih događaja, sve do današnjih dana, ostali su obavijeni velom tajni.
Jedan od tih, za sudbinu hrvatskoga naroda bosanskošamačke općine iznimno važnih događaja, zbio se krajem Drugog svjetskog rata, na Uskrs 1945. godine. Krvavi uskršnji događaj o kojemu se desetljećima nije smjelo pričati, kojega nije bilo preporučljivo čak ni spominjati, a još manje ga proučavati ili istraživati.

Mlađi čitatelji zasigurno će se pitati zašto se o tom događaju nije smjelo pričati, zašto ga se nije smjelo proučavati ili istraživati?, piše hasicani.com.



U desetljećima nakon Drugog svjetskog rata, komunistički režim činio je sve da se četnički zločini počinjeni nad Hrvatima što više prikriju i umanje, što je i razumljivo kada se zna da su na čelu tog represivnog sistema bili uglavnom isti ljudi koji su zločin i počinili.
Prikrivanje i umanjivanje četničkih zločina najefikasnije se provodilo metodom „brisanja prošlosti“. Na sve se načine nastojalo iz pamćenja hrvatskog naroda izbrisati prošlost, pa čak i samo sjećanje na nju – a sve zato da bi se jednoga dana, u “nekim boljim vremenima” što lakše i bezbolnije nastavilo tamo gdje se, u jednom trenutku povijesti, stalo.



A ta vremena su, svjedoci smo, gotovo pola stoljeća kasnije i došla.

Zločin koji je nad hrvatskim narodom bosanskošamačke općine izvršen na Uskrs 1992. godine, bio je samo repriza zločina počinjenog na Uskrs 1945. godine!



Četnički napadi na hrvatska sela općine Bosanskog Šamca u razdoblju 1941.-1945. bili su skoro svakodnevni, a jedan od najsnažnijih izveden je dana 4. siječnja.1945. godine. Sela su napadnuta iz više pravaca, a glavnina udara bila je na Gornji Hasić, iz pravca Kruškovog Polja. Napad na Donji Hasić i Hrvatsku Tišinu izveden je iz pravca srpskih sela Crkvine i Škarića (slučajno ili ne, istom taktikom se poslužilo i u nedavnom ratu, 1992. godine. Povijest se ponavlja!). Napad je od strane branitelja dočekan spremno i organizirano, u cjelini je razbijen i odbijen, nakon čega su se četnici, uz velike gubitke u ljudstvu, povukli i primirili. Barem na neko vrijeme.

Točnije, sve do Uskrsa 1945. godine.

Nakon što su sredinom travnja 1945. zauzele Hasiće i Tišinu, združene partizanske i četničke jedinice sve snage su preusmjerile na grad Bosanski Šamac. Kada je postalo jasno da ista sudbina koju su doživjeli Hasići i Tišina očekuje i Šamac, izbjeglo stanovništvo spas je potražilo u selu Prudu.

Garevac i Burića Štale – masovno ubijanje i klanje 545 zarobljenih vojnika NDH

Borbe za Prud trajale su još tjednima, a njegovim padom uslijedilo je još jedno, ovaj put još veće krvoproliće: mnogi Hrvati, uglavnom civili koji su se dotad sklanjali po podrumima kuća i koji ni na koji način nisu sudjelovali u borbama, zaklani su ili strijeljani bez ikakvog suda ili osude, a najveći “zločin” im je bio taj što su Hrvati.

Glavno stratište za likvidaciju bila je bara Starača u Prudu, gdje je noževima, sjekirama, maljevima i čekićima ubijeno više desetina Hasićana. U Prudu su ubijene stotine civila i zarobljenih vojnika.



Na posavskom ratištu 1945. predalo se partizanima 628 vojnika NDH. Nakon predaje oni su zatvoreni u Burića štalu u Garevcu iz koje je izvedeno i masakrirano 545 zarobljenih vojnika. O toj hrvatskoj tragediji i partizanskim zločinima u Garevcu do sada se vrlo malo pisalo. U knjizi „Bosanskoposavski Bleiburg“ taj dio temelji se na svjedočenju Marka Marića, koji je preživio pokolj zatočenika u Burića štali. Analizira se tematska literatura o II. svjetskom ratu i poraću i zaključuje da je ona, glede Bosanske Posavine, manjkava i nepouzdana.



Ovaj dan pokolja obilježava se u selu Garevac kod Modriče. Ubojstvo 545 zarobljenih vojnika, među kojima je bilo i 76 ranjenika i bolničara iz bolnice u Prudu. Od tog broja, iz samog Garevca bilo je 246 ubijenih Nakon predaje 628 hrvatskih vojnika partizanima, uz obećanje da će im biti pravedno suđeno, oni su bili zatočeni u Burića štali u Garevcu od 23. do 28. svibnja 1945. godine. Međutim, umjesto bilo kakvog suda, odatle su u skupinama odvođeni u obližnje šume gdje su na okrutan način ubijani i potom bacani u rijeku Bosnu…



Masakriranje ranjenika u Prudu i zarobljene vojske zatočene u Burića štali jedna je od najvećih zločina II. svjetskog rata uopće. Knjiga je istodobno prinos Posavskom žrtvoslovu II. svjetskoga rata i poraća. Ona donosi statističke podatke o broju žrtava za 178 posavskih naselja, sadrži statistički pregled za 10.111 hrvatskih žrtava po posavskim župama, ali utvrđeni broj žrtava nije konačan.



narod.hr

U studenom 2017. bilo je 20 godina od objavljivanja referentnog rada o komunističkom teroru: “Crna knjiga komunizma“, u izdanju Harvard University Press u Francuskoj. To je djelo tima profesora i istraživača iz Nacionalnog centra za znanstvena istraživanja, najvažnije znanstvene institucije u Francuskoj.

1. Kina: 82 milijuna mrtvih
2. SSSR: više od 21 milijun mrtvih
3. Sjeverna Koreja: 4,6 milijuna mrtvih
4. Vijetnam: 3,8 milijuna mrtvih
5. Kambodža: 2,4 milijuna mrtvih
6. Afganistan: 1,5 milijuna mrtvih
7.Jugoslavija: 1,172,000 mrtvih
.
.
.

https://narod.hr/hrvatska/komunizam-je- ... i-1172-000

"Kao što su JNA i četnici u Vukovaru 1991. izvukli 265 ranjenih hrvatskih vojnika iz bolnice i bez milosti pobili na Ovčari, tako 1945. godine partizani izvlače gotovo jednaki broj ranjenika, njih 280, iz bolnice Rebro u Zagrebu, te ih nemilosrdno ubijaju i bacaju u jame kojih je pun grad i okolica."

https://narod.hr/kultura/10-svibnja-194 ... noc-strave

"Pitanje izručenja velikog broja vojnika i civila u svibnju 1945. sastavni je dio i važno pitanje sveukupne Bleiburške tragedije. Zaštita Haške konvencije i Ženevskih konvencija, za koje je jedna od izvornih potpisnica bila Britanija (već od 23. lipnja 1931.), a njezine su potpisnice bile i Demokratska Federativna Jugoslavija (pozivajući se na međunarodnopravni kontinuitet s Kraljevinom Jugoslavijom) i NDH (od 20. siječnja 1943.), zakonske odredbe o pravima zarobljenika, kao i dogovor u Jalti (Krim) u veljači 1945., ključni su trenuci za proučavanje te problematike, piše vecernji.hr"

https://narod.hr/kultura/15-svibnja-194 ... robljenike

Puno je tekstova ispisano i analiza provedeno vezanih za broj žrtava i uvijek će postojati sumnje i nastojanja dokazivanja suprotnog, a time i svjesnog udaljavanja od istine, potiskivanja odgovornosti i u osnovi negacije zločina. Zato je bitno razmotriti potencijalni okvir stradanja kao jasno mjerljivu veličinu s demografskim parametrima zasnovanim na popisima stanovništva 1921., 1931. i 1948. godine, pokazateljima prirodnog kretanja u istom razdoblju i neospornim trendovima na osnovu njih. Razmotreno dijelom već u Hrvatskom tjedniku (Šterc, S., Velikosrpska statistika stradanja na koljenima 16.03.2017.) i tjedniku 7dnevno ovih dana (Šterc, S., Brisanje sustavne odgovornosti kolektivnog totalitarizma) i izgovoreno na predavanju na 70. obljetnici u Zagrebu.

Hrvatska je obzirom na rezultate popisa stanovništva 1921. i 1931. godine, pokazatelje prirodnog kretanja u razdoblju i odnosne trendove u popisu stanovništva 1948. godine trebala imati ukupno 4 424 455 stanovnika, a da je imala trendove kao npr. Srbija imala bi čak 4 686 393 stanovnika.

Između popisa 1931. i 1948. ukupni je gubitak 639.000 osoba.

„Prirodni prirast je u istom razdoblju trebao biti oko 8 promila ili oko 30 000 rođene djece prosječno godišnje (rađanje oko 60 000, umiranje oko 30 000), a 16,9 % od toga iznosi 5 070 (rađanje oko 10 140, a umiranje 5 070).

Između popisa stanovništva 1931. i 1948. godine prošlo je 17 godina unutar kojih je bilo i 5 godina rata i 12 godina očekivanog rađanja, od koji 3 godine pojačanog poslijeratnog rađanja pa se može pretpostaviti oko 30 % manje rađanje godišnje od očekivanog, odnosno kroz 17 godina rođeno je oko 714 000 djece, što je moglo dati prirodni prirast od 357 000 kroz razdoblje (vjerojatnije oko 400 000). Razliku prema broju stanovnika 1948. godine mogle su činiti migracije pa je ukupni gubitak u procjeni 639 000 osoba.

Pretpostavi li se oko 30 posto manje godišnje rađanje od očekivanog tijekom 5 ratnih godina i isto toliko povećanog poslijeratnog rađanja nakon rata do popisa 1948. godine (tzv. „baby boom”), moguć je obrazac: 10 godina po 8 promila, 5 godina po 5,6 promila i 2 godine po 10,4 promila. Po takvu modelu porast bi broja Srba u Hrvatskoj prirodnim putem bio u razdoblju 1931.-1948. godine za 81 530 osoba. Dakle u Hrvatskoj je 1948. godine u popisu stanovništva 1948. godine moglo biti popisano 714 530 osoba srpske etničke pripadnosti, a popisano je 543 795. Razlika od 170.735 mogla bi biti okvirni posredni i neposredni gubitak stanovništva.

Ništa se bitno neće promijeniti povećamo li stopu prirodnoga kretanja i na 10 promila tijekom cijeloga razdoblja od 17 godina jer gubitci u popisu stanovništva 1948. godine neće prijeći brojku od 200.000 osoba. Pritom se ničim ne licitira, a uvažavajući svaku žrtvu samo se ukazuje na potencijalne demografske okvire stradavanja kako se s njima ne bi politiziralo i manipuliralo u funkciji micanja i brisanja odgovornosti ili pak tumačenja prošlosti.

Prije razmatranja migracije stanovništva u istom promatranome razdoblju 1931.-1948. godine prisjetiti se valja i malo hrvatske pravovjernosti u dokazivanju vlastite krivnje, kojoj smo u partijskome razdoblju bili apsolutno skloni jer je tada bilo nezamislivo bilo kakvo promišljanje u otklonu od partijskih dogmi i kadrovskih stavova. Nastavak je uslijedio i u samostalnoj Hrvatskoj bez imalo volje i želje sagledavanja elementarnih demografskih trendova iz toga razdoblja (Škiljan, F., Organizirano masovno prisilno iseljavanje Srba iz Hrvatske 1941. godine, Stanovništvo 2/2, Beograd 2012.). Hvala za napisano: Drugi oblici ustaškog terora, poput masovnih likvidacija, uzrokuju da sve više Srba nelegalno prelazi iz NDH u Srbiju, što uzrokuje njemačkim vlastima u Srbiji niz problema. Prema njemačkim podatcima, u Srbiju je već do kraja srpnja prebjeglo oko 180 000 Srba, a čini se da je taj broj do kraja rujna ((1941. op.a.)premašio 200 000… Međutim, iz dokumentacije Komesarijata za izbeglice i preseljenike u Beogradu vidljivo je da su ilegalni odlasci pojedinaca u Srbiju bili učestali i u 1942, pa i sredinom rata, u 1943. godini. Dakle istraživanje iseljavanja Srba iz Hrvatske i čitave NDH nije završeno s 1941. godinom, pa stoga ni brojka od 200 000 preseljenika nije konačna brojka onih koji su otišli.

Uspoređujući službene rezultate popisa stanovništva koje su provodile i tiskale Kraljevina i FNRJ, prirodno kretanje stanovništva i ovakve „naučne” podatke ostajemo malo iznenađeni: protjerano preko 200 000 osoba iz Hrvatske, ubijeno između 700 000 i 70 000 osoba (kako kome odgovara), poginulo u ratu 45 000 osoba u partizanskoj vojsci, brojke i udjeli u Bosni i Hercegovini u popisu stanovništva 1948. godine rastu, standardnih migracija nije bilo, a popisi stanovništva su egzaktni. Navodno.

Nakon nabrojenoga, Srba u Hrvatskoj u popisu stanovništva 1948. gotovo nije niti bilo, osim registriranih 543 795 osoba. Nešto očito jako ne „štima” i igrači s brojkama izašli su malo izvan terena kršeći pravila, svjesni kako zapravo arbitra na terenu i nema. (Šterc, S., Kamenjar.com., 17.03.2017.). Rezultat je pritom onakav kakvim su ga zamislili i već davno zapisali, iako svatko može izvesti zaključak gdje je nestala razlika prema 639 000 osoba koje nedostaju u popisu stanovništva 1948. godine, koja populacija nedostaje s najvećim udjelom i gdje se to dogodilo” (Šterc, S., 7dnevno, 17.05.2019.)

https://narod.hr/hrvatska/stjepan-sterc ... -000-osoba

Jugosotonisti izmasakrirali, ubili 1947. hrvatskog znanstvenika svjetskog glasa Danijela Uvanovica i do u 2019. mu skrivaju grob. Nad njegovim mrtvim tijelom proslavio se Ivan Supek koji ga je plagirao i proslavio se u ucmaloj Jugoslaviji kao marksisticki znanstvenik, https://narod.hr/clanak/19-svibnja-1945 ... skog-glasa

70-90 tisuca pobijenih u Blaiburgu i Kriznom putu, od cega 15 tisuca Slovenaca i crnogorskih cetnika, od cega 15 tisuca u borbi, i procjenjuje 45 tisuca vojnika medju kojima i nesto civila, procjenjuje ugledni, pardon, vidjeniji politicki aktivist Hrvoje Klasic, procjena iz svibnja 2019. na N1, https://m.youtube.com/watch?v=Gg2Gtea-9C0&t=1057s

Drzao je naravno monolog. Izgleda da su Tvrtko Jakovina, Markovina, Goldstani i sl. bili sprijeceni.

Jugosotonisti ubili i hrvatskog knjizevnika Ivana Softu, koji je bio na glasu kao hrvatski 'Maksimilijan Gorki', https://narod.hr/kultura/21-svibnja-194 ... tski-gorki

Osim sa katoličkim svećenstvom, partizani su se još brutalije obračunali sa svećenstvom Hrvatske pravoslavne crkve, te ih pobili sve koje su mogli. Na drugoj strani, svećenici i pripadnici Srpske pravoslavne crkve, Bogu hvala, u Hrvatskoj gotovo da nisu doživjeli nikakvo nasilje od strane novih komunističkih vlasti.

Popis dijela ubijenih svećenika (30) u Zagrebu:

Patrijarh Germogen Maksimov
Sarajevski episkop Spiridon Mifka
Protojerej Evgenij Jaržemskij
Protojerej Aleksandar Volkovskij
Protojerej Vasilij (Vaso) Šurlan
Protojerej Serafim Kupčevskij
Protojerej Anatolij Paradiev
Protojerej Cvetin Čović
Protojerej Risto Babunović
iguman Miron Federer
jerej Joco Cvijanović
jerej Vasilij Jurčenko
jerej Pavel Kozarski
jerej Dmitrij Mrihin
jerej Sevastijan Perić
jeromonah Amvrosij Veselinović
jeromonah Rafail Stanivuković
jeromonah Vlasmin Pavlovskij
jeromonah Venjamin Radosavljić
jeromonah Mihail Milogradskij
jeromonah Dimitrij
jeromonah Ivan Mračkovski
jeromonah Evgenij Pogorečkij
jeromonah Petar Popov
jeromonah Bogdan Popović
jeromonah Nikolaj Semčenko
jeromonah Petar Stefanović
jeromonah Sergij Selivanovskij
jeromonah Ljubomir Svrtilić
jeromonah Emilijan Šimatović
arhiđakon Aleksej Borisov
Ne postoji sačuvani vjerodostojni izvor s popisom imena svih ubijenih svećenika Hrvatske pravoslavne ckrve,

Jedno je sigurno – svi do kojih su partizani stigli i zarobili su -ubijeni.

https://narod.hr/kultura/22-svibnja-194 ... -partizana

“BEZ KRIVNJE IZOPĆEN ili MOJ KRIŽNI PUT – Četiri mjeseca u životu mladog Hrvatskog Domobrana” naslov je knjige Zvonka Springera iz Osijeka,

On je samo jedan od bezbroj svjedoka koji su se usudili posvjedočiti kako na Bleiburgu tj Hrvatskom križnom putu nisu stradali koljači i zločinci koji su zaslužili smrt, već kako je Bleiburg bio “KONAČNO RJEŠENJE” za Hrvatsku i Hrvate, u korist nove Jugoslavije. Bila je to klaonica, kako su mnogi svjedočili, a tragovi nam danas to i potvrđuju. Bio je to poligon za potpuno i trajno uništavanje Hrvatske i onih koji su Hrvatsku željeli.

Opstrukcije njegovog svjedočanstva, ali i mnogih drugih govore nam kako ni danas u Hrvatskoj istina nije dobro došla i kako mnogima više odgovara laž. Njegova knjiga, premda ne sadrži svjedočanstva o masovnim likvidacijama, ili neka od potresnih scena silovanja i okrutnih ubojstava, a kakve nalazimo u neki drugim knjigama, svejedno nije bila poželjna našoj javnopolitičkoj sceni.

https://narod.hr/hrvatska/miki-bratanic ... ugoslavije

U Ljubljani 27. svibnja 1945. komunistički maršal Tito, kojeg sljedbenici komunizma slave ovih dana u Kumorvcu, govori zloguke riječi: „Što se tiče ovih izdajnika koji su se našli unutar naše zemlje, u svakom narodu posebice – to je stvar prošlosti. Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda dostigla ih je već ogromnu većinu, a samo manji dio uspio je pobjeći pod krilo pokrovitelja van naše zemlje. Ova manjina nikada više neće gledati ove naše divne planine, naša cvatuća polja. Ako bi se to dogodilo, onda će to biti vrlo kratkog vijeka.“ (Josip Broz Tito, Ljubljana, 1945.).

https://narod.hr/kultura/27-svibnja-194 ... tuca-polja

"Očito je da određenim političkim snagama u Austriji, radi samo njima znanih razloga, odnosno političkim krugovima u Hrvatskoj koji žele pošto-poto njegovati komunističku interpretaciju prošlosti, više odgovara prikrivanje negoli priznavanje ili još manje isticanje zastrašujućih komunističkih zločina.", Miklenic

https://narod.hr/hrvatska/ivan-miklenic ... -bleiburgu

Jugokomunisti 9.6.1945. ubili vrhunskog znanstvenika prof. dr. Ljudevita Juraka.
https://narod.hr/kultura/9-lipnja-1945- ... anstvenika

Jugokomunistima najvise smetaju iznadprosjecni intelektualci.

Sest razloga zašto komunizam u svijetu nije osuđen kao nacizam!

1. Opće rašireno ignoriranje daleko većih zločina komunizma – osobito na fakultetima i katedrama Povijesti

2. Holokaust – premda su komunisti ubili daleko više ljudi

3. Komunizam se bazira ne teorijama i riječima koje zvuče ugodno uhu – osnova za lažni govor da su zločini komunizma zapravo iskrivljavanje komunizma

4. Nijemci se pokajali, priznali i osudili zločine nacizma i preuzeli komunizam, Rusi, Srbi, Poljaci, Vijetnamci, Kinezi, Kubanci, Hrvati i drugi komunisti to nisu nikada učinili

5. Komunisti ubijali većinom vlastit narod, a nacisti druge naroda – današnji mainstream “world opinion” smatra to moralnijim i prihvatljivijim

6. Rašireno mišljenje da je Drugi svjetski rat bio sukob Dobra i Zla

https://narod.hr/kultura/video-14-lipnj ... ao-nacizam

EX CATHEDRA,Zdravko Tomac

Što se stvarno događalo u ljeto 1941. godine?


Ovih dana u Hrvatskoj smo obilježili dvije značajne proslave: 22. lipnja u šumi Brezovica kod Siska slavi se, kao i svake godine, početak ustanka protiv fašizma i nacizma i Dan antifašističke borbe. A tri dana kasnije, 25. lipnja, slavi se Dan državnosti Republike Hrvatske, kada je Hrvatski sabor raskinuo sve odnose sa SFR Jugoslavijom i donio Rezoluciju o samostalnosti Hrvatske.
Uskoro će doći i kontroverzna proslava u Srbu, 27. srpnja, kada će se slaviti Dan ustanka koji je u Jugoslaviji bio službeno Dan ustanka hrvatskog i srpskog naroda, kako su govorili.

Sva ta tri datuma su povezana i o njima konačno treba reći punu istinu i napisati istinitu povijest što se stvarno događalo tih dana 1941. godine, ali i što se događalo tih dana u lipnju 1991. godine.

Dugo vremena već postoje brojne knjige i svjedočenja da je proslava Dana ustanka u Srbu 27. srpnja ne samo velika farsa nego i velika podvala i još veća uvreda za hrvatski narod.

...

Ove godine dogodila se jedna knjiga stranog znanstvenika koja je razobličila svu strahotu proslave Dana ustanka u Srbu i to knjiga istaknutog stranog znanstvenika, kanadskog povjesničara, Maxa Bergholza pod naslovom "Nasilje kao generativna sila". U toj knjizi Bergholz dokazuje da nije bilo nikakvog antifašističkog ustanka u Srbu i Drvaru 27. srpnja 1941. godine, nego da se radilo o brutalnim masovnim zločinima u kojima je od noža, vatre, sjekire, vila, metka, bacanja u jamu i utapanja u rijeci svoju pogrešnu nacionalnost ili vjeru životom platilo najmanje dvije tisuće nezaštićenih, nedužnih i nenaoružanih ljudi, Hrvata, katolika i Muslimana, među kojima je i nemali broj nerođene djece.

https://direktno.hr/kolumne/sto-se-stva ... E3ibx7a62s

20. veljače 1947. Jutro. Predgrađe Banje Luke. Strijeljaju zapovjednika Ustaške mladeži dr. Felixa Niedzielskog, zvanog "srpska majka" čije je oslobođenje potpisima tražilo više od osamsto banjolučkih srpskih obitelji. Tajno ga pokapaju, do danas mu se ne zna za grob. Izbrisan s popisa doktoranada zagrebačkog Pravnog fakulteta. Sva imovina koju je imao kad je umro bili su: krunica i knjižica Nasljeduj Krista sa sličicom njegove pokojne majke Karoline Niedzielski, rođ. Slavnić.

Zagreb 4. lipnja 1945. godine. Razgovaraju maršal Josip Broz Tito i zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac.

Pri kraju svog razgovora Stepinac je kazao Titu sljedeće: "Ovo sam do sada govorio kao biskup. Sada bih želio, ako je dozvoljeno, da dodam nešto kao čovjek, koji objektivno promatra prilike. Ako se želi što prije sređenje prilika, onda bi se po mom mišljenju moralo otvoreno i muški porazgovarati s predstavnicima Hrvatske seljačke stranke u Hrvatskoj pa čak i sa čestitim pristašama ustaškog pokreta. Razgovrat se može sa svakim, prihvatiti se ne mora. Tko god hoće pošteno i iskreno surađivati na sređenju zemlje, neka bude dobro došao. Ako suradnju odbiju, krivi su sami. Zašto se ne bi pokušali porazgovoriti? Mudar državnik ne propušta ništa, što može pomoći sreći i zadovoljstvu zemlje." Konačno je nadbiskup stavio na srce da se štede životi gdje god je to moguće jer mi nismo velik narod, a žrtve su do sada tako velike da bi još jedna ovakva katastrofa značila istrebljenje slavenskih naroda na jugu Europe.

[ALEKSA BENIGAR; Alojzije Stepinac, hrvatski kardinal; Zagreb 1993.; str. 469]

500 Hrvata katolika koji su od 25. do 28. svibnja 1945. bili zatočeni u Burića štali i odatle su ih, bez suda i presude, noću partizani odvodili i ubijali te njihova tjelesa zatrpavali u jamu na Pašincu ili bacali u rijeku Bosnu i Savu , o čemu piše i garevački svećenik vlč. Vlado Jagustin u proširenom izdanju knjige „Burića štala“.

Ovi Dani sjećanja redovito se u Garevcu održavaju od 2006. godine. Do 1990. godine se o ovom stravičnom zločinu nije ni smjelo govoriti.

U knjizi „Bosanskoposavski Bleiburg“ taj dio temelji se na svjedočenju Marka Marića, koji je preživio pokolj zatočenika u Burića štali.

Knjiga je istodobno prinos Posavskom žrtvoslovu II. svjetskoga rata i poraća. Ona donosi statističke podatke o broju žrtava za 178 posavskih naselja, sadrži statistički pregled za 10.111 hrvatskih žrtava po posavskim župama, ali utvrđeni broj žrtava nije konačan.

https://narod.hr/kultura/video-stotine- ... o-govoriti

Vise o srbokomunistickim i partizanskim zlocinima nad Hrvatskom pravoslavnom crkvom, https://narod.hr/kultura/video-damir-bo ... nom-crkvom

Poslije II. svjetskoga rata ubijeno 70 svećenika Hrvatske pravoslavne crkve

Malo je poznato da mitropolit SPC-e Josif Cvijović u Drugom svjetskom ratu djeluje kao zamjenik srbijanskoga patrijarha Gavrila Dožića te 1941. i daje prisegu Nijemcima. No on u lipnju 1945. ima takav utjecaj na ateističke komuniste da traži od jugoslavenskog ministra unutarnjih poslova potrebu ispitivanja patrijarha Germogena.

Dakle, jedni su kriteriji prema SPC-u drugi prema HPC-u, sto dokazuje tezu Stjepana Loze da je tu bilo rijec o srbijanskom genocidu nad Hrvatima pilo projektu Stevana Moljevica 'Homogena Srbija'.

Adil Zulfikarpašić (umro 21. srpnja 2008.) je u siječnju 1942. godine dobio zadatak kao partizan da putuje u rodnu Foču, gdje je u to vrijeme bio Vrhovni štab i Tito. O tome što je tamo doživio, zapisao je u knjizi ‘Put u Foču’. Tada je vidio da partizanska politika skrivanje masovnih četničkih pokolja, te povrh toga bio je svjedokom da je velika masa četnika već tada 1942. prišla partizanima.

To sve je čuo u Vrhovnom Štabu iz usta Aleksandra Rankovića u prisustvu Tita.

Osim toga, partizani nisu dozvolili pokapanje i obilježavanje žrtava tisuća poklanih civila jer je Vrhovni Štab smatrao da to nije „politički korisno“ u strahu da bi partizani izgubili podršku Srba. Osim toga, ova bivša partizanka posvjedočila je da su u ubijanjima u NDH sudjelovali i partizani.

https://narod.hr/kultura/21-srpnja-2008 ... -partizane

Broj ubijenih u Srbiji od partizana-komunista po srbijanskim povjesnicarima ne moze biti manji od 55.000, 23:42, CIRILICA 2014 o Drazi, https://m.youtube.com/watch?v=jyOe4uAJ9Gk&t=1420s