Ako maknemo vjeru mozemo gledati ono sto znamo.

Hrvatska je bila podjeljena u oko 12 plemena. Ta plemena su na saborima odlucivala o sudbini svih Hrvata, odnosno svih plemena. Npr. kada je Dmitar Zvonimir htio poci u krizarski rat pozvao je ta plemena za podrsku.

Kada su bili napadi na hrvatsko kraljevstvo unatoc nepovoljnom reljefu plemana su si pomagala.

Osim toga, ta plemena su dijelila zajednicke vrijednosti, tada krscanstva. A uz to su plemena imala slican drustveni ustroj ('hrvatske pravice').

Gledamo li danas Hrvate, vrlo smo ukljucivi. Dokaz za to je da se medju Hrvatima drugi narodi asimiliraju. Tada su Hrvati bili vise ratnicki raspolozeni i samim time su vise cijenili svoje. A kada cijenis svoje drugi ti mekom silom nece unosit nered kao sto se danas radi. A kada ti netko unosi nered tek tada se pojavi djelatni nacionalizam kao samoobrana.

Ako to nije bio nacionalizam za vrijeme narodnih vladara onda ne znam sto je nacionalizam.

Taj dogmatsko-mitski prostup povijesti je bizantski utjecaj. Dici se svojom vjerom? Razum na stranu i mitovi u prvi plan.

Ti partizanolozi npr. ne vjeruju u hrvatske kraljeve za koje postoje dokazi, a vjeruju u Jasenovacki mit za koji nema utemeljenja u dokumentima i iskapanjima.

Kada žive s doublethinkom.

Pa evo u neke mitove vjeruju i forumaši.

Tipa ovaj mit o križarskom ratu i Zvonimiru, pravaška izmišljotina za potrebe približavanja bosanskim muslimanima.
Nikakvih povijesnih izvora nema o ovome.
Čisti mit.

Kakvih 12 plemena, bilo je 12 župa, župan je čelnik jednog plemićkog roda, nikakvog plemena.

A kakav su imali ako se sami predstavljaju kao kraljevi Hrvata?
Očito im je to hrvatski nešto značilo, ne mora značiti da je bilo nacionalno osjećanje ali nekav identitet jete, valjda ti je to jasno, možda je označavalo elitu, ratnički stalež, nekakav identitet je postojao uz koji su se identificirali i kraljevi i plemstvo.

Kakvi putopisci prije 1100 godina

On misli da je pleme Tuga bilo u Plivi, pleme Buga u Sidragi...

Tzv. Anonimna kronika ili se naziva Hrvatska kronika nepoznatog autora, sto je rukopis iz 16. stoljeca koji se cuva u Naucnoj biblioteci u Zadru. On sadrzi opis pogibilje Zvonimira na Petrovom polju.

Arheoloskim otkricem 1939. su otkriveni ostatci cetiri crkve i temelj za petu, o kojima se pise u toj kronici 'pet crikvah u Kosovi' kako veli kronika. A kronika veli da se tu dogodila smrt Zvonimira.

Tada preci danasnjih muslimana jos uvijek nisu mogli istinski prihvatit islam. Jer to su bili stranci koji su pricali i pisali na njima nepoznatom jeziku. Tek kasnije kada su odrasli prvi janjicari su preci danasnjih muslimana presli s katolicanstva na islam, i tada su mogli upoznat postepeno islam i zavoljeti ga. Prodavsi se za privilegije ili zbog straha.



Reklo bi se 'nije govno nego se pas posro'.

Po svetom Nikolaju Vladimirovicu (SPC) je srpski nacionalizam postojao tijekom zivota sv. Save. Hitler je kao genij i kandidat za sveca dosao tek u 20. stoljecu na ideje svetog Save koji je zivio u 12. stoljecu.

,,U žalosnoj zabludi žive oni naši ljudi, koji misle da je odvajanje nacionalizma od vere, i države od crkve rezultat nekog "progresa"... Ipak se mora odati poštovanje sadašnjem nemačkom Vođi, koji je kao prost zanatlija i čovek iz naroda uvideo da je nacionalizam bez vere jedna anomalija, jedan hladan i nesiguran mehanizam. I evo u XX. veku on je došao na ideju Svetoga Save, i kao laik poduzeo je u svome narodu onaj najvažniji posao, koji priliči jedino svetitelju, geniju i heroju. A nama je taj posao svršio Sveti Sava, prvi među svetiteljima, prvi među genijima i prvi među herojima u našoj istoriji.

Svršio ga je savršeno, svršio ga je bez borbe i bez krvi, i svršio ga je ne juče ili prekjuče nego pre 700 godina. Otuda je nacionalizam srpski, kao stvarnost, najstariji u Evropi."

(Nikolaj Velimirović, San o slovenskoj religiji: Odabrane misli i besede, Slobodna knjiga – izdanja Vladimira Maksimovića, Beograd, 1996., str. 36)

Znameniti turski povjesničar i putopisac Tarihi Aali (1542. - 1599.), "A pleme Hrvata, koje se nastanilo oko rijeke Bosne prozvalo se po toj rijeci."

Iz potpisa forumasa Nasa Kvacica.

Nije putopisac Tarihi Ali nego se djelo zove

Khunu el-ahbar: Ali Tarihi

a turski povjesničar je Mustafa Ali Gelibolulu (1541-1600).

Tarih na turskom znaci povijest, “tarihi” = povijesni

Originalno djelo je pisano otpmanskim turskim, arapskim pismom, preveo ga Safvet beg Basagic prije 100 godina.

Mislim da ću nabaviti original za svoju biblioteku ali ne znam turski (iako arapski mogu citat ali ne znam značenje 97% rijeci), tako da mogu nekoga iz Istanbula zamolit da mi pomogne naci taj dio. Mada bi to bilo teško jer je riječ o turskom 16. stoljeća. Teoretski ako se i tada govorilo “Hirvat” mogao bi tu riječ prepoznati ali zanimaju me cijele rečenice.

Mada, nema razloga ne vjerovati da je Safvet beg Basagic to vrlo kvalitetno preveo, dok je kao profesor predavao orijentalne jezike na sveučilištu u Zagrebu. Bio je kolekcionar rijetkih islamskih spisa vezanih za povijest Balkana, Bosne i Hrvatske. To sto je pred kraj života potpuno prihvatio hrvatstvo vjerojatno ima veze s njegovim akumuliranjem saznanja proučavajući dotične povijesne izvore.

Ako nabaviš reprint te knjige teško će ti obični turčin bit od pomoći, jer ga ne će razumjeti. Tadašnji "Službeni jezik" je bio bastard arapskog, turskog i farsa, pa bi vjerojatno trebao naći nekog turkologa ili što već, da ti pomogne oko prijevoda.

Mislio sam na putopisce kasnije. Alberto Fortis je u putovanjima po Dalmaciji prije 250 godina spominjao ljude koji idu u latinsku i ljude koji idu u grčku crkvu. Nikakve Hrvate i Srbe. Tomislav je još živiio prije crkvenog raskola kada je nastala bitna i jedina točka po kojoj su se Hrvati i Srbi mogli podijeliti pa mi nikako nije jasno kako je on mogao imati hrvatski nacionalni identitet, a ne i srpski istovremeno.

Pa Srbi su u prostor Kraljevine Hrvatske dosli tek s Turcima koji su im dali privilegije. Ime Srbin se niti ne spominje u Hrvatskom saboru do 19. stoljeca. A prije dolaska Turaka nije ni bilo Srpske pravoslavne crkve u danasnjoj BIH. Tako da je jedino razumno za reci je da je to bila po sadrzaju hrvatska 'grcka' odnosno hrvatska pravoslavna crkva. Jer Bizant jest imao neki utjecaj na prostoru Hrvatskog kraljevstva.

Kasnije mozemo govorit o utjecaju SPC-a kojeg su Turci preferirali za razbijanje Hrvatskog kraljevstva i hrvatskog etnickog korpusa. Sto slabiji i razbijeniji hrvatski etnicki korpus to su Turci bili jaci.

Zbog svega toga Srbi danas imaju komplekse pa negiraju Hrvatima i ime i povijest (toboze Srbi katolici i toboze Srbi muslimani).

On je to napisao samo zbog vas Srba, da vam se dublje uvuče.

Zašto bi imao srpski nacionalni identitet kad je bio kralj Hrvatske? Ti imaš žešći propuh u glavi. Možda je imao portugalski identitet?

A di su moje ploče i spomenici? Lako Tomi došo na gotovo, kad sam ja sve odradio, niko da mi obilježi 1140 jara...


Inače jedna zanimljiva stranica koja spominje mašete/stećke (stare dalmatinske/hrvatske grobove). Nevjerovatno koliko smo isti, da su naši stari 1000 i neke brinuli iste brige ko i mi. Meni osobno fascinantno i šokantno u isto vrijeme.
https://starimsretno.com/zabava/mudrost ... aka-1-dio/


Inače što se tiče ovih rasprava o Tomislavu, latinski je bio službeni jezik u Hrvatskoj oko 20st.
Zašto se dalmatinsko pismo, naziva glagoljica...kad se i iz mog linka vidi da su i obični hrvati bili pismeni i koristili dalmatinsko pismo

Što je sa Asseria i Varvaria drevnim dalmatinskim/hrvatskim gradovima. Već tada smo bili pojam u građevini mi hrvati...

Puno je pitanja, malo istraživanja! Barem su sad otkriveni ovi grobovi na banovini, al u Dalmaciji ništa...

Da dodam malo i mistike u sve ovo, priča mi čovjek kad je s traktorom pokušo maknut jednu mašetu/grob u minuti se stvorio oblak i prekrio cijelo selo i napravio sumrak uz grmljavinu, a u kući mu izgorile sve instalacije, doslovce vatra je šikljala iz štekera i prekidača. Da nebi neko mislio da laže, cijelo selo od stari do mladi svi se sjećaju tog dana. Samo od jednom iz sunčanog ljetnog dana bez oblačka je nasto totalni sumrak uz grmljavinu.

Inače moji stari su uvijek govorili da se mašete ne smiju dirat niti dica skakat po njima, jer su to grobovi hrvatskih kraljeva, drugi bi govorili da su to grobovi prvih apostola odnosno prvi svećenika...

Ako je pravaša bilo u 16. stoljeću kad je to o kralju Zvonimiru zapisano, onda ju možda i jesu izmislili pravaši...

Copy paste od forumasa 'dane-croatia'

Svaka čast tvom izvlačenju iz konteksta Pilarovih rieči, ali bilo je i prije pokušaja da se Bosna pripoji Hrvatskoj:
Izvor: Stjepan Srkulj: IZVORI ZA HRVATSKU POVIJEST (str.79)

Iz pisma papinskoga poslanika Antonija Burgia:
,,15. veljače 1526.
.... O saboru se hrvatske gospode čuje, da nisu bili složni...
...
Knez Krsto hoće, da se zateknu caru i princu Ferdinandu, i sili sve druge, da na to pristanu, jer misli pomoću cara i princa Ferdinanda opet osvojiti Bosnu i njom zagospodovati.
...
5. ožujka 1526.
..... U pismu od 15. pisao sam, kako su se Hrvati nakanili odati princu Ferdinandu, i kako je knez Krsto mislio biti gospodarom Bosne. Poslije sam bolje doznao o tom. Neka znade Vaše prečastno gospodstvo, da je ugovor istinkt; kažu, da princ Ferdinand drage volje očekuje, ne bi li se mogao proglasiti kraljem Bosne, jer Bosna pripada Hrvatskoj.''

- Možemo se sjetiti i Pavla Ritera Vitezovića, koji je krajem 17.st. smatrao da je Bosna dio Hrvatske.

- Franjevac fra Franjo Glavinić (1580-1650). Kako je on sam zabilježio, njega su roditelji iz Glamoča u kolievci prenieli u Istru, bježeći pred progonima Turaka, da sačuvaju svoju katoličku vjeru. Glavinić je u Istri postao franjevac i tri puta bio je provincijalnim starješinom franjevačke provincije " Hrvatske Bosne ".
U svom djelu Svitlost duše verne, tiskanom u Mlecima g. 1632 Glavinić kaže, da ga je napisao: ,,za ugoditi bratji i vernim, a navlastito hervatskomu jeziku''.
Prvo Glavinića djelo tiskano na hrvatskom jeziku nosi naslov ,,Czvit szvetih, t.j. sivot szvetih itd. prenessen i szlosen na Harvatszki jezik'', u Mletcima 1628. To je djelo Glavinić posvetio hrvatskomu knezu Vuku Krsti Frankopan

- Kada je g. 1636 fra Jeronim Lučić-Bogoslavić iz Brgula kod Vareša bio imenovan biskupom drivatskim i upraviteljem biskupije bosanske, njegov rođak Augustin Vlastelinović iz Sarajeva ispjevao mu je u počast pjesmu, u kojoj se nalaze i ovi stihovi:
,,Još odkad Banovo pomanjka kraljevstvo,
Razsu se Stipanovo herceško gospodstvo.
Moguće vladarstvo kralja bosanskoga
Zatr se hrabrenstvo puka harvatskoga ...''

- U prvoj polovici 18-st. četiri franjevca rođena u Hercegovini svoj materinski jezik nazivlju "hrvatski" To su: fra Bernardin Nagnanović iz Broćna (+ 1718). fra Marijan Lekušić iz Mostara (+ 1742), fra Lovro Sitović iz Ljubuškoga (+ 1729) i fra Bernardin Pavlović iz Stona (+ 1763).

- Fra Nikola Lašvanin rodom iz Bosne (umro 1750.) u svom bosanskom ljetopisu piše:

,,640. Doidoše iz priko Babini(h) Gora Hervati naiparvo u Dalmaciju, i ove sadašnje harvatske i slovinske strane. S mnogim boiem istiravši Avare, ovdi se nastaniše. Prid ovim biaše pet braće: Kluka, Kloben, Kozočeš, Muklo, Harvat i dvie sestre Tuia i Vuga. I od nji Dalmacija, koja je od mora do Dunava dosegla, harvatsko ime prima i zove se do današnjega dneva".
"1131. Stipan ugarski kralj ... Ovi zadobi Ramu u gornjoj Harvatskoj zemlji, koja se sada imenue, i zato svi njegovi namisnici zovu se kralji od Rame, tj. Bosne''.

- Turčin Muslihudin bin Ali, banjalučki muderis, u svom djelu "Munjetul-taliban ve gunjetur ragabin", pisanom 1609. godine tvrdi da je Bosna, u kojoj je napisao to djelo, pokrajina u kojoj žive Hrvati.

publicist,romkanopisac maltene :)

A 2036. godine bit će 1111. oblitnica. :)

Odličan tekst na ovu temu, Slobodan Prosperov Novak, https://www.dnevno.hr/vijesti/hrvati-us ... m-2254121/

Nemam što dodat nit oduzet.

Kolega je povjesničar sa Instituta u Zg.

Ne bi se štel mješat u međuhrvatske prijepore i sučenjavanja.

Ne postoje bezimeni Slaveni.

Imao si nešto Aborita u Bačkoj, Slovaci su potomci Moravljana (Velikomoravska je bila maltene predak današnjim Slovacima, samo što su Česi asimilirali zapadni dio), a u slovenskoj etnogenezi imaš i Hrvata (imaš i u Češkoj, dva plemena sjeveroistočno od Praga), kao i kod Poljaka (Bjelohrvati), Ukrajinaca...

Nije bilo nekog bezimenog slavenskog plemena u Podunavlju.
Mađari su bili većina u gradovima, ali i za to je bilo potrebno vremena.

Srednjovjekovna ugarska je višenacionalna država, svi slaveni u Podunavlju nisu Hrvati, ali neHrvati su obično doseljenici, Slovaci, Rusini/Ukrajinci, nešto toga tipa.
Slabo je naseljena, mađarska sela su rijetka (imaš Laslovo, ono je ostalo mađarsko), a često mijenja ruke.
Herceg Koloman (on je bio i galicijski/bjelohrvatski kralj, brat od Bele IV) je vladao ne samo do Dunava, nego i do Balatona.
Slaveni (a od njih su većina bili Hrvati) su bili većina i preko Drave.

Za Arpadovića su prijestolonasljednici vladali Hrvatskom (i to obično sa sjevera, na jugu je vlast većinom bila više vazalna), samo je zeznuta stvar bila što su nakon nekog vremena postali kraljevi svega, pa se dva kraljevstva nikad nisu razišla.
Ali su vladari oscilirali u jačini.
Herceg Koloman je vladao do Dunava, pa i preko Drave.
Drugi su kasnije više vezali Podunavlje sa samom Ugarskom.

Naseljavanje iz Bosne je ranije.
Bosanski kaptol je u Đakovu još sredinom 13. stoljeća.
Lingvistički slavonski je šćakavski miješanog jata, ali pokazuje kajkavske i čakavske utjecaje, odnosno sjever je bio prijelazan prema kajkavskima.

Sljedeće seobe su prvo izbjeglice pred Turcima, onda razmjena stanovništva sa središnjom Bosnom u 17. stoljeću.
Zatim imaš doseljavanja iz Hercegovine i Zagore nakon ww2 (vlakovi bez voznog reda).

Bosna je malena banovina na početku, nešto poput Like.
Sredinom 12. stoljeća se učvršćuje s druge dvije banovine (koje su možda prije bila jedna kneževina, na sjeveru), Soli i Usorom, pa je tu opet bilo fluktuacija.
Pa se za vrijeme hercega Kolomana opet vezuje s Hrvatskom, povezuje se i s Donjim Krajima, da se ojača "pravovjernost", pa dolaze Šubići koji gospodare cijelom Bosnom, pa njihovi rođaci Hrvatinići i Kotromanići šire vlast na njihov način, čak i postaju malim kraljevima, ali u tom procesu se previše šire, postaju sporedni igrači u cijeloj priči.

Imaš tu i katoličke Nemanjiće koji su vladali kao banovi u Usori i Solima, jedna grana je vladala kao vazal h-u kralja u Humu, a Dubrovnik nije bio pod Nemanjićima.
Kotor je, ali je opet imao neku svoju autonomiju.

Srednjovjekovne države su privatne, tajkunske, ne nacionalne.
Ranosrednjovjekovne su plemske, to stoji.

DAI se tumači tako, iako imaš i tumačenja da se ta dva grada u Bosni koji se spominju prevedu kao dio Srbije prema Bosni.

Granice su mijenane, imaš dobar primjer Šleske koja je originalno poljska, pa je pripala Češkoj, pa su je kolonizirali Nijemci.
U Bosni nije bilo zamjene pučanstva do Turaka, jedino je bila pravoslavizacija (dijelova) istočne Hercegovine pod Nemanjićima.
A i to nije dugo trajalo, da nisu došli Turci, ti bi se svi vratili na katoličanstvo, kao što je bilo i u Duklji/Zeti pod Balšićima, ali onda su došli Turci.

Ijekavski refleks se pojavljuje u istočnoj Hercegovini tek u 17. stoljeću, kada je većina katolika izbjegla iz tog područja (osim rubova) u Dubrovnik.
Ako gledaš populaciju između Neretve i mora, i dan danas imaš tamo 2/3 Hrvata i katolika...
Srbi zapadno od Brčkog su srodniji zapadnoštokavskim dijalektima, jekavci su, ne ijekavci.
Oni u Podrinju i istočnoj Hercegovini, baš i ne.


Ovo će biti velika obljetnica.

Tajna carskog pečata pronađenog na Tabiji (brdu iznad Podgradine): Dva sata hoda od Duvanjskog polja, iznad Podgradine pokraj Livna, pronađen je carski bizantski pečat. Kome je poslan?


Nekoliko posljednjih desetljeća u modi je tzv. dekonstrukcija ili preispitivanje općeprihvaćenih povijesnih istina. Na takva preispitivanja nisu imuni ni hrvatski povjesničari. Nikome ne pada na pamet dovoditi u pitanje nove znanstvene spoznaje ako su one doista utemeljene na znanstvenim metodama. Nažalost, u hrvatskoj varijanti to nije pravilo jer “spoznaje” povjesničara ponekad imaju neznanstvenu podlogu.

Hrvatski srednjovjekovni knez i kralj Tomislav, koji je Hrvatskom vladao od oko 910.-928., postao je omiljena meta “ponovnog promišljanja” i negiranja, baš kao što je nekoć bio omiljena osoba o kojoj su povjesničari pretjerivali u “znanstvenim spoznajama”. Nema hrvatskog povjesničara koji o Tomislavu nema svoje mišljenje: “dekonstruktivisti” negiraju notorne istine, a nacionalni romantičari nekritički prihvaćaju svakovrsne izmišljotine o Tomislavu. Kad je taj hrvatski vladar u pitanju, rasprave o njemu su i danas žučljive, posebno kad se problematizira njegova titula kralja i mjesto krunidbe. U ovom feljtonu pokušat ćemo čitateljima približiti vrijeme u kojem je živio i vladao poznati hrvatski knez i kralj.



Hrvatska je u Tomislavovo doba bila jaka vojnička država prema arheološkim ostacima. U grobovima iz 9. i 10. stoljeća, koji su otkopani u jezgri stare hrvatske države, u dalmatinskom zaleđu, pronađeni su brojni vojnički predmeti, primjerice mačevi. Time su se bavili Tomislav i Višeslav Aralica u knjizi Hrvatski ratnici. Hrvatski vojnici u 9. i 10. stoljeću nisu se mnogo razlikovali kad je riječ o opremi. Pronađeni mačevi karolinškog obličja iz 9. stoljeća proizvedeni su u Porajnju, a nije isključeno ni to da su izrađeni u Hrvatskoj.

Osim mačeva koji su pronađeni u grobovima u Biskupiji pokraj Knina, kao i na drugim mjestima, pronađena su i karolinška koplja s krilcima te sjekire. Umjesto skupim mačevima, manje imućni vojnici bili su naoružani bojnim bodežima kojih je doista mnogo pronađeno u starohrvatskim grobovima. Vojnici su, osim toga, bili naoružani kopljem te lukom i strijelama. Ratnici su nosili i remenje s ukrašenim jezičcima.

Najčešći rekvizit pronađen u grobovima hrvatskih vojnika su ostruge. Prema Tomislavu Aralici, to znači da je hrvatska konjica imala odlučujuću ulogu u hrvatskoj vojsci. Vojna snaga nekog vladara mjerila se brojem konjanika.
Štitovi i kacige iz toga doba nisu sačuvani. Ako je vjerovati Konstantinu Porfirogenetu, Hrvatska je bila vojnički snažna, porazila je Mađere na sjeveru. Dokaz je tomu pojedinačan ukop hrvatskog vojnika na brežuljku ispod ruševina Susedgrada pokraj Zagreba. U grobu iz 10. stoljeća pronađena je takozvana spata K tipa s dva remena jezička, koji su tipični za područje ondašnjeg hrvatskog juga.
Osim starih naslijeđenih mačeva, ako već nisu završili u grobovima svojih vlasnika, u 10. stoljeću u modi je bio tipičan europski mač Petersenov tip X. To je mač dvosjeklog šireg i kraćeg sječiva koji ima široki žlijeb. Malo je takvih mačeva pronađeno u Hrvatskoj. Tomislav Aralica iznosi podatak da je jedan takav mač, koji je pronađen u Koljanima pokraj Vrlike, Tito darovao etiopskom caru Haile Selasiju. Zaštitno oružje, štita ili pancirni oklop, iz toga doba nije sačuvano. Pancirni oklop bio je raširen među ratničkom elitom, ali se nije polagao u grobove. Kacige su bile rijetke u 10. stoljeću i nisu se očuvale. Bile su jako skupe, a tadašnja kovana kaciga sa štitnikom za nos bila je vrhunac tehnologije.

Pozlaćeni križevi

Zanimljivo je primijetiti da su ratnici iz Tomislavova doba nosili brončani pozlaćeni križ. Običaj polaganja oružja u grobove nije se održao, ali se održao običaj polaganja ostruga.
Darko Periša, arheolog, sada profesor na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, petnaestak godina intenzivno prati akademsku raspravu o kralju Tomislavu. Veliku ulogu pridaje pronalascima te se nada da će arheološka istraživanja riješiti mnoge nepoznanice iz hrvatskog ranog srednjeg vijeka.

Periša upozorava na otkriće jednog carskog pečata iz Tomislavova doba koji je pronađen iznad Podgradine pokraj Buškog blata u utvrdi iz ranog srednjeg vijeka, samo dva sata hoda od Duvanjskog polja. Pečat je povezan s dvojicom bizantskih vladara, sinovima moćnog cara Bazilija I. – Leonom VI. i Aleksandrom I., ocem i stricem Konstantina VII. Porfirogeneta. Njih su dvojica poslije bili i suvladari. Bazilije I. umro je 886., Leon 912., a Aleksandar I. 913. godine, a zatim prijestolje preuzima maloljetni Konstantin Porfirogenet, uz pomoć majke i patrijarha.

– Pronađeni pečat pripada dobu kojem su teoretski pripadala i trojica hrvatskih vladara. Po završetku vladavine Branimira počinje vladavina Muncimira i prva godina vladavine kralja Tomislava. To je carski pečat dvojice bizantskih careva. Pečat je na latinskom što znači da se bizantska diplomacija prilagođavala jeziku, odnosno pismu onoga vladara kojem oni pečate šalju. Nisu poslali pečat na grčkom – kazao je Darko Periša i otklonio mogućnost da je te pečate poslao upravitelj nekog od dalmatinskih gradova.
– Pošiljka s carskim pečatima bila je vrlo brižno zapakirana. To znamo po tome što je “koža” s kojom je pošiljka vezana dva puta prošla kroz pečat. Prošla je horizontalno pa okomito. Nije se moglo dogoditi da se pošiljka pročita i da se, nakon čitanja poslije vrati u prvo stanje, nije se moglo ne primijetiti da je odmotavana. Takva pošiljka morala je imati jamstva vladara jer je riječ o unutrašnjosti hrvatskog teritorija – objašnjava Periša.

No, je li i kojem je hrvatskom vladaru u unutrašnjost slana povjerljiva pošiljka s carskim pečatima nepoznanica je, misterij. Problematiku krunidbe Tomislava arheolog Periša prati, kako kaže, već petnaest godina, a intenzivno se time bavi od 2005. godine nakon izlaska knjige Muhameda Hadžijahića “Bosna u 9. i 10. stoljeću” koju Periša smatra apsurdnim uratkom. Na tvrdnje pojedinih povjesničara da Tomislav nije bio kralj, Periša spremno odgovara.
– Tomislav kralj jest. Najveći su dokaz tomu pisma koja papa šalje Tomislavu u povodu organizacije crkvenih sabora u Splitu i u kojima Tomislava oslovljava s rex, a Mihaela Viševića s dux. Papinski kancelari uvijek su pazili kako će osloviti vladara. Oslovljavali su ga uvijek onom titulom koju on stvarno ima.
Ivo Goldstein kao argument da Tomislav nije kralj navodi da je Gottschalk, koji je boravio na Trpimirovu dvoru, bio heretik s heretičkim učenjem o predestinaciji, a Trpimira je također oslovio s rex.

Ne razlikuju titule

Argument mu je da oni tada nisu znali razlikovati titule rex i dux. Međutim, jedno je kad obični benediktinac oslovi nekoga s rex, kralj, a drugo je kad papa nekoga oslovi s rex. Papa sebi ne može priuštiti da oslovljava nekoga titulom koju on nema – pojašnjava Periša.
Drugi argument koji se u hrvatskim relacijama navodi kao negaciju Tomislavove krunidbe jest taj da ga nije okrunio papa.
– Onda bi u tom slučaju Hrvati tek od kraja 11. stoljeća imali kraljeve. U to doba kruna se mogla dobiti od Bizanta, mogao ju je papa poslati, ali se to već odnosi na 11. stoljeće. Osim toga, sami narod kao takav je svoga vladara mogao proglasiti kraljem. Prije Tomislava teško da je netko mogao biti kralj – dodao je Periša.
Naime, do kneza Branimira, konkretno do 888. godine, Hrvati su pod franačkim carstvom, a nakon te godine Franačko se carstvo raspada. Dotad je Hrvatska “utopljena” u Franačko carstvo na čijem rubu su bila poluovisna kneževstva. Jedno kneževstvo je bila Hrvatska.

– Međutim, poslije 888. stanje se mijenja. Na vlast u Hrvatskoj dolazi knez Muncimir, a onda njegov nasljednik, bez obzira u kojem su geneaološkom odnosu, Tomislav. Kad je preuzeo prijestolje, Tomislav je bio knez, međutim, u tom razdoblju nije više morao tražiti potvrdu od Franaka jer Franačkog carstva više nema. Hrvatska je bila drukčije, bolje organizirana u odnosu na druge “sklavinije” jer je stotinu godina bila pod franačkom dominacijom. Zapravo, Hrvatska pod Tomislavom izrasta u regionalnu silu – tvrdi Periša.

Za Tomislava kao vladara pojavljuju se dvije opasnosti na tom prostoru. Prva su Bugari koje je Tomislav porazio i što je pouzdano zabilježeno. Bugari su pod vodstvom Alogobotura poraženi negdje u porječju Vrbasa. Druga opasnost su novopristigli Mađari. Prema popu Dukljaninu, Tomislav je i njih porazio. Tomislav je, dakle, bio neovisan vladar čija vladavina više nije ovisila ni o Franačkom carstvu jer je propalo, niti o Bizantu koji je u prilično nepovoljnoj situaciji pod Lavom VI. I Aleksandrom I. No, Konstantin Porfirogenet ne otkriva o kojem je hrvatskom vladaru riječ. Zašto?

– Konstantin Porfirogenet će zatajiti o kojem je moćnom hrvatskom vladaru riječ. Porfirogenet ne može njegovo ime izgovoriti, nego ga mora zatajiti. On govori o hrvatskoj kao velesili, o snazi Hrvatske, ali ne želi spomenuti Tomislava iako zna njegovo ime. U takvoj situaciji Hrvatska je postala regionalna sila. I sasvim je logično da je narod svoga kneza proglasio kraljem – objašnjava Periša. No što je s Tomislavovom krunidbom?

– Ljetopis popa Dukljanina, latinska verzija, a po njoj je nastala slavenska, spominje sabor koji je održan na Duvanjskom polju. Tamo se spominje polje Dalma. Ali, već u slavenskoj verziji spominje se da je sabor održan ispod planine Hlivaj gdje se vidi da se to odnosi na planinu Lib. Toponomastičari smatraju da se to ne odnosi na planinu nego da to znači sljedeće polje, a to bi onda bilo Hlivajsko ili Livanjsko polje. Ja mislim je tu riječ o Duvanjskom polju. I da se planina Hlivaj odnosi na planinu Lib – kaže Periša koji tvrdi da je taj sabor važan jer se na njemu rješavalo nekoliko važnih pitanja: pokrštavanje Hrvata, crkvena organizacija, odnos Slavena odnosno Hrvata prema domaćem stanovništvu latinskoga jezika, riječ je o preostalim Romanima.

Tko je pop Dukljanin?

– Jedna je od točaka na saboru proglašavanje vladarom, je li kralj ili ne – teško je reći. U slavenskoj verziji Ljetopisa popa Dukljanina stvarno piše da je riječ o kralju. Navedeno je da je Budimir proglašen kraljem – kaže Periša i dodaje kako se taj sabor može vezati za Tomislavovu krunidbu zato što u latinskoj verziji Ljetopisa popa Dukljanina taj vladar zapravo prethodi Tomislavu za kojeg piše da je porazio Mađare. Periša zaključuje da je taj sabor morao biti u ranijem razdoblju, prije Tomislava.

– Već 120 godina se raspravlja o tome je li to Tomislav. Bilo je rasprave i o tome da bi to mogao biti i jedan od kasnijih vladara. Samo je Dominik Mandić smatrao da je riječ o jedom od vladara prije Tomislava. Mandić je smatrao da je Budimir vladao od polovice 8. stoljeća – dodaje Periša.
Problem je, međutim, u tome što mnogi povjesničari ne vjeruju u Ljetopis popa Dukljanina kao povijesno vrelo. Ali ponekad iz njega selektivno uzimaju ono što im odgovara kako bi potkrijepili svoje teze.

– Ili ćemo vjerovati i tražiti u tom izvoru povijesnu osnovu ili ćemo ga odbaciti kao izvor. Ne razumije zašto bi netko, primjerice, podatak iz Ljetopisa o Duvanjskom saboru gledao kao laž, a da je Tomislav porazio Mađare, gledao kao istinu. Ljetopis popa Dukljanina je romansirano povijesno djelo, nije pravi povijesni izvor, međutim njegov autor, pop Dukljanin, služi se predlošcima – kaže Periša. Pa ipak, mnogi povjesničari, poput Tibora Živkovića i Ive Goldsteina, odbacuju tezu da se sabor na Duvanjskom polju uopće održao.

– Nedavno preminuli srbijanski povjesničar Tibor Živković objavio je knjigu u kojoj je jako skeptičan o povijesnosti toga sabora. Ja smatram da je riječ o prvom saboru hrvatskoga plemstva na kojem je jedan od vladara potvrđen vladarom. Kad se kaže kralj, to ne mora nužno značiti kralj nego jednostavno vladar kao vladar. Ionako je riječ kralj proizišla iz osobnog imena Karlo. U svim slavenskim etničkim zajednicama kojima je Karlo vladao proširila se ta riječ.
A što se tiče Goldsteinova gledanja, ne slažem se s tim da Duvanjskog sabora nije bilo i da je riječ o mitu niti se slažem s tim da Tomislav uopće nije okrunjen. Tomislav je okrunjen, ali ne na Duvanjskom polju – priča arheolog Darko Periša. Ako je tome tako, gdje bi Tomislav mogao biti okrunjen, pitamo Perišu?

Nema krunidbe u Splitu

– Pitanje je. On sigurno nije okrunjen u Splitu jer bi Toma Arciđakon u 13. stoljeću to znao. Tomislav je okrunjen negdje na “hrvatskom etničkom prostoru”, izvan dalmatinskih gradova. Mjesto možda nikada nećemo saznati. Ako bismo saznali gdje je pokopan, onda bismo mogli možda naslutiti gdje je okrunjen – zaključio je arheolog Darko Periša.
Perišu posebno iritira novi povjesničarski val “dekonstrukcije”, tzv. preispitivanja u hrvatskoj historiografiji.

– Relativiziranje i obezvređivanje je nešto što me smeta. Činjenica je da smo pripadali zapadnom, latinskom civilizacijskom krugu i u doba Franaka. Hrvati su, za razliku od nekih drugih zajednica, ipak bili definirana etnička zajednica. Imali su tu poluneovisnost u Karlovu carstvu. Hrvati su jedini slavenski narod koji u srednjem vijeku piše latinicom, ima natpise na latinskom. To treba zahvaliti dalmatinskim gradovima koji su svaki za sebe zasebna priča. To su gradovi koji su priznavali bizantsku vlast jer je bizantski car nasljednik rimskoga cara, ali su istodobno u crkvenim pitanjima priznavali papu, a ne patrijarha – zaključuje.

Piše: Ivica Radoš/VL


Mač iz karolinškog razdoblja i prilozi iz starohrvatske nekropole, Podgradina - Rešetarica, 8.- 9. st.

Karolinški mač, dugačak 108 cm., s dvosjeklom oštricom od damascirana čelika, pronađen je položen na tijelu hrvatskog velikodostojnika pokopanog u ranokršćanskoj bazilici. Isti mačevi pronađeni su i u impresivnim ratničkim starohrvatskim grobovima na lokalitetu Crkvina u Biskupiji kod Knina.


Konjanička ostruga s ušicama, Podgradina - Rešetarica, 8.- 9. st.

Pored metalnih dijelova odjeće i nakita, u grobove se prilaže i oružje, te konjska oprema. Konjanička ostruga karolinškog tipa načinjena je lijevanjem i kovanjem željeza. Baza šiljka ukrašena je mjedenim limom, graviran geometrijskim ornamentom u obliku trokutova i obrubljen prstenastim okvirom. Karolinški tip ostruga nalazimo i u nizu drugih starohrvatskih grobova u Dalmaciji.

Franjevačka arheološka zbirka s lokaliteta ranokršćanske bazilike i starohrvatske nekropole na Kraljičinom nasipu (Rešetarici) u Podgradini bila bi danas bogatija da nije 1991. godine arheološka ekipa, predvođena Svetozarom Pudarićem, iskopane nalaze odnesla u Sarajevo - gdje im se «izgubio» trag.

Znači to je za godinu dana...

Oće bit proslava ??


Zanimljivo da je današnja moderna Croatia se osamostalila 1990 god. što je točno 1111 godina od osnivanja prve države Croatiae 879 god.