Da, dvije žice su dekadencija.

Točno. There can be only one.

Tko je kralj a tko čisti za drugima?

Zrcalo na gotovs, pronađi se.

Ali evo raduje me da ne gusle samo hrvati srbi i crnogorci vec i reis kavazovic gusli o svojim precima bogumilima. Samo mu jos gusle fale pa eto mogli bi se sabrat jedne mu donirat mozda s likom muhameda sveca i simbolom zvijezde i miseca

https://avaz.ba/vijesti/bih/506703/reis ... a-domovinu

Dokumentarac TV Sarajevo o guslama. Snimljeno u selu Brgule u općini Vareš, selu koje je 1990-ih uništeno.

SLAVKO PEROŠEVIĆ - NEMANJA MATIĆ

Evo jutros probudih se
i naoštrih vrh svog pera
da pozdravim tebe, brate
iz dalekog Mančestera.
Ti sigurno ne znaš ko sam
jer dolazim iz Šavnika
al' me ljudi već odavno
prepoznaju k'o pjesnika.
Opjev'o sam srpsku slavu
i velike srpske boli
pa ću ovim perom što
ga krase epski oreoli
tebe, brate, pred ikonom
ispred krsta i svijeće
uvrstiti među Srbe
što nikada mrijet' neće.
Jer kad gusle i gudalo
počnu ime da ti slave
više nikad, znadni dobro
nej umirat, gorski lave.
Jer bez straha i bojazni
pred svijetom si, moj Nemanja
pokazao da se Srbin
ne saginje i ne klanja.
Na reveru svoga dresa
ti ne htjede stavit cvijet
u čast onih što su s puškom
porobiti htjeli svijet.
U čast onih što su huleć'
na Hristovu vjeru svetu
u krv i suze gorke
okupali svu planetu.
Onih što su počinili
nebrojene genocide
al' se u svom srcu zbog tog
ne sramote i ne stide.
Prodavali crno roblje
istrijebili Indijance
po' svijeta okovali
u sindžire i u lance.
Zbog safira i bisera
što njihovu krase krunu
milioni nesrećnika
u grobnici hladnoj trunu.
Sve pokrali i oteli
silom, Bogu na sramotu
pa i tebe htješe sramno
kao srpskog patriotu
da okite cvjetovima
njihovoga nekog "maka"
al' ti na to ne pristade
čast neka ti bude svaka.
Ne htje počast odat onom
što je na naš narod puca
u grudima tvojim, brate
Obilića srce kuca.
Ne htje znamen zločinački
povijene stavit' glave
al' tim gestom, vječno si se
među Srbe svrst'o prave.
Kažu ljudi da i pomoć
bolesnoj si slao djeci
pa Bog s neba nek' te čuva
i veliki srpski sveci.
Od danas si u mom srcu
odmah neđe kraj Novaka
pozdravlja te epski pjesnik
Perošević iz Drobnjaka.

VLADO KUTLE - UBOJSTVO EMIGRANTA MIRE BAREŠIĆA

Neka čuju pučani Hrvati
ovdje ćemo pjesmu otpjevati
velikoga hrvatskoga sina
koga rodi naša domovina.
U primorju nadomak Jadrana
a u vrijeme poslijeratnih dana
Dalmacija sva u ratu strada
pod fašizam talijanski pada.
Hrvati se pokorit' ne daju
i otpore viteške pružaju
s druge strane četnici prokleti
željeli su Hrvatsku propeti.
Te šugave vlaške izbjeglice
u Hrvatskoj crtaju granice
đujićevci naša sela pale
pokoljima Hrvata se hvale.
Talijani podršku im daju
savezništvo s četnicim' imaju
Mirin otac u ratu je bio
cijelog rata s njima se borio.
Sve će svome sinu kazivati
koliko su stradali Hrvati
tijekom rata, a i nakon rata
od blajburškog pokolja Hrvata.
Po tolikim križnim putovima
tih stratišta diljem zemlje ima
hrvatski je narod listom strad'o
dvadest godin' dok Ranković vlad'o.
Zločinci su njegovi oznaši
po imenu kasnije udbaši
sve strahote Miro će saznati
koliko su patili Hrvati.
U njemu se silna ljubav rodi
da svoj život posveti slobodi
za Hrvate i hrvatska prava
što će jamčit' hrvatska država.
Kao mladić u tuđinu kreće
boriti se nikad prestat' ne će
tuđina je gorka, strahovita
i puna je agenata Tita.
Što pobiše Hrvate tolike
njihove su zločinačke slike
posebno je jedan poznat bio
po zločinim' koje je činio.
Barešić je za njega saznao
prezimenom Rolović se zvao
ambasador Juge u Švedskoj je
sve o njemu dobro se zna tko je.
Odluči ga osobno srediti
s njime drugar Brajković će biti
nakon toga dani robijanja
tamnicama godine stradanja.
Iz švedskoga zatvora izvuku
zrakoplovom pružaju mu ruku
bijahu mu tu braća suborci
Hrvatine, dični Hercegovci.
Tako s njima u Španjolsku stiže
da svom Anti bude puno bliže
emigrantim' takvi su uvjeti
iz Španjolske za Paragvaj leti.
Prijateljski Paragvaj ga prima
u toj zemlji sve slobode ima
mladi Hrvat dobro će im doći
te u vojne postrojbe će poći.
Čak visoke činove mu daju
sposoban je, oni dobro znaju
jugoudba njemu ne da mira
saveznike svoje sponzorira.
Jugorežim sve u pomoć zove
cjevaši ga sa slobode love
ponovno ga Šveđanima daju
u tamnicu opet ga stavljaju.
Robiju će dugu izdržati
dok se jednom slobodi ne vrati
nešto prije Domovinskog rata
i junaštva naroda Hrvata.
Miro ženu i djecu ostavlja
i viteški Hrvatsku pozdravlja
čim konačno stiže svome domu
dade sebe rodu hrvatskomu.
Samo mjesec dana ratovaše
četnicima strah u kosti daše
cijeli život za Hrvatsku daje
i legendom ratničkom postaje.
Ovaj mladi domoljub je bio
za Hrvatsku živio i mrio
na sve strane legende se šire
o junaštvu Barešića Mire.
Primorska je Zagora ga dala
na kamenu surom odnjihala
kao stablo hrasta dinarskoga
u korijenu soka hrvatskoga.
Izrastao visok kao jela
bujne brade, uzdignuta čela
oči blage kao u dječaka
krase vječno ovoga junaka.
Uvijek Miro lica nasmijana
Hrvatska mu stalno na usnama
on je ratnik srca velikoga
za Hrvatsku, roda hrvatskoga.
Od djetinjstva za nju se borio
i u prvim redovima bio
udbaši ga progone i gone
k'o i brojne sve Hrvate one.
Što se nisu pokoriti dali
za Hrvatsku što su umirali
poput Brune, Mirina pajdaša
viteška su uzdanica naša.
U tuđini kad se s Brunom srete
zajednički dadoše zavjete
za Hrvatsku da će život dati
jer sloboda u njoj mora sjati.
Kad je Bruno u Parizu pao
kao nikad Miro je plakao
u ćeliji svojega stradanja
za Hrvatsku dugog robovanja.
Ja ću tebe, Bruno, osvetiti
na bojištu hrvatskom ću biti
crnim vezom zavezanog čela
u boj kreće ta postrojba cijela.
I kod svih njih odluke su smjele
domovinu oslobodit' žele
u rukama moderne strojnice
platit ćete, srpske ubojice.
Mjesečina dok Hrvatskom pada
s vitezovim' Miro se prikrada
kamenjarim' koje dobro znade
iz prošlosti svoje rane mlade.
Kuku vama, četnici Kninjani
što zločine počiniste nami
razbojništvo mora se platiti
takvi ne će u Hrvatskoj biti.
Gdje ste došli kao muhadžeri
Hrvatima postadoste zvijeri
Knin je vječni stari grad Hrvata
tu krunismo, a krunom od zlata.
Zvonimira, kralja nam slavnoga
nasred polja kršnoga Kninskoga
Knin se mora Zvonimirov zvati
ime takvo treba mu se dati.
Da bi moglo to se ostvariti
za Hrvatsku treba se boriti
Miro s braćom dođe iz tuđine
ratovati na tlu domovine.
Kada Miro znak napada dade
usred noći pakao nastade
bombe praše dok strojnice laju
razbojnici četnički padaju.
Na sve strane mrtvih desetine
zaboravit' to ne možeš, Knine
nakon boja kad se borba stiše
usred noći poče padat' kiša.
S Mirom borci natrag se vraćaju
ovog puta gubitak nemaju
dva su borca lakše im ranjena
rana im je odmah zavijena.
Teški poraz bijaše Srbima
proglašena bi žalost iz Knina
Miro šapće, ne će dugo proći
teži će vam poraz skoro doći.
S borcima se Miro savjetuje
i akcije nove brižno kuje
u kninskome brlogu panika
bježanje je bradatih četnika.
Legenda se na sve strane širi
o vitezu Barešiću Miri
borci crnim vezom povezani
životima Hrvatskoj odani.
Silan prilog obrani su dali
bojišnicam' hrvatskim padali
dok se garda naša formirala
i moderna vojska nastajala.
Ne smiju se borci zaboravit'
dok nas bude dužni smo ih slavit'
ratištima da ih nije bilo
čudo svjetsko ne bi se ni zbilo.
Viteški su Hrvatsku branili
bojišnicam' dušmane krotili
među prvim Miro se ističe
s Velebita Hrvatima kliče.
Mi moramo sada pobijediti
konačno ćemo pobjednici biti
nakon boja na Petrovoj gori
rujna zora Hrvatima zori.
Nakon skoro desetak stoljeća
okreće se nama ratna sreća
u povijesnim međama domaje
rod hrvatski živjet' ne prestaje.
Hrvatska će slobodna nam biti
u njoj ćemo živjeti i mriti
sva Hrvatska glas viteški čuje
što besmrtni Miro poručuje.
Omiljeni hrvatski Gevara
što legendu svojom borbom stvara
u životu još od mladih dana
slijedio je Zrinskog, Frankopana.
Njegova je borba prava slika
hrvatskoga zakletog ratnika
hvala, Miro, za sve što si dao
za Hrvatsku sve si žrtvovao.
Ti ne možeš nikada umrijeti
u Hrvatskoj navijek ćeš živjeti
slavit će te hrvatski potomci
ratištima svi hrvatski borci.
O tebi će Hrvatska pjevati
nad tvojim će grobom Sunce sjati
hrvatsko će cvijeće ti cvjetati.

CRNOGORSKI ČETNIČKI GUSLAR IVAN KNEŽEVIĆ - VESELINU ŠLJIVANČANINU

Durmitorsku vilu zove
srpska vila s' Vukovara
da li čuješ jade ove
posestrino moja stara?
Da li vidiš što nam čine
krvoločne zvijeri Haga
hapse srpske veličine
sa svojega kućnog praga.
Sa tvrdoga Vukovara
gledala sam s' oba oka
divlju hordu što razara
Tuđmanovih krvoloka.
Što je srpsko u tom gradu
riješili da unište
pred falangom u napadu
nejač kuka, đeca pište.
Bunkere su sazidali
u opsadi varoš drže
i bijahu kidisali
što je srpsko, to da sprže.
Što je srpsko, sve bi tada
uništila ruka njina
da ne stiže dična garda
Šljivančanin Veselina.
Nije ljepšeg oficira
u carevoj bilo gardi
gospodar je takve bira
perjanike u Biljardi.
Pa kad ovaj sivi soko
ispred svoje garde banu
i hajdučko baci oko
na satniju razuzdanu.
Dok durbinom zločin gleda
ustaškoga genocida
tom Srbinu prvog reda
viteško se srce kida.
Suza blista u očima
pred gardiste soko stade
pozdravi ih, zatim njima
rasporede ratne dade.
Gardo moja odabrana
otadžbinska dužnost naša
dovede nas ovog dana
pred hordama od ustaša.
A svečana obaveza
i zakletva otadžbini
muško srce što ne preza
sada su nam put jedini.
Vojničke nas danas časti
u klanicu ljutu vode
životi će mnogi pasti
na braniku od slobode.
A u gradu Vukovaru
srpska nejač teško strada
u tom jadu i košmaru
jedina smo njina nada.
Znam, za moje sokolove
suvišna je priča ova
jer vjekova šest nas zove
kletva kneza sa Kosova.
Ja ponavljam samo ono
šest vjekova što nas veže
i danas nam ječi zvono
sa oltara Samodreže.
Zadnji pričest srpske vojske
i poslednjeg našeg cara
zakletve su prađedovske
i kod grada Vukovara.
Ne pucajte u civile
i u nejač u koloni
viteštvo je iznad sile
ne budimo kao oni.
Kad oružje krvnik baci
i kada se nama preda
vladajte se k'o junaci
kao Srbi prvog reda.
Ja se nadam, kolo sreće
da na našu stranu stane
k'o pogine, mrijet' neće
pa neka su srećne rane.
A sad za mnom da se kreće
na bunkere i tvrđave
jer k'o danas nikad neće
biti skuplje vaše glave.
Ja primjerom neću Vuka
biti tuđa pridvorica
to im reče, pa isuka
britku sablju iz korica.
Tri mjeseca u korice
nije vrać'o sablju britku
no pred svoje jedinice
vukovarsku dobi bitku.
A sad ovaj soko sivi
u ćelije haške trune
al' i njih će da nadživi
k'o poprišta i plotune.
Veselin je hrabro stao
pred hordama od krvnika
djelom sebe upisao
u registar besmrtnika.

CRNOGORSKI ČETNIČKI GUSLAR IVAN KNEŽEVIĆ - ZAUZIMANJE SREBRENICE 1995.

Zora rudi, a Petrovdan sviće
srpska slava i krvoproliće
srpska slava i srpska pobjeda
đe se Srbin dušmaninu ne da.
Klanja dušman Muju i Aliji
Srbin moli Petru i Iliji
đe bijahu Petar i Ilija
ne pomoga Mujo ni Alija.
Srpski svetac Srbima pomaže
da se danas na megdan pokaže
šta je Božja pravda i nepravda
i da pravda nepravdu nadvlada.
I da Srbi k'o Spartanci davno
uđu u boj viteški i slavno.
Da sa vjerom i nadom u Boga
slome otpor od krvnika svoga
koji srpsko gazi i otima
biće tako ako Boga ima.
Na Razboju više Srebrenice
rujna zora pojavila lice
divno lice zvijezde danice.
Vedro nebo zatvorila krila
zlijeh ptica zapadnijeh sila
sa sjevera otklen vjetar duva
tu holandski odred dobro čuva.
Svi na straži, budni kao vuci
da im ne bi nastradali Turci
da ih Srbi ne bi naružili
poturice što su zaslužili.
Na Petrovdan kad Sunce ogrija
crn se gavran Srebrenicom vija
gledaju ga hodže i hadžije
ovo, vele, po nas dobro nije.
Crni gavran što se perjem kiti
najavljuje da će jada biti
no ako se put istoka kreće
ni Alah nam svetac pomoć' neće.
Sa istoka Sunce kad zasija
i opasa Srebrenicu zmija
to ne bješe zmija svijeh zala
to su snage Ratka đenerala.
Đenerala koga vjera krasi
kog su srpski uzdigli talasi
nema Ratko ni od koga straha
ne boji se olova ni praha.
Ni s njim dosta srpskih sokolova
što s' ne boje praha ni olova
spuštaju se dolje niz litice
obruč stežu oko Srebrenice.
Kad holandski odred viđe jade
bježat' poče, pucati prestade
i tad Turci ostadoše sami
u nevolji i velikoj tami.
Naser Orić, to im glava bješe
kao vile da ga odniješe
i sakri se u goru zelenu
na sramotu njegovom imenu.
Što bijaše vojsci poglavica
no nek' bježi pasja poturica.
Nek' se hvali Bosni na Krajinu
kako nije izdao družinu
nego da je bilo što je reka
da je Srbe viteški dočeka.
Sve je Orić sazn'o što će biti
Srbi će ga živa uhvatiti
objesiti nasred Srebrenice.
Crni će mu osvanuti dani
kljuvaće ga vrane i gavrani.
Onda Orić napusti komandu
i pobježe Sarajevu gradu
ali Turci žestok otpor daju
jer ne žele ići na predaju.
I da bježe uteći ne mogu
Božjoj pravdi i Svevišnjem Bogu
zbog zuluma što su učinili
pravilnu su kaznu zaslužili.
Vide Turci kakvo ih zlo snađe
grom iz neba kao da ih gađe
pa se brane k'o zvijer ranjena
od srpskoga ognja i plamena.
Uzalud im, draga braćo moja
srpska vojska imade heroja
vojsku vodi od sokola tiću
Ratko Mladić, novi Obiliću
komanduje u velikom jedu
za mnom, braćo, u smrt il' pobjedu!
Za krst časni i slobodu svetu
pokažimo cijelom svijetu
da je Bosna naša đedovina
a ne turska alajbegovina.
Gordo reče slavni vojskovođa
u njem' bije srce Karađorđa
u njemu je mudrost Kutuzova
na njem' rana srpskoga Kosova
a jutrom će Kosovo da sveti
il' će zato hrabro umrijeti.
Vojska srpska kao jato hita
da Petrovdan svom rodu čestita
da pokaje viteške grobnice
pred vratima grada Srebrenice.
Zemlja gori, tresu se nebesa
Srebrenica gori od potresa
dim se crni u oblake vije
obruč stežu šarovite zmije.
Bacač bije, topovi urliču
Turci ginu, a bule nariču.
Srebrenici Srbi jurišaju
srpsku zemlju oru i kopaju
ne oru je da bilja posade
nego i taj korov da izvade.
Neka samo utrina ostane
bolje no da rađa muslimane
da nam zemlju više ne pogane.
Da im skrati nevolje i brige
čitajući o islamu knjige.
A sad, braćo, reću vam istinu
bijel barjak u nebo se vinu
Srebrenicu tad Turci predaše
mrtve Turke po njojzi brojaše.
Od našijeh malo ko pogibe
od Turaka malo ko ostade
ko ostade, taj će pričat' jade.
Tada Mladić Srebrenicom viče
đe s', Naseru, veliki krvniče
đe ste sada, osmanlijski vuci
bjež' odavlen, pasja vjero Turci.
Baliye se bosanske zbuniše
ne znadoše đe im je bojište
mnogi Turčin izgubio glavu
na poljanu ratničku krvavu.
Kliče Mladić kroz bosanske gore
da ih Srbi do grobova gone
dosta bješe i mudžahedina
iz Azije, iz plemena njina.
Nesta turskog ponosa i slave
svi sad idu oborene glave
muslimanska ugasi se nada
srpska vojska Srebrenicom vlada.
Tursku raju kamioni kupe
pa je šalju Aliji na ruke
kakva im je zla sudbina bila
kad im Srbi salomiše krila.
I Alija i svijet mora znati
svaki zajam Srbin svakom vrati
a nek' bude što je nekad bilo
đe se srpstvo pred krstom krstilo.
Svud đe su se srpske gusle čule
đe su Srbe proklinjale bule
što im kućna čuvaše ognjišta
Bosnom zemljom srpska svetilišta.
Nek' se srpski nalažu badnjaci
nek' srebrni zasijaju zraci
Srebrenicu nek' obasja Sunce
Romaniju i gorske vrhunce.
Neka srpsko pokoljenje novo
uzme ono što bi Dušanovo
i rekoše Srbi dana toga
biće tako, velikog nam Boga!!!

VESELIN DACIĆ - ZLOČIN KOD SRBOBRANA

Zapamti mi, moj brate Srbine
širom Bosne i Hercegovine
pa Banije, Like i Krajine
koliko te stezalo okova
kroz minuli period vjekova.
Da l' te više razdiralo rana
od islama il' od Vatikana
i kol'ko si podizao buna
da otreseš jaram tuđih kruna?
Kol'ko zvjerskih nadživje zločina
da odbraniš ognjišta očinja
niko skuplju ne plati cijenu
istorijskom krvavom vremenu.
Jer smo cijeli vijek dvadeseti
boravili na krst razapeti
i na krila svoje bespameti.
Od bezumlja mrskijeh krvnika
i podvala lažnih saveznika
još od naše braće prevjerene
plaćali smo zabludi cijene.
Podjele su naše međusobne
ostavile posljedice kobne
jer Brozove vjerne pridvorice
prihvatiše avnojske granice.
Sahraniše sebe u vjekove
u zablude republike nove
taj vihor nas donese do doba
do kapije kolektivnog groba.
Sad slušajte, što nijeste prije
kad nebraća iz Jugoslavije
otpočeše tajne pregovore
zajedništvo lažno da razore.
Da se priča ponovi poznata
započeta u dva svjetska rata
opet drama sprema se krvava
po diktatu zapadnih država
da se s' ovih prostora protjera
i uništi pravoslavna vjera.
Franjo Tuđman krenu sa Kaptola
ratni poklič krvavoga kola
a njima se pridružiše tada
Herceg-Bosnom ratnici džihada.
Budno Srbi Bosne i Krajine
uzvratiše na poklike njine
pa četiri krvave godine
bespoštedne bitke su se bile
ne štedeći nejač ni civile
pa su mnogi gradovi i sela
u vihoru ratnom sagorjela.
No je zločin ćutat' o zločinu
pa slušajte surovu istinu
neka gusle na svijetlo iznesu
šta ustaše čine u bijesu
jer im ratne omete planove
poklič Srpske Republike nove.
Zar hrvatska gardijska brigada
prostor Donjeg Vakufa napada
i nastavlja nedjela krvava
mimo svjetskog zakona i prava?
Opkoliše s' nekoliko strana
srpski živalj oko Srbobrana
u septembru devedeset pete
ratni poraz na civile svete.
I s vjekovnih ognjišta progone
izbjegličke krenuše kolone
pa je srpska seoba počela
iz okolnih nekoliko sela.
Bože dragi, žalosnoga zbjega
kad vojnička sila goni njega
Majko Božja, vojničkog užasa
pred naletom razjarenih pasa.
Teško tome od koga su jači
stoji piska žena i nejači
među njima bješe invalida
sakatijeh, bez očnoga vida.
Pa je mjesto učinjeno njima
u klimavim autobusima
mlade majke s đecom u naručje
bježe nekud ispred horde vučje.
Srpska nejač što sudbinu kune
kamionske prikolice pune
sa svežnjima pokućstva i prnja
pa može li biti slika crnja?
Trpaju se mnoge porodice
na traktore i na prikolice
mnoga čeljad i bosa i gola
tiskaju se na zaprežna kola.
Mnogi grabe u koloni pješke
pred užasom tragedije teške
svi zaredom kreću u bespuće
a bogate ostavljaju kuće.
Koje banda opljačka i spali
još plotuni tutnje i rafali
i šenluče bez imalo stida
nad pomorom srpskog genocida.
A pred srpskom vojskom se nekada
ta ustaška gardijska brigada
povlačila poslije poraza
bez vojničke časti i obraza.
A danas se prsi i junači
nad kolonom civilne nejači
no sva povijest njihova počinu
na bezumnom zvjerstvu i zločinu.
Mala đeca u pelene pište
gledajući grdno sudilište
hita nejač u paničnoj buci
prema Jajcu i ka Banja Luci.
Kad u selo stigoše starice
iz zasjede ustaške su zlice
rafalima vatru otvorile
na nedužne u zbjegu civile.
Popadaše nemoćni civili
neko mrtav, neko ranjen cvili
niko nema pomoć da im pruži
a iznad njih crni gavran kruži.
Autobus bješe glavna meta
rafalna ga paljba izrešeta
a u njemu, majko moja mila
osamdeset zavapi civila.
Još krvava zaudari pjena
što se lije iz njihovih vena
među sužnje zavlada panika
poče jauk teških ranjenika
poneko se skoči i iskoči
da o ovom užasu svjedoči.
Ranjeni se puzeći izvlače
čedo majci u naručju plače
mnoge majke smrtno pogođene
prigrlile đecu u pelene.
Dok ranjena majka uz jecaje
svoju đecu kroz prozor dodaje
da bar neko smrti izbjegne
ako ona ranama podlegne.
Usred ove panične nevolje
planu mina iz ustaške zolje
autobus k'o luč zapali
u njem' pište sužnji preostali.
Poginulih leži skoro pola
od satanske ruke sa Kaptola
bespomoćno na vatri se peku
po treći put u istom vijeku.
Tu opkoli sužnje sa svih strana
Tuđmanova banda razuzdana
pa im stvari i novac plijene
i odvode žive na razmjene.
I sa leša koji još krvari
skidali su dragocjene stvari
šenluk čine zvijeri slijepe
pod barjake Njihove Lijepe.
Nekada su i đedovi njini
srpsku nejač vješali na Drini
a očevi rezom oštre kame
slali Srbe u bezdane jame
u logore nejač tamničili
i krv srpsku iz pehara pili.
Sve je ovo kratka epizoda
o stradanju srpskoga naroda
iz izjava živijeh svjedoka
o nedjelu ljudskih krvoloka
što iz ognja genocidne drame
preživješe plotune i kame.
Ni poslije dvije decenije
đedovina vraćena im nije
nego čami ognjem sagorjela
sađenuta u hrpi pepela
Srbobrana i okolnih sela.
Il' je banda Alije i Franja
prisvojila njihova imanja
i još stoji milet prevjerena
na adresi ratnoga plijena.
Ja se nadam da će im oteto
za potomstvo ostati prokleto
a cijenu platiti grijehu
a Srbima biće za utjehu.
Što skitaju glavom bez obzira
poslije lažnog kolebljivog mira
koji sila i nepravda piše
kad vjekove srpske sahraniše.
A svjedoci k'o na krst zakleti
s' povjerenjem srpskome poeti
iznesoše dramu preživjelu
o zvjerskome stravičnom nedjelu
koja zločin i bezumlje krije
za njeg' niko odgovar'o nije.
Mnogo Srba iz rata ovoga
bez krivice i na pravdi Boga
il' tamnicom ili glavom plati
bez dokaza u haškoj palati.
Ova pjesma zrno je istine
genocida u srpske krajine
da buduća pokoljenja vide
dokle ljudsko bezumlje otide.
A ustaške otrovnice zmije
pod plaštom su Evropske unije
i saveza zapadnih država
što zločince prave od žrtava.
Nek' nam ovo bude opomena
za buduće dane i vremena
nikad Srpska hrabra Republika
neće ljubit' u ruku krvnika
no sačuvat' ono što je njeno
jer je skupo i krvlju plaćeno.
Sad slušajte surovu istinu
o ovome stravičnom zločinu
nanešenu Srbobranu gradu
zločinačku ko vodi brigadu.
Krstičević Damir je iz Splita
ostrašćena zvjerka manita
njemu vise o duši zločini
koje srpskoj nejači počini.
Vodio je zlikovačku bandu
i davao bezumnu komandu
sprovodeći ludu samovolju
da se đeca i civili kolju.
Pa umjesto svjetska zajednica
da osudi ovoga zločinca
i da trune zbog stravičnih zala
u ćelije Haškog tribunala
ministar je u hrvatskoj vladi
jer ga Sabor za zločin nagradi
eto, tako, moj Srbine brate
za zlo svoje gajismo Hrvate.

ĐORĐIJE KOPRIVICA - STRADANJE SRBA U KONJICU

Kada vatra iz potaje plane
kad iz jama pokrenu se kosti
kad vaskrsnu aveti prošlosti
kada mržnja skrivena oživi
kad se žrtva za zločin okrivi
kad zlo sjeme u svijet se obrete
kada krenu nesrećne osvete
kad se kame trgnu iz korica
onda počne krvava klanica
kao što se desi kod Konjica
đe su ljudi zvijeri postali
samo da bi mučili i klali
kao vuci nebranjene ovce
pa neka se za ove zlikovce
zla istina čuje sa gusala
da se stide njihovijeh zala
i nek' Gospod sudi sa nebesa
izrodima od krvi i mesa
što Srbina s' ognjišta prognaše
a u slogu s' njima vjerovaše
zalud bješe vjera u ustaše.

Strašna neka dođoše vremena
kad država Južnijeh Slovena
zavađena od sila Zapada
u krvi se poče da raspada.
Srpski narod preko Drine vode
ostao je bez svoje slobode
a daleko od zemlje matice
bez jedine osta uzdanice.
Zato Srbe anatema prati
kad se avet iz prošlosti vrati
da pobije što živo ostade
a Srbi su polagali nade
kad fašizam u svijetu pade
da će nove boljševičke vlasti
sačuvati narod od propasti
i zločince pravedno kazniti
posvađene narode miriti
da se više ne ponove klanja
mučilišta i ljudska stradanja.
Ali ništa ne bješe od toga
no stradanja naroda srpskoga
i logori đe su Srbi bili
uporno su komunisti krili
radi nekog spokoja i mira
vlast njihove jame betonira.
Da se kosti sahranit' ne mogu
tako misle da naprave slogu
i da bratstvo i jedinstvo stvore
na zločinom rasute mramore
i na pusta žalosna zgarišta
đe su bile kuće i ognjišta.
Zlo se vrati, mila braćo moja
kada vijek dvadesti izbroja
devedeset po redu godina
kod Konjica u selo Bradina
Muslimani i s' njima ustaše
pravoslavnu crkvu poharaše
tako daše Srbinu na znanje
da se sprema veliko poklanje.
Ali Srbi hrišćanske naravi
ne vjeruju u usud krvavi
misle da je Armija savezna
po ustavu zemlje obavezna
da ih štiti i slobodu brani
tada crni nastupiše dani.
Uz dolinu Neretve rijeke
kao one godine daleke
što je pamti zemlja hercegova
poče hajka na Srbe iznova.
A Konjic je gnijezdo zloglasno
i stratište crno i užasno
jer tu Srbin vjekovima strada
kada nasred Sarajeva grada
Princip smače Franja Ferdinanda
po Konjicu Srbe su hapsili
sprovodili i mučki pobili
da iskale bijes zbog pobune
podanici ćesarove krune.
Tu su vođe ustaške države
ostavili tragove krvave
za četiri ljeta ratovanja
napravili progone i klanja.
Bezdanice jame napunili
srpske oči iz glave vadili
u Vatikan poslali su tada
srpskih oči dvanaest hiljada.
Fašisti se time zgrožavaše
a predsjednik Ruzvelt govoraše
da narodom ne mogu se zvati
i treba im staratelja dati.
Dva su Anta rasla u Konjicu
pa ih po zlu pamte obojicu
Pavelića, ustaškog zvijera
i Marković, toga premijera.
Savezne ga države biraše
a on kiti s' oružjem ustaše
i partiju stvara na Kozari
da Srbima sa leđa udari.
A potomci od takvih otaca
zadojeni mržnjom zlikovaca
šta će drugo no zlikovci biti
te će ljute kame povaditi.
Što ih skoro po'' vijeka kriše
a oružje tajno dijeliše
pokradeno s' vojnih magacina
da sa njime krenu na Srbina.
U zloglasnoj konjičkoj opštini
srpski narod bješe u manjini
i na pragu svoje tragedije
još vjeruje u pomoć Armije.
Pa u jadu moli oficire
da ustaške zlikovce umire
i Srbima oružje da daju
da ognjišta svoja sačuvaju.
Vojne vlasti tješe i smiruju
a krvnici vatru raspiruju
kad viđoše kako narod gine
utekoše vojne starješine
ostaviše na nemilost ljude
da im kame i zlikovci sude.
Maj je mjesec devedeset druge
s' ustašama izrodi i sluge
dogovore za mir pogaziše
na Bradinu selo udariše.
Pri napadu što Srbi odbiše
četvoricu ipak zarobiše
i u logor Čelebić poslaše
kojega su stvorile ustaše.
Da bi narod mučili i klali
ubrzo su i Blace napali
selo srpsko nadomak Konjica
devetnaest ubili su lica
deset žena bilo je od toga
Bože dragi, prizora strašnoga.
Isječena u krvi tijela
ne dadoše pomoći iz sela
tri su dana protekla i više
kad ustaše leševe spališe.
A u logor odvode ostale
srpske kuće po selima pale
imovinu pljačkaju i kriju
ponajviše u selo Turiju.
Nasta kasting i krvoproliće
a u Donje Selo i Ceriće
pa u srpsko selo Bjelovčinu
iskopaše ognjište Srbinu.
Što mogaše, to i opljačkaše
preživjele u logor poslaše
tri hiljade i petsto vojnika
muslimansko-ustaških krvnika
iznenada s' Preslice planine
udariše u pravcu Bradine.
Maj bijaše dvadeset i peti
kad je napad počeo prokleti
stotine je ljudi izginulo
desetine ropstva dopanulo.
Oni što su oružje predali
i ustašku riječ vjerovali
isto su ih bezdušno poklali.
A malo ih od smrti preteče
te kroz gore u strahu uteče
a Bradina u pustoši osta
i nesrećno pepelište posta.
Nad kojim ustaše se dive
gledajući đe nejač umire
tako kama zlikovačka sudi
crno doba, a još crnji ljudi.

Nije bilo u stara vremena
kada divlja ratiše plemena
a ne na prag trećeg milenija
da se tako svirepo ubija.
Doće vakat da se i to plati
a zločin je zločin prećutati
pa uz gusle reći ću o njima
jer to živi duguju mrtvima.
Da se priča u budućih dana
o ubistvu Mrkajić Zorana
prva srpska žrtva što poginu
pri napadu na selo Bradinu.
Kad je ova horda razjarena
otkidala glave sa ramena
kao što su Ugljaninu Cvetku
a život su uzeli Neđeljku
ženi, majci i đeci pred oči
a šta Rajko Draganić svjedoči
i čega se kroz suze prisjeća
kakva ga je sustigla nesreća.
Bješe zima, pred Savindan veče
kada Boško svome sinu reče
idi, Rajko, sa đecom odavde
vidiš, sine, šta ustaše rade
slutim noćas da će kasting pući
zato staroj povedi ih kući.
Troje đece Rajko je poveo
i dva sina od brata uzeo
te sa njima na konaku bio
ujutro se sa ćerkom vratio
i njegova jedinica Sanja
prva viđe tragove stradanja.
Kada banu na đedova vrata
okno toplo čaurica takla
onda Rajko Boška je vidio
u svom domu ubijen je bio.
Izrešetan zrnima bijaše
s' njim Milica na krevet ležaše
a žena mu Biljana u muci
ubijena sa nožem u ruci.
Crno jutro svanulo je Rajku
ode momče da potraži majku
stigla mu je u nesreći mati
al' je znala ponos sačuvati
te Biljanu, Boška i Milicu
sahraniše u jednu grobnicu.
Sto su jada posle preživjeli
dok nijesu na Butmir dospjeli
i Srbima u razmjenu dati
tri će ljeta poslije ostati
na području države Srbije
više mog'o izdržati nije
pa noseći nesreću veliku
u daleku ode Ameriku
i tu malo sa đecom počinu
a majka mu u grad Bijeljinu
ostala je da je starost srete
i da rane liječi proklete.
Nema veće na svijetu rane
no kad cvile majke samohrane
i nestaju k'o uvela biljka
a nesrećna Ugljanin Bosiljka
u mukama dušu je puštila
kad je stara bila odlučila
da potraži sina nestaloga
od dvojice znala je jednoga
Mladen joj se u logor nalazi
a za Ninom majka u potrazi.
Ćebe mu je pronašla u šumi
pa u jadu Muslimane kumi
da ga spase ako je sa njima
da se majci sreća ne otima.
A šta čine ljute džihadije
i ustaške krvoločne zmije
muče tugom napaćenu Bosu
oči vade, a čupaju kosu
sijeku dojke sa majčinih grudi
to su zvijeri, a nijesu ljudi.
Namučena Bosiljka kad shvati
da se nema kome obraćati
ni moliti za spasenje sinu
amanet će ostavit' Srbinu.
Ne vjerujte, đeco moja
krvožednim zločincima
u proteklim vjekovima
nikad mira ne bi s' njima.
Previše je zla Srbinu
donijela vaša kama
zato nikad ne smijete
vjerovati ustašama.
Hrišćanski je oprostiti
al' nemojte praštat' njima
borite se, neka plate
kaznu svojim zločinima.
Nek' im Gospod s' neba sudi
njihova ih stigla ruka
zbog nesreće roda moga
i zbog mojih teških muka.
Ne bilo im niđe strva
i nek' im se sjeme zatre
da pravedna neka sila
zlikovačku rasu satre.
Gubale ih suze moje
što za đecom svojom lijem
dabogda se podavili
u jamama krvavijem.
Sudila vam vaša kama
sa njom oči iskopali
i nikada sreće svoje
i napretka ne imali.
Još Bosiljka govoriti šćaše
no Srpkinja razljuti ustaše
te divljački silovaše ženu
pod ranama teškim izmučenu
a tijelo pronađe se njeno
kod Bradine u šumu bačeno.
Sahraniše Bosu nesrećnicu
a sinova tridest i trojicu
crne majke oplakuju njine
što ih pored crkve u Bradine
bagerima skupa zakopaše
i svirepo pobiše ustaše.
Pa je poslije nesrećna rodbina
đe tijela počivaju njina
donosila zemlju u žalosti
da im zvjerke ne raznesu kosti.
Usud srpski i nevolja svaka
u knjigama Strahinje Živaka
kao živo svjedočanstvo stoji
đe je Srbin poginuo koji.
I od čije naredbe i ruke
no je i sam doživio muke
dva je sina svoja izgubio
i viteški bol je podnosio
i kroz patnje svoje govorio
živim samo da bih svjedočio.
Nek' istina crna i prokleta
ode preko bijela svijeta
pa nek' čuju zemlje i narodi
šta pogani čine i izrodi.
A Srbinu pouka od toga
dokle ga je dovela nesloga
zato strada, seli se i pati
daj, Gospode, da se slozi vrati.
I da rane liječi krvave
k'o potomci Dušanove slave
osvetnici jama bezdanica
tek će onda žrtve iz Konjica
vratiti se miru vječitome
i velikom carstvu nebeskome.

ĐORĐIJE KOPRIVICA - VOJVODA NEDELJKO VIDAKOVIĆ

Oj Srbine, od junaštva kruna
učesniče ratova i buna
stradalniče burne istorije
i čuvaru epske poezije.
Počuj pjesmu uz tanane strune
kako pjesnik obrazom se kune
pominjući sablju od junaka
kojeg rodi Hercegovka majka.

Gusle moje, istorijo sveta
perjanico junačkog svijeta
dok vam diram tanku strunu rukom
odjeknite božanskijem zvukom.
Klikni, grlo, kao slavuj s' grane
nek' se čuje na četiri strane
za junaka Obilića kova
kojeg dade zemlja hercegova
da mu budu spomen ove rime
Vidaković Neđo mu je ime.
Rodio se u selu Raptima
u kamenim tvrdim Bobanima
đeno nema boja ni klanice
sin Milana i majke Danice.
Kad napuni osamnaest ljeta
nije bilo ljepšega momčeta
crn i visok, garavoga oka
a baca se hajdučkoga skoka.
Mišice mu tvrđe od kamena
a toplija duša od plamena
prsi muške, prepive široke
bude maštu u svake đevojke.
Mladost, snaga i bojazni snovi
otkriše mu želju da zaplovi
pa se vinu morskim pučinama
ističe se brojnim vrlinama
a duša mu u mislima bdije
nad kršima svetog Vasilije.

Kršna zemljo hercega Šćepana
tvoja prošlost prepuna je rana
pa je tako i poslednjeg rata
dušmanin ti zakuc'o na vrata.
Naoštrio srbosjek i kame
da bi opet napunili jame
al' se ovog prevariše puta
herceg-zemlja odavno je ljuta.
Ima preko pedeset godina
otkad rana krvari Srbina
ta se rana smirivati mora
pa zaječa sa istoka gora
digoše se u odbranu čete
za spas vjere i slobode svete.

Kad je Neđo Vidaković čuo
da je dušman opet napanuo
brzo reče svome kapetanu
da on mora u istome danu
napustiti mlade moreplovce
da pomože braću Hercegovce
što od kletih zlotvora se brane
u najtvrđe klance i zemane.
Pa kad stiže junak na Bobane
u te teške i nesrećne dane
obuze ga jeza u grudima
gleda vojsku po tvrdim brdima.
Crne ptice graju u oblaku
Neđo žuri da zagrli majku
željan junak svoje familije
odavno im dolazio nije.
Pun radosti i nekakve sjete
ispred kuće oba brata srete
gleda Sava i dičnoga Rista
ratna im se uniforma blista.
Pa ih grli u vremena muška
dok se začu sa prozora puška
to je otac, dočekuje sina
običaj je takav od davnina.
Ko je ves'o, da mu puška bije
majka stara radosnice lije
grli sina i nešto je mori
u to Neđo prvi progovori.
Počujte me, oba roditelja
dužnost jeste junaku i želja
ako navru krvopije silne
na braniku stati otadžbine.
Tako junak u hiljadu zbori
to mu otac u tom odgovori
šta će biti, nebo tajnu krije
ne može se protivu Božje.
Dodijaše lanci i okovi
zato, đeco, moji sokolovi
vi ne dajte grumen zemlje svete
no idite, pa kupite čete.
Volio bih u redove s' vama
ali šta ću s' mojim godinama
vi pođite uz pomoć Božju
i stvarajte novu istoriju.

Tako otac đecu u boj šalje
sjetuje ih i blagoslov dava
da je preča sloboda no glava.
Majka stara skamenjena stoji
srce brižno uvijek se boji
suza kanu, krijući, starici
kad joj đeca krenuše Šćenici.

Trojčindan se potrevio sveti
pjeva Neđo i pred braćom leti
a kad vojska stupi na Šćenicu
kliknu junak, podiže desnicu.
Braćo moja, komšije, rođaci
svi odreda bobanski junaci
skupismo se, valja nam viđeti
krvnik nap'o, šta ćemo činjeti?
Kruže priče da neđelju dana
misle preći pro naših Bobana
sve uništit' živo do Trebinja
Berkovića, Bileće, Ljubinja.
Nas poklati k'o svezane janjce
zato molim vas, moje Bobance
ne puštite proklete ustaše
da pregaze položaje naše.
Nego da nas na trojicu sretu
formirajmo odbrambenu četu
pa na megdan stanimo krvniku
vratimo ih nazad Dubrovniku.
Poskakaše na noge junaci
zakleše se otadžbini majci
dokle jednog na životu ima
neće dati prolaz dušmanima
i braniće krvlju zemlju svetu
i Bobansku osnovaše četu.
Još u jednom odlučiše glasu
da će Neđo predvoditi masu
jer je rođen da postane vođa
ima sjeme vožda Karađorđa.
Prirodne ga ističu vrline
mudar kao Mišić Živojine
a pregnuća zubačkog vojvode
ispred čete kao Luka ode.
Na najviše bobanske litice
postavio mlade uzdanice
braću svoju muški rasporedi
a zasjede na najvećoj gredi.
Četiri dana i četiri noći
čekao je kad će krvnik doći
petog dana, kad osvanu zora
zatutnješe topovi od mora.
To prijatelji kunu Hrvati
da će vječno Srbe iskopati
pa jurišom k'o lude hijene
na bobanske kidišu stijene.
Bolno ječi zemlja hercegova
od Prevlake, Duži i Hutova
i kamen bi zaplak'o od tuge
te proklete devedeset druge.
No šta rade ljuti Hercegovci
sa njima su braća Crnogorci
vatrom tuku, rovove kopaju
a dušmanu primać' se ne daju.
Za državu polažu živote
neće svoje pretke da sramote
od Velikog vrha i Vlaštice
do Zavale, Rapti, Ivanice.
Sve su čuke leševima pune
ljudsko meso udara i trune
jer u cilju države je njine
Hercegovce proćerat' pro Drine.
Al' to Neđo dozvoliti neće
no sa četom preda njih izleće
pa da vidiš sivih sokolova
ulećeše u kišu olova.
Spremni bjehu svi živote dati
da nijesu zloglasni Hrvati
prije njino selo napustili
bijahu se Neđa uplašili.
Utekoše s' bobanskih ognjišta
pro Šćenice i brda Ročišta
a Neđo je hrabru četu svoju
ka Kevinom vratio Osoju
da su spremni, čekaju Hrvata
kad će banut' ponovo na vrata.

Tako ljeto uz grmljavu prođe
decembarska hladna zima dođe
s' Bjelasnice suvi vjetar prži
hrastov list se još na grani drži
i prkosi hladnijem danima
kao Srbin svojim dušmanima.

Dok se Neđo s' vukovima druži
dušmanin se lukavošću služi
i najbolju smišljaju taktiku
kako srpskom naudit' ratniku.
Tako krvnik lisičje ćudi
smisli ono što ne rade ljudi
pa kad Sunce na počinak zađe
jedno momče krvoločno sađe.
U kotlinu bobanskijeh sela
brzo hodi, namrštenog čela
pa kad crkvu u Raptima viđe
od djela se svojih ne postiđe
nego srpskoj bogomolji priđe.
Naumio postaviti zamku
da bi srpsku zacrnio majku
iz potaje trže šahovnicu
zasija mu osmijeh na licu.
Ispod nje je podapeo minu
u to Sunce sa istoka sinu
svanu zora, s' Rapta tamu sreta
Bobanska se uspavala četa.
Izmoreni od velikih borba
gora im je i kuća i soba
no ne spava jedan junak ljuti
zlog krvnika on uvijek sluti.
Niti spava niti sanka sniva
nego vazda na oprezu biva
taj je junak koji nema mira
brat rođeni Neđa komandira
najhrabrija u Bobana glava
ime mu je Vidaković Sava.
Krenu Sava kao po navici
da izvidi šta čine krvnici
na Gradinu kad tvrdu iziđe
na vrh crkve u Raptima viđe.
Đe prkosno vije šahovnica
izbi vatra junaku pro lica
u venama krv mu proključava
neka mržnja obuzima Sava.
Pa poleće k'o da dobi krila
ne bi Gospod ni njegova sila
ustavila ovoga junaka
danas će mu zakukati majka.
Od bijesa nije na oprezu
pa ne viđe podapetu vezu
no ustaško obilježje trže
puče mina, prašina se diže
od udara zaječa Glavica
pade hrabra srpska uzdanica.
Pokraj crkve, kroz zelenu travu
krv poteče Vidaković Savu
duša ode Bogu na istinu
u njegovu rajsku carevinu.
Za krst časni on na oltar bane
anđeli mu cjelivaju rane
rajsko piće mučenika pije
duša mu se u nebesa vije
poji pjesme Hristovog spasenja
i da čeka vječnog vaskrsenja.

Tako junak skonča sa životom
plače vila za muškom ljepotom
a sjutrašnjeg decembarskog dana
održa se Savova sahrana.
U Trebinju podno Leotara
da tu mladost njegova odmara
i da čeka neke bolje dane
kad će ići vječno na Bobane.

Zima minu, a stupi proljeće
maj je mjesec devedeset treće
granu Sunce, zazelenje trava
a ratna se bura zahuktava
vojska gine na četiri strane
Srbi zemlju k'o lavovi brane.
Oficiri vojsku razređuju
generali ratne mape kuju
srpska sloga kao biser sija
a pomaže ih bratska Srbija
šalje vojsku i skupu tehniku
da pomogne bratu mučeniku.
U te dane, preko Drine vode
od Šešelja, četničkog vojvode
dođe pismo do bobanskog vođe
Romaniji da na Sabor dođe
u znak časti i odlikovanja
vojničkoga izraz poštovanja.
Pa kad stiže vrli Hercegovac
Romaniji gori na Sokolac
srce mlado u prsa mu bije
takve gore prije viđa nije.
Gleda brda Novakovog mira
do Knežine, svetog manastira
zvona ječe, poje liturgije
čitaju se svete poslanije.
Molitvama iscjeljuju rane
a besjedom stari igumane
sve odreda pozdravi junake
da ostave puške i barjake
i da priđu svetome oltaru
za krst časni i za vjeru staru.
Je li java ili sanak sniva
priđe Neđo, ikonu cjeliva
prekrsti se, pričešće uzima
i zakletvu polaže pred svima
da će branit' zemlju do slobode
a čin dobi četničkog vojvode.
Strašno li ga bješe pogledati
grb vojvodski muška prsa zlati
oštra oka, duga crna brada
a na čelo zlaćana kokarda.
Crna kosa niz pleći talasa
a rapovi uniže pojasa
na prsima krst Isusov sija
i ikona svetog Vasilija
divan junak, krase ga svetinje
iznjedri ga junačko Trebinje.

No da bude nautrešelj muci
Bosnom kunu i prijete Turci
zaklinju se Alahu i Dinu
da će Srbe bacati u Drinu.
Džaba zovu sveca Muhameda
kad se Srbin pokoriti ne da
jer je riječ posle jednog Boga
Srbe samo da spasava sloga
stižu braća sa svakojih strana
prije svijeh, četa sa Bobana.

Kad vojvoda na Goražde banu
crno jutro poturici svanu
a Aliji sruši behar snova
kad potisnu Turke sa Trnova.
Ječala su rastinja bukova
dok je ćer'o Turke sa Olova
kroz vrhove gore Treskavice
lomio je turske jedinice.
Često šarac vojvodin je pjeva
na ratištu oko Sarajeva
hoće l' više ikad srpska majka
da iznjedri takvoga junaka?
No da vidiš nesrećne sudbine
devedeset četvrte godine
na Krstovdan koji Srbi slave
pro Neretve, rijeke krvave.
Od Konjica sila navalila
Nevesinje da bi opkolila
lete Turci, kunu srpsku vjeru
i Boračkom nadiru jezeru
ako prodru na Bijeli drijen
herceg-zemlja biće lagan plijen.
Pa se vojska na uzbunu diže
a vojvoda sa Bobana stiže
ispred čete najboljih sinova
dohvati se boračkih vrhova.
Sa Kisera Neretvu posmatra
crveni se voda kao vatra
dok talasi razbijaju grede
turske snage granate ne štede
topovima tuku po Borcima
da nazdrave Krstovdan Srbima.
A vojvoda stoji na srijedi
vidi đe su rđavi izgledi
no ne može srcu da odoli
nego braću hrabri i sokoli.
Ne bojte se, moje uzdanice
ako budu krvave litice
riječi su svijetle istine
za slobodu mora da se gine.
Haj''te brzo, naši su rovovi
dok utihnu islamski topovi
posle ćemo pokazat' Turcima
da još Srba ima na Borcima.
Rana grdna ranom se liječi
no ko može sudbu da spriječi
crni đavo zlu priliku hvata
u rov Neđov pogodi granata.
I napravi kasapnicu pravu
Neđu geler nagrdio glavu
duša diva u nebesa vinu
stade srce velikom Srbinu.
A da bude još gore i teže
kraj vojvode tri sokola leže.
Bespomoćni ne daju otpora
nikad više neće gledat' zora
Slijepčević Dragana majora.
Niti sablju srpsku ponajvišu
kapetana Popović Ljubišu
nit' pupoljak uvelog cvijeta
mlado momče od sedamn'est ljeta
Masleša se Aleksandar zvaše
sada sablju nad povlakom paše
vječno čuva stražu vojvodinu
i sa neba motri otadžbinu.

Tako život kao vihor traje
buja, raste i odjednom staje
a nebesa iznad rova ječe
ljuto rana vojvodina peče.

Loša vijest najbrže se širi
Trebišnjica valove umiri
vile gorske kose odsjekoše
crne glase vlasi doniješe.
Sunce zađe, vreo danak minu
roditelji saznaše istinu
strašan vrisak i lelek se diže
a pred zoru i vojvoda stiže.
Prekrštenih na prsima ruku
u ledenom limenom sanduku
mrtvim okom iz kovčega gleda
stis'o zube, kao ris izgleda.
Brada crna, od krvi crvena
duga vrana kosa zamršena
srce hladno, kao kamen, Bože
kren'o kući, a kući ne može
jer ustaše vršljaju po selu
u gradsku ga svratiše kapelu.
I skupi se svojta i rodbina
bolno pišti sestra vojvodina
boli ljuta rana bez lijeka
a pristiže naroda rijeka
dok voštane otope se svijeće
crni aber masama nadlijeće.
Na kovčegu trobojna zastava
prekrila je usnuloga lava
Neđa nose njegovi ratnici
k'o Nikolu što su perjanici.
Vječnoj kući niz studene ploče
niz obraze vrele suze toče
bolno gleda plačući vojnika
opijelo služi mu vladika
uz veliko mnoštvo sveštenika.
Molitva se u nebesa ori
a nad grobom ređaju govori
dokle teku birane riječi
ko bi mog'o jecaj da spriječi?

Pala sestra bratu pro kovčega
pa nariče i doziva njega
kuku Neđo, oči izvađene
odlaziš mi pod ploče ledene
ne ostavljaš snaje ni bratića
s' tvoje strane zatvori se kuća.
Kuku mene, dovijeka, brate
ja se nadah, kitiću ti svate
povest' kolo, zagrliti snaju
sad te pratim u nebesa raju.
Šta ću reći tvojim sestrićima
da ujaka odnese im zima
ne mogu ih jadna utješiti
ko će tvoju sestru zagrliti
pomilovat' bratskijem rukama
ostavljaš me, brate, na mukama.

Kraj nje Risto na koljena pade
bolno pisnu, pa govorit' stade
zbogom, brate, ali ne zadugo
dok se zemljom vije krvav jugo.
A iz krvi dok niče država
ja ću svetit' tebe i Sava
neću žalit' glavu izgubiti
rado ću se vama doseliti.

Majka stara i shrkana bolom
nad mrtvijem nariče sokolom
ljubi kovčeg, a Boga doziva
kuku Bože, što sam jadna kriva
što dočekah u poznoj starosti
okitih ti nebesa mladosti.
Zar nijesam previše ti dala
brata Veljka skidah sa vješala
pa dva sina, k'o dvije jabuke
što su moje podizale ruke.
Ja ti poslah, na nebesa, Bože
zar to srce izdržati može
je li košmar ili je istina
kuku Neđo, sabljo u grudima.
Podigni se i oči otvori
i pogledaj masu što te dvori
da mi barem unuče ostavi
kuku mene, moj cvijete plavi.

U to otac, junačka starina
spusti glavu da cjeliva sina
bolni otac namrštenog čela
pored mrtvog besjedi tijela.
Moj sokole, čestite ti rane
ti proslavi junačke Bobane
ko je junak, nikad ne umire
zato meni suza ne izvire.
Grdno li je o plamenu svakom
za dobrijem kukati junakom
zato, sine, puštit' suzu neću
samo ću ti zapaliti svijeću.
A moje su roditeljske želje
da odletiš u rajsko naselje
đe junaci spokoj pronalaze
a vile ih nebeske ob'laze
pozdravićeš tamo brata Sava
neka vam je, đeco, vječna slava.
To izreče ponosno starina
onda poče prilazit' rodbina
snahe, strine, tetke i bratići
pa stričevi, rođaci, sestrići.
Suze liju kao iz oblaka
pa zagrmlje plotun iz pušaka
znak poslednji počasti vojvodi
nek' je srećna majka što ga rodi.
Tvrda zemljo, ti mu budi laka
i polako spuštiše junaka
da mu duša božanstveno spava
u raj Božji, pokraj brata Sava.

Tako usnu veliki vojvoda
vaistinu ode kod Gospoda
pa poslije četrdeset dana
od srpskoga vođe Radovana
dične loze Šuja Karadžića
dobi orden Miloš Obilića.
Za zasluge što junake krase
no ga niko neće nosit' na se
ostanuće kao uspomena
Vidaković, junačkog plemena
na junaka, brata i vojvodu
što besmrtan posta u narodu.

Još Neđove gorahu svijeće
al' mu četa da počine neće
nego kliču sokolovi smjeli
a pred njima Dragan Ristić Beli.
Sve do kraja prokletoga rata
uz Ristića, mladog komandanta
lećeli su kroz vatru i vodu
i svetili velikog vojvodu.
A kad Sunce slobode zasija
i ratnike umorne obrija
skupiše se na puste zidine
i dogovor kao nekad čine.
Da naprave pomen u stranama
tupim maljem i golim rukama
nek' nauče mlada pokoljenja
šta je kruna čojstva i poštenja.
Zakleše se mrkonjićkom svecu
a stihove klešu u osmercu
po kamenu krvca polivena
nek' ostane kao opomena.
Za buduće mlade naraštaje
kako žrtva dovijeka traje
pa na ploču jednu od kamena
dvadest i tri staviše imena
dvadest i tri neumrle slike
to su borci Srpske Republike.
Što su pali iz ovih krševa
nek' im svjetli sablja Miloševa
djela njina nikad mrijet' neće
dokle soko na kamen slijeće.
Dokle bude tog Vidova dana
časnog krsta, junačkih Bobana
i za Božić dok plamte badnjaci
mir vam vječni, bobanski junaci.

Sad imam sve pjesme u kojima se spominje Dubrovnik, i hrvatske i neprijateljske.

BOŽIDAR ĐUKIĆ - ZLO TI JUTRO, CRNA GORO

Pri kraju smo dvadesetog
vijeka mi se primaknuli
Crnogorci, braćo mila
zar nijeste novost čuli?
Zlo ti jutro, Crna Goro
kukaj kao nikad tako
kad te Milo Đukanović
i Perović vode Slavko.
Nije prije, Orlandiću
ni Vidoje niti Tomo
vidi ovih šta ti rade
moja mila Crna Goro.
Proplakao sveti Petar
i vladika s' njim Danilo
grobove su ove svete
orosile suze njine.
Kad im vide s' kim im Milo
Slavko, Sveto i Milica
s' Harunom iz Rožaja
i Bardijem iz Ulcinja.
Milo, Milo, grdna rano
bez prebola i lijeka
ponosna je Crna Gora
s' tobom bila iz početka.
Kako ode po svijetu
Klintonova pređe praga
hoćeš slomit' Crnu Goru
da je zajmiš u bestraga.
Kome Zapad blagosilja
da zlo čini svom narodu
narod brzo i to vidi
prepoznaje svog izroda.
Ko drugome jamu kopa
on sam mora u nju pasti
pa još uz to zbogom kaže
i obrazu, a i časti.
Bog te divnog, Milo, dao
i viđenog među ljude
a što radiš Crnoj Gori
pogani će da ti sude.
I Bog ti je na rođenju
jedan biljeg ostavio
do groba ćeš nosit' njega
krv je tebi strano slovo.
Gradiš vilu na Primorju
Jovana, joj dade ime
tu sakupljaš svu mafiju
sa čitave Sicilije.
Preko Skadra drogu valjaš
truješ đecu Gore Crne
privredu si uništio
da ne može biti crnje.
Crna Gora ekološka
svud zelene ima trave
a ti travu sad uvoziš
preko Skadra i Tirane.
Za reforme koje pričaš
premijeru Gore Crne
sa tobom je Crnoj Gori
k'o da ideš bos po trnju.
Sve si firme ugasio
samo radi tvoja Asi
s' bratom Acom i družinom
što si mog'o, pokrao si.
Bogatstvo se radom stiče
a ne švercom i lažima
no ovaca nešto kupi
čobanicu dobru imaš.
Pa s' Milicom u planinu
izvali se kraj Ladnika
ovce čuvaj, pjesmu pjevaj
nije za vas politika.
Pa hoteli oko Budve
i Maestral i Miločer
Aleksandra biše kralja
čini mi se sve do juče.
Poznato je tebi sada
ko su njini domaćini
al' zadugo neće biti
kako mi se sada čini.
Na Vučje ste kod Nikšića
dogovore tajne krili
da bi s' leđa, na podmuklo
Crnoj Gori udarili.
Domaćin je ove gozbe
Đukanović Vojin bio
sa parama Željezare
sve troškove podnosio.
Oj Vučjaci, sa Vučjega
tako zbore Nikšićani
jed'te, pijte, uživajte
crni su vam došli dani.
Prijatelja dobra imaš
tvog Haruna iz Rožaja
či su preci popaljeni
u balotskim pećinama.
Pa nikakvo čudo nije
što sa njime čašu piješ
jer rođena sestra tvoja
sad u kući njihovoj je.
Najboljeg si prijatelja
Bulatović ti Momira
izd'o lako zbog dolara
dabogda te svaka para
što si ukr'o gubala.
Kad to fino sve završiš
usidren te vapor čeka
da kiparskim ostrvima
rukom maneš izdaleka.
Nemoj neđe da pobjegneš
đe si pare ostavio
cipele ti Aćim Višnjić
usred Spuža ostavio.
Kad korakom otmenijem
umarširaš u Zabjelo
prugasto te, premijeru
čeka novo odijelo.
S' markama ste pohitali
da kupite sve odreda
ali narod Crne Gore
isprijeka sve to gleda.
U laži su kratke noge
izreka je naša stara
jer živjeti treba duže
ne od šverca i šićara.
I zato vam, eto, stiže
sitna knjiga od guslara
iz plemena Vasovoga
od Đukića Božidara.
Tamo đe je nekad, Milo
Raška, zemlja bila stara
od Bijoča, cio sjever
od Ljubišnje do Čakora.
A ti hoćeš Crnu Goru
da odvajaš od Srbije
to od Petra Cetinjskoga
nikom na um palo nije.
To jedino tebi, Milo
a i Slavku Peroviću
Crnoj Gori nož u leđa
iskopati srpstvu kuću.
Znaš li, Božji nesrećniće
koliko je nas ovamo
mnogo više nego što je
sad u Crnoj Gori tamo.
Zar Vukotić serdar Janko
sa toliko vitezova
krvav Božić proslaviše
rad' imena Srbinova.
Ginuli su sokolovi
braneć' srpstvu odstupnicu
a nijesu k'o vi što ste
nož zavukli u zadnjicu.
Pa gledajte ko će kome
nož u leđa da zabode
kuku tebe, Crna Goro
kakve imaš to izrode?
Tuži sestra Bratvićeva
ranjenijem glasom zove
i nabrajat' poče redom
Crne Gore vitezove.
Zove Marka Miljanova
Pavlovića kliče Peka
zove Jova Piletića
i Miljana Vukovoga.
Đe ste danas, zor-vojvode
Crnoj Gori ponos biste
a u vaše zlatno doba
ove jade ne viđoste.
Crna Gora uzvišena
sa Lovćena do Avale
svud je svoje kosti časne
razasula radi slave.
Zar vijenac ne bi Gorski
nauk svakom Crnogorcu
da zna svoje porijeklo
od prađeda prema ocu.
Ko se koga stiđet' treba
il' vi srpstva, il' vas ono
vašijem će kroz vjekove
vazda zvonit' sramno zvono.
Sa Cetinja i Lovćena
dignite se, kosti svete
pogledajte na izrode
koji Crnoj Gori štete.
Da vidite i čujete
ko su danas za nesreću
odrekli se svoje vjere
u nebrata našli braću.
Ne smije nas ništa čudit'
za prokletstvo što imamo
razum nama snagu daje
da u svemu istrajemo.
A vama će istorija
okačit' vas na stup srama
a vile će vjekovima
plesti vijenac opet nama.
Suđeno je odvajkada
dokle bude srpskog roda
prsiti se nikad neće
izdajnika i izroda.

Lako ti je Šćepan lažni
Crnoj Gori danas biti
kad te Filip Vujanović
sa Marašem dobro štiti.
Sad bi Milo s' Perovićem
da Miloša za nos hvata
da mu kažu: izdajniče
šta učinje od Murata?
Što te neko, jadan Milo
ne nauči od plemena
nego siješ sjeme mržnje
među svojim narodima?
Što bar jednom ne upita
rođenoga svoga oca
za vrline i karakter
uglednoga Crnogorca?
Da na oca barem ličiš
manje bi mi jada bilo
no na strica nesrećnoga
što je sluga bio, Milo.
Talijanski podanik je
u životu vazda bio
talijansku traku nosi
Crnogorce uništio.
Koliko je striko Blažo
Crnogorki zaplakao
koliko je jadne majke
u crninu zamotao?
Šušoviću, tužioče
prezime ti zbori ko si
jer sa Milom i tom svitom
uzmeš obraz Crnoj Gori.
Da junake s' Dubrovnika
ti pošalješ tribunalu
ali ne znaš, nesrećniće
ti sokoli kad ti banu.
Gromove ćeš s' neba čuti
od ovijeh sokolova
što krv svoju prolivaše
put Prevlake i Slanoga.
Dvadest i tri muške glave
Nikšićani sahraniše
u istome jednom danu
Šušoviću, nesrećniće.
Pa koliko Crnom Gorom
domova je ugašeno
i koliko male đece
bez očeva ostanulo?
Mjesto da im počast date
ti i Milo i Milica
prokleće vas majke njine
jer ste prave kukavice.
A ministri Crne Gore
kao što je Rakočević
majka mu je zakukala
dosta joj je, veli, pjesme
i Njegoša i gusala.
Još ti reče, mudra glava
Crnogorac Srbin nije
ima l' išta na svijetu
od te vjere odvratnije?
On s' Jevremom Brkovićem
na svijetu nema para
ostala je stara riječ
k'o budala školovana.
Kad bi ovo Njegoš čuo
i Nikola i Danilo
no od jada velikoga
u grob bi se prevrnuli.
Jesu l' ovo Crnogorci
ili neko drugo pleme
šta je ovo, Crna Goro
Crnogorci, kuku lele.
Rek'o bi ti Kilibarda
kada bismo na Komove
da se srpstvo mora čuvat'
kao čeljad u domove.
A ti danas s' Perovićem
i Hadžićem iz Rožaja
Crnu Goru da uništiš
sve oćeraš do belaja.
Sa Milicom čobanicom
Svetozarom i sa Milom
Crnogorce prevarite
i do vlasti doći silom.
A kletva bi Petra prvog
do neba se čula tada
šta je ovo s' Crnom Gorom
zar da u njoj srpstvo strada?
Zar ti ne bi, Maroviću
i tvoj sveti Karađorđe
k'o nevjerni kum Vujica
tebi glave ruse dođe?
U Stambolu posla glavu
sa Srbina velikoga
a ti hoćeš Momirovu
putem Haga prokletoga.
Zar ti ne bi divne glave
sa tvog kuma bilo žao
e dabogda, Maroviću
od gube se raspadao.
Krst i kumstvo od starina
to je bilo k'o svetinja
ko drukčije sve to radi
on je prava avetinja.
Posle kuma rod najpreči
šta ćeš reći kumčadima
na ruke ih svoje drža
kraj svetoga Vasilija.
Tebe neko od Latina
mora da je napravio
jer Grbljanin to nijedan
nikad ne bi uradio.
Ko na kuma ruku pruži
ruka mu se osušila
a ko kumstvo ne priznaje
od poganskog poroda je.
Oj, moj Milo, zar ne znade
Crnogorci šta sad rade
da se dobro pripremaju
i glasove pravom daju.
S' Podgorice i Berana
i Primorja i Pljevalja
od Nikšića do Bileće
glasati te, crni Milo
niko nikad više neće.
Privredi si crnogorskoj
očinskog joj goni oca
zar glas neko tebi da da
ima l' ludog Crnogorca?
Što su samo ravni tebi
ma jedino oni mogu
brzo će ti prema Spužu
ja vjerujem, dati nogu.
Nikad nije Crna Gora
jela hljeba s' prijekora
nit' će dati Crnogorci
svijeća ti je dogorela.
Crna Gora prepoznaje
zadajem ti tvrdu vjeru
ko je pravi Crnogorac
naš nesrećni premijeru.
Kuća mu je mnogo bolja
nego ikad što je tvoja
junaci su vazda bili
od ljudskog je, brate, soja.
Unuk starca Milutina
sa Mojkovca krvavoga
čije pleme mrijet' neće
dok je traga Srbinova.
Takav Crnoj Gori treba
od takvijeh praotaca
što hrišćansku lozu ima
kao Vuksan od Rovaca.
Lijep kao gorska vila
uman, bistar i pametan
kome nikad u životu
srpstvo neće da zasmeta.
Sa takvim će Crnogorci
u budućnost ići bolju
a ne neko ko zamišlja
da odvaja Crnu Goru.
Šta je bila Crna Gora
nego što je i Srbija
a Srbija Crnoj Gori
to je jedna familija.
Isti narod, iste vjere
a dva oka iste glave
potomci su Nemanjića
vazda istu slavu slave.
Na Kosovo išli skupa
do ostrva stigli Vida
nema toga koji može
ovaj narod svadit' igda.
Sad naprijed, braćo moja
upamet se, Crnogorci
da Njegoša ne brukamo
i vijenac njegov Gorski.
Dobro jutro, Crna Goro
dobro jutro, majko, rode
za srpstvo si život dala
dok si došla do slobode.

MILOMIR MILJANIĆ - JE L' OVAKO, BRAĆO CRNOGORCI?

Crna Gora prva je pjevala
ko to kaže, Srbija je mala
i tim skide veo s' istorije
da se s' krsta pjesma pjevat' smije
sa pjesmom smo mnogo bolji borci
je l' ovako, braćo Crnogorci?
Sa pjesmom smo u boj odlazili
iz bojeva Vaskrsom dolazili
vazda bjesmo gnijezdo slobode
jer smo narod međ' druge narode.
Imali smo Baja Pivljanina
i viteza Nikca od Rovina
koji smače silnoga ćehaju
mi nikada ne bijasmo raja
rođeni smo da budemo borci
je l' ovako, braćo Crnogorci?
Sad se pjeva širom Crne Gore
da Srbija ima svoje more
i da laže ko drukčije kaže.
Akobogda Srpska Republika
ključeve će držat' Dubrovnika
vaskrsnuće i Srpska Krajina
ispuniće sanak od davnina.
Pa će s' njima biti razgovora
složno srpstvo, prva Crna Gora
kome bilo milo ili mrsko
vratićemo srpstvu što je srpsko
onda ćemo sa drugima lako
Crnogorci, braćo, je l' ovako?
Tražit' svoje, to grehota nije
ni junačka krvca da se lije
nit' je grijeh nadati se ratu
za krst časni i slobodu zlatnu.
To je naša dužnost svekolika
pa nek' priča silna Amerika
i sa njome sve zapadne sile
što su vazda protiv srpstva bile
i ako su pomogle nekada
to zasluga Rusiji pripada.
Sa Rusijom i vjerom u Boga
nema srpstvo da se boji koga
Rusija je nad silama sila
je l' ovako, braćo moja mila?
Udruži se, pravoslavni rode
pa će biti sreće i slobode
nek' se barjak pravoslavlja vija
neka Sunce sa istoka sija.
Neka braća znaju da su braća
neka drugi kako hoće shvaća
nek' pobjede kao braća nižu
nek' se pjeva kada braća stižu.
Nek' odjekne pjesma stara ona
nas i Rusa trista miliona.

ĐORĐIJE KOPRIVICA - SRPSKI JUNACI

Miloš Obilić

Ginuli su vitezovi
čast je preča od života
od handžara bolje siječe
teška riječ i sramota.
Zar Obilić tome ne bi
strašan dokaz na Kosovu
kad krvavim mačem zdrobi
zlatnu krunu Muratovu.
O podvigu Obilića
sa gusala ječe strune
a kneževog drugog zeta
srpski narod i sad kune.
Proklet bio, Brankoviću
sa megdana što uteče
što Milošu ne da ruku
turskog cara kad posiječe?
Kada jurnu s neba, sine
oklopnike, što ne krenu
no Kosovo srpsko pamti
k'o najtežu uspomenu.
Pade carstvo Dušanovo
i luna krst pobijedi
nema vođe srpski narod
nema koga da slijedi.
A Milica Oliveru
svoju ćerku miljenicu
kao srpski harač posla
Bajazitu, turskom princu.
Zar dijete Lazarevo
da u turski harem ide
kao ženu sultanovu
da je njena braća vide?
Princeza je srbijanska
Olivera ponosita
sa čednošću i ljepotom
opčinila Bajazita.
Na koljena pred njim kleči
gleda oči u šejtana
ta boginja Afrodita
sultanija uplakana.
Ja dah sebe, na darjane
ti daj milost za Srbiju
ne dozvoli krvnicima
moju braću da ubiju.
Bajazitu srce mekša
dok ga moli ljepotica
i polako progovara
brišući joj suze s' lica.
Zbog tebe ću, carska šćeri
svim Turcima u inatu
srpski presto i slobodu
dat' Stefanu, tvome bratu.
I dok zlatna carska sablja
bude meni u kanlije
ti se ne boj za sudbinu
svoga roda i Srbije.
Despot Stefan Lazarević
časno služi svome rodu
kad je umro ugasi se
srpska nada u slobodu.

Karađorđe

Pet vjekova u Srbiji
vlast držahu Osmanlije
dok ustanak u Topoli
Karađorđe dig'o nije.
Vožd veliki bunu diže
da Turcima ne da mira
na sve strane boj se bije
ječe zvona manastira.
Nadaše se ustanici
bratskoj ruci iz Rusije
ali vapaj braće svoje
car moskovski čuo nije.
I ustanak pade prvi
al' se nada ne ugasi
da će dugog turskog ropstva
moći Srbin da se spasi.
Ognjem, mačem Porta uspje
opet Srbe da pokori
a veliki Bušatlija
sprema propast Crnoj Gori.
Đe j' vladika Petar prvi
u manastir što ga nema
pred vojskom je crnogorskom
Mahmut-paši doček sprema.
Za krst časni i slobodu
mi ginemo, starac reče
al' nemojte dozvoliti
Bušatlija da uteče.
A kada se boj završi
Crnogorci darivaše
svog vladiku Petra svetog
rusom glavom Mahmut-paše.
Tmurno nebo nad Balkanom
sijeku munje i gromovi
za slobodu opet ginu
hrabri srpski vitezovi.
Puče teški lanac ropstva
što Srbiju dugo steza
a vojvoda Miloš dobi
u Beograd presto kneza.

Njegoš

Bastioni slobode su
Crna Gora i Srbija
a s' Lovćena kao Sunce
mikrokozma luča sija.
I sa njome Rade Tomov
obasjao Crnu Goru
i vijencem je Gorskim spleo
njeno ime u lovoru.
Ni antički bog Apolon
nije ljepši od pjesnika
što sad Crnom Gorom vlada
u odori sveštenika.
Dok ga slavi sva Evropa
sa smrću se Njegoš bori
i zadnji put u Biljardu
Crnogorce svoje kori.
Što ste, braćo, oborili
k crnoj zemlji oči svoje
ne smijete suze liti
zbog prerane smrti moje.
Dva su vrha na Lovćenu
onaj veći ostavite
a na manjem, braćo moja
svog vladiku sahranite.
U buduća pokoljenja
rodiće se neko veći
nek' Štirovnik grob mu bude
u koji će mrtav leći.
Otad s' vrha Jezerskoga
đe orao gnijezdo vije
mitropolit Petar drugi
iznad Crne Gore bdije.
Pjenuša se Jadran plavi
sa burama dok se bori
kroz oluje sa Lovćena
mrtav Rade progovori.
Živi, moja Crna Goro
od mene ti prosta bila
prolivena krv junaka
s' kojom si se napojila.

Janko Vukotić

Pade Lovćen i Cetinje
crnogorska svetilišta
samo Janko Vukotiću
ne odstupa sa bojišta.
Na dan kad se Hristos rodi
u snijegu i u ledu
on sa svojom divizijom
još vjeruje u pobjedu.
A pobjeda za njih znači
izdržati bar tri dana
dok odstupe srpske trupe
Albanijom do Jadrana.
Crnogorci Božić slave
a na Tari Švabe stoje
dok badnjaci gorijahu
serdar borce hrabri svoje.
Mi moramo izginuti
vojnicima svojim reče
znajte da je sinoć bilo
naše zadnje Badnje veče.
Kad Mojkovac bude pao
ni nas više neće biti
neka znaju švapske trupe
da nećemo odstupiti.
Jer je naša dužnost sveta
da ih ođe dočekamo
i da vojsku srbijansku
od pokolja sačuvamo.
Kad Vukotić ovo reče
na noge se vojska diže
a kapetan Đurišiću
komandantu priđe bliže.
Riječ svoju dajem tebi
ja u ime svih vojnika
ođe Švabe proći neće
pa svi da su od čelika.
I tri dana Crnogorci
ginuli su bez uzmaka
je li iđe više bilo
takvih ljudi i junaka?
Heroizam sličan nije
istorija zapisala
da se za spas jedne vojske
druga vojska žrtvovala.

Gavrilo Princip

Sarajevskim ulicama
austrijske stoje čete
Ferdinanda pozdravljaju
dok kočije carske lete.
Nadvojvoda bješe doša
Herceg-Bosnu da obiđe
usred grada pozvao je
Poćoreka da mu priđe.
Velikoga generala
sa kojim se Carstvo zori
dok odjednom s' revolverom
pred njime se Princip stvori.
Ka grom s' neba pištolj puče
pade Franjo kraj Sofije
ni Gavrilu da se spasi
dozvolila straža nije.
Kao gladni gorski vuci
nasrnuše na junaka
da ga živa iskidaju
noževima sa pušaka.
O, kakve je sve strahote
kroz tamnice Monarhije
izdržao vitez gordi
dok u muke umro nije?!

BOLNA ISTINA O SREBRENICI

Gledam nebo iznad Srebrenice
manastiru despotovo lice
u tišini svetog manastira
od tamjana i od miomira
suza moja molitvu pokreće
za istinu, ako Bog da sreće.
Goran Zekić, viteškoga soja
odabran je za novoga boja
okupio Srbe iz Kravice
iz Kravice, cijele Srebrenice.
Poslanik je on i triput bio
zato ga je narod prigrlio
da ga čuva od novih ubica
SS Handžar, krvavijeh zlica.
A u zoru devedeset druge
prvi maja te godine sudnje
rujnu zoru, kad se Sunce budi
pucaše mu u junačke grudi.
Ubila ga banda odabrana
od ustaša i od partizana
srpskog roda najveći krvnici
krvavijeh ruku nasljednici.
Pavelića i Josipa Broza
rog ne laže, ako laže koza
jer poljubac jedan drugom dade
Mile Budak i Moša Pijade.
U zatvoru trideset i pete
da se srpskom rodu oni svete
zatražiše pomoć od đavola
da razruše gnijezdo sokolova
slavne loze Karađorđevića
nasljednika svetih Nemanjića.
Zekiću, vođo Srebreničana
moj saborče iz prvijeh dana
ovu pjesmu pišem zbog istine
ko te ubi, znameniti sine?
Ubi tebe unuk handžarovca
odabranog Julovog pitomca
Naser Orić, perjanik i dika
najvećijeh srpskih izdajnika
Milošević Slobe, Baba Jule
kopiladi Drljević Sekule.
Zlo se sjeme sa još gorim koti
pa Srbiju vode idioti
zločinačke bande pokoljenja
da Srbinu ne bude spasenja.
Zlo čineći, dobru se nadaju
svako malo k'o muve padaju
srpski narod u propast turaju
s' terorizmom oni se kurvaju
sreću traže u krvavom novcu
a krv piju bratu i sinovcu.
Mjesto da se mole dragom Bogu
ti oružje prodaju i drogu
od ISIS-a, Sirije, Libije
krvav novac stiže do Srbije.
Braćo moja, blagoslova nema
od zločinske ruke i koljena
Baba Jula crni obred sprema
crni đavo nit' spava nit' drijema.
Obuči ih na planini Tari
nit' za obraz, nit' za ugled mari
iza leđa Mladićevoj vojsci
debeovci i vojni kosovci.
Bez ugleda i bez časti vojne
pohvataše muslimane brojne
pobiše ih svezanijeh ruku
na sramotu i na srpsku bruku.
Da od žrtve naprave dželata
i od Srba naklanoga vrata
načiniše zlotvore, ubice
eto kako čine izdajice.
Da budemo prezreni od svijeta
a Julovac Beogradom šeta
za njih nema pravde niti suda
pa prodaje za bubrege muda.
Braćo Srbi, vi pamet u glavu
povratite prađedovsku slavu
nek' se vaša zasijaju lica
riješite se bande i ubica.
Pohapsite i u zatvor s' njima
da se svijetli obraz u Srbina
čast i obraz od svega su preči
zapamtite one mudre riječi.
Koje reče Ferizović stari
o junačkoj časti i naravi
na suđenju Šćepanu serdaru
na bijelom Mušovića haru.
Kako kori age i begove
da ne blate svoje prađedove
svezana je lako pogubiti
a još lakše ugled izgubiti.
A osveta bratska kad vas muči
što se koji od vas ne odluči
da serdara pod oružjem srete
jer junaci junački se svete?
Mudro zbori, te zadobi slavu
i sačuva serdarevu glavu
sad ga slave preci i unuci
poštuju ga i Srbi i Turci.

VUKOTA GOVEDARICA - KAPETAN MILORAD POPOVIĆ

Da zapjevam, s' mukom, rodu mome
o velikom junaku srpskome
o sivome od sokola tiću
Miloradu slavnom Popoviću.
Što bijaše srpskom rodu nada
rodio se iznad Gacka grada
na Dražljevu, selu glasitome
na ognjištu srpskom junačkome.
Brzo lete dani i godine
raste sivi soko sa planine
sve vrline velikoga oca
barjaktara, dičnog Hercegovca.
Vojskovođe, solunskog ratnika
zakletoga kraljevog vojnika
Milorad je mladi slijedio
Gospod mu je dragi podario.
Svu ljepotu ovoga svijeta
nije bilo ljepšega momčeta
u cijelome gatačkome kraju
a mlade se cure otimaju
koja će mu svoju ljubav dati
i njegovom đevojkom se zvati.
U Beograd, glavni grad Srbije
upisa se na vojne studije
i pristupi u kraljevu gardu
nije bilo ravnog Miloradu.
Po ljepoti, poštenju i znanju
i njegovom vojničkom držanju
pa bijaše pogledati dika
Popovića, mladog poručnika.
No kad Hitler, fašista prokleti
krenu da se pravoslavlju sveti
u tom teškom krvavom vremenu
Srbija se nađe u plamenu.
Milorad je u to teško doba
prvi megdan vatreni oproba
k'o komandir konjičkoga puka
junački se s' fašistima tuka.
U beskrajne banatske ravnice
a brojnije švapske jedinice
i njihova sila i tehnika
primoraše srpskog poručnika.
Da se s' vojskom Pančevu povlači
jer nadiru ljuti osvajači
što za pravdu i milost ne znaju
krv nevinu srpsku prolivaju.
Pa kad zemlja bez vlade ostade
a vojska se razbi na komade
Popović se našao na muku
zar da gleda skrštenijeh ruku?
Kako zemlja svetosavska gori
Milorad se sili ne pokori
to mu kuća i ponos ne daju
pa se vrati svome zavičaju.
I zakle se na krst i svijeću
srpsku vjeru ja izdati neću
krst će časni izronit' iz mraka
putem mojih slavnijeh predaka.
I ja ću poći, sa vjerom u Boga
u odbranu srpskog roda moga
Gačane ću pod oružje dići
pravi Srbin pod krunu će prići.
Ali ne bi što Milorad želi
nesrećno se srpstvo podijeli
pa brat brata ubijati stade
Bože dragi, šta to Srbi rade?
Jesu li to ostali bez uma
đe kum svoga da ubije kuma
đe da otac puca u dijete
jada srpskih i sudbe proklete.
S' jedne strane Savez komunista
onih što su pljunuli na Hrista
na krst časni i srpske svetinje
na sve čim se srpski rod zaklinje
na svetoga Savu i na Boga
zar šta ima strašnije od toga?
S' druge strane svaki Srbin pravi
pod Dražinu komandu se stavi
da se bori za kralja i krunu
da ih stari predaci ne kunu.
Nego da ih do nebesa slave
u te teške dane i krvave
Gacko polje, slavno od davnina
dočekuje ravnogorskog sina.
Gorskog zmaja đenerala Dražu
i njegovu ravnogorsku stražu
i majora Pavla Đurišića
pukovnika Baja Stanišića
i vojvodu Petra Baćovića
i ostale četničke prvake
sve birane ljude i junake.
Kod bijele kule Bogdanove
tu đeneral svoje sokolove
upoznava sa ratnijem planom
do pobjede borbom neprestanom.
Bog i pravda na našoj su strani
braćo moja, ponosni Gačani
danas mi je pozdraviti dika
Popovića, mladog poručnika.
Što od boja i smrti ne preza
zato ovog srpskoga viteza
proglašavam ja časa ovoga
komandantom korpusa prvoga.
Nevesinjsko-gatačkih četnika
a Perišić popa, ustanika
za četničkog postavljam vojvodu
svi za srpstvo, kralja i slobodu.
Od tog dana, pa do kraja rata
pod komandom hrabrog komandanta
nevesinjsko-gatački četnici
u svakome boju i prilici.
Za krst časni hrabro vojevaše
poklekoše pred njima ustaše
i ostale Hitlerove sluge
a u julu četrdeset druge.
Milorad je, po ratnome planu
nadirao s' vojskom ka Jadranu
kod Makarske srpski barjak povi
orden kola s' mačevima dobi.
Koji krasi najviše junake
uz njega su uzdanice jake
to priznanje i njima pripada
a u bici kod Prozora grada.
Đe su bile borbe najstrašnije
Popoviću ravnog bilo nije
u junaštvu i ratnoj vještini
tako Srbin služi otadžbini.
U grudima srce mu je lavlje
samo da se spasi pravoslavlje
ideje je jedna i jedina
bila toga velikog Srbina.
A da nije pravi vitez bio
zar bi orden za hrabrost dobio
Karađorđa, vožda velikoga
za krst časni, a s' vjerom u Boga.
Pružila se vjekovna prilika
da se stvori Srbija Velika
i obnovi carstvo Dušanovo
ali đavo dođe po njegovo.
Okrenuše leđa saveznici
a Titovoj mračnoj politici
pružili su pomoć svekoliku
Hitlerovom ljutom najamniku
to ohrabri Broza i Partiju
pa u crno zaviše Srbiju.
Posle toga sloma četničkoga
i velikog raskola srpskoga
Milorad je s' dijelom svojih trupa
preko Bosne kren'o da odstupa.
Mrka lica prekrile im brade
zamisao njihova propade
nastupaše iskušenja teška
pa morade ta vojska viteška.
Krenut' dalje, tamo put zapada
tinjala je još poslednja nada
saveznici da im pruže ruke
kroz golgotu i velike muke.
Probiše se do Lijevča polja
đe ih strašna zadesi nevolja
oko njih se crni obruč steže
a ustaše krvožedne reže.
Udariše s' nekoliko strana
a sa leđa horde partizana
mučki juriš na četnike čine
otpadnici svoje otadžbine.
U krvi je sve Lijevče polje
Bože dragi, srpske li nevolje
nije šala, dvanaest hiljada
tu srpskih junaka nastrada.
Izginuše četnički prvaci
razbiše se krstaši barjaci
utihnuše puške najsvjetlije
još Popović boj krvavi bije.
Teško ranjen, ali otpor dava
momačka mu snaga malaksava
dvaput ranjen u pola je sata
pa doziva svog Dušana brata.
Ljute su me osvojile rane
preklinjem te, ubij me, Dušane
stegni srce, a skrati mi muke
jer živ neću dušmanu u ruke
grijeh nije, jedinog mi Boga
ne postoji izbora drugoga.
Ali Dušan Miloradu zbori
iz bijela grla progovori
oprosti mi, moj veliki brate
ruku podić' ja ne mogu na te.
Vidi moje crne pogibije
đe brat brata moli da ubije
zar šta ima strašnije od toga
mora gledati brata rođenoga.
Sva u krvi, sa dušom se bori
a Milorad svom rođaku zbori
nategni mi pištolj, Milomire
jedanput se živi i umire.
Milomir se našao na muku
a rođaku dodade u ruku
šta sve snađe u život čovjeka
a Milorad ni časa ne čeka.
No revolver nasloni na čelo
tren vječnosti dok klonu tijelo
a duša se na nebesa vinu
vječna slava gatačkome sinu.
Njemu ime umrijeti neće
dokle gore pod Ostrogom svijeće
dokle zvone zvona sa Dečana
dok je srpstva i dok je Gačana.
Srpstvo će ga slavit' do vječnosti
Bog veliki nek' mu dušu prosti.

VUKOTA GOVEDARICA - BOSANSKA GOLGOTA

Beograd su zauzele
savezničke jedinice
a Jadranom plavim plove
savezničke krstarice.
Po Balkanu, zemlji rata
pregone se silne vojske
a četnici pomoć traže
sa pučine plave morske.
Nadaju se u Engleze
saveznike svoje stare
pod bedeme od Trebinja
muški ginu i krvare.
Dok četnici kralju kliču
i na švapske šance lete
sa leđa im udaraju
nevjernika brojne čete.
O pomoći savezničkoj
pravoslavlju nema zbora
a Srbiju teror steže
bezbožnika i zlotvora.
Kad ostaše vjerni sami
među dvije vatre ove
Mihailović knjige piše
na četničke vitezove.
Sokolovi moji smjeli
više nama nema nada
da će bratska pomoć stići
iz Londona, đe je vlada.
Ko će znati šta se zbilo
na obale Temze vode
te sve naše, pa i kruna
nejasnijem putem ode.
Ostali smo, braćo, sami
kao Hristos na raspeće
od prokletog Teherana
okrenu se kolo sreće.
Bez pregnuća viteškoga
junak nema slasne smrti
pa sa puškom, ravnogorci
put k slobodi nek' se prti.
Sve četničke jedinice
prema Bosni neka kreću
ni u ove sudnje dane
ostavit' vas same neću.
Kako koja knjiga stiže
četničke se vojske kupe
i hitaju da što prije
u Dražine stignu trupe.
Kada sudnji danak stiže
neumrle vojvode
i sa pjesmom mrijeti žele
no da grešni zemljom hode.
Draža lično kren'o svoje
srbijanske jedinice
na obale Drini saće
preko Mačve i ravnice.
Od Komova do Somine
Pavle dig'o svoje čete
i on poš'o da u Bosnu
đenerala svoga sretne.
Od istočne lomne Bosne
i od zemlje hercegove
Baćović je Petar kren'o
ubojite vitezove.
U planine oko Gacka
poneka se puška čuje
to brat bratu provizira
smrtni pozdrav uručuje.
Sa Trebinja vraćaju se
dva jurišna bataljona
ne bi vojske niđe bolje
u krvava doba ona.
To su momci odabrani
duge kose, crne brade
sve birani po junaštvu
od četnika iz brigade.
Đe su bili i stizali
potoci su krvi tekli
mar junački kao niko
na pušku su oni stekli.
Čovjek više nije čovjek
kad poljubi ruku sili
ali časno poginuti
junaku se više mili.
Za četničke branioce
u gradove nema spasa
put golgote i stradanja
kreće vojska gorostasa.
Nevesinjski korpus krenu
pod komandom Popovića
preko Borča Foči stiže
prije zime i Božića.
Pop Perišić s' četnicima
sa granice Crne Gore
na obalu Ćehotini
banu noću, prije zore.
Tu roždestvo oca Hrista
proslaviše čete ove
pa Popović dalje krenu
ravnogorske sokolove.
Još im hljeba ječmenoga
u šarene torbe ima
pa ponosno gaze gore
pod krstaškim barjacima.
Zima stisla i snijeg pada
i stoljetne lomi gore
a iz grla četničkijeh
viteške se pjesme ore.
Pop kazuje stare priče
i sokoli svoju četu
na Bibliju, preko puške
ukrstio bajonetu.
Ovo zavjet neka bude
ravnogorci, braćo draga
da brat brata izdat' neće
kad malaksa naša snaga.
Dok četnici s' Gacka slavna
planinama snijeg gaze
gorske vile kazuju im
tajne staze i prolaze.
Hrabre ove jedinice
iscrpljene, gole, bose
ali barjak ravnogorski
ponosito viju, nose.
I dok gaze bespućima
putokazi svježi stoje
to su humke od četnika
neprebolne braće svoje.
Pregaziše pro planina
srednje Bosne ponosite
dok Vučjak ugledaše
i po njemu jele vite.
Ispod grana od jelika
logoruju male čete
vojničke im teške misli
ka ognjištu rodnom lete.
Hercegovci kad stigoše
braći bratski pozdrav daše
i tu oni pod komandu
Đurišića Pavla staše.
S' Vučjaka Draža vrati
šumadinske jedinice
a Đurišić dalje krenu
niz bosanske kasapnice.
Polovina minu marta
bojevi se ljuti biju
po gorama bosanskijem
Hercegovci kosti siju.
Pa neka se ubuduće
to proljeće smrti zove
što pokosi kao snoplje
ravnogorske sokolove.
Prkosnije nego ikad
četnički se barjak vije
dugi šinjel ispred sebe
tifusarsko tijelo krije.
Ali ove mučenike
krst nadanja neki vodi
i stigoše u ravnice
na domaku Savi vodi.
Oj, varljiva Posavino
što u tebi hljeba nije
što nijesi rodna, plodna
kao što si bila prije?
Sad četnici gladni gaze
kroz prostrane tvoje njive
zar o čaši mutne vode
da junaci ovi žive?
Od Vrbasa do Kozare
Lijevče se polje zove
tu junačka sreća stara
iznevjeri vitezove.
A po polju izlomljene
jedinice duge kose
na nosila i na ruke
nepokretnu braću nose.
Tu ranjeni na gomile
pod ranama smrtnim pište
a tifusar u groznici
čašu jednu vode ište.
Nema niko da pomože
ni da pruži bratsku ruku
ravnogorci na golgoti
podnosahu strašnu muku.
No u selu Seferovci
kad je crna noćca pala
ustaška se tiho vojska
konačištu prikradala.
A kad crna zora puče
ustaški se plotun osu
krv gatačkih jurišlija
u posavsku zemlju prosu.
I Blagoje Tepavčević
komandant je s' njima pao
što je primjer neumrli
pregalaštva mlađim dao.
U Kukulje sahraniše
sedamnaest jurišlija
na njihovim grobovima
slobodarska luča sija.
Još krv palih jurišnika
sledila se u njih nije
a po polju širokome
boj krvavi već se bije.
Pa Popović čete krenu
u odsudnom času tome
da ustaško utvrđenje
na zapadnom šancu lome.
Od Mašića do Viljusa
sve je vojnik, do vojnika
ukopani u rovove
do tenkova od čelika.
Tvrđi šanci još su bili
na Bardanjoli i brdice
dok Popović hrabro viknu
za mnom, moje jedinice!
Polećeše Hercegovci
na tenkove, golih grudi
strašna ura sudnjeg doba
u četniku snagu budi.
I tu oni prolomiše
ustaškijeh osam breša
krv četnika s' Gacka polja
sa zemljom se pomiješa.
No kada se posle boja
tu skupiše jedinice
među njima bilo nije
Perišića Radojice.
Đe i kako taj vojvoda
da počiva vječno osta
dok se sazna i utvrdi
proteći će vode dosta.
No četnici kad minuše
potkozarska prva sela
njih je ognjem iz pušaka
partizanska vojska srela.
Krvavi se obruč spuči
oko Pavla i četnika
nego otkud da se na njih
sruči sila ovolika?!
To će neko nekad reći
i skinuti veo tame
da su crni i crveni
dva sječiva iste kame.
I tu četnik do četnika
u juriše stalne pada
dok raniše puške dvije
Popovića Milorada.
Partizanska i ustaška
njega zrna izlomiše
a kad soko sivi viđe
da života nije više.
Na vitešku smrt je preg'o
i prekrati život sebi
da u ruke krvoloka
zapadnuo ropstva ne bi.
I tu neđe, pod Kozaru
ostale su njemu kosti
Bog četničkom komandantu
neka časnu dušu prosti.
Sedamdeset, a i više
Gačana je, toga dana
braneć' mrtvog komandanta
dopadnulo smrtnih rana.
Kopali su po tri brata
u grobnicu jednu crnu
zaludu će čekat' majke
da se njima đeca vrnu.
Strašni grijeh vapijući
s' Lijevča se k nebu diže
iznemogle i ranjene
krvoloka kama stiže.
Lijevče je, pusto polje
pritisnuo leš do leša
k'o Kosovo, kad je Lazar
u nebesko carstvo preša.
Boj se bije i četničke
bolne miš'ce malaksaju
šta da čine, sad vojvode
među sobom vijećaju.
Tu Sekula Drljeviću
ubijedi srpske vođe
da četnička vojska mirno
kroz Hrvatsku sa njim prođe.
Ko se topi, i za slamku
najtanju se, kažu, hvata
a ta slamka sad je ruka
svoga brata, a nebrata.
I nebesa nad Kozarom
nad sudbinom roda plaču
a Drljević pod nož vodi
iste vjere, svoju braću.
To Sekula, što bez nade
primi mitske srebrnjake
proda dušu, posta Juda
izda Hrista, div-junake.
U Gradišku, u ustaške
kazamate crne ove
na mukama umoriše
sve birane vitezove.
Sad četnici, kud će, šta će
nema Pavla živa više
nema Petra, nema Mirka,
Zaharije i Dragiše.
Svi su oni, iz tih muka
u nebesko carstvo došli
preživjeli s' polja muke
na dvije su strane pošli.
Jedni nazad pohitaše
u kamene rodne gore
da se s' puškom za opstanak
i slobodu rodu bore.
Drugi dalje nastaviše
putem smrti i golgote
od Gradiške do Koruške
ostavljahu svi živote.
A kada su već mislili
da slobode zora svanu
na granice austrijske
zadnja nada, u spas, planu.
Tu onoga, što umače
i englesku bazu nađe
ponovo će nešto teže
od Lijevča da ga snađe.
A Englezi, kako samo
bezbožnički oni mogu
kao đavo kad izdava
okrenuše leđa Bogu.
Pričajući o slobodi
i o časti njine krune
vratiše ih, da sa njima
partizani jame pune.
Od Kočevskog crnog roga
do Zidanog kletog mosta
jedna vojska besmrtnika
u bezdane jame osta.
Grob bez groba, tu je naš'o
ravnogorski četnik brojni
u porazu, bez poraza
izgubiše sastav vojni.
Ko izdade ravnogorce
kazivaće tajni spisi
ali grijeh ovaj, zna se
o engleskoj duši visi.
A u šume slovenačke
i sad čovjek da zađe
u klisure i u jame
brzometku pušku nađe.
Tu, pod njome, kostur trune
neznanoga ravnogorca
što je u boj, za krst, stiz'o
do Soluna i Mojkovca.
S' Prokletija, pa do Alpa
arhanđeli s' neba vide
put krvavi, kud pod krstom
ravnogorski vojnik ide.
A na tome putu smrti
leži polje krvi malo
što je zemlju s' nebesima
radi sebe posvađalo.
Oj Lijevče, polje smrti
duboke su tvoje rane
još krv palih vitezova
gavranova jata pjane.
Još po tebi, kada ore
izorava čovjek kosti
i da li je Gospod mog'o
krv toliku da oprosti?!
Pa, nevjerni partizani
krv će vaše ruke prati
za krvave vaše jame
srpski narod mora znati.
Jer ko pamti šta je bilo
u pamet je mnogo više
po istini i po pravdi
istorija neka piše.
A na groblja besmrtnika
neka vječno gore luče
nad sudbinom ravnogorstva
pokoljenja nek' se uče.

VUKOTA GOVEDARICA - JUNAČKA SMRT MILANA TEPAVČEVIĆA

Spremile se vojske dvije
da ratuju na dva kraja
jedna brani svoju zemlju
druga ide da osvaja.
Ona prva srpska bješe
ona druga, dobro zna se
koju kame i maljevi
mjesto drugih znaka krase.
Uniforme crne boje
obukao bješe svaki
a na kapi, đe je mjesto
bilo posle petokraci.
Stajalo je obilježje
savijeno na "U", slovo
što je Ante u Zagrebu
sa Josipom Brozom kov'o.
Kad su savez potpisali
što će isti smis'o imat'
ratovati protiv Srba
silovati i otimat'.
Joža ode u Srbiju
da oproba svoje kame
a Pavelić 'vamo bliže
da bezdane puni jame.
Od Neretve, pa na istok
sa legijom Crnom zađe
i evo ga, na Trojice
u Gacku se ravnom nađe.
Tu ga muški dočekaše
hrabre srpske jedinice
pod komandom sveštenika
Perišića Radojice.
Gore sela, gori zemlja
pljačkarinu Turci vuku
jame, brave i razvlače
Srbinovu tešku muku.
Oru bombe pusto polje
a kuršumi kao ose
kidisali na sve strane
i živote ljudske nose.
A Srbin se ušančio
pa slobodi svojoj kliče
dok u trenu, k'o iz zemlje
Tepavčević Milan miče.
Prepoznao junak bješe
ko ustašku vodi kliku
pa doviknu Pospišilu
svome starom poznaniku.
Dobro doš'o Gacku mome
pozn'o sam te izdaleka
a 'vamo te, s' ove strane
Tepavčević Milan čeka.
To je onaj Milan s' kim si
kadar vojni odslužio
pa zar sam te tijeh dana
nečovještvom zadužio?
Ti mi psuješ mrtva kralja
i prijetiš rodu mome
a ja za čast otadžbine
poručujem ujku tvome.
Jesam mrijet' naumio
i toga se neću proći
ali ću ti, prije toga
ođe danas glave doći.
No se spremi za megdana
i strojnicu puni svoju
ja ću prahom potprašiti
kremenjaču, pušku moju.
Obuvače ja pritegnuh
pa me pravo tebi eto
nijesam se poodavno
na megdanu ni s' kim sret'o.
A ti Bogu pomoli se
na biljegu meni 'vamo
da s' pušaka jedan drugog
Pospišile, pogledamo.
Zazor bješe ustašama
čuti riječi strašne ove
jer su znali šta će biti
kad na megdan Srbin zove.
Gledaše se, a Pospišil
iz zaklona svoga usta
pa se onda prsimice
sa solunskim borcem đusta.
Onda oganj na strojnicu
u rafale vrele dade
ali Srbin pod udarom
od olova tog ne pade.
No iz svoga džeferdara
olova mu vrati vruća
i pogodi smrtimice
dušmanina, posred pluća.
A kad ga je ispratio
da na zemlju prvi padne
snage više, na bojištu
da se bori, ne imade.
Zemlji kleče, a u šake
ustaškoga vođu steže
da s' bojišta krvavoga
s' ustašama ne pobježe.
I tu junak dušu pusti
a Somina suze proli
jer ne moga pogibiji
svog junaka da odoli.
Istorija, kad pisaše
Milanove ove hice
borbom svojom proglasiše
partizanske jedinice.
I dugo je potrajalo
po'' vijeka i još više
kad nepravdu ovu ljutu
naučnici ispraviše.

NIZ HERCEGOVINU

Il' se herceg iz grobnice diga
il' Strahinić sa Kosova stiga
ili Tvrtko Kotromanoviću
nije nego Peko Pavloviću.
Zareka se knjazu na Cetinje
da će otet' varoš Nevesinje
raskopati dvore Ljubovića
i u Borču Kulu Fazlagića.
To je bilo u prošlome vijeku
glas dopade Pavloviću Peku
sila turska kreće od Bileće.
Svi hajduci Peka poslušaše
na sigurne konje pojahaše
uzja Peko pretila đogina
strašan kao Nikac od Rovina.
Pored njega soko, siva ptica
na doratu vojvoda Sočica
ko je s desne vojvodine strane
to je Adžić Vule kapetane
do serdara Gagovića Mira
nema sultan tri takva vezira.
Ko je onaj, alat što mu skače
ono ti je Ramović Novače
poznaju ga i Srbi i Turci
po handžaru i krvavoj ruci.
A koji je ono pored njega
pod njim kulaš bez iđe biljega
britku sablju stavio na krilo
ono ti je pop Jovović Milo.
Po ođelu i krvavoj đordi
ne naliči popu no vojvodi
nema krsta niti petrahilja
nego sabljom Turke blagosilja.
Bradu brije dok boj ljuti bije
jer mu vjera i crkva ne dadu
Turke sjeći, a nositi bradu.
Ko je onaj, pješke na opanke
što je mnoge ojadio majke
vučki ide momačkijem hodom
a britkom se podramio đordom
u Mostar bi stiga dok zahladi
kako mu se pješke ne dosadi?
Konja nema koga Srbin drži
da se pod njim može da održi
to je junak s' krvave poljane
jest Guzina Boško kapetane.
Do njega je druga poglavica
Zirojević barjaktar Jovica
za zasluge alaj-barjak dobi
Zirojević, a da drugi ko bi?
Pa pogledni onoga deliju
koji jaše vitu bedeviju
nosi glavu spremna gospodara
da zaštiti Prodana Rupara.
Pored njega Remetović stari
što u Stambol za cara ne mari
pa četiri gatačke vojvode
ima li ih u druge narode?
Takvi ljudi ne nađu se često
koji mogu uzdrmati prijesto
Zimonjiću i Kovačeviću
Radoviću i Ljubibratiću.
Pa pogledni onoga junaka
iz Bijele sela, iz Drobnjaka
tri godine ide u jajoše
i Turci mu ništa ne mogoše
no odmetnu sirotinju raju
da Turcima harače ne daju.
Nema kaur brade ni brkova
jaše junak manita mrkova
zlatne toke nosi na prsima
što su bile Sekanića Sima
i džeferdar Zlatanića Avda
što je kupljen nasred Carigrada.
To je Kekić Jovo kapetane
pored njega Roćen Milovane
to je ljuta iz Prisoja guja
posjeka je Tanovića Muja.
Komandanta od Goranska grada
što je raji mnogo zad'o jada
i posjeka Stankova Stevana
na Grahovcu, polju od megdana.
Pa pogledni sivoga sokola
komandira Šćepanović Šola
nema ljepše glave crnogorske
koliko je glavara i vojske.
Kad pogibe Šćepa na Presjeku
šćahu Turci da ga posijeku
njega Šole unese na pleći.
No im nema orla sa planina
Milisava, Stanojeva sina
no je osta s' toliko junaka
u gomile mrtvijeh Turaka
i eno mu junačke grobnice
na visoko brdo Ledenice.

ĐORĐIJE KOPRIVICA - SRPSKIM VITEZOVIMA, BARJAKTARIMA GATAČKE BRIGADE MILANU I DUŠANU TEPAVČEVIĆU

Tamo đe se za krst gine
đe slobode luča sija
đe se međe dva plemena
Gacko ravno i Golija
đe orlovi sa Orline
šire moćna krila svoja
đe junaci rađaju se
za viteškog spremni boja.
Đe je obraz iznad svega
a svetinja riječ data
đe se vazda u nevolji
naslanjaše brat na brata.
Još dušmani srpski pamte
Kamenjače i Kazance
koji trpjet' ne htjedoše
sramotnoga ropstva lance.
Na vratima Crne Gore
najstrašnije pamte dane
kad kretahu osvajači
preko Duge opjevane.
Tu je svaka stopa zemlje
ljudskom krvlju natopljena
tu je svaki kamen vrlo
iz prošlosti opomena.
Tu je bratstvo Tepavčević
opstajalo kroz vjekove
i davalo srpskom rodu
najsmjelije vitezove.
Od starijeh puškonoša
do junaka novih dana
dva viteza Mihajlova
braću Duška i Milana.
Dva sokola s' Kamenjača
koji nikad neće mrijet'
zajedno su nastanuli
i na ovaj došli svijet.
Na majčinom toplom krilu
od sokola rastu ptići
koji će se u visine
đe im i jest mjesto dići.
U čestitoj srpskoj kući
uz gusle su odrastali
i na vrelu duhovnome
mlade duše napajali.
Pa su dobro upamtili
ko su, šta su i od koga
viđelo se da u njima
ima gena junačkoga.
A njihovi slavni preci
pod krunom su vojevali
za krst časni i za kralja
živote su svoje dali.
Od Blagoja bolji junak
roditi se mog'o nije
Tepavčević s' Kamenjača
vodi srpske jurišlije.
Vojskovođa ratni slavni
što od smrti prez'o nije
vazda prvi s' Gačanima
đe junačka krv se lije.
Na Lijevču, polju smrti
sudilištu četničkome
Blagoje je hrabro pao
dok je klic'o kralju svome.
Za ideju istu ginu
Blagojeva još dva brata
viteški je Dušan pao
u borbama oko Gata.
A Milan je poginuo
u odbrani svoga sela
ali kuća obnovi se
i podiže iz pepela.
Pa Mihajlu Bog podari
tri sokola, tri delije
a momaka od njih ljepših
nadaleko bilo nije.
Imena im ponoviše
Milan, Dušan i Blagoje
sa ponosom da ih nose
i da slave pretke svoje.
Pa će braća nastaviti
da slijede put predaka
a šta drugo može biti
nego junak od junaka?

Delije su to momačke
dika ih je pogledati
a kamoli u plemenu
i u bratstvu svom imati.
U Gatačkom ravnom polju
u tom vaktu, a i prije
u momačkim vještinama
njima ravna bilo nije.
Da momačkog skoka skoči
i s' ramena kamen baci
viđelo se da će biti
vitezovi i junaci.

A vila je sa Somine
krilima se svojim klela
ljepše momke još da nije
u vijeku svom viđela.
Dok lijepe Hercegovke
i Gačanke, cure mlade
u Milana i Dušana
polagahu svoje nade
no momačke divne dane
rat će brzo pokvariti
jer će opet na krst časni
mračne sile udariti.
Narodu se srpskom opet
istrebljenje strašno sprema
u krvniku starom nikad
prijatelja novog nema.
Zabluda je dosta bilo
iz nesrećnog prošlog rata
pod jedan je barjak srpski
složno stao brat uz brata.
Otadžbina u boj zove
nastupiše ratni dani
među prvim na oružje
ustali su Kazančani.
I braća se Tepavčević
pripremaju za megdana
na put ratni ispraća ih
plemenita majka Stana.
A na gredi iznad kuće
mitraljez su oprobali
u rukama momačkijem
kao živa munja pali.
U junaka na oružje
nikad rđa pasti neće
dođe vakat da se u boj
za krst časni složno kreće.
Sa Brljeva ustaničkog
kreću srpske jedinice
tu je pukla prva puška
šestog juna, na Trojice.
Na ratištu trebinjskome
prvi megdan oprobaše
i od tada boj nijedan
bez njih proći ne mogaše.
U venama njihovijem
prađedovske krvi ima
stopu srpske zemlje neće
da prepušte dušmanima.
Nema dana bez megdana
i da neko ne pogine
dok Hrvati napadaju
od Mostara i Čapljine.
S' Osojnika i Brgata
tuku teške haubice
s' ustašama boj se bije
oko tvrde Mokošice.
A gatački sokolovi
od junaštva čuda čine
Srbinu je čast najveća
stat' na branik otadžbine.
Od Srbina niko veće
na megdanu srce nema
a Milan se Tepavčević
za akciju jednu sprema.
Kroz ustaške položaje
pod okriljem tamne noći
u Rijeku dubrovačku
Tepavčević sam će poći.
Ne bi tuda urizik'o
nekad Miloš na ždralinu
no je srce k'o Somina
tom velikom Gačaninu.
K'o da ima sto života
poginut' mu nije žao
četiri je šahovnice
s' utvrđenja poskidao.
Zar to nije, ako ima
od junaštva nešto više
brojne straže i zasjede
gorskog vuka opaziše.
Na terenu nepoznatom
u živoj se vatri nađe
ali mučki i pribrano
Gačanin se brzo snađe.
Ustaše je sa tri bombe
darivao u tom času
kad mitraljez iz blizine
oko Miška vatru zasu.
No imade junak sreće
pa izvuče živu glavu
tim podvigom herojskijem
junačku je stek'o slavu.
Sa Dušanom, dičnim bratom
ratni put je nastavio
đe su braća udarala
dušman prići nije smio.
I u volji i nevolji
od prvoga dana rata
do sudnjeg se časa nije
odvajao brat od brata.
K'o orlovi suri lete
od bojišta do bojišta
brane svete bogomolje
srpsku nejač i ognjišta.
Podveležje dobro pamti
braću srca Obilića
u borbama kod Hutova
i krvavih Vranjevića.
Na ratištu mostarskome
prolito je dosta krvi
Mihajlovi sokolovi
stizali su vazda prvi.
Tu je Miško, zmaj ognjeni
tenk ustaški zarobio
dok je četu vitezova
u jurišu predvodio.
Dok u Gacku istrebljenje
Fazlagića Kule dođe
a bez Duška i Milana
đe bi bitka ta da prođe?
Dođe vakat da u Gacku
Muslimana nema više
a kroz Kulu Fazlagića
Duško tenkom manevriše.
A Miško se sa turskijem
dželatima muški bori
krstaš barjak razavio
dok zloglasna Kula gori.
Fazlagića Kula pade
osamnaestog julskog dana
dan koji će da se slavi
dok je Gacka i Gačana.
Onda Borač i Pahori
od zlotvora očistiše
da se ne bi Pridvorica
ponovila nikad više.
Braća dalje nastaviše
đe je nova ratna zona
perjanice Druge čete
i Prvoga bataljona.
A pred njima padala su
muslimanska uporišta
od Boraka i Konjica
do Trebave i Tjentišta.
A najteže kad bijaše
gatačke su jedinice
put držale od Rogoja
do krvave Treskavice.
Ofanziva džihadova
jačala je svakog dana
dok su Rogoj i Trnovo
u rukama Muslimana.
Dušanova Druga četa
Krvljine je zauzela
on je vitez neustrašiv
za najveća rođen djela.
Jedne noći s' par boraca
koji nikad ne izdaju
na najtvrđi bunker skoči
i zove ih na predaju.

Izlazite, poturice
a imate i pred koga
evo Duška Mihajlovog
s' ravnog polja Gatačkoga.
Pa bunkeru priđe bliže
i bombama bandu zasu
dok počeše poturice
iskakati u tom času.
Rafalom ih Dušan žanje
zoljom njihov rov razori
spreman da se s' dušmaninom
do poslednjeg metka bori.
A onda se prsimice
s' Muslimanom jednim srete
no je brži na oružju
perjanica Druge čete.
No je muka na junaka
uzbuni se turska sila
da je soko ne bi mog'o
živ iznijet' svoja krila.
Pitaju se ko to noćas
ima takvo srce muško
nije Stojan, nije Bajo
no Mihajlov to je Duško.

Noć je tamna i stravična
zvižde meci sa svih strana
no Bog dragi svemogući
sačuv'o je tu Dušana.
I tako je Dušan silni
sa Rogoja umakao
i na presto od junaka
sa Milanom bratom stao.
No odmora za brigadu
i za Drugu četu nema
za veliku ofanzivu
gatačka se vojska sprema.
Da zauzmu Bandijerku
Rogoj, Kucin i Ćeliju
ne žaleći krv proliti
za junačku otadžbinu.
Deset dana krvavijeh
za Rogoj se bitka vodi
a gatački sokolovi
kliču srpstvu i slobodi.
Đe najžešći boj se bije
i junačka stiče slava
đe se za krst otadžbine
sa ramena daje glava
đe se krvlju od junaka
Republika Srpska stvara
prebilo se bojno koplje
gatačkoga barjaktara.
Tepavčević Milan pade
u viteškom tome boju
čast je bila poginuti
za voljenu zemlju svoju.
Na krvavoj Bandijerci
đe se dvije vojske klaše
slomila se britka sablja
gatačkoga četobaše.
Jedanaestog julskog dana
devedeset trećeg ljeta
osta Dušan bez svog krila
a bez vožda Druga četa.
Kad mrtvoga brata viđe
Duško steže srce muško
pa mu reče: što utihnu,
ubojita bratska puško?
Ja nastavljam borbu dalje
i ti bi mi isto rek'o
Rogoj danas mora pasti
na krst sam se to zarek'o.
Jer od Srpske Republike
ne postoji ništa preče
pa poljubi mrtvog brata
i borcima svojim reče.

Za mnom, moji sokolovi
da se vitez Milan sveti
ko pogine za krst časni
nikad neće umrijeti.
A u boju, braćo moja
najhrabriji vazda ginu
vitezovi, a ko drugi
stvarali su otadžbinu.
Junak nije, nit' će biti
onaj ko se smrti boji
a sad juriš na krvnike
sokolovi smjeli moji.

Pred naletom Druge čete
i ostalih jedinica
pade Rogoj i Trnovo
pade tvrda Treskavica.
I krvava Bandijerka
panula je istog dana
a Gacko se u suzama
opraštaše od Milana.
Od gatačkog barjaktara
i čuvenog četobaše
zor-delije i junaka
kakvog Gacko ne imaše.
U temelje otadžbine
svoj je život ugradio
i tako se srpskom rodu
i precima odužio.
Sa dvadeset sedam ljeta
s' Kamenjača srpski zmaju
u nebesko carstvo ode
đe besmrtni počivaju.
Oj Milane, oj viteže
oj junače od megdana
od boljega ima bolji
ali nema od Milana.
Đe je vitez Milan stao
tu je Dušan nastavio
i viteški Drugu četu
na bojištu predvodio.
Još brigadni barjak dobi
zasluženo da ga nosi
pod njim slavu srpskog roda
kroz bojeve da pronosi.
Kao Pavle Orloviću
kad je kren'o na Kosovo
od koga je po predanju
porijeklo Dušanovo.
A gatački četobaša
pred borcima tugu krije
jer otkako Miška nema
više ništa isto nije.
Brat je bratu desna ruka
krv venama koja teče
na brata se brat naslanja
pa ovako Dušan reče.
Ja sam sebi zavjet dao
od početka ovog rata
da živjeti neću moći
bez Milana, svoga brata.
Često puta među vojskom
on pogledom Miška traži
dok sa boja krvavoga
borce hrabri i kuraži.
Ali duši mira nema
ni spokoja bez osvete
da junaci junački se
u viteškom boju svete.
Jer u borbi za krst časni
nije smjelo da se stane
nema mira ni počinka
za Dušana i Gačane.
Na Višićkoj visoravni
žestoka se bije bitka
a prednjači u junaštvu
Tepavčević, sablja britka.
Stizao je Dušan silni
od Višića do Olova
predvodeći Drugu četu
gatačkijeh sokolova.
Bez Gačana boj nijedan
nije mog'o da razmine
a za pomoć poziv stiže
sa obale vode Drine.
Da Goražde opsjedaju
i zauzmu spomoć Boga
dok evo ti među prvim
četobaše gatačkoga.
Tepavčević tablu skide
što Goražde na njoj piše
neće ovo, akobogda
muslimansko biti više.
Mislili su da će moći
sa Sandžakom da se spoje
ama neće, dok je mene
i viteške vojske moje.
Tako zbori zmaj ognjeni
pa podiže svoju četu
svakog časa na smrt spremnu
i na časni krst zakletu.
U Goražde kad će ući
pitanje je bilo dana
ali NATO alijansa
na strani je Muslimana.
Pa planovi srpskoj vojsci
na Goraždu propadoše
zločinački avioni
uzeti ga ne dadoše.
To Dušanu teško pade
no zadatak dobi novi
da što prije zauzmu se
Bjelašnica i vrhovi.
Tu je hrabrost neviđenu
srpski junak iskazao
i sa svojom Drugom četom
tu najžešće udarao.
U jurišu krvavome
pade gora i vrhovi
te rekoše posle boja
Obilić je rođen novi.
No napadi ne prestaju
iz rejona Bjelinića
tuku teške haubice
sa Pobrežja i Kogića.
Sve strateške kote drže
Muslimani u toj bici
srpska vojska mora nešto
da mijenja u taktici.
Komandanti bataljona
i gatačke starješine
u rovu se sastadoše
plan borbeni da sačine.
Smrt uvijek na bojištu
na koraku svakom vreba
đe se lako gubi glava
tu junački oprez treba.
S' muslimanskih položaja
u suđenom tome času
bezbroj teških projektila
oficirsku grupu zasu.
A gatački komandanti
k'o vukovi iskočiše
pokušaše otpor dati
no je bilo kasno više.
Smrt je brža od života
bila toga kobnog dana
za majora Koprivicu
i Šarović kapetana.
Tu i Sušić Milan pade
sa Mušnice, hladne vode
a sa njima u besmrtnost
Tepavčević Dušan ode.
Da potraži Miška brata
na prestolu junačkome
časno su se odužili
viteškome rodu svome.
Bandijerka Miška uze
a Dušana Bjelinići
dok je krsta slaviće se
s' Gacka ravnog Obilići.
Na ognjište Mihajlovo
crni glasi dopadoše
da ostade na bojištu
i bez drugog puškonoše.
A Blagoje, sin najmlađi
bez obadva krila svoja
ne bijaše još stasao
za ratišta i za boja.
A odista ne bi ost'o
iza Duška i Milana
no bi i on, kao braća
bio junak od megdana.
A Mihajlo oprašta se
od Dušana, dičnog sina
ne plače se za junakom
to je adet od davnina.
Slaviće te istorija
moj viteže plemeniti
vječno će se naše bratstvo
s' tobom, sine, ponositi.
U nebeskom carstvu tebe
brat blizanac Milan čeka
blago onim junacima
koji žive dovijeka.
Takvi ljudi i junaci
imaju se rađat' rašta
tako stari Hercegovac
od sina se svog oprašta.
A gatačkog barjaktara
dočekuje majka Stana
sa njegovog poslednjega
bojnog polja i megdana.

Rodila sam dva vojnika
Gacku ravnom što su dika
dva junaka, dva heroja
podigla sam ja za boja.
Moga Duška i Milana
spremala ih za megdana
kada dođu teški dani
otadžbina da se brani.
Da su među junacima
u prvijem redovima
đe se za krst časni gine
i za slavu otadžbine.
Ponosna je majka stara
na dva srpska barjaktara
na čuvene četobaše
koji slavu sačuvaše
naše kuće i plemena
te ih slave kroz vremena
pokoljenja srpska nova
k'o junake sa Kosova.
Što za majku ljepše ima
no se dičit' junacima
što će živjet' dok je krsta
srpskog roda i tri prsta.

Plemenita Hercegovko
od srpstva ti vječna hvala
dva si sina, dva viteza
na žrtvenik srpstvu dala.
Od boračkog udruženja
pripade joj značka zlatna
a njenijem sinovima
ordenja su data ratna.
Medalja ih Obilića
i Tepića orden krasi
da junačka slava nikad
njihova se ne ugasi.
Onda Orden Srpske garde
za zasluge sa megdana
za viteštvo i junaštvo
krasi Duška i Milana.
A zlatnijem slovima će
istorija srpska nova
imena im upisati
k'o najvećih vitezova.
Mladi srpski naraštaji
neka pamte, neka znaju
najslavniju istoriju
i junake da imaju.
Dok je krsta i gusala
i zakona Hristovijeh
slaviće se vitezovi
s' Kamenjača junačkijeh.
Gacko slavno dalo nam je
dosta srpskih velikana
i uz rame njima ravne
braću Duška i Milana.

IVAN KNEŽEVIĆ - OJ MLADIĆU, NOVI KRALJEVIĆU

Gusle moje, istorijo živa
na zidu ste kraj samog kandila
kraj kandila i krsne svijeće
od vas ništa meni nema preče.
Na zidu ste kraj ikone drage
vi krepite kad nemate snage
vi ste srpski glasnik od korijena
iz predaka davnijeh vremena.
Vi pamtite ratove i bune
sa vama se i pjeva i kune
vi ste srpska nada i uzdanje
Srbinovo vi ste radovanje.
Oj guslare, sad te moli vila
stavi gusle preko svoga krila
pa gudalom u desnici ruci
oštro strunu po struni prevuci.
Pa zapjevaj kol'ko imaš glasa
Drina voda nek' se zatalasa
Romanija nek' se trese gora
ovu pjesmu svijet čuti mora.
Neka kažu strune sa gusala
za junaštvo srpskog đenerala
guslar vilu sasluša, pa reče
sad će gusle u krilu da ječe.
Ja ću pjevat', ti me slušaj, vilo
nek' ti suze pokaplju na krilo
kada čuješ ti pravu istinu
o vojniku i divnom Srbinu.
Vijek dvadesti, strašan, sejo mila
to je vijek klanja i nasilja
kad Srbima zaprijeti kama
Bog svevišnji posla ga je nama
po junaštvu poznaje ga svako
silan junak, to je Mladić Ratko.
Kalinovik odgoji vojnika
to je gnijezdo srpskijeh ratnika
vjekovima na prostore ove
gaje majke srpske vitezove.
Divan junak u najvećoj snazi
sa lica mu osmijeh ne silazi
snažan, stasit, sokolova oka
u licu je ljepši no đevojka.
Stasao je u planinskom kraju
đe Srpkinje junake rađaju
đe se nađu veliki junaci
dug vraćaju domovini majci.
Da je Ratko u prošlom zemanu
s' Lazarom bi bio na megdanu
u stopu bi pratio Miloša
kad sultanu pod šator je doša.
Svi vladari divne Crne Gore
na svoje bi pozvali ga dvore
crnogorski đe bjehu serdari
da sa njima gorom slobodari.
Jedno jutro prije rane zore
sleće vila na njegove dvore
pa mu zbori, gorke suze lije
brate Ratko, za čekanja nije.
Strašan pokolj Srbima se sprema
pa te molim k'o brata rođena
saslušaj me, sve što ću ti reći
pokolj Srba mora da se spriječi.
Ja sam jutros, prije zore rane
polećela s' planine Dinare
i Hrvatsku cijelu oblećela
tužnu sliku tamo sam viđela.
Sva Hrvatska u plamenu gori
Banski su se uzbunili dvori
zatekli se Srbi u nevolju
kuće pale, a đecu im kolju.
A onda sam Bosnu prejezdila
Sarajevu gradu dolećela
gledala sam tamo sa dva oka
kako divnog pogubiše momka
staroj crkvi ispred samih vrata
divnog srpskog pogubiše svata.
Alija je okupio vojsku
kao Murat pred bitku kosovsku
svoju vojsku na oprezu drži
da Srbina uništi i sprži
formiraju krvave klanice
da napune jame bezdanice.
Kad je Ratko vilu saslušao
na noge je lagane ustao
to je junak Obilića reda
u lance se okovati neda
neda srpskog roda, neda slave
il' bez rane, il' bez mrtve glave.
Na njemu je zadaća velika
da odbrani nejač od krvnika
talas rata munjevito krenu
cijela je Bosna u plamenu.
Dušmanin je opet riješio
da bi srpsku zemlju prisvojio
dobro Ratko viđe šta se radi
crni će se dogoditi jadi.
Srpski vitez ne čeka ni časa
no svijetlo oružje pripasa
svoje srpske sokolove spremi
za krvavu bitku se pripremi
drugačije ne može nam biti
il' robovat', ili se boriti.
Tako Ratko junacima reče
a vojska ga u tome preteče
đenerale, mi mislimo tako
mrijeće se jednom svakojako.
Bitka poče u cik rane zore
srpski borci junački se bore
strašna jeka najavljuje zoru
haubice crnu zemlju oru
a pucnjava nebom se prolama
sva bojišta pritisnula tama.
A vascijela Bosna mijenja lice
svud nariču sinje kukavice
brane Srbi crkve i oltare
i grobove prađedovske stare
brda crna obavila tama
đe padaju ratnici islama
mnogo zuba iz glave odleće
mnoge Sunce više grijat' neće.
Iznad Bosne kruži gavran suri
osjetio da krv ljudska curi
i bojište posmatra s' nebesa
ljudskoga se zaželio mesa
poželio napiti se krvi
đe padaju od šehida strvi.

Dušmanska je vojska brojno veća
ali Srbin ne okreće pleća
ne pomišlja da bi se pomaka
srpski vojnik vredi sto Turaka.
Mladić srpske borce svud sokoli
samo napred, sokolovi moji
nemojte se dušmana bojati
glavu treba što skuplje prodati.
I nedajte vi obraza svoga
i vjerujte u svevišnjeg Boga
ova naša srpska zemlja mila
uvijek je od junaka bila.
Krvavu su zametnuli kavgu
hoće srpsku otadžbinu dragu
misle preko ravne Romanije
pro Sandžaka sve do Albanije.
Džihadove spojit' jedinice
od Mostara preko Bjelašnice
pa Seferu zbori komandantu
Drekoviću, ti pomozi bratu
da Mladića sretnu i preteku
i od Bosne da naprave Meku.
Da im vojska zaposjedne Drinu
da klanjaju Alahu i dinu
robe, pale, sjeku srpske glave
Herceg-Bosnom do Drine krvave.
Uzvikuju nepoznatim glasom
krvave im kame za pojasom
isti zločin ponovo se javlja
istorija srpska se ponavlja
progone se Srbi sa ognjišta
otvaraju jame i stratišta.
Želi islam da ispuni želju
da na Drinu dođe na večeru
da džamije srpskom zemljom niču
da im hodže na džamije riču
ovom zemljom što je srpska bila
da tamjana nema ni kandila.
Probuđene zlikovačke duše
što je srpsko, hoće da poruše
da ponovo kolju srpsku đecu
moleći se Muhamedu svecu.
U tome im je i svijet pomog'o
NATO pakt je avione dig'o
pa visoko, s' nebeskih visina
bacali su bombe na Srbina.
Ali Srbin k'o soko klikuje
zalud NATO avioni bruje
ne plaši se Srbin njine huke
ni zapadne alijanske bruke.
Srpska vojska osvajačka nije
to moraju znati džihadlije
a nedaju kuće ni ognjišta
ne može ih uplašiti ništa.
Džihadu su polomili krila
nedaju im ugasit' kandila
ni ikone sa zida da nište
prisjede im bitka i bojište.
Poturice kasno su viđele
na kakvu su silu udarile
hrabre srpske jurišlije ljute
Aliji su zatvorili pute
srpsku zemlju duhovno brane
zauzeli brda i poljane.
Kud prolaze pro ljutoga krša
svud se srpska zastava leprša
svoju dragu otadžbinu brane
k'o Kosovo u minule dane.
Srpska zemlja vjekovima bila
đe je bijela klikovala vila
zašto drugom da je daju sada
srpskom zemljom da Alija vlada?
Da robuje Srbin za tuđine
usred svoje drage domovine
da im opet sveštenike biju
kada služe svetu liturgiju.
Zato Mladić poveo je vojsku
da odbrani zemlju prađedovsku
među njima ponos je i dika
omiljen je kod svakog vojnika.
Pokazao cijelom je svijetu
đeneralsku što nosi paletu
pokaz'o je srpskom dušmaninu
kako vojnu poznaje doktrinu.
Sve vrletne pregazi planine
za slobodu svoje domovine
po tome je poznat nadaleko
svud je ugled na ratištu stek'o
srpskoj vojsci uvijek je pri ruci
kao zvijeri plaše ga se Turci.
Uvijek prvi ispred sokolova
usred vatre, dima i olova
ide tamo đe mnogi ne smiju
đe vjetrovi kao vuci viju
jer prepreka za njeg' ne postoji
srpski vitez ničeg se ne boji.
Kad đeneral ispred vojske ide
tad se novi uče i zavide
NATO pakt bi suvo zlato dao
kad bi takvog kod sebe imao.
I Rusija, svjetska sila što je
takvog nema u redove svoje
tvrđi vođa no granitna stijena
a vojska mu odstupanja nema.
Morale su to znati ustaše
on će branit' ono što je naše
da će Srbin rađe glavu dati
no tuđinu stalno robovati.
Đenerale, hvala ti do neba
činio si što nam je potreba
nisi dao da ustaška horda
pravi groblje od tvoga naroda
legenda si bio ovog rata
branio si Srbe od dželata.
Da se slava ne ugasi njina
zahvalna je tebi otadžbina
mili Bože, pri ruci mu budi
kada spava, kad se jutrom budi
ti uvijek mu pruži svoju ruku
da nikada ne padne u muku.
Pogledaj ga ti svojom milosti
sačuvaj ga od svake pakosti
podari mu zdravlje i veselje
srpskog roda cijelog su mu želje
jer se čovjek takvih kvaliteta
rađa jednom u stotinu ljeta.

MILOMIR MILJANIĆ - SRPSKE ZEMLJE SRBI BRANE

(pjesma iz 1991.)

Sinu munja od zapadnog smjera
nije munja što oblake ćera
nego vijest iz Zagreba grada
a šalje je Tuđmanova vlada.
Proglas daje poglavnik ustaša
Hrvatska će opet biti naša
željna krvi pravoslavnog puka
zato kama i hrvatska ruka
ugasiti mora žeđu ovu
sluša banda riječ Tuđmanovu
dobro sluša, činjeti kuša
da procvili opet srpska duša.
Al' ne znaju da bit' više neće
srpske krvi i srpske nesreće
kao što je bilo prošlog rata
kad su klani Srbi od Hrvata.
Kad su đecom napunjali jame
a vadile oči oštre kame
četrdeset prva ovo nije
mada gore kuće kao prije.
A sklanja se nejač u zbjegove
pogan gazi kroz srpske domove
no mač pravde sustiže svakoga
silu lomi volja nejakoga.
Kao lasta kad leti put juga
pređe Drinu jad i srpska tuga
nadlijeću iznad Šumadije
Beograda i cijele Srbije.
Traže pomoć Srbi preko Drine
ko je Srbin, za srpstvo da gine
neka pušku u ruke uzima
ko je nema, neka je otima.
Za srpstvo se umirati mora
sva Srbija i s' njom Crna Gora
sva Banija, Krajina i Lika
to je srpstvu zaloga velika
još Srbima zaloga je velja
što imaju vojvodu Šešelja.
Da ih brani od ustaške kame
da se opet ne ponove jame
kao munja sred olujne noći
Vojislav će u Krajinu doći.
A onda će nekom kukat' majka
kad vojvoda stane kraj badnjaka
da ih loži kad vrijeme nije
i da slavu pronosi Srbije.
Sluša narod svojega vojvodu
što mu puškom donosi slobodu
a kletva je svakome pre boja
za krst časni i vojvodu Voja.
Ognjem gore obije Krajine
svuda bitke, svukuda se gine
a Vojislav hrabri svoju vojsku
kao Lazar pred bitku kosovsku.
Krvoloci imaju namjeru
da ugase pravoslavnu vjeru
ma će zube slomiti o nama
zato puške u srpskim rukama
nek' su vazda spremne i zapete
mi smo sada anđeli osvete.
Kao bure baruta je Bosna
zemlja časna, slavna i ponosna
zemlja bana Kotromanovića
nasljednika kuće Nemanjića.
Sada u njoj niko ni s' kim nije
svako svakog misli da ubije
Muslimani, Srbi i Hrvati
međusobno hoće se isklati.
A ako je nama za utjehu
Muslimani nekad Srbi bjehu
a sada se Tuđmanu okreću
a na svoju veliku nesreću.
Ova zemlja sva je srpska bila
junačka je krv nju natopila
ko Kosovo može da svojata
đe je Miloš zaklao Murata?
Ili Sandžak, most međ' sestre dvije
izmeđ' Crne Gore i Srbije
zemlju bana, velje krilatice
žele uzet' tuđe pridvorice.
Ja se kunem da to neće biti
da ću cio Sandžak zapaliti
za krst časni i zlatnu slobodu
slijedimo svojega vojvodu.

ĐORĐIJE KOPRIVICA - VUČJI DO

Knjaz Nikola sa Cetinja kreće
Hercegovci od grada Bileće
Nevesinja, Gacka i Mostara
k Vučjem dolu, da sretnu Muhtara.
Tutnji sila bijesna i jaka
četrdeset hiljada Turaka
a krv đe se i sloboda brani
stižu Cuce, Piperi, Banjani
Golijani, Pivljani, Čevljani
Krivošije i Bjelopavlići
s njima Kuči i Bratonožići
pa uskoci i pleme Drobnjaci
razvili se krstaši barjaci
a pričešće za bitke junačke
drže ispred crkve lelovačke.
Tu se vojska Bogu pomolila
ratna sreća da bi je pratila
i zaklela pred svetim oltarom
Obilićem i carom Lazarom
Vidovdanom i junačkom slavom
Vasilijem i svetijem Pavlom
kada paše sultanove srete
na do Vučji, Kosovo da svete.
Neka bježi ko u boj ne smije
kukavica za megdana nije
no viteza, junaka, sokola
čeka slava sa Vučjeg dola.
Pa ujutru, kada zora sinu
car junaka na hata se vinu
pa razredi vojsku izdaleka
serdar Jola i vojvodu Peka
desnim krilom bojišta uputi
a slijeva sokolovi ljuti
vojevoda Mirko Petroviću
i senator Bajo Boškoviću
Ćetko Pejov sa dvjesta stražara
te jurnuše složno na Muhtara.
Pala tama po megdan-poljani
sijevaju ljuti jatagani
vrište hati, a pucaju toke
gone Srbi Turke krvoloke.
Popović je Đoko među njima
kidisao na pašu Selima
i desnicom za grlo ga hvata
usmrti ga k'o Miloš Murata
u krv svoju utopi se paša
a Đoko mu pojaha brnjaša.
Osman-paša bježi da uteče
Filipović Luka ga preteče
zalud zove Turke da ga spase
dok ga Piper veže u kajase
toke skida sa Osmana živa
gospodara svoga da dariva.
Vučji do se u krvi okupa
turska sila gine i odstupa
a deset ih hiljada ostade
Muhtar-paša na nosila pade
pod ranama cvili u nesreći
dok ga sluge nose ka Bileći.
U Berlinu, s' vučedolskom slavom
Crna Gora prizna se državom
s' blagoslovom velikijeh sila
granice je svoje proširila
te se njeno oružje proslavi
oltar pravi na kamen krvavi.

Ateist, jesi li ti u stanju uočiti kakav šund lišen ikakve umjetničke vrijednosti lijepiš po temi?

Meni je ok. Tebi ako se ne čita nemoj.

Epska poezija nikad nije bila neka prestižna umjetnost. Meni je zanimljivo znati da još uvijek postoji.

Probaj usporediti Hasanaginicu, Smrt Smail age Čengića ili Gorski vijenac s ovim novokomponovanim smećem...