Sviraju li gusle kod vas u Sloveniji u savudrijskoj vali?

"Hrvati su na ideju došli
da su dani zajedništva prošli
uz Slovence napustiše savez
i okrnjen ostaviše kavez.
Srbin dugo nad svima je vlad'o
kroz svo vrijeme ostale potkrad'o
tada Tuđman iz sjene nastupi
oko sebe sve Hrvate skupi.
I obeća hrvatskom narodu
da ubrzo imat će slobodu
sve što reče on je učinio
uz hrvatski narod pobijedio."

Srpske bez dvojbe.

TOMISLAV SMOLJKO - TREĆA IMOTSKA BOJNA

Biokovska javila se vila
ustajte se, moja braćo mila
skupite se u Imotskom gradu
osnivajte veliku brigadu.
Vidjela sam, spremaju granate
Srbi kane uništit' Hrvate
od objave nije dugo prošlo
mladića je puno u grad došlo.
Pred općinskom zgradom oni stoje
uzvikuju: "Branit ćemo svoje! "
nisu prošla niti dva-tri dana
Treća bojna već je formirana.
Stožer glavni već su izabrali
pred narodom prisegu su dali
trenirali po brdu i polju
a imaju strjeljivo i zolju.
Samo pištolj i pokoju pušku
zato snagu imali su mušku
ispred njih vođa je na čelu
milina je vidjet' ga na djelu.
Zdenko Šanić pun vojnog iskustva
ne trebaju mu nikakva uputstva
u gradu vodi svaku vježbu vojnu
hrabro vodi svoju Treću bojnu.
Još ću neke spomenuti borce
neovisne naše mirotvorce
Vinko Žužul u bazenu krvi
kad su borbe on je uvijek prvi.
On na branik domovine stade
i svoj život za Hrvatsku dade
i Kutleša Branko ima dio
u istoj je borbi poginuo.
Josip Jović i Mandarić Drago
Treće bojne to je pravo blago
hrabri momci, a iskusni borci
od prvoga dana dragovoljci.
Živko Đuzel, uz njega je Kuki
jedan drugom pomažu u muci
i četnike držeći za mete
braću svoju hoće da osvete.
Spomenut ću Mustapić Milana
silna borca od prvoga dana
puno braće za Hrvatsku dade
povrh Slanog od granate pade.
Ne bih mog'o još za deset sati
sve vojake naše nabrojiti
nema mjesta diljem Dalmacije
Treća bojna da branila nije.
Branili su Kruševo i Zadar
u početku bez iskustva kadar
brzo zanat ispekoše tada
zovu ih iz Šibenika grada.
Čavoglave, naše slavno mjesto
Imoćani branili su isto
i Pribude od Srbina štite
ne strahuju što im oni prijete.
Imotici doletješe oni
okupator iz nje da se goni
ne žaleći ni truda ni muke
već oružje latiše u ruke.
Pa oko nje već se obruč steže
Srbi iz nje bezobzirno bježe
strašna borba tamo se vodila
opet s brda javila se vila.
Imoćani, moja braćo mila
srpska vojska i sad se slomila
ubijaju i dijete i ženu
uništit će cijelu okolinu.
Kad zapuše digoše se oni
i onda ih voze kamioni
i tu oni četnike sprašiše
mlade žrtve od smrti spasiše.
I Topolo oni očistiše
pa svi vele, sad se lakše diše
strašni borci što ne žele novac
dalje idu čistiti Treskovac.
Srbi ne će s ovim se miriti
svoje snage počeše širiti
svako moćno oružje imadu
onda tuku po selu i gradu.
Na najviši vrh su se popeli
i Golubov kamen zauzeli
s njega daju crtati karte
kamo slati topovske granate.
Ove kote visina je velika
Srbi vide sve do Dubrovnika
tri su puta naši pokušali
ne bi li ih s brda istjerali.
Vilim Božić specijalce vodi
al' Srbima uopće ne naškodi
komisija odlučila vojna
da u pomoć dođe Treća bojna.
Odlučiše svi zapovjednici
Treća bojna da bude u špici
da se krene kad se noć uhvati
a podršku topnici će slati.
I krenuše u zadatak sveti
taj Golubov kamen zauzeti
jedna ura po ponoći bila
kad je Bojna u napad krenula.
To četnici odjedanput shvate
te počeše bacati granate
na sve strane štekću mitraljezi
svaki vitez u zaklonu leži.
A od vatre i gustoga dima
sve izgleda kao Hirošima
kad se naši začuše topnici
ispod brda čuju se povici.
To su naši, idemo sad dalje
doć' će čedo u zmajeve žvalje
pritišću ih naši sa svih strana
sve uz pjesmu Jure i Bobana.
Osjetiše na vrhu četnici
da se bliže pjesma i povici
sad nemaju drugoga izbora
četnik s brda silaziti mora.
Sami bježe da ne budu žrtve
ostavljaju ranjene i mrtve
odustaju četnici od bitke
a uz strašno velike gubitke.
Dva su naša borca poginula
šestorica rane zadobila
tu su Žužul i Kutleša pali
i svoj život za Hrvatsku dali.
U Zagrebu naši metropolci
poslušajte što su dali borci
pa iz malog Imotskoga grada
mnoga žrtva za Hrvatsku pada.
Mogli bi se malo zamisliti
pa nas češće dolje posjetiti
mnoge mlade žive udovice
što imaju dvoje-troje djece.
Bar stambeno pitanje im riješit'
makar malo stanje im pospješit'
jer se djeca moraju othranit'
tko će sutra Lijepu našu branit'?
Odgojismo borce odabrane
vitezove, Sokolove zvane
hrabre borce, ne prezaju ništa
ni od jednog hrvatskog bojišta.

IVAN ČALJKUŠIĆ - PORUKA JOVANU RAŠKOVIĆU

Raškoviću, Srbine iz Knina
Hrvatska je tvoja domovina
manijače, što bi htio sada
da Srbija u Hrvatskoj vlada?!
Ako hoćeš srpske pokrajine
onda hajde tamo preko Drine
u Hrvatskoj to ne ćeš postići
za to moraš u Srbiju ići.
I poruči svome gospodaru
politiku napustiti staru
ako hoće, on bi mor'o znati
da se Srba ne boje Hrvati.
Mi hoćemo hrvatsku državu
građaninu svakom dati pravu
bez razlike koje je nacije
to nikako u pitanju nije.
Mi ne ćemo nikog progoniti
ali ćemo Hrvatsku braniti
čuješ, Jovo, ako bi trebalo
ustalo bi veliko i malo.
Ne daj Bože da dođe do toga
to bi Srbin zapamtiti moga
nestao bi s geografske karte
cijeli svijet bi pomog'o Hrvate.
Bolje ti je obrijati bradu
i ne služit' više Beogradu
a Srbima u Srbiji kaži
srpski zakon u Hrvatskoj ne važi.
Mi imamo i sabor i vladu
koji ne će služit' Beogradu
komunizam mi smo porušili
suverenu Hrvatsku stvorili.
Cijelom svijetu dali smo na znanje
da hoćemo stvarat' blagostanje
da ne ćemo više roblje biti
ni crvenim vrazima služiti.
U Srbu si sabor osnovao
manijače, tko ti dade pravo
kanio si nered izazvati
svega toga svjesni su Hrvati.
Doveo si mali broj četnika
sve sinova poznatih krvnika
pa Hrvate misliš zaplašiti
vi bi mogli glavama platiti.
Sada čuj me, Raškoviću Jovo
još ću tebi ja kazati ovo
ako kaniš nastaviti tako
mogao bi odgovarat' lako.
Isto reci Opačić Jovanu
lažnu igru baciti na stranu
Zelembabi ti reci ovako
noža se ne prihvaćati lako
mogla bi mu ruka zadrhtati
sam bi sebe mogao zaklati.
S Tuđmanom si nešto pokušav'o
ali s njime nisi mog'o samo
pa poruči sad Miloševiću
s planovima kako nemaš sreću
ni Drašković pomoći ti ne će
protiv vas se srpski narod kreće.
Ako želiš slobodno živjeti
s Hrvatima moraš se složiti
primi savjet, ja ti velim tako
jer drukčije ne možeš nikako.
Ako bi nas na rat prisilio
grdno bi se, Jovo, prevario
otvoreno ja ću reći tebi
da Srbina postojalo ne bi.
Od Armije pomoć ne čekajte
ona ne će napasti Hrvate
i na tu ste vi kartu igrali
al' istinu brzo ste saznali.
Nisu sami ostali Hrvati
šesta ploča ovaj proces prati
sa Slovencim' mi smo jedinstveni
te ne ćemo biti prevareni.
Sad Albanci jedva i čekaju
Bugari se odavno spremaju
sa sjevera saveznici stari
Srbiju bi cijelu rasparčali.
Svega toga moraš svjestan biti
pa razmisli što ćeš učiniti
od namjera svojih se povlači
našu djecu u zlo ne uvlači.
Slobodanu možeš poručiti
da mu ne ćeš više sluga biti
poštivajmo mi volju naroda
u Hrvatsku došla je sloboda.
Tu slobodu svatko će imati
kako Srbi tako i Hrvati
i ostali manjinski narodi
koji žele živjet' u slobodi.
Odbacimo lošu politiku
prihvatimo ralo i motiku
bogata je naša domovina
za svakoga tko pameti ima.
Mi imamo to Jadransko more
ravna polja i visoke gore
primijenimo radnu disciplinu
izgradimo svoju domovinu
živjet ćemo kao narod pravi
u slobodnoj hrvatskoj državi.
Mi ne smijemo sebi dopustiti
svoje majke u crno zaviti
odbacimo mi ratne strahote
da nam djece ne bude sirote.
Svaki čovjek morao bi znati
humanizam da mora vladati
zato, Jovo, složimo se sada
ne budimo roblje Beograda.
Jedni drugim' bratsku ruku dajmo
i u tome složno zapjevajmo
živjela nam svetinja i slava
naša lijepa hrvatska država!!!

JOZO KARAMATIĆ - POZDRAV IZ POSUŠJA

Gusle moje, zapjevajte lijepo
da vas čuje malo i veliko
od starine uz vas smo gudili
težak život kada smo vodili.
One su nam melem rani bile
suze s oka pjesmom su sušile
ledni kamen vodom natopile
tugu srca osmijehom prikrile.
Mladoj djevi ljubav iskazale
a momcima ljubav uzvraćale
u pjesmama žive priče stare
mladost naša još sluša guslare.
I u njima prošlost svoju znaju
o Posušju, junačkome kraju
oj Posušje, kraju krševiti
u tebi su ljudi ponositi.
Oj Posušje, dragi rodni kraju
svi te vole, o tebi pjevaju
bujni tvoji pašnjaci i trave
plodna polja, zelene dubrave.
Žarko sunce što nam jutro rodi
vjetar blagi što nam zemljom brodi
gusle moje, mole vas djevojke
pozdraviti u tuđini momke.
Naše momke i sve naše ljude
pošalji im pozdrav rodne grude
pošalji im ti guslama pismo
tugu reci što zajedno nismo.
Al' nas tješi što u srcu nose
zemlju svoju kojom se ponose.

TOMISLAV SMOLJKO - POGIBIJA MILANA TRUTINA ŠILJE

Gusle gude, a gudalo cvili
u Podbablju, istina je živa
majka Iva porodila diva.
Zgodno momče, voljele ga dame
brzo širi staze zaorane
hitro su mu došle brige strašne
a i ruke imao je krasne.
Sve je njima učiniti znao
a zaradu za Crkvu je dao
spletke njemu ne dadoše mira
nepravda ga uvijek iživcira.
Čuvao je stada koja pasu
besprijekorno momče je na glasu
kada gradom Imotskim prošeta
za većinu bio je atleta.
Ime Šilje dao mu Ivica
uvijek biše nasmijana lica
u Imotskom primjer je delije
Milan Trutin što ga zovu Šilje.
Gdje god dođe sva'k' bi ga poznav'o
u poslu mu mnogi novac dav'o
za Hrvatskom neovisnom žudi
san mu se je ostvario ludi.
Tako došli i prvi izbori
tad iz Srba mržnja progovori
nikad Šilje volio ih nije
prijezir stari ostade otprije
u malenom selu svim se bavi
sanjajući obračun krvavi.
Prijavi se momak dragovoljni
proslavljenoj našoj Trećoj bojni
stek'o slavu, u borbi priznanje
ostavio kuću i imanje.
Roditelje i vinograd ljetni
samom sebi dade zavjet sveti
Hrvatska će neovisna biti
ja sam spreman za nju poginuti.
Na mnogim je ratištima bio
domovinu da bi obranio
za svo vrijeme dok je vojak bio
jednu kunu nije naplatio
potpomaže i sestre i braću
što u ratu izgubiše ćaću.
U listopadu devedeset druge
napad biše srbijanske šuge
naša vojska pod Vlašticom bila
slavno mjesto da bi zaštitila.
Na malenome Mrkasin brdu
Srbi prave veliku utvrdu
stalno noću dokle ima zvijezda
postavljaju mitraljeska gnijezda.
Iz njih oni gađaju što hoće
a po danu brdima se šeće
dosta često u pripitom stanju
oštro tuku i noću i danju.
Tada našim naređenje dođe
na Mrkasin brdo da se pođe
ponesoše tad opremu svoju
pregledaše je li sve na broju.
Oko se Šilje bombe naniza
da se može boriti izbliza
i odoše na radni zadatak
za Milana biše vrlo kratak.
Kad su došli ispod samog brda
javiše se Srbi iz utvrda
svaki tuče da ih zaustave
tu divljaju te horde prljave.
Vidi Šilje da tu druge nema
puzeći se on ka cilju sprema
on pod paljbom četničke nemani
odustati nikako ne kani.
Pred njime se ukazala zbilja
i evo ga do samoga cilja
dva je gnijezda smjelo uništio
i k trećemu on se uputio.
Priš'o im je na pet-šest koraka
tada četnik opali iz mraka
i tromblonom pogodi Milana
velika se otvorila rana.
Tako ranjen ležati ostade
četnik blizu pristupa ne dade
a Karaman Živko sve to gleda
Slovenac mu naprijed ići ne da.
Živka moli da se natrag vrati
naši će mu sve podatke dati
ali onda Tomo odgovori
ja ostajem, a ti odi gori.
Da ga ovaj ne bi masakrir'o
nek' djelatno bude naše krilo
četiri sata borba je trajala
dok se garda Šilje dokopala.
Kad stigoše već je bilo kasno
Danko Mršić zaplakao jasno
uz zakletve i Bogu se kune
ja ću s njima poravnat' račune.
Svaku dlaku osvetit' heroju
makar glavu izgubio svoju
mrtvo tijelo otpremiše tada
dovezoše do Imotskog grada.
Grad Imotski tuga osvojila
nad Podbablje magla se savila
muškarci, žene i djeca plaču
u žalosti svi na noge skaču.
Svatko želi ovog tužnog dana
na počinak ispratit' Milana
mnogi ljudi iz naše općine
i iz Splita i Hercegovine.
Pohitaše u tuzi i bolu
odat' počast imotskom sokolu
zrakoplov se u Zagrebu dig'o
i Bobetko na sprovod je stig'o.
On je mnogih boraca nadglednik
a Hrvatske vojske zapovjednik
pa je i on ispred Šilje klek'o
lijepe riječi o njemu izrek'o.
U ime se stožera zahvali
uokolo mnogi su plakali
oj Milane, Imotskoga diko
tebe voli malo i veliko.
I umjesto da svadbu gledamo
u grobnici mi te ostavljamo
pred Šiljin rođendan malo prije
crn se barjak ispred kuće vije.
Ali ti znaj, naš sivi sokole
da te mnogi Imoćani vole
gdje si stao nastavit će oni
da se Srbin iz Hrvatske goni.
Svaki koji ne poštiva vladu
ostat ne će ni u jednom gradu
neka traže preko Drine sreću
u Srbiji i Miloševiću.
Vi, dužnici, sjetite se malo
iza Šilje što vam je ostalo
ako novac vi bezveze date
Božja kazna stići će vas, znajte.
Sad počivaj, veliki viteže
crna zemlja k sebi te priteže
kazao si hrvatskom narodu
kako treba ginut' za slobodu.

ŽELJKO ŠIMIĆ - TRAGEDIJA BRAĆE BUCONJIĆA

(novo 2017.)

Gusle moje, zategnite žice
pripremite majke maramice
kad čujete o ovoj nesreći
suza će vam niz lice poteći.
Što dogodi se u našim Grudama
u velikom selu Drinovcima
grudska povijest od kada se piše
tol'ko suza majke ne pustiše.
Kao nakon Drugog svjetskog rata
kad nastrada najviše Hrvata
od kad žive u Grudama Hrvati
tragedija takva se ne pamti.
Šest sinova, moja braćo mila
samo jedna majka izgubila
Turčin nije za pet stotin' ljeta
tol'ko mladog pogubio svijeta.
Kao Tito maršalskoga zvanja
za pedeset godina vladanja
tu u dobu rata i poraća
naša grudska izginuše braća.
Od Borajne pa do Drinovaca
Tihaljine do Posuškog Graca
il' nestalo ili poginuše
od tisuću tristo jedan više.
U grudskome žrtvoslovu piše
a što piše lako se ne briše
a iza njih ostalo je mladih
devet stotin' djece siročadi.
Ovo više ne smijemo kriti
pobiše ih Titovi banditi
crna zemlja najviše ih krije
od Bleiburga preko Slovenije.
Tu najviše jama ih proguta
vraćajući se s Križnoga puta
puno cura osta neudatih
jer se momak baš s vojne ne vrati.
Mnoga sestra brata izgubila
koga nikad nije prežalila
Vlado Bogut i s njim Ljubo Leko
pišuć' knjigu ovako je rek'o.
A najteža tragedija biše
u Drinovcima koja se zbiše
taj ću slučaj sada opisati
uz javorove gusle opjevati.
Da bi znala zemlja hercegova
što joj Tito radi od sinova
od kad sunce po Drinovcim' grije
ovo nitko upamtio nije.
Da šest braće naših Drinovčana
Buconjića rodom iz Bovana
da u dobu Drugog svjetskog rata
izgubiše naš Ivan i Kata.
Šest sinova, šest kršnih mladića
kućom zvanih još Jamberovića
u hrvatskoj što su vojsci bili
Titovi ih banditi pobili.
Majka im smrt upamtila nije
Bog je k sebi pozvao ranije
obitelj je ovih šest mladića
fra Paškala biskup Buconjića.
Tog čovjeka poslanog od Boga
drinovačkog župnika prvoga
a zatim ću od istog plemena
spomenuti tri brata rođena.
To sinovi Jamberova brata
što nestaše Drugog svjetskog rata
a sad čujte moja braćo mila
kakva je to tragedija bila.
Nakon rata i Križnoga puta
crna zemlja kad mnoge proguta
U Bovanim' usred Drinovaca
ču se jauk iznemogla starca.
Zakukao po staračke dane
sjedi starac brade nebrijane
tužno kuka u u golemoj muci
a krunicu držeći u ruci.
Šest sinova oplakuje svojih
gdje ste djeco, sokolići moji
sad kada mi najviše trebaše
ni za kosti ne znam gdje su vaše.
Još spominje svoju ženu Katu
u Bovanim' svakome poznatu
da sam Bog da umro kao i ti
da ne mogu ovo upamtiti.
Kukajući još spominje Tita
te krvnika balkanskoga pita
druže Tito, ubili te jadi
što od mojih sinova uradi.
Što mi barem jednog ne ostavi
da me tužna u grobnicu stavi
puno bi ti grijeha oprostio
od šest jednog da si ostavio.
Sakrio se da nitko ne čuje
pa sinove svoje oplakuje
Ljubo mili, najstariji sine
dođi suze obrisat' ćaćine.
Moj don Ante, izabran od Boga
dođi ćaću ispovijedit' svoga
Vladimire, svo uzdanje moje
kad ćeš vidjet' ti Bovane svoje?
Kad ćeš vidjet' tužnog ćaću svoga
što bez sina osta dojednoga
još spominje svoga sina Danku
jesi li svoju upamtio majku?
Taman kad si u školu pošao
Bog ti majku k sebi je pozvao
dođi pričaj svom ćaći jadnome
kako bilo na putu Križnome.
Vrati mi se, moj sine Dragoje
koji majke ne upamti svoje
dođi majci, moj anđele mali
pa na grobu svijeću joj zapali.
Sine Mate, k'o oko u glavi
ako si živ svom se ćaći javi
džaba starac i kuka i pati
sin nijedan nikad se ne vrati.
Sad ću reći, neka svatko znade
tko je starac nebrijane brade
to Buconjić Ivan, Jamber zvani
tako su ga zvali Bovanjani.
Jednom kada je starac kukao
susjed ga je jedan upitao
kada kukaš i suze prolijevaš
što u podrum ti se često skrivaš?
I još ću te nešto upitati
Bože dragi, da mi je to znati
nadaš li se za života svoga
ugledati sina ijednoga?
Ivan suze niz oči obori
te susjedu ovako govori
nijednoga ne upamtih danka
da noćnoga ja utvrdim sanka.
Niti ikad mogu zamisliti
da koji sin ne će se vratiti
kad po vrtu čupam trave kravi
uvijek gledam k polju i Dubravi.
Kad osjetim da se netko miče
mislim tkogod je od moje djece
ja se uzdam u dragoga Boga
dočekat ću sina bar jednoga.
Svakog jutra kao kukavica
idem tamo gdje spavaše djeca
zovem Ljubu, Danku i Macana
zovem Antu, Vladu i Dragana.
Zovem sina dojednoga svoga
ustajte se za miloga Boga
vakat duhan po vrtima brati
vakat ovce i krave puštati.
A iz kuće, moja mila diko
nit' se čuje nit' ustaje itko
tada tužan izmolim krunicu
za svu svoju izgubljenu djecu.
A što pitaš što se uvijek krijem
ja po vani kukati ne smijem
moram, sinko, jer su moja djeca
svi bijahu Ustaška vojnica.
Pa ako me čuju partizani
u podrumu ili negdje vani
nitko za me ne će više znati
omrknut ću, ne ću osvanuti.
Jer po selu špijuni hodaju
sve što čuju UDBA-i kazivaju
ne smiješ pričat' bratu rođenome
što dogodi se na putu Križnome.
Ivan Granić bude li to znati
sutra će te za glavu da skrati
srce više izdržat' ne može
al' ne mogu ja iz ove kože.
Ali što ću, hvala dragom Bogu
ja tu ništa učinit' ne mogu
koji znade što će sa mnom biti
i kako će mene utješiti?!

A sad čujte slušatelji mili
tko su braća Buconjići bili
Ljubo rođen devete stotine
prvi trećeg devete godine.
Četr'es't treće vjenčan je godine
s Ivom Leko iz Tihaljine
u Križevcim' na putu Križnome
trag se gubi osovcu ovome.
Presudi mu četrdeset peta
otac biše jednoga djeteta
žena Iva mu se preudala
i bez drugoga muža ostala.
Dvadest šesti ožujka to biše
devete se don Ante rodiše
sve majčine ispunio nade
tridest pete svećenik postade.
Ante biše dušobrižnik djece
Boban Ranka Rafe jedinice
kad Dravograd opkoljen bijaše
partizani opkoliše naše.
Al' don Ante tu se ne predaje
već vojnike sokolio svoje
pa pred vojskom iz sveg glasa viče
ne ćemo se predat', Poglavniče!
Tko će sa mnom neka ide za mnom
ja ću skupa s general Bobanom
ali mu se tu trag gubi svaki
valjda je u jednoj od Jazovkj.
Prije smrti svoje ostavio
oporuku kojom zadužio
neka netko od njegovih kolega
obveze završi nakon njega.
Gregorjanska misa da se plati
pokoj duši Buconjić don Anti
još pet misa što su preuzete
za života nisu održane.
Da ih netko rekne od kolega
od Zagreba do Širokog Brijega
a pet misa s glazbom da se svira
za pokojnog brata Vladimira.
I još jedna misa da se slavi
Nezavisnoj hrvatskoj državi
sve ostalo od mojih novaca
djeci palih hrvatskih boraca.
A s područja hrvatske države
moje župe zvane Prenj Dubrave
na šesnaesti kolovoza dana
dvadest prve baš usred Bovana.
Rodi Kata svoju vječnu nadu
rodi Kata svoga sina Vladu
a s Golemac bi oženjen Ružom
u Zagrebu živjela je s mužom.
To bi ćaći i ponos i dika
čin ustaškog imao satnika
partizanski rafal ga posječe
u Zagrebu četrdeset treće.
Dvadest treće, moje sunce žarko
rodio se majci sinak Danko
čast mu biše k'o i drugoj djeci
pripadao Ustaškoj vojnici.
Još ne biše niti momak zreo
Križni put mu putove zameo
a sin Dragan najmlađi je bio
dvadest pete on se je rodio.
Još ne poče ni brijati brade
Na Križnome putu on nestade
a šesti brat Mate Macan zvani
priča se da utek'o je vani.
Nitko nije zn'o mu za adresu
nastani se u Buenos Airesu
još se priča da dopao muke
udbaške ga pogubiše ruke.
Sin nijedan nikad se ne vrati
do života tužni otac pati
sad trojicu spominjem sinova
Joze, tužnog brata Jamberova.
A što su se kućom Janjić zvali
obitelji istoj pripadali
a na Križnom putu su nestali
to Buconjić Jerko Janjić zvani
pripadao vojsci “Domobrani”.
Četrnaesti kolovoza desete
Iva majka rodila to dijete
sin Slobodan ovako mi reče
u rat ode četrdeset treće.
Troje djece ostade nejakih
od tad mu se trag izgubi svaki
drugi lipnja devetnaeste biše
Krešimir se u Ive rodiše.
Pučku školu dali mu Drinovci
njemačkoj je pripadao vojsci
kod grada Osijeka
Krešimira tu je rat zatek'o
a iz Klisa u rat otišao
i na Križnom putu je nestao.
A dvadesti sedmoga mjeseca
na Iliju žestokoga sveca
a godine dvadest prve biše
u fratarskim knjigama to piše.
Iva rodi svog Iliju sina
što bijaše dika materina
momka znala sva krajina naša
vele bio vatreni ustaša.
Četr'es't prve u rat otišao
i na Križnom putu je nestao
Bože mili, zna li ovo itko
gdje rodbine izginu ov'liko?
Devet sinka, devet grdnih rana
Buconjiča Joze i Ivana
jednog Janjić, drugog Jamber zvaše
a rođena braća to bijaše.
Što ne znaše za života svoga
za sudbinu sina ijednoga
a slobodu nisu dočekali
ni države o kojoj su sanjali.
Dočekali nisu našu pravu
Tuđmanovu hrvatsku državu
svoju tugu u grob su odnijeli
a sve kazat' nikad nisu smjeli.
Bojeći se da će jednog dana
ubiti ih tko od Drinovčana
kao što je P. Marinoviću
Glavaševu ubio Dragicu.
A rodbini Jambera Ivana
osta stara kula sazidana
koja nekad za uzor je bila
i pjesma je o njoj se pjevala.
Vidi, brate, Buconjića kule
samo da je napuniti pure
koja biše u šumi i travi
dok je Jerko i Stipe popravi.
Tko poslušat' ovu pjesmu voli
nek' očenaš za dušu izmoli
svim sinovim' Joze i Ivana
Buconjića rodom iz Bovana.
Ivi, Jozi, Ivanu i Kati
koji će se u raju sastati
sa sinovim' što ih izgubiše
te za njima da ne plaču više.
A u ime moje i rodbine
pokoj vječni daj im Gospodine
vječna svjetlost neka svijetli svima
žrtvama rata, svim Buconjićima!

Ej gusle moje drvo javorovo na vijencu se dogodi Kosovo u hiljadu devetoj stotini devedeset četvrtoj godini sa svih strana dušmani nam mrski udariše na vijenac srpski s jedne strane brojni Pakistanci pa Iranci i Afganistanci s druge strane udariše Turci i sa njima mnogobrojni crnci s treće strane ljuti janjičari i UNPROFOR nam dušmani stari. Tenk do tenka junak do junaka to je vojska Alijinih Bošnjaka kad topovska sasu kanonada ode jeka do Doboja grada. Crni dim se do neba izvija ne bi bolje ni sveti Ilija kad se dvije vojske sudariše puška puca a barut miriše. Neko viče moja mila majko nekuđen si Kraljeviću Marko crni oblak prekrio je nebo oj Srbine opet si najebo. Grmi sijeva trese se planeta rekao bi da je smak svijeta sve za srpstvo i sve srpske slave na sve strane lete srpske glave rika stoji teških haubica lete srpske glave do Poljica. Što propusti iz Bikodža Musto to dočeka iz Gnojnice Rusto od Kosova tako ne bi gusto. Što propusti iz Mahale Musa to dočeka iz Poljica Jusa dreka stoji Rumuna i Rusa. Nije prošlo dana ni dva sata kad evo ti silnoga Kuvajta mrka brka širokije leđa baš ko da je Srđa Zlopogleđa. Drži barjak u desnici ruci a za njime Alijini Turci pravi haos nastao je tada sva makljinska izgine brigada. Svi junaci ovjenčani slavom srpski vijenac platili su glavom. Jadan Srbin kad slobodu stvara sa zaštitom Sač-nam-jara jadan Srbin i cijela Srbija sa pomoći Butrosa Galija jadna ti je svaka zemlja ona koja ima gosta Moriona. Evo rata evo udesa politikom od Sajrusa Vensa. Oj Krajino majko moja slavna za zaštitu eto ti dušmana eto tebi Vensa i Ovana jadan čoban kojeg čuva ovan. Kakva braća dočekasmo čuda da nas štiti Vens i Ovan luda na zaštiti prevelikog vala i pomoći senilnih budala. Ali sve to tako neće biti, svu će ološ Srbin pobijediti.

Gusle su instrument dinarskog prostora koji je većinski hrvatski. Apsolutnom većinom.

Bio u Kotoru, na Cetinju i u Skadru. Trenutačno postavljam slike na Wikimedijin Zajednički poslužitelj, dovršio sam postavljanje onih iz Kotora i s Cetinja. Evo slika gusala u "Etnografskom muzeju Crne Gore".

https://commons.wikimedia.org/w/index.p ... lshowall=1

U blizini Nikšića niče prvi muzej posvećen guslama. Tu su definirane kao blago pet država. Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Albanije. Šest, računajući Kosovo.

Dinarski prostor je većinom hrvatski.
Gusle su hrvatski instrument.

Nažalost, UNESCO je 29. studenog proglasio pjevanje uz gusle nematerijalnom kulturnom baštinom Srbije. Znači, ojkanje je baština Hrvatske, a gusle baština Srbije?!



http://zupa.today/vijesti/gusle-su-mu-d ... slavu.html

GUSLE SU MU DONIJELE SVJETSKU SLAVU

Bogata guslarska karijera i razgovor sa Milanom Filipovićem postao je jedan od naših najvećih intervjua. A i kako da ovakva karijera i uspjesi stanu na našu stranicu. Bar smo pokušali prenijeti dio ove slave koja je na jedan lijep način promovisala i Župu.

Kada je počela ljubav gusala proslavljenog župskog guslara Milana Filipovića?

Od nepunih šest godina kraj ognjišta sam upijao prve zvuke gusala od svog pokojnog oca i komšije, dobrog guslara Tripka Ćorovića. Epske pjesme je tada recitovao pokojni Golub Backović, koji je znao preko 50 pjesama, iako nije imao nijednog razreda škole. Kada sam krenuo u školu jednostavno sam krao gusle od pokojnog oca. Sakrijem se van kuće i počinjem da prevlačim i gudalom u neznanju pokidam skoro sve strune. Uveče otac vidi pokidane strune, a ja dobijem batine skoro svaku drugu veče. Da nadoknadimo pokidano ja i moj pokojni brat Savo smo hvatali konja. Dovedemo ga do plota, on drži oglavak, a ja uzmem jednu pritku, zamotam dlake i onda teglim da očupam. Konj je uzalud gađao nogama, jer nije mogao od plota dalje.

Nas dvojica smo stalno vježbali i u osnovnoj školi pjevali. Savo je bio bolji, ali sam ja bio uporan i nastavio vježbati. Da bi čovjek bio veliki umjetnik prvo mora biti talentovan, zatim slijedi rad i neprestano vježbanje. To su bili moji prvi koraci u guslanju.

Kuda su sve stizali zvuci Vaših gusala i ko je sve od poznatih uživao u Vašem guslanju?

Na pitanje koje ste mi postavili nije teško odgovoriti, ali je odgovor toliko opširan da bi se roman mogao napisati. Ipak ću pokušati skratiti odgovor, jer je nemoguće sve objaviti. U bivšoj Jugoslaviji od Triglava do Vardara malo koji grad ima a da nijesam u njemu pjevao. Najviše guslarskih koncerata smo imali u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini. Pjevao sam u Skenderiji u Sarajevu pred 7000 gledalaca. Teško je izdvojiti od velikog broja koncerata, a da nije neki od bio uspješan.

U Smiljanu, Opština Gospić 10. jula 1976. godine proslavljalo se 120. godina od rođenja Nikole Tesle. Imao sam najveću čast od svih guslara na toj proslavi da pjevam na toj proslavi gdje je bilo najveće Jugoslovensko rukovodstvo sa Titom na čelu pred 250.000 ljudi. Ja sam pomislio da ću pjevati pjesmu po izboru, ali mi zagrebački režiser programa daje pjesmu o Nikoli Tesli. Dvadeset dva stiha pjesme dobijem uveče u hotelu Gospić koja moram naučiti do 10h ujutro. Teško da sada mogu opisati tremu koju sam imao da pjevam pjesmu koju do tada nijesam pjevao. Čisti je rizik pjevati novu pjesmu bez obzira što sam je naučio uveče. Možete li zamisliti da čitavu noć nijesam spavao učeći i ispod glasa pjevušeći pjesmu. Čak su i gosti hotela počeli da lupaju na vrata. Kad čuju da pjevam na proslavi svi se umire, a ja nastavim čitavu noć. U programu su tada bili najveći Jugoslovenski glumci, umjetnici, operski pjevač Čangalović i ja. Srećom sve se dobro završilo, ali uz veliki rizik.

Ovo nije bio prvi put da pjevam Titu jer sam prije toga punih sedam godina, kao oficir JNA, pjevao pred njim tri puta. Tito je volio gusle. Imao je dosta guslarskih ploča i među njima moju o Braći Ribar, revoluciji, Veljku Vlahoviću...

Pjevao sam i pokojnom Niksonu, bivšem predsjedniku SAD-a, Brežnjevu, predsjedniku Rusije. Od holandske kraljice sam na Cetinju 1984. godine dobio orden i flašu pića koju i danas čuvam. Pjevao sam Načelniku generalštaba Švedske koji mi je poklonio pozlaćeni nož kojeg i danas čuvam i koji će krasiti muzej u Župi. Ja njemu tada poklonim long guslarsku ploču.

Sa guslama sam obišao skoro sve kontinente. Najviše pjevao u Njemačkoj, Austriji, Švajcarskoj, Holandiji, Italiji, Slovačkoj, Grčkoj, Rumuniji, Bugarskoj idr.

Jedna turneja za Kinu, grad Šangaj će mi ostati u trejnom sjećanju 2010. godine sa Predsjednikom Crne Gore Filipom Vujanovićem na svjetskoj izložbi. Iz Frankfuta smo putovali punih 13 sati da bih pjevao na dva koncerta sa umjetnicima iz Beograda i Podgorice. Zeleni salon i 5000 gostiju, a ja pjevam stihove iz Gorskog vijenca ''San Vuka Mandušića''. Poslije završetka Ministar kulture Kine mi je čestitao i rekao da zna 60% stihova Gorskog vijenca napamet. Tada smo obišli brojne kulturne spomenike, a peo sam se i na najveću zgradu u Šangaju koja ima 510 spratova.

U Vašoj karijeri su bili brojni nastupi ali i nagrade. Koje izdvajate kao najdraže?

Što se tiče guslarskih nastupa teško da bih ih mogao izbrojati. Mogu reći da smo imali preko 100 humanitarnih koncerata za djecu, bolesne i siromašne. Što se tiče nagrada njih je bilo dosta. Prvak Crne Gore sam postao na festivalu saveza guslara Crne Gore u Pljevljima 28. juna 1993. godine, zatim prvak Jugoslavije na saveznom nivou u Podgorici 1993. godine. Ovo mi je najdraža nagrada koju sam dobio pored velikog broja vrhunskih guslara iz Crne Gore, Srbije i Republike Srpske. Osvojio sam i drugo mjesto na sveznom festivalu 1982. godine u Sarajevu.

Jedna od dražih nagrada mi je i ona koju sam dobio u gradu Lješu u Albaniji 2008. godine na Balkanskom festivalu osam zemalja kada sam osvojio prvo mjesto.

Na Međunarodnoj smotri folklora 1978. godine u Zagrebu, sala Lisinski predstavljao sam Crnu Goru i društvo KUD Ljubo Božanović iz Podgorice. Učestvovao sam u Crnogorskom pozorištu u predstavi Lažni car Šćepan mali u režiji beogradskog režisera Dejana Mijača sa najpoznatijim jugoslovenskim glumcima. To je bila uloga Slijepi guslar. Tada smo obišli sve manastire u Crnoj Gori i Srbiji.

Prije nekoliko godina ste započeli projekat Muzeja gusala u svom zavičaju Župi. Kako se rodila ta ideja?

Obišao sam dosta muzeja u bivšoj Jugoslaviji i Crnoj Gori, pa čak i u Evropi i niđe nijesam našao muzej gusala. Gusle su naš tradicionalni instrument i po njima se Crna Gora prepoznaje. Razmišljao sam dugo godina zašto Crna Gora nema muzej gusala? Kao čovjek koji se bavim punih 55 godina guslama pomislio sam zašto ja ne bih bio taj koji bi Crnoj Gori ostavio ovu zadužbinu da naši potomci znaju da su postojale gusle. Tako sam prije nekoliko godina odlučio da počnem izgradnju ove zadužbine. Narodna poslovica kaže: ''Čovjek vrijedi onoliko koliko ostavi''. Crna Gora je u svojoj istoriji, tradiciji i prošlosti bila rasadnik guslara od kojih su oni stariji gotovo zaboravljeni. Zašto da zaboravimo prije 100 godina Petra Perunovića, Tanasija Vućića, Jevrema Ušćumlića, zašto zaboraviti moju generaciju: Boška Vujačića, pokojnog Branka Plakalovića, Kostu Plakalovića i mene? Zašto da se zaboravi ova sjajna mlađa generacija guslara poput: Stevana Popovića, Rajka Žićića, Milana Vujovića, Đoka Koprivicu i Milomira Miljanića i mnogo drugih vrhunskih guslara?

U svom životu sam uvijek bio optimista, a što se tiče gusala za ovih 55 godina sam dosta naučio i mnogo iskusio. Pitanje je da li će mlađe generacije prihvatiti gusle jer je 21. vijek vijek kompjuterizacije i tehnike. Znam da su mnogi mladi guslari počeli, ali nažalost i odustali. Iz kojih razloga to sam vam i rekao. Ja ću se boriti za gusle, pa se nadam da ću iduće godine otvoriti školu mladih guslara bez ''pare i dinara''.

Koji će sve eksponati činiti kompleks Muzeja gusala?

Muzej će činiti glavni objekat koji je skoro završen i u njemu će biti izloženi svi etno instrumenti, eksponati najboljih guslara iz 5 država od 100 godina do danas. Tu će se naći moja priznanja i nagrade za ovih 55 godina rada, zatim biografski podaci i nagrade najstarijih guslara Petra Perunovića, Tanasija Vućića, Jevrema Ušćumlića i Ilije Vukovića iz Gacka po dogovoru sa njihovim porodicama. Druga grupa će biti za guslare moje generacije poput Boška Vujačića, pokojnog Branka Perovića, Muja Nikčevića, Miša Vujovića...

Treća grupa za mene sada najmlađa koja treba da se nađe u muzeju poput Stevana Popovića, Rajka Žižića, Milana Vujovića, Đoka Koprivice, Milomira Miljanića itd. To bi bila Crna Gora.

Druga bi bila Srbija sa 5 najboljih guslara za poslednjih 100 godina čiji će odabir izvršiti Ministarstvo kulture Srbije. Treća zemlja je Bosna i Hercegovina sa istim uslovima kao i Srbija, zatim Hrvatska i susjedna Albanija koja u svojoj istoriji ima gusle i dobre guslare. Nadam će da ću ove godine postići dogovor sa Ministarstvom kulture oko pomoći završetku ovog projekta.

Drugi objekat veličine oko 40 metara kvadratnih će biti namijenjen za turiste kada budu obilazili muzej da mogu sjesti, popiti piće, kupiti gusle i druge instrumente, a to će zavisiti od domaćina muzeja. Postojaće i parking za 15-ak vozila. Svaka država će izložiti svoje nacionalne nošnje, gusle, diple, frule i druge instrumente. Nadam se da će ovaj muzej sledeće godine biti otvoren zavisno od ljudi dobre volje i njihove pomoći.

Zbog čega želite ovaj kompleks da poklonite Župi, odnosno Mjesnoj zajednici Župa kao zadužbinu?

Gusle su narodni instrumenti zato se i zovemo narodni guslari. Rođen sam u Župi, školu sam učio u Župi, prve korake sa guslama sam učio u Župi slušajući starije guslare i od njih učio. Postavio bih pitanje kome bih drugo poklonio ovu zadužbinu bez mojoj viteškoj i junačkoj Župi. Moram priznati da sam izgubio najmanje vremena razmišljajući kome da poklonim zadužbinu. Sa zadužbinom poklanjam i 700 metara kvadratnih zemljišta i sve objekte koje sam naveo. U Župi nikad nijesam imao opozicije, vjerovatno zato što sam bio narodni guslar bez politike, kiča i šunda. Župa me je vazda podržala i uvažila i ja joj se zahvaljujem. Biću takav do poslednje ure.

Zbog čega je danas popularnost gusala manja nego što je nekad bila?

Na ovo pitanje nije teško odgovoriti, a sa druge strane i jeste teško dati odgovor. Dok je bila Jugoslavija jedna država nijesmo imali ama baš nikakvih problema od Triglava do Đevđelije, pjevali smo ama u svaki grad bez ikakvih problema. Moram da kažem da smo pjevali epske pjesme svih ciklusa od Kosovskog, uskočkog, hajdučkog, pjesme stare koje siu imale svoju antologijsku vrijednost. Od kada se Jugoslavija raspala bolje reći podijelila ratovi su puno uticali na popularnost gusala. Neka istorija kaže svoj sud o tome, a ja kažem da su se pjevale političke pjesme, pjesme o nažalost živim ljudima, komercijalne, a onda i stranačke. Bilo je ako si Srbin onda si izdajnik, ako si Crnogorac onda si izdajnik i ja tu ne mogu suditi, ali imam pravo da pjevam one pjesme koje imaju svoju istorijsku vrijednost, pa će zub vremena svakome kazati šta si bio i ko si bio. Lično se nadam da će ovo vrijeme euforija proći i da će gusle opet biti narodne. Za ovo ću se boriti do kraja karijere.

U Župi je sa guslanjem prije nekolike godine počeo mladi guslarski talenat Nikola Krulanović. Šta bi poručili njemu i svim mladim guslarima koji bi željeli da se bave ovom tradicionalnom muzikom?

Nikolu Krulanovića još nijesam upoznao, ali sam ga slušao preko televizijskih ekrana, bolje rečeno preko prvog programa Televizije Crne Gore. Talenat se rodio, ali to nije dovoljno. Za jednog talentovanog dječaka kao što je Krulanović treba rad i neprestano vježbanje. Siguran sam da će on biti vrhunski guslar ali da pjeva epske pjesme bez politike, pjesme bez šunda i kiča i to mu je moj savjet njemu ali i svima ostalima. Nadam se da ću uskoro doći lično do njega i da ga uživo poslušam. Čini mi se da je na televiziji pjevao pjesmu osmerac. Za mlade guslare nijesu dobri osmerci već deseterci. Siguran sam ako nastavi sa radom i ovim mojim savjetima da će biti odličan guslar. Spreman sam da mu pomognem i da ga uputim u pozitivnom pravcu. Sve takve talente treba podržati, a posebno Župa, jer se takvi talenti kao što je Nikola ne rađaju se preko noći. Želim mu svako dobro i uspjeh.

Kako se po Vama Župa može izvući iz problema i krene stazom razvoja?

Župa ima sve uslove i potencijale da bude prava Župa, odnosno Opština koja nam je nekad davno nažalost ukinuta. Teško je na ovo pitanje odgovoriti. Župa je uvijek imala veliki broj intelektualaca, obrazovanih ljudi koji su napuštali svoje mjesto (što je bilo i normalno) tražeći zaposlenje i tamo ostajali.

Narod kaže da nikad nije kasno, pa da kažem na sreću Župe pojavila su se dva Radulovića, intelektualca koji su zasukali rukave i riješili koliko toliko da vrate Župu na mjesto koje joj pripada. Pratim veliku borbu Dragoljuba Radulovića i njegovog brata Jova. Kako se bore za svoj zavičaj, ja sam jednostavno oduševljen. Poručio bih im: ''Nastavite samo tako i budite sigurni da će Župa biti uz vas i svi oni Župljani koji ne žive u Župi.''

Ne bih ja mogao biti prognozer šta će se dalje dešavati ali je moja poruka: ''Župljani budimo jedinstveni, budimo složni i da podržimo braću Radulović.'' Na kraju želim svaku sreću braći Radulović u njihovom daljem radu.

Gusle su naravno srpske, pred svijetom i pred Unescom.



https://www.kurir.rs/vesti/drustvo/3169 ... a_internal

U ugostiteljskom objektu na Kosovu fotografirao sam gusle albanskih nacionalista.

https://commons.wikimedia.org/w/index.p ... lshowall=1

SREĆKO LAUC - PJESMA O KRALJU TOMISLAVU

Gusle moje, zrcalo ste svijeta
zapjevajte, nitko vam ne smeta
vi ste, gusle, narodne ideje
pjevale ste narodima želje.
Pjevale ste u gradu Parizu
pjevale ste u gradu Londonu
u Varšavi i u Washingtonu.
Pjevale ste i imale volju
Tomislavu na Duvanjskom polju
a i sad ću malo zaguditi
i junačka srca probuditi.
Tisuću se navrši godina
od onoga svečanoga čina
kad na Duvnu, polju širokome
Tomislavu, kralju hrvatskome
kraljsku krunu na glavu staviše
Tomislave kralju, govoriše.
Dokle ralo našu zemlju ore
dokle majke našim sincim' zbore
gusle sam vam nabavio nove
nek' pomognu graditi stihove.
Otvorite knjigu o prošlosti
pa mi, vilo, pripovijedaj dosti
kako no je kralju Tomislave
potukao ohole Bugare.
Kad im staše rasti zazubice
za hrvatska brda i ravnice
kako sruši silnog Simeona
silnog cara u vremena ona.
Nek' mu spomen budu ovi zvuci
nek' poštivat' stanu ga unuci
nek' ga zraka zlatnog Sunca krasi
a narodu narodni junaci.
Car Simeon oštru knjigu šara
Tomislavu kralju progovara
i njegovi Bugari ju šalju
Tomislavu, hrvatskome kralju.
Tomislave, kralju od Hrvata
ako ne ćeš s nama ljuta rata
ako želiš živjeti u miru
zašto primi kneza Zahariju?
I njegove Srbe pod zaštitu
čim dobiješ knjigu šarovitu
Zahariju odmah šalji 'vamo
i sve Srbe da im mi vladamo.
Ako ne ćeš sve to učiniti
ja ću tvoju zemlju porobiti
porobiti, ognjem popaliti
i tebe ću živa uhvatiti
rusu ću ti glavu otkinuti.
Kralj Tomislav bijelu knjigu štije
knjigu štije i pero uzima
Simeonu 'vako progovara.
Simeone, susjede i care
nepotrebna tebe briga tare
junačkog se držim običaja
kako me je naučila majka.
Koga Hrvat k svome domu primi
pa da mu svi traže ga dušmani
Tomislav ga ne će izručiti
svoj običaj stari pogaziti.

Kad napadnu dušmani prokleti
Hrvate znade za svoj dom umrijeti
neka znadeš i to, silni care
ako tvoje postrojbe navale
prije ćeš nas mrtve pregaziti
nego našu zemlju porobiti.
Car Simeon bijelu knjigu štije
pa k'o da su ujele ga zmije
razjari se kao silna bura
zove vođu Alogobotura.
Moj vojvodo, moj viteže dragi
k'o se može oprijet' mojoj snazi
sav svijet strepi sad od mača moga
srušio sam cara bizantskoga.
Popalio, srušio Srbiju
uhvatit' sam htio Zahariju
ali glavu odnio je živu
u hrvatsku tamo kraljevinu.
Pisao sam kralju Tomislavu
neka čuva svoju rusu glavu
i nek' preda Srbe k mojoj vlasti
pa mu ne će ni vlas s glave pasti.
Al' on ne će da se pokorava
nego meni oštro odgovara
da će prije glavu izgubiti
neg' po mojoj volji učiniti.
Zato vodi postrojbe junačke
robi, pali domove hrvatske
nek' Hrvatska sva u krvi pliva
Tomislava tko uhvati živa
vojvodom ću njega učiniti
kraj sebe mu mjesto napraviti.
Dovedite mlade Hrvatice
da nam budu ovdje robinjice
što stignete vatrom popalite
Tomislava živa uhvatite
dotjerajte blago nebrojeno
moj vojvodo, junačko koljeno.
Pa povede vojvoda Bugare
kako mu je naredio care
po Srbiji ruše, robe, pale
na Hrvatsku svom silom navale.
Dočeka ih kralju Tomislave
na obalama Drine i Save
stade jeka oštrenih handžara
stade vika konja i vojnika
stade vika najboljih junaka.
U najteži boj Tomislav leti
naprijed, braćo, naprijed za dom sveti
oštrom sabljom kralj Tomislav maše
Bugarima glave popadaše.
Bugarin do Bugarina leži
a vojvoda stao već da bježi
i u želji da iznese glavu
da umakne kralju Tomislavu.
Koji sruši svu bugarsku silu
i obrani domovinu milu
od onoga cara haračlije
kakvog nitko upamtio nije.
Tomislave, od Hrvata lave
tebe gusle javorove slave
zaslužio ti si vječnu slavu
zato smo ti okrunili glavu.

JERKO BAKULA - CRVENICE

Gusle moje, vaše zlatne žice
opjevat će selo Crvenice
pa ću sada ovu pjesmu svoju
posvetiti njihovome soju.
Po cijelome svijetu gdje ih ima
vratiti se svojim korijenima
gdje počiva njihova starina
gdje je njima slavna djedovina.
Gdje prosvijetli kruna Tomislava
i gdje pade dosta mrtvih glava
boreći se još od pamtivijeka
za opstojnost hrvatskog čovjeka.
Ova zemlja crvene je boje
po njoj nosi ime selo moje
stara crkva iz doba rimskoga
i grobovi iz vremena toga.
A i ove stare ljudske kosti
govore nam o burnoj prošlosti
i vremenu od raznih ratova
što preživi jadna zemlja ova.
Nije čudno zašto je crvena
krv velika tu je prolivena
ovaj narod, Gospe moja mila
tuđa čizma uvijek je gazila.
Pet stoljeća turskoga zuluma
od čega nas dragi Bog sačuva
a nevolju spomenut ću našu
i Mijata, slavnog harambašu.
Tu se narod uvijek čeličio
i Turčinu koplja izlomio
tu padoše mnogi osvajači
od naroda nitko nema jači.
Silna snaga što priroda dari
nasljeđuju to od svojih starih
i u ova tri posljednja rata
dosta strada nevinih Hrvata.
Njih šesnaest u ratu prvome
četr'es't i šest u ratu drugome
u ovome sad izgubi majka
dva vojnika i jednog dječaka.
Spomen-ploču ovih žrtvenika
ne preskaču oči prolaznika
i ujutro i kasno navečer
svakom suza iz oka poteče.
Crvenice, ovo selo malo
puno svojih domoljuba dalo
pa je teško brojku predočiti
a kamoli sve ih nabrojiti.
Majke traže svoje vitezove
mnogima se ne zna za grobove
zbog sudbine minulog stoljeća
naš se narod i dandanas sjeća.
Gorkih suza majki i očeva
sve iz naših hrvatskih krajeva
kad ostade staro i nejako
teška žalost, moja mila majko.
U ovome Domovinskom ratu
opet stiže nevolja Hrvatu
zbog projekta Velike Srbije
Hrvat opet tešku bitku bije.
Selo malo puno branitelja
od hrvatskih pravih roditelja
pa su svoja osvijetlili lica
sve na ponos sela Crvenica.
To su bili pravi bojovnici
a s njima i hrvatski časnici
i general rodne grude ove
Miljenko se Filipović zove.
Crvenice, srce Tomislava
recite mi što se sad dešava
je li moja kuća na uzgoru
i što ima u mom starom dvoru.
Il' je sada samo ruševina
puna drača i gomila stijena
dragi Bože, podari mi sreću
vratiti se i podići veću.
Puno ljeta prošlo je od tada
i danas mi sve na pamet pada
sve sam svjetske prešao granice
na srcu mi samo Crvenice.
Na kraj polja slavnog Duvanjskoga
od naroda uvijek ponosnoga
u blizini Vrana i Štitara
a između Livna i Mostara.
Tvoj se kamen probijao ljuti
i kroz njega išli rimski puti
sve od Splita pa do Jablanice
kroz duvanjsko selo Crvenice.
Puno selo kulturne baštine
u njemu je i mjesto Crkvine
stara crkva iz doba rimskoga
od naroda starog kršćanskoga.
Biše moćna i biše velika
jer je ona bila bazilika
pola Duvna i Rakitno cijelo
i Mrežnica, sve je skupa bilo.
Pa i ova naša brda mala
simboli su što je povijest dala
Stražica se po stražnjima zvala
na Kupljevcu vojska okupljala.
Razvojine po boju nazvaše
bojevi se tamo odvijaše
Smrdeljuša po lošem mirisu
jer leševi sahranjeni nisu.
Sve zbog rata i velikog boja
što preživi ova zemlja moja
oslobodi tko slobodan biše
jer o njemu sad ne znamo više.
Klačine se po klaku nazvale
a klakom se kuće ozidale
Crvenice same za se klaka
lijepih cura i kršnih momaka.
Rod Mojović, najstarije žile
duboko se u zemlju zabile
tvrda žila rodne grude moje
koja čuva korijen loze svoje.
I Radoši, podrijetlom Rožani
i susjedi Gudelji, Buljani
Filipović, a i Karačići
i Miloši i do njih Zorići.
Sto i četr'es't obitelji ima
Crvenice najdraže su njima
mnogi su se svijetom raselili
al' su svoje selo poželjeli.
Sjetili se i svojih mostova
sjetili se krava i volova
sjetili se svojih magaraca
sjetili se kupusa i kaca.
Ti simboli njihove mladosti
bili su im najveće radosti
pa ću sada vama opjevati
jedno ljudsko srce kako pati.
Nije jedno srce nego svako
pa će priča početi ovako
svoju mladost dadoh ti, tuđino
vraćam ti se opet, domovino.
Kad ja pođoh majka me isprati
poljubi me i poče plakati
pogodi me njena suza slana
pa se i sad sjećam toga dana.
Zagrli me njena ruka suva
dragi sine, nek' te Gospa čuva
kada stigneš ti u Ameriku
pošalji nam, sine, svoju sliku.
I pozdravi Petra rodijaka
od svih naših u selu momaka
i ostale, što imade živa
i reci im što se 'vamo zbiva.
Zarzaše konji u pojati
a i ovce počeše blejati
krave riču, a psi zavijaju
kao da me tužna ispraćaju.
Gavran mrki nadlijeće planinu
a ja moram ići u tuđinu.

Teško mi je selo napustiti
svoju staru majku ostaviti
Amerika, Zeland i Kanada
to nam biše u životu nada.
Slavoniju mnogi naseliše
svoju rodnu grudu ostaviše
i u bratsku hrvatsku ravnicu
mi spremismo svoju golubicu.
Djecu golu i praznih stomaka
sve sinovi umornih težaka
a i cure što kukuruz braše
pa se neke tamo i udaše.
Zbog progona i velike gladi
zavičaj su napuštali mladi
svoj su kamen sa sobom nosili
suze nisu u očima krili.
Kolone se u svijet uputiše
a crkvena zvona zazvoniše
preploviše plave oceane
ostaviše majke uplakane.
Mnoge majke tako pomriješe
a oni ih nikad ne vidješe
kalili se kao tvrda stijena
životu ih učila tuđina.
Te kršćanske njihove vrjednote
spašavaše njihove živote
svo bi dali u životu blago
za rodno im njima selo drago.
Džaba New York i lijepe ulice
na srcu im uvijek Crvenice
Vran planina blizu se proteže
i njihova srca uvijek steže.
Šezdesetih minulog stoljeća
u Njemačkoj tražila se sreća
svi uzeše njemačke papire
ostaviše konje i bodire.
Napušta se ledina i njiva
polje prazno, nigdje nikog živa
samo žene i bolesni starci
srce kuca i ocu i majci.
Na Banovim' puni su peroni
u vlakovim' prepuni vagoni
pa pomisliš, što je ovo, Bože
jer se nitko razumijet' ne može.
A tko ovdje može vidjet' svoga
od ov'liko svijeta velikoga
pa ja ruku pružih rodijaku
on odvede mene u baraku.
U baraci svi su tamo naši
na stolovim' sve flaša na flaši
sve je mlado i zdravo i živo
i pije se pjenušavo pivo.
Kad pitaju za sve ukućane
možeš vidjet' oči uplakane
iako smo došli izdaleka
bauštela ujutro nas čeka.
Sva'k' se sjeća proklete tuđine
kakve bihu te prve godine
izgledasmo kao robijaši
gdje god dođeš, poznaju te naši.
Moraš vući i mislit' o svemu
žene misle, lako je sad njemu
kao da se tamo momci grabe
kao da ih netko daje džabe.
Samo znaju žuljevite ruke
za njihove nevolje i muke
koliko je iskapilo znoja
sve zbog muke, mila majko moja.
Svi su sebi prali i kuhali
a nedjeljom pisma su pisali
pisma stalno iz Njemačke stižu
a žene ih u poštama dižu.
Kad zasvira truba u poštara
puna torba pisama i para
uvijek netko nekom svom se nada
poštar prazan ne ide nikada.
Žene pišu, pošalji nam para
djece puno i svekrva stara
starom svekru treba za rakiju
za rakiju i za žutu škiju.
Dragi Bože, kad će Božić doći
pa će čovjek iz Njemačke poći
prtljažnici prepunjeni vuku
da se doma djeca nam presvuku.
A i žene da ruho promijene
staro ruho sad novim zamijene
i u kući sve je veselije
sva'k' veselo i svatko se smije.
Počelo se i živjeti bolje
što promijeni i Duvanjsko polje
počeše se konji prodavati
a traktori novi kupovati.
Iz Njemačke stižu limuzine
i sviraju sa svake krivine
ubrzo se selo preporodi
u selo se i struja dovodi.
I u svakoj kući gramofoni
i na struju novi telefoni
pa se sklanja čanjak od drveta
i drvena kašika im smeta.
Fijaker se iz kuće iznosi
bijeli štednjak u kuću unosi
stožine se iz guvna čupaju
konji nisu više u vršaju.
Već traktori koji brže rade
pa se tome vesele i mlade
ni magarcu lijepo se ne piše
jer za njega nema posla više.
Sve je manje kosa i bodira
i veselih u brdu pastira
jer se kosac više ne isplati
a i traktor počeo orati.
Sve je više gnoja umjetnoga
a ajvana sve je manje svoga
i seoskih manje čobanica
a sve više kućnih stopanjica.
Vodovod se u selo dovodi
nove kuće prave se po modi
ambulante i lijepi domovi
gradiše ih braća i kumovi.
I svi ljudi srca velikoga
što su ponos lijepog mjesta svoga
putovi se novi probijaju
telefoni u kuće spajaju.
Pa je asfalt do svačije kuće
Bože dragi, je li to moguće
sve uz napor i velike muke
učiniše žuljevite ruke.
Ove ruke sela Crvenica
pomogla ih Marija Djevica
oj Studeno lijepo vrilo moje
popili smo dosta vode tvoje.
Što izvire ispod tvrde stijene
blizu Vrana, visoke planine
nosili smo tebe u buradi
to je bilo kad smo bili mladi.
A danas te svaka kuća ima
jer nam danas dolaziš cijevima
kraj izvora sad je izletište
a za odmor pravo utočište.
Na zalasku Sunca sve se blista
pa izgleda kao suza čista
lijepa brda i njihove čari
kad pogledaš srce ti ožari.
Pa nek' dođu iz cijeloga svijeta
usred zime i toploga ljeta
osjetiti draž prirode ove
usred lijepe zemlje hercegove.
Sad je naša ta oaza mala
željna gange i željna gusala
nek' se ljubav u vama probudi
ostanite vjerni rodnoj grudi.
Neka zvuci ove melodije
sačuvaju naše tradicije.

Glasao sam za "srpsku" her crnogorske ovdje nema. A znaju i ptice na grani da je to izvorno crnogorska tradicija.

Nije tačno , bar ne skroz.

Istina je da su gusle najzastupljenije u CG , ali to je sticaj istorijskih okolnosti u zadnjih 100 godina pa mi imamo uvid u to , jer CG je nastala kao skup plemenskih rodova boreći se guslarski protiv okupatora.

Dakle , svugde gde su postojali dinarski plemenski rodovi gusle su bile osnova njihove plemesnke i narodne tradicije čija je osnova bila čuvanje pomena na davnu državnost i narod i borbu protiv Turaka.
Vremenom i uticajem u krajevima Hercegovine,Dalmacije,...se smanjio uticaj plemensko-rodovskog uređenja zbog pripadnosti drugim državama pa samim time u gusle su padale u drugi plan , i zato su u zadnjih 100 godina u tim krajevima gusle manje zastupljene pa se došlo do logičnog zaključka da su one šatro prvenstveno crnogorske.

Gde god su zapisani deseteci tu su gusle bile osnova kulture , i to isključivo plemenske , i zato npr.kod muslimana postoji Alija Đezerez i ostali muslimanski junaci kao pandan Kraljević Marku,...dok su katolici i pravoslavci od CG do Dalmacije gore guslali o istim ljudima i događajima vekovima.

Hvala na objasnjenju, vidis nisam znao. Dakle nesto arhaicno sto se najduze odrzalo/ili odrzava u CG-u pa su onda ljudi gusle identificirali kao nesto svojstveno uglavnom Crnogorcima.

Dakle gusle su ustvari "svacije" na Balkanu? Ili u tim dinarskim predjelima, kao sto kazes.

Gusle su deo plemenske tradicije od Albanije pa do gotovo kraja Dalmacije(unutrašnjosti) , i što se tiče južnih slovena one su osnova štokavskog narečja tj.deseteračkog pesničkog izričaja.

Ali na primer postoje i bugarštice(dvanesterac) , ali su one iz ranijeg perioda(15,16.vek) i vuku svoje poreklo iz doslovno jadranske obale , ali one su danas nestale i zapravo samo se pretpostavlja da su bile guslarske i nisu striktno štokavski određene(ima ih čakavskih) mada su većinski štokavske.

Prvo pominjanje gusala kao pojma u smislu instrumenta su na srpskom dvoru u 13.veku , međutim teško je reći šta je to bilo zapravo jer se uz njih pominju i bubnjevi kao deo muzičke celine , tako da se može reći da su gusle dolaskom turaka se transformisale u običan narod i prešle u ono što danas poznajemo.

Valjda bi na forumu čija je jedna od glavnih tema demografija trebali znati tko su dinarci većinom i čiji je dinarski prostor.

Hvala JoeEnter. Da li mozes samo pstaviti primjer deseterca i dvanaesterca? Da vidim na sta tacno mislis.

@Istin: Dinarski prostor pripada, ako cemo iskreno i doslijedno, amebama.

ANTE TOLO - FRANICA DALL'ERA

Bila nam je kao majka mila
i prva nas slova naučila
a sad tema olovke i pera
a zove se Franica Dall'era.
Ovu damu kakvu Vir ne pamti
sad će moje pero opisati
pa ću samo u kratkim crtama
ovu priču predočiti vama.
I uz svoje gusle opjevati
da sjećanja naša sada vrati
u djetinjstvo i u klupe đačke
poteškoće velike seljačke.
Svoj je život posvetila Viru
radila je u ratu i miru
i bila je prva virska dama
sad je više nema među nama.
I u onoj školi ljepotici
a na strmoj kamenoj litici
svoju mladost tu je ostavila
naraštaje mnoge odgojila.
Sve od sebe za mlade je dala
i na kraju vječno je nestala
zapamtiše sva tadašnja dica
tko je bila Dall'era Franica.
A i njene slike i crteže
pa nas za nju uspomena veže
a vremenom priroda se mijenja
rađaju se nova pokoljenja.
Ne bi bilo nimalo pošteno
da se ime ne spomene njeno
naša škola nosi njeno ime
a i mi se ponosimo time.
U mislima ona uvijek s nama
mi s Franicom u školskim klupama
staroj školi zidovi se ruše
i oko nje nema žive duše.
Sve zaraslo i sve zapušteno
i od davnih dana napušteno
s lijeve strane i crkva se vije
a Sunce ju s nebesa grije.
Al' je lijepa ovakva idila
sve miriše, moja Gospe mila
zvono staro davno zašutjelo
nema više ničeg što je bilo.
Draga Frane, ne bi vjerovala
naša škola postala je mala
ne k'o zgrada već po broju đaka
gdje su djeca, rađala ih majka?!
Četvrtina u odnosu na prije
ovo nikog zabrinulo nije
u Podbiloj niti jedno dijete
ne rađa se iz te zemlje svete.
Podbilska je škola napuštena
zavelimska skoro porušena
pa ne dajmo da nam Vir umire
zavapimo dok nam glas dopire.
Pozovimo vlade i vladare
svećenike i političare
da svi skupa nešto učinimo
pa da ovdje život povratimo.
Promijeni se do sad mnogo toga
što je ovo, za miloga Boga
sve je više na putu auta
a sva'k' srdit kao zmija ljuta.
Pa je manje pjesme i veselja
a sve više tužnih roditelja
rat nastade, učiteljko mila
bolje što ga nisi zapamtila.
Jer nam mladež poginu i strada
kud ćeš većih na 'vom svijetu jada?!

ANTE TOLO - TRAGEDIJA KOD JABLANICE

Gusle slavne, objasnite nama
što je Velež obavila tama
a Mostar se kupa u suzama
kakva je to natprirodna sila
herceg-zemlju u crno zavila?
Da se nije kuga pojavila
il' Neretva voda presušila
da se nije Stari most srušio
il' se silni Omer pobratio?
Ili potres mahalu sravnio
il' je požar sve opustošio
il' se negdje boj krvavi bije
al' od svega toga ništa nije
nego vijest grdne pogibije.
Kako kažu radio-stanice
u Paprasko pored Jablanice
velika je katastrofa bila
u subotu, na šesti aprila
a tisuću devete stotine
osamdeset i pete godine.
Puče vijest k'o udar gromova
autobus mostarskih Parkova
danas negdje oko petnaest sati
u jezerske vode sunovrati.
I potonu u tamnu dubinu
zapečati životnu sudbinu
tridest i pet ljudi i momaka
zla sudbino, silo naopaka.
Parkovi su mlado poduzeće
bivalo je promjenjive sreće
borilo se sa svim teškoćama
nedaćama i malim plaćama.
Do vremena kad je Musa Jole
usvojio radničke parole
od tada se ovom poduzeću
sama kola uzastranu kreću.
Radili su i po dvije smjene
odlazili na mnoge terene
i diljem se herceg-zemlje naše
neimarim' dobrim pokazaše.
Pa su tako ovi trudbenici
na terenu bili u Zenici
i bijelom Sarajevu gradu
svatko od njih imao je nadu
da će imat' lijepu zaradu
da se malo trgnu iz bijede
ali tako sudbina ne htjede.
Iza podne toga kobnog dana
krenu grupa najboljih jarana
pa poteče kao bistra česma
smijeh, šala i vesela pjesma.
Nitko radost sakrivao nije
što će vidjet' svoje najmilije
i na grudi željno prigrliti
kamo sreće da će tako biti.
Kod Ostrošca, nešto malo prije
hladna kiša otpočeta lije
autobus uspori brzinu
pa kad uđe u kobnu krivinu
iz Mostara velikom brzinom
ide Rama drugom polovinom
a kad pred njom autobus banu
trže vozač tad na desnu stranu.
Autobus na cesti zaplesa
prolomi se jeka do nebesa
prikolica teška ga ošinu
i surva se niz strmu padinu.
Nesta pjesme, šale i smijeha
a nastade krkljanac i jeka
tu se trefi jedan hrabar mladić
po imenu Hifzija Kasazić
vozio je u svojim kolima
svoju ženu i nejakog sina.
Kada prasak prolomi tišinu
na kočnicu stade stojadinu
pa k'o munja jezeru polijeće
ako bude u nesreći sreće.
Da pomogne kojem davljeniku
pa kad vidje tu stravičnu sliku
u grudima srce kucat' presta
autobus u jezeru nesta.
Pa se onda skoro istog časa
prolomiše vapaji užasa
izranjaju ljudi k'o aveti
a oko njih stvari i predmeti.
Iz vrtloga lete na sve strane
pružaju im baš s obale grane
pet-šest ljudi što odmah pristiže
dok ih čamac baš s obale diže.
U toj gužvi i općoj panici
pomogoše samo četvorici
da se život ne ugasi njima
pohitaše onda ostalima.
Ali pusto nevrijeme bješe
jezerski ih valovi uzeše
i u njedra prigrliše ledna
kao ljuta neman krvožedna.
Brzo vijest Jablanici dođe
pa ekipa spasilačka pođe
i sirene Hitne zavijaše
no sve kasno i zalud bijaše.
Čim saznaše za ovu nesreću
ronioci iz Mostara kreću
pretražuju jezerske dubine
čuda ljudi od junaštva čine.
Nije lako igrat' se s mladosti
gdje vrebaju mnoge opasnosti
mulj i hridi, posebno virovi
al' ne mare pregaoci ovi.
No predano danonoćno rade
i tijela iz jezera vade
a iz jutra, na osmi aprila
velika se masa okupila
oko hita sred Mostara bijela
gdje stradala ležaše tijela.
A oko njih djeca i rodbine
pogođeni zlom rukom sudbine
preko tridest tisuća, naroda
pristiglo je da im počast oda.
Dolaziše narod jatimice
da nesretne vidi porodice
i izrazi svoja saučešća
to je danas velika nesreća.
I najveći danak zloj sudbini
nikad prije u Hercegovini
nije živo lice upamtilo
da je takve tragedije bilo.
Sve od Drugog rata naovamo
sedamdeset siročadi samo
ostalo je bez očeva krila
kuća im se u crno zavila.

Liju suze k'o jesenje kiše
pa tko tugu ovu da opiše
i žalosnu sliku da izbriše?
Popadaše na lijesove djeca
cijeli narod počeo da jeca
i kamen bi ljuti proplakao
sva'k' bi pola svog života dao.
Da se netko od njih ustat' može
tragedije, o veliki Bože
surovi su zakoi prirode
što je život, baš kao kap vode.
Mnogi od nas toga svjestan nije
da će tamo prije il' kasnije
a običaj pusti odvajkada
je kukati kad netko nastrada.
Pa i danas sred Mostara grada
plač i tuga sve drugo nadvlada
Bože mili, velike žalosti
Ševko Handžar prvi se oprosti.
Ravnatelj je mostarskih Parkova
tragedija zadesi nas ova
a žalosnim glasom progovori
sve najljepše za radnike zbori.
I spomenu sve zasluge njine
riječ uze predsjednik općine
pa ovako Gašić progovara
danas narod ponosnog Mostara.
Oprašta se uz velike suze
što im život crna zemlja uze
smrt je ova za sve teška rana
onda reče Jovanović Ana.
Predsjednica od svih sindikata
dok je tuga potresa i hvata
žao nam je zbog nesreće ove
izgubismo najbolje sinove.
A rodbina hranioce svoje
za te riječi tuge ne postoje
al' da odmah nešto poduzmemo
i rodbini njinoj pomognemo.
Treba pomoć pružiti što veću
neka lakše prebrode nesreću.
Toga dana diljem zemlje naše
samo glazba žalosna sviraše
a veselja nigdje ne bijaše.
Svakom suze žalosnice liju
zastave se na pol' koplja viju
a kolone kreću na sve strane
da tijela stradala sahrane
vozila se baš s druma sklanjaju
dok sirene tužno zavijaju.
Puno djece ostade bez oca
od Širokog, od Ljutoga Doca
Čović Ivan, baš s rođakom Mirkom
i Ivanom Ljubićem jadnikom.
Grgur Ćorić, Drago Damjanović
a i susjed Zelenika Mate
pa Lugonju Mirka s njima prate.
Do malenog sela Biograca
na dvor tužnih majki i otaca.
Pa iz Mokrog Ivana Jelića
i iz Crnča Iva Karačića
sa Slipčića Mladen Arapović
iz Kruščice Džafer Omerović.
Bez oca kuka kukavica sinja
nasred ravnog polja Nevesinja
kad lijesova sedam dopremiše
četvorica iz Rapine biše.
Rođak Salko i Ramo Gatara
da im kuka kukavica stara
a i susjed Džemo Mehremiću
i mlad momak Rašid Ćurkoviću
što nemaše ni trideset ljeta
sva Rapina preda njih išeta.
Nitko svojih ne suši obraza
otpremiše Stojanović Laza
u Šibačno gdje sva'k' za njim jadi
a kuka mu dvoje siročadi.
A odatle šalju dva sanduka
gdje se samo i plače i kuka
u Zalužje Vasilja Dakića
i Presjeku Mehe Šipkovića.
Za Posušje kreću kola dvoja
za Tolića Petra iz Osoja
i Tomića Vinka iz Čitluka
da im vječno porodica kuka.
Iva Soldu prate do Kosora
i Mahmuta Pupu do Prozora
da im nikad ne osvane zora.
Pa Hasiba mladog Habibiju
u konjičku spremiše nahiju
i Remziju Kebu iz Gnojnica
pa stigoše i do Dračevica.
A baš s lijesom Isić Sulejmana
pa na Buni odmah istog dana
u grob Mila položiše Leku
uz veliku kuknjavu i jeku.
Pa Mujića Ahmu iz Potoka
u Pologe gone Blaža Soka
u Podvelež Jusufa Marića
na Gorance Iva Knezovića.
A u Rami Bajira Nazrajića
sahraniše Šabana Mrčića
a i s njime Halila Marića.
Da ih više žali Kokorina
i Marića Osmu iz Mećina
Ramiz Marić što ga avet uze
cijeli Tobrič prolijeva suze.
To bijaše žrtva tridest peta
što nam ode baš s ovoga svijeta
svi odoše za života kratka
na put dugi bez vječnog povratka.
Ne znam kako njima se odužit'
pomoć će se obitelji pružit'
što ćeš, braćo, sudbina je takva
neka vam je crna zemlja laka.