Je li istina da su Muslimani došli na 8 kilometara od Širokog Brijega ?
http://upload.wikimedia.org/wikipedia/h ... govini.PNG
Po ovoj karti možda bi i moglo biti.
Je li ta operacija Neretva 93 uspjela ?

U jutarnjim satima na današnji dan prije 25 godina započela je bezkrupulozna agresija muslimana na hrvatski narod Konjica i Klisa.

Danas prešućeno od večine medija, od svih inih političara koji nas navodno zastupaju.
Možda se neki novi sjeti kad bude obilježena 50ogodišnjica.

Danas prešućeno od večine medija, od svih inih političara koji nas navodno zastupaju.
Možda se neki novi sjeti kad bude obilježena 50ogodišnjica.

Glasovita operacija Neretva 93 je imala više ciljeva :
- deblokada magistralne ceste na izlazu kod Konjica koju je HVO držao pod kontrolom tijekom cijelog sukoba sa Muslimanima
- Crni Vrh/Prozor
-Vrdi/Drežnica
-Hum...itd
.......
Konačni cilj je trebao biti uzimanje Prozora i Mostara (veći dio grada), i daljnje napredovanje prema Stocu.

Prvo je se krenulo sa napadom na HVO u Konjicu (Turija Zabrđe i Zaslivlje - mala enklava koja im je bila trn u oku)....i naravno nisu uspjeli probiti HVO....
Na Crnom vrhu debakl....
Najviše uspje su imali na Vrdima (uvjetno rečeno uspjeha) i u Jablaničkoj općini (Hudusko i par sela)
....ostalo je manje više već spomenuto.

Iako nisam nikakav vojni analitičar, čudi mi da je s njihove strane ova operacija ovako nestručno planirana- jer sve što su zauzeli odmah je vraćano u roko od 24h- dakle nije bilo onog drugog ešalona koji bi trebao zadržati osvojeno. Logičnije bi bilo da su imali jedan glavni pravac napada a da su ostali napadi trebali razvući naše snage....Imali su puno više školovanog kadra nego mi ....zato mi je čudno...i ono kurčenje Sefera kao nekog velikog stratega.... al eto
I na kraju najbitnije od svega: operacija je planirana i izvedena u vrijeme trajanja pregovora što samo potvrđuje njihovo licemjerje ...

Pripreme ARBiH za napad na HVO i namjeru muslimanskog zapovjedništva da u tom napadu iskoristi i muslimane u sastavu HVO-a, potvrđuje i ”Izvještaj o stanju i događanjima u 42. bbr.“ zapovjednika 4. korpusa ARBiH Arifa Pašalića, od 2. svibnja 1993. godine. U njemu je navedeno izvješće komandanta 42. bbr. i izvješće sa sastanka u brigadi održanog 17. travnja 1993., iz čijih je sadržaja razvidno postojanje plana ”zauzimanja grada Stolca sa našim ljudima (muslimanima, op. ur.) u HVO-u“, odnosno da je već bilo ”izvršeno uvezivanje sa našim ljudima u HVO-u“ i da su minobacači ARBiH ”već bili postavljeni za djelovanje protiv HVO-a“ i ”ciljeve na desnoj obali Neretve“:

U Naredbi koja je izdata k-dantima bataljona i užem dijelu k-de 42. bbr. na sastanku održanom dana 17. 04. 1993. u 22,00 usmeno je od strane k-danta 42. bbr. rečeno sljedeće:

ne otpočinjati dejstva bez naredbe;
izvršeno je uvezivanje sa našim ljudima u HVO-u;
manjim snagama posjednuti su:
most u Žitomislićima,
dvije dominantne kote koje dominiraju Bunom,
položaji prema Domanovićima,
položaji prema s. Stanojevići,
kontroliše se Hodbina;
glavnina snaga je u pripravnosti i odmara se sa zadatkom da:
zatvori most na Žitomislićima,
zauzimanje punkta i mosta na Buni sa dijelom snaga iz Blagaja,
zauzimanje Domanovića;
Ljudstvo (muslimani, op. ur.) iz HVO Čapljina ima zadatak da zauzme s. Tasovčiće i most u Čapljini s ciljem da ne dozvoli dovodjenje snaga iz pravca Metkovića;
sela su maximalno obezbijedjena i uvezana kurirskom vezom,
zauzimanje grada Stolac sa našim ljudima u HVO-u,
zauzimanje punktova i s. Prenj, Nakovanj i Aladiniči,
kontrola mosta na r. Bregava u s. Prenj i sprečavanje uvodjenja snaga HVO iz pravca Kruševo – Prenj i Svitava – Prenj,
zatvoriti put prema s. Drinovac i s. Kruševo,
MB 60 i 82 postavljeni za dejstvo protiv HVO,
Lanseru dati ciljevi i na desnoj obali Neretve (po položajima HVO-a, op. ur.),
PO sredstva su u pripravnosti. (Komanda 4. korpusa, Armija Republike BiH, Izvještaj str. pov. br. 01-3573/93 od 2. 5. 1993.)
O tome svjedoče i ”potrebni zadaci“ koje je 8. svibnja 1993. izdala Komanda 4. korpusa ARBiH (Komanda 4. korpusa, Armija Republike BiH, Izvještaj str. pov. br. 02-3763/93 od 8. 5. 1993.).

Prve velike gradske borbe između ARBiH i HVO-a u Mostaru, koje su počele ujutro 9. svibnja, a završile 12. svibnja 1993., HVO drži posljedicom priprema ARBiH za napad i nastavkom napadnih operacija ARBiH na području Konjica, Klisa i Jablanice (Komanda 41. mot. br ARBiH, Zapovijest za odbranu dj. br. 470 od 19. 4. 1993., ICTY, Prlić i ostali, dokaz 3D00014; naredba od 20. 4. 1993., broj 470-1/93, ICTY, Prlić i ostali, dokaz 2D00094 i 2D00095; GSHVO, VOS, str. pov. br. 03-412/93, za dan 9. i 10. 5. 1993.). Zbog napada ARBiH manji dijelovi profesionalnih sastava koje je imao HVO tog dana, 9. svibnja, hitno su pozvani u Mostar, što navodi na zaključak da HVO nije planirao napad (Operativna zona JIH, Miljenko Lasić, ICTY Prlić i ostali, 3D01001; 3D01006; 3D01007; 3D01008; 3D01009; 3D01010; 3D01011; 3D01013; 3D01016; 3D01023).

Istog dana kad su započele spomenute borbe u Mostaru, 9. svibnja, u ranim jutarnjim satima, pripadnici ARBIH oteli su don Ivu Vukšića iz prostorija samostana i odvele ga u istočni Mostar. Nakon pregovora, posredstvom SPABAT-a on je vraćen u zapadni Mostar (Izvješće župnika don Ive Vukšića, 15. svibnja 1993., ICTY Prlić i ostali, 3D00177).

U borbama u okolici grada ARBiH je 10. svibnja zauzela Grabovicu, mjesto u kojem će 8./9. rujna 1993., kad na tom području nije bilo borbenih djelovanja jer se nalazilo u pozadini crte razdvajanja, pripadnici ARBiH ubiti 32 civila Hrvata, među kojima i jedno četverogodišnje dijete.

Potom je, zahvaljujući iznenađenju, odnosno izdaji muslimana pripadnika HVO-a, što je bilo u skladu sa spomenutim planom Arifa Pašalića od 2. svibnja 1993. o ostanku muslimana u postrojbama HVO-a do znaka za napad na HVO, ARBiH nakon ponoći 29./30. lipnja zauzela vojarnu HVO-a Tihomir Mišić i Bijelo polje te još neka područja Mostara i okolice (ICTY Prlić i ostali, 3D00165). Nužna i vojnički jedino logična reakcija vodstva HVO-a na izdaju dijela muslimana pripadnika HVO-a, radi zaštite vlastitih snaga i hrvatskih civila od idućih ofenzivnih djelovanja ARBiH, bila je privođenje i izoliranje većeg broja muslimanskih vojnih obveznika na području na kojem je HVO držao vlast, uključujući i postrojbe HVO-a u čijem su sastavu bili muslimani. Izvori HVO-a od 1. srpnja 1993. pokazuju da su zapovijedi ”o privođenju vojnih obveznika muslimanske nacionalnosti, primjerice u vojarnu Dretelj i u pritvor u Gabelu, rezultat pogoršanja sigurnosne situacije zbog događaja u Mostaru“ (Zapovjedništvo III. satnije III. bojne VP HVO Čapljina, Dnevno izvješće, djelatni broj: 02-4/3-06/4-12-207/93, od 1. 7. 1993.).

Presudna za slamanje HVO-a i zauzimanje znatnog dijela BiH na kojem žive Hrvati, trebala je biti napadna operacija ”Neretva“, koju je muslimanska ARBiH pokrenula 12. rujna 1993. protiv HVO-a i hrvatskog naroda na prostoru od Gornjega Vakufa preko Prozora do Mostara, s ciljem ovladavanja tim teritorijem i stvaranjem pretpostavki za zauzimanje Mostara, doline Neretve i izlaska na Jadransko more. Na mostarskom dijelu bojišta počela je 14. rujna. Istog dana, na drugom smjeru operacije ”Neretva“, ARBiH je 14. rujna napala selo Uzdol na ramskoj bojišnici, s ciljem zauzimanja Prozora/Rame, i počinila zločin, ubivši 41 Hrvata – 12 zarobljenih pripadnika HVO-a i 29 civila Hrvata, među kojima su bila i djeca. Omjer snaga – 1:7 u korist ARBiH, ukazuje na jačinu ofenzive i napore koje je HVO uložio da se održi i odbije napade.

Radi pokušaja sprečavanja srpskih snaga da osvoje pojedine gradove u BiH i spašavanja muslimanskog stanovništva na tom području, međunarodna zajednica ih je proglašavala ”zaštićenim zonama“. Na području Srebrenice i Žepe, koje su sredinom travnja 1993. bile u gotovo bezizlaznom položaju zbog napada Drinskog korpusa VRS-a, UNPROFOR je preuzeo odgovornost nakon Sporazuma o demilitarizaciji toga područja, koji je ARBiH potpisala s Vojskom Republike Srpske (VRS) 8. svibnja 1993. Prekid sukoba na tom dijelu ratišta, ARBiH mogla je iskoristiti za obračun s HVO-om u središnjoj Bosni, što je već sljedećeg dana, 9. svibnja, kad su započele borbe između ARBiH i HVO-a u Mostaru, nagovijestio načelnik Glavnog štaba Armije Republike BiH Sefer Halilović u zapovjedništvu 3. korpusa ARBiH: „… Treći korpus mora pojačati napadna i informativna dejstva na Travnik i Lašvansku dolinu, Busovaču, Vitez, Novi Travnik. Treći korpus će dobiti pojačanje kad UN odredi demilitarisovane zone u Istočnoj Bosni, tada će biti trenutak konačnoga obračuna sa ustašama na ovom terenu i put u Hrvatsku ili pod crnu zemlju ….“. (OZ SB-VOS, Načelnik VOS Ivica Zeko, 9. 5. 1993., Obrana, vojna tajna, strogo pov., File: B-446-2-16.pdf. /ICTY, predmet IT-04-74 (Prlić i ostali) dokaz 3D02873./; M. Tuđman, Druga strana Rubikona – politička strategija Alije Izetbegovića, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2017., 192-193)

Kad je 4. lipnja 1993. Vijeće sigurnosti UN-a konačno izglasalo Rezoluciju 836 o šest “zaštićenih zona” u BiH (Bihać, Goražde, Sarajevo, Tuzla, Srebrenica i Žepa) i odobrilo novu operaciju UN-a u BiH da bi se te zone i zaštitile, ARBiH mogla je pokrenuti nove napadne operacije u središnjoj Bosni, s pojačanjima dovedenim iz drugih područja BiH. Zbog toga je hrvatski predsjednik Franjo Tuđman prigovorio Aliji Izetbegoviću na susretu u Zagrebu, 11. lipnja 1993.: ”Gospodine Izetbegoviću, 7500 vojnika muslimanskih je prebačeno bilo u vrijeme dok je tamo bila tragedija Srebrenice, prebačeno na područje Busovače i tamo su hrvatska sela čišćena. Od 145 tisuća izbjeglica iz istočne Bosne, iz središnje Bosne, oko 95 do 100 tisuća je Muslimana (naseljeno, op. ur.), od Mostara pa dalje i tada ste započeli, da li po vašoj naredbi, ali postoje pripremljene naredbe, pismene naredbe da treba očistiti sve (od Hrvata, op. ur.) – Jablanicu, Konjic, Mostar itd. Prema tome, zašto je započelo to u tim provincijama 8 i 10 koje su bile predviđene (Vance-Owenovim planom, op. ur.) s većinskom hrvatskom vlašću?” (M. Tuđman, Druga strana Rubikona …, 341).

Prije početka sukoba u Mostaru - 9. svibnja 1993. -situacija je otprilike bila ovakva: muslimani su u svojim rukama čvrsto držali Jablanicu, u Konjicu su pobili desetak pripadnika HVO-a, a ostale razoružali. U isto vrijeme udarili su na Sovićka Vrata i pokušali zauzeti ključne pozicije na Čvrsnici i Čabulji. S idejom da osiguraju bokove postrojbama u Mostaru i onaj nužan prostor potreban za uvođenje jačih snaga. U tom smislu Mostar nije bio početak, nego posljednja točka sukoba u dolini Neretve.
U to vrijeme u zapadnom (većinski hrvatskom dijelu grada) ostalo je gotovo devet tisuća muslimana(!), dok je Hrvata u istočnom dijelu (većinski muslimanskom) ostalo najviše u zatvoru (njih oko tridesetak!). Ali je zato tamo pribježište našlo dvadeset tisuća muslimana iz istočne Hercegovine!
Muslimani su htjeli cijelu dolinu Neretve i sustavno su se za to pripremali, spuštajući se postupno sa sjevera prema jugu. Napokon, tri tjedna prije početka rata, točnije 18/19. travnja, zapovjednik 1. mostarske brigade Mithada Hujdura-Hujke izdaje zapovijed o napadu na snage HVO-a u Mostaru. Zapovijed je napisana na memorandumu Armije BiH, na četiri kartice, a pod Dj. broj: 470/93. Izdana je "na osnovu naređenja komandanta 4. korpusa Armije R BiH".
U njoj se precizno određuje koje jedinice gdje zaposjedaju položaje, i na kojim pravcima u općini Mostar napadaju HVO. Koje gospodarske i druge objekte moraju staviti pod svoju kontrolu (od Elektro-Hercegovine do Žitoprometa), gdje izvršiti diverziju ("na prelazu iz Sjevernog logora preko r. Neretve"). U točci 5. se uz to naređuje: "Prilikom posjedanja položaja pokrete jedinica vršiti prikriveno, a po posjedanju istih kretanje svesti na najmanju moguću mjeru".
Dan kasnije izdana je nova zapovijed (Dj. broj: 470-1/93), a nekoliko sati iza toga još jedna (Dj. broj: 470-2/93) u kojoj između ostalog stoji: "Iz sastava PAM voda mitraljeze 14,5 mm pripremiti za dejstvo po ciljevima na desnoj obali r. Neretve u re-jonu Nova banka-Gimnazija, kula na Humu, parkiralište na B. Brijegu, vrh Avenije, garnizona ambulanta-Dom penzionera (raskršća), i druge uočene ciljeve koje gađati po uočavanju i na zahtjev komande brigade i komande 2. bataljona".
I sve to u okolnostima kad su muslimani svoje zapovjedništvo imali u Vranici, jednu postrojbu u hotelu Mostar, drugu u kinu Partizan, a vojnu policiju na Šemovcu - sve desna obala, odnosno zapadni Mostar!
Dakle, nema dvojbe da se muslimanski vojni i politički vrh pripremao za uzimanje Mostara, no do toga nije došlo u planirano vrijeme samo zato što su zapele operacije na širem prostoru (Čvrsnica-Čabulja), pa nisu mogli uvesti potrebne snage bez kojih aktiviranje njihovih postrojbi u samom gradu ne bi jamčilo siguran ishod.
Kako rekoh, sukob je eskalirao 9. svibnja 1993., no je li do njega, usprkos svemu tomu trebalo doći? Je li se, nakon sjajne pobjede nad četnicima i JNA, mogla stvoriti situacija koja bi unaprijed osujetila svaku ambiciju Alije Izetbegovića da uzme dolinu Neretve? Odgovor, naravno, može biti samo hipotetičan, no čini mi se da su takve šanse postojale.
Da se smjesta pristupilo stvaranju gardijskih brigada, a moglo se, vjerojatno bi vojna moć Hrvata bila takva da bi djelovala odvraćajuće. Umjesto toga proglašena je demobilizacija, pa je u nekim postrojbama HVO-a bilo više muslimana, nego Hrvata, što je kasnije dovelo do katastrofe i gubitka ključnih položaja. I istodobno muslimanima omogućilo da logistički prežive.
U taj sklop spada i gubitak Podveležja. Da je tamo ostao HVO umjesto četnika, muslimani ne bi imali nikakvu šansu i vjerojatno bi odustali od napadačkih planova.
Tko je kriv? Vjerujem da sami događaji odgovaraju na to pitanje i da svakako nije kriv onaj borac u rovu, niži časnik ili lokalni političar.
Jednako sam tako uvjeren kako je opća percepcija - da su muslimani, unatoč svim sukobima koji su na prostoru Bosne i Hercegovine već bjesnjeti, prirodni saveznici Hrvata - odigrala znatnu ulogu. Čak toliku da se to uvjerenje zadržalo i nakon početnog sukoba u gradu. Sve tamo do pokolja na Bijelom Polju 30. lipnja.
Iako nerado, moram reći i to da su mi ozbiljni ljudi posvjedočili kako su bili prisutni kad je Mate Boban telefonski razgovarao s kardinalom Puljićem. Nakon što je 9. svibnja puklo, Kardinal je, šokiran zbog sukoba, odmah drugi dan nazvao Bobana, rekavši mu: Što ste vi dolje napali muslimane? Ostavite se toga! -A kad mu je Boban pokušao objasniti da nije baš tako, jetko je odbrusio - Čuo sam da si ti prije rata bio udbaš!
Ovaj, kakav je već bio, a bio je takav da nikome nije ostajao dužan, pogotovo kad je mislio daje upravu, odmah je odalamio -A ja sam čuo da si i ti prije rata... -pa kresnuo svinjariju koju ne bi bilo pristojno ponoviti.
Za razliku od toga, prema zapisniku sa sastanka postrojbi Armije BiH s područja Jablanice, Konjica i Hadžića s predstavnicima tamošnjeg MUP-a od 20. ožujka 1993., dakle, mjesec i pol prije tog razgovora, svi su se sudionici nedvosmisleno složili da su HVO i Hrvati "agresori" i da ih treba napasti!

Čestitke HVO-u na obljetnici velike pobjede nad islamofašizmom u Mostaru 9.5.1993. Da su Muslimani tu uspjeli sprovesti ovaj plan, ne znam da bi Hrvati uopće mogli opstati u BiH. Veliki dan, samo šteta konfuzije koja je trajala do 30.6., neviđena glupost koja nas košta i dan danas. Ali svaka čast na 9.5. vjerojatno sudbonosni dan.

Da je Puljić bio nekakav faktor i da ga je netko slušao, u Mostaru bi završili ko u Bugojnu!!!
To je bilo ekvivalent tome da reis poziva Izetbegovića i vrišti da se ne napadaju utvrđeni Srbi oko Sarajeva!

Slažem se da je 9.5.1993. u Mostaru, praktički osigurao trajni opstanak Hrvata u BIH.

Puljiću su se muslimani revanširali tako da su ga godinama davili s onom rezidencijom
koja je bila nacionalizirana, pa je morao tužakati, gubio procese..., da bi na kraju, jer je toliko
ulrao, morali naći neko zaobilazno rješenje.

Nego, odakle mu pravo da se miješa u vojna pitanja?

To je ono doba kad su franjevci i popovi nakratko pomislili odmah nakon propasti Jugoslavije, da im se vraća uloga lidera i prosvjetitelja koju su imali u turskom miletu.

How about no.

Nego, odakle mu pravo da se miješa u vojna pitanja?

To je bilo ekvivalent tome da reis poziva Izetbegovića i vrišti da se ne napadaju utvrđeni Srbi oko Sarajeva!