Apsolutno zasluženo. Istina je da su se protivili ratu, ali samo zato jer su znali da moe dovesti do slabljenja njihove imperijalne pozicije u njihovo jpolovici monarhije. Istovremeno su se protivili i svakoj reformi monarrhije u korist slavenskih naroda.

Apsurdno je reći da Austrija nije ništa izgubila, ako se sve izgubljeno u translajtaniji smatra mađarskim gubitkom, onda je Austrija u cislajtaniji izgubila 3/4 teritorija i milijune Njemaca u Češkoj, Sloveniji, Tirolu.

Naša domovina i jest završila raskomadana između Jugoslavije i Italije.

Austrijanci nisu zjevnuli na gubitak neke Galicije ili Slovenije ili Češke (osim Sudeta), uostalom to su bili teritoriji koji su oni okupirali i nisu smatrali dijelom Austrije nego njihova carstva, to je velika razlika dok je Mađarska izgubila dio svog državnog teritorija koji je 900 godina bio njihov.

Svi znamo kako su se ponašali Mađari u monarhiji ali ovdje govorimo o nepravdi prema jednom narodu, kako bi reagirao da je danas Istra i Dalmacija u Italiji, Međimurje i Baranja u Mađarskoj a ostatak Hrvatske dio proširene Srbije. Kako bi ta Hrvatska izgledala, kao tri metra kvadratna oko Zagreba.
Poanta je u tome da uz sve što su loše napravili, nisu zaslužili takvu nepravdu, niti jedan narod nije. Ne možeš reći da je to što su njima napravili pravedno, zato što se jednog dana isto može dogoditi nama.

Uspoređujući sa etničkom kartom, izgubili su jedino ovu enklavu na istoku.

Osim toga nisu puno izgubili, tj. izgubili su ono što i nije bilo njihovo.

Croatian delegations attempted to attain trialism throughout the entire World War I, but even though they had support from emperor Karl I (IV), they were always declined and vetoed by the Hungarian side, which wanted to preserve the integrity of the Hungarian crown.[12]

Emperor Karl's manifest of 14 October 1918 was rejected by the declaration of the National Council in Zagreb.[13]

President of the Croatian pro-monarchy political party Pure Party of Rights Dr. Aleksandar Horvat, with parliament members Ivo Frank and Josip Pazman, and generals Lukas Šnjarić and Mihael Mihaljević,[5] went to visit king Karl I (IV) on 21 October 1918 in Bad Ischl.[14] Since the king was favorable to the earlier Croatian trialist proposals from 1917, which were vetoed by the Hungarian side, the king agreed and signed the trialist manifest under the proposed terms set by the delegation, on the condition that the Hungarian part does the same since he swore an oath on the integrity of the Hungarian crown.[15][16][17] The delegation went the next day to Budapest where it met Count Istvan Tisza and presented the manifest on 22 October 1918 to the Hungarian Council of Ministers led by Hungarian prime minister Sándor Wekerle, who released the king from his oath, and signed the manifest on the creation and unification of all Croatian lands into a single state.[4][16] After the signing of the manifest, in Zagreb Fran Milobar got a telegram to prepare a public proclamation of the creation of "Zvonimir's kingdom".[18]

According to the Croatian delegation in Budapest after the signing the trialist manifest Count Istva Tisza stated "Ich sehe ein, dass wir gegenüber Kroatien grosse Fehler begangen haben" (I realized that we have made some great mistakes towards Croatia).[19]

After the signing, two parades were held in Zagreb, one for the ending of the K.u.K. monarchy, which was held in front of the Croatian National Theater, and another one for saving the trialist monarchy.[4]

The last vote for the support of the trialist reorganization of the empire was, however, too late, as the very next day, on 23 October 1918, the Hungarian prime minister Alexander Wekerle resigned and the council of ministers was deposed.[12]

On 29 October 1918, the Croatian Sabor (parliament), on the basis of a complete right of self-determination which was recognized by all the warring authorities, declared the end of the union and all ties between Hungary and Croatia, and also united all Croatian lands and entered the State of Slovenes, Croats and Serbs.[20]

The curiosity is that no act of Sabor dethroned king Karl I, nor did it acknowledge the entering in a state union with Serbia, which is today mentioned in the preamble of the Constitution of Croatia.[21]

Prilikom ulaska hrvatske vojske u Čakovec najviši mađarski civilni dužnosnik u Međimurju, kotarski načelnik pl. Gyömörey, predao je vlast u ruke potpukovnika Perka, ali uz oštar prosvjed. U prosvjedu je izjavio da je provala hrvatske vojske u Međimurje nezakonita. Gyömörey je rekao Kvaterniku da ne priznaje zauzimanje Međimurja od strane hrvatske vojske jer je time surovo prekršena konvencija o primirju koju je Mađarska potpisala s Antantom.

Istoga dana potpukovnik Kvaternik je izdao proglas, čitan na polnoćkama, kojim se narod obavještava da Međimurje od sada pripada Hrvatskoj. Sljedećeg dana, na Božić 1918., stigao je iz Budimpešte kapetan mađarske vojske. On je u ime svoje vlade zatražio od Kvaternika objašnjenje na temelju kakvog prava je hrvatska vojska ušla u Međimurje. 26. prosinca Kvaternik se vratio u Zagreb, a svu civilnu i vojnu vlast predao je potpukovniku Dragutinu Perku, prvom guverneru oslobođenog Međimurja. Ubrzo je ponovno uspostavljen normalan život. 27. prosinca dr. Ivan Novak je s članovima Narodnog vijeća za Međimurje održao sastanak s povjerenicima međimurskih naselja. Svi mađarski činovnici, koji su se isticali u mađarizaciji, koji nisu znali hrvatski ili koji su terorizirali i maltretirali narod, smjesta su bili otpušteni iz službe. Također Margitaj je pobjegao iz Međimurja i nikad više nije vidio Međimurje (u Budimpešti je umro 1934. godine). Učitelji osnovnih škola koji su znali hrvatski, a narod nije imao ništa protiv njih, niti su se isticali u mađarizaciji, uz preporuku mjesnih odbora, ostali su u službi. Svi koji su otpušteni po hitnom su postupku, s pokretnom imovinom, utovareni na vlak i poslani u Nagykaniszu.

Dana 9. siječnja 1919. na trgu ispred franjevačke crkve u Čakovcu održana je javna opća skupština. Na toj skupštini donijeta je Rezolucija o odcjepljenju Međimurja od mađarske države.

Jel i pravedno što je snašlo Nijemce nakon svjetskih ratova? Čuj, Austrija nije zijevnula na gubitak Češke i Slovenije. Apsurdno.

Izgubili su i mnoge dijelove koji su bili naseljeni Mađarima, npr područja u današnjoj Slovačkoj sjeverno od Dunava, ovdje se na slici lijepo vidi da su pogranična manjina tamo, zatim na zapadu Ukrajine u Zakarpatskoj oblasti, Sjever Banata i Bačke u Srbiji i Rumunjskoj i za sami kraj ono što Mađari najteže podnose preko milijun Mađara u Erdelju ( Transilvanija).

Treba biti uvijek pošten i nepristran kod tih stvari. Mađare su opako zakinuli s tim Mirom. Naravno da im nije trebala pripasti čitava predratna Ugarska ali saveznici su mogli biti razumniji.

Srbi recimo nariču oko Kosova i kako im je ono nepravedno oduzeto a Mađarima se smiju. Za oba slučaja uvijek kažem da su nepravedna slično kako je nepravedno što danas Hrvatska izgleda kao perec. Moramo biti dosljedni kod tih stvari inače smo svi licemjeri.

Naravno da nije pravedno, osveta nije pravda i nikada ne donosi trajni mir. Da, pročitaj malo oko Austrijanaca oni su se jedino tukli s Slovencima oko Maribura ( Marburg) ali ostalo su više manje pustili zato što ih tamo ni nije bilo. Čak je dio blesavih Slovenaca sjeverno od Karavanki glasao na referendumu za ostanak u Austriji i protiv priključenja Jugoslaviji. Zbog toga je danas Klagenfurt i jug Koruške u Austriji a ne u Sloveniji. Jedino su gunđali oko sudeta ali tu su bili realistični i znali su da ništa od toga zbog geografskog rasporeda Nijemaca u Češkoj.

Postoji razlika. Subotica je pripojena radi broja Hrvata tamo.
Naši su htjeli i Pečuh i mađarsku Podravinu, pa nije upalilo.

Da nije bilo nas, Srbi bi dobili granicu na kanalu Dunav-Tisa-Dunav.

Na koji dio se uopće žališ?
Slovačko podunavlje, Transilvaniju, jug Zakarpaća, sjever Vojvodine ili Gradišće?

Izgubili su možda 10% etničkog teritorija

Ne žalim se ja na ništa, tvrdim samo da antanta prema njima nije bila pravedna. Trebali su pri crtanju pažljivije pratiti etničke granice i tada se nitko ne bi bunio( da je bio neki Ceha tada s kartama ne bi imali sad ovakvih problema ), e sad zašto su ostavili toliko brojnu manjinu Mađara u Slovačkoj a lako su to mogli razgraničiti, kao i u Vojvodini ili Zakarpatskoj oblasti dok bi Erdelj bio malo kompliciraniji zbog izmješanosti, to je pitanje za povjesničare.

Nijemcima su uzeli samo ona područja Reicha gdje su bili drugi narodi. Poljski koridor i istočna Pruska koju su izgubili je bila naseljena Poljacima, kao i sjever Schleswig-Hollsteina Dancima ili Elzass i Lotaringija Francuzima. Mađare su baš namjerno oštetili i zanimljivo kako se svi kolektivno prave ludi.

Hrvati i Srbi ali i mnogi drugi srednje europski i "balkanski" narodi nariču za izgubljenim teriotrijima a za susjede nemaju ni trunke suosječanja i zato imamo ovakve sukobe. Srbi plaču za Kosovom, neki Hrvati za Drinom neki za Banovinom, Slovenci za Trstom itd. Samo ukazujem na licemjerje.
Koliko se samo piše o Srednjoj Bosni ili Posavini a to je doslovce tri veća gradića i hrpa sela, ljudi se pitaju zašto nam netko ne pomogne u našoj borbi u BiH ( Amerika, EU ???) a sami mi nemamo ni trunke suosječanja za narod koji je doslovce raskomadan i bezobrazno okrutno kažnjen.

Mađari ne spadaju u tu skupinu, bez obzira što smo danas ok.
Ne žalim ni Srbe radi Kosova, sami su si krivi.

.1
Austrijanci nisu zjevnuli na gubitak neke Galicije ili Slovenije ili Češke (osim Sudeta), uostalom to su bili teritoriji koji su oni okupirali i nisu smatrali dijelom Austrije nego njihova carstva, to je velika razlika dok je Mađarska izgubila dio svog državnog teritorija koji je 900 godina bio njihov.

Svi znamo kako su se ponašali Mađari u monarhiji ali ovdje govorimo o nepravdi prema jednom narodu, kako bi reagirao da je danas Istra i Dalmacija u Italiji, Međimurje i Baranja u Mađarskoj a ostatak Hrvatske dio proširene Srbije. Kako bi ta Hrvatska izgledala, kao tri metra kvadratna oko Zagreba.
Poanta je u tome da uz sve što su loše napravili, nisu zaslužili takvu nepravdu, niti jedan narod nije. Ne možeš reći da je to što su njima napravili pravedno, zato što se jednog dana isto može dogoditi nama.