Natučeš pare i ubodeš nešto u Crikvenici. Sat i po vožnje, možeš svaki dan na kupanje.

Natučeš pare i ubodeš nešto u Crikvenici. Sat i po vožnje, možeš svaki dan na kupanje.

Kupovinu nekretnina na moru prepuštam retardiranim članovima HB dijaspore.

Kupovinu nekretnina na moru prepuštam retardiranim članovima HB dijaspore.

Nikome nisu zanimljivi Lika i Gorski Kotar? Planina, šuma, zelenilo, voda, hrpa padalina, svježa klima, čisto sve. A blizu ti i Zagreb i more.

Jel ovo naši botovi lupaju pluseve i minuse? Primjetio sam i na klixu da pozitivni komentari o Hrvatima ili Hrvatskoj imaju puno pluseva, a malo minusa, a negativni obrnuto.

Ič me ne zanimaju plusići, vrednujem argumentovan komentar bez puno patetisanja i pravo u centar.

Lupači + / - rade svoj posao, ne smetaju mi.

Pa, zar vam oni nisu najbolja opcija?

Sličan jezik i to... ne znam da li su oni Divizijin "kvalitetni DNK materijal", ali čudi me da njih ne pominjete uopšte a nisu najgora varijanta... ili su vam Pravoslavci toliko preseli da ih više ni ne razmatrate? Onda otpadaju i vaša "braća" Ukrajinci...

Nešto si loše raspoložen danas?

Dobar dio HB dijaspore umjesto da se vraća na svoje i tu kupuje i gradi (manje više cijeli HB teritorij je raj na zemlji, ima za svačijeg gušta, od planine do mora) "vraća" se i troši kapital na stančiće i apartmančiće po RH. To je pogotovo veleizdajnički u trenutnim okolnostima gdje nam opstanak u BiH visi o niti.

Dosta HB se snašlo u dijaspori (tu se broji i RH) ,zaradilo lijepu lovu ali kakva korist kad HB više ne vidje ni njih ni njihovog kapitala.
Šteta, da imamo tu nekakvu kolektivnu svijest mogli smo čuda napraviti. Ovako su rezultati jasni tamo na temi o demografiji.

DOSELILI SE
Ma kakva Njemačka?! Lika je za nas pravi raj na zemlji...

Sve je ovdje nekako lakše: Rad je ovdje lakši nego rad u uredu, što god netko mislio o tome, objasnio je Karl, a Alex dodaje kako nikad nije požalio što je otišao iz Njemačke

Možda sam još premlad da bih donosio konačne odluke, ali vjerujte mi, želim ostati ovdje do kraja života, rekao je Alexander Gschwander (27) preletjevši pogledom imanje koje je podigao. Pogledala sam njegova oca. Vjerovao je sinu i onome što je ovaj govorio.

Obojica su po glavi, rukama i nogama bili puni sitnih ožiljaka i svježih rana zadobivenih od cjelodnevnog rada. Dan je bio težak. Hladovina sjenice u kojoj smo sjedili na njihovu imanju od 240.000 četvornih metara nije bila neko utočište. Sparina je zagušila i nju. Vjetra niotkuda. Jare po imenu Johanna od nervoze se nije prestalo koprcati pod našim nogama. Smjestila sam je na klupu pored sebe i nešto joj mrmljala dok se nije smirila. Magarac je stajao nepomično i trepnuo bi tek kad bih ga pogladila. Psima je na žegi prisjelo otimati se s lanca. Tek je priča koju su mi ispričali Gschwanderovi djelovala kao osvježenje usred suncem sprženog, zaboravljenog ličkog mjestašca.

- Tako je valjda kad imate dobre prijatelje, koji vas znaju u dušu. Rekao sam im da želim mjesto na kojem ću moći biti kreativan i puno raditi. Htio sam da bude u unutrašnjosti Hrvatske i da priroda bude lijepa. Doveli su me ovamo. Nisam ni morao promisliti. To je bilo to. Kućica koja je tu bila izgledala je trošno i sve je bilo zapušteno. Pravi izazov.

Odmah sam kupio imanje, a potom i životinje, oduševljeno je rekao Karl Josef Gschwander (54), Alexov tata. Bilo je to 2015. godine. Otac i sin do tada su živjeli u mjestašcu kraj Freiburga u Njemačkoj. Karl je vodio obiteljsku firmu koja se bavila špedicijom, a Alex je završio za kuhara i nekoliko godina radio kao chef u raznim restoranima. A onda se Karl razbolio. Imao je problema sa srcem i kralježnicom.

- Radio sam isključivo koristeći mozak. Fizičke aktivnosti nije bilo. Cijele dane sam telefonirao, imao sam čak četiri telefona. Tako sam radio cijeli život. To mi je uzelo zdravlje – rekao je Karl, koji je na kraju završio na operaciji. Već je imao kuću na otoku Ugljanu kod Zadra i tamo se nakon operacije otišao oporaviti. Radišnom Nijemcu odmor je godio, ali nije se mogao pomiriti da ne radi baš ništa. Znao je da povratak obiteljskom poslu ne dolazi u obzir ako želi sačuvati još to malo zdravlja koje mu je preostalo.

- Tako sam shvatio da moram raditi nešto što ne samo da mi neće ugroziti zdravlje nego će čak povoljno utjecati na njega. Nakon što sam kupio ovo imanje, zdraviji sam nego ikad. Radim po cijele dane na svježem zraku u predivnoj prirodi, okružen životinjama i, što je najvažnije, koristim i glavu i ruke. To je prava kombinacija. Rad ovdje je lakši nego rad u uredu, što god netko mislio o tome – objasnio je Karl. Kad mu je sin došao u posjet na Ugljan, odveo ga je u Brezovac Dobroselski, naselje u sastavu općine Donji Lapac u istočnoj Lici, koje danas ima manje od deset stanovnika. Pokazao mu je imanje koje je kupio, a sin je bio oduševljen.

- Kad sam vidio ovo prostranstvo i osjetio ovaj mir, rekao sam mu: ‘Ako ti ostaješ, ostajem i ja’ – prisjetio se Alex. Više nikad nije otišao iz Brezovca. Ruka mu se cijelo vrijeme odmarala na magarcu. Tiho je, ali bez ikakve nedoumice, ponovio nekoliko puta: “Stvarno nikad, ali nikad nisam požalio”.

Od života u Njemačkoj, za koji kaže da je bio lagodan, ništa mu, dodaje, ne nedostaje.

- Ljudi tamo odlično zarađuju, a tim novcem kupuju Mercedese i velike stanove. To je čisti konzumerizam i nije moj stil – objasnio je mladić i priznao da je u mlađim danima znao patiti od depresije, koja je potpuno nestala nakon što se preselio u Brezovac.

S ocem je sagradio na imanju čak dvije kamene kuće i još tri drvene, u kojima može spavati od troje do petero ljudi. Kućice su izvana od drva starog sto godina, a iznutra su moderne, od jasenova drva. Karl ih je dugo tražio, a onda ih je pronašao u Zagrebu i Karlovcu. Tamo su ih demontirali i Karl ih je dopremio na svoje imanje te ih uz pomoć stručnjaka opet složio na jednak način. Ako im se dovoljno približite, osjetit ćete miris tog drva, miris prošlosti.

Poveli su nas u razgledavanje. Alex je pritom oslobodio svojih osam pasa s uzica. Brzo su se okupili oko nas. Ovca, koza i magarac također su nas vjerno pratili. Bili smo stvarno veselo društvo. I pržili smo se. Živa se popela na 37 stupnjeva. Jacuzzi nasred polja u tom je trenu izgledao vrlo primamljujuće. Gosti će ga moći koristiti.

- Jednom nam je u posjet došao prijatelj iz Švicarske. Sjedio je u jacuzziju, a vani je već bio pao mrak i nebo je bilo preplavljeno zvijezdama. Prijatelj je bio ganut. Skoro nije ni otišao od nas – smije se Karl.

Pogledala sam u daljinu i pokušala pogledom obuhvatiti Mazinsku planinu, ali bilo je nemoguće. Suviše je velika. Planina je to iz čije utrobe izvire rijeka Una. Kad su je Gschwanderovi prvi put posjetili, ostali su, kažu, zadivljeni. A mene je zadivila pitomost životinja kad je Karl otvorio vrata goleme štale. Čak 50 ovaca, isto toliko koza, šest magaraca, zatim guske, patke, kokoši i jedan paun, prilazili su nam bez straha. Jeli su iz naših ruku, mazili se. Odmah su mi prirasli srcu. Očekivala sam stado nezainteresiranih životinja koje će eventualno protestirati što ih se dodatno gnjavi, kao da zvizdan sam po sebi nije dovoljno opterećenje. A oni gotovo da su imali neku ljudsku ljubaznost u sebi. Pokušala sam otjerati što više dosadnih muha s ubogih magaraca, ali to je bila uzaludna borba. Svi su se slatko nasmijali. Karl i Alex do dolaska u Brezovac jedva da su uživo vidjeli domaće životinje i nikad se nisu bavili poljoprivredom i gradnjom.

- Susjedi su dobri, ali nas jednostavno ne razumiju. Znali su nam reći: ‘Vi Švabe ste manijaci’. Referirali su se na činjenicu što radimo po cijele dane. Oni to iz nekog razloga nisu mogli shvatiti, ali mi se nismo previše zamarali time – priznao je Nijemac.

Ali što ih onda drži, pomislila sam, društvo nemaju, potpuno su sami, obitelj im je daleko, u mjestu nema ni signala kako bi mogli bilo kome telefonirati, zima je surova, i sami su mi se požalili na nju, ljeta paklena, a raditi moraju.

- Idemo korak po korak i mislimo na budućnost. Ovdje sam da pomognem sinu, da stvorimo nešto od čega će on moći živjeti. Ja ću tad otići negdje drugdje u potrazi za nekim novim projektom. Takav sam. Znam samo da ću odavde otići mirne duše. Znat ću da mi je sin sretan i to će mi biti najvažnije – iskreno će Karl. Alex ga je slušao ozbiljna lica i povezanost među njima mogla se itekako osjetiti. Malo dalje u posebnom prostoru otac i sin drže još 30 svinja. Meso svih životinja moći će kušati njihovi turisti, čim dobiju kategorizaciju za drvene kućice. Slasna jela spremit će im chef Alex.

- Ovdje je najteže od svega naći curu. Ipak, volio bih imati svoju obitelj i da svi zajedno radimo na imanju i budemo sretni – iskren je Alex. Dugo je mahao dok smo odlazili. Možda je ipak malo usamljen. Ali Karl i Alex imaju svoju viziju, koju žele ostvariti u nedirnutoj prirodi Brezovca.

Dva pitanja.

1. Da li je protivzakonito staviti radno mesto u Srbiji na 1 godinu neplaćenog odsustva, pa zasnivati radni odnos u Hrvatskoj za to vreme?
2. Šta je od dokumenata potrebno da bi se spojio minuli radni staž stečen u Srbiji sa tekućim stažom u Hrvatskoj?

Problem s njima je što su dosta daleko od Hrvatske i neki Makedonac ako će se već seliti van prije će odabrati Austriju ili Njemačku ili nešto treće od Hrvatske koja im je skoro isto daleko. Dakle za razliku od vas i bosanskih muslimana svi ostali su predaleko. Mi bi trebali pucati na one koji bi zaradili, ali žele biti blizu od doma i tamo gdje znaju jezik.

SPC uzme bilo kojeg pravoslavca u RH prožvače ga i izađe Srbin van. Tako ste sve one pravoslavne Vlahe u RH u doba vojne krajine posrbili.

Preko Srbije autoputem i eto ih u Hrvatskoj. Jedna zemlja ih deli. Ili preko Albanije i CG... nije nešto daleko, ti pričaš kao da se ide do Islanda... ali ok.



Preteruješ. Imaš masu ponosnih Crnogoraca i Makedonaca koji idu u SPC i niko ih ne tera niti nagovara da se poSrbe niti će to oni ikad uraditi...

Niste mi nešto poduzetni, Hrvati, drugi se bore za kvalitetne imigrante a vi nešta birate, svakome manu nalazite, imate velika očekivanja... podsećate me na ove moderne udavače...

Preko Srbije autoputem i eto ih u Hrvatskoj. Jedna zemlja ih deli. Ili preko Albanije i CG... nije nešto daleko, ti pričaš kao da se ide do Islanda... ali ok.



Preteruješ. Imaš masu ponosnih Crnogoraca i Makedonaca koji idu u SPC i niko ih ne tera niti nagovara da se poSrbe niti će to oni ikad uraditi...

Niste mi nešto poduzetni, Hrvati, drugi se bore za kvalitetne imigrante a vi nešta birate, svakome manu nalazite, imate velika očekivanja... podsećate me na ove moderne udavače...

Pitaj mozda na portalu Legalis tj forumu tamo.

1. da je Srbija u EU možda bi imao problem ali pošto nije, ne mogu ti ništa.

https://m.vecernji.hr/vijesti/tko-u-hrvatsku-dolazi-zivjeti-i-raditi-lani-uselilo-43-219-ljudi-evo-odakle-dolaze-1298629

Junuze, pa mi tvoj plan već naveliko implementiramo. Još nam se i vraćaju oni naši iz Njemačke. Kad pročitaju ovaj članak Bošnjaci i Srbi će još više pohrliti prema Zagrebu.

Ima zanimljivih statistika. Dosta se lamentira nad činjenicom da ljudi imaju uglavnom srednju školu, u razvijenom svetu je već duže vreme trend da se upošljavaju ljudi koji znaju posao i donose profit poslodavcu, papiri u 2020 zvuče nekako socijalistički.