Općenito, izbjegavanje sukoba i suradnja u Europi i Aziji su smrt za one izvana koji se na tim sukobima bogate. Približavanje Turske i Rusije je, recimo, vidljivo u ekonomskoj, a i političkoj sferi (smirivanje između Azerbajdžana i Armenije, čak i određeno poboljšanje odnosa Armenije i Turske).

Samo, preduvjet za to je da se neke zemlje oslobode vlastitih lokalnih imperijalističkih pretenzija.

Naravno, ovaj forum ne bi bio to sto je bez odlicnih upisa:



I ja mislim da je pokretac svega londonski city odnosno zapravo ideja liberalnog kapitalizma. I Amerika je ista prica, jedino je pitanje da li centar svega treba biti London ili New York. No to je zapravo sitnica (i tu ce ONI--mislim na taj veliki financijski kapital koji je odavno postao anacionalan--rado pustiti dva grada/zemlje i njihove birokracije da se natjecu) s obzirom na to da sve velike financijske tvrtke imaju ispostave i u jednom i u drugom, a i u ostalim velikim centrima svijeta. A poanta i konacni cilj je da se SVE ekonomije otvore da ONI mogu slobodno investirati SVUGDJE pod istim uvjetima kao i lokalni domaci kapital, kao sto (ovo je vazno!) i drugi mogu investirati u njih.

Zato su njima najveci neprijatelji komunizam (negiranje i samog prava na privatnu svojinu), islamski fundamentalizam (mozda i ima svojine ali nema slobode), razni nacionalizmi (ogranicen pristup strancima), ter socijalizam (ogranicavanje slobode kretanju kapitala iz nekakvih socijalnih obzira koji su njima vecinom strani ). A ako imaju bilo sto nalik trajnim prijateljstvima, onda je to sa onima koji su usvojili taj liberalno-kapitalisticki sustav i nacin razmisljanja, zemlje poput Nizozemske (jedina zemlja u kojoj sam vidio da nogometni navijaci pjevaju na stranom jeziku, ako izuzmemo Irce, Skote, i Velsane gdje su cijele narode natjerali da zaborave sopstvene jezike tako da im engleski vise nije ni strani) ili mozda Svicarske, a sa svima drugima se priblizuju ili udaljuju (citaj: Putin) u mjeri u kojoj se liberaliziraju.

I EU im je dobro dosla ako ce taj sustav promicati ali ce je se plasiti i sabotirati ju bude li imala imperijalnih ambicija ter ih jos pokusa kombinirati sa nekakvim socijalistickim glupostima Naravno sve ce to zaboraviti ucini li im se da Kina ili tko drugi postaje veca opasnost ter im onda EU bude trebala u tom obracunu. A i Tursku bi rado vidjeli u EU jer bi se time smanjila politicka kohezija i mogucnost formiranja imperije sa jasnom politikom, a i pokazalo bi se ne samo da se jedna islamska zemlja moze ukljuciti u taj liberalno-kapitalisticki projekt nego i to da tamosnjim takav sustav vise godi od fundamentalizma. Sa druge strane, neo-imperijalna nacionalisticka Turska im uopce ne bi godila, mozda jedino kao manje zlo i protu-utega Rusiji i EU.

Mozda zazvuci zastrasujuce, ali se postavlja pitanje sto je alternativa? Mogu li NACIONALNI kapitalizmi ili nekavi nacional-socijalizmi koegzistirati bez stalnih sukoba i bolje od tog "novog svjetskog poretka"

Na koncu, mora im se odati priznanje da u svoj sustav nevjerojatno efikasno integriraju nove snage. Koja druga zemlja bi sa takovom lakocom dopustila da strane tvrtke (OK americke, ali njemacke, ter jos i indijske!) pokupuju Rolls-Royce, Bentley, Aston Martin, i Jaguar? Ili da Arapi pokupuju silne nekretnine po Londonu. No lukavo je to, time bogate elite sa raznih strana svijeta postaju dio tog sustava u kome svi mogu investirati i imati imovinu svugdje, a kad se tu stvori kriticna masa najbogatijih i najutjecajnijih ljudi sirom svijeta kome to pase onda je taj sustav prevladao.

Na nesrecu Balkana, tamosnji narodi se cesto nadju u unakrsnoj vatri tih nekih vecih obracuna a da nisu ni svjesni, niti da su sto konkretno pogresno ili dobro uradili, i onda se cude sto ih Britanija ili Amerika "mrze"? A po meni je kod njih u ogromnoj vecini slucaja suha racionalnost i logika koja se dosta lako da sagledati, jedino je ona tesko saglediva nekome tko razmislja u kategorijama voli-me-ne-voli-me...

Osim što je Titov lik uljepšavan kroz komunističku propagandu, on je postao i miljenik Zapada kad se razišao sa Staljinom. Bez obzira što je on također bio boljševik komunist, što je u Jugoslaviji bila diktatura, Zapad je Tita zavolio i koristio kao trojanskog konja u komunističkom lageru. Neki nas danas uporno nastoje uvjeriti u Titove prozapadne “demokratske” stavove i dokazati da on još od razdoblja Drugoga svjetskog rata ne pripada staljinističkoj opciji, a odgovornost za sve negativnosti pripisati “staljinističkoj skupini” u KP Jugoslavije. No CK KPJ, odnosno Tito je imao tijekom rata, od početka do kraja, intenzivne veze s Kominternom, kojoj je slao iscrpna izvješća i od nje primao upute. Sovjeti su zbog međunarodno-političkih razloga i odnosa sa saveznicima prepuštali Britancima javno vođenje politike prema Jugoslaviji. Dovoljno je prisjetiti se “lijevih skretanja” jugoslavenskih komunista potkraj 1941. i početkom 1942., kada su u provođenju “proleterske etape” svoje borbe u drugi plan stavili rat protiv sila Osovine, nasuprot klasnoj borbi protiv domaće “kontrarevolucije”. U ovome su, jer je upravo Tito neposredno pred rat beskompromisno boljševizirao KP Jugoslavije, bili “napredniji” i od smjernica koje su dolazile iz Moskve. Tada je među partizanima, valjda u duhu njihove “prozapadne orijentacije” bila popularna i pjesmica “Partizani spremite mitraljeze da čekamo kralja i Engleze!”

Sve učestalije najave značajnijeg ruskog gospodarskog prodora na europski jugoistok, najnovije najave restauracije turskog političkog utjecaja na prostorima nekadašnjeg otomanskog carstva, kao i sve otvorenija predviđanja gospodarskog sloma nekih europskih država, procesi su na čiju međusobno povezanost ukazuje sve veći broj pojedinaca.

Istodobno, svakim danom raste i broj onih koji u istom tom kontekstu promatraju i porast hrvatskog vanjskog duga u proteklih desetak godina, pokušaje izjednačavanja hrvatsko-srpske krivnje u proteklim ratovima, stigmatiziranje hercegovačkih Hrvata, višegodišnju nesređenost političkih i nacionalnih odnosa u BiH, kao i sve otvorenije najave nove faze tzv. „regionalnog“ povezivanja.

Boljim poznavateljima europskih političkih gibanja u proteklih stoljeće i pol, međusobna povezanost i slijed čitavog ovog niza procesa svakako ne predstavlja iznenađenje. Naravno, za tu skupinu ljudi riječ je o geopolitičkim i geostrateškim procesima koji se vode s ciljem ostvarivanja strateške prednosti i nadzora na europsko-azijskoj razdjelnici, jednoj od najznačajnijih strateških točaka, presudnih za odnos snaga u današnjem svijetu.

Međutim, spomenuta borba za prevlast nije otpočela posljednjih godina, niti posljednje desetljeće ili dva. Stoga, ukoliko želimo sagledati stvarne uzroke ove posljednje krize koja trese temelje današnjoj Europi, neophodno je vratiti se najmanje stoljeće i pol unatrag, te odgovor na ovo pitanje pokušati potražiti kroz prizmu britansko-njemačkih nacionalnih odnosa u ovom razdoblju.

Naravno, ukoliko pri tome potražimo relevantne povijesne izvore i dokumente dobit ćemo i odgovor na pitanje o stvarnim uzrocima izbijanja dva velika svjetska rata, ali i o nastancima i ekspanziji nekih ideoloških pokreta, poglavito nacional-socijalizma i komunizma, što je za posljedicu imalo ogromne ljudske žrtve, patnju i stradanja.

Naravno, ukoliko ova politička gibanja promatramo na ovakav način, što je potpuno suprotno od zadanog, svjesno se izlažemo opasnosti da naša nastojanja budu negativno ocijenjena od strane onih središta moći, koja nam na različite načine nastoje plasirati nekakvu svoju istinu. Ta središta političko-medijsko-gospodarske moći, redovito, svaki takav pokušaj drugačijeg gledanja na ove teme redovito pokušavaju stigmatiziraju, ocjenjujući ih kao nove pokušaje povijesnog revizionizma.

Naravno, kao slobodni pojedinci ustrajavat ćemo na spoznaji da je povijest kao znanost upravo podložna stalnim revizijama. Uistinu, zar u pronalasku samo jednog novog dokumenta koji je netko nastojao prikriti, ili arheološkog nalazišta, sudu povijesti ne izlažemo sve dotadašnje povijesne teze i zadane istine, kao i njihove refleksije na određena politička gledišta.

Međutim, problem nastaje onog trenutka kada prihvatimo činjenicu da u današnjem svijetu postoje određena središta političko-gospodarske moći čiji se ciljevi ne zadržavaju isključivo na pokušajima kreiranja vlastitih geopolitičkih i geostrateških poteza. Slojevitost njihovih postupaka prema današnjim generacijama ogledavaju u kreiraju mišljenja kritične mase na nekoliko načina, u čemu uloga medija ima iznimno značajnu ulogu.

Upravo, zbog složenosti niza procesa iz domene psihološkog ratovanja, kojima smo svakodnevno izloženi, prečesto smo prinuđeni dvojiti između niza serviranih neistina i poluistine, te istine čije se konture jedva naziru.

Kako bismo potražili odgovore o međusobnoj povezanosti niza procesa, spomenutih na samom početku ovog osvrta, prinuđeni smo vratiti se u prošlost, te sagledati određene procese koji su obilježili kompletno dvadeseto stoljeće, a nastavljaju se i dalje, s neizvjesnim ishodom i završetkom.

Njemačko-britanska strateška nadmetanja koncem 19. i početkom 20. stoljeća

Skoro jedno čitavo stoljeće povjesničari i publicisti spore se oko uzroka izbijanja Prvog svjetskog rata. Kad je riječ o povodu, onda se, uglavnom, slažu da je neposredni povod za njegovo izbijanje Sarajevski atentat, izveden od strane srbijanske terorističke organizacije «Crna ruka».

Međutim, uzroci izbijanju velike ratne kataklizme s početka 20. stoljeća su nešto sasvim drugo. Točnije kazano, puno su širi, slojevitiji i skriveniji od jednog revolverskog hica bosanskog Srbina Gavrila Principa.

Upravo u tome nastaju sporenja. Skoro čitavo jedno stoljeće dio međunarodne javnosti ovaj „Principov hitac“ nastoji prikazati kao nekakvu srbijansku želju za slobodom, dajući pri tome zagovornicima velikosrpske ideje nekakvo pravo širenja prema zapadu. Drugi dio javnosti o ovome ima sasvim drugačije mišljenje. Prema njihovim stavovima u ovom je slučaju riječ o njemačko-engleskoj borbi za prevlast, u čemu je uloga Srbije svedena na ulogu detonatora u rukama službenog Londona.

Kako bi se ovi događaji, ali i današnji procesi, što potpunije sagledali potrebno se vratiti u drugu polovicu devetnaestog stoljeća, te kroz prizmu britansko-njemačkih odnosa pokušati sagledati ukupnu političku povijest XX. stoljeća, te procese kojima danas svjedočimo.

Prvih osam desetljeća devetnaestoga stoljeća, a poglavito u razdoblju između Bečkog (1815.) i Berlinskog kongresa (1878.), Engleska je, kao gospodarska, vojna i pomorska sila, uživala primat vodećeg svjetskog političkog, gospodarskog, bankarskog i vojnog autoriteta.

U godinama nakon Berlinskog kongresa, a poglavito na početku posljednjeg desetljeća devetnaestog stoljeća moćna Londonska politička i bankarska elita otpočela je pokazivati sve veće znakove nervoze.

Naime, rezultati koje je tadašnja Njemačka, nakon reformi pod Bismarckovim vodstvom, uspjela postići u školstvu, znanosti, gospodarstvom razvoju i ukupnom razvitku doveli su do znatnije ugroze dotadašnje engleske pozicije u tadašnjem svijetu.

Ključni razlog tog velikog njemačkog gospodarskog buma bio je veliki i relativno brz napredak u tehnološkom razvitku, što je u razdoblju između 1850.-1913. dovelo do porasta njemačkog gospodarskog razvitka za pet puta.

Većina današnjih analitičara smatra kako postizanje takvih rezultata na gospodarskom planu Njemačka ima zahvaliti u prvom redu reformi školstva, u kojoj je težište stavljeno na favoriziranje tehničkih škola i prirodne znanosti, kao temelja gospodarskog uzleta.

Ta planska ulaganja u izobrazbu rezultirala su mnogim inovacijama. Ipak najznačajnija od njih dogodila se 1885., kada je Gottlieb Daimler izumio prvi motor za pokretanje cestovnog vozila. I unatoč činjenici da se takvo vozilo u početku smatralo samo privilegijom bogatih, a ugljen je istodobno važio kao osnovni energent u industriji, kao i trgovačkoj te ratnoj mornarici, mnogima će uskoro postati razumljiva iznimna važnost novog energenta – NAFTE. Međutim, značajnija nalazišta tog energenta nalazila su se van sfere strateškog utjecaja ovih dviju država. Najveća nalazišta nafte otkrivena su na područjima pod nadzorom Osmanlijskog carstva i Rusije. Engleska dominacija na moru bila je strateška prednost koju je službeni London nastojao pod svaku cijenu zadržati. Međutim, nagli gospodarski rast, iznimno dobar zemljopisni položaj, te dobri politički odnosi sa Rusijom i Otomanskim carstvom, davali su Njemačkoj iznimno velike izgleda da uskoro preraste u vodeću svjetsku silu.

Početak izgradnje pruge Berlin-Bagdad i ratni sukobi kao domino efekt

Dva su velika njemačka projekta izazvala veliku uzbunu u Londonu. Prvi je projekt izgradnje njemačke trgovačke i ratne mornarice, što su londonski službeni krugovi iščitali kao „prst u oko“ imperijalnoj Engleskoj, kao jedinoj svjetskoj pomorskoj sili.

Drugi njemački projekt koji je u to vrijeme izazvao zabrinutost i negodovanje službenog Londona bio je početak gradnje transnacionalne željezničke pruge Berlin-Bagdad-Basra.

Temeljni razlozi tadašnje zabrinutosti službenog Londona svakako počiva na činjenici da engleski imperijalistički krugovi nisu željeli, pod bilo kakvim uvjetima, nekome drugom olako prepustiti vlastiti utjecaj građen stoljećima.

Tadašnja strateška promišljanja engleskih kolonijalnih krugova najbolje oslikava izjava koju je tijekom jednog predavanja na Oxfordskom sveučilištu, održanom 1951., izgovorio Sir Llewellyn Woodward. Govoreći o uzrocima izbijanja Prvog svjetskog rata ovaj je engleski lord tom prilikom kazao: -«Njemačka je, kao i svaka druga sila, imala pravo graditi flotu kakvu je htjela. U pitanju je svrsishodnost i realističan proračun. Njemačka ratna flota nije mogla biti ništa drugo do prijetnja Engleskoj, vodećoj pomorskoj sili.»[1]

Godine 1889., jedna je skupina njemačkih gospodarstvenika i bankara na čelu sa Deutsche Bank, od strane osmanlijskih vlasti dobila koncesiju za izgradnju željezničke pruge kroz Anatoliju.

Deset godina kasnije ovaj je njemački koncern, uz posredovanje cara Wilhelma II, dobio i koncesiju za izgradnju sljedeće faze izgradnje transnacionalne željezničke pruge poznatu kao «Projekt za izgradnju željeznice Berlin-Bagdad». U pozadini ovog projekta nazirala se utrka prema naftnim bogatstvima pronađenih u tom dijelu svijeta. Upravo iz tog razloga engleski imperijalistički krugovi tražili su načina da zaustave ili uspore ovaj njemački projektu.

Dok je s jedne strane službeni London transparentno sudjelovao u pregovorima o ulasku u projekt izgradnje željeznice, s druge je strane vukao sasvim drugačije poteze. Svjesni činjenice kako će u slučaju izgradnje planiranog željezničkog projekta Njemačka zagospodariti ne samo jugoistokom Europe i Bliskim istokom, nego će i izići na sam jug Arapskog poluotoka, te na taj način na sebe vezati kompletno to područje bogato novo otkrivenim energentom, britanski su centri moći činili sve samo da do realiziranja ovoga projekta ne dođe.

Službeni London osobito se pribojavao njemačkog izlaska na Perzijski zaljev. U tom bi slučaju,naime, uz nadzora nad novim energentom, u potpunosti bio ugrožen i engleski nadzor nat pomorskim putem prema Indijskom potkontinentu i dalekom istoku, velikim izvoru britanskog bogatstva i moći.

U slučaju realiziranja planiranih njemačkih ciljeva transformacija Njemačke u vodeću gospodarsku svjetsku silu bilo bi samo pitanje vremena. U tom slučaju London bi izgubio dotadašnji primat najmoćnijeg svjetskog središta. Njemačkim gospodarskim uzletom London bi bio pretvoren u periferni europski lučki grad. Njegovi bi bankarski krugovi, istovremeno, izgubili najveći dio svog dotadašnjeg utjecaja i profita, što bi u konačnici dovelo do iznimno opasnog srozavanja njihove dotadašnje moći i političkog utjecaja u svijetu.

Upravo zbog spomenutih razloga londonski su bankarski krugovi, još na koncu devetnaestog stoljeća odlučili, bez obzira na cijenu, zadržati svoj dotadašnji utjecaj.

S tim ciljem ovi su krugovi pokrenuli čitav niz procesa, čiji je zajednički nazivnik bio pokušaj zaustavljanja Njemačku u njenim nastojanjima, uz istovremeno ostvarivanje nadzora nad novim energentom.


Uloga Srbije u njemačko-britanskim odnosima

Kako bi izbjegla po sebe iznimno neželjeni tijek događaja britanska je vlada, kao otvoreni eksponent londonskih gospodarskih krugova, koncem XIX. i početkom XX. stoljeća potiho pokrenula razvoj čitave paukove mreže svojih agentura duž čitave trase pruge Berlin-Bagdad.

Kao jedno od ključnih mjesta za sabotiranje ovog projekta službeni je London odabrao je Srbiju u koju je poslao svoga obavještajca R.G.D. Laffana. Kao stariji vojni savjetnik pri srpskoj vojsci, govoreći o izgradnji ove pruge, Laffan je naglasio: «Ako se projekt Berlin-Bagdad ostvari, ogromno će područje, koje proizvodi gospodarska bogatstva svih vrsta i koje se ne može napasti s mora, biti ujedinjeno pod njemačkom vlašću. Rusija će time biti odsječena od svojih zapadnih prijatelja Velike Britanije i Francuske. Njemačkoj i turskoj vojsci biti će na dometu naši interesi u Egiptu, a iz Perzijskog će zaljeva biti ugroženo naše indijsko carstvo. Luka Alexandretta i nadzor u Dardanelima ubrzo će Njemačkoj omogućiti ogromnu pomorsku moć na Mediteranu. Samo jednim pogledom na zemljovid svijeta vidi se lanac zemalja koje se prostiru od Berlina do Bagdada. Njemačko carstvo, Austro-ugarsko carstvo, Bugarska, Turska. Samo jedan mali komad zemlje presijeca taj put i sprječava spajanje dvaju krajeva toga lanca. Taj se mali komad zove Srbija. Srbija, mala ali prkosna, stoji na putu između Berlina i Bagdada. Srbija je uistinu prva crta obrane naših istočnih posjeda. Ako bude poražena ili uvučena u sustav Berlin-Bagdad, naše će veliko, ali slabo zaštićeno carstvo uskoro osjetiti udar njemačkog prodora na Istok.»[2]

Bolji poznavatelji srbijanske povijesti znaju kako je početkom dvadesetog stoljeća u Srbiji utemeljena vojno-teroristička organizacija «Crna ruka», čiji je utemeljitelj Dragutin Dimitrijević-Apis imao značajniju ulogu u svrgavanju germanofilske dinastije Obrenović i dovođenju na srbijansko prijestolje anglofilske dinastije Karađorđević, što se također treba promatrati u kontekst britanske opstrukcije njemačkog projekta gradnje pruge od Berlina do Perzijskog zaljeva.

Mnogi analitičari se slažu kako je ključnu pomoć Apisu, koji je nakon dolaska na vlast Karađorđevića postao šefom srbijanske tajne službe, pružila britanska obavještajna služba, kao i već spomenuti R.G.D. Laffan, čije smo viđenje tadašnjih prilika i ovdje citirali.

Ratovi koje je Srbija vodila početkom XX. stoljeća, poznatiji kao tzv. „Balkanski ratovi“ dugo su u povijesti prikazivani kao srpski ratovi za slobodu. Međutim, svakim danom u javnosti se pojavljuje sve više dokumenata koji idu u prilog tezi kako je riječ o običnim subverzivnim aktivnostima službenog Londona pokrenutim s ciljem subverzivnog djelovanja uperenog protiv njemačkih nastojanja u ovom djelu svijeta, odnosno protiv izgradnje transnacionalne željeznice Berlin-Bagdad-Basra.

Usporedo s ovim aktivnostima koje je za potrebe službenog Londona vodila engleska agentura u Srbiji, pokrenut je i čitav niz subverzivnih djelatnosti duž čitave trase. Drugi značajniji rezultat tih subverzivnih aktivnosti bilo je stavljanje pod britanski protektorat Kuvaita (1901.), čime je u potpunosti onemogućen njemački izlazak u Perzijski zaljev.

Nastavak ovih aktivnosti uslijedio je u Mezopotamiji i ostalim dijelovima tadašnjeg Otomanskog carstva, što je u konačnici dovelo do Ataturkove revolucije i nastanka moderne Turske.

Ovakvim razvojem događaja pokrenutim subverzivnim engleskim aktivnostima u potpunosti je onemogućeno širenje njemačkog utjecaja prema istoku. Ukupan utjecaj na prostoru bliskog istoka i krajnjeg europskog jugoistoka ostvarila je imperijalna engleska politika, i to na dva načina: preko svojih obavještajnih agentura razmještenih između Beograda i Perzijskog zaljeva, kao i vojnički preko Perzijskog zaljeva.


Nastanak velike protunjemačke koalicije i Prvi svjetski rat

Analizirajući spomenute pokazatelje nameće se zaključak kako je službeni London puno prije 1914. bio u potpunosti svjestan kako će, i unatoč uspješnoj opstrukcije njemačkog izlaska na obale Perzijskog zaljeva, teško zaustaviti dalju njemačku ekspanziju.[3]

Stoga se nameće zaključak kako su londonski imperijalni krugovi puno prije 1914. donijeli odluku kako će otvoreni rat, i vojnički poraz Njemačke, biti jedini način putem koga dotadašnje stanje i utjecaj može zadržati nepromijenjenim.

U tom kontekstu treba promatrati i tadašnju promjenu tradicionalne britanske «pro-osmanlijske i antiruske» političke strategije u «pro-rusku i antinjemačku» strategiju.

Komentirajući postupne promjene dotadašnje britanske strategije Bismarck je još 1897. izjavio: «Jedini uvjet koji bi doveo do poboljšanja njemačko-engleskih odnosa, bio bi zauzdavanje našeg gospodarskog razvitka od strane nas samih. A to jednostavno ne možemo učiniti.»[4]

Nova britanska politička strategija rezultirala je živim diplomatskim aktivnostima. Možda najznačajniji dio te aktivnosti bio je sastanak, održan u travnju 1914., u Parizu,

između engleskog kralja Georga i njegovog ministara vanjskih poslova Sir Edwarda Greya sa tadašnjim francuskim predsjednikom Poincareom, te ruskim veleposlanikom u Francuskoj Iswolskim.

Na tome je sastanku, sudeći prema nekoliko izvora, utvrđeno tajno savezništvo protiv Njemačke i Austro-Ugarske. Po slovu tog dogovora, engleski ulazak u rat protiv Njemačke bio je za ovu državu obvezujući ukoliko bi u tom ratu sudjelovala bilo koja od država članica brižno sazdane protunjemačke koalicije.[5]

Naravno, ovako formulirana britanska predratna strategija i srpska uloga kao detonatora povoda uskoro su Europu pretvorili u poprište najvećeg do tada poznatog svjetskog sukoba.

Umjesto zaključka

Sami tijek Prvog svjetskog rata je poznat i kao takvog ga ne treba posebno komentirati. Međutim, ono što svakako treba naglasiti je engleska strategija koja se nakon početka ratnih strahota pretvorila u strategiju uvlačenja SAD-a u taj ratni sukob. Naravno, takav je scenarij uskoro urodio plodom. Izravnim uplitanjem SAD-a u ratni sukob, kao i svrstavanje ove države na stranu svojih nekadašnjih kolonizatora, dovelo je do poraza Njemačke, ali je otvorilo i jedno sasvim novo poglavlje u geopolitičkim odnosima u svijetu.

Englesko-njemački sukob, i unatoč njemačkom porazu i vrlo nepovoljnim mirovnom sporazumu i ratnoj odšteti, uskoro je nastavljen.

Istina, vođen je pod krinkom ideoloških motiva borbe liberalne demokracije protiv hitlerovog nacional-socijalizma. Nakon još jednog njemačkog poraza, te okupacije i podjele te države, znaci tog međunacionalnog sukoba, u uvjetima blokovske podjele svijeta, bili su manje-više skoro nevidljivi.

Jedno zbog činjenice što se Njemačka teško oporavljala od rana zadobivenih u dva svjetska rata, drugo zbog podjele te države i naroda na dva međusobno suprotstavljena bloka.

Međutim, pad komunističke zavjese i ponovno ujedinjenje Njemačke na površinu je opet, i unatoč javno proklamiranim stavovima o Europskoj uniji i novom svjetskom poretku, izbacilo niz detalje o britansko-njemačkim nacionalno-interesnim razmiricama.

Istina, ove su razmirice najčešće ostale van djelokruga vidljivog običnim smrtnicima. Ipak, s vremena na vrijeme do javnosti su dolazila saznanja kako ovaj sukob, koji je, po Huntingtonovoj teoriji, otpočeo u eri nacionalne države, nije prestao niti u erama ideoloških i blokovskih podjela.

Niti današnja era, ona koju Huntington naziva erom civilizacija, i po kojoj su nacije u najvećem dijelu već trebale odumrijeti, nije dovela do okončanja ovog sukoba. O tome, naravno, više govore događanja koja posljednjih dana potresaju svijet, i koja projekt Europske unije stavljaju na vrlo ozbiljne kušnje..

Međutim, o tome u narednom nastavku ovog osvrta!

Ilija Zovko

[1] Woodward, Sir Llewellyn, «Prelude to Modern Europe», Methuen&Co., Norfolk, 1971., str. 135)

[2] (R.G.D. Laffan: «The Serbs“, The Guardian of the Gate, 1917. Ponovo tiskano u Dorset Press, New York, 1989., str. 163-164. Prenio i F. William Engdahl u «Stoljeće rata», Zagreb, 2000. str. 49.)

[3] F. William Engdahl u «Stoljeće rata», Zagreb, 2000.

[4] Karl Heferich: «Der Weltkrieg: Vorgeschichte des Weltkrieges», Ullstein&Co., Berlin, 1919., str. 120-165.)

[5] H.G. Wells, «Experiment in Autobiography», The MacMillan Co., New York, 1934., str. 658-659)

Mnogi danas dostupni izvori svjedoče kako su se, do američkog izravnog uplitanja u Prvi svjetski rat, Velika Britanija i njene saveznice kod američkih banaka, uz posredovanje J.P.Morgan&Co[1]., zadužile u iznosu u oko 1.250.000.000 dolara, što je u to vrijeme bila zastrašujuća svota novca. Prijetnja od mogućnosti britanskog ratnog sloma u siječnju 1917., nakon izlaska iz rata Rusije, bila je jasan signal kreditorima britanskog rata, na teritoriju tada neutralnih SAD-a, kako moraju nešto poduzeti jer će u protivnom doći ne samo do britanskog poraza nego i do njihovog bankrota.

Versajska mirovna konferencija

Kad je ova operacija uspješnog uvlačenja SAD-a u ratnu kataklizmu uspješno okončana, moćni financijski krugovi nisu mogli dozvoliti da ratni dugovi britanske vlade i njenih saveznika budu, u trenucima opijenosti pobjedom, jednostavno zaboravljeni.

Upravo iz tih razloga na Versajskoj mirovnoj konferenciji sjedili su i predstavnici kreditora: Thomas W. Lamont[2], Bernard Baruch[3], te ključni sudionik versajske mirovne konferencije John Foster Dulles[4], odvjetnik s Wall Streeta i autor „231. članka“ versajskog sporazuma o njemačkoj «klauzuli ratne krivice»[5]

Spomenuti John Foster Dulles na Versajskoj je mirovnoj konferenciji iznio nevjerojatnu kalkulaciju po kojoj Velika Britanija i njene saveznice duguju SAD-u 12.500.000.000 dolara. S druge pak strane, prema zahtjevima pobjedničkih sila, Njemačka je na ime ratne odštete dugovala Velikoj Britaniji, Francuskoj i drugim zemljama Antante 33.000.000.000 dolara, što je preimenovano u konačni iznos njemačkog ratnog duga iznosilo ukupno 132 milijarde zlatnih maraka.

Komentirajući konačni iznos ratnog duga, britanski stručnjak za naknadu šteta, John Maynard Keynes [6], kazao je kako je riječ o iznosu koji je najmanje tri puta veći od maksimuma koji je Njemačka u stanju platiti.

Njemačka je, kao glavna meta versajskih pregovora, izgubila značajne teritorije i izvore sirovina, jer su joj u Versaillesu oduzeti svi kolonijalni posjedi, uključujući i Tanganjiku i Jugozapadnu Afriku, koje su pripale Britancima. Oduzimanjem bogatih oblasti Alsace-Loraine i Šleske oblasti na istoku Njemačka je ostala bez 75 % svoje željezne rudače, 68 % cinka, 26 % ugljena itd. Savezničke su sile oduzele Njemačkoj u Versaillesu i kompletnu trgovačku flotu, petinu riječne flote, četvrtinu ribarske, 5000 lokomativa, 150 000 željezničkih vagona, 5.000 kamiona, opravdavajući sve to dijelom ubiranja njemačke ratne odštete. Oduzet joj je također i udio od 25 % dionica u poduzeću Turkich Patroleum Gesellschaft te predat Engleskoj i Francuskoj.

Tijekom Versajskih pregovora utemeljena je i jedna nova institucija za koordinaciju anglo-američkih strateških interesa. Na prijedlog dugogodišnjeg istaknutog člana tajnog britanskog društva iz tzv. «Millnerove skupine»[7] Lionela G. Curtisa[8] , usred versajskih pregovora, u hotelu Majestic, 30.svibnja 1919., osnovan je „Kraljevski institut za međunarodne odnose“. Prema tvrdnji F.W Engdahla, iznesenoj u knjizi «Stoljeće rata», prva zadaća tog društva bilo je pisanje «službene» povijesti Versajske mirovne konferencije, a izradu iste financirao je J.P.Morgan. Taj isti krug ljudi je u odajama hotela Majestic odlučio osnovati i američku podružnicu tog londonskog instituta, koja će dobiti ime «Njuorško vijeće za inozemne odnose» (New York Council on Foreign Relations).

Prema mišljenju analitičara Versajska mirovna konferencija je u biti pionirski pokušaj zajedničkog vanjskopolitičkog djelovanja Velike Britanije i SAD-a, odnosno moćnih londonskih i njujorških bankarskih kuća. Djelotvornija koordinacija ovih interesa na geopolitičku će pozornicu zakoračiti puno godina kasnije, i to kroz djelovanje Sjeverno-atlantskog vijeća, što svoju kulminaciju doživljava u današnjem modernom svijetu.

Njemačko sovjetsko približavanje

Iznutra opterećena razorenim gospodarstvom Njemačka se, nakon versajske konferencije, našla pod obvezom plaćanja ogromnih ratnih šteta, ali i međunarodnom izolacijom koju je predvodila i organizirala Velika Britanija. U takvoj konstelaciji snaga u post versajskoj Europi, u Genovi je 16. travnja 1922. održana Konferencija o poslijeratnim međunarodnim gospodarskim odnosima.

Na samom početku ove konferencije njemačko je izaslanstvo ispustilo „političku bombu“ koja je, prema mišljenju mnogih, umnogome usmjerila kotač povijesti ka Drugom svjetskom ratu. Naime, tadašnji njemački ministar vanjskih poslova Walther Ratenau[9], uz nazočnost ruskog kolege Čičerina, obznanio je okupljenim ministrima vanjskih poslova kako su Njemačka i sovjetska Rusija u Rapallu potpisale, bilateralni sporazum. Prema odrednicama tog sporazuma Rusija se obvezala oprostiti sve ratne štete Njemačkoj u zamjenu za pristanak Njemačke da, između ostalog, proda svoju tehnologiju Sovjetskom Savezu.

Ova je informacija posebice bila šokantna za Britance, koji su poslije četiri godine bezuspješnih, tajnih i otvorenih nastojanja na rušenju Lenjinovog boljševičkog režima u Moskvi, imali namjeru iskoristiti održavanje Rapallske konferencije za ponovnom uspostavom diplomatskih odnosa sa sovjetskom Rusijom.

Sama činjenica kako je ove britanske nakane Njemačka uspjela značajno preduhitriti, kao i proces diplomatsko-gospodarskog zbližavanja dvaju tadašnjih svjetskih izopćenika, dodatno je usložilo i onako složenu situaciju u Europi i svijetu.

Njemačko-sovjetsko savezništvo, mora se istaći, nikako nije bio primarni izbor Njemačke. Prije toga je njemački šef diplomacije Walther Ratenau u puno navrata tražio od britanske vlade i njenih saveznika rekonstrukciju nametnutog ugovora iz Versaillesa.

Temeljni cilj ovih zahtjeva bio je stavljanje njemačkog gospodarstva na vlastite noge, kako bi dobiti ostvarenom od izvoza plaćali ogromne ratne štete. Međutim, ova njemačka nastojanja bila su redovito odbijana. Vrhunac ovakve britanske kampanje uslijedio je 1921., kada je britanska vlada uvela prohibitivnu zaštitnu carinu, po stopi od 26 %, za sve proizvede uvezene iz Njemačke. Ovakvim britanskim postupkom u potpunosti su onemogućena sva njemačka nastojanja o izradi realističnog programa otplate dugova, što je dovelo i do iznimno visokih hiperinflacijska kretanja.

S druge strane, Rapallskim ugovorom predviđena je prodaja njemačkih postrojenja za obnovu i izgradnju naftnih polja u Bakuu i osnivanje zajedničkog njemačko-sovjetskog poduzeće DEROP (Deutsche-Russiche Petroleumgesellschaft), preko koga će Njemačka izaći iz izolacije, nametnute od strane anglo-saksonskih naftnih krugova.

18. travnja 1922., samo dva dana nakon objave Rapallskog sporazuma, uslijedila je prosvjedna nota Velike Britanije i njenih saveznika. Dva mjeseca kasnije, točnije 22.lipnja 1922., u Berlinu je ubijen Walther Rathenau, njemački ministar vanjskih poslova i autor Rapallskog sporazuma.

Za njegovo ubojstvo službeno su optužena dvojica desničarskih ekstremista. Međutim tadašnja njemačka javnost, kao i većina danas živućih poznavatelja tadašnjih prilika, smatrala je i smatra kako su Rathenauove ubojice oni krugovi kojima je Rapallski sporazum smetao.

Početkom slijedeće godine, točnije 11. siječnja 1923., tadašnji francuski predsjednik Poincare zapovjedio je vojnim snagama svoje zemlje okupaciju industrijskih gradova u Ruhrskoj oblasti, navodeći kašnjenja isporuke drva za telegrafske stupove te nedovoljne isporuke dogovorenih količina ugljena kao temeljne razloge za okupaciju.

Francuske okupacijske uspješno su ovladale ovim njemačkim području, na kome je živjelo 10 % ukupnog stanovništva tadašnje Njemačke, proizvodeći 80 % njemačkog ugljena, željeza i čelika, te sudjelujući sa čak 70 % u ukupnom njemačkom robnom prometu.

Ovim francusko-britanskim potezom slomljena je „kralješnica“ njemačkog gospodarstva, što je dovelo do potpunog uništenja njemačke nacionalne valute, u povijesti poznato pod nazivom Weimarska hiperinflacija.


Dawesov plan kao projekt dodatnog zaduživanja Njemačke

Po izbijanju ove hiperinflacijske krize na scenu su stupili moćni bankarski krugovi iz Londona i New Yorka, isti oni koji su sudjelovali u radu Versajske mirovne konferencije, koji su preko vlada svojih država Njemačkoj uspjeli nametnuti tzv. Dawesov plan čiji je temeljni cilj bio ostvarivanje potpunog anglo-američkog nadzora nad Njemačkom. [10]

Međutim, i unatoč prihvaćanju Dawesovog plana Njemačka ne odustaje od svog suvereniteta. Njemački bankarski krugovi oko Reichbank nastoje se pod svaku cijenu izvući iz čvrstog monetarnog zagrljaja anglo-američkog nadzora.

Kreator tih njemačkih suverenističkih nastojanja na polju financija bio je Rudolf Havenstein[11]. Međutim, njegova političko-bankarska era na čelu Reichbank, završava iznenadnom i tajnovitom smrću 20 studenoga 1923.

Nakon Havensteinove iznenadne smrti, i unatoč protivljenju nekih njemačkih krugova, na čelo Reichbank dolazi Karl Heferich[12], bivši direktor Deutchebank i tvorac projekta bagdadske željeznice iz vremena prije prvog svjetskog rata. Nekoliko dana kasnije, točnije 18.prosinca 1923. Hefferich je ipak smijenjen. Na mjesto imenovan je dotadašnji anglo-američki lobista Hjalmar Schacht[13].

Nekoliko mjeseci nakon iznenadnog smjenjivanja Karl Heferich poginuo je u željezničkoj nesreći, pod iznimno sumnjivim okolnostima.[14]

U razdoblju narednih pet godina Njemačka je, s Schachtom na čelu Reichbank, sukladno odlukama Dawesova plana redovito plaćala ratnu odštetu. Međutim, krajem petogodišnjeg razdoblja tadašnji njemački dug je bio veći nego na početku primjene spomenutog plana.

Naime, u razdoblju između 1924. i 1931. Njemačka je ukupno platila 10.5 milijardi maraka ratnog duga. Međutim, u tom se razdoblju kod angloameričkih banaka dodatno zadužila u iznosu 18,6 milijardi maraka.

Višegodišnji stvarni ili fiktivni sukobi za primat na međunarodnom bankarskom tržištu, vođen između Londona i New Yorka, rezultirao je u listopadu 1929. krahom burze na Wall Streetu, najdramatičnijim financijskim krahom u povijesti SAD-a.

Krah burze na Wall Streetu je nedugo zatim, putem ranije osmišljenog lanca, prenio u srednju Europu, što je dovelo do rušenje čitavog niza kreditno ovisnih banaka u Njemačkoj i Austriji, ali i odustajanja od već najavljene austrijsko-njemačke monetarna unija.

U takvoj situaciji tadašnji je njemački ministar financija Rudolf Hilferding[15] prisilio direktora Reichbank da prihvati kredit koji je njemačkoj vladi ponudio bogati švedski gospodarstvenik i financijer Ivar Kreuger.[16]

Međutim, Hjamar Schlacht odbija takvu mogućnost i podnosi neopozivu ostavku. Početkom 1932. bogati švedski industrijalac Ivan Kreuger pronađen je mrtav u svojoj hotelskoj sobi. I ako je službena autopsija utvrdila samoubojstvo kao uzrok smrti, švedski su istražitelji nekoliko decenija kasnije utvrdili kako je Kreuger bio ubijen.[17]

Anglosaksonski projekt Adolf Hitler

Zagovornici promišljanja kako je veliki lobista angloameričkih međuratnih interesa u Njemačkoj Hjamar Schlacht nakon ostavke dokono besposličario grdno se varaju. Ovaj je bivši čelnik Reichbank, nakon odlaska s ove dužnosti, naime, svu svoju energiju upregao u organiziranje financijske pomoći čovjeku, koji je po njegovim stavovima, kao i stavovima njegovog bliskog prijatelja, Montagua Normana,[18] guvernera Engleske banke, bio jedino rješenje za nadvladavanje njemačke krize.

Još od 1926. Schlacht je, naime, tajno podupirao radikalni pokret NSDAP[19], na čijem čelu se nalazio, nitko drugi nego, Adolf Hitler. Nakon ostavke na mjesto direktora Reichbank, Schacht je izravno posredovao između bogatih gospodarskih krugova iz Ruhrske oblasti i stranih financijskih moćnika, na čelu sa lordom Montagua Normanom. Iz tog se posredovanja stvaran je i novac koji je pomogao Adolfu Hitleru da dođe na vlast.

Mnogi, koji budu čitali ove retke mogu pomisliti kako se u Schlachtovom slučaju radi o vještom mešetarenju jedne osobe između Essena i Londona, za interese Adolfa Hitlera i njegovih nacional-socijalista. Međutim, činjenice kazuju drugačije.

Iz samo jedne izjave visoko pozicioniranog britanskog službenika, može se izvući zaključak kako je britanska politika u «projekt Hitler» ušla potpuno planirano, apsolutno svjesna njegovog budućeg političkog i vojnog smjera.

Sudeći prema navodima iznesenim u Engdahlovoj knjizi «Stoljeće rata», utemeljitelj britanske elitne postrojbe «Special Air Service» (SAS), pukovnik David Stirling[20], kazao je u jednom razgovoru, vođenom pola stoljeća kasnije, sljedeće: -«Najveća greška koju smo mi Britanci napravili je naše razmišljanje i vjerovanje da možemo nahuškati Njemačko carstvo na Rusko carstvo, kako bi oba iskrvarila do smrti».[21]

Britanska potpora dolasku Hitlera na vlast može se detaljno sagledati ako se pomno proanaliziraju aktivnosti nekolicine tada moćnih predstavnika. U prvom redu Chamberlainovog savjetnika Philipa Kerra, poznatog i pod nazivom lord Lothian[22], pripadnika skupine Cecila Rhodesa[23] i tzv. Clivedenove postave u britanskim političkim krugovima.

Zahvaljujući upravo lordu Lothianu, Chembrleinova je politika prema Hitleru bila jako blagonaklona i popustljiva što, je u konzervativnom djelu tadašnje britanske javnosti izazvalo ogorčenje. Da bi se to ogorčenje stavilo pod nadzor, pa čak donijele i simpatije Hitlerovom pokretu, pobrinuo se moćni medijski magnat lord Beaverbrook[24], vlasnik visokonakladnih Daily Expressa i Evening Standarda.

U kasnu jesen 1931. zabilježen je jedan zanimljiv posjet Londonu kroz kojih su vidljiva još dvojica Hitlerovih britanskih pomagača. Poznati ideolog Hitlerovog nacional-socijalističkog pokreta Alfred Rosenbergh[25] posjetio je tada London te se, po preporuci Hjalmara Schachta, sastao sa dvojicom iznimno utjecajnih ljudi; glavnim urednikom londonskog Timesa Geoffreyem Dawsonom[26] i Montaguom Normanom, guvernerom Engleske banke i uvjerljivo najutjecajnijom osobom u svjetskim financijskim krugovima toga doba.

Nakon Rosenberghovog susreta sa Dawsonom, utjecajni londonski Times dao je Hitlerovom nacional-socijalističkom pokretu iznimno pozitivan međunarodni publicitet. Istodobno Rosenberghov je susret sa Montaguom Normanom rezultirao susretima i poznanstvima sa još nekoliko iznimno utjecajnih osoba. U prvom redu riječ je o susretu sa F.C.Tiarksom[27], tadašnjim čelnim čovjekom londonske Schroeder banke i jednim od članova uprave Engleske banke, te Sir Henry Deterdingom[28], prvim čovjekom moćne Royal Dutch Shell.

Londonska Schroederbank, naime, bila je blisko povezana sa bankom J.H.Schroeder u New Yorku i J.H.Stein, vlasništvom baruna Kurta von Schroedera[29], sa sjedištem u Koelnu.

Ova je osovina utjecajnih osoba i banaka, okupljena u vrijeme Rosenberghovog posjeta Londonu 1931., u naredne dvije godine bila temeljna osovina putem koje je financijski potpomognut Hitlerov dolazak na vlasti.

30. siječnja 1933. Adolf Hitler je postaje kancelarom Njemačkog Reicha. Istodobno, Alfred Rosenbergh postaje jednim od najutjecajnijih ljudi njegovog kabineta. U takvoj je ulozi u svibnju 1933. Rosenbergh po drugi put posjetio London. Tijekom ovog posjeta ponovno se sastao sa Sir Henry Deterdingom, direktorom Royal Dutch Shella i britanskim obavještajcem

Tadašnji britanski tisak obimno je pisao o tom susretu. Dok su detalji tih razgovora i nadalje prekriveni velom tajnosti, britanski mediji su, izvještavajući o ovom susretu, naglašavali kako je Sir Henry Deterdingom dao znatnu financijsku potporu Hitlerovom pokretu u razdoblju njegovog puta ka osvajanju vlasti u Njemačkoj.[30]

Nakon Hitlerovog dolaska na vlast došlo je i do znatnog političkog zaokreta anglosaksonskih krugova prema Njemačkoj. Guverner Engleske središnje banke Montagu Norman je u svibnju 1933. posjetio Berlin kako bi osobno s Hitlerom dogovorio o daljnjoj financijskoj stabilizaciji njegovog režima. Hitler mu se osobno odužio postavljanjem njegovog prijatelja Hjalmara Schachta, na mjesto njemačkog ministra gospodarstva i guvernera Reichbanke. Na ovoj dužnosti Schlacht će ostati do samog početka rata, odnosno do 1939.

Zgrada američke mornarice u obliku svastike

Zgrada američke mornarice u obliku svastike

Američko sudjelovanje u projektu Hitler

Mnogo je danas dostupnih pokazatelja koji dokazuju kako određene, vrlo visoko pozicionirane osobe iz američkog sustava, također nisu bile nimalo neupućene u namjere Adolfa Hitlera i njegovog nacional-socijalističkog pokreta.

Spomenuti pokazatelji zorno svjedoče kako su od rane faze «projekta Hitler» u isti bili uključeni vodeći krugovi Wall Streeta i američkog Ministarstva vanjskih poslova.

Još koncem 1922., predstavnik američkog Ministarstva vanjskih poslova Robert Murphy, zajedno sa Trumanom Smithom, tadašnjim djelatnikom Obavještajne službe američke vojske, sastao se sa tada mladim Adolfom Hitlerom.

U svojim memoarima Truman Smith je o tom susretu zapisao sljedeće:

«Moj je razgovor s Hitlerom trajao nekoliko sati. Dnevnik koji sam vodio u Munchenu pokazuje kako sam bio duboko impresioniran njegovom osobom i držao mogućim da će taj čovjek odigrati jako značajnu ulogu u njemačkoj politici»

U izvješću koje je odaslao svojim nadređenima u Waschingtonu, krajem studenoga 1922., Truman Smith je, glede obavještajne prosudbe Hitlera i njegove skupine, naglasio:

« Njegov je temeljni cilj srušiti marksizam i pridobiti radništvo za nacional-socijalističke ideale države i imovine. Sukob stranačkih interesa pokazao je nemogućnost Njemačke da se kroz demokraciju izvuče iz sadašnjih poteškoća. Njegov pokret ima za cilj uspostavu državne diktature neparlamentarnim sredstvima. Kad to postigne, zahtjeva da se reparacijski zahtjevi smanje na realnu brojku, a kad to bude učinjeno, dogovorena će svota biti plaćena do zadnjeg pfeniga, što je stvar nacionalnog ponosa. Da bi to postigao, diktator mora uvesti sveopće prikupljanje sredstava za otplatu ratnih šteta i provesti ga svim sredstvima države. Tijekom razdoblja provedbe otplate duga, njegova moć ne smije biti osujećena nikakvim zakonodavstvom ni narodnom skupštinom. U privatnom se razgovoru Hitler pokazao kao jak i logičan sugovornik, što, pomiješano s fanatičnom gorljivošću, ostavlja vrlo dubok dojam na neutralnog slušatelja.»[31]

Britanski Guardijan objavio je prije nekoliko godina informacije pronađene u dokumentima koji se čuvaju u američkom Nacionalnom arhivu, kako su tvrtke u vlasništvu Prescotta Bush[32], djeda bivšeg američkog predsjednika Georga Busha također financijski podupirale Adolfa Hitlera u dolasku na vlast u Njemačkoj.[33]

Ima li novih dokaza o financiranju Hitlera i planiranom njemačko-ruskom krvarenju

Raščlanjujući dostupnu povijesnu građu jednostavno se dolazi do zaključka kako je još u vrijeme dok su međunacionalni sukobi i borba za imperijalnu prevlast bili na svome vrhuncu osmišljen prelazak u sferu ideoloških sukoba; i to iz prostog razloga što je pojavila potreba skrivanja stvarnih ciljeva imperijalističkih sila, kao i stvarnih uzroka vođenja mnogobrojnih osvajačkih ratova.

Upravo s tim ciljem osmišljen je ideološki sustav komunizma, te preko Lenjina plasiran Rusima. Sudeći prema nekim današnjim saznanjima, idejni začetnici komunizma su ubrzo odustali od tog eksperimenta. Međutim, nasuprot njemu osmislili su i materijalno potpomogli Hitlerov nacional-socijalizam. Stvarne ciljeve britanske materijalne i medijske potpore dolaska Hitleru na vlast dao je utemeljitelj britanskog SAS-a pukovnik David Stirling kada je izrekao svoju znamenitu izjavu: «Najveća greška koju smo mi Britanci napravili je naše razmišljanje i vjerovanje da možemo nahuškati Njemačko carstvo na Rusko carstvo, kako bi oba iskrvarila do smrti».

-Da li je izjava pukovnika Stirlinga ujedno i isprika za milijune žrtava koji su stradali u ovom neuspješnom pokusu?

- Da li je ova izjava utemeljitelja britanskog SAS-a, ujedno, odgovor jugoslavenskim komunistima koji, šest i pol desetljeća nakon sloma fašizma, pod krinkom nekakvog navodnog antifašista vode borbu protiv hrvatske neovisnosti i suverenosti ?

Danas, dvadesetak godina nakon okončanja blokovske podjele, postavlja se još jedna dvojba: - Postoji li u britanskim, američkim i ruskim arhivama još neobjavljenih dokumenata koja se mogu pridodati dodatnom rasvjetljavanju ovih zakulisnih igara i pokusa ?

Naravno da postoji, složit će se mnogi !

Međutim, moramo biti svjesni kako moćni gospodarsko-politički lobiji koji iz sjene upravljaju današnjom političkom pozornicom, u sprezi sa tajnim službama zemalja koje su imale ključne uloge u pripremi i realiziranju „projekta Hitler“, iz razumljivih razloga ne dozvoljavaju izlazak tih dokaza na svijetlost dana.[34]

Blokovska faza imperijalističkog rata je završena. Međutim, danas smo u središtu imperijalističke faze vođene pod krinkom izbjegavanja „sukoba civilizacija“, u kojoj isti ovi krugovi primjenom metodom „oblikovanja okružja“ vode nekoliko ratova i djelatno „oblikuju“ nova moguća žarišta.

Ilija Zovko

[1] J.P.Morgan&Co http://en.wikipedia.org/wiki/J.P._Morgan_&_Co.

[2] Thomas W. Lamont http://en.wikipedia.org/wiki/Thomas_W._Lamont

[3] Bernard Baruch http://hr.wikipedia.org/wiki/Bernard_Baruch

[4] John Foster Dulles http://en.wikipedia.org/wiki/John_Foster_Dulles

[5] F. William Egdahl, «Stoljeće rata», Zagreb 2000., str.94.

[6] John Maynard Keynes http://hr.wikipedia.org/wiki/John_Maynard_Keynes

[7] Milnerova skupina http://www.inet.hr/~ecic/carrollq.html

[8] Lionel G. Curtis http://en.wikipedia.org/wiki/Lionel_George_Curtis

[9] Walther Ratenau http://en.wikipedia.org/wiki/Walther_Rathenau

[10] Dawesov plan http://en.wikipedia.org/wiki/Dawes_Plan

[11] Rudolf Havenstein http://en.wikipedia.org/wiki/Rudolf_E._A._Havenstein

[12] Karl Helfferich http://de.wikipedia.org/wiki/Karl_Helfferich

[13] Dr. Horace Greeley Hjalmar Schacht http://en.wikipedia.org/wiki/Hjalmar_Schacht

[14] Otto Pfleiderer, Wahrung und Wirtschaft in Deutschland 1876-1975., Deutche Bundesbank, Frankfurt, 1976., str.194.

[15]Rudolf Hilferding http://en.wikipedia.org/wiki/Rudolf_Hilferding

[16] Ivar Kreuger http://en.wikipedia.org/wiki/Ivar_Kreuger

[17] Lars-Jonas Aangstroem: Ivan Kreuger blev moerdad!, Den Svenska Marknaden, Stockholm, kolovoz 1987.

[18] Montagu Norman http://en.wikipedia.org/wiki/Montagu_No ... ron_Norman

[19] Nacionalsocijalistička njemačka radnička stranka http://hr.wikipedia.org/wiki/NSDAP

[20] Sir Archibald David Stirling http://en.wikipedia.org/wiki/David_Stirling

[21] F. William Egdahl, Stoljeće rata, Zagreb 2000.

[22] Philip Henry Kerr, http://en.wikipedia.org/wiki/Philip_Ker ... of_Lothian

[23] Cecil Rhodes http://en.wikipedia.org/wiki/Cecil_Rhodes

[24] William Aitken (lord Beaverbrook), http://en.wikipedia.org/wiki/Max_Aitken ... eaverbrook

[25] Alfred Rosenberg, http://hr.wikipedia.org/wiki/Alfred_Rosenberg

[26] Geoffreyem Dawsonom, http://en.wikipedia.org/wiki/Geoffrey_Dawson

[27] Frank Cyril Tiarks, http://en.wikipedia.org/wiki/Frank_Cyril_Tiarks

[28] Sir Henri Deterding, http://en.wikipedia.org/wiki/Henri_Deterding

[29] Kurt Freiherr von Schröder, http://de.wikipedia.org/wiki/Kurt_Freih ... r%C3%B6der

[30] F. William Egdahl, Stoljeće rata, Zagreb 2000.

[31] Truman Smith: Berlin Alert: The Memorius and Reports of Truman Smith, Hoover institution Press, Stanford California, 1984.)

[32] Prescott Sheldon Bush, http://en.wikipedia.org/wiki/Prescott_Bush

[33] Kako Bushov djed pomagao Hitlera, http://www.guardian.co.uk/world/2004/se ... ndworldwar

[34] Među malo dostupnim izvorima koji tretiraju ovu problematiku Hitlerovog puta ka vlasti u Njemačkoj nalaze se:

-J.&S. Pool: Ljudi koji su Hitleru pripremili put: Tajni njemački i međunarodni izvori novca

koji su omogućili Hitleru dolazak na vlast, Scherz Verlag, Munchen, 1979.;

-Heinz Penzilin: Hjalmar Schacht, Verlag Ullstein Gmbh, Berlin, 1980.;

-Anton Chaitkin: Treason in America, New Benjamin Franklin House, New York, 1985.;

-Harold James: «The German Slump: Politics and Economics 1924-1936», Clarendon Press, Oxford, 1986.

A sada pitanje za razmišljanje...

Šta imaju današnja BiH i Njemačka od 1918 do 1933 zajedničko?

A sada pitanje za razmišljanje...

Šta imaju današnja BiH i Njemačka od 1918 do 1933 zajedničko?

Ako misliš na Weimarsku republiku,povijest,simptome,imaju i previše zajedničkog...

Odnos Engleske prema Hrvatima gledam ovako:

Bili smo na suprotnim stranama u dva svjetska rata.
Bez obzira koliko Mesić i slični govorili da su nas "partizani stavili na pobjedničku stranu", Hrvatska se našla na strani poraženih i u prvom i u drugom svjetskom ratu. I većina stranih povjesničara (a i političara) Hrvatsku gleda kao jednu od poraženih zemalja u drugom svjetskom ratu (uz Njemačku, Slovačku, Mađarsku itd.).

Raspadom Jugoslavije poništeni su rezultati prvog i drugog svjetskog rata na ovim prostorima, a to znači naknadan poraz saveznika.
Kako bi to ispravili, Engleska i SAD neprekidno forsiraju stvaranje neke nove Jugoslaviju pod nazivom "zapadni Balkan" (minus Slovenija, plus Albanija).

POLITIKA NOVE BRITANSKE VLADE I HRVATSKI NACIONALNI INTERESI
Novi britanski ministar vanjskih poslova Velike Britanije (VB) William Hague najavio je da će nova britanska Vlada snažno podržavati daljnje proširenje Europske unije (EU) na zapadni Balkan i Tursku te da će se zauzimati za sankcije protiv onih političara koji budu radili na slabljenju države Bosne i Hercegovine (BiH).
"Konzervativna stranka i dalje čvrsto vjeruje u vrijednosti daljnjeg proširenja EU-a. Perspektiva članstva ključna je za učvršćenje stabilnosti na zapadnom Balkanu, gdje je toliko europske krvi proliveno. Zapadni Balkan je stražnje dvorište Europske unije i njena vjerodostojnost u vanjskim poslovima ovisi o učinkovitosti njene politike u tom području", piše britanski ministar u članku kojeg je objavio „Europe's World“, a prenosi Hina (19.05.10.). U istom članku Hague dodaje da "posebno u Bosni postoji potreba za snažnijom i zahtjevnijom europskom politikom koja bi trebala koristiti štap i mrkvu. Postoji snažan argument za prijetnju ciljanim sankcijama protiv političara koji podrivaju bosansku državu. Bosanska ekonomija je rasla sa stranom pomoći, ali država nije rasla i danas ne funkcionira" i zaključuje da "raspad zemlje u neovisne etničke državice ne bi bila samo nagrada za etničko čišćenje, što je moralna uvreda, nego nosi i rizik stvaranja neuspjele države u srcu Europe. Snažan pristup trebao bi se usredotočiti na jedinstven cilj: središnju vladu u Bosni dovoljno učinkovitu da odgovori zahtjevima za članstvom u EU-u i NATO-u".
U intervjuu za sarajevski „Dnevni avaz“ (13.05.10.) kojeg je vodio Sead Numanović, bivši visoki predstavnik za BiH Paddy Ashdown je na pitanje „što BiH može očekivati od nove vlade VB“ odgovorio: „Izvrsna vijest za BiH je da će William Hague biti novi ministar vanjskih poslova moje zemlje. Nas dvojica zajedno smo radili na pitanjima koja se tiču BiH. Naše političke pozicije drugačije su i zato pripadamo dvjema različitim strankama, ali kada je BiH u pitanju, u potpunosti se slažemo. Hague ima jasnu sliku što se u BiH treba učiniti, dao je ranije više vrlo jakih izjava kada se radi o situaciji u vašoj zemlji i svatko tko vidi BiH kao potpuno integriranu državu u sadašnjim granicama kako napreduje prema Europi, u Hagueu ima istinskog prijatelja. Oni koji imaju san o tome da je BiH u stanju napredovati na europskom putu, odbijaju sukobe iz prošlosti i podjele kojima se neki žele vratiti, u novom ministru vanjskih poslova dobili su najjačeg saveznika“.

Na izravno Numanovićevo pitanje: „Kakvu će politiku britanska vlada imati prema BiH“, Ashdown je odgovorio: „Sigurno je da je VB zemlja s najviše proeuropskih političara i jedan od najjačih među njima je u novoj vladi. No, ima i mnogo euroskeptika i netko od njih je također u novoj vladi. Kako će se to odraziti na Europu, zaista ne znam. No, znam da ministar Hague smatra da se mora imenovati netko tko će pratiti ukupnu situaciju na Balkanu, a ne u nekoj od tamošnjih država“. Na pitanje znači li to imenovanje specijalnog izaslanika, Ashdown je odgovorio potvrdno i dodao: „Specijalni izaslanik za BiH ne bi bio dobra ideja. No, specijalni izaslanik za Balkan bila bi više nego dobra stvar i znam da gospodin Hague dijeli ovo moje mišljenje. Ta osoba trebala bi predstavljati Europsku uniju, a ne samo VB“. Kad ga je novinar upitao bi li on prihvatio tu dužnost, Ashdown je odgovorio neodređeno: „Ako bi me netko pitao jesam li zainteresiran, morao bih prvo razmisliti. No, još mi nitko nije ponudio“.

Ne radi se o novom momentu, nego o kontinuitetu; sjetimo se rasprave o političkoj situaciji na području „Zapadnog Balkana“ s naglaskom na BiH pred američkom Komisijom za sigurnost i suradnju u Europi (02.04.09.) u kojoj su neki sudionici tražili aktivniju ulogu Sjedinjenih Američkih Država (SAD) u regiji. Jedan od sudionika je bio Paddy Ashdown, koji je svojevremeno optužio pokojnog predsjednika Franju Tuđmana za podjelu BiH koju je ovaj navodno nacrtao na famoznoj salveti. Baš on je bio jedan od onih koji su tražili aktivniju ulogu SAD-a i predložio jedan „širi regionalni pristup“ preporučivši imenovanje posebnog predstavnika ne samo za BiH, nego za čitavo područje „Zapadnog Balkana“. Oko mjesec i pol dana kasnije (19.05.09.), potpredsjednik SAD-a Joseph Biden zajedno s visokim predstavnikom EU za zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku Javierom Solanom posjetio je BiH i u Sarajevu osudio (srpski) „secesionizam“ i (bošnjački) „unitarizam“ i svako političko djelovanje protiv opstanka BiH kao države te istaknuo da je Solanina nazočnost pokazatelj zajedničke politike SAD-a i EU prema toj zemlji, samo nije spomenuo Hrvate ni njihov nezavidni položaj.
Još jedan dokaz politike kontinuiteta je činjenica da će nova britanska koalicijska vlada premijera Davida Camerona koju predvode konzervativci, kao i prethodna laburistička vlada premijera Gordona Browna, i dalje pružati podršku ulasku Turske u EU. U već navedenom članku „Europe's Worlda“ kojeg prenosi Hina britanski ministar vanjskih poslova William Hague tvrdi da „osim uzajamne ekonomske koristi i iznimnog poboljšanja sigurnosti snabdijevanja energijom za EU, tursko članstvo bi demantiralo one koji tvrde da postoji sukob civilizacija između Zapada i islama i od Turske bi stvorilo posrednika između Europe i Bliskog istoka“. Poznato je da su Francuska i Njemačka protiv ulaska Turske u EU i da smatraju da britanska podrška Turskoj ima za cilj spriječiti daljnju i dublju integraciju EU. Iz tih činjenica može se zaključiti da će VB pokušati dobiti podršku SAD-a za svoju politiku. Ako u tome uspije, pitanje je što će biti s Bidenovom sarajevskom osudom „unitarizma“ i „secesionizma“ i nespominjanjem Hrvata.
Iz onoga što je napisao ministar Hague i iz odgovora Ashdowna „Dnevnom avazu“, ali i iz reakcija lidera srpskog entiteta u Bosni i Hercegovini Milorada Dodika i „hrvatske šutnje“, proizlazi da će britanska politika u BiH podržati „unitariste“ (Bošnjake) i jačati ovlasti visokog predstavnika međunarodne zajednice za BiH (ako u međuvremenu Ashdown ili netko sličan ne postane izaslanik za Balkan) kako bi se discipliniralo „secesioniste“ i osiguralo daljnju „hrvatsku šutnju“. Dakle, radi se o politici kontinuiteta, istoj onoj politici koju je primjenjivala VB dok je i sam Ashdown bio visoki predstavnik za BiH.
Sir Winston Churchill je rekao: "Engleska nema neprijatelje ni prijatelje, Engleska ima samo svoje interese". To se dade zaključiti iz jednog jednostavnog primjera: britanski ministar Hague je u već citiranom članku u „Europe's Worldu“ kritizirao ratifikaciju Lisabonskog ugovora tvrdeći da je ''britanskim glasačima uskraćeno da bilo što kažu o Ugovoru, bilo na općim izborima ili na referendumu…“, no kad je VB trebala odgovoriti na argentinske zahtjeve za suverenost nad Malvinskim (Falklandskim) otocima tijekom nedavnog sastanka na vrhu Europska unija - Latinska Amerika i Karibi, koji se održao u Madridu (18.05.10.), reagirala je priopćenjem kojeg je potpisao državni tajnik UK za Latinsku Ameriku Jeremy Browne, te u kojem između ostalog stoji da Ugovor iz Lisabona koji je ratificirao formiranje EU „jasno potvrđuje stajalište EU o Falklandskim otocima: radi se o prekomorskom teritoriju Ujedinjenog Kraljevstva“. (Novine „La Nación“, Argentina, 19.05.10.).

No, više nego interesi VB, EU, SAD, Francuske, Njemačke i Turske, više nego postojanje ili nepostojanje sukoba između Zapada i Islama ili eventualne uloge Turske kao posrednika između Europe i Bliskog istoka, nas trebaju zanimati interesi hrvatskog naroda u cjelini, a oni su rijetko istovjetni s interesima tzv. „velikih igrača“, to je naše iskustvo u novijoj i starijoj povijesti.

Koji su interesi hrvatskog naroda u cjelini? Ukratko, to su oni interesi koji su izravno suprotstavljeni interesima tzv. međunarodne zajednice u Hrvatskoj i u BiH koje podržavaju Jugoslaveni, Velikosrbi, komunisti i naravno vječni oportunisti. Možda netko misli da bih ispred Jugoslaveni, Velikosrbi i komunisti trebao dodati „bivši“, no stvarnost nam stalno pokazuje da je preuranjeno za to. Što se tiče konkretno BiH, i dalje sam uvjeren da je tamošnji Hrvati ne smatraju svojom domovinom, nego samo državom u kojoj žive i koja je nastala i održava se voljom „velikih igrača“ tzv. međunarodne zajednice. I dalje sam uvjeren da je njihova jedina domovina bila i ostala Hrvatska i da obveza nas Hrvata koji živimo u Republici Hrvatskoj da brinemo o sunarodnjacima u BiH prvenstveno proizlazi iz te činjenice, a ne iz odredbe Ustava Republike Hrvatske ili odluke trenutne vlade da se odrekne jednog dijela naroda zbog „viših interesa“.

Mario Marcos Ostojić, predsjednik Hrvatske republikanske zajednice
Zagreb, 26. svibnja 2010.

za britance u 2. svj ratu nije postojala hrvatska, nego kraljevina jugoslavija, pa onda titova jugoslavija, dakle za njih hrvatska nije bila niti pobjednica niti poražena. za njih hrvatska jednostavno nije postojala.

Frustracije.

pošto ti mir vidim vrlo dobro poznaješ politike v. britanije na balkanu reci nam za kraj: kako zaustaviti britansku politiku ili kako je okrenuti u svoju korist. hvala.

Zanimljiv post Despota....mada ga treba kontaktirati i reći mu da griješi u slučaju takozvanih "hrvatskih grešaka u BiH".

Neki dan je U hrvatskom Listu bio članak o YUggosipoviću. On je naime upitan zašto želi povući tužbu protiv Srbije zbog agresije odgovorio kako niti njemu nije baš drago, ali da postoje jaki pritisci izvana da to učini.
Tužbu će naravno povući.

U ovoj izjavi se kriju dva zaključka:

1) Yugosipović je potvrdio da je jedan u nizu blowjob političara kojim se izvana upravlja na daljinski
2) Koja bi to zemlja mogla biti, nakon svega pročitanog, koja vrši pritisak na Hrvatsku da se povuče tužba protiv Srbije?

Svakako kliknuti na link, ima zanimljivih dokumenata za pogledati. Ima i gluposti u tekstu, ali svakako treba pročitati.

http://blog.vecernji.hr/zvonimir-despot ... sr=(direct)|utmccn=(direct)|utmcmd=(none)&__utmv=-&__utmk=59756973

Branko Vukelić potvrdio sklapanje vojnog sporazuma sa Srbijom

Hrvatski ministar obrane Branko Vukelić u četvrtak je u Zagrebu potvrdio da će idući mjesec Hrvatska i Srbija potpisati vojni sporazum. U razgovoru sa novinarima na svečanoj akademiji povodom Dana Oružanih snaga RH Vukelić je ocijenio da obrambeni sporazum sa Srbijom znači stabilizaciju odnosa.

Sporazum govori o sadašnjosti i budućnosti, a budućnost Hrvatske, stabilnost i mir u njoj uvjetovani su stabilnošću Srbije i njezinim putem prema euroatlantskim integracijama, rekao je ministar obrane. Hrvatska kao vodeća zemlja u regiji ima zadaću i dužnost da pomaže i potakne sve zemlje u regiji da postanu članicama EU-a i NATO-a, dodao je Vukelić.

Sporazum je kratko komentirao i predsjednik države Ivo Josipović, rekavši da je dobrodošao svaki dogovor koji jača mir, sigurnost i suradnju Republike Hrvatske.

Srbijanski ministar obrane Dragan Šutanovac izjavio je za najnoviji broj beogradskog tjednika Nin od četvrtka da će tijekom lipnja predstavnici tog ministarstva boraviti u Zagrebu gdje bi trebao biti potpisan sporazum o suradnji u području obrane.

"Nakon svih ratova prvi put se bilateralno sastaju 'vojske' Srbije i Hrvatske i potpisujemo sporazum o suradnji u području obrane. To je povijesni čin. Konačno ćemo staviti točku na mračnu prošlost koju ne smijemo zaboraviti, i koja treba biti nauk kako da surađujemo u budućnosti", rekao je Šutanovac.

Šutanovac je istaknuo da sama činjenica da će Hrvatsku posjetiti kao ministar obrane pokazuje da je želja obiju strana da se napokon neke stvari promijene na bolje.

pošto ti mir vidim vrlo dobro poznaješ politike v. britanije na balkanu reci nam za kraj: kako zaustaviti britansku politiku ili kako je okrenuti u svoju korist. hvala.