Hvala lijepo na trudu i iscrpnom odgovoru

Nema lijepo na čemu, it will be my pleasure ako mu nađemo dedu.
Hebaji ga, ja vaka prostakuša imam extra veze u samostanu, oće smak svita krv'mi....

Nema lijepo na čemu, it will be my pleasure ako mu nađemo dedu.
Hebaji ga, ja vaka prostakuša imam extra veze u samostanu, oće smak svita krv'mi....

Knešpolje, 26. svibnja 2010. (fra Miljenko Stojić)

– Danas smo započeli iskapanje masovne grobnice u Knešpolju na lokalitetu Dubrave. Po svjedočanstvima još živućih svjedoka tu su komunisti oko 9. veljače 1945. ubili 40-ak ljudi i zakopali ih u dvije susjedne masovne grobnice. U blizini se nalazi i treća masovna grobnica u kojoj je zakopano 5-6 osoba. Među pobijenima trebao bi se nalaziti i jedan fratar. Najvjerojatnije se radi o fra Mariofilu Sivriću, jer je on izdvojen iz skupine od 9 fratara iz mlinice na Širokom Brijegu koji su odvedeni prema Splitu. Kosti nekih od njih pronađeni su u masovnoj grobnici u Zagvozdu. Ovo iskapanje vodi vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« te Povjerenstvo za obilježavanje i uređivanje grobišta iz drugog svjetskog rata i poraća na području općine Široki Brijeg.


Početna točka bila je pred samostanom na Širokom Brijegu u 8.00. Iz Splita je pristigla patologinja prof. dr. sc. Marija Definis Gojanović. Ona je zajedno s Davorkom Sutlović i suradnicima 30. prosinca 2005. identificirala fra Melhiora Prlića. To je prva identifikacija neke žrtve iz Drugog svjetskog rata i poraća pomoću DNK analize na području Hrvatske i BiH te početak studija forenzike na Sveučilištu u Splitu. Tu je također Pero Kožul pročelnik Povjerenstva, fra Ante Marić, član Povjerenstva Vicepostulature za istraživanje i prikupljanje građe te fra Miljenko Stojić, vicepostulator.


Odmah smo pošli prema lokalitetu. Tamo nam se pridružio Tihomir Glavaš, arheolog, kao i Mile Lasić, član Povjerenstva. Pristigli su i oni koji će nam pomoći u iskapanju. Svi smo zdušno prionuli poslu.

Ozemlje na kojem se iskapalo je strmovito i prekriveno zemljom. Na tom području, veličine 20 x 8 m , ne raste nikakvo drveće ni šiblje, jedino je prekriveno blagom travom. Uokolo je guštara i nema nikakvog razloga da se nije proširila i na ovo ozemlje.

Ubrzo je na lokalitet pristigao i načelnik općine Široki Brijeg Miro Kraljević. Pristizali su i neki lokalni političari, kao i mnoštvo mještana. Od prvog trenutka mjesto je osiguravalo širokobriješko redarstvo. Svi su s nestrpljenjem očekivali kad će se pojaviti ostatci prvog ubijenog. Vidjelo se da ovaj kraj diše u pravom narodnom hrvatskom duhu. Spomenimo da su nas susjedi častili pićem i otvorili nam vrata svoga doma za kratki odmor i okrjepu.

Nije trebalo dugo čekati na pojavak prvih kostiju. Sve nas je zaprepastio način ubijanja. Tijela su nabačena jedno na drugo bez ikakvog reda. Sve je također puno puščanih i naboja iz pištolja. Očito da su ih najprije ubili nabojem iz pištolja, a onda sve to »potvrdili« rafalima. U prvom sloju ima 5-6 tijela, barem prema broju lubanja. Međutim postoji i drugi sloj, jer neke lubanje proviruju kroz ove kosti na površini. Vidjet ćemo koliko će ih biti na kraju. Treba imati u vidu da je voda nosila ostatke ubijenih. Ono što je preostalo spasili su seljani, krišom podzidavši masovnu grobnicu.


Tijekom čitavog dana pristizalo je mnoštvo djelatnika iz javnih glasila ili su zvali telefonom. Vjerujem da su i da će javnost dobro obavijestiti o svemu. (ofkors )

Posao za danas smo dovršili u 17.00. Napravili smo plan za sutra i umorni se razišli, sretni da smo uspjeli pronaći posmrtne ostatke pobijenih, a tužni da se to, bez ikakva opravdana razloga, moralo dogoditi.

__________________

TRAGOM KOMUNISTIČKIH ZLOČINA NA ŠIROKOM BRIJEGU-KNEŠPOLJU, 5


Knešpolje, 1. lipnja 2010. (fra Miljenko Stojić)
– Uz znak križa, pogled kroz prozor bila je kretnja kojom sam se budio. Dobro je, ne pada kiša i pomalja se sunce. Napredovat ćemo i danas, ako Bog da, kako smo namislili.
Opet smo bili točni. U 8.00 počinjemo radom. Noćašnja kiša nije napravila nikakvu štetu. Koso postavljeni najlon odbio je svu njezinu vodu. Uobičajena momčad je na okupu. Pridružio nam se i Marinko Soldo čija je i danas živuća tetka u ona vremena morala zakapati pobijene. Sam se ponudio za pomoć i vrlo brzo svladao potrebito za ovu vrstu rada.
Čistimo i posljednje ostatke kreča. Čim smo ga jučer primijetili pobojali smo se za njegovo djelovanje. Izgleda da je bio posut samo u ovom donjem desnom kutu masovne grobnice i to samo po površini. Na taj način nije uspio uništiti tijela.
Nešto iza 10.00 posjetio nas je fra Ante Marić. Uz ostalo prisjeća se prvog otkapanja u Zagvozdu, odnosno traženja ubijenih hercegovačkih franjevaca. Nije išlo jednostavno, ali nam zato sada njegova iskustva itekako dobro dođu.
Pronalazimo i nekoliko ostataka čizama. Očito da se radi o vojnicima, međutim još je to teško reći jer kosti otkopavamo samo do određene razine potrebne za rad forenzičara. Tu su i ostatci telefonske žice koja se pojavljivala i u Zagvozdu i u Vrgorcu. Očito je ista postrojba, XI. dalmatinska brigada, bila na djelu ili je to bio način ubijanja čitavog Osmog korpusa. Zastrašujuće djeluje i ostatak oboda kape na nečijoj glavi. Malo ispod njega nalazi se rupa u lubanji. Dotični je, zaključujemo, ubijen nabojem u čelo. A svuda je, kao i jučer, mnoštvo ostataka zrna i čahura. Brojimo lubanje, već ih je 11. Još nismo stigli do mogućih krajeva ove masovne grobnice.
Oko 12.00 posjećuje nas načelnik širokobriješke općine Miro Kraljević. Lijepo od njega što nas ne zaboravlja. Ujedno mu hvala što se nije bojao namisli traženja i iskapanja masovnih grobnica na području općine Široki Brijeg. Tu je i fra Josip Vlašić iz širokobriješkog samostana. Moći će braći iz prve ruke prenijeti dokle se stiglo s radom.
Posao na otkopavanju ove druge masovne grobnice polako se privodi kraju. Pojavila se i još jedna lubanja, 12. po redu. Zadovoljni smo postignutim, jer smo očekivali da će rad duže trajati. Dimenzije prostora u koji su zbacana tijela pobijenih jesu 3,60 x 3.10 m.
Odlučujemo u 13.00 započeti otkopavanje treće masovne grobnice, na lokalitetu Kruška, udaljene 50-ak metara od prethodnih dviju. Kako pričaju svjedoci, ovdje bi trebali biti posmrtni ostatci 5-6 tijela ubijenih njemačkih časnika. Prostor je skučen, radi se o škrapi. Čistimo naraslu travu i nešto okolnog šiblja da nam je lakše raditi. Primjećujemo na živoj stijeni uklesan križ. To je učinio pokojni Žare Barbarić koji je kao dječak nazočio ovim ubojstvima. Nailazimo i na ostatke svijeća. Donosili su ih mještani da se ne zaboravi ovo mjesto.
Radimo pozorno, jer se bojimo da ne bismo oštetili posmrtne ostatke. Ipak, trebalo nam je gotovo 3 sata dok smo naišli na prve ostatke kostiju. Morali smo dublje kopati nego na prethodnim dvama grobnicama, jer su škrape vjerojatno bile malo dublje. Ne vjerujemo da ih je netko produbljivao. Komunistima su ubojstva bila važna, a ne bilo kakvo pokapanje.
Odlučujemo prestati u 16.00. Mjesto iskopa prekrivamo najlonom, a mjesno redarstvo ostaje ga čuvati, za svaki slučaj. Obitelj Tome Barbarića poziva nas na kavu. Stvarno su ljubazni prema nama, kao i razni drugi mještani. Neprestano dolaze, nude pomoć i neprestano stvaraju ugodan, opuštajući ugođaj, unatoč ovakvu poslu koji radimo. Svi smo svjesni da je svatko zaslužio dostojan pokop, bez obzira bio Hrvat, Nijemac, Talijan, partizan...

TRAGOM KOMUNISTIČKIH ZLOČINA NA ŠIROKOM BRIJEGU-KNEŠPOLJU, 8

Subota, 05. lipnja 2010.

Knešpolje, 5. lipnja 2010. (fra Miljenko Stojić) – Danas bi sve trebalo ići puno brže nego ovih dana. Dižemo posmrtne ostatke ubijenih iz treće grobnice, lokalitet Kruška. Druga grobnica je završena, pomagači će još malo pogledati da nije slučajno što ostalo, zatrpati je i počistiti okolo. Vlasnik zemljišta može biti zadovoljan, a i mi smo itekako jer ćutimo da smo napravili velik posao.

Započinjemo na vrijeme, u 8.00. Do podne mislimo biti gotovi. Marko Mandić iz Foto M marljivo slika, a Tomo Bubalo snima. Bit će obilje građe za dokumentiranje i objavljivanje.

Počinjemo polako dizati prvo tijelo. Prostor je uzak pa ih u škripu u koji su tijela bačena radi samo dvoje. Izmjerili smo ga. Opseg mu je tako mali: 1,85 x 1,15 m. Bože, što su uradili ljudima!

Postajemo sigurni da smo jučer imali pravo. Još se više ukazala 6. lubanja. Kažu da su ovo bili časnici u njemačkoj vojsci. Neki donose i preklopni prijenosni stol koji je ostao iza nekog zapovjedništva koje je tih dana branilo Široki Brijeg. Izvrsno je očuvan. Tu je i džepni sat, istina u lošem stanju. Slikamo ih. Odišu tajanstvom prošlosti, životom ovih koje iskopavamo. Kad bi nam samo mogli nešto reći kako je bilo tih dana?

Ponovno nas posjećuje načelnik općine Miro Kraljević. Podrazumijeva se da je bio redovno obavještavan o tome što se ovdje zbiva, ali je ipak želio osobno gledati kako posao napreduje. Hvala mu na tome, ali još više na hrabrosti početka sustavnog i stručnog iskapanja pobijenih na području čitave općine Široki Brijeg.

I ovdje je prilično dosta osobnih predmeta koje nije uništio zub vremena. Polako se skupljaju u omotnicama koje arheolog Tihomir Glavaš uredno označava. Tu je djelić suhe olovke, lančić, vojnička identifikacijska pločica, češalj, ostatci sata. Najviše su nas se dojmili prsten i vera na jednoj ruci. Na veri su ugravirani nečiji inicijali. Možda supruge, zaručnice. Da, iza svakog ovog predmeta, iza svake ove lubanje stoji jedna povijest. Komunisti su je nasilno prekinuli. Ali, oživljavamo je. Žica, koja je služila za vezanje, nije uspjela tu povijest otjerati u ništavilo. Korak po korak saznat ćemo jednog dana ili barem naslutiti tko su bili ovi ljudi.

Stiže i ekipa HTV-a. Uredno su snimili izjave i različite kadrove. Nadam se da će urednici imati snage objaviti tu građu. Ponovno smo iskusili ovih dana da nije do novinara. Oni bi puno toga napravili, ali viša ih sila guši. Ipak, uspjeli smo tijekom ovog iskapanja prilično probiti medijsku blokadu, kako kod javnih tako i kod privatnih medija. U ime pobijenih hvala svima onima koji su se usudili iznositi istinu s ovih prostora.

Stiže 12.00, a mi smo još daleko od kraja. Kosti su isprepletene više nego što smo u prvi mah mislili. Križamo već stvorene namisli za ovo subotnje popodne i marljivo, kao i prije, nastavljamo posao.

Posjećuju nas fra Velimir Mandić, fra Robert Jolić, fra Valentin Vukoja i s. Lenka Begić. Čitali su što radimo ovdje pa su došli to vidjeti i pomoliti se za nevino pobijene.

Oko 13.00 postajemo svjesni da postoji i 7. lubanja. Je li to kraj pobijenih? Ne može se to ni po čemu odrediti. Jedino idemo sve dublje i dublje u škrapu. Već smo prije primijetili da na raznim njezinim stranama postoje udubine koje neodoljivo podsjećaju na jame. Valjda oni koji rade ne će propasti nekamo u dubinu. Uzdamo se u Božju pomoć da se ništa nepredviđeno ne će dogoditi, jer nemamo mogućnosti provjeriti točno stanje. Ići nam je samo za kostima koje proviruju iz zemlje.

Nije trebalo čekati ni sat vremena, a tu je i 8. lubanja. Ostajemo bez riječi. Više ništa ne nagađamo niti zaključujemo. Bit će kako bude. Forenzičarka prof. dr. Marija Definis Gojanović unatoč ubodima komaraca nastoji odgonetnuti kojem tijelu pripada koja kost. Voljeli bismo da joj to u ovoj šumi kostiju što bolje uspije.

Iz zemlje se pomalja i mala medaljica. Njezin vlasnik nosio ju je oko vrata da ga čuva. Vjerujem da mu je Gospodin bio milostiv pri dolasku.

Na jednom kraju škrape već je nestalo kostiju. Moglo bi biti da nema više pobijenih. Imali smo pravo. Negdje ovdje u blizini ubijeno je 8 ljudi i nakon toga poput cjepanica zbačeno u ovu malu škrapu. Ne znamo zašto ih prije toga nisu po običaju opljačkali i zbog čega su tijela glavama okrenuli u istom smjeru. Neka to bude tajna ubojica.

Završili smo oko 16.00. Pomagači su ostali vratiti zemlju i počistiti što treba. Umor se osjeća na našim licima, ali smo sretni unatoč svemu. Barem ovima, iskopavanima kroz ovih 8 dana, kušamo vratiti ime i prezime. Ako ni to ne bude bilo moguće, njihovi posmrtni ostatci bit će dostojno pokopani. Sjećat ćemo ih se kao onih koje pronađosmo u Dubravi u Knešpolju.
http://www.pobijeni.info/index.php/nasl ... clanak/307

Iako je punjenje proračuna osjetno manje od očekivanog, ipak u proteklih godinu dana život u našem gradu nije stao. Naprotiv, Široki Brijeg početkom ove godine po prvi puta u svojoj povijesti imao je preko 6 000 zaposlenih, što je oko 40 posto od ukupnog broja uposlenih u našoj županiji

Mora se i HERA financirati od nečega...

http://www.poskok.info/index.php?option ... Itemid=199

Široki Brijeg - Pristanište dobrih filmova



U Širokom Brijegu je od 22. do 27. kolovoza održan 12. Mediteran Film Festival dokumentarnog filma; domaća publika je i ove godine uživala u izvrsnim dokumentarcima iz cijelog svijeta, a festivalski gosti u opuštenoj atmosferi i pozitivnoj energiji, zbog koje se uvijek iznova vraćaju u ovaj hercegovački grad.

Već dvanaestu godinu grupa entuzijasta, članova Kino video kluba Amater iz Širokog Brijega u ovom hercegovačkom gradiću organiziraju festival dokumentarnog filma. Dvanaesti Mediteran Film Festival u Širokom trajao je ove godine od 22. do 27. kolovoza, donoseći u svom glavnom programu 21 ostvarenje iz 11 zemalja - Izraela, Španjolske, Francuske, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Libanona, SAD-a...

Festival je ove godine počeo pretprogramom koji je realiziran u suradnji sa Američkom ambasadom u BiH, a u okviru kojeg je prikazano šest naslova iz „američkog dokumentarnog izloga“. Visokobudžetni dokumentarci koji su nagrađivani na brojnim svjetskim festivalima (neki od njih su nominirani i za Oscara) od prvog dana privukli su širokobriješku publiku u kino Borak čija je dvorana bila ispunjena do posljednjeg mjesta, a tako se nastavilo sve do posljednjeg festivalskog dana, uprkos paklenim vrućinama koje su vladale u Širokom...

U POTRAZI ZA PRIČOM

Mediteran Film Festival u Širokom Brijegu po mnogo čemu je specifičan u odnosu na druge festivale u regiji - bez velike pompe, spektakularnih medijskih najava, crvenog tepiha ili poznatih, zvučnih imena čiji bi dolazak na Festival zasjenio sve ostale događaje, MFF je fokusiran isključivo na dobre filmove. Kvalitetan program, uz ljubazne domaćine koji daju sve od sebe da se njihovi gosti osjećaju kao kod kuće, istovremeno aktivno promovirajući hercegovačku kulturnu i turističku ponudu, stvorili su od Širokog Brijega prepoznatljivu festivalsku destinaciju koja je nezaobilazna za ljubitelje filma iz regije, ali i cijelog svijeta. Impresivan je način na koji su organizatori Festivala, tiho i nenametljivo, u ovih proteklih dvanaest godina uspjeli „odgojiti“ cijelu jednu novu generaciju publike u Širokom koja svakog ljeta željno iščekuje Festival. Ljudi su ovdje većinom zavoljeli dokumentarce više od igranih filmova - a ako uzmemo u obzir da je dokumentarna forma često (nepravedno) zapostavljena u odnosu na fikciju, onda je to zaista veliki uspjeh.

„Dokumentarac više nije vrsta filma koji će vas nečemu podučiti i koji želi biti objektivan u tretiranju stvarnosti. Dokumentarni film postao je prepun drame i kreiran je prema subjektivnom osjećaju redatelja. Možda su iz tih razloga ovakvi filmovi postali gledljiviji i prihvatljiviji i najzahtjevnijoj publici“, kaže direktor Festivala Tomislav Topić.

Filmovi u glavnom programu 12. MFF-a bavili su se raznovrsnim temama: od onih koji govore o ratnoj i poratnoj stvarnosti i događajima koji su odredili tokove ratova (poput filma Tri dana reditelja Zdenka Jurilja o zaustavljanju tenkova JNA u mjestu Polog 1991. godine), do ostvarenja koja se bave ljudskim pravima i pričama koje su još uvijek tabu u našem društvu - takav je dokumentarac To je naše dijete autorice Elme Islamović, u kojem četvero mladih Bosanaca i Hercegovaca otvoreno govore o svojoj homoseksualnoj orijentaciji, “coming out” procesu, odnosu sa roditeljima, prijateljima i djevojkama/mladićima… Selektor Damir Čučić birao je i šarmantne doku-komedije, poput već nagrađivanog filma Selo bez žena bh. reditelja Srđana Šarenca, koji je publika u Širokom toplo prihvatila. Ove godine nagradu publike je u jakoj konkurenciji odnio hrvatski autor Robert Tomić Zuber. Zuber je u Širokom predstavio dokumentarac Mila traži Senidu, potresnu priču o djevojčici iz Bosne Senidi Bećirović koju je za vrijeme rata, dok je još bila beba, usvojila jedna srpska porodica i dala joj novi identitet - Mila Janković.

“U jednom trenutku ta djevojka je bila simbol svima - Bošnjacima, u smislu djeteta koje je nestalo i koje je trebalo simbolizirati žrtvu; Srbima, koji su htjeli na njenoj priči pokazati neko svoje humano lice; i Hrvatima, koji su, nažalost, tu bili neutralni i nije ih se sve to previše ticalo. A svi su zaboravili da se zapravo radi o jednoj strašnoj ljudskoj sudbini i da bi nas to trebalo ujediniti da pomognemo bez obzira 'na čijoj smo strani', jer je u pitanju dijete, djevojka koja je ostala sama, bez ičije pomoći. Ne mogu vam opisati brzinu kojom je Mila Janković izbrisana iz državljanstva Republike Srbije onog trenutka kada je utvrđen njen pravi identitet. A s druge strane, imate jednu socijalnu radnicu koja je godinama znala sve, a bila je toliko indiferentna da javi bosanskoj obitelji da njihovo dijete živi u Srbiji pod drugim imenom... To su jako frustrirajuće stvari“, kaže Tomić Zuber i dodaje: „Mila je po meni, nažalost, paradigma licemjernog društva u kojem živimo, u kojem smo spremni učiniti sve za jednu atraktivnu novinarsku priču koju ćemo isfurati u medijima, i onda sve to već drugi dan zaboravimo i idemo u utrku za novom pričom.“

Naivno je vjerovati, smatra Zuber, da film može pokrenuti nekoga na stvarnu akciju i motivirati ga da promijeni neke svoje postupke ili razmišljanja. Ipak, ponekad se dogodi da filmovi promijene živote njihovih autora - kao u slučaju simpatičnog Francuza Christophea Berthauda, koji je u Široki Brijeg došao sa svojim dokumentarcem Ciao Cirella i u trenutku osvojio simpatije publike. Christopheov film je obiteljska, veoma osobna priča, dirljiva, ali ne i patetična, koja govori o potrazi za njegovim italijanskim korijenima.

„Moja baka i ja ne govorimo istim jezikom - ona govori samo talijanski, a ja samo francuski. Želio sam otkriti zašto je to tako i saznati nešto više o svojim obiteljskim korijenima“, priča Christophe. „Saznao sam da je moja baka iz jednog malog mjesta na jugu Italije. Ona je emigrirala u Francusku, a imala je još dvije sestre koje su emigrirale u Australiju i Kanadu. Tako sam krenuo na put da upoznam tu svoju talijansku obitelj, i ponio sam kameru sa sobom... Ovo je film koji je promijenio moj život i nadam se da ima tu snagu da bar dio mojih emocija može prenijeti na publiku.“

FILMSKI AMATERI, „ZELENKAPICA“ I RADIONICE

U Široki je ove godine prvi put došla i producentica i scenaristica Elena Oroz iz Španjolske, koja je zajedno sa rediteljima Srđanom Vuletićem i Mladenom Ćapinom odlučivala o dobitnicima nagrada.

„Sjajno je u jednom malom gradu kakav je Široki Brijeg imati ovakav festival i moći zainteresirati publiku za ovakvu vrstu filmova, za dokumentarce koji su često u sjeni igranog filma“, kaže Elena. „Posebno mi se sviđa to što ovdje nije sva pažnja usmjerena samo na glavni program i takmičarsku selekciju. Tu su sjajni amateri, pravi entuzijasti koji ovdje u Širokom prave svoje eksperimentalne filmove i u isto vrijeme otkrivaju moć filmskog jezika. To možda jesu mali koraci, ali ti koraci iz godine u godinu pokazuju što je film danas i što on može biti u budućnosti.“

A kad smo kod amatera, treba spomenuti da je ovogodišnji Festival službeno otvoren animiranim filmom Zelenkapica autora Vladimira Mikulića Vave, Širokobriježanina koji je, inače, jedan od „zaštitnih znakova“ MFF-a - Vava prevodi, pjeva na otvaranju, vodi ceremonije otvaranja i zatvaranja Festivala u kinu Borak (koje su u Širokom sve, samo ne „ceremonije“), i sve to uz veliku dozu kvalitetnog humora. Vava je, dakle, snimio svoj prvi film, parodiju o Crvenkapici izgubljenoj u bosanskom tranzicijskom društvu, između kantona, entiteta i šumskih čudovišta, a sve to „upakirano“ je u više od 2.500 crteža u formi klasične animacije. Jedan od ciljeva organizatora 12. MFF-a bio je predstavljanje domaćih alternativnih autora, pa je tako u sklopu Festivala prikazano i dvanaest alternativnih filmova reditelja Josipa Galića, a hrvatski autor Zdravko Mustać vodio je četverodnevnu radionicu eksperimentalnog filma.

Bilo je još svega i svačega proteklih dana u Širokom Brijegu, a najviše dobre energije i pozitivne atmosfere zbog koje se gosti ovog festivala svake godine iznova vraćaju. Još samo da kažemo da se na zatvaranju Festivala neočekivano pojavio i federalni ministar kulture i sporta Salmir Kaplan kojeg niko nije posebno predstavljao, ali lijepo je od njega što je došao. Bilo bi također lijepo kada bi iz Ministarstva dali i malo više materijalne podrške Festivalu, a ne samo one moralne. Jer, mnogo je razloga zbog kojih Mediteran Film Festival u Širokom Brijegu treba nastaviti postojati.

Dobitnici festivalskih nagrada

GRAND PRIX IZRAELSKOM DOKUMENTARCU „REVOLUCIJA 101“

Festivalski žiri, koji su činili Elena Oroz, Mladen Ćapin i Srđan Vuletić, Grand Prix ovogodišnjeg MFF-a uz novčanu nagradu od 3.000 eura dodijelio je izraelskom dokumentarcu Revolucija 101, u režiji Dorona Tsabarija. U fokusu ovog filma, koji je sniman čak sedam godina, nalaze se reditelj i njegov producent koji se bore da ponovo uspostave pojam javnosti u „javnom emitiranju“ u Izraelu. Dvojica glavnih aktera dijele snažno i nepokolebljivo pouzdanje u snagu filma - to je skoro religiozno vjerovanje da će revolucija uistinu biti prikazana na televiziji. Drugu nagradu, prema odluci žirija, podijelila su dva dokumentarna filma: Pustara hrvatskog autora Ivana Faktora i Selo bez žena bh. redatelja Srđana Šarenca, dok je nagrada publike pripala filmu Mila traži Senidu Roberta Tomića Zubera.