Safvet Beg Bašagić:

Jer hrvatskog jezika šum
Moze da goji
Moze da spoji
Istok i zapad, pjesmu i um

...

Imena što podsjećaju na hrvatstvo, ima mnoštvo u Bosni i Hercegovini. Tako se na primjer cieli šesti kotar grada Sarajeva zove Hrvatin, a to ime nosi i jedna voda u Sarajevu. To se je vrelo pjevalo u narodnim pjesmama i popievkama sarajevskim: Izvirala Hrvatin vodica-sve bećare uhvatila groznica. Imade više sela osobito oko Gradačca, Gračanice, Tešnja i Zvornika, dakle i u iztočnom dielu Bosne, koja se zovu: Hrvati, Hrvaćani, Hrvačići i Hrvatinovići, a više se muslimanskih bosanskih porodica zovu prezimenom Hrvati, Hrvatovići, Hrvatići i Hrvačevići. U XI. i XII. knjizi "Starina" priobćio je dr.Franjo Rački zanimljive "Dopise izmedju kraiških turskih i hrvatskih častnika". Izmedju njih nam upada u oči Husein odobaša Hrvaćanin,koji bijaše pri kraju XVII.stoljeća zapoviednik jenjičara u Jasenovcu. U kotaru travničkom ima i Hrvatsko Brdo. Naravno da ovakva imena niesu svojina katolika,već još u višoj mjeri muslimana, jer ovih,ne samo što ima više, već oni imaju i većinu zemljišta bosanskoga u svome vlasničtvu, koje je njihovo od starine, po čemu moramo i ona imena držati vrlo starim.Tako npr. Hrvat-polje u travničkom kotaru pripadaše (jer ne znam da li su mu ga odnieli) Sulejman begu Korči, a zemljište Hrvatska Bašča kod Gradačca je vlasničtvo begova Salihbegovića.

...

Ovdje ćemo napomenuti i neke bosanske pučke izreke i to muslimanske, koje su ostanak drevne starine. I danas bosanski muslimani prsatu i jaku čovjeku reknu "plećat ko Hrvatin". Kuća koja povrh velikoga krova ima mali krovičak, zovu muslimani da je gradjena po "arvackom tarsu (načinu)". Takovu kuću imadjahu do nedavna u Konjicu Djulejman Veizović i njegov punac Tahiraga Kapetanović. Potom bi eto u Herceg-Bosni postojao kod ondašnjih muslimana i posebni hrvatski graditeljski slog.

...

Talian O.Pavao Rovinjanin, papinski vizitator, piše godine 1640. u svom opisu puta po onda Turskoj Bosni i Dalmacii, da se je, od straha pred Turcima, morao problačiti po običajima zemlje "alla croata" i nositi kabanicu ili dolamu "croata con la gabanizza e bereta turchesca". Evo nam dakle sjajna i nepobitna dokaza, da se je u XVII. stoljeću nošnja bosanskih muslimana nazivala "hrvatskom", što znači da su se bosansko-hercegovački muslimani smatrali čistim Hravtima i dičili se tim svojim slavnim narodnim imenom.

...

Vrlo je važno iztaknuti, da su bosanski muslimani prie austro-ugarskog zaposiedanja izticali hrvatsku trobojnicu kao svoju narodnu. Pod hrvatskom je trobojnicom vojevao i slavni Ali paša Stoičević, nazvan "hercegovački car", a tako isto su pod njim hodili Ali aga Dadić iz Mostara, don Ivan Musić, pop Karan, Alaga Voljevica i ostali. U porodici glasovitih begova Kulenovića, koji se diče porieklom od Kulina bana, čuva se kao amanet starodrevni obiteljski barjak, a ta zastava nije drugo, nego prava pravcata hrvatska trobojnica. Hrvatska se je trobojnica tako od starine srasla sa bosansko-hercegovačkim muslimanima, da su sa njezinima bojama šarali i svoje džamie, kao na primjer munare na džamiji u Krupi i staroj Fethii džamii u Bihaću. Dužnost barjaktara bila je kod bosansko-hercegovačkih muslimana doživotna, pa kada bi takav barjaktar umro, zaodjelnuli bi mu njegov barjak uz mezar povrh glave i tu bi ostao dok ne bi iztruhnuo. I barjak što ga zaodjenuše povrh groba Durakovića, poznatog barjaktara Ali paše Stoičevića, bijaše takodjer hrvatska trobojnica, a zanimljivo je, što je isti Ali paša na svoj skupocieni sat dao staviti hrvatsku trobojnicu; to vriedi i za hrvatski kockasti grb, kojega vrlo često susrećemo u prekrasnim, bogato izkićenim vezovima i tkanju što ga izradjuju vriedne muslimanske žene i djevojke po Bosni i Hercegovini.

...

Na predzidju kršćanske prosviete i europske uljudbe Hrvati stekoše slavno ime. Njime su se dičili i mnogobrojni bosanski naši Hrvati islamske vjere. Uzmimo na primjer jednog od najumnijih turskih državnika, političara i pjesnika u XV.stoljeću: Mahmud pašu Abogovića (Adni), kojega stari turski poviestničari (Osman zade, Kinali zade, Aali....) naprosto nazivaju Mahmud paša Hrvat. Slavna bijaše u Carigradu i medresa pod imenom "Hrvat Siavuš pašina sultania". I glasoviti Tahvil paša nosi pridievak Hrvat, a i Gundulić u svom "Osmanu" pjeva o vojskovodji Memii Hrvatu, koji po predaji bijaše rodom iz Gradačca u Bosni. I još mnogi drugi naši i strani spisatelji.

Salih Alić (Bijeljina, 30. rujna 1906. - Zagreb, 11. ožujka 1982.):

U drugoj polovici XIX. stoljeća pojavila se je hrvatska muslimanska književnost u Bosni i Hercegovini, koja se je podpuno preorientirala s iztočne književnosti pisane pod utjecajem njenim. Ova hrvatska muslimanska književnost počela se je okrepijivati na izvorima hrvatskog Parnasa, težiti se sve više i jače književnosti, koja se piše u hrvatskim krajevima preko Save.

Postojala je međutim bujna književnost muslimanskih Hrvata na orientalnim jezicima: turskom, arabskom i perzijskom još počev od prve pojave islama u Bosni i Hercegovim Ćitav niz književnika i naučnih radnika, koje obradiše Dr.Bašagić i Handžić, iztaklo se svojim radom i pronielo slavu hrvatskom imenu na islamski Iztok. Treba samo ogledati Bašagiće »Bošnjake i Hercegovce u islamskoj književnosti« ili Handžićev »Književni rad bos.-herc. muslimana«, pa da ostanemo zadivljeni prema obilnom i mnogostrukom kulturnom stvaralačtvu muslimana Hrvata. Nu mi se time ovdje ne ćemo baviti nego iztičemo da već pod kraj XVI. stoljeća nailazimo i na na raniji spomenik hrvatske muslimanske narodne didaktično vjerske književnosti od nekih muslimanskih pjesnika, pisanih turskim slovima, a hrvatskim jezikom.

Počev od Hevasije i Kaimije pa preko pisca Duvanjskog arzuhala, Šefkije, Razije, Ilhamije, Karahodže i dr. srećemo sa množtvom književnih trudbenika, koji ne zaboraviše svoj narodni hrvatski jezik, nego ostaviše čitav niz umotvora, stupačnih širokom puku.

Sva ta književna stvaranja nisu imala Bog zna kakvu književnu toplinu, niti osobitu književnu vriednost, jer su manje - više sve građene po istom kalupu, poduprte oriantalnom mistikom.

Jasno je bilo da duh zapadno-europskog prosvjetiteljskog pravca nije mogao uhvatiti nikakva koriena među bosansko-hercegovačkim muslimanima Hrvatima. Tek nekako pred konac XIX. i početkom XX. stoljeća javlja se na pozornici nekoliko iztaknutih svietlih književnih imena, čija se djela i dandanas provlače kao svilene niti kroz hrvatsku književnost, koja se čita s užitkom. Među ta svietla imena ubrajaju se: dr. Savfet-beg Bašagić, dr. Hamid Šahinović-Ekrem, Osman Nuri Hadžić, Edbem Mulabdić, Adem-aga Mešić, Šemsudin Sarajlić i Abdul-rezak Hifzi-Bjelovac.

Pjesme iz zbirke Mehmed Dželaluddina Kurta »Hrvatske narodne ženske pjesme (muslimanske)«

"Pošetala Miza materina.
Ala pirga na pirgu,
Nek se pirga širi;
Ala Hrvat na Madžar'
Nek se Madžar ljuti."

"Platno b'jeli rvacka djevojka
U Krajini l'jepoj begovini,
Begovini, u Hercegovini..."

"Pošetala Arvatova Ajka,
Pošetala preko Bazerdzana.
Ona sreta Arvatova Muju.
Tri puta je njega pobratila:
Bogom brate Arvatović Mujo
Naj ti ovu vezenu mahramu,
Pa je podaj Sarajliji Ibri.
Koliko je na mahrami grana,
On'liko ga dopanulo rana!..."

"Majka sina u besici nina,
Ninajuć' ga pjesmu zapjevala:
Nini, paji, sine Rvatine,
Resti majci do konja viteza,
Do viteza i do bojnog koplja;
Dušmani ti pod nogama bili
Ko tvom djogi pod nogama klinci!"

-----------------------------------------



Munir Šahinović Ekremov:

Kad podjete u Tursku ne brinite se radi tog što ne znate turskog jezika. Nosač na istanbulskoj stanici Sirkedži, ako vas prepozna da ste iz naših krajeva, često će vas osloviti hrvatskim jezikom. Isto tako šofer taksija, portir u kakvom skromnom hotelu, momak što će vam u jutro donijeti kavu, poštanski činovnik kome predajete preporučeno pismo, prometni redar koga pitate za kakvu ulicu. I tako dalje. U svim staležima i profesijama republike naći ćete ljude koji govore hrvatski, gdjekad vrlo dobro, gdjekad slabije, kroz niz godina počimaju ga zaboravljati.

...

To su hrvatski muslimani iz Bosne, Hercegovine i Novopazarskog Sandžaka, koji se iseliše od 1878. do danas i osnovaše svoje domove u Turskoj, jedinoj zemlji koju smo, bez ikakve razlike i neprekidno, volili, s kojom smo se zajedno veselili i žalostili. Ja ne znam zašto je to tako, ali mi bosanskoshercegovački muslimani više strahujemo nad sudbinom Turske, nego nad našom vlastitom. Nema tog dogodjaja što bi nas mogao više oduševiti nego kakva vojnička ili politička pobjeda Turske. I ništa nas više ne žalosti nego kakva njena nedaća.

...

Veza s Turskom potječe iz doba turskog gospodstva nad ovim krajevima, kad smo mi hrvatski muslimani držali da je turski interes i naš interes, turska slava i naša slava. Šta je tu vezu tako dus boko ukorijenilo, ni sami ne znamo. I onda kad smo inteleks tualci, i onda kad svijesno osjećamo svoju pripadnost samo i jedino hrvatskom narodu, i onda naša ljubav i naše zanimanje za Tursku nije ništa manje.

...

Naši intelektualci u Turskoj uvjeravaju nas da danas ima u republici 250 do 300 tisuća ljudi hrvatske krvi. Općenito se drži da je taj broj prekoračio dvije stotine tisuća. A to je četvrtina čitave muslimanske Herceg-Bosne. To je jedan, za naše prilike, nenaknadiv broj.

--------------------------------

Hasan Kaimija rođen je u Sarajevu u prvoj polovini 17. vijeka, a umro u Zvorniku 1680.

“Hrvatova Pjesma”

O osvojenju Kandije (1669)

O vi Vlasi mletački!
Otić’ će vam Kandija,
Budite sužanj turski
Kad vam ode Kandija.

Od kako ste postali
Izgubiste vlasteli,
Niste tako ostali
Kad vam ode Kandija.

Klis hoćete graditi,

Duvarove kratiti,
Bosna će ga vratiti.
Kad vam ode Kandija. ;

Nemojte se kladiti,
I Hrvate paliti;
Za to će te platiti
Kad vam ode Kandija.

Osman Nuri Hadžić ( Mostar 1869.-1937.):

Ovo je samo pogubna družba, koja hoće, da ostanemo u magli, neznanju — i drži, da ćemo tim najviše koristiti Islamu. To ovi podmeću Islamu — a upravo Islam nam veli, zapovieda, da tražimo znanja, pa gdje bilo. Isto Islam ne nalaže, u što se imadu pretvoriti oni narodi, koji ga prigrle. Vjera ne ništi — ona diže, oplemenjuje, uznosi. Islam nam ne zabranjuje,da budemo Hrvati, kao što u istinu jesmo po krvi i jeziku, po prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. I upravo stoga, što moramo biti i ostati vjerni, osvjedočeni muslimi —tim više moramo se osjećati i raditi kao Hrvati ... Do nas stoji, da jednomu čitavomu narodu, njegovom obilježju dademo znak, trajan, neprolazan. Zar to ne će biti slava Islama, kad mi učinimo, da se čast našoj svetoj vjeri izkazuje i u jednom narodu više? Doduše, većina hrvatskoga naroda je nemuslimska, ali nas muslime upravo to obvezuje, da radimo tim osvjedočenije, oduševljenije, požrtvovnije za sreću cieloga naroda hrvatskoga — to će biti pred cielim svietom nepobitan dokaz, neprolazno svjedočanstvo, da je Islam vjera kulture, prosvjete, vjera napredka.

...

U toj narodnoj sreći sadržan je i naš obstanak — a inače je on u pogibelji. I medju Hrvatima nemuslimima raznih je vjera, ali to ne prieči te raznovjerne Hrvate, da ostanu svaki što su i da se bore za narodnu sreću. Ugled, napredak, sve viši razvoj naš, kao muslima, dizat će se sve više, kad stvar cieloga hrvatskoga naroda najodlučnije primimo kao svoju stvar, stvar našu, te da za nju radimo i žrtvujemo još više, nego ostala inovjerna nam braća.

...

Zar toliki veziri i paše osmanlijskoga carstva, upravo odavle, iz ovoga hrvatskoga kraja, nisu do smrti ostajali vjerni svomu narodu i jeziku? A uza sve to bili su dobri muslimi — nu nije im na pamet padalo, da prime turstvo, da se iznevjere svomu jeziku. Oni su za slavu Islama radili ne kao Turci, već kao Hrvati.

...

To je moglo učiniti samo goruće osjećanje, ljubav i vjernost prama svomu narodu ... I to nam upravo dokazuje, da i mi, njihovi potomci, moramo ostati i raditi, što smo i kakvi smo, da moramo ostati kao Hrvati, kao takovi raditi . . .

...

Činilo im se, da pred njima nije Fehim, koga oni poznaju kao obična druga, već neko plemenitije, više biće, za kojim moraju ići, sliediti ga, slušati, jer ih upućuje i vodi u dobro, jer im propovieda veliku, svetu misao, da budu i ostanu pravi, u dnu duše i srdca muslimi, koji im propovieda veliku, plemenitu istinu i njihovu dužnost, zvanje, da rade i djeluju kao naj-osvjedočeniji Hrvati za sreću narodnu; činilo im se, da je on propovjednik pomirujuće, izjednačivajuće ljubavi — i sgledavahu se, kao da jedan drugomu hoće reći: — Ovih ćemo se istina držati i za njih raditi . . .

Hasan Šuljak (Trebinje 1917.):

Svuda se naglašavalo, da su bosansko-hercegovački muslimani pravi i čisti Hrvati, pa smo te naše tvrdnje podkrepljivali najboljim poviestnim dokazima i tako pozivajući se na prošlost nalazili smo potvrdu u suvremenom životu. Izticali smo to zato, jer smo kao narod u robstvu doživjeli, da nam se nieče pravo na obstanak, a čak i to, da nam dobar dio našeg naroda, naše muslimane, smatraju svime samo ne Hrvatima, pa smo željeli na taj način dokazati svima, a napose našoj mladeži, koja je u srbskim školama morala slušati razne neistine, da su bosansko-hercegovački muslimani samo Hrvati i da ne mogu biti ništa drugo.

...

Tako je bilo na gospodarskom i prosvjetnom polju, dok je položaj muslimanskih Hrvata kao pripadnika Islamske vjerske zajednice bio više nego težak. Dovoljno je iztaknuti, da su Srbi uviek i redovito nastojali prevesti što veći broj muslimana u »pradedovsku« veru. Islamsko svećenstvo bilo nje u najtežem položaju, dok su na vrhovne položaje Islamske vjerske zajednice dolazili ljudi punog povjerenja Beograda. Poznata je borba vrlog Hrvata Reis-Ul-Uleme Džemaludina Čauševića, koji se je godinama borio za vjersku autonomiju, ali nije uspio.

...

Hrvat musliman uviek je gajio bratske naklonosti prema svojoj katoličkoj braći. Skoro bez izuzetka sva muslimanska inteligencija bila je još za vremena Austro-Ugarske (rad Adem-age Mešića, Hakije Hadžića, Hamdije Kreševljakovića, Edhema Mulabdića i drugih), dok u novoj državnoj tvorevini taj rad se sve više proširuje. Poučena od svojih starijih prvoboraca, hrvatska muslimanska mladež s naročitim zamahom nastavlja taj vrlo važni rad oko što većeg zbliženja Hrvata obiju vjera.

------------------------------------------------------------



reisu-l-ulema Fehim ef. Spaho:

Za proučavanje naše hrvatske prošlosti osobito je značenje, da nam se otvore i učine pristupnima turski izvori. Turska poviesna književnost obiluje dragocjenim podatcima iz hrvatske poviesti XVI.-XIX. vieka, a da i ne govorimo o rukopisnim zapisima, koji leže po raznim pismohranama i u osobnim rukama, ne proučeni i ne objavljeni. Takvo jedno veliko djelo svakako je Evlija Čelebijin putopis, koji u petoj i šestoj knjizi često spominje Hrvate i daje nam podataka iz našeg života u sedamnaestom vieku.

...

Sudeći po tome i po onome muhamedanskom ratnom pokliku, što ga je uzviknula jedna ovakva četa, kad je pošla prema Drnišu, ovi su Hrvati primili islam, ali su i u turskoj službi očuvali svoje narodno ime i osobinu. Ovdje je upravo vidna tragika hrvatskog naroda, koji je podieljen u različne vjere stajao u srednjem vieku u dva ne prijateljska tabora i među sobom se krvio.
Na današnjem je naraštaju da izbriše sve ove tragove tragične prošlosti, pa da svaki Hrvat, i musliman i kršćanin zna brata za brata i da se zbog vjere ne čini nikakva razlika.

---------------------------------------

Ismet Žunić - Ahbab je ranjen

Teška ko smrt tuga me skolila,
U srce žuć mi najgorču prolila.
O,da me je sudba bar malo sokolila,
Ne bi mi duša ovako bolila.

Zimskih magli pamuk nakitio granu;
Vihor trubi pjesmu nemilu i stranu
I mjesec kopni moleć zoru ranu
Da na rane pane u blagom sopranu....

Crven kao rubin snijeg se čini.
Ahbabov pogled sliči mjesečini:
Ismete,malo sa zemlje vini
Nujnost samo može škodit Domovini.

Tuga i očaj Bosnu ne vida.-
Tako Ahbab zbori i zavoje skida
On veselo snatri i herojstvo zida....

Zemlja se smije jer ima šta piti,
To je vrela krvca što snijeg divno kiti.
Ahbab je ranjen,al ushićen klikti:
Bosna će srce Hrvatske biti......

Samo naprijed...

evo jos par Hrvata

Osman Kulenovic,Dzafer -beg-Kulenovic,Ibrahim Pjanic,Mehmed Mehicic,Becir Lokmic,Adem-aga Mesic,
Vejsil Keskic sve Hrvat do Hrvata :)

Elvija Čelebi (Čelebija), glasoviti turski putopisac XVII. st., putovao je Bosnom 1660. i 1661. U svomu putopisu više puta spominje Hrvate u Bosni. Tako kaže, da je "jezik bosanskog i hrvatskog naroda" čist. Njemu je dakle jezik Bošnjaka i Hrvata jedan te isti, hrvatski. Livno i Bihać su mu hrvatski gradovi. Hrvate on nalazi i u Boki Kotorskoj. Navodi, da su stanovnici Herceg-Novoga Arnauti, Bošnjaci i Hrvati. Čelebija dva puta spominje muslimane u Bosni, koje naziva Hrvatima. U neposrednoj blizini Foče na Drini, u starom gradu Plaču, njemu (Čelebiji) "dadoše 50 hrvatskih momaka pod oružjem za pratioce". Na Gatačkomu polju "dobi 300 lijepih po izbor hrvatskih gazija (junaka)". Pridjevak gazija (junak) mogao se dati jedino muslimanima. Fehim ef. Spaho, reis-ul-ulema (vrhovni vjerski poglavar) svih muslimana u kraljevskoj Jugoslaviji, u svomu članku Hrvati u Evlija Čelebijinu putopisu kaže: "Za proučavanje naše hrvatske prošlosti osobito je značenje, da nam se otvore i učine pristupnim turski izvori"

Ima ih još masa



Baš sam sada planirao postaviti nešto o najžešćim mustašama

Mehmed-paša Sokolović, veliki vezir Osmanskoga Carstva, izdaje 1566. naredbu u povodu harzaula (obtužbi) grčkoga patriarha, u kojoj kaže: "Car daj eferman, da rimski fratri po Budimu, Temišavaru i Dubrovniku i uopće od naroda hrvatskoga ne pitaju milostinju, ako taj narod spada na grčkog patrijara... Nu ako pak narod pod patrijara ne spada, zabranjeno mu je napastovati fratre i njihov puk" (Draganović-Mandić). Sokolović sve Slavene u turskomu Budimu, Temišvaru i Dubrovniku smatra Hrvatima. Također Hrvatima smatra i narod, koji od Budima do Dubrovnika - dakle i u Bosni - po turskoj zemlji stanuje.
Hodavendija, čauš (pobočnik) bosanskoga paše Sofi Mehmeda, musliman iz Bosne, piše 20. rujna 1589. mletačkomu providuru (poglavaru) u Zadar po dva pisma turskom jazijom (pismom) i bosančicom. Na kraju pisma veli: "Zato mi, rečeni Hodavendi čauš, hotismo učiniti viru od toga posla i dvoje knjige pisati turske, a dvoje hrvatske, rukom Ali čehaja" (Draganović-Mandić; dr. Ferdo pl. Šišić, Herceg-Bosna prigodom aneksije, Zagreb, 1908.). Hodavendija, dakle, jezik bosansko-hercegovačkih muslimana naziva hrvatskim.

Mnogi se glasoviti turski paše i veziri nisu stidjeli svoga hrvatskoga podrijetla, pa su uza svoja imena stavljali pridjevak Hrvat. O njima piše dr. Safvetbeg Bašagić u svomu djelu Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini (Zagreb, 1931.). Evo ih nekoliko: Mahmutpaša Hrvat, koji "stoji na čelu svim vezirima, učenjacima i pjesnicima iz naših krajeva", vezirom je postao nakon zauzeća Carigrada 1453.; Memipaša Hrvat iz Gradačca; Rustempaša Hrvat, rodom iz Sarajeva (kako misli Hamdija Kreševljaković); Sijavušpaša Hrvat; Tahvilpaša Kulenović Hrvat, sadrazam (veliki vezir) sultana Selima II.
Iz carskih fermana (naredbi, zapovijedi) osmanskoturskih sultana i starih pisama jasno se vidi, da su hrvatskoga roda i koljena begovi Kulenovići, Kapetanovići, Evlijići, Filipovići i mnogi drugi. Sarajevski Mutevelići potomci su Muradbega Fardića, Hrvata iz Šibenika. Potomci srednjovjekovnoga bosanskohrvatskoga plemstva su Kopčići, Kulovići Hrasnice, Gradaščevići, Korići, Dugalići (Malkoči), Starčevići, Dženetići (nekad Rajkovići). Neka su prezimena sačuvana samo u bosanskih katolika i muslimana: Đikići, Svrze, Čengići, Križevci.
Begovi Kulenovići bijahu hrvatski plemići, kojima su praoci bili hrvatski plemići još u doba hrvatskih narodnih vladara. Nakon Pacta conventa, ne htijući prihvatiti ugarskoga kralja za svoga kralja, odselili su se u Bosnu. U doba bosanskohrvatskoga kraljevstva pripadali su stališu velikaša

Muhamed Hadžijahić (Sarajevo 1918.-1986.):

Izoliranost muslimanske žene, napose u prijašnje vrijeme, poglavito prije rata 1914.—1918., činila je, da muslimanka uglavnom nije sudjelovala u javnom životu. Međutim je i u prošlosti bilo u Bosni ne samo pjesnikinja, muslimanki, kakova je na primjer Habiba, kći Ali-paše Rizvanbegovića, ili u neku ruku Umihana Ćujdina, nego je povijest zabilježila sijaset muslimanki Hrvatica, koje se istakoše i na drugim područjima javnog rada. Lijep je broj naših muslimanki, koje su poznate kao utemeljiteljice vakufa; napose nije rijedak slučaj sresti se sa ženama, osnivačima mekteba (početnih vjerskih škola), pa, štoviše, i džamija.

...

Ali današnje stanje pismenosti muslimanskih žena, osobito onih po selima, ni u kom slučaju ne zadovoljava, niti općenito niti u poredbi sa pismenošću kod muškaraca; to se dade rastumačiti u krajnjoj liniji krizom muslimanskih Hrvata, koja traje još od 1878., t. j. od onog časa, kad su muslimani, dotle pod istočnim utjecajem, došli u sklop zapadnoeuropske civilizacije. Kroz više od 6 desetljeća, koliko se muslimani Hrvati nalaze u dodiru s Europom, zapadna civilizacija, pa ni latinička pismenost, nije mogla prodrijeti dublje u široke slojeve, što bi se razumljivo dogodilo da se desilo nešto slično našim katolicima, da su se oni recimo morali priljubiti istočnoj uljudbi i napustiti tekovine Zapada.

------------------------------------------------------



Mehmed Alajbegović (Bihać 1906.-1947.):

Teroristički zračni napadaj Angloamerikanaca na Sarajevo učinio je znatnu štetnu, koju trpi gradjansko stanovničtvo. Ovaj nečovječni napadaj na gradjane Sarajeva jednodušno je osudila čitava hrvatska javnost, koja se ujedno i zgraža nad ovim najnovijim zločinom naših neprijatelja.

Hrvatski narod ne će klonuti, već će ga takav postupak naših neprijatelja još više očeličiti u borbi, pa će mu to dati nove snage, da u današnjem sukobu izdrži do kraja, do konačne pobjede.

Džafer-beg Kulenović (Rajovići, 17. veljače 1891. - Damask, 3. listopada 1956.):

Krajevi istočne Bosne, koje neki u pitanje dovode, nisu pripadali nikada Srbiji, a hrvatski ih je živalj od unazad više stoljeća naselio i na njima živi u pretežnoj većini i danas. Ni kasnije doseljavanje Srba nije tu većinu izbrisalo, što najbolje potvrduju svi politicki izbori, koji su obavljeni u posljednjh trideset godina. U svim tim izborima izabrana je u ovim krajevima hrvatska većina, kao i u ostalim dielovima Bosne i Hercegovine.

...

Ta je činjenica tako odlučna, da svaki razuman čovjek i pošten čovjek ne može poricati BiH-i obilježje njezina hrvatstva, i one kao takove, voljom naroda i svojim obilježjem, mogu pripadati samo Državi Hrvatskoj, tim više, što su one srdce te države. Oni koji drugačije misle, neka bolje prouče stvari, te nas ne trebaju obmanjivati pričama iz zastarjelih i pristrano pisanih knjiga.

...

Napadno je, da gospodi, koja se izjašnjavaju za ustupke, nije palo na pamet umjesto ustupaka postaviti zahtjeve da bi se Državi Hrvatskoj pripojio Sandžak, u kojem je nastanjen veliki broj hrvatskog življa i koje je za vrieme Turaka bio šesti vilajet (okružje) BiH. U posjed Sandžaka Srbija je došla porazom Turaka u Balkanskom ratu, a godine 1941. Sandžak je tražio pripojenje Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. U ono vrieme kad je čitav sviet bio u plamenu, ostalo je to pitanje visećim, ali Sandžak nije zaboravljen, o njemu pravi hrvatski rodoljubi vode računa i oni ce to pitanje u svoje vrieme staviti na dnevni red.

...

I danas, kada se vlast časovito ne nalazi u našim rukama, cieli hrvatski narod misli samo na svoju podpuno samostalnu Državu Hrvatsku. On je spreman za njezino oslobođenje sve dati i oslobođenu od dušmanina na svim njezinim granicama s najvećom hrabrošću braniti. Hrvatski se narod nije nikada oglušio pozivu majke Domovine, i on će i ovog puta u zgodnom času svoju domovinsku dužnost dostojno izvršiti.

Hrvatski je narod stoljećima čeznuo za slobodom i svojom nezavisnošću, pretrpio je mnoge tegobe i dao nebrojene žrtve, ali nikada nije izgubio vjeru u sretan uspjeh svojega nastojanja. Radi toga mu nisu bile pretežke ni žrtve, koje je davao, jer je vjerovao, da će jednoga dana biti ostvaren najveći njegov ideal - uskrsnuće njegove slobode i nezavisnosti.

Ovo je neloš tuk na utuk praznoglavim Muslimanima (Bošnjaci od paleolitika), no, znamo
da je to pokopana prošlost i realno nepostojeća opcija.

Laži bošnjačko-muslimanskoga poludjeloga nacionalizma valja raspršiti, i na ovaj način.

Da, ovim novokomponovanim "Bosna 100% Bošnjacima" je ovo čitat uistinu ko glogov kolac u srce ...
Isto kao što vidim po internetu Juku Prazinu, Daidžu i ostatak kite epitetima "izdajica"...

Ovo su onda oldschool izdajice

Ima i danas muslimana koji se izjašnjavaju Hrvatima islamske vjeroispovijesti, ja sam u Turskoj u Izmiru prije četiri godine slučajno sreo jednog Babića porijeklom iz okolice Bihaća njegov djed sa djecom je izbjegao nakon drugog svjetskoj rata u Tursku jer mu je djed bio ustaški časnik, i slučajno dok sam se ja prepirao s nasrtljivim taksistom na svim mogućim jezicima koje sam znao, priđe čovjek reće nešto na turskom taksistu i ovaj ode, zatim progovori čistim Hrvatskim i čovjek mi je pokazao cijeli grad sa svojim autom potpuno besplatno i čak mi nije dozvolio da barem platim večeru jednom odličnom restoranu a Hrvatski govori odlično normalno s bosanskim naglaskom iako je rođen u Turskoj u njegovoj obitelji se govorilo u kući Hrvatski a vani Turski, priznao mi je iako pomalo sve više Bosanskih muslimana u Turskoj kojih se računa da ima između 600000 do milion izjašnjava pod utjecajem politike kao Bošnjaci a ne kao prije Hrvati ili Muslimani, za sebe veli da je Turčin porijeklom Hrvat a tako uči i sina. Nije nikad bio u Bosni ali planira jednom poči obići cijelu BiH-a i Hrvatsku,

Meho Zulić:

Ljudi su se jako veselili, brate rođeni, da ih se njihovi vojnički zapovjednici sjećaju i da se uzdržava vjera. Dobro je, brate, da ljudi ne ostave Boga! Neka se štuje Boga, a čuva Hrvatsku! Tko veli da je Srbin, neka ide u Srbiju, tko veli da je Slovenac neka ide u Sloveniju, a tko veli da je Turčin, neka ide, brate u Tursku, a neka ostanu Hrvati, pa neka slavi svaki svoje u svojoj svetoj kući. Kada sam malen bio, majka me je naučila tako, da sam Hrvat i da sam muslimanske vjere. Tako ću ja i ostati, dragi moj brate, pa što Allah da.

----------------------------------------------------------------------



Ibrahim Pirić-Pjanić (Soko kraj Gračanice 1896. -München 1977.)

Rastanak s Gračanicom

Izginuše hrabri sinci Tvoji,
Srdca naša ridaju u boli,
Još smo sada bijedni bjegunci,
Neutješni u narodnoj muci;
Crno roblje bez ikakve zaštite!
Oj Hrvati, zašto krv proliste!?
Djeca plaču nad rakam otčeva,
Jadni starci nad svojih sinova,
Mlada žena za suprugom rida,
Krvoloci, zar nemate stida!?

Alija Nametak (Mostar, 6. mart 1906 - Sarajevo, 8. novembar 1987):

Svako vrijeme ima svoje izume, a svaki izum dobije ime od izumioca ili, često puta, od drugih ljudi, koji ga imenuju kako im bude zgodnije. Nekad dolična riječ postane međunarodna i takva ostane bez promjene, a nekada je drugi narodi prevode, da bi im bila puku shvatljivija. Rijetko takvi prijevodi uspiju, jer oni koji nove pojmove prevode ne prisluškuju bilo narodnoga govora, pa tvore neologizme, koji samo nagrđuju jezik. Takav je slučaj u novije vrijeme s prevođenjem mnogih složenica iz drugih jezika na hrvatski. Tuđi jezici ih podnose, jer im je građa takva, dok pučki govor hrvatski slabo upotrebljava složenice, a kad ih tvori, ima posebna pravila.

Od djetinjstva sam bio bez prekida u narodu, najviše po jugoistočnim našim selima i prisluškivao nepatvoreni hrvatski narodni govor ponajviše od seljaka, koji nisu pohađali škole i koji ne čitaju novine, pa sam uvjeren, da im nije prionulo ništa u govoru, što ne bi oni od davnina govorili. I kod ovih ljudi ima po koja složenica, ali ne sjećam se, da sam ikad čuo od njih složenicu sastavljenu od dvije imenice. Ponekad se čuje složenica od imenice i pridjeva, imenice i glagolskog oblika, od dva glagolska oblika, a samo kod imena mjesta se iznimno može naći složenica od dvije imenice. I kad se čuje koja složenica, često puta pokraj nje postoji u narodu i druga riječ, ako ne baš u samom tom kraju, a ono sigurno negdje na susjednom području. Narod nije ,,prokuhao'' ni starije složenice, koje građani već desetljećima upotrebljavaju, a kao primjer navodim riječ ,,kišobran'', mjesto koje sam čuo u okolici Mostara i Stoca ,,štit'', u zapadnim dijelovima ,,lumbrel'', u Sarajevu i okolini ,,šemsija'' (arapska riječ, od šems - sunce); muslimani u Podgorici u Crnoj Gori, koji su ikavci, kažu kišobranu ,,šator''. Narod često preuzme tuđu riječ, ali je na svoj način izgovara, pa joj dade sasvim hrvatski oblik. Na pr. u selima mostarskog i stolačkog kotara čuo sam kako njemačku riječ Feuerzeug izgovaraju ,,frcalo'', jer krešući frcaju (vrcaju) iskre. Tako isto su od vazelina napravili hrvatsku riječ ,,mazalin''.

Ponekad narod napravi hibridnu riječ, složenicu dijelom od hrvatske, a dijelom od koje tuđe riječi. Tako je riječ ,,brkesuz'' načinje iz hrvatske riječi ,,brk'' i turskog prijedloga ,,suz'', koji znači ,,bez'', a označava čovjeka bez brkova.

Navodim nekoliko narodnih složenica, od kojih neke ne poznaje ni veliki Akademijin rječnik ili ih ne poznaje na hrvatskom narodnom području. ,,Jakokuhovnica'' je kukuruzni kruh, koji se odmah peče čim se skuha, za razliku od ,,poležaka'', koji dugo stoji skuhan, obično cijelu noć, pa se onda peče. Riječ sam čuo u okolici Visokoga, a poležak je općenitija riječ.

Musa Ćazim Ćatić (Odžak, 1878.- Tešanj, 1915.):

Bosni

Ponosna je Bosna moj zavičaj mili,
Tu je sunce čija granulo menika,
Djedovi su moji za nju krvcu lili,
Njojzi bit ću i ja čelenka i dika.

Povrh nje su vijenci prohujali burni,
Mnogo nas je ljutih sapinjalo jada,
Oblaci se i sad nad njom kupe tmurni,
Ali Hrvat jošte bori se i nada.

O predrago ime! Hiljadu je ljeta,
Što kraljevskim sjajem ponad Duvna sinu,
Ali makar sudba zadesi nas kleta,
Ti nam spase ponos, prava i starinu.

Dok svetinje ove Hrvat čuva svoje
Nikada ga sila uništiti neće.
Isto i presjajno, kao sunce što je,
I njemu će sinut sunce stare sreće.

Moje mlado srce taj već časak sluti.
Bez muke i znoja, znadem neće doći.
Zato treba radit i ne počinuti
I kroz oštro trnje makar bilo proći.

Oj, premili rode! Tebe teško boli
Što nevjeru s bijede ti pretrpje mnogu,
Al ja baš te volim, što si bijedan toli
I jer pišem cijelim tebi pomoć mogu.

Radit ću za te i slobodu tvoju,
U sreći ću tvojoj plaću tražit trudu,
Uklanjat se neću ni muci ni znoju,
Ma okupo njime tvoju svetu grudu.

Postojbino draga Mladena i Tvrtka!
Hrvatstvo mi tvoje baštinstvo je sveto.
Ah, neka je samrt i teška i gorka,
Za spas tvoj i sreću, mog života eto!

muftija Akif Handžić (Sarajevo 1912.-1945.)

PROGLAS USTAŠKOG MUFTIJE USTAŠAMA MUSLIMANIMA

Ustaše muslimani!

Prije kratkog vremena je proučen prvi »EZAN« na džamiji koju zida naš Poglavnik svojim Hrvatima Islamske vjere.
Ta džamija, koja će biti za naviek pravi dokaz velike ljubavi koju goji naš ustaški Poglavnik prema nama muslimanima Nezavisne Države Hrvatske, treba da bude i novi znak jednakosti i još čvršće povezanosti, a našem narodnom neprijatelju dokaz vjerske snošljivosti.
Jedino ovim putem, putem kojega je obilježio nama spasitelj hrvatskog naroda, možemo i moramo ići, da bi sebi osigurah mjesto, koje nam pripada.

Ustaše muslimani!

Budite ponosni, da ste se našh blizu svog Poglavnika, koji jednako misli na sve nas Hrvate, bez razlike na vjeru, a koji nadasve cieni čovječnost, pravdu, izpravnost, iskrenost, odanost, požrtvovnost i poštenje, a to je sve što te vjera uči.

Zato ako želiš biti dostojan tog častnog ustaškog imena, ogrni se odorom pravih ustaških načela, jer ćeš samo tako postići ciljeve ustaštva.
Tvoj Poglavnik, koji te prati u svakom pokretu, tvoj je zaštitnik, a ti učini sve što od tebe traži tvoja hrvatska gruda i tvoja vjera, pripravan za njih dati sve svoje, pa i život svoj.
Danas sutra kada zaori pet puta »EZANI MUHAMEDIJA« u bielom našem gradu Zagrebu, tvoje ustaško islamsko srce, tvoj pravi »IMAN« će te razplakati od veselja, što si dočekao, da ti je tvoj Vodja, tvoj ideal, tvoja duševna snaga sagradila ovako Bogu ugodnu džamiju, kojoj nema primjera na daleko.

Obraćam ti se kao tvoj vjerski starješina u Ustaškom pokretu s riečima: »Kada čuješ rieči »ALLAHU EKBER« s munara Poglavnikove džamije u Zagrebu, odgovori:

»Bože, hvala ti, koji si izpunio naše nade, nas ustaša muslimana, da smo i ovo dočekali«.

Na to ćeš ćuti moj odgovor:

»Ustaše muslimani! Ponosite se, jer vidite, da se vaš vjerski život učvršćuje i na munari džamije ustaškog Poglavnika u Zagrebu. Ostanite vjerom u Boga, čvrsto uz Poglavnika i naša je pobjeda«.

Bog neka čuva Poglavnika, Nezavisnu Državu Hrvatsku i naše oružane snage.
Za Poglavnika i Dom — Spremni!

Ustaški muftija
Imam Poglavnikovih tjelesnih sdrugova,

H. hf. Akif Handžić

MEHO CARE

Amira Idrizbegović:

U vrijeme ropstva hrvatskog naroda o muslimanskoj ženi se uopće nije govorilo.Muslimani su bili zadnje roblje u bivšoj "Jugoslaviji".Muslimanska žena,njen život,odgoj njene djece, — koga je to moglo zanimati? Osudili su muslimanku — Hrvaticu na propast. Samo, ako se je zvala Ajša, Fatima ili Zlatija, nije mogla dobiti mjesto ni u zadnjoj tvornici kao radnica, a kamo li činovnica, nisu imale pristupa ni u koja društva, i njihove drugarice su ih izbjegavale. Pod takovim uslovima, muslimanka je bila ostavljena sama sebi, morala je živjeti u lancima primitivnosti, zarobljena i osudjena,da cijeli svoj cijeli život provede iza mušebaka. Nazivali su nas ****** — što znači neodgojen čovjek — iako su znali, da i medju njima ima mnogo onih, koji bi se mogli nazvati tim imenom. Muslimani i muslimanke su od prirode inteligentni, kad im se malo posveti pažnje i truda, taj trud ne bude uzaludan.

...

U Sarajevu, Banjoj Luci, Mostaru i drugim mjestima gdje žive Hrvati muslimani, muslimanska djevojka je pokazala na vidan način svoje veselje, i oduševljenje za oslobodjenu državu ispod tudjinskog jarma. Dignuta i vedra čela stupaju male muslimanke (ne stideći se svojih dimija, jer znaju, da je to narodna nošnja) zajedno sa svojim sestrama katolikinjama i na svakom koraku pričaju s ponosom, da su one ustašice. Dimije su se izmiješale sa suknjicama, a jemenije sa kapama, ali to nikome ne smeta, jer smo svi svijesni, da smo jedan narod — hrvatski narod, i da nas nitko ne može više
zavaditi i rastaviti.

-------------------------------------------------------------



Tahir Alagić, časnik Nezavisne Države Hrvatske (Sanski Most, 13. listopada 1898. - Zagreb, kolovoz 1948.)

-------------------------------------------------------------



Osman Kulenović, dopredsjednik Vlade NDH (Rajnovići, 1889. - Zagreb, 1947.)

-------------------------------------------------------------



Mehmed Džemaludin ef. Čaušević (1870-1938), preveo Kur'an na hrvatski jezik

Ismet Muftić, zagrebački muftija (Žepče, 1876. - Zagreb, 1945.)

Nalazimo se u velikim i sudbonosnim vremenima obnavljanja velike državne misli najmoćnijih hrvatskih vladara, Tomislava i Krešimira IV., u vremenima uzkrsnuća Nezavisne Države Hrvatske. Ono, što smo mi muslimani pretrpjeli u ovo dvadeset godina, ne da se ni zamisliti, a kamo li riečima izkazati. Naša najelementarnija ljudska prava, naša duša i naša vjera, bili su bez zaštite, bez mogućnosti za pravilan razvitak. Bili smo građani trećeg reda. Preko noći smo od ekonomski najjačeg faktora postali najsiromašnijim elementom, a naročito naša aristokracia. Naš građanski stalež je postao rabotnikom. Naš seljak zapušten i zaboravljen. Naša uzvišena vjera, koja je vezana ne samo za sticanje blaženstva na onome, nego i na ovome svijetu, učila nas je oduviek borbi i odporu ovoga i ovakvoga stanja.

Mi, muslimani, borili smo se uviek protiv svih tuđinskih najezda i nasrtanja na naša narodna prava. Oduviek smo stajali na braniku naše hrvatske domovine, svog milog hrvatskog jezika i svoga narodnog osjećanja. I ta borba je napokon urodila bogatim i pravim plodom. Postali smo svoji na svome u Nezavisnoj i slobodnoj Državi Hrvatskoj.

Za ovu radostnu stvarnost imamo mi muslimani zahvaliti u prvom redu Allahovoj providnosti, koja nam je dala čovjeka neograničenih sposobnosti i divovske energije, našeg dragog Poglavnika Antu Pavelića i uz njega njegove hrabre i neustrašive pobornike. Njegovom voljom i mudrom odlukom danas za nas sve muslimane u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj došao je veliki čas, - odtvoren je hrvatski državni sabor. Naši zakleti neprijatelji zatvorili su godine 1918, poviestna vrata naše sabornice, ali misao slobode i vjeru u hrvatsku samostalnost u našim srdcima nisu nikada mogli zatvoriti. Želja za slobodom čitavog hrvatskog naroda tinjala je u našim dušama i, zahvaljujući našem Poglavniku, ona je i ostvarena. Mudrom odlukom našeg Poglavnika, evo, ponovno se odtvaraju poviestna vrata Hrvatske Sabornice, u kojoj će narodni zastupnici raditi u korist cjelokupnog hrvatskog naroda.

Braćo muslimani:

Da vas Allah džellešanuhu pomogne u vašem velikom radu na dobrobit nas muslimana u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i cjelokupnog hrvatskog naroda, Nezavisne Države Hrvatske i našeg dragog Poglavnika. Pozivam vas, da molitvu – dovu – koju ću sada poručiti, propratite sa amin!

U ime Boga, obćeg dobročinitelja:

Bože naš! Stvoritelju svih svjetova! Gospodaru sudnjeg dana, primi našu skrušenost!

Usavrši naša djela! Neka je Tvoj blagoslov na uzvišenog Pejgambera Muhameda alejhisselama in a sve Božje Poslanike!

Samo Tebe obožavamo! Samo Tebe molimo!

Obdari svojom milošću svog poniznog slugu, Antu Pavelića, ljubljenog Poglavnika Nezavisne Države Hrvatske, našu hrabru vojsku i sinove liepe naše domovine!

Očuvaj nam, Bože, Poglavnika, pobornika pravde, zatočenika istine, od zlih ljudskih ćudi i od krivih savjetnika!

Daj mu, Bože, snage, iskrenih pobornika! Daj mu Bože, zdravlja i duga života! Učini svojom moći, da se brine za nas, za napredak Nezavisne Države Hrvatske, za njezinu sreću i njezino blagostanje.

Ti, koji si najmilostiviji, daj nam svoje milosti! Ti, koji se najmudriji, daj nam svoje mudrosti! Da stupamo stazom Tvojih vječnih kreposti, jer si Ti jedini, koji na te staze vodi!

Molimo Te, Bože, da nas pomogneš i ojačaš našu volju i odlučnost, da ostanemo na pravom putu, jer Ti si, Svemogući Bože, najbolji jamac i na Tebe se oslanjamo!

Stvoritelju naš! Bože našega spasa! Primi našu molitvu, kao što je primaš od svih dobrih ljudi!

Amine, Amine, ja mudžibessailine! Velhamdulilahi Rabbil aleminel fatiha!

Hrvatski mučenik, sin Džafer Bega Kulenovića
NAHID KULENOVIĆ



Kada govorimo o Ing. Nahidu Kulenoviću tada ne dajemo kratak opis samo jednog muslimana etničkog Hrvata već spominjemo jednog hrvatskog nacionalistu...
...koji je pošao životnim stopama svog oca Džafer Beg Kulenovića čiji se utjecaj na sina Nahida odražavao kroz poznatu izjavu koju je u tri navrata ponovio novinarimaa 1939.,: "Gospodo, ja sam Hrvat i hrvatski nacionalist… I ne samo da sam ja Hrvat i hrvatski nacionalist nego su i bosanski muslimani kao cjelina Hrvati, dio hrvatskog naroda".

Ing Nahid Kulenović je umro mlad, preselio na Ahiret u najboljim godinama svog života ubijen od agenata jugoslavenske tajne službe I.Galića 30. Lipnja 1969. Rođen 5. Srpnja 1929. u Brčkom doživio je u svojim dječačkim danima uspostavu Nezavisne Ddržave Hrvatske kojoj su Džafer Kulenović i njegov brat Osman odigrali odlučujuće političke usluge. Da zatim, zajedno sa obitelji odlazi u političku emigraciju, prvo na srednji istok, u Siriju odakle je, pun žara, rodoljubnog hrvatskog žara vratio se u Europu da bude bliže svojoj domovini kojoj je pružao obole svoje energije.

Izbjegličku sudbinu Nahid je djelio sa svojim ocem, majkom i sestrom Aidom. Gimnaziju je započeo u Zagrebu, privatno učio u Siriji i završio u Španjolskoj. Zatim se preselio u Njemačku. Tamo je zavšio Tehnički fakultet i počeo stvarati obitelj. Oženio se s Marijom Deželić, kćerkom Berislava Đure Deželića, hrvatskog emigranta i političkog djelatnika iz poznate Hrvatske obitelji Deželića. Rođenje sina Džafera osiguralo je budućnost Kulenovića koljena.

Dolaskom u Njemačku, mladi Nahid predao se u cijelosti rodoljubnom radu. Pozorno je pratio društvena i politička gibanja u čitavoj Jugoslaaviji i osjećao duboko u srži svog idealizma, da ta gibanja ukazuju na njezinu propast. Uviđao je također, da su se starije hrvatske državne generacije u tuđini već pomalo suspavale u svom radu: postale pomalo i malodušne. Bio je nezadovoljan njihovim političkim zanojetanjima u "začaranom krugu" i "natezanjima tko će koga voditi". Zato se zdušno dao na okupljanje novih i mladih snaga; ljudi novih ideja i novog poleta, koji neće čekati, nego stvarati povijest. Stalno je poticao na hrvatsku slogu, razbuktavao rodoljublje i, ukratko, živio je za Hrvatsku.

Nova vremana tražila su nove ideje i novo oduševljenje, ali ne prekid sa starim korijenima. Za njega nije bilo dvojbe, tko je i što je, i gdje pripada. Starčevićansko hrvatstvo, koje mu je otac ostavio u amanet, bilo je temelj njegovvog političkog programa: "Mi hoćemo jedino slobodnu i samostalnu državu Hrvatsku, nikakvih Federacija i nikakvih zajednica sa Srbijom".

Nije nikada gubio iz vida stoljetne srpske ciljeve i krvavi način, kako su ih ostvarili. U svojim člancima s toga je često poručivao velikosrpskim zanesenjacima: "Bosna nije nikada vaša bila, a niti su muslimani ikada glasali za tu satropiju Jugoslaviju. Muslimani su potvrdili svojom krvlju od 1941. Pa do danas, kuda oni pripadaju i to će u buduće činiti". S pravom je upozoravaao, da će Srbi, dođe do raspada Jugoslavije koja njima služi, "početi s istim onim receptom klanja nesrpskog naroda kao što je to bio slučaj 1941. godine". Da se ne bi to ostvarilo pozivao je na spremnost, na okupljanje, na organiziranje svih Hrvata u obrani od velikosrbizma.

Jedan od najboljih prikaza rodoljubnog rada Ing. Nahida Kulenovića dao je Mladen Dolić u članku "Narodna svijest i žrtve bosansko-hercegovačkih muslimana" kojeg je objavila politička revija Republika Hrvatska" (službeni glasnik "Hrvatske republikanske stranke", danas "zajednice" u broju 154 za rujan 1986. godine. Vrijedno ga je citirati: ''Nahid Kulenović je bio u punom smislu izgrađena osoba u vjerskom, nacionalnom i političkom pogledu. Praktičan vjernik koji je svoje vjerske dužnosti svakodnevno izvršavao diskretno i nenametljivo. Nikada nije javno ulazio u taj najintimniji dio duhovno-vjerskog života čovjeka niti je o tome raspravljao jer je smatrao da u tom pitanju svaki pojedinac mora sam odlučivati po svojoj svijesti. U javnom životu njega je u prvom redu zanimalo koliko je koji Hrvat spreman se žrtvovati u hrvatskom oslobodilačkom radu. Nahid Kulenović je kao rijetko koji živući Hrvat pratio revolucionarna gibanja u svijetu i putove revolucije kojima su razni narodi dolazili do svoje slobode. Poučen tim iskustvima, Nahid je okupljao oko sebe mlađi borbeni hrvatski naraštaj davajući mu temeljno znanje i izgradnju u tom pogledu. Stvarao je organizacije i programe".

Organizacijski rad i dodiri s aktivistima oduzimali su mnogo vremena Nahidu Kulenoviću zato se nije mogao posvećivati novinarskom radu koliko je želio. No i ono malo što je napisao pokazuje njegov zacrtani stav prema Hrvatskoj. Evo jednog odlomka iz niza njegovih članaka koje je objavio kaao glavni urednik mjesečnika Ujedinjenih Hrvata Njemačke "Hrvatska sloboda" u Munchenu: "Naše prijatelje nitko nije pitao za njihove savjete u pogledu Bosne-Hercegovine-Sandžaka u prošlosti, pa neće ni u budućnosti. Stoga im savjetujemo da ne diraju u hrvatsku Herceg Bosnu i Sandžak, jer će se u protivnom jako opeći. Bosna-Hercegovina-Sandžak glasovali su 1941. sa svojom krvlju za Hrvatsku državu i to će učiniti opet, kada to bude potrebno. Sinovi Crne Legije stajat će ponovno s puškom u ruci na vjekovnoj međi Drini koja će uvijek dijeliti dva naroda: Srbe i Hrvate".

U svojem zadnjem članku "i krv za Hrvatsku" Nahid Kulenović kao da je predosjećao svoju skoru smrt

Nahidova sestra Aida rođena je 1924 podvlači, dokazujući da niti jedan član ove hrvatske obitelji islamske vjeroispovjesti nije izostavio da javno proklamira svoje hrvatstvo: "Gotovo svi rođeni Hrvati osjećaju se Hrvatima, a kao protudokaz nikada se ne mogu navađati iznimke… Poštujemo vjeru jedni drugih i živimo po propisima vjere kojoj pripadamo i hrvatski će narod od toga imati goleme koristi" (Iz "Sabrana djela 1945-1956 dr. Džafera Kulenovića, priredili: pravnik Stiijepan Barbarić, Miron Krešimir Begić i Ragib Zukić, Buenos Aires 1978, kraj slike Aide Kulenović između stranica 48 i 49).

Šezdesete su godine bile godine velikih nada, ali i godine u kojima je uništen borbeni, revolucionarni ogranak Hrvatske političke emigracije, ogranak koji je bio spreman pokušati podići oružani ustanak u Hrvatskoj protiv Jugoslavije i protiv vladajućeg komunističkog režima. Nije bila riječ o tzv. "stranim agenturama" kako smo mogli čitati na stranicama režimske stranke, mnogi poticaji na akcije bili su čisto provokativnog tipa elaborirani u kabinetima jugo-komunističkih tajnih službi sa ciljem da se obezglavi hrvatska politička emigracija te da ju se kompromitira "terorizam" u zemljama, naročito europskim počem od Njemačke u očima odnosnih javnosti kao i službeni čimbenika dotičnih zamelja. Ubijanja hrvatskih političkih emigranata koje je činila jugoslavenska tajna služba tumačena su kao međusobna "obračunavanja emigrantskog podzemlja" u čemu se naročito isticao Rajić u tadašnjem "Vjesniku". Ali ljudi najopasniji za jugoslavenski komunistički režim ubijeni u uzastopnom razmakuu baš tih godina svoju revolucionarnu aktivnost nisu ograničavali samo na pisanu riječ. Njima treba pridodati i nove, prispjele iz Hrvatske, koji također položiše svoje živote za Hrvatsku počam od Brune Bušića.

I zato zaprepašćuju neki napisi koje čitamo, a koje potpisuju inače vrli hrvatski rodoljubi poput Dubravka Horvatića koji u pogovoru zbirke pjesama hrvatske pjesnikinje Malkice Dugeč tvrdi. "Oni koji danas sole pamet hrvatskim književnicima, predbacujući im šutnju o emigrantskoj literaturi i optužujući ih zato za "strah i kukavičluk", pokazuju ne samo da ne poznaju snažnu oporbenu protegu u djelima domovinskih hrvatskih pisaca tijekom 70-ih i 80-ih godina, nego da ne poznaju ni tadašnje prilike u domovini što je razumljivo s obzirom da su živjeli u svom prekooceanskom komoditetu, dok su se hrvatski domovinski pisci na rodnom tlu svojom riječju časno i djelotvorno borili za Hrvatsku".

Čitajući ovakve navode čovjek mora pomislitii da smo mi Hrvati uistinu opterećeni nekim proklestvom kada ljudi literature tvrde za svoju subraću mnogi položili živote za Hrvatsku "da su uživali prekooceanske komoditete". Na isti način ostao bi rastužen, preneražen Nahid Kulenović kada bi mogao vidjeti kojim se je tempom vršilo u poslijeratnim godinama, krivnjom komunističkoh režima, odnarodnjavanje bosannsko-hercegovačkih i sandžačkih muslimana i sa kojom je pasivnošću ovo odnarodnjavanje primano u katoličkom djelu tog istog hrvatskog naroda. Nahid Kulenović je bio tajnik "Ujedinjenih Hrvata Njemačke" koja je bila vrlo aktivna politička organizacija, a kasnije predsjednik njemačkog ogranka HOP-a, reorganiziranog HOP-a, kojemu je stajao na čelu dr. Hefer. Uređivao je glasilo "Ujedinjenih Hrvata Njemačke" Hrvatska sloboda", zatim Hrvatsku stražu". Aktivno je sudjelovao sa Predsjednikom "Ujedinjenih Hrvata Njemačke" Milom Rukavinom koji je zamijenio Kulenovića na uredništvu "Hrvatske slobode". Jugoslavenski komunistički agenti, ubili su deset mjeseci ranije, prije ubojstva Nahida Kulenovića, 26. Kolovoza 1968., Milu Rukavinu, Krešimira Tolja i mladog Vida Maričića koji je došao u Njemačku iz Francuske. Govori se da je ovaj čitao (njegov je leš nađen sa naočalima, a on ih je nosio samo pri čitanju) kada su ga ubili. Prema jednoj verziji, ne utvrđenoj, Maričić je jugo-agentima ili jugoagentu poslužio da dovabi Rukavinu u prostorije gdje je ubijen zajedno sa svojim suradnicima. Ubijen je i Maričić, a ovaj da je navodno ubijen da se ne bi doznalo tko je ubojica iako ova verzija ima labave noge.

Jer da je Maričić bio upleten u ubojstva ne bi li bilo potrebno skrivati ime ubojice njegovim ubijanjem. Vjerojatnije je da nije znao do čega će doči i da je i sam nehotice poslužio jugoslavenskoj tajnoj službi kao neka vrst "meke na udici".

Činjenica je da Rukavina nije pesegao za revolverom kojeg je imao u pretincu stola iz čega je policija zaključila da nije sumnjao u onoga koji ga je ubio. Prema drugoj verziji, ubojica je bio obučen u odoru njemačke policije. Smrću Mile Rukavine na čelo "Ujedinjenih Hrvata Njemačke" dolazi Ante Vukić. Nije prošlo dugo vremena i "Ujedinjeni Hrvati Njemačke" su bili razbijeni kao organizacija. Ubojica Nahida Kulenovića bio je u neku ruku čovjek njegova povjerenja kao što je čovjek povjerenja bio i ubojica Vjekoslava Luburića, sin njegovog bivšeg vojnika, čiji je "Hrvatski narodni otpor" nakon njegova ubojstva, bio decimiran kao cjelovita organizacija koji je, prema verziji, jugoslavenskog konzula u Milanu Rade Genića bio ubijen "iz razloga što je počeo okupljati oko sebe i mobilizirati gotovo cijelu hrvatsku političku emigraciju".

Gledajući iz današnje perspektive mora se doći do zaključaka da Nahid Kulenović nije bio ubijen samo zbog sve revolucionarne djelatnosti protiv jugoslavenskog komunističkog režima već i kao prepreka u politici odnarodnjavanja muslimana Bosne-Hercegovine i Sandžaaka koji su prema planovima Tita i Kardelja trebali predstavljati neku vrst "tampona" između Srbije i Hrvatske, garanta održavanja Jugoslavije, a što ne bi bilo moguće ukoliko bi ostali vjerni svojem hrvatskom nacionalnom etničkom deblu. Ovo udaljavanje vršeno je proračunato i na intelektualnom planu slanjem na arapska sveučilišta na kojima su bile djelatne i islamske organizacije poput "Jami at Islama" studenata islamske vjeroispovjesti naročito iz Bosne i Hercegovine. A sve sa znanjem i dosluhom komunističkog vodstva Bosne i Hercegovine. Rezultat toga je bila prvo "Muslimanska nacionalnost" BH muslimana redefinirana u "Bošnjštvo" kada se, iako prekasno, uvidjelo da je prva gledana sa nepovjerenjem i sumnjičavosti u zapadnim političkim krugovima kao i u Rusiji.

Jugoslavenski komunistički režim nije, osim ubijanja, raspolagao drugim oružjem protiv Nahida Kulenovića koji obzirom na svoje godine nije bio "kolaboracionalist" N-D-H kako su mnoge, starije od njega koji su sa njom surađivali, optuživali jugo-komunisti. Uz to je bio izdanak jedne od najpoznatijih i najuglednijih muslimanskih obitelji, obitelj koje je Otac Domovine Ante Starčević nazvao "hrvatskim cvijećem", metafora kojom se Starčević poslužio, a kako bi oživio osjećaj zajedničke etničke i nacionalne pripadnosti katoličkih i muslimanskih izdanaka hrvatskog naroda. Možda bi bilo bolje da se je Nahid Kulenović nakon ubijanja Mile Rukavine i suradnika neko vrijeme posvetio samome sebi, ušao u neku vrst "revolucionarnog zastoja" dok se situacija ne razbistri posvetivši neko vrijeme Horvatićevom "prekooceanskom komoditetu", ali on to nije učinio iz jednostavnog razloga jer to nije, prema svojoj prirodi i prema tradicionalnim vrijednostima domoljublja koje je naslijedio od svoga oca, mogao učiniti. On je podlosti i podmuklosti neprijatelja suprostavio svoje poštenje i rodoljublje ne okrećući se unazad, ne prežući pred opasnostima, životnom opasnošću u kojoj se je nalazio, a o čemu svjedoči i prije naveden njegov zadnji politički tekst u kojemu je najavio svoju skoru, tragičnu smrt.

Nahid Kulenović je bio fizički eliminiran zbog svoje revolucionarne djelatnosti protiv jugo-komunističkog režima i Jugoslavije kao takve, ali motivi njegovog ubijanja su išli i dalje, a što nije izbjeglo njemačkim istražnim organima koji su tražili uzroke zločina počinjenog nad Nahidom Kulenovićem koji je vjerovao svom ubojici Galiću, primao ga u svom stanu tako da kada se onog tragičnog dana Nahid kupao, okrenut leđima prema ulaznim vraatima kupaonice, Galić mu je neprimjetno došao iza leđa, potegnuo za kosu i nožem mu odrubio glavu.
Iz samog načina ubijanja iz kojeg iskače mržnja i neki "ritual" vidjelo se da su bili točni glasovi koji su dolazili iz Hrvatske već unazad nekoliko mjeseci da Nahid Kulenović predstavlja opasnost i za komunistički režim i za Jugoslaviju kao takvu baš zbog toga što je musliman koji hrvatski misli, osjeća i djeluje kao takav. Još k tome on nije bio "samo netko" već član istaknute muslimanske hrvatske obitelji Kulenović. Beograd je htio na svaki način onemogućiti nastavak katoličko-muslimanskog etničkog jedinstva, a kako bi se oslabila Hrvatska, a što se vidjelo i u BiH gdje se je muslimanima sugeriralo "jugoslavenstvo" kao nacionalnost, a kada se je uvidjelo da to nije moguće počelo se opirati sa "muslimanskom" nacionalnom oznakom iskorištavajući moment kada su se na obzorju počele pojavljivati prve konture (Egipat, Iran, Arapski Magreb) islamskog-fundamentaizma. Trebalo je dakle fizički eliminirati jedno ime: Kulenović koje je bilo simbol hrvatskog nacionalnog jedinstva koje se očitovalo i tokom drugog svjetskog rata.
"Rodoljubi nisu nikada zastajali pred opasnostima koje je predstavljalo za njih same njihovo djelovanje protiv porobljivača njihove domovine, pa tako ni hrvatski rodoljubi ne uzmiču pred prijetnjama koje im upućuju oni koji su uništili na podli način cvijet hrvatske mladosti u Bleiburgu".

Ova konstanta "predosjećanja" smrti koji završava kako smo rekli u zadnjem Nahidovom napisu " i krv za Hrvatsku" stalno je prisutna u njegovom radu iako je on po naravi bio veseo, uvijek sa smiješkom na ustima i spreman da svakome, kome je bilo potrebno, budi pri ruci. U "Hrvatskoj straži" podsjeća"… kako su Hrvati katolici ginuli u Fazlagić kuli za Hrvatsku zajedno sa svojom braćom muslimanima isto su tako muslimani u kolonama smrti položili svoje živote zajedno sa svojom braćom Hrvatima katolicima na žrtveni koji će davati snagu naraštajima koji će ih slijediti…"

Ili, opet u "Hrvatskoj slobodi": "…Hrvati mogu imati i pripadati raznim političkim strankama, ali samo onima koje se bore za ostvarenje hrvatske državne nezavisnosti sa granicom na Drini…".

Istina je, Nahid Kulenović nije se mogao posvećivati novinarskom radu koliko je on želio i zbog toga ne ostavlja iza sebe mnogo tekstova, ali ono što ostavlja aktulno je i danas, u ovim presudnim časovima za Hvatsku i ne samo za Hrvatsku jer je neizvijesnost počela nadvijati svoju sjenu nad svijetom u njegovom ulazu u treće tisućljeće.
Stoga donosim u cijelosti članak iz pera Ing. Nahida Kulenovića obznanjen u listu "Hrvatska sloboda" broj 3.-st. 1. - studeni 1965. pod nazivom "Opasni prijedlozi". Aktualnost ovog članka ukazuje kakve vrsne procjene, i buduća viđenja koji će slijediti daleko iza njegove smrti, ima ovaj hrvatski mučenik i borac.

"Čitajući u poslijednje vrijeme uvodnike nekog "hrvatskog" listića i knjigu u kojoj jedan "diplomata" analizira političke prilike u hrvatskoj povijesti, dobili smo dojam, da se ponovno pojavljuju tzv. Jugoslaveni s "političkim" solucijama, koje bi po njihovom mišljenju trebale da riješe Hrvatsko-srpski problem, jer srbo-komunistički režim u Jugoslaviji prolazi tešku krizu i očekuju se dalekosežne promjene. Opasni prijedlozi, jer nam žele sa svojom "političkom dalekovidnošću" opet stvoriti preduvjete za treću Jugoslaviju, ali ovaj puta sa sasvim drugom taktikom!

Hrvatsko-srpski sporazum je za narode Jugoslavije, kako ih oni nazivaju, jedini spas u slučaju jednog preokreta. U protivnom došlo bi do revolucije, koja bi po njihovom mišljenju značila konac za hrvatski narod. Dakle sve u svemuu, Hrvati ne smiju upotrebljavati izraz srbo-komunisti (iako Srbi u Titovoj Jugoslaviji sačinjavaju 98% visokih funkcionera), nego komunisti, jer time nikada ne ćemo dobiti državu Hrvatsku, a drugo moramo ići skupa sa Srbima, jer to je jedini način za rušenje Tita, te onda vidjeti da li hrvatski narod želi Jugoslaviju ili Hrvatsku državu. Pod hrvatskim narodom oni sasvim prirodno ne podrazumjevaju Bosnu-Hercegovinu-Sandžak, jer to je prema njihovom mišljenju jedan poseban narod ili u najmanju ruku pripadaju Srbiji, a granica na Drini je utopija.

Promatrajući ovakve prijedloge, koje te naše propale "političke" duše pišu, uvjereni smo, da se to nije rodilo u njihovim glavama, nego u glavama njihovih gospodara, koji na onakav krvnički način poklaše Bosnu-Hercegovinu-Sandžak 1941 godine i sada nastavljaju bez ikakvog stida širiti ponovno svoje otrcane fraze o bratstvu i jedinstvu.

Dok nama ovakve "političke" plaćene duše spremaju drugu Foču, dotle se naša hrvatska nacionalna emigracija gubi u raznim polemikama, dokazujući jedan drugome tko ima pravo voditi hrvatski narod, a tko ne, te spremajući oslobođenje Hrvatske samo sa frazama.

Vrijeme ne stoji i zato leži na svim odgovornim hrvatskim nacionalnim pojedincima uvidjeti, da je vrijeme početi ozbiljno zajednički raditi na oslobođenju Hrvatske i da se jedanputa za uvijek mora prestati sa dokazivanjem tko koga treba voditi.

Oni, koji prihvate, da zajedničkim silama otjeramo neprijatelja s našeg djedovskog praga, ostati će nezaboravni hrvatskom narodu i time će dobiti najbolje priznaje za njihov politički rad u emigraciji. Vjerujem, da će se u njima jedan puta probuditi hrvatski nacionalni plamen, koji je u ovih nesretnih 20 godina emigracije kod mnogih utrnuo, te da ćemo svi ujedinjeni spremno dočekati sve moguće preokrete u Titovoj Jugoslaviji.

"Naše prijatelje" nitko nije pitao za njihove savjete i prijedloge u pogledu Bosne-Hercegovine-Sandžaka u prošlosti, pa neće ni u budućnosti. Stoga im savjetujemo, da ne diraju u hrvatsku Herceg-Bosnu-Sandžak, jer će se u protivnom jako opeći. Bosna-Hercegovina-Sandžak glasali su 1941. godine sa svojom krvlju za hrvatsku državu i to će učiniti opet, kada to bude potrebno. Sinovi "Crne Legije" stajati će opet s puškom u ruci na vjekovnoj međi Drini, koja će uvijek dva naroda dijeliti Hrvate i Srbe."

Nahidov otac Dr. Džafer Kulenović umro je u Siriji 3. Listopada 1956. Godine., a majka Zumreta u Chicagu 30. Siječnja 1992.godine, gdje je živjela s kćerkom Aidom. Nahidov sin Džafer došao je u Ameriku i tu završio škole i magistrirao, osnovao obitelj i radi u bankarstvu, a u Chikaškoj zajednici vrlo je djelatan u radu za potpuno oslobođenje Bosne i Hercegovine i Hrvatske od velikosrpske okupacije.

Mirsad Bakšić