cca 5% su nama uzeli na terenu u SBK, HNK, ZDK (Bugojno, Travnik, Kakanj, Vareš, Konjic itd.) kad su nam zabili nož u leđa,

još bar 5% su dobili kada su se zahvaljujući našim operacijama kontra Srba ušetali u prazne Vakufe i Petrovce, ne bi imali ni Ključ ni Sanski Most da naši nisu oderali po Srbima, ima klip gdje su Arkanovci pred Ključem i govore do večeras smo u gradu pa naši krenuli tuć po njima,

te još cca 5% su dobili od nas u Dejtonu kako smo mi dali cijeli mrkonjićki džep da bi oni dobili Velež, Prenj, Ustikolinu, Trnovo, Hadžiće, Ilidžu, Vogošću, Ilijaš i još masu srpskih brda oko Sarajeva,

sveskupa su Turci od Hrvata uzeli silom ili dobili na poklon nekih 15ak % teritorija BiH.

No naravno ni to im nije dosta nego nas na sve moguće načine žele svesti na kamenjar južno od Čvrsnice i zapadno od Neretve ili totalno zatrti.
No kako to inače biva, kad hoćeš sve, dobiješ ništa. Od 100% Bosne na kraju neće dobiti ni 51% (FBiH) ni 23% (njihovi kantoni), samo kartu do Švedske/ USA/ Njemačke/ Turske.

Pogledajte koje su to fleke, zahvaljujući nama danas imaju čak trećinu svog teritorija.

Da nije bilo Hrvata bili bi sprčeni na 20% BiH.

Oni su u Mostaru držali samo taj kanal pod Forticom i Podveležjem, dakle istočni dio grada, sve istočno od Mostara taj brdskoplaninski dio su dobili na način da je vraćen od Srba.

Nakon neiskrena interesnog savezništva s Hrvatima, bošnjački vrh odlučio se napasti Hrvate i umjesto suživota izbjeglica i domaćih, napasti i otjerati domicilno hrvatsko stanovništvo. U Bugojnu je 1. travnja 1992. Muslimanima, pripadnicima pričuvne milicije SJB, podijeljeno streljivo potajice, skrivajući to od Hrvata.[1] Hrvati nisu slutili ništa. Jutra 3. travnja iz Bugojna je poslana pomoć napadnutom Kupresu u jačini satnije dragovoljaca, a nakon zapovijedi Glavnog stožera iz Gruda. Prometnica Bugojno - Kupres bila je zaprečena pa je satnija pošla zaobilaznim snijegom zametenim putevima i u Kupres stigla u jutro 4. travnja.[2][3] Već zahuktali sukob došao je na vrata Bugojna polovicom 1993. godine. Bošnjački vrh pod uplivom KOS-ovih Muslimana, većinom rodom iz Srbije, došlih iz JNA tek kad je velikosrpska agresija na Hrvatsku i BiH propala, uklonio je sve prijašnje, Hrvatima sklone Bošnjake i postavio druge ljude, skloni paktiranju sa Srbima i punih mržnje prema Hrvatima.[4]

Siječnja 1993. godine Muslimani su preuzeli vlast u svim gradskim institucijama, a Hrvati su isključeni iz upravljanja općinom. HVO, koji je uglavnom iznio obranu Bugojna od velikosrpskog agresora, još djeluje. U siječnju je počela i podjela vojnih snaga. Bošnjačka strana je 17. siječnja 1993. godine napustila sve obrambene položaje prema srpskom agresoru i prepustila obranu isključivo HVO-u. Ubrzo, Bošnjaci poručuju Hrvatima da ne mogu odgovarati za ono što će se dogoditi. Uslijedila su nerazjašnjena umorstva hrvatskih civila, bezobzirna otimačina i pljačka imovine Hrvata. U veljači ABiH postavila je nadzorne točke na svim mjestima na kojima dolaze u doticaj s Hrvatima. U selu Veseloj ARBiH zaustavlja Hrvate i pri pregledu otimaju im novac, robu i automobile. Te pljačkaške grupe na kontrolnim punktovima predvode Mahmed Husić i Salih Smajić, pripadnici Armije BiH. Situacija se usijava u srpnju. U selu Vrbanji 10. srpnja 1993. pripadnici Armije BIH zaustavljaju vozilo u kojemu su bili vojnici HVO-a i bez ikakva obrazloženja na njih otvaraju vatru. Rezultat je nekoliko ubijenih.[5]

Muslimanska ofenziva na hrvatskim prostorima u BiH poprimila je sve šire razmjere. Na udaru su se našli Bugojno i Vitez.[6]

Siječnja 1993. sve je bilo izvjesnije da sukobi Hrvata i Muslimana nisu lokalnog karaktera, nego da Muslimani žele ovladati komunikacijama, prije svega Makljenom, čime bi Hrvatima Srednje Bosne presjekli moguću odstupnicu i onemogućili povlačenje iz okruženja. Uz već držani Konjic i Jablanicu, osvajanjem Makljena i Raduškog kamena zatvorili bi Hrvatima „Put spasa“ preko Vran planine. U Srednjoj Bosni, barem u Bugojnu, izgledalo je da Hrvati nisu dobro ocijenili što bi moglo biti s Muslimanima, jer su bili bolje opremljeni nego neki drugi gradovi Hrvata u Bosni i Hercegovini koji nisu pali pod bošnjačku vlast, premda su bili slabije opremljeni, a protivnik nadmoćniji. Neki pretpostavljaju da su Hrvati u Bugojnu podcijenili Muslimane kao organizatore i vojne stratege. Muslimansko-bošnjačka vojska u tom dijelu Srednje Bosne bila je pod boljim nadzorom, jer nije bilo izostanaka. Novi čimbenik bio je što Muslimani koji su ostali nisu imali kamo, za razliku od Hrvata, pa su im majke i supruge bile u kući i vojnici su se imali i za koga boriti, dok su mnogim Hrvatima bile na sigurnom u "pričuvnoj domovini" Hrvatskoj, pa nisu imali takav motiv za borbu. Muslimanski vojnici su čisti odlazili iz topla doma, bez obzira na to je li bio njihov ili srpski ili hrvatski. Muslimanske vojnike njihove su majke i supruge ispraćivale dugim pogledima i molitvom kad su odlazili na ratište. Hrvatskim vojnicima nije imao tko prati odore, nego su po dolasku s terena sve morali sami, i sebe oprati i odoru prati i pripremiti si obrok. Nerijetko im se to nije radilo pa su neoprani odlazili u gostionicu. Dok su bjesnile borbe u Uskoplju, cvala je organizirana dostava žestokih pića u Bugojno. Oba scenarija bila su štetna za Hrvate: jedan je neetičnost, u kojem Hrvati zarađuju krvavi novac, a drugi scenarij je bio da Muslimani financiraju opijanja Hrvata čime se razbija moral i psihofizička spremnost vojnika.[7]

Tijekom siječnja, nakon muslimanskog napada na Uskoplje, te zatim na još neka sela u Srednjoj Bosni, postale su nesigurne prometnice u smjeru Uskoplja zbog zasjeda. U Duratbegovića Docu bilo je mrtvih i prolazak ondje značilo je prelazak preko brisana prostora.[7]

Borbe
Takva Armija BiH s mudžahedinima u svom sastavu poduzela je opći napad 18. srpnja 1993. godine. U 17.20 sati počela je opća pucnjava u gradu Bugojnu. Borbe su bile teške. Zatečeni HVO i nespremno vodstvo Hrvata našlo se u teškim borbama s Armijom BiH.

Duplo gore je to, ovo ste ti i Ceha pravili, stanje nakon pada Jajca pred izbijanje hrvatsko muslimanskog rata;

Bez HVO/ HV, bez početnog hrvatskog organiziranja i obrane, šta bi Turcima ostalo? Počistili bi ih Srbi do zadnjeg metra.
S pravom se može farbati sve što nije bilo srpsko u SBŽ i HNŽ pod hrvatsko, bez Hrvata tu ništa ne bi bilo obranjeno, to je HVO obranio dok su Turci pričali kako to nije njihov rat. Pa kasnije hop nož u leđa.

Tu je velika greška što se odmah u početku nije postupilo sa Muslimanima na isti način kao Srbi, to nam je glavna i najveća greška i zato i jesmo spušili većinu Srednje Bosne i Sjeverne Hercegovine. Muslimani namirisali slabost i vratili što su izgubili u Podrinju, Istočnoj Hercegovini i ostatku odakle su ih Srbi počistili.
Srbi danas imaju etnički čiste srpske općine koje su pred rat imale 60-70% Turaka. A mi Turke na Bulevaru.

Šta reći na ovo boldano.

Napokon i karta na kojoj mozemo vidjeti i Hrvatsku kako bi izgledala da se Bosnjaci nisu svrstali protiv Srba, tj. protiv tadasnje srpske nacionalisticke opcije (posto je bilo itekako i Srba koji nisu krenuli za Rashom u brda). Divno je ovo sbbkbb. Povijest.

Kakav nož u ledja pa nismo mi iskreni saveznici pa da je tu netko nekog stvarno zajebao, to može biti samo nož u trbuh ili srce s gledanjem oči u oči. Ta sintagma nož u ledja koda smo rod rodjeni.

Bugojno i Srednja Bosna su došli u beizlaznu situaciju padom Kupresa, veza je ovisila o Gornjem Vakufu gdje je rat već bjesnio. Malo sutra bi Bugojno palo da smo obranili Kupres i da si imao Livno i Tomislavgrad nad Bugojnom i cijelom Srednjom Bosnom. Naši su bili u vrlo nepovoljnoj i ranjivoj poziciji.

Napokon i karta na kojoj mozemo vidjeti i Hrvatsku kako bi izgledala da se Bosnjaci nisu svrstali protiv Srba, tj. protiv tadasnje srpske nacionalisticke opcije (posto je bilo itekako i Srba koji nisu krenuli za Rashom u brda). Divno je ovo sbbkbb. Povijest.

Može li jedna karta kako bi Hrvatska izgledala da se Bošnjaci nisu svrstali protiv Hrvata?

"Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH - Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?"