šta se desilo sa Slovencima, koji su ovo Windische narod?

Zagovornici pripojenja smatrali su da su mnogi Slovenci u okupiranim podrucjima
„ljudi vrlo bliski Nijemcima". Hitler je svojim dužnosnicima naredio
da ucine sve „da ta podrucja ponovno postanu njemackim", a oni su se
odmah dali na posao. Vec 12. travnja 1941. Reinhard Heydrich, zapovjednik
Sigurnosne policije Reicha i Sigurnosne službe (SD-a), kao i dužnosnik koji
je nadgledao provodenje njemacke populacijske politike u Donjoj Štajerskoj,
osnovao je - pri uredu zapovjednika Sigurnosne službe za Donju Štajersku -
posebni Stožer za preseljenje stanovništva. Heinrich Himmler, Reichsführer
SS-a i šef njemacke policije, u svojstvu komesara Reicha za jacanje njemstva
u inozemstvu, izdao je 18. travnja direktivu u šest tocaka o uklanjanju „stranih
elemenata" iz Donje Štajerske, te niz naloga o konkretnim pitanjima njemacke
politike u tom podrucju. Još jednu direktivu, o protjerivanju Slovenaca iz
Gorenjske i okupiranog dijela Koruške, gdje su prilike bile drukcije u odnosu
na situaciju u Donjoj Štajerskoj izdao je 3. svibnja, a 14. svibnja osnovao Stožer
za preseljenje stanovništva iz tih podrucja.
Da bi ostvarili demografske ciljeve u okupiranim dijelovima Slovenije, Nijemci
su trebali promijeniti i etnicki sastav i nacionalnu svijest stanovništva.
Do tih ciljeva kanili su doci na tri nacina: masovnim protjerivanjem nepoželjnih
Slovenaca, osobito inteligencije, prebacivanjem folksdojcera iz talijanskog dijela
Slovenije, sjeveroistocne Italije, europskog istoka i jugoistoka, te germanizacijom
preostalog slovenskog stanovništva.3

Kao i u ostalim dijelovima okupirane i anektirane Jugoslavije, Nijemci
su se u okupiranoj Sloveniji za ostvarenje ciljeva služili uslugama lokalnih
folksdojcera. I dok su folksdojceri u Podunavlju trebali poslužiti kao jezgra
buduceg njemackog politickog entiteta koji ce u taj dio Europe uvesti njemacku
vlast, slovenski folksdojceri trebali su poslužiti kao most prema Jadranu.4
Prvi njemacki dokument u kojem se navodi broj Slovenaca koje je potrebno
prognati iz tek zauzetih podrucja izdao je 21. travnja 1941. Reinhard Heydrich.
On je smatrao d a j e od svega najvažnije evakuirati oko 260.000 Slovenaca - do
te brojke njemacke su vlasti došle preliminarnim razgovorima i raspravama -
u okupiranu Srbiju. Dužnosnike povezane s tim pitanjem pozvao je Heyderich
na konferenciju u Maribor, 6. svibnja, kako bi raspravili provedbu Hitlerove
zapovijedi o promjeni sastava stanovništva. U vezi s istom temom, Vrhovno
zapovjedništvo njemacke vojske uputilo je 30. travnja poruku vojnome zapo-
Yiedniku Srbije u kojoj je stajalo da ce do planiranog prebacivanja Slovenaca u
Srbiju doci tek uz njegov pristanak.5 Na konferenciji, koja je 6. svibnja održana
u Mariboru, predstavnik vojnog zapovjednika izrazio je snažnu rezerviranost,
je ipak pristao, govoreci da ce Srbija prihvatiti koliko je moguce više Slovenaca,
samo da se prikloni Führerovim željama.

No pritom je predložio i da
e od Bugarske i Italije zatraži da prihvate dio izgnanika, Bugarska 40.000 -
?000 u dijelu jugoslavenske Makedonije koju je Bugarska pripojila, a Italija
približno 60.000 - 70.000. Na konferenciji je otkriveno i da se Hitler protivio
naseljavanju slovenskih prognanika u novoosnovanu NDH. Njemacko Ministarstvo
vanjskih poslova nakon toga se kod svojih poslanika u Sofiji i Rimu
raspitalo o mogucnostima naseljavanja Slovenaca u tim dvjema saveznickim
državama. Poslanik u Sofiji izvijestio je 16. svibnja kako nije uputno o tome
se raspitivati kod bugarske vlade zbog poteškoca koje bi takav cin izazvao u
tek stecenim podrucjima. Negativan odgovor uputili su i njemacki diplomati
iz Rima. Zbog toga se, na koncu, odustalo od zamisli preseljenja velikog broja
Slovenaca u Bugarsku i Italiju.6

U meduvremenu je poslanik Siegfried Kasche izvijestio vladu NDH o
njemackim planovima za protjerivanje Slovenaca iz Donje Štajerske, Gorenjske
i dijelova Koruške u Srbiju, 13. svibnja 1941. izvijestio je Berlin da vlada
NDH razmatra prihvacanje svih protjeranih Slovenaca ako joj se dopusti da
iz Hrvatske u Srbiju protjera jednak broj Srba. Uvidjevši da nema izgleda da
barem dio Slovenaca prebace u dio jugoslavenske Makedonije koji je pripojila
Bugarska, niti u Italiju, te d a j e vojni zapovjednik Srbije takoder rezerviran u
vezi s njihovim prihvacanjem, Nijemci su prihvatili ponudu vlade NDH. Tako
su 21. svibnja njemacke vlasti objavile da se Hitler više ne protivi preseljenju
Slovenaca u NDH, te su prihvatile prijedlog prema kojem ce NDH, u zamjenu
za Slovence izgnane u Hrvatsku, prognati jednak broj Srba u Srbiju.

Vlada NDH je u nacelu pristala na prihvacenje slovenskih izgnanika 28. svibnja.7
Na konferenciji koja je 4. lipnja 1941. održana u Zagrebu, a sazvana je
na Kascheovu inicijativu, sve zainteresirane strane jednoglasno su se složile
da ce približno 5000 intelektualaca i politicki obilježenih Slovenaca iz Donje
Štajerske i njih oko 4000 iz Gorenjske, te okupiranog dijela Koruške, prebaciti
u okupiranu Srbiju, dok ce 25.000 Slovenaca, koji su se u dijelove Slovenije
pod njemackom okupacijom doselili nakon 1914, te 145.000 slovenskih seljaka
iz granicnih podrucja prebaciti u NDH.

Progon ce se odvijati u tri faze: prvo intelektualci, potom oni Slovenci koji su se u ta podrucja
doselili nakon 1914. i na koncu stanovnici podrucja uz nove granice. Odgovarajuci broj Srba iz
NDH preselit ce se u Srbiju. Izricito je odredeno da ce medu izgnanim slovenskim
intelektualcima biti i katolicki svecenici, te da Hrvatska ima pravo u Srbiju
deportirati jednak broj pravoslavnih svecenika i clanova njihovih obitelji. Sudionici
konferencije dogovorili su se i da ce oko 30.000 Srba koji žive u NDH,
ali nemaju boravišna prava, takoder biti prebaceno u Srbiju.8

Protjerivanje Slovenaca iz Donje Štajerske u okupiranu Srbiju pocelo je
7. lipnja, a u NDH 11. srpnja 1941. godine. Provedba je bila vrlo okrutna.
Ljudi nisu imali vremena pripremiti se za odlazak, a ponijeti su smjeli tek
30 kilograma osobnih stvari i manje od deset dolara u gotovini.9 Slovenci
su na protjerivanje reagirali izrazito negativno, a te reakcije dodatno su
pojacale još dvije cinjenice. Prvo, uz iznimku inteligencije i osoba koje su
se na okupirana podrucja doselile nakon 1914, Nijemci nisu jasno odredili
populacijske skupine koje treba prognati. Zbog toga su se svi Slovenci u
podrucjima pod njemackom okupacijom osjecali ugroženo, te su se okrenuli
protiv Njemacke. Drugo, prognanicima je oduzeta imovina bez naknade, a
ostavljeni su na milost i nemilost vlasti i stanovništva u podrucjima u koja
su ih prebacili.

Himmlerova direktiva od 3. svibnja, o progonu Slovenaca iz Gorenjske i
dijelova Koruške, u biti je bila identicna njegovoj direktivi od 18. travnja o
progonima iz Donje Štajerske. No vec tijekom tog mjeseca, koruška regionalna
vlada i dužnosnici Nacisticke stranke izrazili su protivljenje pojedinim
dijelovima plana. Glavni razlog zabrinutosti bile su negativne posljedice progona
po izvore radne snage za ratnu proizvodnju. Vrlo brzo pripremljena su
istraživanja ciji su rezultati pokazali d a j e etnicki sastav Slovenaca u pogranicnome
pojasu Gorenjske, stanovništva koje je odreda prognano, u velikoj mjeri
bio prihvatljiv njemackim stajalištima, neizravno pokazujuci da te ljude nije
trebalo protjerati. Nijemci su osim toga uvidjeli i da bi germanizacija slovenskog
stanovništva u okupiranim podrucjima zahtijevala sustavan rad na slovenskoj
mladeži tijekom nekoliko naraštaja. To je dovelo do nove direktive u
vezi s protjerivanjima iz Gorenjske, izdane 7. srpnja 1941, kojom je smanjen
broj planiranih prognanika u prvoj i trecoj fazi, te zaustavljeno protjerivanje
stanovništva u drugoj fazi u Srbiju i NDH. No ta je odluka omogucila nastavak
protjerivanja Slovenaca u Njemacku. Potkraj srpnja, prvi se put pojavljuju
prijedlozi za odgodu protjerivanja Slovenaca do konca rata i ocekivane
njemacke pobjede.10 Nijemci su zapravo ubrzo od deportacija poceli izuzimati
Slovence zaposlene u proizvodnim i uslužnim djelatnostima važnim za nastavak
ratovanja. Osim toga, mnoge tjelesno spremne Slovence deportirane u
Srbiju i Hrvatsku priveli su njemacki radni agenti, te ih uputili u Njemacku kao
prisilnu radnu snagu.

Na konferenciji koja se 22. rujna održala u Zagrebu, s ciljem sagledavanja
novonastale situacije, sudjelovali su predstavnici Reicha iz Berlina, predstavnici
njemackih okupacijskih vlasti iz oba dijela sjeverne Slovenije, vojni
zapovjednik okupirane Srbije, te dužnosnici vlasti NDH. Prema Kascheovim
podacima, do tog su dana 9343 Slovenca bila prognana u NDH, kamo su otputovali
organiziranim željeznickim prijevozom, dok se još oko 17.000 Slovenaca
onamo preselilo svojevoljno, tako da je ukupan broj premještenih
dosegao 26.343 osobe. Osim toga, 6720 Srba upuceno je željeznicom u Srbiju.

Istodobno su vlasti NDH u službeno priznatim željeznickim transportima uputili
9900 Srba u Srbiju, dok su još 90.000 Srba ilegalnim sredstvima protjerali
preko granice u Srbiju.121 Srbi koji su službeno preseljeni u Srbiju i oni koji su
pobjegli ostali su bez imovine i bez naknade za izgubljenu imovinu. Zbog kaosa
i oružanog otpora, vlasti u Srbiji i NDH nisu bile u stanju na zadovoljavajuci
nacin prihvatiti preseljene osobe i izbjeglice. Na toj konferenciji potvrdena
je zapovijed o prekidu progona Slovenaca u Srbiju i NDH, te je službeno
prekinuto protjerivanje Srba iz NDH u Srbiju. Protjerivanje Slovenaca iz Donje
Štajerske u NDH, koje je privremeno dopušteno 11. rujna i koje je obuhvatilo
3730 osoba, prekinuto je 27. rujna. Himmler je napokon odlucio da više nece
biti preseljenja Slovenaca u NDH 13. listopada.13

No time nije okoncano protjerivanje Slovenaca u druga podrucja u kojima
nisu mogli pripomoci oružanome otporu ih na neki drugi nacin djelovati protiv
Njemacke. Tako je oko 36.000 Slovenaca iz dvaju kotara u Donjoj Štajerskoj
koja su granicila s Ljubljanskom pokrajinom, koju je pripojila Italija, prognano
u razne dijelove Starog Reicha u razdoblju od 22. listopada 1941. do
30. srpnja 1942. godine. Zbog „razloga državne politike" Nijemci su uz tu granicu
željeli imati njemacko stanovništvo. Te deportirane osobe smjele su ponijeti
gotovinu i vrijedne predmete, te svu pokretnu imovinu koju su omogucavali
transportni uvjeti, a njemacke vlasti isplatile su im i naknadu za nekretnine.
Nakon toga iz slovenskih podrucja odvijale su se još jedino deportacije rodaka
partizana i smaknutih talaca. Te osobe završile su u nekom od dvadesetak
malih logora na podrucju Reicha. Nijemci su s takvim deportacijama iz Donje
Štajerske prekinuli u proljece 1943. godine, ali su ih nastavili provoditi
u Gorenjskoj i okupiranom dijelu Koruške sve do kolovoza 1944. godine. Iz
svakog od tih podrucja Nijemci su u sklopu spomenutog programa deportirali
oko 4000 osoba.14

Umjesto da, u tri faze, protjeraju približno trecinu slovenske populacije»
Nijemci su zapravo protjerali oko 80.300 osoba (ukljucujuci i one koji su ta
podrucja napustih svojevoljno), odnosno oko jedne trecine planirane brojke.

Radilo se o približno 10% ukupnog broja stanovnika tih podrucja. I premda
se izvori ponešto razlikuju kad je rijec o broju prognanika u razlicitim skupinama,
najveci autoritet u vezi s tom problematikom, profesor Tone Ferenc,
procjenjuje d a j e medu izgnanicima bilo oko 7300 deportiranih u Srbiju, 10.000
deportiranih u NDH, 17.000 koji su svojevoljno pobjegli u NDH, 37.000 deportiranih
u Njemacku, 8000 rodaka partizana i smaknutih talaca deportiranih u
Njemacku, te još oko 1000 drugih osoba deportiranih preko granice.15
Njemacki planovi za promjenu etnickog sastava okupiranih dijelova Slovenije
brzim i masovnim protjerivanjem Slovenaca, te dovodenje, na njihovo
mjesto, folksdojcera iz drugih podrucja polucili su tek ogranicen uspjeh. No
medu deportiranim Slovencima bilo je i onih koji su bili predvodnici slovenskog
društva, tj. katolicki svecenici, ucitelji i drugi pripadnici inteligencije,
kao i istaknuti pojedinci iz gospodarske sfere. Seljaci, radnici i pripadnici niže
srednje klase tako su ostali bez voda, pa su stoga postali i povodljiviji u odnosu
na njemacku politiku denacionalizacije i gospodarskog podjarmljivanja. Ipak,
dio njemackih dužnosnika citav je pothvat smatrao politickim neuspjehom.

U izvještaju od 20. studenoga 1941. Kasche je napisao: „Izgonom Slovenaca
željeli smo najjužniju granicu Reicha osloboditi svih neprijateljskih snaga i
uništiti snagu [Volkskraft] Slovenaca kao naroda. A zapravo smo postigli suprotan
ucinak." Prema njegovim procjenama, 70 do 80 posto Slovenaca u
tim podrucjima - koji su dotada bili naklonjeni Njemackoj - premetnulo se
u ogorcene neprijatelje, a mnogi medu njima, po ryemu, postali su izvorom
novih snaga koje su popunjavale gerilske jedinice.16

Rat i revolucija u Jugoslaviji,
1941-1945 - okupacija i kolaboracija
prof. Jozo Tomasevich

Hrvati pod Karolinzima: komadić Istre pod Lotarovim krajevstvon, a veći dil Hrvatske pod Ljudevitovim krajevstvon.

Ceho, jel' ovo ispravno:

Ah, lepe uspomene... počeci Gazdovanja nad Hrvatima... "nevinost" vam je skinula Vizantija, beše? Znači, Franci su drugi (svaka kaže "Ti si mi Drugi!" )... a posle kako je u redaljci išlo, jesu sledeći Mađari ili opet Vizantijci?