Siverna granica je dobra, prirodna do Dinare/Kamešnice (Uništa se tribaju vratit kad se pripoji Herceg Bosna), ali doli jug i granica sa Hercegovinon je sjebana. Tribalo je to bit deblje. Uzet Neum, podebljat dio od Imotskog do Ljubuškog, uzet Gabelu i Čapljinu, uzet Ravno ka zaleđe Dubrovnika i možda čak i Stolac.

U legendi nisu upisane:

Banovina
Drniška Krajina
Gacka
Turopolje
itd.

Gacka čak nije ni ucrtana.

Središnjohrvatsku (Unsko-sansku) županiju sam razdijelio, Bihać je otišao Plitvicama, a Cazin i Kladuša (skupa sa Gvozdom) Karlovcu.
Komad Krupe i istok Kladuše su došli u Sisak (Pounjska veza).
Dio oko Martin Broda je završio u Zadru, a ostatak je uguran pod Livno.
To je loša podjela, trebala bi biti inteligentnija, problem je što je infrastruktura razvijana pogrešno zadnjih stotinjak godina.
No opet, kako nema previše stanovnika...

Meni se čini da bi se ovo trebalo riješiti ovako;

Dubrovnik malo preko neretve, Široki (i blidinjski sjever Posušja) Mostaru, a ZHŽ splitu.
Ili bi alternativa bila ZHŽ(bez Širokog)+Vrgorac+Imotski, možda i Makarska.

Nisam previše ulazio u ostale županije.
Hercegbosansku Posavinu sam pripojio Brodskoj, skupa sa Županjom.
Središnjohrvatsku (Unsko-sansku) županiju sam razdijelio, Bihać je otišao Plitvicama, a Cazin i Kladuša (skupa sa Gvozdom) Karlovcu.
Komad Krupe i istok Kladuše su došli u Sisak (Pounjska veza).
Dio oko Martin Broda je završio u Zadru, a ostatak je uguran pod Livno.
To je loša podjela, trebala bi biti inteligentnija, problem je što je infrastruktura razvijana pogrešno zadnjih stotinjak godina.
No opet, kako nema previše stanovnika...

Označio sam i ZDK na karti, a u razgraničenje s RSom nisam ulazio.

U legendi nisu upisane:

Banovina
Drniška Krajina
Gacka
Turopolje
itd.

Gacka čak nije ni ucrtana.

Južna Dalmacija je Dubrovnik.
Inače nije loša karta.

Da, ovo za Gacku sam i ja primjetio.
Južna Dalmacija je Dubrovnik.
Inače nije loša karta.

Da... Ima tu par sitnih grišaka, ali nigdi nisan vidija bolju kartu ovog tipa.

Drniška krajina je pod Zagora.. Mada bi se i ona mogla stavit odvojeno, a Zagora ostat samo sela u zaleđu Trogira i Kaštela sa sridišten u Unešiću.

Istru bi se moglo podijeliti na niz mikroregija: Bujštinu, Buzeštinu, Labinštinu, Pazinštinu, Poreštinu, Proštinu, Puljštinu...

Iz Kvarnera bi se moglo izdvojiti Liburniju.

To je onda identično granicama nekadašnjih velikih općina iz SR Hrvatske.

Mikroregije Hrvatske

Priključiš Bihać Ličkoj županiji i muslimani imaju pola stanovništva u županiji površinom velikoj kao pola Crne Gore. Znam da oni padaju, ali Ličko-senjska županija ima 40 tisuća stanovnika, prava Lika bez Senja i Novalje samo 30 tisuća.

Mislim da bi cijela ZHŽ trebala u Mostar, zajedno s Čapljinom, Stocem i neretvanskim dijelom DNŽ.

Vrlo zanimljiva karta.

Varaždinština je izdvojena iz Zagorja. Nikad čuo za Varaždinštinu.

Lip trud. Za pohvalu. Dosta su obuhvatili. U tumaču su zaboravili navest još nikoliko tih mikroregija koje su ucrtali: ono oko Osijeka, Pakraca i Lipika, gornju Podravinu, Banovinu, Velebitsko primorje, Pag, južni Velebit. Drniška krajina. Turopolje.

Nisu ucrtali:
Konavle, Pelišac, Korčula i Lastovo jesu Južna Dalmacija ali nisu ista regija. Svi su planet za sebe. Makarsko primorje, Klis, Kaštela, Radobilja. Ne znan kako zovedu pojas di je trogirsko-šibenska Rogoznica na obali niti bliže in zaleđe. Ne znan kako okvalificirat dolnji tok Krke, od Šibenika do Skradina. Ogulinski kraj. Gacka. Opatijsko zaleđe je ... Rab je Dalmacija, e sad koja mikroregija... Tu je zatim Cvelferija. Mireno Dunavon ka' takvin, onda je samo Baranja, ali ako mirimo po glavnen toku Dunava, onda Hrvatska ima kus Bačke.
Onin kraj od Rike uz obalu prima jugu, stanovnike otega pojasa zovedu Kirciman.

Vinovo - Dalmatinska Zagora
5. prosinca 2012. ·
Zagora je vrlo čest toponim u hrvatskom jeziku, a najčešće se definira kao prostor koji ne graniči direktno s morem, ali ga klimatski elementi, zatim djelomično vegetacija i kultura tla, neposredna blizina morskih luka kojima neprestano gravitira stanovništvo, povezuju s primorjem.

Dalmatinsku zagoru čini područje iza priobalnih grebena: Vilaja (730 m), Opor (650 m), Kozjak (780 m), Mosor (1330 m), Omiška Dinara (864 m), Biokovo (1762 m), Rilić (1155 m). Sjevernu mu granicu čini Dinara, zapadnu rijeka Krka, a istočnu istočni rub Imotskoga polja, Rastoka i Vrgorskoga jezera. Pojedini autori istočnu granicu pomiču sve do Neretve. Tako obuhvaćena Dalmatinska zagora ima nekoliko manjih cjelina. To su Drniška, Kninska, Vrlička, Sinjska, Imotska, Vrgorska, Poljička ili Omiška zagora, te Zagora u najužem smislu.

Drniška, Kninska, Vrlička, Sinjska, Imotska i Vrgorska zagora dobile su nazive po vodećim istoimenim naseljima s raznolikim središnjim funkcijama. Ta se područja često nazivaju i krajinama, što je bilo mnogostruko opravdano, jer su zaista dijelom XVIII. i XIX. stoljeća to bila krajiška područja između Mletačke Republike i Osmanlijskog Carstva koji su dugo gospodarili tim i susjednim predjelima.

Posebnu cjelinu Dalmatinske zagore čini Zagora u užem smislu, koja se uglavnom podudara s prostorom između Trtra, Vilaje, Opora i Kozjaka na jugu te Moseća na sjeveru. Istočne i zapadne granice Zagore u užem smislu nisu toliko orografski istaknute i uglavnom se podudaraju s političkim granicama pojedinih općina. Za taj se prostor u ranijim razdobljima koristilo i ime Zagorje, ali se u novijem periodu uglavnom koristi naziv Zagora. To ime za razliku od imena Dalmatinska zagora ima dugu tradiciju. Zagora je krajem 11. stoljeća bila posebna starohrvatska župa, a obuhvaćala je prostor od Moseća do Kozjaka i Trtra te od Konjevrata i Žitnića na sjeverozapadu do Dugobaba i Radošića na jugoistoku. Stanovnici tako ograničenog prostora, posebno u ranijim razdobljima s manje efikasnim sredstvima javnog priopćavanja, svoj kraj ne bi nazvali Dalmatinskom zagorom nego samo Zagorom, a za sebe bi rekli da su Zagorani ili Zagoranci. I većina mlađih vjerojatno bi se nazvali Zagoranima, ali bi zbog snažnijeg utjecaja suvremenih medija pri imenovanju prostora koristili i varijantu Dalmatinska zagora. S jednakom sigurnošću može se tvrditi da bi žitelji Drniša, Imotskog, Knina, Sinja, Vrgorca ili Vrlike za svoje gradove rekli da se nalaze u Dalmatinskoj zagori, ali bi u isticanju zavičajne pripadnosti ovisno o mjestu rođenja ili življenja s ponosom naglašavali svoju drnišku ili petropoljsku, imotsku, kninsku, poljičku, sinjsku, vrgorsku ili vrličku pripadnost.

Ogorska i zagorska sela uglavnom su pripadala općinama Muć, Lećevica i Unešić, čija su sjedišta bila u istoimenim naseljima. Spomenuta općinska središta, za razliku od ostalih središnjih naselja u Dalmatinskoj zagori, nisu se bitno razlikovala od ostalih naselja po izgledu niti su uspjela razviti značajnije proizvodne, zdravstvene, školske, sudske i sl. središnje funkcije. Ona su u takvim okolnostima, kao i sela koja su im pripadala, u pojedinim razdobljima i funkcijama bila usmjerena prema primorskim središtima Splitu, Trogiru ili Šibeniku. U skladu s time govorilo se o Splitskoj, Trogirskoj ili Šibenskoj zagori.

Ipak, posebno treba naglasiti ulogu Splita koji je kroz dugo razdoblje bio sjedište ili središte okruga, pokrajine, kotara ili općine, kojem su prema tadašnjoj upravno političkoj podjeli pripadale manje zagorske općine i njihova sela. Zakonom o teritorijalnom ustroju Republike Hrvatske iz 1962. godine splitskoj je općini pripojeno četrdesetak zagorskih naselja koja su prije toga uglavnom pripadala općinama Muć i Lećevica. Zbog tog pripajanja, kao i sve naglašenijeg razvoja Splita i njegovih središnjih funkcija koje su vrlo intenzivno prožimale i zagorska sela sve se češće počeo koristiti i pojam Splitska zagora, pa time i formalno pravno izdvajanje Splitske zagore kao zasebne cjeline.

(prof.dr.sc. Mate Matas - kladnjice.com)

Popis dijela poljičkog plemstva
Ovaj popis obuhvaća poljičke obitelji koje pripadaju poljičkom plemstvu, odnosno didićima. U popisu je napisan samo dio, ali veći dio poljičkog plemstva didića. U ovom popisu su prikazane obitelji plemstva miroslavljevića i drugih plemića didića. Naime, 1482. u Poljica dolazi 10 obitelji iz Bosne i te obitelji su primljene u poljičko plemstvo u didiće kako bi se nadjačalo drugo poljičko plemstvo ugričiće. Didići u Poljica dolaze polovicom 10. stoljeća. Tada dolaze u Poljica tri brata čiji je otac bio hrvatski kralj Miroslav. Također, dolaze i njihovi ostali plemići, njih oko 15, sa svojim obiteljima. Potomci tri brata se nazivaju miroslavljevići i oni su potomci hrvatske kraljevske loze Trpimirović i podrijetlom su iz Solina, dok je podrijetlo ostalih 15 plemića i njihovih potomaka, koji su došli skupa s tri brata u Poljica, dijelom iz Bosne.
Valja napomenuti da među didiće pripadaju miroslavljevići, potomci 15 plemića koji su došli s troje braće u Poljica i slidinići koji su došli u Poljica 1482.
U najviše plemstvo se ubrajaju miroslavljevići, potomci hrvatske kraljevske obitelji.