Neki jos nisu ni culi, danas evo sada da odemo u Ustikolinu ili Osanicu, izmedju Gorazda i Foce, ili drito u selo Kosace na tom podrucju, i pitamo ih znaju li tko je iz tog sela... ne bi oni pojma imali.

Znaju ko je Sejo Brajlovic, ne sumnjam.

Kako vam ne dosadi?

Meni je ovo sranje dosadilo ima deset godina garant.

Pogotovo sto se ionako samo medjusobno zatrpavate i natrpavate ***.

Vama sve brzo dosadi.
Mi od 1389. pričamo jedno te isto.

Elem, dogodine Šnjokama 30 godina. Šta ćemo im kupiti za poklon?

Ali su znali sve o El Fatihu

Svake godine veliki broj Bošnjaka izgovara vjerske molitve na brojnim dovištima koja
su posvećena sultanu Mehmedu II i njegovoj vojsci širom Bosne i Hercegovine.
Takav vid obilježavanja određenih historijskih mjesta najviše je
doprinio tome da se u ovom širokom vremenskom okviru sačuvalo sjećanje
na ovog osmanskog sultana na prostoru Bosne i Hercegovine, kao
i izrazito pozitivnoj percepciji njegove ličnosti među Bošnjacima/Muslimanima.

Sa druge strane u ratnom i poslijeratnom periodu, u kojem su
politički pritisci na Bosnu i Hercegovinu postali sve učestaliji, društvenim
elitama među Bošnjacima/Muslimanima je od izuzetne važnosti postalo
pozivati se na kontinuitet državnosti. U takvim okolnostima srednjovjekovna
bosanska obilježja, banovi, kraljevi, kraljice, vlastela i Crkva bosanska
postali su među ovim narodom aktuelniji nego ikada, nezaobilazno
„oružje“ i bitan faktor u kulturi sjećanja i kreiranju identiteta. Spajanje
tradicija proizašlih iz različitih kulturoloških krugova dovelo je do situacije
da se među Bošnjacima/Muslimanima istovremeno slavi i osvajač
(Osmansko Carstvo, Mehmed II i njegova vojska) i ono što je postojalo
prije njega (Bosansko Kraljevstvo, Kotromanići).36 To bi ujedno mogao
biti i jedan od glavnih uzroka ambigviteta koji se mogu susresti kod ovog
naroda. Posebno je po tom pitanju specifičan prostor sjeverozapadne Bosne
i Hercegovine, pa tako na dovištu koje se svake godine organizira u
Ključu na Starom gradu u znak sjećanja na sultana Mehmeda II redovno
se mogu susresti zastave Republike Bosne i Hercegovine, čija je osnovna
komponenta dio grba srednjovjekovne dinastije Kotromanića, dinastije
čiju je vladavinu prekinuo upravo sultan Mehmed II.

Elvir Duranović, koji je u većem broju svojih radova istraživao dovišta u
Bosni i Hercegovini, primjećuje da se „izborom mjesta i temom hutbe
njeguje sjećanje na dolazak islama u našu zemlju, dok je datum manifestacije
određen s ciljem memorijalizacije zločina nad Bošnjacima tokom
agresije 1992–1995.“.43 Međutim, ovako konstruirana tradicija sa sobom
također donosi neobičnost. Tako se na jednom mjestu u isto u vrijeme
stanovništvo u pozitivnom kontekstu prisjeća vojske i sultana koji su
napali i osvojili Bosnu, „donijeli islam“ i ubili bosanskog kralja, dok se
s druge strane sjeća i odaje počast onima koji su izgubili život braneći
Bosnu i Hercegovinu tokom agresije (1992–1995). Kao zajednička komponenta
javlja se religija, pa se i na ovom mjestu može vidjeti koliki je
utjecaj vjerskog identiteta na nacionalni identitet u Bosni i Hercegovini.44
Napori tadašnjeg reisul-uleme pokazali su se uspješnim te je okupljanje
u Kamengradu postalo jedna od najposjećenijih manifestacija tog tipa u
Bosni i Hercegovini, a i sam džemat Donji Kamengrad – stara džamija
preimenovan je u Donji Kamengrad – Sultan Mehmed Fatih 1463.

Ovdje ću spomenuti još jedan primjer iz nacionalnog sedmičnog lista Ljiljan.
Naime u septembru i oktobru 1994. godine u tri nastavka je izlazio feljton
o bosanskoj kraljici Katarini autora Mustafe Ćemana. Na naslovnici 88.
broja Ljiljana, povodom početka objavljivanja spomenutog feljtona, nalazili
su se crtež nadgrobne ploče kraljice Katarine iz rimske bazilike Santa
Maria in Aracoeli uz naslov Bosanska kraljica Katarina posestrima sultana
Mehmeda El-Fatiha.

Autor je iznoseći tvrdnje koje nemaju utemeljenje u
historijskim izvorima i relevantnoj literaturi te prateći narodnu predaju o
maču koji je navodno sultan poklonio kraljici Katarini nastojao prikazati
poseban odnos, bratsko-sestrinski, koji su imali ove dvije ličnosti. Sa željom
da ponudi koristan tekstualni prilog za nadograđivanje bošnjačkog
identiteta autor navodi pogrešne podatke poput onog da kraljica Katarina
nije bježala iz Bosne i da se u njoj zadržala sve do 1466. godine te da je
sultanu Mehmedu II već 1461. godine povjerila na čuvanje svoju djecu.

Ovakve pogrešne interpretacije poslužile su autoru da izbjegne ključno
pitanje koje ruši hipotezu spomenutog feljtona. To pitanje je zbog čega je
kraljica Katarina pobjegla iz Bosne nakon što je ovu zemlju zauzeo njen
„pobratim“ sultan Mehmed II. Relevantni historijski izvori govore da je
kraljica pobjegla iz Bosne 1463. godine i da se više nikada nije vraćala
u dijelove pod osmanskom upravom, a u historiografskoj literaturi taj je
podatak bio poznat i dostupan mnogo prije 1994. godine kada su nastali
tekstovi Mustafe Ćemana, što može navesti na sumnju da je autor namjerno
falsificirao historijske činjenice ili da je slabo poznavao historiografsku
produkciju o temi kojom se bavio. Netačne konstrukcije pomogle
su Ćemanu u prikazu Stjepana Tomaševića kao kukavice koja, umjesto
da brani zemlju, pokušava pobjeći iz nje, dok mu kao opoziciju postavlja
„posestrimu“ sultana Mehmeda II kraljicu Katarinu koja „nije bježala ili
se sklonila na sigurnije mjesto“

Na kraju ovog rada osvrnut ću se i na upotrebu imena ličnosti koje
su obilježile dešavanja iz 1463. godine u vremenu u kojem živimo. Dvije
ličnosti koje se posebno izdvajaju su bosanska kraljica Katarina Kosa-
ča Kotromanić i osmanski sultan Mehmed II. Imenom kraljice Katarine
Kosače u Bosni i Hercegovini nazvano je preko 20 ulica. Većina ulica
koje nose naziv po ovoj bosanskoj kraljici nalaze se u hercegovačkim i
srednjebosanskim mjestima u kojima većinu čini hrvatsko stanovništvo.

Iako se kraljica Katarina ne nalazi među 17 žena čije ime nose ulice u
glavnom gradu Sarajevu, ipak se ulice kraljice Katarine mogu susresti i
u mjestima u kojima je većinsko stanovništvo bošnjačko.50 Njeno ime
nose i različite škole, udruženja, političke organizacije, kulturna društva,
dvorane, galerije i sportski kolektivi, opet uglavnom u mjestima
u kojima živi najveći broj Hrvata.51

Koliki je značaj kraljice Katarine za
hrvatsko stanovništvo porijeklom iz Bosne i Hercegovine potvrđuje i podatak
da pojedina udruženja Hrvata u dijaspori nose ime po ovoj znamenitoj
ličnosti. Važno je spomenuti i da se ime ove bosanske kraljice
zadržalo i u toponimiji ovih krajeva.

Kada je riječ o osmanskom sultanu
Mehmedu II ulica u bošnjačkom naselju Kraljevići, u blizini Sapne,
nosi ime ulica Sultan Fatih. Jedna od glavnih ulica u Gračanici poslije
posljednjeg rata nosila je ime po sultanu Mehmedu II, ali je 2009. godine
njeno ime promijenjeno u ulicu Ahmed-paše Budimlije.

Iako ime osvajača Konstantinopolja u imenovanju ulica nije zastupljeno
kao ime kraljice Katarine, na drugim poljima ove dvije ličnosti su gotovo
izjednačene. Već ranije je spomenut veliki broj dovišta koja se održavaju
u znak sjećanja na sultana Mehmeda II i njegove osvajačke pohode. Osim
toga po sultanu Mehmedu II nazvane su džamije, islamski kulturni centri,
različita udruženja, obdaništa i javne kuhinje. Sve nabrojano je egzisti
ralo ili i dalje egzistira u sredinama u kojima je dominantno bošnjačko
stanovništvo. Također, u pojedinim dijelovima sjeverozapadne Bosne i
Hercegovine tokom džuma namaza petkom se uči sultanska dova koju
mnogi povezuju s vremenom sultana Mehmeda II, a koja se zadržala u
tradiciji tog kraja, iako institucija osmanskog sultana ne postoji već gotovo
100 godina.

Druge ličnosti zastupljene su u daleko manjoj mjeri,
pa se tek ponegdje može naići na ulice koje su dobile ime po posljednjem
bosanskom kralju Stjepanu Tomaševića, hercegu Stjepanu Vukčiću Kosači
ili franjevcu Anđelu Zvizdoviću.57 Prisutnost ovih ličnosti povezanih
sa davnom bosanskohercegovačkom prošlošću u imenovanju „svega i svačega“
dovela je i do nekoliko interesantnih situacija, pa tako imamo džamiju
sultana Mehmeda II u Kraljevoj Sutjesci koja je smještena u ulici bosanske
kraljice Katarine, dok su se u ratu koji je trajao od 1992. do 1995. godine u
Bosni i Hercegovini na suprotnim stranama borile jedinica Armije Republike
Bosne i Hercegovine koja je nosila ime Sultan Fatih i jedinica Hrvatskog
vijeća odbrane Stjepan Tomašević.

Također, u gradu Ključu, u mjestu u kojem
se Osmanlijama predao bosanski kralj Stjepan Tomašević, djeluju dva
udruženja zanimljivih imena. Prvo nosi ime „Sultan Fatih“, a osnovao ga je
početkom 2015. godine lokalni imam Dursum Dervišević. Ime udruženja
prema riječima osnivača nastalo je s željom da se „obnovi sjećanje na tog velikog
vladara Mehmeda II sultana Fatiha“, a njegovi glavni ciljevi su „odgoj
mladih kako u vjerskom, tako i u društvenom životu, izgradnja i očuvanje
islamskog identiteta mladih te priprema mladih za cjeloživotno učenje i življenje
vjere“, što jasno upućuje na to da je ovo udruženje skoncentrirano na
jednu ciljanu grupu ljudi.59 S druge strane na dvije adrese, ključkoj i zagrebačkoj,
djeluje Udruženje Ključana i prijatelja Ključa „Stjepan Tomašević“.
Na čelu Udruženja se nalazi Vinko Blažević, a njegovo osnivanje inicirala je
grupa ključkih Hrvata koja je po izbijanju posljednjeg rata izbjegla u Šibenik.

Ukoliko bi se zaključak pokušao donijeti na osnovu upotrebe imena
ličnosti vezanih za 1463. godinu u različitim vrstama imenovanja (ulice,
udruženja, objekti, škole), stanje bi bilo poprilično jasno. Vidljivo je
da kod hrvatskog stanovništva u Bosni i Hercegovini, ali i u dijaspori,
posebno mjesto zauzimaju osobe koje pripadaju bosanskoj srednjovjekovnoj
historiji, a među njima prednjači kraljica Katarina. Kod Bošnjaka
dominantnu i preovladavajuću ulogu ima sjećanje na lik i djelo
sultana Mehmeda II, što je prije svega posljedica zajedničkog vjerskog
identiteta.

Amer Maslo, „Bosanski lonac sjećanja“:
1463. godina i konstitutivni narodi Bosne i Hercegovine, 2020.

Prigodnu propovijed uputio je vojni biskup u BiH don Tomo Vukšić. Na temelju misnoga odlomka iz Lukina evanđelja (12,8-12) ukazao je na važnost slušanja i prihvaćanja Isusovih riječi. "Kao vjernici, željni slušati Isusovu riječ i željni susreta s njim pod misnim prilikama kruha i vina, slično smo se i mi jutros uspinjali na ovu zaravan, koja je skoro iste nadmorske visine kao Jeruzalem. Došli smo ovdje, da se sjećamo i da molimo. Stoga s ponosom podsjećamo, da su nekadašnji zakoniti vladari ove zemlje nosili ime Stjepan i Katarina. I svakomu razboritom dosta! Jer ta imena već sama po sebi nose bremenitu poruku, koju uopće nije potrebito tumačiti", istaknuo je biskup te dodao: "Činimo to rado i sa zahvalnošću, ponizno i u molitvi, otvoreni i s poštovanjem prema svakom drugom i drukčijem imenu, ali i odlučni u uvjerenju, da nam nitko ne bi smio ni pokušati, a kamoli stvarno nametati zaborav kao pravilo. Jer sjećanje je naša obveza prema istini i dug prema precima i vlastitoj prošlosti. A naše vršenje toga je dio neotuđive slobode."

https://bit.ly/3PtB1lA

Kako sam odrastao u blizini središta srednjevjekovne bosanske državnosti bio sam svjedok jedne bizarne pojave. Naime, riječ je o svojevrsnom ratu za naslijeđe. Povremeni pronađeni artefakti su imali različitu sudbinu u ovisnosti od toga tko bi ih pronašao. Ako bi musliman orući njivu našao na neku srednjevjekovnu ploču sa natpisom on ju je redovito uništavao. Hrvati bi ju obvezno nosili fratrima u samostan. Čak je bilo i sukoba sa muslimanima (uglavnom verbalnih) ukoliko bi se saznalo za njihovu nakanu i pokušavalo na razne načine (pa i otkupom) sačuvati artifakte.
Dakle ne samo na nije postojala vezanost za srednjovjekovnu bosansku državnost i kulturu već je kod muslimana vladao i ekstremni animozitet prema istoj.

Vama sve brzo dosadi.
Mi od 1389. pričamo jedno te isto.

Elem, dogodine Šnjokama 30 godina. Šta ćemo im kupiti za poklon?