Ali dobro, ako su vec Urdu i Hindi donekle priznati kao dva jezika, onda to jest jak, možda najjači, presedan za hrvatski i srpski štokavski, da se smatraju za dva jezika.

Onda bar niste jedini primjer.

Ova sličnost je posljedica davnih približavanja elita Južnih Slavena kada se htjelo Turke i Austrijance tjerati.

Još gore, ako je posljedica lijenosti i prepisivačine.

Zanimljvo da se danas ne sotoniziraju ovi iliristi, sto je bilo čisto jugoslavenstvo, jer se radi o istoj ekipi koja je nacionalni preporod radila, tiskala prve novine Itd.

Pa kao eto. Zaslužni su. Nemamo nikoga drugoga.

Ja stalno rabim golemo...naročito znatiželjnim ženama koje vole znati moje intimne mjerke.

Samo im rečem MOJ JE GOLEM....i one to lako skuže.

U suštini je to jedan jako zanimljiv proces, kako su dva odvojena jezika kao Hrvatski i Slovenski danas postala bliska do točke da ih neki smatraju jednim jezikom.

Ako se razmotri karta Hrvatske i gustoća naseljenosti te gravitacijski centar koji se kretao od prostora Knina, Šibenika preko Dinare do Bihaća ,
možemo sa relativno visokom sigurnosti utvrditi kako bi takav govor postao standard da nije bilo Turaka.

Većina zemalja je napisala standard prema glavnom gradu

Hrvati bi govorili nekim oblikom Čakavkog sa ikavskim izgovorm.

Vrlo vjerojatno.

Kao sto kažeš, centar države je govorio čakavski.

Dubrovnik je glavni razlog sto su Hrvati za standard uzeli štokavski.
Dubrovačka književnost, skoro svi romani su njihovi.

Bez Turaka, ne bi bilo Dubrovačke Republike, a cijela čakavska obala, ali i zajedje, bi bila kulturno razvijena i imala književnost.

Sve izgleda kao namješteno da bi standard postao čakavski.

Zagreb isto nikad ne bi bio glavni grad bez Turaka.

Takva država bi naravno glavni grad razvila na obali. Toliko dugoj.

Kako bi se međusobno šprdali i navlačili.

Sa prevoditeljem.

Bugari, Mkd, Mađari nam nisu interesantni za podbadanje i zajebanciju.

Možda smo ipak previše kritični prema jezikoslovcima 18. i 19. stoljeća.

Hrvati su tada spali na dvije točke kakve takve civiliziranost, okolica Zagreba i naravno Dubrovnik.
Ostalo je bilo pod Turcima ili spaljena zemlja u dugotrajnom oporavku koji nije potpun niti danas.

S obzirom kako je Dubrovnik bio slobodan 500 godina, imali su luksuz baviti se apstraktnim temama poput jezika, i dali su neravnomjeran doprinos toj temi u odnosu na ukupnu populaciju.

Najviše štiva na Hrvatskom je bilo napisano upravo na njihovom govoru.

Ne postoji how to make a language 101 tutorial niti danas a kamo li prije 250-300 godina.

Vrlo vjerojatno su ljudi zainteresirani tom temom uzeli sve dostupne knjige i pokušali od tog čušpajza napraviti nešto koherentno.
Kako su Dubrovčani tu dominirali, imali su uvjerljivo najviše knjiga, njihov govor je realno postao standard.

Nuspojava je naravno njihova geografska bliskost Srbima pa je i jezik bio sličniji nego da su odabrali govor Zagrebačkog kruga.


Ulje na vatru je dodao Vuk koji je očito bio ljen moljakati popove po manastirima za knjige

Mozes se ti ljutit; ali opet kažem - prevedi ovaj svoj post na srpski.

Jedno slovo trebas promijenit, netko u neko. Pri čemu vjerojatno i izgovor te rijeci u govoru pojednostavljujes na “neko”.

Krivite likove iz povijesti jezika, a ne mene, sto se danas hrvatski lingvisti nalaze u situaciji filma “Don’t look up”. U ovom slučaju, “Don’t look” na tako jednostavnu i jedinu bitnu činjenicu da tvoj post potpuno isto glasi na srpskom.

Umjesto toga, tvrdi se da postoji neko ezoterično znanje, koje ima samo par ljudi u Zagrebu, koji su dovoljno prosvijetljeni da vide svo to bogatstvo razlike hrvatskog i srpskog.

Kad kažem “hrvatski lingvisti” , mislim i na srpske.

Ali njima ne smeta očita sličnost i percepcija da se radi o istom jeziku. Dok ste vi pravili herbarij svih razlika hrvatskog i srpskog oni su jednostavno proglasili oba jezika srpskim.

To ste trebali i vi, reci da je to sve hrvatski i temeljeno na hrvatskom piscima i rijecnicima, i to bi bila simetrična situacija kojom bi spor bio završen.

Evo prilike sada da to ispravite. Neka jedan od uvjeta za pristupanje Srbije u EU bude to da priznaju da je srpski varijanta hrvatskog.

Hrvatski lingvisti i srpski lingvisti zapravo se slabo razumiju (Matasović https://archive.org/details/2022.-hazu- ... kog-jezika i manje više sve srpske kulturne institucije, https://www.novosti.rs/kultura/vesti/11 ... kog-jezika). Osim toga srpski lingvisti baš i ne znaju definirati što je to srpski jezik. Hrvatski lingvisti za razliku od srpskih imaju logički koherentnu definiciju hrvatskoga jezika kao i srpskoga.

Kao što se unutar istog jezika žene i muškarci ne razumiju baš najbolje oko nekih tema, još se manje razumiju Srbi kao govornici srpskoga jezika i Hrvati kao govornici hrvatskoga jezika oko skoro svih tema.

Npr. uzmite samo kako su Srbi kao govornici srpskoga jezika razumjeli ono što je napisao Ante Starčević, i kako ga razumiju Hrvati. Govorim naravno o onome kako razumiju Starčevića srpski intelektualci i hrvatski intelektualci. Kako su tako oprečni, ako se već govori o istom jeziku?

Marko Alerić je 2022. dobro poentirao. Ponekad jedna riječ koja nosi cijeli tekst može biti presudna za razumijevanje teksta. Tako ako želimo reći da netko razumije neki tekst, kako smatra Alerić, mora poznavati 100% riječi u njemu. Ponekad Hrvati kao govornici hrvatskoga jezika kažu da ne znaju engleski baš najbolje ali se mogu dobro sporazumjeti pa čak i gledati filmove bez prijevoda,- i stvore si iluziju da su u potpunosti razumjeli film koji su pogledali.



U slučaju problema gdje Srbi ne razumiju Starčevićev hrvatski jezik, ta riječ je Slavoserbi, koju srpski intelektualci shvaćaju kao da je riječ o Srbima (Šešelj, https://www.youtube.com/watch?v=BbMT04PokSM, Ratko Dmitrović koji je čak živio među Hrvatima ne razumije ono što je na hrvatskome pisao Starčević, https://www.youtube.com/watch?v=PlW2hfrqKDs).

Postoji taj privid da je isti jezik, a istina je da su ti jezici razumljivo samo na kolokvijalnoj razini. Kada je riječ o intelektualnijim temama razumljivost se smanjuje, iako se pojavljuje osjećaj kod govornika srpskoga i govornika hrvatskoga jezika da se razumiju. Za Srbe i za Hrvate značenje riječi i sintagmi - srbosjek (srpski srbosjek, https://www.youtube.com/watch?v=EhpjmTu_u2Y, hrvatski "srbosjek" zapravo Das Grabenmesser, https://www.youtube.com/watch?v=P3OOq5l_Hzw), ustaša, četnici, povijest srpskoga jezika itd. - jako se razlikuju.

Alerić je napravio istraživanje razumijevanje jezika kojim je pisao Ivo Andrić. Zagrebački studenti ne razumiju u potpunosti jezik Ive Andrića, a to je pisac iz 20. st. koji je pisao nakon što su hrvatski i srpski jezik standardizirani. Drugim riječima da bi čitatelj u 21. st. razumio Andrića morao bi imati rječnik nepoznatih mu riječi.

Dakle na temelju krivog tumačenja najmanje dvaju riječi (Slavoserbi, srbosjek) Srbi žive u optičkoj iluziji da razumiju Hrvate, jer smatraju da Hrvati pod Slavoserbima i srbosjekom misle isto što i oni. A budući da im je to ušlo u masovnu kulturi, bit će im veliki kognitivni napor da uvide u kakvoj obmani žive. A naravno oko svakodnevnoga govora, ako Hrvat kaže "idem gledati televiziju" naravno da će ga Srbin savršeno razumjeti.

Kada biste prevodili neki hrvatski roman na engleski, kada biste ga preveli na savršeni engleski, morali biste imati fusnote gdje bi morali pojasniti što je pisac htio reći da bi taj tekst pisac razumio. Da bi razumjeli Ivana Gundulića morat poznavati grčku mitologiju, a da biste poznavali srpski jezik morate dobro poznavati srpsko gledište na Drugi svj. rat, Domovinski rat, lutanja rane slavistike itd.

Zaključno, da biste razumjeli neki jezik morate ga proučavati kao i kulturnu povijest naroda koji njime govori. Čak i ako ste govornik toga jezika, ako ste neobrazovani nećete razumjeti intelektualni razgovor između govornika unutar toga jezika.

Njemu taj srpski književni jezik nije bio srpski književni jezik. To je njemu bio iskvareni jezik kojega je odbacio. Zapravo, prodavao je knjige na tome srpskome jeziku po svijetu i to mu je bio izvor prihoda, procjena je da je prodao više tisuću vrijednih srpskih i crnogorskih knjiga kao i ikona (od 30:43 u slikopisu ispod). Dakle imao je knjige iz manastira a upotrijebio ih je tako što ih je prodavao. Nije on cijenio srpsku pisanu kulturu, a ni danas je Srbi ne cijene, odnosno sve im počinje u dominantnom diskursu od Karadžića koji je počinio temeljit kulturocid nad srpskom pisanom kulturom.

Kada bi Srbi počeli cijeniti svoju predvukovsku pisanu kulturu lakše bi razumjeli hrvatsko gledište na hrvatski jezik. Samo bi im bio neugodan zaključak.

Dobro, ima i ta finesa.

Riječ rijetko postoji izvan konteksta. A i konteksti imaju svoj kontekst, i tako u hijerarhiju, dok se ne prožme čitava kultura.

Neke rijeci sa sobom mogu nositi puno dodatne prtljage; čitave ideje ili ideologije.

Riječ “alkohol” izaziva potpuno drugačije emocije i priziva drugačije slike kod
-doktora u bolnici koji ga koristi za dezinfekciju
-Slovenca koji ga pije
-praktičnog muslimana kojemu je to haram
-kemičara koji zamislja 1 molekulu nekog alkohola

“Crvena zvijezda” nema isto značenje u Kumrovcu, Beogradu, Nigeriji ili na konferenciji astrofizičara.

Nije baš tako. To je bilo na temelju višestoljetne tradicije, još od Kašića i ranije. Kajakavci i čakavci su pisali na zapadnoštokavskom ali ne i obrnuto. Jednostavno kroz povijest se kroz više stoljeća zapadnoštokavskom davala prednost, stoga je u 19. st. odabir zapadnoštokavskog bilo prirodan razvoj standardizacije hrvatskoga jezika. Čudno bi bilo da je odabran kajkavski budući da je on najmlađa stilizacija hrvatskoga književnoga jezika.

Šteta što nismo svoj jezični tip nametnuli prema bečkoj politici i Ukrajincima. Uspjeli smo Srbe jezično približiti sebi, ali kulturno i politički nismo Srbe uspjeli dovoljno kroatizirati. Karadžića smo im pokatoličili, a i malo smo razbili svetosavlje po kojemu je samo pravoslavac mogao biti Srbin, danas Srbin može biti i onaj muhamedanske vere. Tako da smo im ubacili i "Srbe katolike" gdje su im nešto izmodelirali u zapadnom duhu tamo u Srbiji, možda bi inače bili svetosavni Iran.

Ratna odšteta mogla bi podrazumijevati da su nam dužni plaćati jedan TV kanal s nacionalnom frekvencijom u Srbiju koji bi se emitirao iz Zagreba. To bi trebao biti obrazovni program.

Kada slušam Srbe čini mi se da nisu ni za komunizam ni za Titov NOB nego za četnike i Dragoljuba Mihajlovića, a glavni nogometni klubovi im se zovu Crvena zvezda i Partizan. Mislim plebiscitarno biraju filočetnika Aleksandra Vučića.

Razumijete li Vi to? Meni to nije jasno.

I Dinamo se zove Dinamo.

To je tradicija.

Muhamed se opijao, a ima islamskih sljedbi koje smatraju da je alkohol dozvoljen (npr. derviši, https://www.dw.com/hr/dervi%C5%A1ka-rak ... a-18443204). Dok iz nekoga razloga nije došao novi ajet koji je zabranio alkohol. Samo tu mi nije jasno u toj vjeri, budući da je Alah napisao Kuran prije nego što je napravio čovjeka, kako nije odmah napisao da je zabranjen, nego malo je pa onda malo nije (https://www.youtube.com/watch?v=5cXeKq5lATM). Osim toga i bosanski muslimani su bili čak i za Osmanskog carstva bili poznati po tome da su pili rakiju. Dakle obrazovaniji Hrvati razlikuju alkohol kod bosanskih muslimana i kod drugih muslimana.

Nije Dinamo simbol komunizma, pa ni simbol jugoslavenstva, nego je hrvatski nacionalni simbol (i kada se nije zvao Dinamo). Ne znam kako bi Crvena zvezda i Parzian mogu biti srpski nacionalni simboli. Ne znam što je tu Vama usporedivo.

Taman posla. To nije istina.

Nije prihvatljivo da su istočnoštokavski i torlački govori dio hrvatskoga jezika. Koga u Hrvata uopće zanimaju ta dva srpska dijalekta. Nema tu neke komunikacijske kulture među tim srpskim i među hrvatskim dijalektima, to su dva svijeta. Čak ni moderni hrvatski lingvisti kojima je jezik posao - osim nekih iznimaka - ne pokazuju poznavanje modernih gledišta srpske lingvistike na hrvatski jezik, a moderna gledišta srpske lingvistike su izražena na modernom srpskom jeziku- valjda ih ne zanima ili ih ne shvaćaju ozbiljno.

Nije prihvatljivo ni da su predvukovski srpski književni jezici hrvatski jezici, ti jezici samo dobro dođu da se Srbima dokaže da imaju srpski jezik u značenju u kojemu ga shvaćaju Hrvati. Što bi onda za učenje hrvatskoga jezika dali nekome prijevode predvukovskih književnih djela na moderan srpski jezik (po Vama hrvatski) da čitaju, a to je glupo jer nije relevantno za hrvatski jezik. A za hrvatski jezik ga možete uputiti i na čakavski i na kajkavski i na štokavski, gdje je poneki čakavski i kajkavski razumljiviji nego neki štokavski, https://www.youtube.com/watch?v=S-PXiZzdjyg

Kako bi nekoga tko ide učit taj tobože zajednički jezik uputili, koji je narodni oblik crkvenoslavenskoga jezika važan za učenje o povijesti toga tobože jednoga jezika- hrvatsku redakciju crkvenoslavenskoga ili srpsku redakciju crkvenoslavenskoga?

Osim toga iako je Karadžić koristio opsežnu književnu, leksikografsku i inu višestoljetnu hrvatsku literaturu kao i pjesme koje je našao među Hrvatima (npr. Hasanaginicu) da bi iskompilirao standardni srpski jezik, on je u njega ipak uključio dio gramatike i leksika na temelju govora srpskih seljaka koji ne spadaju pod hrvatske dijalekte. I onda biste nekome trebali objasniti da je najjača srpska institucija Srpska pravoslavna crkva inzistirala na predvukovskim jezicima i odbacivala Karadžićev jezik.

Ni moderni srpski lingvisti nisu sigurni oko toga gdje ide koji padež ni oko gramatičkih oblika koji su strani Hrvatima, tako da je zanimljiva kritika nagrađene Gramatike savremenoga srpskoga jezika prosta rečenica 2005. godine- od strane srpskoga lingvista Miloša Kovačevića, to je ovdje od 1:03:54, https://archive.org/details/kroatizacij ... ika-verz-2

Čak su dva blizanca koji imaju zajedničkog Sheakspeara (majku) različita, iako to nije uvijek na prvi pogled lako uočljivo. A hrvatski i srpski jezik nemaju zajedničku majku (Marulić VS Sveti Sava).

Tko ih sotonizira? Ne oni koji poznaju povijesni kontekst. Nisu oni odustajali od samobitnosti hrvatskoga jezika shvaćenog u modernom smislu, ni od hrvatskoga naroda shvaćenog u modernom smislu. Oni su htjeli zajednički jezik sa Srbima da se lakše odupru Ugarima i Austriji. Oni nisu počinili kulturocid na višestoljetnom hrvatskom književnosti, nego naprotiv, izdavali su ediciju Stari pisci hrvatski. Oni su htjeli Srbe prvotno kroatizirati te su ih prvotno i smatrali Hrvatima dok ih nisu pomalo počeli upoznavati.

Osim toga nema jedno jugoslavenstvo nego više različitih i oprečnih jugoslavenstava.

Nije ni čudno da imate tako čudan pogled na hrvatski jezik i srpski jezik budući da toliko tih osnovnih općeprihvaćenih i znanstveno utemeljenih činjenica ne znate.

To dobro objašnjava Ivo Banac

Zašto bi se sotonizirali kad ih je zanosila u biti plemenita ideja jedinjena južnih Slavena kako bi se mogli oduprijeti Nijemcima, Talijanima i Turcima.
U biti tada potpuno logične težnje.

Nije on bio ni primitivan ni velikohrvat. On je čak bio i za malu Hrvatsku samo da su Hrvati u njoj sretni. Samo je prvotno smatrao da postoje samo Hrvati i Bugari, a samo je jedno vrijeme Srbe smatrao Hrvatima. Dakle nije ignorirao zbilju.

Prije njega je Vizetović 1700. smatrao da je Srbija "onostrana Hrvatska". Ali opet nije bio primitivan.

To su špekulacije. To Vam su Vam dokazali "Srbi katolici" iz Dubrovnika koji su došli raditi u Srbiju. Npr. Matija Ban je u Beogradu izjavio u kontekstu srpskog svojatanja dubrovačke književnosti "Dubrovniku prošlost Srbiji budućnost" i sl.

Lako je govoriti gluposti kada nemaš znanja, ali ako si se dobro obrazovao u Hrvatskoj i onda došao u Srbiju onda je priča drugačija.

Hrvatski renegat Šešelj (izjavio je da će hrđavom kašikom kopati oči) - jer je i o njemu riječ - eto u zadnje vrijeme ga napadaju jer brani hrvatsko srednjovjekovlje (hrv. kraljeve), a u zadnje vrijeme i Igora Vukića. Zbog toga je možda i doživio potop na izborima.

Hoćete Tita kojega su Srbi obožavali, i danas mu daju poštovanje u Kući cvijeća i dva antifašistička pokreta, nije dozvolio da se u Srbiji govori da je dubrovačka književnost srpska.

Ivo Andrić se toliko "asimilovao" da se ponudio u službu Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Da su Marsovci zavladali pisao bi se kao Marsovac. Kao što je bio na potpisivanju Trojnog pakta Jugoslavije i Hitlera tako je poletio Josipu Brozu Titu. Svakako da je nakon što se posrbio napisao djela o Bosni srpskim standardnim jezikom koji se u Bosni nije nikada govorio.

https://www.nacional.hr/feljton-tamna-s ... e-andrica/