Koja je tvoja definicija jezika?

Društvene znanosti pokušavaju opisati zbilju. Ponekad politika pokušava promijeniti zbilju, a to čini u pravilu nasilno kada je jezik u pitanju (npr. genocidom nad skupinama koje se tome protive).

Govornici nekoga jezika znaju da govore zajedničkim jezikom i imaju volju da tako i ostane, često pod cijenu gubitka života. Osim toga osjećaju određenu povijesno-kulturnu baštinu zajedničkom. Tu je politika manje više nemoćna a da ne se ne govori o gadovima i gaduri koji ignorirajući zbilju svojim nazoviautoritetom pokušavaju obmanuti dio pučanstva.

Na primjer, govor o razvoju srpskoga jezika Srbi ne započinju s Bartolom Kašićem, nego s Vukom Karadžićem koji je došao parsto godina poslije. I to unatoč tome što su Kašićeva djela Srbima razumljiva a osim toga on je i napisao prvu gramatiku štokavski stiliziranog hrvatskoga jezika, ili kako biste Vi htjeli nekog zajedničkog konjomagaračkog (srpskohrvatskog) jezika. Srbima je razumljiv uz malo truda Marko Marulić, kao što je to govornicima engleskoga jezika Sheakespeare. Srbima su nerazumljivi Sveti Sava, Jovan Rajič i sl., ali ih smatraju piscima srpskoga jezika a Hrvati ih ne smatraju piscima hrvatskoga jezika, dok Srbi Marulića ne smatraju da je pisao srpskim jezikom. Srbi čak idu i dotle da jezik starih srpskih pisaca skrivaju i prevode ih na suvremeni srpski standard, za razliku od Hrvata koji su u ediciji Stari pisci hrvatski svuda ostavili izvorni hrvatski jezik (ili po Vama valjda različite jezike neodređenih naziva, možda ih po Vašim kriterijima ima stotinu).

Pitate li Hrvate ili čak dvije trećine Srba u RH, oni govore hrvatskim jezikom. Srbi u Srbiji i Bosni i Hercegovini će reći da pričaju srpskim jezikom, i bit će potpuno ignorantni prema štokavskim piscima u Hrvata, osim ponekad i često nedosljedno dubrovačku književnost će smatrati srpskom, iako su žarili i palili Dubrovnikom i u 20. st. i u 19. st. i ranije.

To bi bio neki opis zbilje. E sada Vi tu trebate naći teoriju kojom bi to opisali, dakle očito postoje dva jezična identiteta, hrvatski i srpski, i trebate naći razloge zbog kojih je to tako. Kako to da ono što Srbi smatraju srpskim jezikom Hrvati ne smatraju hrvatskim jezikom i obratno. Ti razlozi i ta teorija bi trebala biti primjenjivi na druge slučajeve, npr. hindi i urdu koji su slični sa hrvatskim i srpskim slučajem, a i britanski engleski i američki engleski koji su različiti od hrvatskoga i srpskoga slučaja, jer ako nije primjenjiva univerzalno nije baš neka teorija.

Hrvatski lingvisti su gledamo li ih u cjelini stvorili teoriju koja može opisati sve slučajeve (hindi i urdu, američki i britanski engleski, švicarski njemački i njemački njemački itd.). Dakle, ne propisivati kako bi trebalo biti nego opisivati onako kako jest. Samo kada ih slušate očito je da se ne bave toliko temom odnosa hrvatskoga i srpskoga jezika, jer znaju biti nesuvisli oko te teme (čast izuzecima), nego istraživanjem hrvatskoga jezika u onome smislu koji Vi očito ne možete pojmiti.

Sažeto gledano, opće definicije jezika koja bi bila općeprihvaćena- NEMA! Međutim postoje raznovrsni pristupi, gdje su hrvatski lingvisti po meni stvorili najbolju teoriju jer je dio njihove životne zbilje odnos jednog od najsloženijih slučaja, koji je onima koji nisu s njime u doticaju nepojmljiv- to je odnos različitih međusobno bliskih jezika. Ovdje je ta teorija hrvatskih lingvista oko toga što je isti jezik opisana do kraja u ovome slikopisu, a tu imate i Vama po zaključku bližu srpsku teoriju- međutim to nije sadržaj za površne ljude.

Ukratko, za ljude kojima nije jezik jača strana: nekih doseljavanja pravoslavaca izvan Dubrovnika nije bilo, od 15. do 19. stoljeća. Pravoslavni govornici iz srpskog dijela zaleđa, istočne Hercegovine, istočne Bosne, Srbije...nisu puštani u grad.

Povijesno demografska djela Nenada Vekarića (njega iznad svih), Marijana Sivrić i drugih pokazuju da su u Grad puštani jedino katolici, i to je izrijekom navedeno (Morlaci katolici). Morlaka shizmatika, koji su pušteni u grad nakon to su se pokrstili u katolike, bilo je u 17. stoljeću oko 10-20 osoba ili obitelji.

Nikakve srpske, čitaj pravoslavne, demografske poplave u Gradu nijebilo ni nakon pada Bosne ni kasnije. To da je bilo, jedan je od srpskih mitova, kao i onaj navodnom istočnohercegovačkom, koji je podvala Pavla Ivića, bar glede nazivlja.

https://www.matica.hr/vijenac/516%20-%2 ... sti-22634/

Niko i ne zbori o doseljavanju Srba. Većinski su to bili katolici seljaci, npr Boškovići (Popovo Polje). Ali dijalekt im je isti kao u Nevesinjaca. Eto, odi danas u Ravno pa pričaj s ljudima.

Hrvati, jeste li odustali od reci "glasovir"? Nekako je sve redje srecem.

Cak i Inkvi kaze da je Josipovic Dodiku svirao "klavir".

Hvala hroboatose na trudu.

Ovi anemični pokušaji da se dokaže da su srpski i hrvatski lingvistički različiti jezici me podsećaju na woke pokušaje da dokažu da postoji više od dva pola, verujte meni a ne svojim očima/ušima/razumu.

Potpuno je očigledno da se radi o kontinuumu dijalekata, lingvističke granice tog jezika se mogu vući na dosta mesta, npr. tamo gde počinje torlački ili gde počinje kajkavski, ali srpsko/hrvatska granica seče jezik bukvalno po sredini dijalekta koji je uzet za standardni u oba "jezika" i koji je svima razumljiv. Nemam ja problem sa političkim odlukama "zvaćemo naš jezik kako mi hoćemo", to je u redu, ali kad me neko ubeđuje da Hrvat u Slavonskom Brodu i Srbin koji živi u odmah preko Save pričaju lingvistički različitim jezicima, to je samo za podyebavanje.

Nisam ni napisao "lingvistički jezik" nego sam upotrebio termin "lingvistički različit jezik" u smislu jezika koji su lingvistički dovoljno daleko da su međusobno nerazumljivi. Kineski i švedski. Grčki i Swahili.

Naravno, sad ćeš krenuti u "rat definicijama" da dokažeš da su "srpski" i "hrvatski" razlčiti jezici, iako je potpuno očigledno da ogromna većina Srba i Hrvata priča dijalektima jednog istog novoštokavskog južnoslovenskog jezika i da je lingvistička distanca između njihovih govora toliko mala da je gotovo zanemarljiva.

Srbi žele da je zajednički jezik, možda se i poistovjećuju s čakavštinom i kajkavštinom, ne znam, Hrvati ne žele i ne poistovjećuju se s dakanjem (Balkan sprachbund), nemanjem padeža (južna i istočna Srbija, Crna Gora) i torlačkim govorima.

Tu sva priča o zajedničkom jeziku završava.

Srbi žele da je zajednički jezik, možda se i poistovjećuju s čakavštinom i kajkavštinom, ne znam, Hrvati ne žele i ne poistovjećuju se s dakanjem (Balkan sprachbund), nemanjem padeža (južna i istočna Srbija, Crna Gora) i torlačkim govorima.

Tu sva priča o zajedničkom jeziku završava.